Steta sto nemate jos malo vremena, ali promasit cete , po mojim iskustvima, najljepsi dio, prelaz preko Col du Tichka , prijevoj Atlasa, pa Ourazazate. Zapravo necete doci do prave pustinje. Svakako preporucam rutu preko Ourazazatea, prema Erfoudu i Risaniju, spavanje u Merzougi, koja je nekih 10 km od granice sa Alzirom usred pustinje. https://www.google.hr/search?q=merzouga+desert&hl=hr&prmd=imvns&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=BwllT674A_OO4gS06O0Z&ved=0CC4QsAQ&biw=1024&bih=605 Ruta Marakech-Ourazazate-Merzouga-Azrou ti je nekih 850km. Vidim da vozis FJR, pa stoga obavezno izbjegavaj cestu prema i preko Zagore, jer karta i gps kazu da je ok, no cesta je ziva katastrofa i prolazi se jedino endurom.

Rano budjenje...postajemo lezerniji, vec smo prakticki u civilizaciji...uzbudjenje se lagano smiruje...danas napustamo ovaj divan djelic Zemlje. Ruta prema Tangeru, pa opet Ceuta. Biramo lokalne ceste. Greska...rupa na rupi...vozimo 40. Samo sam na trenutak pogledao u stranu... BAM !!! rupcaga kao bacva od 200 litara.. Osjetio sam udarac nogarima i zadnjom vilicom... Narednih 150km nema skidanja pogleda sa pjeskom prekrivene ceste.Ne vidis rupetinu dok nisi pred njom..ili u njoj. Napokon i to prodjosmo... Nisam mislio da ce mi zadnji kilometri Afrike biti ovako spori... Vozio sam kojih 40-50 km/h. Ne ide mi se iz ove divne zemlje. Jedva stigosmo na trajekt. Goodbye Africa. Narednih dana i skoro 3000 km do kuce smo proveli u razmisljanju i prepricvanju svih dozivljaja i osjecaja koje smo prosli, i zapravo u toj ekstazi doputovali kuci bez da smo ista drugo oko sebe dozivjeli. O Gibraltaru i Evropi, drugi put

Probudio me lagani vjetar. Ana spava kao top. Gadno nas je izmorila ona jucerasnja vrucina. Dogovaramo posjet filmskom studiju gdje su se snimali svi povjesni filmovi, horori , komedije. Asterix i Kleopatra, Ben Hur, povratak Mumije, Indiana Jones, Brda imaju oci i jos hrpa drugih. Studio je odmah na izlazu iz grada. U njemu provodimo vise od sat vremena i taj gust placamo 26 kuna za oboje. Ove africke cijene su odmor za moj dzep. Poslikani u svim polozajima, jos uvijek odmorni spremamo se za cari Atlasa i jednog od visih prijevoja, Col du Tichka, 2260 mnv. I temperature lagano padaju kako se penjemo u planine. Totalna promjena krajolika. Gustam neizmjerno jer vise nije pakleno vruce. Kawac osjeti rijedji zrak i pomalo stenje pod svim tim teretom, i na velikim usponima. Kramari prodaju svasta nesta uz cestu. Sve ih je vise.Poneka plitka rijecica i sitna djecica na kupanju. Netko bi pomislio da je pusto na ovim planinama. Naprotiv, svako malo neki zaseok od par kuca. Uskoro stizemo do prijevoja.Redovi trgovina sa loncima i kojekakvim fosilnim ostacima. Trgovci navaljuju, standardna prica. Slikanje i put nizbrdo po serpentinama kojima se ne vidi kraj. Sat vremena spustanja niz Atlas. Vec nas ruke bole. Ulazimo u zelenilo, nizina prema Marakechu. Temperature prihvatljive i vec se lakse vozi. U Marakechu se vec vidi forsiranje turizma. Grade se hoteli, sve je podredjeno turistima, no jos uvijek sa dozom zivota iz manjih sredina. Magarci u kolonama auta, natrpani travom, granjem, gazdom i dvoje djecice cekaju zeleno na semaforu. Ne zanima nas grad, picimo dalje prema obali Atlanskog oceana. Gps kaze da postoji kamp izmedju Casablance i Rabata. Zaobilazimo Casablancu kroz prigradska naselja. Smeca ko u prici, smrdi na trulu ribu. Okrece mi se zeludac od smrada i picimo brze van iz tog cumeza. Gradjevine sve vise lice na Europske, pvc stolarija, ograde balkona od prokroma. Totalno nezanimljivo. Kroz turisticko naselje dolazimo do kampa na samoj obali. Spavanac u kampu 30 kuna. Valovi ogromni, puse neki vjetar i tutnnjava mora je toliko jaka da ne mozes razgovarati 50 metara od obale. Vecera, tusiranje i zajebancija u kampu. Susjedi su nam Spanjolci u kamperu. Nocas cu se valjda prvi put naspavati kako treba jer nije tako vruce.Zaspim uz tutnjavu velikih valova. Neobicno iskustvo.

Rano budjenje. Vec oko pola osam. Temperatura se vec penje preko 40 stupnjeva. Bit ce danas pakleno. Odlazimo medju dine u pustinju na jutarnju setnju, dok nije pripeklo 5 banki. Impresivna ta hrpa pjeska. Tisuce brdasaca, svako svoju pricu ima. S jedna strane pjesak tvrdo utaban, s druge strane upadas pola metra u njega. Vjetar na svakome prica svoju pricu. Usred dina nekoliko palmi. Oaza. Malo vodice.Lijepa priroda. Slikamo se u svim mogucim pozama. Kreveljenje za pamcenje. Slikamo sve oko sebe. I vracamo se natrag u hotel tragovima koje smo ostavili u pjesku. Pakiramo oprani ves, pozdravljamo sa domacinom i vozimo van iz ovih ludih temperatura. Domacin nas upozorava da uzmemo vode jer ce danas biti pakao. Kaze, rekle mu deve. Zajebant neki. Vozimo natrag za Erfoud jer su nam rekli da je cesta prema Zagori uzasno losa. Ako upadnem u pjesak u nekoj zabiti, mogu jedino gledati u kawca, stoga idemo sjevernom cestom prema Ourazazateu. Paklenih 350 km. Temperatura se brzo i vrtoglavo pocela penjati. Kad je termometar koji sam ponio, pokazao 50 stupnjeva, mislio sam da je kinesko govno krepalo od drndanja na motoru. Oko nas nigdje nicega. Horizont. Nebo se spaja sa zemljom u magli vrucega zraka. Ne mogu voziti sa otvorenom kacigom jer me vjetar doslovce pece za lice. Stojimo, trosimo vodu nemilice. Gledam opet na termometar a ovaj pokazuje 60 stupnjeva. Usred smo nicega. Kilometri i kilometri vrucine. Ana pije litru vode odjednom. Mene lice zateze i gledam se u retrovizor. Totalno izgoren dio koji nije zasticen kacigom, nos i oko ociju. Ispucala koza kao u nekom filmu. Usne suhe i totalno ispucale. Nije mi svejedno. Znam da su nam ostale jos 2 flase vode. Ma da mi se samo dokopati nekog grada. Idemo dalje dok ne osjecam umor. Nepregledne ravne ceste, gore nego autoput. Trudim se uzivati u krajoliku, ali temperatura je prevelika. Prolazimo kroz neka suha sela.Stanovnici sakriveni po kucama i hladovinama. Trgovine nema. Vode nema.Gledam GPS, jos kojih 50 km do Ourazazatea. Ma toliko cu izdrzati. Jedva. Srecom , kamp smo nasli odmah. I trgovinu. Kupujem hrpu vode, kruh, pastete, Red Bull. Klinac u trgovini nema sitnih novaca. Na slabom engleskom kaze mi da donesem sutra. Cudim se povjerenju lokalca. U kampu odmah pod tus. Tek je 5 sati ali moramo stati. Vrucina nas je toliko izmorila, da smo danas odvezli samo 350 km. Kad smo malo dosli k sebi, digli smo sator, skuhali juhicu, pojeli grah sa zeljem i kobasama i zaspali kao zaklani. Kroz san sam cuo vecernju molitvu sa nekoliko minareta.

Morao sam iskoristiti danasnje visoke temperature pa maznuti koji kilometar

Redovito budjenje. Spavali smo super.Svega par kampera u kampu. Kazu domacini da je sezona u drugom mjesecu kada je temperatura oko 28 stupnjeva. Tada nema mjesta ni za sator. Znaci dobro smo pogodili. Pakiramo nasu prijenosnu kucicu i krecemo prema pustinji i pjescanim dinama Merzouge. Uzivamo u krajoliku, cesta prilicno dobra. Svaki gradic je poseban na svoj nacin. Ljudi, radionice, trgovine, svega tu ima. Prolazimo kroz nize djelove Atlasa, od kojih 1800 mnv, i spustamo se lagano prema Erachidia i Erfoudu. Vidno je da putujemo prema jugu. Temperature su sve vece i svako malo stajemo piti vodu. Glad ne osjecamo. Mjesta postaju siromasnija, zapustenija. Ljudi zatvoreniji, povuceniji. Rijetki nam prilaze prilikom zaustavljanja. Mladic na magarcu nas pozdravlja. Pokusava na francuskom. I mi se borimo. Inglis? Nou. Espanjol? Nada.Dojch mozda? Ma kakvi. Francuski i arapski samo. Sory stari, jezicni kanjon je ogroman. Jednostavno ne ide. Smijemo se obojica, klanjamo i pozdravljamo.Svaki na svoju stranu. Kasno popodne se u daljini naziru dine i nepregledna hrpa zutoga pjeska. Uzbudjenje raste, ulazimo u Merzougu. Pjesak posvuda. Stajem i pitam gps gdje nam je prenociste. GPS glup ko tambura, vodi nas najgorim mogucim putem. Na mene se odmah zalijepio domaci diler. Van minit maj frend....ma daj me pusti sad kad mi je najteze. Borim se sa dubokim pjeskom i 400 kila teskom mrcinom. Baca me , noge na podu. Maj frend ne odustaje, ju gona brouk jor motorbajk...ma necu care, pjesak je ko airbag. I dosadan je ko sam vrag, hoce da stanem, a znam sta hoce. I stanem samo da ga se rijesim, a kavac propadne u zivi pjesak ko zlica meda u caj. Naprijed, nazad, kopa, propada, ma nece ga ni red deva izuci sada. Maj frend silazi sa „tomosa“ i strucno razgrce pjesak, gura kawca i eto me vani u sekundi. Eh, sta ti je iskustvo. Pa hvala ti frende, sta cu, zao mi ga, aj da cujem sta sve nudi. Imam hotel usred pustinje, imam deve, imam veceru, ma sve imam, sve nudi, ma cak i nije skup. Mislim si, ajmo isprobati ono cjenkanje. Pitam ga iz zajebancije, jel ima bazen u hotelu, volim plivat nocu. Ma imam kaze on. Mislim da me zajebava. Aj reko da cjenkamo spavanac u pustinji. Moze. Simo tamo, daj, ne daj, vise, manje...daj ruku. Spavanje u hotelu usred pjeska sa bazenom, tusevima za 130 kuna. Ajda vidimo i to. Kaze vozi zamnom. I vozim ja vozim, sve mi neke gluposti padaju na pamet. Slijedim ga van grada po nekom putu, nestale kucice, nestale deve, nema ni puta vise. Mislim si, najebasmo ko zuti. Kazem Ani da se drzi ako bude frke i ako budemo morali strateski uzmaknuti. Odjednom se pojavljuje nekakva gradjevina. Zgodno izgleda. Pitam ga da mi prvo pokaze sobu, a on me odmah vodi unutra. Ana ostaje cuvati makinu sa paprenim sprejem u ruci, za svaki slucaj. Ulazim u hotel...ma sta, hotelcina, plocice, mramor jebote. Svimingpul usred dvorista, lezaljke, ovo, ono. Komfor brate kakav doma nemam. I soba je tu, sigurno 30 kvadrata. Sobetina. Kupaona, tus, wc sve u mramoru. Svaka cast care, covjek si od rijeci. Pada mi kamen sa srca i dogovaram parkiranje unutar hotela. Vozim bajk na zadnja vrata i ravno pred sobu. Morao sam skinuti bocni kofer da prodje kroz vrata. S prozora pogled u pustinju, s vrata ravno u bazen. Kao kralj i kraljica. Da mi je netko rekao, ne bi mu vjerovao. I sve to za 17 eura. Mojoj sreci nema kraja. Skidanje i duuuugacki kupanac u bazenu. Upoznajemo gazdinog prijatelja, vozaca minibusa koji dovozi turiste iz vecih gradova. Upoznajemo i gazdinog brata, vodica deva. Super ekipa, engleski udaraju ko veliki. Nisam ni znao da meni ide tako tecno. Napricali se o svemu i svacemu. Da nam je 10 dana imali bi o cemu lajati.Toliko razlicitosti a toliko zajednickih tema.Skuzili smo da su makaroni ista stvar u rvatistanu i usred pustinje. I oni vole makarone. Ludilo. Gazda je super. Sad kad smo tu, totalno nenametljiv. Postuje privatnost, ne smeta, ni nema ga. Kasnije s njim cjenkam veceru. Dvije ogromne porcije Kus kusa sa hrpom piletine, umak, cola, sprite za 50 kuna. Garant je bilo cijelo pile. Mesine ko u prici. Ne mozemo pojesti.A fino za prste polizati.Nekakvo ljutkasto, a u pozadini slatkasto.Najradije bi u dzepove nametao za kasnije. Klopa uz romanticnu lampicu na stolu. Ovo je ipak najbolji dan do sada. Al vruce je za popizdit. U sobi 40 stupnjeva. Vec je ponoc, a ja mocim rucnike i krevet i tako zamotan spavam 10 minuta. Za 10 minuta sve je suho i opet ista stvar. Tusiranje, rucnici, taman zaspim kad ono sve suho. Iz daljine se cuju bubnjevi. Svirka za turiste koje je bus dovezao iz Marakecha. Spavaju u berberskim satorima duboko u pustinji.Zaspim uz berberske bubnjeve...jednostavno neopisivo...

Bravo, svaka cast !! Kud planiras i sta mislis obici ?

Budi me sunce na plazi. Najlijepse budjenje koje sam imao u zivotu. Kao iz nekog filma. Sunce izviruje na horizontu, zvuk laganih valova, Ana spava uz mene, svjez zrak, prelet pokojeg galeba u potrazi za doruckom. Ma sta ti u zivotu vise treba? Lagano spremanje i odlazak u grad. Spremamo dorucak, pravimo danasnji plan. Volubilis i rimske rusevine jedan je od Aninih ciljeva, a potom na spavanje u Fes. Krecemo prema Marokanskoj granici gdje nas docekuju „my frend“ tipovi spremni zaraditi koji eur rijesavajuci gomilu papira za bezbrizan ulazak u Maroko. Tnx decki, sve imam spremno, a u glavi vrtim misao, jesam li zaista spreman ?? Danonocno proucavanje putopisa se isplatilo. Sva dokumentacija stima, dobijamo preko nekoliko brojeva, zigova, potpisa, napokon ulazimo u Maroko. Nakon 50 metara, stojimo prije kruznog toka i bacamo prvo slikanje pored arapskih tabli i putokaza. Preko obliznjeg brda pratimo egzodus arapa. Sve gledam kad ce kakav milicajac sa garonjom poceti skidati ilegalce. Ma jok, nista od toga. I gore je carinik kojem brdo glumi pomocni ulaz u zemlju u slucaju guzve. Ajmo dalje dok je mirno. Mijenjamo devize , za devize. Za 200 eura kupujemo 2200 Dirhama. Razmisljam promjeniti jos stotku, ali po svim racunicama i sa ovom lovom cemo se razbacivati. Odmah u prvu lokalnu ulicnu trgovinu. Uzimamo flasu vode, dva Red Bulla i 4 cokolade. Kaze decko, 20 dirhama ( 13 kuna ). Reko, aj ponovo racunaj, bit ce ti manjak u kasi. Ma jok, kaze, sve sam zaracunao, i tringelt, ovo je Maroko covjece...velkam i ceri se ko mladi mjesec. Sram me, al dajem mu 200 dirhama jer nemam nista sitnije. Ovaj samo klima glavom i sakuplja kusur po ladicama. O jebemti cijenu, daj jos 100 cokoladica. Castimo lokalnu klincadiju socnim cokoladama. Svi su vec namazani, cokolada se topi, smiju se i veselo mljackaju. Stari moj, vec volim Maroko. Dodjem ko sirotinja a na kraju se ko car razbacujem parama. Ajmo dalje, pozdravljamo klincadiju i lokalne trgovce kojih se vec dosta sakupilo. Privikavanje na promet, nepisana prometna pravila, ovce na cesti, svi lezerno setaju po kolnicima, nikome se ne zuri. Pokoja truba tek da se javi i oznaci prisustvo vozila. Nema nereda, nema kaosa, sve tece svojim tokom. A toliko su me isplasili sa tim prometom u Maroku. Covjece, pa Zagrepcani su divljaci za ove ovdje. U Zagrebu je prometni divlji zapad. Kakva civilizacija, kakvi bakraci. Ovo u Maroku je sve pitomo. Gustamo lagano po solidnim lokalnim cestama, cudimo se arhitekturi i materijalima od kojih su izgradjene njihove kuce. Svako imanje ogradjeno je zidom, visokim barem 3 metra. Na ulazu velika zeljezna dvokrilna vrata u arapskom stilu. Sjeverni dio Maroka je sav u zelenilu. U svakom gradu hrpa policije. Svaki stoji na svojem raskrizju i budno prati dogadjaje. Ako nesto zapne, on uskace i regulira. Nema kazni, nema galame, nema prijetnji, nema svadje. On ispravlja pogreske i promet tece kao rijeka. Ulice su prepune cistaca. Svakih 100 metara jedan cistac sa sirokom metlom. Svi rade, nitko ne sjedi, nitko ne bjezi u hlad. Na ulazu u svaki grad je checkpoint. Bodljikava zica, siljci na sajlama leze na cesti. Nekoliko policajaca. Prvi checkpoint smo skoro prosisali. Na svim pointovima obavezno je voziti polako, 20 km/h. Ako ti policajac mahne, slobodno produzis dalje. Ako te zaustavi, kazes kamo ides, a on ti veselo i uljudno na Francuskom, Arapskom, Spanjolskom ili Engleskom objasni kamo trebas ici da se ne izgubis. I tako na svakom ulazu i izlazu iz grada i na svakih 100 km izmedju gradova. Mislim da smo prosli barem 150 tih checkpointova. Zapravo dobro dodje svako malo s nekim domacim popricati. Svi su bili jako susretljivi i komunikativni. Upijamo lagano svu tu prirodu oko sebe, gradjevine, ljude.Sve nam je to novo. Ubrzo u tom gustanju stizemo i do raskrizja na kojem stoji Volubilis. E tu idemo. Ana pokazuje restoran sa hrpom klope. Aj da probamo. Hvatamo fridz i cupamo colu i sprite polarnih temperatura.Zove me konobar i vodi nekamo. Kud ces samnom covjece, ja bi odmorio, donesi mi jesti. Zbori on par slova engleskog. Doveo me do pecenjare sa nekim glinenim loncima, melje li ga melje nesta...daj covjece, jesti nam donesi, ne pricaj , nema koristi. Kad otvara dobri konobar jednu po jednu teglu i pokazuje mi nazive na zidu. Sve nesta mirisi fino, u svakoj posudi obrok. Nozdrve mi ko kuca velike, smrcem svaku posudu a ono svaka svoju pjesmu pjeva. Biram nesto, nemam pojma sta. Posluzuje nas i govori da smo narucili Tajin. Ma daj sta das. Dobili smo upravo ono sto sam izabrao iz izloga. Kopamo po povrcu, kad ono unutar carobne skrinjice hrpa pecene janjetine. Ihaaaaaa, daj stari kruha, jos jednu hladnu rundu pa da nahranimo gladna tijela prije nego pregledamo hrpu kamenja. Ne mogu opisati kako je to bilo dobro. Predobro. Sokirao nas dobri konobar sa cijenom. Platismo ovu divnu okrijepu cijelih 35 kuna.Stari, a sokovi? Ma sve je to uracunato, i tringelt. O jebemti, zamotaj i za kuci jedno 100-200 porcija. Pravac Volubilis. Nasli od prve.Placamo ulaznice.Svaka 10 dirhama (6,5 kuna). Reko stari, jesi se zajebo da ne pofali u kasi. Gura mi ulaznice i smije se. It is Morocco, my friend. O care, daj jedno 10 komada odmah, kad su mukte !! Kupujemo i razglednice za 3 dirhama, lizemo markice, saljemo svima poznatima i nepoznatima. Gledaju nas arapi i smiju se budalama. Ko kad djetetu das bombone pa ne zna stati. Tako mi s razglednicama. Salji ovome, salji onome. I odosmo u setnju po tim rusevinama.Ana uziva.Za mene se zakvacio neki vodic pa se cjenkam s njim da isprobam dokle ide. Pa bome ide. Ako niste spustili cijenu barem 70%, niste napravili dobar posao. Slikavanje, kreveljenje po zidinama...ajmo dalje. Konacna destinacija za danas je Fes. Miran kamp, super uredjen sa fensi smensi bazenom. Prodano. Vani na otvorenom, mladjarija se natjece u pjevanju i plesanju. Zgodno za vidjeti. Na razglasu pegla Shakira, Rihana....cool. Testiramo bazen, vecera, spavanac. Sutra grebemo u pustinju.

Hvala kompa...istina je, pogotovo juzni dio Maroka, ulaz u Saharu, pjescane dine, priroda, oaze....a ljudi su posebno dobri. Da nam je bio kakav enduro pa da produzimo prema jugu....nazalost ovaj cestovnjak je vec u Merzougi poceo zvati upomoc tako da je mozda najzanimljiviji dio avanture izostao

Opet corka do 9. Danas hvatamo brod za Afriku. Spanjolci imaju super brze ceste sa 2-3 trake u jednom smjeru. Zovu ih AutoVia. Protezu se vecinom paralelno uz njihov autoput koji se placa i koji nazivaju AutoPista. Tako su i kategorizirani na prometnim znakovima. Dakle, picimo tim AutoVia brzim cestama na jug, a sve mukte. Stizemo oko 5 sati u Algericas gdje nas na ulazu u luku doslovce opsjedaju dileri raznih brodara. Stajem pored prve prodavaonice trajektnih karata a lokalac me na kilavom engleskom vuce na drugu stranu i pokazuje drugi kiosk. Govorim mu da mi je ovaj pod nosom , na sto baja odgovara kako ne radi i kako je zatvoren. Gledam u ured, a teta sjedi i ceka, vidi sto se dogadja. Znaci nije zatvoren. E pa my frend, stranac jesam, al glupav nisam. Iz inata sto je tip lazov, okrecem makinu i odlazim 200 metara dalje gdje u kulturnom uredu kupujem karte za brod i odmah uzimam ulazne formulare za prijavu osoba prilikom ulaska u Maroko. Onaj diler vidno uzrujan, galami preko ceste, ostao je kratkih gaca. Jbg, sta bi mu ja, kad nema manira. Dalje sve ide vrlo brzo. Ulazimo u luku u kojoj svaki prijevoznik ima svoj dok i svoju cestu za ulazak. Ukrcani za 10 minuta. Vezem motor, kupimo stvari i pentramo se u klimatizirani salon.U brodskoj birtiji odmah mazemo ultrahladne sokove. Cijena normalna. Mogli bi se hrvatski ugostitelji i birtijasi malo zapitati. Coca cola na brodu – 12 kuna. Toliko je u mojoj selendri u gradskoj birtiji. Pfff. I dok smo razgovarali o svemu tome, superbrza makina nas je prevezla u Spanjolski dio Afrike, u Ceutu za nesto vise od pola sata voznje. Trk u utrobu broda, palimo makinu i stajemo na cvrsto tlo Crnog kontinenta. Slijedece je naci spavanac, no u ovom malom djelicu Spanjolske, to je ipak malo zahtjevniji posao. Srecom, spanjolski i engleski svi pricaju, a tu smo kao kod kuce. Usput kod lokalnih muchachosa kupujemo veceru, i dobijamo papirnate upite do prenocista. Trazimo haciendu, skreni sim, pikni tam, suma Striborova, jos cemo nespremni zalutati u Maroko. Pada mrak. Kazu muchachosi, spavajte na plazi. Pristajemo i kawac odmah upada u pjesak. Vise ne idemo nikamo. Srecom dva mala spanjolca od cca 120 kg svaki, skuze nas problem i ostavljaju svoj vecernji piknik na plazi kako bi pomogli pri cupanju kawca iz cirkusa u koji sam ga uvalio. Svaka im cast, ti sitni decki su me doslovce iznjeli s plaze. Komunikativni, upucuju nac na slijedecu mirniju plazu gdje nas ne bi ni policija trebala dirati. Odlazimo na kraj grada, gdje na plazi kuhamo govedji gulas i igramo se sa desetak lokalnih klinaca kojima smo prilicno zanimljivi. Poslije vecere, lezimo na plazi i lagano tonemo u san. Mislim si, tko zna kako ce ova noc proci. Blackout. Ne znam koliko dugo sam spavao, ali znam da su me probudila dva jaka svijetla i dva policajca. Pomislih, gotovo je, odosmo u buksu. Ko ga jebe, ne bi bilo prvi put. No decki pitaju jesmo li zivi. Vidjeli su motor malo povise plaze i pomislili da nas je netko ucmekao pa provjeravaju. Savjetuju nas da vezemo kacige koje smo ostavili na motoru da ih netko ne ukrade, no one su ipak vec bile osigurane sajlom koju policajci nisu vidjeli. Cude se odakle smo i upucuju nas na slobodno spavanje. Rastajemo se uz pozdrave i njihovo obecanje da ce nas cuvati i da nista ne brinemo. Nevjerojatno, ali decki su jos dugo ostali na cesti sjediti u autu, a kasnije se nekoliko puta provezli pod rotirkama. Hvala im na svemu. Neko vrijeme nisam mogao zaspati, u sebi pjevam Karabaju, a onda opet utonem u san....

Budjenje.... Sunce je vec visoko. Bez crnih misli, danas je novi dan. Pada dorucak, tusiranje i glancanje. Naprosto je milina koristiti takve superciste sanitarije. Naravno da kamp ima superveliki bazen koji nismo isprobali. Na recepciji Ana placa ceh, dok ja ucim spanjolski sa zastitarom koji nas je cuvao. Glancam cvikere i kuzim da staklo ispada iz njih, ravno na asfalt. Vec se vidim na arapskom tepihu u molitvi za ocuvanje integriteta stakla, no Alah mi salje odjeb. Staklo puca po pola. Tlak mi raste preko ibera. Dizem ta dva vrazja komada stakla i mutavo blejim u okvir u kojem fali sarafic zbog kojeg je staklo ispalo. Odmah sipam red najsocnijih na racun Ghetaldusa i cijene okvira koji je kao buletproff. My ass. Raspolozenje u deficitu. Totalnom. Potiho u strahu, kazem Ani da nam je mozda bolje okrenuti se i lagano doma. Sve nam nesto ne ide, pitam se kako ce biti na drugom kontinentu, gdje nema opticara, mehanicara,madraca i trgovackih centara. Iako sam znao njezin odgovor, ona se potrudila biti sasvim jasna u svojim stavovima. Vozis u Afriku, makar u rikverc. Naci cemo opticara, vulkanizera, ovoga, onoga, al natrag ne idemo !! Aj dobro, mislim si, ionako mi cvikeri nisu presudni, vazno da se kawac ne buni. Par km kasnije, nasao sam se usred pravog opticarskog posla. Ana je zrtvovala svoje prevoljene suncane cvike za dijelove, kako bi se sredile moje vozacke naocale. Prisilno narezivanje navoja u okvirima, montaza djelova stakalca...sve je na mjestu. Takvi su cvikeri izdrzali cijeli put. Jedino sam izgledao kao kakav geek sa jednim sprungiranim staklom, al ko ga jebe, barem vidim kud vozim . Popodne stizemo u Mazaron. Prekrasne plaze Spanjolske obale. Stajemo ranije zbog kupovine kreveta. Opet u kamp pun cvijeca, palmi, precisti bazen i sanitarije. Jednostavno ne vjerujem da je to toliko uredno. Pokusavam jos jednom napumpati ono govno od madraca i skuzim da nije supalj. Opet sam ja krivac. Od velikog umora i zelje za corkom, nisam dobro stegnuo onaj ventil za ispustanje zraka i stalno je piskio na tom navoju. Mulac. A srusio sam sve svece i familiju drgom i postenom Hrvatskom trgovcu. Raspolozenje mi odmah raste, nocas spavam bez brige. Ana kupuje pola kile kulena u lokalnom ducanu koji ubijamo uz Red Bullove. Setnja po plazi, valovi od metar visine. Strasna buka i tutnjava. Prvi put vidim i cujem takvo sto. Fanta, jos malo kulena...spavanac.

Za cijelih 5 dana u Maroku, ukljucujuci gorivo, spavanje, ulaznice za Atlas film studio ( http://en.wikipedia.org/wiki/Ouarzazate#Film_studios ) i Volubilis (http://en.wikipedia.org/wiki/Volubilis) , hrpu razglednica, RedBullove, konzerviranu hranu, cokoladice, klopu u restoranima, doslovno razbacivanje s lovom promjenili smo 200 eura u njihovu valutu, Dirhame. Na kraju nam je ostalo oko 200 dirhama pa smo 50 km prije izlaska iz Maroka u lijepom restoranu odlucili zajesti i zapiti pare. Predjelo, pa raznjici, cevapi, pomfrit, umake, colu i sprite sa punom zdjelom nekih finih lepinja platismo nevjerojatnih 83 dirhama ( 54 kune ).To je oko 750 dinara ako se ne varam ?!?! Za ostalo smo natocili gorivo. Litra goriva je oko 6 kuna ( 84 dinara ) Ako sam pogrijesio prilikom konverzije valute, neka me netko ispravi. Poseban dozivljaj su carinske ludosti, i prelazak granice, pa ako imas u planu posjetiti Maroko, mogu ti opisati kako ces naoko kompliciranu papirologiju rijesiti vrlo jednostavno.

Ako nekome vise znace slike nego rijeci, evo link pa klikajte https://picasaweb.google.com/100675237474920165317/FromSisakToMerzougaDesert

Budimo se „vec“ oko 9 sati, klopamo pilecu pastetu i odlucujemo maznuti jos jednu jacu rundu kilometara, dok smo donekle svjezi. Dan prolazi u ugodnoj voznji kroz Francusku, uz pokoju guzvu u kojoj ne sudjelujemo vec se sa ostalim bajkerima provlacimo izmedju kilometarskih kolona i picimo prema Spanjolskoj u koju ulazimo kasno popodne. Nismo za neko razgledavanje, iako Spanjolska ima puno toga za vidjeti. Na pameti nam je samo stici cim prije u Afriku. U toj zelji, hvata nas mrak i trazimo prvi kamp za spavanac, no GPS nas vodi u neku tvornicu, polje, autoput, odlagaliste starog zeljeza.... veselje. Nekako se izvlacimo iz zone sumraka i nalazimo kamp tridesetak kilometara juzno od Barcelone. Obzirom da smo vecerali putem, bacamo se na tusiranje i u krpe. Sanitairje nevjerojatno ciste i uredne, osoblje spremno na svako nase pitanje. Zastitar nas na biciklu prati i pokazuje po kampu. Hvala stari, sad nam je samo spavanac na pameti. Oko pola 2 poslije ponoci, budim se na tvrdoj podlozi i odmah kuzim da nam je madrac ispustio. Pospan ali polulud, ukljucim pumpu da se zracno govno ponovo nadruka i pritom redam sve moguce psovke na racun hrvatskih trgovaca i kineske robe koja izdrzi 5 spavanja. Cujem da negdje lagano sisti, ali me tjesi prisustvo brojnih trgovina u kojima prodaju madrace. Vec vidim 50 eura manje u novcaniku. Ana spava kao beba. Njoj ne smeta ni beton. Eh, sta ti je pravi bajker . Napokon spavam...do 5 ujutro i slijedeceg pumpanja madraca te niza psovki koje ni ja nisam razumio.

Posto sam obecao u predstavljanju, evo i moje price... ( Necu stavljati puno slika iz EU..ovo je Africka prica ) Maroko Dugo vremena smo planirali napraviti neku vecu rutu, upoznati nekakav drugaciji nacin zivota, vidjeti kako drugi funkcioniraju, zive , rade, sto misle. Posto Ana nikad nije bila puno dalje od lijepe nase domovine, odlucili smo napraviti krug Europom. Kako se pocetak puta blizio, sve vise smo razmisljali o nekoj drugoj destinaciji, jer Europa nam je prakticki pod nosom i uvijek mozemo skoknuti sim ili tam. I onda, tri mjeseca prije pokreta, u kasnu noc, jos nismo zaspali, ja bubnem, vise iz zajebancije, ajmo u Maroko. Anin nemiran duh, kakav je, i davna velika zelja za Egiptom ispucala se u trenutku, odmah je skocila i rekla –ajmo-. Totalni kolaps svih dosadasnjih planova, jer Maroko je specificna destinacija i zahtjeva nesto detaljnije pripreme negoli nekakvo putovanje po susjedstvu. Slijede tri duga mjeseca odbrojavanja i priprema svih detalja, jer postali smo svjesni da idemo u nepoznato i vjerojatno ne postoji nacin za dobro se pripremiti, osim imati hrpu para, koje nemamo. Od svih detalja, najvise me brinuo kawac i kilometraza koju treba odraditi, ne zato sto on nije u stanju to odvesti, nego sto je to jednostavno nesto nepredvidivo i sto nikad ne znas kakav kvar mozes imati putem. A tamo gdje idemo, bas i nema velikih mogucnosti popravaka. Posto sam sam svoj serviser, odradio sam sve potrebne pripreme i kontrole za narednih 10.000 km koliko je trebao trajati put. Od svih ostalih potrepstina, dva dana prije polaska, pola smo izbacili iz kofera i ostavili kod kuce, sto se pokazalo kao mudra odluka. I tako u petak, 1.7.2011 u 4.30 ujutro sjedamo na makinu i krecemo u ovu malu avanturu. Veselo i odmorno picimo prema Zagrebu i vec na ulazu na Luckom zaobilazimo kolonu vozila koja pici na more, kao pravi balkanci te prvi prolazimo kroz rampu naplatnih kucica. Autoputom grabimo prema Rijeci, no kod Delnica je ipak prehladno i stajemo na oblacenje. Tempo nekih 110 km/h pri cemu kawac trosi laganih 5 litara benge, dovodi nas ubrzo do Rijeke gdje mi se u par navrata cinilo da nas bura baca po cesti. Nisam bio u pravu, no o ovom detalju malo kasnije. Prolazimo GP Pasjak i dezelu do GP Kozina te u jutarnjim satim neprimjetno upadamo u Italiju gdje Ana zove prvi gablec.Jedan od mnogih. Plan je bio proci djelom starim cestama, no slobodnih dana je malo, a kilometara puno pa se vec iza Trsta odlucujemo na autoput do neke juznije tocke. I tako upadamo na talijanske brze ceste, picimo preko Venezie prema Vizenci i Veroni, kad taman pred ulazom u Veronu kawac pocne trokirati i raditi na tri cilindra. Malo ga pustim, on se smiri i opet po gasu, no nakon samo par km, ugasi se pri nekih 110 km/h . Prestane brundanje iz auspuha, nastade grobna tisina u mojoj glavi. Sve ono cega sam se bojao, dogadja se. E jebem ti motor. A sto sad, stati i razmisliti. Stanemo na zaustavnu traku, razmisljam i pada mi na pamet jedino problem s gorivom. Probam kresnuti, no nista. Nula. Kao mumija koja godinama lezi u sarkofagu kojeg idemo vidjeti. Stoji kawac mrtav usred Italije i inati se. I tada mi pada na pamet. Jedini krivac za ovaj kvar mogu biti ja. Pa naravno. Napravio sam glupost, ziheras kakav jesam, prije puta sam ugradio filter goriva bojeci se Africkoga goriva i eventualnog problema sa smecem i pjeskom. Srecom ugradio sam filter na dostupno mjesto pa sam odmah mogao pogledati o cemu se radi. I bio sam u pravu. Filter totalno prazan. Vrag ga , daj alat, vicem Ani, koja je vec toliko nadrkana ka bi najradije pjesice otisla u Maroko. Cupam filter, zaboravim zatvoriti gorivo. Genijalac. Sve curi po vrucoj masini, a ja samo gledam kad ce planuti. E nije tu kraj. Prilikom skidanja crijeva sa pipe goriva, nekako uspijem iscupati mesinganu cijev. Sta cu sad. Sutim nista ne govorim da Ana ne dobije jos kakav napad. U muci, nekako nabijam tu cijev natrag u pipu, i na sve to gumenu cijev iz karbova koju stezem selnom. A valjda ce drzati. Otvorim gorivo, nigdje ne curi. Palim kawca. Veselo hvata od prve. I sam se cudim. Turiram gnjavim, ocekujem pobunu, ali nista. Kawac veselo brunda i kaze, ajmo. A nista onda, ajmo dalje pa kud puklo. Picimo tako prema Genovi uz povremeno stajanje za ispustanje tekucina i krutina i utovar slatkisa u sebe. Talijani standardno zivcani i nadrkani. Italija redovno zamazana, smeca posvuda. Zahodi zasrani, smrdljivi i zapisani. Dakle nisu se promjenili zadnjih 20 godina. Dosljedni. Kasno popodne stizemo u Genovu i odlucujemo nastaviti dalje lokalnim cetama uz more. Sto smo blize Francuskoj granici, Italija postaje sve urednija. Predvecer upadamo u kamp u San Remu. Prekrasan kamp, miran , tih, zelen, cist. Poplocan kockama. Kupaonica cista i uredna kao kod kuce.Dizemo sator, klopamo, i spavanac. Prvi dan smo odvezli tocno 1000 km.