... Riječ o ovom i riječ o onom i vrijeme je da se krene ... natrag, u bazu Omišku. Bilo je već prošlo četiri sata popodne i znali smo da vozimo u sunce, tako da je i tempo bio bitno laganiji i opušteniji nego u dolasku ... uz izuzetak nekoliko finih zasjenjenih dionica. Kupanjac taj dan nismo preskočili, šteta bi bilo ne iskoristiti situaciju kad na plaži više nema gotovo nikoga a more je idealne temperature. Dok smo čekali da se raščisti plaža opušteno smo raščistili pifce ili možda dva ... Večerom taj dan baš i nisam najzadovoljniji - tuna steak je bio presuh, a nekako i nisam najsigurniji da je baš "prava" tuna u pitanju. Izbor piva je također ispod svake kritike i taj me restoran više ne bude vidio. Restoran je od onih "turističkih" ... nisam se sjetio na vrijeme pitati lokalce kamo oni idu pojesti nešto pošteno. Sa suzom u oku prisjetio sam se tunjevine u restoranu u Tučepima prije dvije godine. Idući puta u Omiš dolazim pripremljen. Ako netko ima korisnu informaciju, feel free to share ... I nedjelja ujutro je vrijeme da se krene ... natrag, u bazu, ali sada u Zagrebačku. Ali ne prije poštenog kontinentalnog doručka i kafce/čajića u plažnom kafiću. Za divno čudo, ne sjećam se da je na ovom kafiću na plaži pisalo Beach Bar ... ili možda i jest, ali sam već oguglao na bič-bar natpise svud okolo. Za prvu etapu povratka doma bile su dvije opcije ... lijevo od mosta i uzbrdo po D70, uz periodički pogled na Cetinu; ili desno od mosta na onu lokalnu cestu koja vijuga uz Cetinu i tamo oko Zadvarja prištekava se na D1. Već sam prije odvozio i jednu i drugu tako da sam izbor prepustio kolegi, koji je - iz razloga potrošnje vremena - izabrao prvu opciju. OK ... i to je lijepa cesta s koje se dade baciti fini pogled, kao što smo i napravili s one krivine iza Gojsalićke. Po D1 smo se došlepali do Gornje Ploče, prebacili se na A1 i lagano (koliko se lagano dalo) do Karlovca. Od Karlovca do Raspjevanih Kokoški stigli smo superlokalnim putićima preko Pisarovine i Brezovice ... taman da nadoknadimo izgubljenu tekućinu i prokomentiramo ova tri dana i 1200 kilometara.

... Da je netko pogledao na sat, lako bi uočio da je već došlo i tri popodne, a to je već krajnji rok da se počne ozbiljno razmišljati i još ozbiljnije djelovati po pitanju prehrane. Da, sve je okolo nas lijepo i krasno ... fina pješčana plaža, plitko i toplo more, kajtsurferice utegnute u svoje kajtsurferske oblekice, lagana mjuza i sveopće dobre vibracije ... ali ništa od doživljaja ako si gladan. Kad si gladan nisi svoj. Kažu naši južnjaci da se selimo desetak minuta jugoistočnije, u nešto što se zove Chill Beach Bar. Stvarno nije daleko ... trebalo se samo iskopati iz pijeska, vratiti se cca kilometar i pol uskom cestom uz Neretvu zatrpanom kamperima i karavanima, još cca dva kilometra do ušća Male Neretve, prijeći most preko Male Neretve, i još samo dvjestotinjak metara raskopanim makadamom ... i eto nas. Pješčani poluotočić, sprud, štaveć ... i na njemu drvena konstrukcija kojoj široke platnene trake stvaraju sjenu, nekoliko udobnih "sjedećih garnitura", po sredini visoki stolovi sa stolicama koje su zapravo ljuljačke ... i kuhinja. E to zadnjespomenuto je i najvažnije ... ovdje spremaju prilično dobre burgere. A mi smo ovdje došli upravo radi tih prilično dobrih burgera. ...

... Most izgleda skoro pa gotov ... što se nikako ne može reći za prilazne mu ceste ... vidi se da su neki dijelovi obale raskopani, no od prilaznih puteva nema još ništa. Ajde ... most na stranu, da vidimo šta je dalje na rasporedu. Dubrovnik više nije daleko, no niti jedan od nas nije baš previše zainteresiran za gnjavažu s prelaskom dva granična prijelaza (kad je ono puštanje mosta u promet?). Čujemo se s južnjacima i kažu oni da će za pola sata biti u Blacama ... ima i tamo beach bar, pa neka navratimo da se vidimo. OK ... Blace, pa to je tu blizu ... moramo se vratiti komadićak puta po magistrali na sjever i na onom semaforu na dugačkom ravnišu prije Opuzena skrenuti lijevo. I onda piči do kraja ... dok ima ceste. OK ... vratili smo se komad puta nazad na sjever, na semaforu skrenuli lijevo i lagano gasiramo uz Malu Neretvu ... usred smo delte Neretve i pejzaži izgledaju kao da smo u močvarama Floride ... krokodila nema, no ukupna atmosfera je tu negdje. Skrećemo desno dok pratimo cestu ... pojavljuju se prvi kamperi uparkirani uz cestu, pijesak svud okolo a ima ga u trakama i preko ceste ... još kampera, kombija i karavana, šatori izniču uz desni povišeni rub ceste ... i u daljini se počinju ukazivati šarene kupole kitesurfera. Najprije snimim dvije, pa ih je odjednom bar desetak ... opa, pa njih tu ima čitava kolonija. Kraj puta, skrećemo lijevo prema jatu šarenih zmajeva ... količina kampera i karavana raste. Zadnji kilometar ceste uvlači me u atmosferu američkih filmova iz 60-tih ... jedino su vozila nešto novija i u pitanju nisu surferi na valovima nego surferi na vjetru. Na kraju krajeva nalazi se beach bar ... drvena građevina dijelom iznad plitkog mora, prilaz je uskom drvenom stazom pokrivenom tonama sitnog pijeska. Ulaz u bar je direktno s mokrog pijeska uz more ... nekoliko stolova, bačve s jastucima imaju ulogu stolica, ljuljačke u kojima sjediš s nogama u moru ... DJ pušta mjuzu preko ne preglasnog razglasa ... gdje sam ja to došao? Ženske čeljadi utegnutih tjelesa ne manjka ... ne sjećam se da sam još od fakulteta vidio toliku koncentraciju finih oblina ... taj kitesurfing mora da je solidno fizički zahtjevan. Kao da sam prošao kroz vremenski procijep i upao u Kaliforniju prije 50 godina ... tek da napomenem, delta Neretve često se i naziva "Hrvatska Kalifornija" ... no to je zbog mandarina, ne zbog ovih utegnutih surferica. ...

... Konzultacije su kratke, jednostavne i precizne ... tu negdje još malo niz magistralu treba skrenuti na lokalnu cestu, gdje se uz malo krivudanja može doći do malog rtića na kojemu je nekakav beach bar, a s njegove terase puca odličan pogled na novi Pelješki most u izgradnji. OK ... eto nekoliko odličnih razloga da se odvezemo još nekoliko kilometara prema jugu, pronađemo beach bar, ulijemo u sebe neku tekućinu, a usput bacimo detaljan pogled na novi most. Beach bar smo pronašli iz drugog pokušaja, motore smo uparkirali iz prvog pokušaja ... a i osvježenje smo također uspješno naručili iz prvog pokušaja. Novi most ... da se mene pita ja bih tu već prešao na Pelješac. ...

... Sobu smo uzeli s balkonom, naravno ... gdje bismo inače osušili pola tone nasaftane garderobe? Sva sreća pa ovaj hotel ima poštene balkone, a ne one golubinjake od pola kvadratnog metra. A na balkonu smo složili veći cirkus nego na sajmu u Veroni ... Uglavnom ... petak je kasno navečer, kafići rade, restorani rade, a rade bome i "roof top" klubovi. Iz jednoga od tih krovnih klubova, relativno nedaleko od hotela, čujemo da netko pušta stare stvari Bijelog Dugmeta. S pola uha čujem muziku preko balkona, i dok na telefonu gledam vremensku prognozu za sutra, a usput sam pogledao i koje su prometne kamere na našoj sutrašnjoj trasi, polako shvaćam da ono s terase dopire živa svirka ... netko bome fino skida stare stvari Bijelog Dugmeta, a i vokal je neobično dobar ... bit će da je u pitanju neki "tribute band" ili šta već. Uglavnom, nisu loši ... i tako smo se uz Bijelo Dugme lagano i ugasili. Postojala je neka lagana ideja da se ujutro ubacimo na kraći kupanac - dok na plaži uglavnom nema nikoga - no buđenje iza osam sati ovu je ideju poništilo i mi se na autopilotu spuštamo na doručak. Ne bih to zvao "švedski stol", jer više liči na švedski otok ... zapravo dva otoka. Na prvom topla kontinentalna hrana, na drugom hladne stvari, riba, sirevi i ostalo što nas slabo tangira ... kako smo na prvom otoku snimili pečena jaja, omlete i pečenu slaninu, dalje zapravo i nismo gledali. I tako ... dok ja rezuckam drugu rundu pečene slanine, moj se kolega lagano nagne prema meni, i prozbori prigušenim glasom: "Eno ti Bebek sjedi iza leđa ..." OK, riješili smo misteriju starih stvari Bijelog Dugmeta i neobično dobrog vokala ... sad možemo do onog kafića na plaži, da odguštamo netko crni čaj a netko kavu s hladnim mlijekom, i da usput zaključimo kako je plan da plana nema. Idemo na jug prema Pločama i gledamo da negdje dođemo što bliže Neretvi. Iz Omiša izlazimo nešto iza deset sati, iako je subota gužve još nema no potpuno smo sigurni da će je biti, i to prilično dobro znamo gdje će je biti ... i pokazalo se nešto kasnije da smo dobro pogodili. Prolazimo uz plažu Ruskamen, prolazimo kroz Mimice, lagano i tek uz povremene sitnije kolonice prolazimo i kroz Brela i Bašku Vodu ... i kroz Promajnu ... a onda dolazi naglo buđenje iz idiličnog kruzanja obalom uz tek povremeno obilaženje sitnijih smetala na cesti. Sve stoji ... i desna traka i lijeva traka ... na prilazu smo Makarskoj i znali smo da će ovdje biti gadno. Šta sad? I dok stojim na kraju kolone i procjenjujem koje mjere poduzeti, pokraj mene prozuji netko na skuteru i nestane između dvije nepokretne kolone ... dvije sekunde kasnije prozuji još jedan skuter s dvojicom lokalnih momaka u bermudama i japankama. Nisam čekao da se pojavi treći ... treći sam bio ja ... uletio sam za onom dvojicom i ništa mi nije falilo. Tu i tamo pogledam u retrovizore da vidim prati li me kompić i ne dopuštam onoj dvojici na skuteru da mi pobjegnu ... držim se na dva do tri automobila razmaka od njih. U međuvremenu su se kolone opet pokrenule, tako da je ova vožnja po sredini postala maksimalno nepredvidiva i trunčicu nervoznija ... naročito dok smo prolazili kroz Makarsku s nebrojeno puno ovih koji nisu sigurni trebaju li skrenuti lijevo ili desno ... ili uopće ne trebaju skrenuti. Šećer pred kraj je semafor na izlasku iz Makarske na križanju s bajkovitom cestom D512 ... on ne radi, a nema plavoga da maše oblizalom i komandira ... cirkusi Medrano i Kolorado zajedno nemaju toliko klaunova. Do Tučepa promet je bio skoro normalan. Pa smo i nas dva odlučili da je vrijeme za kraću pauzu i razmjenu poruka s dijelom poznate ekipe koja se također pukim slučajem mota ovim južnim krajevima ... moguće je da upriličimo kakav susret negdje i u neko doba. To je dovoljno precizna informacija i mi gasiramo dalje na jug. Prolazeći kroz Živogošće primjećujem da je prometa skoro potpuno nestalo ... eto prilike da se neke dionice ove krasne ceste odvezu i ponešto nadahnutije. Veselje se širi na sve strane ... Iduće skretanje s magistrale je u Zaostrogu ... to je ono mjesto u čijem je autokampu svojevremeno Moke odrađivao treću smjenu. Skrenuli smo se u lokalni špeceraj po zalihu vode i ostalih energenata, evocirali uspomene na Pišonju i Žugu, prošli uz obalu skroz do južnog izlaza i živahno odmaglili prema onom čarobnom komadu ceste kod Baćinskih jezera ... Ploče su odmah tu iza ugla, a s njima u kompletu ide i Neretva. Prolazimo kroz Ploče, prelazimo preko Neretve, a na brdu s dobrim pogledom stajemo na konzultacije ... ...

... Još od Zadra vozimo kao časne sestre svjesni da tu skoro svako selo ima svoju kamericu s pripadajućim radarom ... a taj lagani tempo nam čak i odgovara jer se već nakupilo dosta sati za guvernalom. Brodarica, Primošten, Rogoznica ... fulamo skretanje u centar Trogira no prije Divulja ipak hvatamo lokalnu cestu, tek toliko da brojimo table od svih sedam Kaštela ... besposleni popovi, šta da se radi. Ovo sa cestom kroz Kaštela baš i nije bio najgenijalniji potez ... ajme kakvih tu sve avanturista ima ... uključujući i tetku u crnoj Škodi Superb. Sa kaštelanske ceste izlazimo nazad na magistralu ... i ulećemo u dvije kolone koje stoje. Idućih dva-tri kilometra osjećamo se kao doma ... lagano po sredini i pazi na ove veseljake koji se naglo odluče prebaciti u drugu traku. Samo dva nagla bemzanja odličan su prosjek. Iz nekog neobjašnjivog razloga, meni se nekako sviđa dio magistrale od Stobreča pa dalje prema Omišu ... i baš tu smo odlučili stati, uzeti neku tekućinu za osvježenje i prodiskutirati o smještaju. Konzultiramo popularnu tražilicu smještaja i ona kaže da u Omišu - do kojeg nam treba manje od deset minuta - imade fini hotelčić. I još sa slobodnim sobama, što bi do prije dvije godine u ovo ljetno doba bila nemoguća situacija. Niti jedan od nas dvojice nije uopće znao za taj hotel pa nam se učinilo zgodnim da ga obiđemo i upitamo za detalje. Nepunih pola sata kasnije eto nas na recepciji gdje rezerviramo smještaj i odlučujemo da ovdje ostajemo dvije noći ... i da sutradan budemo lagano otperjali do doline Neretve. A dolina Neretve je dalje prema jugu što se savršeno uklapa u naš nepostojeći plan. Brzo raspremanje, brzo osvježenje, brza odluka da plažu odgađamo za sutra, i još brža potraga za večerom. A nakon večere nazad na hotelsku terasu ... tek da pitamo šta imaju od energetskih napitaka. ...

U tri dana ... do ušća Neretve Koliko moraš biti opaljen da se u špici jadranske turističke sezone odlučiš otići provozati magistralom prema jugu? I kolika je vjerojatnost da se oko iste ideje slože dvojica takvih opaljenih? Statistički gledano - a u statistiku se razumijem kao Mara u krivoga - niti znadem niti me briga. Isto tako nije mi poznato niti kako smo došli na ovu ideju, mada nagađam da gadna vrućina i fini pšenični Erdinger mogu imati neke veze s tim ... nagađam, ne mogu trvrditi da je tako. I stvarno smo krenuli ... u petak točno u devet sati izjutra. Kao, idemo prema Zadru ... budemo zajahali autoban od Lučkoga do Žute Lokve, tamo se uhvatimo magistrale i gasiramo na jug. Ako ćemo pravo, neke naročite gužve po magistrali i nije bilo ... što ne znači da nije bilo sitnijih kolonica od po 5-6 vozila, a sve su bez izuzetka bile inducirane našim "srednjoeuropskim" gostima. Svaka im čast, ali ne bih ja njih puštao u HR južnije od Varaždina. Ako im je do kupanja imaju tamo po Međimurju i oko Varaždina nekoliko toplica i nek se kvase ... šta imaju bezveze potezat ovako daleko na jug. Ok ... Zadar je došao, Zadar je prošao, ali nitko od nas ni uhom da makne. Tek negdje iza Zadra, moguće da je Sukošan u pitanju, zaustavljamo se kod nekog restorana zato jer ima natkriveni parking. Iduća dva sata lamentiramo o tome kamo smo zapravo krenuli i usput kljuckamo jadranske lignje i rižoto sa škampima. Ništa Erdinger, ništa Paulaner ... to ostavljamo za period dana nakon večere. Odlazimo iz restorana i dalje bez ideje kamo idemo ... samo nek je prema jugu i sve bude bilo dobro. Kada onako izdaleka počnemo osjećati da smo malčice umorni, e tada stajemo i gledamo kakav smještaj se nudi u krugu od pola sata. Iduće zaustavljanje je kod šibenskog mosta, tek toliko da se potegne malo mlake vode i da se baci oko na šibenski kanal. ...

Ako sam ispravno razumio, od sredine šestog mjeseca se otvaraju granice i prema istoku. Do tada samo EU ...

Samo neka otvore granice i budemo se organizirali.

OK ... štrukle idu na kraju. Najprije moramo nešto masnije i konkretnije. Spomenuo sam hranu ... sad je vrijeme da se i Jovica javi ...

Samo naprijed ... čujem da su se ministri već dogovorili da otvore granice, ali se još ne spominje točan datum.

... Prometa je iza šest popodne bilo toliko malo - skoro pa ništa - pa sam se komotno mogao zabavljati proučavanjem oblaka.

... ...

... ...