Koliko nas koji vozimo motor i koji smo osjetili ljepotu sjedenja za upravljačem bi pristalo da se prebaci na mjesto suvozača i bude voženo dan ili dva ili ne daj Bože tri sedmice na godišnjem odmoru? Da pasivno učestvije u ulasku u krivinu, te da se na pravcima prepusti uživanju u pogled na potiljak vozačeve kacige ? Zvuči nezanimljivo, zvuči kao da već znam odgovor. Stoga mi djeluje sasvim prirodno što je ta avanturistkinja u Milici odlučila da za sledeći odmor napravi transformaciju i prijeđe sa mjesta suvozačice na mjesto vozačice. Hm..., da li to onda znači da ja prelazim na, pu-pu-daleko-bilo, uže sjedište ? Jeste da sam viši i da bi mi pogled prebacio preko njene bijele kacige. Ali ipak zvuči... nehumano ili da kažem nebajkerski. Kao argument protiv koga se ne može uložiti primjedba prilažem činjenicu da je moj motor zajedno sa koferom i sa mnom na suvozačevom mjestu ( opet neka jeze prođe niz kičmu) jedno šest puta teži od nje same i da eto čak i da sve ostalo štima, protiv fizike se ne može. Dakle, projekat počinje- sticanje dozvole za motor, te kupovina našeg drugog, a za Milicu njenog prvog motora. Šta bi odgovaralo nekome ko još nikada nije ni skuter vozio? A da opet ne bude skuter, jer sa skuterom teško da se može na ozbiljniji vikend izlet a kamoli na veće putovanje (da se kolege skuteraši ne uvrijede, ovdje je bilo riječi o onima od 50 kubika). Kako i kada do vozačke, a i koje od A1, A2 i A. Priča se povela na vrijeme, na kraju sezone 2018, tako da je bilo dovoljno vremena za razmisliti i djelovati. Među prvim opcijama učinila se najzanimljivijom ona da se odradi šest časova jedne subote u martu/aprilu 2019 na motoru od 125 kubika i da se bez ispita dobije pravo vožnje motora do 125 kubika sa B katagorijom. Prednosti su bile jasne- za jedan dan i uz minimalne troškove se rješava problem dozvole. Formalna mana je ta da ovu dozvolu priznaju Austrija, Italija, Španija, Portugal, Češka i Litvanija. Pa dobro, za prvu godinu biće nekih tura po Austriji, možda Italiji. Taman da se vidi da li Milici to leži, pa ako da, da se onda uđe ozbiljnije u priču o pravoj A kategoriji. (Važna opaska: uvod putopisa nastao je dijelom kao plod mašte autora i nikakvog govora o mom prelasku na zadnje sjedište nije bilo . C!! Čisto da se zna..) I tako je ta ideja rasla i razvijala se. Kako se približavalo proljeće 2019 ja sam se sve više suočavao sa mišlju i novim osjećanjem da će neko moj sjesti na motor i da ću se ja brinuti o njoj, kao što su do sada neke osobe brinule o mojoj sigurnosti. Ideja da preuzmem odgovornost obuke i savjetovanja nakon tih odrađenih šest časova sve mi je više izgledala neozbiljno. Jedno je kada neko ko vozi motor objašnjava, drugo je kada ti je tu instruktor, koji svoj cijeli radni vijek radi samo to. Tako smo lagano, ali na kraju potpuno uvjereni u ispravnost odluke, prešli na mnogo zahtjevniju ideju, ideju da ona od starta krene sa obukom za A kategoriju, gdje će steći prvo iskustvo sa motorom i to pravim, od preko 600 kubika, kako na poligonu tako i u gradskoj vožnji. Uporedo sa tim smo gledali i oglase, tražili nešto što bi se uklopilo kubikažom, izgledom (zašto ovo stoji tek na drugom mjestu?!) i funkcionalnošću i naiđosmo na Hondu Virago 535. Stigla je kod nas i prije nego što je obuka za motor započela. Mirno je čekala na svoj novu gazdaricu, da se zajedno povedu u bajkerske vode. A gazdarica se ganjala sa terminima i nefleksibilnim auto školama, zvala, hodala i tako nesvjesno položila svoj prvi bajkerski predispit, pokazavši dovoljno volje i želje za dva točka. U junu je položen i vozački ispit, i to iz prve. I eto nam nove bajkerke u društvu. Pa, dobro došla !!! Slatke muke, kuda sada da se krene? Apetiti rastu, opcije su razne, nijedna ispod tri hiljade kilometara. Odlučujemo se za Italiju (što se po naslovu dalo naslutiti), jer nam je najbliža i jer je nismo obišli do sada kako bismo htjeli. Plan je da se krene u septembru, a do tada da lokalnim vožnjama okrenemo koji kilometar na Viragu, kako bi motor sjeo i kako bi se steklo iskustvo pred veliki put. Obuka je odrađena na Yamahi MT 05, a Virago je potpuno drugačiji tip motora. Trebalo se u kratkom roku navići na dva motora. Bilo bi neiskreno reći da je sve teklo glatko i po planu. Više puta smo što Milica što ja posumnjali u opciju odlaska do Italije sa dva motora, te je često opcija odlaska autom izgledala kao realističnija. Neke pripremne vožnje su bile više nego dobre, dok su neke ukazivale da ipak treba skupljati još iskustva prije velikog puta. Recimo, vožnja auto-putem gdje se po prvi put trebalo na nekih 110 km/h upravljati, naginjati i boriti sa drugim autima i kamionima. Malo prije planiranog polaska su nabačeni nosači i bisage na Viraga, zaprljane ruke i odrađeni mali servisi na oba motora i oba su spremna čekala na odluku da li ćemo ih povesti u avanturu ili ne. A odluka je pala neposredno pred put- idemo motorima. I tako je nastala priča koju pretačem u putopis. … Motori su još sinoć postrojeni i upregnuti. A danas je četvrtak, peti septembar 2019. Sunčan, lijep dan. Nas dvoje, dva motora… i pet napakovanih kofera (plus torba na rezervoaru). Mašine se zagrijavaju ispred zgrade, sve je spremno za avanturu. Oblačimo jakne i zatvaramo vrata iza sebe. U mislima ostaje slika stana. Stan će nas takav dočekati za malo jače od dvije sedmice, ali kao i posle svake ture, čovjek se vrati drugačiji. Neke stare se poguraju dalje, dok se neke nove granice postave, vjetar oko tebe otpiri nepotrebne brige i izmjesti te iz svakodnevnice, a čula upiju bljeskove nadražaje. Neopipljivo bogatstvo putovanja. Hvatam kilometražu malo prije 10h, da se brojkom nakon povratka možemo "uštinuti" i provjeriti da sve to nije bio samo san. Uz pomoć kamena kao stativa pravimo fotkicu prije puta Provjeravamo komunikatore i zavrćemo gas...

Zima je godišnje doba koje većina motorista teško podnosi, pa nije čudo što jedva čekaju da se vreme prolepša, dani produže i otvori nova sezona. Tada nastupa tzv. „vreme izobilja“ a najveći problem je – na koju stranu krenuti? Pošto sam prošle godine prvo išao na istok a malo kasnije na sever i jug, izbor je bio relativno lak – ovoga puta ćemo na zapad - u Italiju. Naš konkretan cilj je bio da obiđemo po mnogima, najlepši deo Apeninskog poluostrva i osetimo čari Toskane. Naravno, do tamo i nazad ima još mnogo interesantnih stvari, što čitavo putovanje čini još zanimljivijim. Uz pomoć Google-a, nastala je okvirna ruta koja predstavlja kombinaciju krivudavih planinskih puteva, plovidbu Jadranom kao i neizbežne deonice brzih i skupih auto strada. Za ovu avanturu je prvobitno bila predviđena prva polovina maja, ali kao što to obično biva, polazak je morao da bude pomeren za nekoliko dana. To je stvorilo malu zbrku u već napravljenim rezervacijama, ali sam uspeo da nekako uklopim datume i obezbedim pristojan smeštaj. Drugi deo priprema koji obuhvata redovan servis motora i pakovanje je odrađen rutinski, pa smo spremni dočekali 19/05 i bezbrižno krenuli na put.