Planiram na odmoru da se provozam po CG i delom Srbije,pa mi treba pomoć oko smeštaja. Žabljak jedna noć ništa specijalno ne zahtevam sem čiste posteljine i kupatila.Može i neki bungalov u kampu ili slično. Sjenica Uvac isto jedna eventualno dve noći isto čista posteljina i kupatilo. Otvoren sam za sve sugestije i oko lokacija koje ne treba propustiti u okolini.

Posto kisa ne prestaje da pada, pokusacu da vam docaram kako je bilo u devetom mjesecu prosle godine, kada smo nas 20-tak isli na splavarenje rijekom Tarom. Ekipa je uglavnom bila iz Splita, izuzev mene, moje zene i tomee-a iz Cakovca... Dogovorili smo se za ovaj izlet pocetkom devetog mjeseca, I poslije nekoliko dana ga I realizovali. Prethodno sam obezbijedio sve neophodno da bi ovaj izlet bio nesto jako lijepo na zavrsetku moto sezone. Na sve sam mogao uticati, ali na vrijeme nikako. Ipak, za vrijeme odlaska do dogovorene destinacije, I za vrijeme raftinga, dan je bio pravi ljetnji. Problemi su nastali kada je trebalo da se vracamo, jer kisa nije prestajala do pred kraj naseg putovanja. No, idemo redom… U petak sam se cuo sa Niksom, I sve je teklo po planu. Obezbijedio sam im smjestaj u Baru po cijeni od 10 ili 12 eura po osobi, vise se ni ne sjecam, u jednom malom hotelu koji ima cuvani parking. Docekao sam ih u Budvi u vecernjim satima, a oni su stizali u vremenskim razmacima, u zavisnosti koliko ko smije dati gasa... Poslije dolaska u Bar, prvo su se smjestili, a onda smo otisli do grada I do cuvene picerije PULENA, gdje su se okrijepili I probali nadaleko poznato niksicko tamno… Ujutro smo krenuli oko 8.30, uz laganu voznju I zaustavljanje na nekoliko interesantnih mjesta prosli smo Skadarsko jezero, Podgoricu, kanjon Morace, Kolasin I dosli do Mojkovca, odakle smo skrenuli prema Zabljaku. Put nas je vodio kroz Kanjon Tare, koji je poslije kanjona Kolorada, drugi u svijetu po visini. Inace, rijeka Tara je duga oko 140 kilometara, a dubina kanjona na nekim mjestima iznosi I 1300 metara. Put je sasvim solidan, vrijeme toplo I stvarno se moze reci da smo uzivali. Na 10-tak kilometara od cuvenog mosta na Djurdjevica tari stajemo I skrecemo kod nasih domacina koji su sve pripremili za rafting. Mjesto se zove Splaviste I tu ostavljamo motore I licne stvari koje cuvaju ljudi iz ekipe koja organizuje splavarenje. Cijena ovog aranzmana je 50 eura I u nju ulaze hrana, pice, odijela za rafting, voditelj camca I prevoz od zavrsne tacke splavarenja do pocetne. Posto dugo nije bilo kisa, voda na rijeci je dosta niska, pa samo splavarenje je bilo vecini dosadno. Kazu nam da treba doci u 5-om ili 6-om mjesecu, I da je onda kao borba za zivot. Ipak, meni se vise ovako svidja… Krenuli smo, obuceni kao ronioci sa bocom neke kajsijevace I vrecom hladnog niksickog piva. Vec na pola puta je bar trecina bila pijana, a kasnije su im se I ostali pridruzili. Prolazak kroz ovaj prelijepi kanjon je bio zaista fenomenalan. Ostaci starih mostova, utvrdjenja I rjecice koje se ulivaju u Taru su se stapali sa ovim krajolikom. Poslije sat I nesto vise, dosli smo do rijeke koja se uliva u Taru, praveci prelijepe kaskade na uscu. Nedugo zatim smo stali I obisli Manastir koji se nalazi uz rijeku I koji je skoro obnovljen. Vecini gostiju je ovo bilo prvi put da su usli u neki pravoslavni vjerski objekat. Nastavili smo poslije nekih pola sata, mirnom vodom do naseg odredista, gdje su nas cekali dzipovi I mini busevi za povratak u kamp. A tamo, hrana postavljena po stolovima. Navalili smo na razne pite, sireve, kisjela mlijeka I hladnu jagnjetinu. Taman toliko da dodjemo sebi od onog alkohola I da mozemo lijepo sjesti na motor I odvoziti se jos 30-tak kilometara do Zabljaka. Na Zabljaku, gradu na najvecoj nadmorskoj visini, cekale su nas sobe u privatnom hotelu MB. Cijena je bila 16 eura po osobi, sa doruckom. Cakule su se otegle do duboko u noc, a ujutro nas je cekao povratak, koji nam nece bas tako lako pasti zbog veoma jake kise. Krenuli smo oko 10 sati, odlazuci polazak, nebi li se vrijeme smilovalo. Nista nije pomagalo, I vec do Savnika, koji je na oko 50 kilometara od Zabljaka, svi smo bili mokri. Nisu nam pomagala ni kisna odijela, ni razni oblici kesa I ljepljivih traka oko nas. Jednostavno, curilo je sa svih strana. Nekako smo se dovukli do Niksica I stali da se odmorimo. Kisa je I dalje padala, a mi smo se tu I rastali. Splicani su otisli preko Trebinja na Dubrovnik, a ja I moja zena, preko Podgorice, kuci. Cim smo izasli iz Niksica, kisa je prestala da pada. Po Niksinom kazivanju, isto se desilo I njima, tako da je ostatak puta bio OK. Na kraju smo jednoglasni bili da ovo treba ponoviti, I mozda probati u 6-om mjesecu, kada ce adrenalin proraditi svom jacinom… Evo i mape...