Sve pocinje sa jos jednim prelepim druzenjem dve familije, Deca se lepo igraju, odrasli uz ladno pivo i razgovor kojem nema kraja...
Dolazimo do teme gde se Nikola jada kako mora po LK. u Banjaluku sam, Ela tuzna sto nemozeda dobije slobodan dan da ide sa njim... tuzna prica sve u svemu. U Natasi i meni pocinje da radi avanturisicki duh, zeljan putovanja. Nazalost i moramo da radimo, ipak je to petak i radni dan. Bilo kako bilo, ja uspev am da se organizujem i odlucujem da uskocim prijatelju u nevolji i podjem sa njim na put. Nije me tesko nagovoriti.
Ustajem u 6i15h, otrcim do posla da zavrsim sta se mora, izdam zadatke zataj dan i u 8i30h Nikola i javec na putu. Ubrzo prolazimo jutarnju beogratsku guzvu i pucamo na auto-put. Na moj predlog idemo na prelaz preko Pavlovica cuprije, da bi smo obisli etno selo Stanisice, koje nikako ne bi trebalo zaobici sto ce se videti iz daljneg.
Prijatan put po ravnici odS.Mitrovice do granice. Na granici uz prijatne cuvare i samo pokazivanje LK, ocas posla stizemo u Bosnu. Odatle do sela ima par kilometara i samo prvo vidjenje Stanisica sa puta je prelepo. Parkiramo se i ulazimo u selo na kaficu, rakijicu i dorucak sa panja. Kafa, kako mestani zovu, Srpska, rakijica domaca dunja, i dorucak na panju, prsuta, sir, kajmak... i projica i najukusnjije lepinje na svetu.