Hvala vam ljudi, drago mi je da vam se sviđa

...pošto je Egon sklon učestalom mijenjanju planova, nije mogao odolit a da me ne šokira još jednom. Već jučer u stanu je predložio da dođemo do Rogoznice kod nekog njegovog frenda te da prespavamo tamo (besplatno) te da se on malo s njim druži kad je već prilika. Nakon nekog razmišljanja, nisam htio popustiti ovaj puta. Naime, ja sam se dogovorio sa gazdom Biker kampa u Vodicama da ćemo doći taj dan i ostati kod njega. Pošto je kamp bio prazan i on nije radio a ponudio se da će nas primiti jer smo na putu, nisam mogao ne doći u Vodice. Egone, idemo do Rogoznice, ti ostani tamo, ja palim za Vodice. Ujutro sam dolaziš do Vodica i onda skupa nastavljamo za Rijeku. Plan je pao i palimo za Rogoznicu. Put je bio ok, neke velike gužve nije bilo, prolazimo Split, divimo se dalmatinskoj obali i dolazimo do Rogoznice. Tamo nalazimo Egonovog frenda, lagano piće, kavica, odmor za stražnjicu uz učestalo nagovaranje obojice da ostanem. Nisam htio popustiti, takav sam i gotovo. Palim sam za Vodice. Vozim još šezdesetak km i dolazim u grad. Zovem gazdu, on dolazi po mene i odvodi me u kamp. Tamo on, njegova cura i još jedan mladi par (valjda neki rođaci). Tamo su mi pripremili odličnu paštu sa škampima koje sam se nažderao do iznemoglosti. Za uzvrat sam poslao gazdu po gajbu pive koju smo svi skupa sprašili do jedan sat ujutro. Lagano tuširanje, oni su otišli, ja ostajem sam u kampu. tonem u san umoran kao pas. Jutro, dižem se u 6:30, gazda dolazi po mene u 7:00, odlazimo na kavicu u grad. U 7:30 zove Egon da kreće prema meni. Čekam ga na benzinskoj i odradimo posjet Plodinama, kupujemo marendu, jedemo i palimo za doma. Put, standardan, lijepo vrijeme, cesta odlična, pogotovo ruta Starigrad-Senj. U Karlobagu stajemo i susrećemo oveću grupu motorista. Jedan nam prilazi u motorističkom sportskom odjelu i engleskim jezikom hvali cestu kako je odlična. Na naš upit od kuda dolazi on dogovara: Iz Norveške. Iz norveške na CBR-ki, hrabro. Kamo idete? pitamo mi. Ne znam, idemo...vozimo se (smijeh). Palimo dalje, dolazimo u Senj, tankamo, kratka pauza i palimo prema Rijeci. Dupe nas odkida ali Rijeka je već u očima, polako nam se približava i onaj osjećaj šampiona nam se opet vraća u misli. Kratko stajemo u Bakarcu da zapalimo cigaretu i nastavljamo. Dolazimo u Rijeku, točnije Matulje kod Egonovih doma. Njegova majka sva sretna što smo došli bez problema. Nakon pola sta stanke ja odlazim prema Istri. Zaustavljam se na Tunelu Učki (na svome radnom mijestu) brzinski prepričavam kolegama vatrogascima kako je bilo i polako šibam za Cerovlje. U Cerovlju se skidam sa Ipsilona i vraćam za Borut 4 km. Dolazim doma oko 17:00 i prvo što sam napravio poljubio sam XT-jku u rezervoar. Bez kvara, bez potrošnje ulja, bez ikakvog štuca dovezla me doma kao da nije nigdje niti bila. Osjećaj kod kuće..neću pisati, onaj tko je putovao, zna kako je. Onaj koji nije, preporučujem da proba. Uglvnom, dojam: Bilo je fantastično, 16 dana je prohujalo vrlo brzo, desilo se svašta, puno toga još nisam ni pisao ali u globalu, imali smo sreću da je prošlo super, bez nekih većih problema. sada dok ovo pišem nakon 3 mj želja je otići opet...naravno, prvom prilikom šampionski jahati i dalje. Hvala svima na čitanju, Sorry na vrlo kratkom tekstu. P.S. Nadam se da ste uživali u fotografijama.

....spuštamo se do grada, još jednom zovemo Cveleta, on nam objašnjava gdje da dođemo. Relativno brzo nalazimo mjesto sastanka i evo ga. Pomršavi visoki lik zanimljivog pogleda i smješka nam prilazi. Cvele, Egonov prijatelj. Pozdravljamo se i nakon par formalnih pitanja odlazimo na kavicu. Pošto je Cvele radio, dao nam je printani ispis Google mapa gdje ćemo otići i smjestiti se. Cilj je bio Mokošica. 10 km od Dubrovnika, stambeno naselje, trenutno Cvele tamo živi. Nalazimo mjesto i odmah nas pri parkiranju dočeka glas koji probija susjedstvo. Cveletova supruga Suzi se dere već na Egona s prozora. Odvodi nas u stan gdje smo trebali spavati. Raspakiramo se i nakon sat vremena, već smo bili na motorima za Dubrovnik. Pošto nisam nikad bio u Dubrovniku nisam htio propustiti priliku razgledati ga. Dolazimo pred stari grad, nalazimo parking (za motore bez beda) i ulazimo u staru jezgru. Meni opet naravno kiša s*ebala stvar. Fotki jako malo, ljudi se taman iskrcali s kruzera tako da je nastala gužvetina na stradunu, plus kiša, možete si misliti. Vraćamo se nazad jer nismo htjeli potrošiti niti lipe u starom gradu. U Mokošici nalazimo picu za 37 kn što nam je bilo relativno dostupno. I Žuju za 18 kn (u makedoniji je pivo koštalo 5 kn) Mažnjavamo picu i odlazimo na odmor. Nakon sat dva spavanca, odlazimo u jedan nazovimo to bajkerski birc u Mokošici, naručujemo 2 pivkana ali smo brzo spakirali stvari i zbrisali s tog mjesta jer nas je dotukla narodnjačka muzika. Vraćamo se u Dubrovnik i nalazimo bar ispred kojih su bili parkirani motori. Lokalni bikeri su nas lijepo dočekali s obzirom da su zatvarali klub, ostali su još malo i popili smo po dve ture. Vraćamo se oko pola noći u stan na spavanje. Sutra je novi dan, čeka nas vožnja prema Vodicama. Ujutro se budimo rano, odlazimo do Cveleta i njegovih na kavicu u stan. nakon sat, sat i pol ćaskanja, palimo kobile i deremo prema sjeveru. Nastavlja se...

Nikon D200, objektiv 18-200 Hvala na pohvalama.

...U Baru radimo pauzu. Palimo cigaru gledamo na sat i primjećujemo da nam je ostalo dosta vremena još. Bilo je oko 17 sati. Egon govori: Mislim da danas možemo stići i do Dubrovnika (onda smo dan u plusu nakon što smo ga izgubili zbog Ohrida). Ja sam baš bio raspoložen za vožnju. Dupe već davno otvrdnulo i ona prava kriza je prošla tako da sam drage volje pristao na dodatnu etapu Bar-Dubrovnik. Podmazujemo lance polovično, zadnje kapi smo iscijedili iz spreja i palimo prema sjeveru. Crnogorska obala, što reći. Mislio sam da je Hrvatska obala najljepša. MIslim da se mi hrvati nebi smjeli uplitati u takve konstatacije. Crnogorska obala je predivna, kao da si došao u Vijetnam. Nešto predivno. Kratko ali stvarno lijepo. Niam previše slikao jer smo palili za Dubrovnik da što prije stignemo. Vozeći se obalom, primjećujem da je i u Crnoj Gori turizam uzeo maha. Apartmani, sobe, sve te neke turističke atrakcije, gužva na cesti, kolone automobila, vidi se da je more blizu. Dolazimo na sjever, Boka Kotorska. Tu nas vrijeme nije poslužilo. U gradu Kotor odlučujemo da ne idemo dalje jer ispred nas nebo nije obećavalo. Odlučujemo prespavati u gradiću Kotor. Na raskrću staje jedan lik na Z750 i pita dali treba pomoć kakva. Mi odgovaramo da tražimo sobu. On nas poziva da odemo za njim da će nas odvesti do poznanika koji iznajmljuje sobe. Dolazimo do lika i on odmah dere po cijeni 50 eura za obadvojicu (kao fol, sobe zauzete, ima samo apartman) Egon odmahuje rukom Pffff, idemo dalje. Vozimo još 2 km, i stajemo pored reklame: SOBE. Izlazi gazda na balkon. Pošto soba majstore? 20 eura za obadvojicu, još vam dam garažu da parkirate motore. Prodano!!! Parkiramo, skidamo torbe sa motora, gazdarica kuha kavicu, laganini sretni što smo izbjegli kišu. Gazda (stari pomorac) se raspričao sa nama i ponudio frižider sa bocama piva po cijeni iz dućana. Super, zadovoljni mi. Odlazimo večerati u Kotor te malo razgledanja. Slike: Nisu baš, pala je kiša naravno. Poslije jela. dolazimo nazad kod gazde, kratki razgovor i oni odlaze na spavanje, ja i Egon se zavaljujemo na terasu sa pogledom na Boku Kotorsku te cijevčimo sadržaj gazdinog frižidera do kraja uz pričicu, te prepričavanje dogodovština sa putovanja i pokojom forom iz privatnog života. Lagano oko pola noći tonemo u san (nismo se čuli kako jedan drugome hrčemo u facu hehe). Jutro, dižemo se oko 07:00, gazda kuha kavicu, lagano paketiranje i pravac Dubrovnik. Stisak gazdine ruke i deremo prema Hrvatskoj. Još malo smo uživali vozeći se Crnogorskom obalom. dan je bio lijep, baš za moto vožnju. Dolazimo na granicu. Čekali smo cca 20 minuta na prelazu i bez problema izlazimo iz Crne Gore te ulazimo u Hrvatsku. Stajemo kod jednog marketa da se osvježimo. Vrućina nam udarila u glavu, pravo ljetno vrijeme. Mi obučeni dobrahno, nije se dalo više izdržati. deremo po energetskom piću, još jedna Fanta za tank torbu za put, ljubazna prodavačica se obradovala i pohvalila da smo hrabri i da joj je drago vidjeti turiste koji govore Hrvaski Deremo dalje. Dolazimo iznad Dubrovnika i vičem Egonu da stanemo, moram si napraviti razglednicu Dubrovnika. Na vidikovcu radimo fotke, palimo cigaru te zovemo logistiku Cveleta koji radi u Dubrovniku (Egonova kumska veza) Nastavlja se...

ŠAMPIONI ..bježimo od kiše, vozimo se prema Strugi. Od tamo trebamo naći granični prelaz za Albaniju. Dolazimo u Strugu, pitamo lokalce za put na što nas oni upućuju točno kamo treba i dižemo se u brdo. Lijepa vijugava cesta nas je natjerala da potegnemo kobilama malo žešće. Vozimo mi dalje i dolazimo na granični prelaz. Na Egonovo pitanje dali može snimiti makedonsku zastavu (za potrebe dokumentarca) policajac drsko odgovara: NE MOŽE. Egon kev kev, spustio uši i bez prigovora nastavio dalje. Na granici smo prošli super, nitko nas ništa nije gnjavio. Ulazimo u Albaniju. Predivna zemlja što se krajolika i pejzaža tiče. Što je mene zaintrigiralo to su niski bunkeri kojih ima na tisuće (mislim). Svako toliko, bunker. Egon kaže da je to autohtono za Albaniju jer da je navodno neki njihov car naredio da svaka obitelj mora sagraditi bunker. Tako da ih ima jako mnogo. Ceste su relativno ok, nema nekih rupčaga.Sve je vijugavo i zanimljivo. Pruge pored ceste, tuneli, prevoji i prekrasni vidikovci. Ljudi, ljudi sjede pokraj ceste i gledaju, puno ljudi. Valjda je to tamo običaj. Čak i psi leže, niko ništa ne radi Zanimljivo je to što recimo auto praona ima u krugu od dva kilometra sigurno 20-30, i sve su prazne naravno jer je konkurencija prevelika u malom području. Spuštamo se u Elbasan. Industrijski grad (vidi se po tvornicama i dimnjacima koji dime) Nismo se puno tu zadržavali nego smo našli put za Tiranu te se uputili opet u brdo. E na brdu smo malo stali i fotkali. Takav maslenik nisam vidio nikada u životu. Nije to nama normalan maslenik tako da su sve masline posađene u nekom redu, ovo je sve razbacano, ali lijepo izgleda. Što nam je još upali u oči, to su veliki buseni pletenih trešanja koje Albanci pletu pored ceste i prodaju. Nažalost, nismo stigli fotkati, derali smo prema Tirani. Tirana, grad u koji više nikada ne želim otići. Totalno neorganizirani promet, nema putokaza, semafora možda par komada po putu kojim smo ušli, ljudi bezobrazni za poludit. Svi se guraju, trube, *ebu ti mater, najradije bi te izgurali s ceste. Nekako smo se izvukli na kraj grada iz gužvetine i našli smo benzinsku crpku. Tamo smo platili benzin u eurima, popili kavu i naravno, u zadnji moment krenuli već sa prvim kapima kiše na vizirima. Jurimo prema Skadru, tamo je blizu prelaz za Crnu Goru. Ravnica, vozi se cca 100-110 na sat, dobro pazimo da nas netko ne izgura sa ceste jer su ljudi stvarno bezobrazni. Da se vratim na naslov ovoga dijela. "Šampioni" kad smo bili u šutki na sajmu, malo smo kupovali neku robu i sitnice, pitao nas je jedan lik koji je tvrdio da je bio u Puli u vojsci odakle samo. Kad smo odgovorili odakle smo, onda je pitao: pa kuda ste došli u Skopje? Kad smo mu rekli kojom smo rutom došli jednostavno je sa smješkom na licu prozborio: PA VI STE ŠAMPIONI!!!To nam je bilo tako kull, smiješno al malo smo bili i ponosni te nam je to nekako dalo više hrabrosti za nastavak putovanja. Uglavnom, cijelim poslije putem se meni vrtila ta rečenica po glavi. šampioni. Čak sam se nekako i osjećao tako. sve dok... nastavak ćete čuti malo kasnije. Do Skadra nismo stajali. Ulazimo u grad koji nam se nekako više svidio od Tirane. Susrećemo dva lika na Afrikama, pozdravljamo ih (i oni nas) i dolazimo do nekog kružnog toka. Stajemo i pitamo neke klince za Montenegro na što nam oni engleski govore da smo promašili te da se vratimo malo nazad i da imamao putokaz. Okrećemo kobile i vraćamo se cca kilometar te susrećemo one iste motoriste na Afrikama kako pauziraju. Stajemo kraj njih jer smo i mi planirali pauzu. Ugodno upoznavanje na engleskom jeziku, gledanje motora itd. Ljudi su njemci ali super spikaju engleski. Na moje pitanje koliko su na putu, čovjek odgovara: Danas nam je točno godinu dana. Ja i Egon smo se samo blijedo pogledali VIŠE NISMO BILI ŠAMPIONI Nevjerovatno, ljudi jašu godinu dana, krenuli su iz njemačke za Kinu, Mongoliju, preko Azije, prljavi ko svinje došli na balkan i deru za Plitvička jezera te tko zna još gdje. Na pitanje dali slušaju Honde odgovara mi lik: Da slušaju, evo ova jedna radi na samo jednom cilindru hahaha. Stvarno, nevjerovatno. Krenuli smo skupa svi četvorica prema granici za Crnu goru. Na granici, nikakvih problema, ljubazne policajke se nasmješile, nama je bilo drago da opet razumijemo što ljudi pričaju. Sa njemcima smo spičili skupa do Bara da ih uputimo kuda će za Budvu. U Baru smo se zaustavili lijepo pozdravili i svako svojim putem. Nastavlja se...

Odlično momci, svaka čast, vrlo hrabro od vas. nadam se da ste uživali, vidim i fotki ima odličnih. Pejzaži su vrhunski, milina. Još jednom: BRAVO

...raspakiraamo se, ulazimo u stan na drugom katu, razgledamo gajbu ii zadovoljni smo. Klima, TV, terasa, kupatilo, sve ok, pozitivno dajemo do znanja gazdi da smo zadovoljni. Pošto se gazda ponudio da nas provede po gradu, malo da nam objasni neke stvari, pristali smo i krećemo u grad. Razgledavamo relativno sadržajnu pijacu obogaćenu voćem i povrćem. Cijene: Super povoljne za Hrvate. Šetkamo po glavnoj Ohriskoj ulici, ima tamo tih izloga, prodaje se svašta, vidi se da je zbog jezera Ohrid postao turistički grad. Odlazimo na rivu u neki restoran, naručujemo hranu jer smo dobrahno ogladnili. Prvi puta sam probao meso na seoski način. Nije loše, ne previše pikantno varivo sa kockicama govedine mješano sa malim šampinjonima. Egon, standardno tafče grafče, pivica i punog stomaka se vraćamo u stan. Gazda nas napušta i mi se poslije laganog kratkog odmora vraćamo u razgledavanje. Već se spustila večer, mi smo završili u starom gradu. Makedonska arhitektura je utjecala pozitivno na nas, svidjelo nam se to jedino nismo bili zadovoljni silnim svjetlećim reklamama lokalnih ugostitelja i privatnika kako narušavaju sliku stare jezgre. Egon, posustaje, žali se na umor i kako ne može više. Odustajemo od cijelokupnog razgledavanja i vraćamo se na spavanje. Sutradan, se budimo, Egon s novim planovima, ja s planovima za odmaranje. Egonu je puklo u glavu da idemo opet u razgledavanje okolice Ohrida što se meni nikako nije svidjelo jer sam znao da nas sutradan čeka dug put, htio sam malo odmoriti i skulirati se, odmoriti dupe jer je trebalo preći cijelu Albaniju te stati u Podgorici. Egon mijenja plan i odlučuje se na razgledavanje okolice tek popodne. Za to vrijeme odlazimo u grad praviti fotke i snimati kadrove potrebne za dokumentarac. Naravno, svaka noćna mora fotografa je ružno vrijeme. Normalno da je i mene zadesila ta noćna mora. Svejedno sam se nekako potrudio fotke dobiti najbolje što mogu. Ne zamjerajte na ovom pristupu obradi, ovo je bilo najbolje rješenje. Popodne, Egon odlazi u nepoznato, ja laganini u grad. Lagano šoping, traženje autokarte, razgledanje izloga i cijena, sladoled, šetnjica po gradu. Naletio sam na gazdu u gradu koji me uputio u internet kaffe. Tamo sam full jeftino telefonirao u Hrvatsku. Pregledao mailove, facebook itd itd, uglavno, protratio sam dobar dio popodneva tamo. Taj dan se odvijala predizborna kampanja te se u grad počelo skupljati mnoštvo ljudi iz cijele okolice Ohrida. Odmaknuo sam u stan (ne volim gužvanac) i sve to skupa gledao s terase već u strahu gdje je Egon jer se već počeo spuštati mrak. Lagano sam pomislio da se nije opet negdje spičkao U grad se slilo 50 000 ljudi, evo i Egona polako dolazi pred stan. Opet odlazimo u grad na večeru. Ovaj puta obadvoje tafče grafče (bilo je odlično) Lagana pivica dvije te se vraćamo u stan na spavanje. Sutra je težak dan, treba odmoriti, kiša pada dobrahno, mi malo već napeti dali ćemo imati povoljno vrijeme za Albaniju. Jutro, jedan dio grada pod oblacima, tamo negdje prema Albaniji plavo nebo, sunce... Pakiramo se, odlazimo na burek i jogurt u grad, šaljemo razglednice i nalazimo se s gazdom ispred stana, rješavamo zadnje pripreme i palimo za Albaniju. Lagano bježimo ispred pljuska. Zbogom Ohrid, vidimo se kojom drugom prilikom. Nastavlja se...

Jutro, dižemo se oko 7 sati, palimo na doručak, Melica je već odavno u Zagrebu (krenula je vrlo rano na aerodrom). Poslije doručka, još jednom palimo u Šutku na pranje motora. Vraćamo se nazad u hotel na pakiranje. Kad smo osedlali kobile, odjavljujemo se i krećemo na zapad. "Ohrid" Svi su nam govorili..i u Beogradu, u Vrnju i u Skopju: U Makedoniji ništa niste vidjeli ako ne vidite Ohrid. Poslije toliko uvjeravanja (Egon je malo ranije popustio), nekako smo odlučili otići i tamo pošto je plan bio krenuti preko Kosova za Podgoricu. Ovako, smo dan u zakašnjenju što me činilo nezadovoljnim al ipak..pristao sam nadajući se nečem lijepom. Krećemo autoputom prema Gostivaru. Na putu sve super osim što nas je odjednom iznenadio biciklist koji vozi našim trakom u suprotnom smijeru. Svašta, još čovjek maše Dolazimo u Gostivar i skidamo se s autoceste, Egona pere pustolovina. Skrećemo prema Vrbjanima i onda nas očekuje nešto sasvim drugo. Predivni krajolik se otvara pred nama. Nešto nevjerovatno, u životu nisam bio na ljepšem mjestu. Takva cesta kakvu svaki motorist može poželjeti. Ne što se kvalitete asfalta tiče nego kvalitete prirode kroz koju ta ista cesta prolazi. E onda je počela nervoza. Meni kao fotografu sve to nekako izgleda fascinantno i jednostavno fotografski gledano trebalo bi stati iza ama baš svakog zavoja, razjahati kobilu vaditi aparat i slikati jer se iza svakog zavoja pojavljuje nova scena od koje staje dah. Nebi stigli u Ohrid do noći da smo toliko stajali. Uz put susrećemo pokojeg psa na cesti što nam je već prešlo u normalu, stajemo češće nego inače, fotkamo i divimo se. Uživajte i vi (žao mije ali ovo je samo možda 5-10% što se još okom vidjelo i nije se stiglo slikati) Četrdesetak km od Ohrida stajemo uz cestu ugledavši market. Pravimo polasatnu pauzu uz naravno Skopsko pivo kojemu je cijena bila nešto sitno, valjda 3 kn, palimo svako 2 komada lagano popričamo sa gazdom i deremo za Ohrid. U grad dolazimo nekako sretni i zadovoljni kad odjednom čovjek maše na cesti sa kartonom na kojem piše: Apartmans for rent. Odmah stajemo na cesti i čovjek nam nudi dvosobni stan sa kupatilom i zatvorenom terasom sa 2 telke i klimom za 10 eura po glavi. Nismo sekundu razmišljali, parkirali smo motore. Nastavlja se...

Jutro, opet doručak, Egon je opet spičio do Atanasa snimiti neke stvari za dokumentarac, ja i Melica pijuckamo kavicu. Dolazi Egon: pokret, idemo u brda. Gledamo kartu i Egon se odlučuje na neku turu cca 150 km preko Plačkovice (Planina kod Štipa) Meni to malo sumnjivo, nekako mi previše za voziti i predlažem drugu kraću rutu. malo se nećkamo i ipak prihvaćamo Egonov prijedlog. Pičimo preko Kumanova za Štip. Tamo stajemo gladni, ulazimo u neki Irski pub, naručujemo hranu (ćevapi, pljeskavica, Pastarmajder) plus 2 piva, coca cola i 2 pomfrita, cijena 50 kn, nevjerovatno. Egonu i Melici nije dosta pa još navaljuju na kolače u obližnjoj slastičarni. 5 kolača i 2 sladoleda u čaši 15 kuna. Neprocjenjivo Palimo prema Plačkovici. penjemo se prema vrhu i divimo se prirodi. Polako kako se bližimo vrhu osjećam nesigurnost u Egonovim odlukama kuda ćemo i kako. Imam lagani osjećaj da nas polako zahvata oktopus zvani Problem. Dolazimo do nekih ljudi, netko nas razumije, netko ne, svako nas navlači na drugi put, odjednom se nalazimo na šumskom putu. Blato i voda se stvoriše ispred nas. Nakako sam htio predložiti da se vratimo istim putem, čak mi se čini da je i Melani nareknula isto to, ne znam...Egonov avanturistički duh nas je gurnuo naprijed. Naravno, naprijed, u sve veće blato. Stajemo, dolazimo do zaključka da smo na krivom putu. vraćamo se jedan dio nazad. Egon šalje Melicu pješke da prođe jednu kaljužu, ona prolazi pješke, ja nekako motorom prolazim, Egon ostaje u sred lokve. Stavlja nogu na tlo i propada u blato do vrha čizme. Po drugi puta zajedno s motorom pada, ovaj puta ne na asvalt, pada u vodu i blato. Sirena se oglasila KMEEEK!!!!! Prvo što sam napravio, puknuo sam od smijeha!! Rekoh sam u sebi, dobro ti i stoji kad ti vodiš :) Ako te ugrizem, umireš koliko sam otrovan Opet silazim s motora da dignemo motor, ovaj neće upaliti. Nakon nekoliko kresova, KLE pali i Egon vadi kameru i naređuje da ga snimam. Super. Čovjeku je do snimke. Nastavljamo dalje. nervoza se osjetila u zraku. Palimo po šumi cestovnim gumama po putevima više za motocross a ne bilo što drugo. Kamen na kamenu, mi bez alata, vode, ičega. Egonove fore. Nekako nakon sat i pol, dolazimo na asfalt. Odahli smo. Izgubljeni na Plačkovici, nekako smo se nadali rješenju probleema. Nailazimo na ljude, pitamo put za Štip, oni govore: samo ravno dvadesetak km. Super. Ostatak puta smo proveli fotkajući prirodu koja nam je oduzimala dah. Egon bi najradije tamo i šator digao da nije imao Melicu sa sobom. Krave, ovce, ma sve super. taman da olakšam dušu fotkanjem. U Skopje dolazimo, već je mrak. Večera lagano opuštanje. Ove večeri se ide ranije spavati jer Melani rano jutro leti za Zagreb. Lagano se smijemo sami sebi kako smo kreteni pošto smo bez alata krenuli u avanturu. Sutra ujutro palimo za Ohrid...tko zna što nas još čeka.... Nastavlja se.

E da sam ja znao da vi postojite, vjerovatno bi se i javili.

Evo ljudi da i ja pohvalim kobilu s razlogom. Nedavno sam došao sa putovanja kroz zemlje bivše Yugoslavije. Napravio sam sa xt-jkom 3200 m u 15 dana, vozio ne preko 450 km. potrošnja (nakrcan kao da idem na mars) bisage, putna torba iza, tank torba napred, ja 100 kg, 4.8 l do 5 litara. Jedini popravak koji sam imao je vožnja iz Pazina za Beograd, u beogradu mi se minimum digao sa 1200 okretaja na 1500. Lagano spuštanje minimuma (10 sekundi posla) i to je sve. Velikog li kvara :) XT-jka, kao da nije ni išla na put. Gume Anakee 2. super su se pokazale. čak se nisu jako ni potrošile. Sve u svemu, pohvale kobili.

....jutro, dižemo se relativno rano. Ugodan doručak u hotelu Skopje, ugodno osoblje hotela, kavica, pripreme za primopredaju. Egon skockan u košulji. Ulazimo u taxi i pravac kinoteka. Tamo se skupilo i ljudi. puno više nego što smo očekivali. O primopredaji neću puno pisati da ne smaram čitatelje. Sve je prošlo super, piće sa direktoricom kinoteke, ponudu za ručak smo odbili jer je dan bio predivan i htjeli smo ga iskoristiti za razgledavanje i vožnju po okolici Skopja. Sjedamo na kobile,i Melica s nama, palimo u nepoznato prema zapadu. Odlazimo na jedno brdo, malo laganini vozimo, malo fotkamo, ubiti... gubimo se po okolici Skopja. nakon par sati vožnje, odlučujemo se nazad u grad. Melica bi još malo razgledala, ja bi najraije odmorio malo jer sam u planu imao fotografiranje Skopja noću i znao sam da me čekaju kilometri hodanja. Vraćamo se u grad, Egon i Melani pale na čaršiju ja u Hotel na odmor. U 20:00 dolaze i oni nazad, odlazimo na večeru u Skopski Merak (ugledni restoran sa malo većim cijenama, domaćom muzikom, pristojnim konobarima osim jednoga koji nas je služio valjda jer smo bili u moto jaknama, te šef restorana koji nam se izvinjavao jer mu je Egon skresao dvije tri onako kako on to diplomatski zna. Dovoljno da me bilo stid poslije) U gradu se održava Marley festival i svi su napaljeni na Ragge atmosferu. Brdo ljudi se skupilo, cijeli dan mjuza dere u ogromnom parku pored stadiona. Golupčići se odlučuju za koncert, a ja put pod noge, egonov aluminijski stativ, Nikon za vrat i deri u centar praviti fotke. Fotke: Prosudite sami. I još jedan mastepiece nakon šta ja znam kilometara hodanja po gradu, vraćam se oko 01:30 u park da vidim dali je još svirka ali ostajem razočaran. Svirka je završila, ostalo je još brdo mladih ležati i sjediti po travi, smeća u parku kao na woodstoku, uglavnom ne lijepa slika što je i razumljivo koji se događaj dešavao taj dan. Zadovoljana lica (zbog materijala na kartici) i umornih nogu sad već sa žuljevima na tabanima se vraćam u hotel na spavanje. Dolazim pred vrata sobe, Egon i Melica su već duboko uletili u san, prošao je super još jedan dan. Nastavlja se...

...MELIČIN DOČEK Da nastavimo. Prolazimo motorima malo po Šutki pošto su nas ti ljudi uputili gdje je točno Šutka sa naglaskom da više to i nije to što se priča, da se sve tamo iskomercijaliziralo, sajam svaki dan, prodaje se od igle do lokomotive. Svejedno idemo vidjeti kako izgleda. Ništa spektakularno osim radoznalih pogleda domaćina, zastoja na cesti zbog autobusa, kamiona koji prolaze tamo, treštanje romske mjuze...uglavnom, ne stajemo, radimo krug i odlazimo u grad na ćevape. Na Turskoj čaršiji gužva. Na nagovor jednog konobara ulazimo na njegovu terasu i naručujemo ćevape. Cijena jeftina ali kvaliteta nas baš i nije zadovoljila. Na pitanje od kojeg su mesa on odgovara: Telećeg. Aha, sad mi je sve jasno. Fali tu nešto još. Odjedamput pljusak. Skrivamo se u isti lokal na suho. Pošto smo bili u moto opremi, gazda primjećuje da smo stranci i pita odakle smo. Na naš odgovor odmah nas časti sa makijatom. Zanimljivo. Svaka čast doduše. Gostoprimstvo na nivou svih pohvala. Kiša prestaje, Egonu se rađa nova ideja. Hmmm, nije mu odavno nešto ludo palo na pamet. Večeras dolazi Melica (Melica, nadimak njegove djevojke kojoj je stvarno ime Melani) Dolazi avionom u Skopje u 22:00, idemo nazad kod roma, palo mi je nešto na pamet. Poslije kratkog odmora u hotelu, palimo na staro mjesto (internet kafe ) Nalazimo Acu kojem smo dali nadimak ACA TOMOS Pošto on ima bjelu zastavu kombi, Egonu je palo na pamet da s njim sredi da mu Aca bude taksista i da nađe ciganske muzikaše i da s tim kombijem i muzikom dođu na aerodrom po Melicu. Strava, 3 muzikaša su se stvorila u roku od 2 minute kod kafea i već su tresli po bubnju kao ludi. Pada sada dogovor o cijeni. Bilo je tu i cjenkanja jer Egon nije glup. Zna on kako se radi sa parama. Muzikaši su spustili cijenu ali Aca se nekako nije dao. Izgovarao se kako mu kombi puno troši i svašta nešto. Čak je Egon rekao da odustaje i da će radije uzeti taksi je mu je jeftiniji. Onda je bubnjar poludio, i počeo se svađati s njime. Kako nećeš spustiti cijenu sam, kad smo mi tri spustili. Ne budali, čovjeku dolazi cura u Skopje, SPUSTI CIJENU!!!! Čak je gazda internet kafea rekao aci da će mu dati 5 eura samo da malo spusti. Strava, kidali smo od smijeha. Na kraju Aca popušta, spušta cijenu i mi zadovoljni poslije još jednog pivkana krećemo za hotel. Dogovor je bio da kombi s muzikom bude spreman ispred hotela u 21:30 Egon sav u pripremama za doček, ja sam imao obavezu javiti se članovima Potfat Skopje tako da smo se malo razišli svako na svoj kraj. ja u njihovu birtiju, Egon sa ciganima na aerodrom. Još je tamo negdje pokupio prvu granu sa nekog grma, tobože, da ne fali buket za našu Melicu. Snimke postoje, žao mi je što to nemožete vidjeti, isto mi je žao što nisam vidio Meličinu facu kad je sletila na aerodrom. Egon kaže da je bilo totalno ludo, a melica se žalila da su ama baš svi ljudi tamo gledali samo NJIH Mene je dočekao biker Nikola, i onda samo se lijepo zabili u birtiju te počeli po pivama. Na kraju radnog vremena on se nije dao nego da idemo u neki klub, ima živa rock svirka što je meni full dobro došlo da se malo opustim. U lokal dolaze golupčići sa namjerom da popiju jedno piće i da odu na spavanje jer Egon sutradan ima važnog posla sa primopredajom fotografija te mora biti bistar i skockan. Ja ću samo reći da sam u hotel došao oko 04 ujutro i recepcioner me blijedo gledao kad sam mu diskretno mahnuo te prošao pored njega. Nastavlja se...

Nikon D200 Objektiv 18-200 VR To je sve što sam imao sa sobom, ostalu opremu nebih imao kamo staviti i samo bi smetala.

....odlazimo sa brda i vidim ja Egon šepa Roni, nije mi dobro govori on sa grčom na licu. Shit!! Noga me *ebe za poludit. Vidim ja on jedva hoda. Dok je noga bila topla nije mu bilo ništa, ali kad se ohladila na motoru počela je zaticati. Moram u bolnicu slikati nogu. Šibamo prema Kumanovom, dolazimo u grad, stajemo blizu centra i odmah dolazi par ljudi kojima smo privukli pažnju. Dva kretena u kišnjacima parkiraju na busnom ugibalištu prljavi ko svinje. odmah čovjek nudi mallboro. Odakle ste? pitaju Mi govorimo. Pazin, Opatija. Oduševljenje. Stvarno gostoljubivi ljudi. Tražili smo da nam kažu dali ima negdje kakva soba blizu bolnice. Bez problema su nas uputili na pravo mjesto. Motel 50 metara od bolnice. Smještamo se u sobu, raspakiravamo stvari i šibamo slikati Egonovu nogu. Pošto smo stranci, nije bilo nikakvih problema (što sam se ja nadao da će biti), čak su ga uzeli preko reda. Ja sam u međuvremenu odšetao u grad smisliti kako telefonirati u Hrvatsku. Ono što me razočarali općenito u Makedoniji je što je po gradovima brdo telefonskih govornica a niti jedna ne radi. Nitko to više ne koristi i svi briju po mobitelima, za razliku od Beograda i Srbije jer tamo za 300 dinara možeš kupiti karticu i relativno dugo razgovarati sa stranom državom. Nije bilo druge nego kupiti makedonski VIP broj. Dolazim u sobu, Egon leži. Kaže da noga nije slomljena nego samo natučena i da mora odležati neko vrijeme. Super, hvala bogu. On je ostatak dana i cijelu noć odležao, a ja sam se opet vratio u razgledavanje Kumanova. na povratku u sobu primjećujem ekipu 25-ogodišnjaka kako iz auta vreba naše parkirane motore. Malo se motam oko motora i odlazim u nepoznatom smjeru. nakon pola sata se vraćam, ekipa još tamo nije se ni mrdnula. Meni se javila sumnje da stvarno ne čekaju mrak ili nešto. Ipak, srane tabelice..tko zna? Odlazim opet u grad pješke. Već je 23:00. Vraćam se nazad, ekipa još vreba iz auta. Majko mila!! Nema mi druge nego ostati na stepenicama motela cijelu noć čuvati kobile.... opet se mičem i dolazim za pola sata. ekipa još vreba. Egon spava, nisam ga htio niti opterećivati. Još jedno šetanje do centra i vraćam se u 01:30 ekipa je otišla. Odahnuo sam i vratio se u sobu na spavanje. Ujutro se dižemo rano, pakiramo bisage, tobe, i palimo prema Skopju. Naravo po lokalnim cestama jer nas baš i ne zanimaju glavne prometnice, veća je fora prolaziti kroz sela. Naravno, divimo se prirodi. U jednom trenutku nailazimo na oveće smetlište i dva psa laju na nas. Fora, divlji veliki bijeli šarplaninac se obrušio na nas. Čovječe, da sam bio autom, otvaram haubu i krcam ga za Istru Dolazimo u Skopje, malo se gubimo po gradu jer nismo nikad bili tamo, pitamo za hotel Skopje, Kinoteku Makedonije, svatko nas šalje u svome smjeru. Totalne zbunjole, zaustavljamo kraj taksiste i nekako preko karte skopja nalazimo ulicu gdje bi bila Kinoteka Makedonija. Dolazimo na odredište, i nalazimo čuvenog Atanasa koji nam je bio veza za Skopje. Uz lagano pozdravljanje i par pitanja kako smo prošli, gdje smo spavali itd itd razgovaramo o primopredaji fotografija koje egon nosi u koferu motora. Dogovaramo detalje za sutra i napuštamo Kinoteku i dolazimo u hotel. Hotel nas je iznenadio ugodno. Svaki svoju sobu s kupatilom smo s oduševljenjem prihvatili. Klima, kabelska tv dobrodošle. Lagano raspakiravanje, kratki odmor i deremo u akciju. Sad idemo u Šutku (Veliko cigansko naselje u Skopju) govori Egon. Ja sam naravno prihvatio poziv jer pošto sam pogledao film o Šutki, još me više zanimalo kako je tamo. Prije Šutke ulijećemo u cigansko naselje i kroz kacige nam mjuza dere uši. Ciganska svadba. Naravno, stajemo vadimo foto i video opremu ali lokalci nisu bili zadovoljni našim namjerama te smo primjetili nezadovoljstvo kod njih. Počeli su se odmah derati: NE SNIMAJ!!!!!. Ništa, spremamo stvari i družimo se s njima malo bez opreme. Odmah su doletili lokalno klinci, vozili bi motore. Ja nedam. daj, da vozim?? Ma nema šanse, Past ćeš. Ma imam ja doma motor!!! Ma nedam čovječe. daj da sjednem? Hajde, sjedni Daj ključ da vozim malo??? Ja opet tvrdoglavo nedam. Najbolja fora mi je bila kad je rekao: Imam ja R1 600 kubika, znam da vozim xt 600 :) Naravno, nije se provozao dečko. Palimo 500 m dalje, počela je kiša. Ugledamo jednu ekipu koja nam se činila gostoljubivijom ispred neke njihove trgovine koja je ujedno i imala internet kafe (e to da vidite, ovo je strvarno ludilo). Pitamo gazdu dali možemo parkirati motore ispod neke strehe njihove dok ne prođe pljusak. Naravno, gazda pristaje, Egon časti pivom i onda počinje ludilo. Brdo pitanja s njihove strane, oduševljeni su bili i fora što su svi bili u Puli ili Rijeci u vojsci ili radili na brodogradnji haha. desetak klinaca se strkalo oko motora kao neki psići, počeli se pentrati po njima. Ova ekipa je bila malo drugčija. Vadim aparat i počinje session. Klinci su bili oduševljenji kad su na aparatu (display) odmah mogli vidjeti kako izgleda fotka. sreći nije bilo kraja. Mogao sam slikati do mile volje. Nastavlja se...

Penjemo se makadamom prema Kumanovom brdu dolazimo na vrh susrećemo ovce. Tamo gdje su ovce, mora bit i čoban govori Egon. Nailazimo na čobana. Čovjek starije dobi u tamnoplavom mantilu sa džiberskom kapom na glavi i štapom sjedi na travi i zagonetnim nas očima gleda. Nisam mogao odolit, vadim aparat i pravim najvjerovatnije moj najbolji portret u fotografskoj karijeri Fascinantno. Predstavljamo se i govorimo mu naše namjere. On, malo na makedonski, malo se mučio srpsko hrvatski zadovoljan našim namjerama odlučuje se da nam pomogne. naime, za potrebe dokumentarca pred kamerom je rekao povijest Kumanove bitke. Još je za potrebe filma izvadio frulicu i odsvirao jednu makedonsku narodnu. Pošto je pitao cigaru, ostavili smo mu dvije kutije, nek mu se nađe, puno je pomogao. Zadovoljan,još je malo pozirao i dopustio mi da napravim masterpiece koji sam nazvao "WELLCOME TO MACEDONIA" Još jedno salikanje sa mnom i pakiramo opremu te bježimo od kiše prema Kumanovu. Nastavlja se..

Dolazi logistika. Pivo naravno i lagano razgledanje Vranja. Čuvena Boza u slastičarni(prvi puta smo to pili, nije loša) Kažu da je najbolja sa limunadom i kuglom sladoleda. Nije loše. Poslije pronalaska sobe (12 eura po glavi) idemo u potragu za bikerima iz Vranja. Čuli smo da u Vranju pstoji moto klub freeride bikers i da njihov predcijednik drži gostionu u gradu. nalazimo gostionu i taman u njoj gazda. Gazda Čatlajac koji nas je srdačno ugostio na nekolicinom pive i turskom kavom za početak. nakon informativnog razgovora gdje idemo, od kuda smo došli, šta nam je uplanu, dolaze dečki iz kluba i druženje se ugodno nastavlja. Piva za pivom ide dalje, sve je veselije i veselije. Nakon ponude jednog mladog para, pristajemo da nas odvedu na vidikovac gdje se vidi Vranje cijelo. Gore na vrhu, fantastičan prizor. Vranje noću: Jako lijepo. Nagovarali su nas da ostanemo još jedan dan s njima, da ćemo probati čuvenu Samsu, ali Egon se nije dao nagovoriti (što ga je koštalo drugi dan. Pisat ću o tome malo kasnije). Nazad se vraćamo u gostionu, još koja tura i trojica na Intruderu smo se provozali Vranjem. Čovjek nas odvezao do sobe da jadni ne hodamo Jutro, dižemo se rano, kavica u gradu sa logistikom i palimo za Makedoniju. Krećemo iz Vranja, tankamo kobile i palomo za Prohor Pčinjski. Skidamo se sa glavne ceste, skrećemo po lokalnoj i vozimo iza u koloni iza jednog Kadeta. Pošto je Egon bio prvi, vozio skoro na crti ja sam se držao dosta desno i u trenutku sam pomislio...Ne, valjda neće... taman ispred skretanja u lijevo, Egon se baca na suprotnu traku i daje gas kako bi pretekao Kadeta. Ovaj bez žmigavca naravno skreće u lijevo. Kle nije stigao zakočiti i Egon se našao najprije u njegovim vratima pa poslije na lijevom boku. Zalupilo je full jako da mi se činilo i prejako kroz kacigu. Stajem s kraja i trčim do njih. Egone, jesi ok? Dobro sam kaže on. Dignemo motor i dišemo zrak zbunjeno gledajući jedan u drugoga. Pošto smo relativno razumni ljudi u nekim recimo srednjim godinama života, nismo dizali buku ni paniku nešto previše nego smo inzistirali čovjeku da prizna da nije dao žmigavac. On se kune da je dao,mi se kunemo da nije. A nije, jer sam ja obraćao pažnju baš na to. Gledamo Kleopatru, pukla ručica od kvačila i to baš na kraju. Da je bar na polovici, krenuli bi odmah dalje ali ne, ona je pukla na kraju. Pitamo čovjeka telefon i naravno zvrcnemo Čatlajca koji se nalazio u Vranju. Evo Egone, trebao si ostati na samsi kad su te ljudi lijepo nudili. Nebi se ni spičkao a samsu bi probao. Ovako samsu probao nisi. Za malo više od pola sata dolazi Čatlajac u katrici sa prikolicom za motor. Pošto smo mi imali alat sa sobom, već smo skinuli ručicu i bila je spremna za varenje. Egon i Čatlajac odlaze nazad u Vranje da zavare ručku a ja ostajem čuvati motore. Sve je bilo gotovo za jedan sat, malo više. Čatlajac nas pozdravio, nije htio ništa naplatiti nego nas potjerao put Makedonije i zaželio nam sreću. Idemo dalje. Cesta se sužava, zavoji su sve učestaliji, mi se divimo prirodi. Nakon prevoja počelo je. Krupne kaplje kiše počele su tući po kacigi. Mi idemo dalje kao da nije ništa i to nas je koštalo. Umjesto navuć kišnjake,mi smo se nadali da nas neće uloviti. Prevarili smo se. Počeo je pljusak koji nam je zagorčao život. Nismo naletili ni na stablo gdje bi se skrili za navuć kišnjake. Tako smo odvozili desetak kilometara dok nismo došli u podnožje planine i našli prvo veće drvo kod nekog manastira. Desetak minuta pauze, navlačenje kišnih odijela i naravno, prestalo je padati. Nastavljamo dalje prema granici, dolazimo na granicu tamo se kuha kava neka, valjda i marenda. Prolazimo granicu srbije, ulazimo u Makedoniju tamo carinici i dva psa skrivena od kiše Pičimo dalje prema Kumanovom i stajemo kod napuštenog lunaparka naravno fotkati. Tamo kao da je vrijeme stalo. Fascinantno. Lokalnom cestom kroz neka sela palimo prema Kumanovom brdu jer smo htjeli vidjeti spomenik bitke kod Kumanova. Priroda je mojim riječima windows xp ... Nastavlja se..

...poslije razgledavanja, bacili smo se na posao. Radili smo neki dokumentarac za Egona za koji smo koristi kadrove iz Beograda te kadrove po putu. Slijedeći dan smo spičili za Novi Beograd kod kineza malo u šoping ali nas je potjerala kiša koja nam je ujedno i upropastila cijeli dan za razgledavanje Beograda pošto sam ja jako htio malo fotkati novu sredinu u kojoj sam prvi puta i sve mi se činilo zanimljivo. Ponedjeljak, krećemo dalje. Bacamo se na autoput prema Nišu. Prošli smo desetak km i na autocesti nas pretiče novi Renault Megane Kragujevskih tabelica i maše rukom da skrenemo. Hajde, skrenimo da vidimo šta će se desiti. Skrenemo na benzinsku i izlazi čovjek četrdesetak godina i govori: Dajte ljudi da vam platim piće. I ja sam biker, vozim motor, drago mi je da vas vidim. Nas dva smo ostali izbezumljeni. Nevjerovatno!!! Čovjek nas prvi puta vidi i ovako nastupa na sred autoputa. Strava, oduševljenje. Popili smo pivkana i kaže nam čovjek: Ne idite autoputom, idite za mnom do Kragujevca, sjedam i ja na motor pa vas malo odvedem i uputim kuda ćete za Niš, bolja je cesta za motore. Super,krećemo mi za njim kad u Kragujevcu opet iznenađenje. On je u međuvremenu javio kući da dolazimo tako da nas je kod njega čekala ogromna meza. Odojak pečeni i narezanog mesa koji nam je super i došlo jer smo i ogladnili. Svaka čast Čarliju za ovo. Još je čovjek sjeo na Virago i odvozio s nama 45 km da nas uputi kako ćemo za Niš. Još jedno mu se zahvaljujemo. Stižemo u Niš, uzimamo sobu 10 eura po glavi, parkiramo kobile i bacamo se na raszgledavanje grada. Tvrđava i ostali sadržaji u me fascinirali dobrahno. Moram priznati da sam primjetio da je Niš veoma čist grad. Uredni trg, koševa za smeće ima i previše, sve je čisto, ljudi skockani, žene tjeraju modu, nitko te ništa ne žica, kao da si u nekoj drugoj državi. Neka ne zamjere Beograđani na ovome, samo pišem što sam primjetio. Prespavali smo u Nišu i ujutro krećemo prema Vranju. Egonov komšija u Beogradu nam je sredio logistiku za Vranje i nekako smo lakše krenuli bez brige prema tome gradu. Po putu se divimo predivnom krajoliku koji nam je dizao elan. (to se traži kad putuješ motorom, kao da smo na nekoj reklami za GS-ove) U jednom selu na cesti susrećemo grupu ljudi koja sjedi kraj trgovine, nešto čekaju. U prvom mahu smo prohujali pored njih ali nakon par kilometara pošto smo stali fotkati odlučimo se da se vratimo nazad i malo porazgovaramo s njima. Parkiramo kraj njih, odmah smo zadobili pažnju. Ja se ponudim da ih počastim pivom pa naka nam dozvole napraviti koju fotku. Bilo je tu i starih ljudi taman meni za crno bijele fotke. Prihvatili su i ostali smo s njima pola sata, čak malo i više. Čak su nam rekli kuda da idemo dalje za vranje. Nastavljamo dalje, penjemo se po planinskim serpentinama i dolazimo na predivan prizor. Pred nama se stvorilo Vlasinsko jezero. Naravno, stajemo odmaramo i radimo scenu za film te obavezno fotkanje. Nastavljamo dalje i divimo se krajoliku koji nam je pred očima. Dolazimo u Vranje, odmah, parkiramo kod preve pečenjare i bacamo se na punjenu pljeskavicu u lepinji dok čekamo logistiku da nas pokupi. nastavlja se...

Pozdrav ljudi, evo da se i ja upustim u pisanje putopisa pošto recimo imam i neki razlog za to. Naime, evo ja i frend sa posla smo se odlučili izvesti malo kobile na cestu i maknuti se od svakodnevnih kratkih vožnji. Iz nekog razloga smo se odlučili na ovu turu jer smo malo umjetnički puknuti tako da sam ja kao fotograf iskoristio putovanje za krcanje foto arhive i usput smo radili jedan dokumentarac koji je moj prijatelj Egon smislio prije polaska. Da pojasnim: On je igrom slučaja naslijedio stan u Beogradu i dok je čistio stan, našao je 130 starih fotografija pokojnog vlasnika stana koji je bio makedonski novinski reporter. Fotografije se bitno odnose na neke povijesne trenutke iz makedonske povijesti (bitka na Kumanovu, prvi Zeppelin iznad Skopja, neke fotke sa crte ratišta itd itd) uglavnom fotke čak iz 1926 godine. Pošto ON u Hrvatskoj nije mogao ništa sa tim fotografijama, kontaktirao je Ministarstvo Kulture u makedoniji te s njima dogovorio donaciju tih fotografija za arhiviranje uz plaćanje nekih putnih troškova i smještaj sa hranom za dvije osobe jedan vikend, što su makedonci objeručke prihvatili. Tako je pala odluka, idemo motorima za Skopje. Mjesec dana laganih priprema i 05.05. 2011 krećemo. Ja iz Pazina dolazim u Matulje (Rijeka) po Egona, lagana provjera alata koji smo uzeli, U mojim mislima suze moje supruge na polasku, suze Egonove majke. Poslije svih obećenje da će sve biti u redu i da nećemo divljeti, krenuli smo natankati na Vrata Jadrana (Rijeka) i na Grobniku skrenuli sa autoceste na Gorenje Jelenje. Počeli smo se penjati prema Fužinama i već je počeo lupati bočno vjetar. Osjetila se i lagana zima. Dogovor je bio:pvo stajanje Delnice. Do tamo smo odsurfali na vjetru i stali iznad grada. Obukli se malo bolje, drmnuli Ožujsko cigara i krećemo dalje. Sad je već bilo lakše. Pošto nam je taj dan bilo u planu doći do Nove Gradiške znali smo da imamo preko 400 km i prvi dan nekako još puni elana i volje nije nam smetalo ništa. Iznad delnica Stop Policija. Evo prvi dan pa frka. Skidaj se sa motora (nakrcanog kao da idem na Mars). Pušiš?? Pita drot. Naravno kažem ja. Imaš rizle?? Imam Otvaraj sve!!!! Zašto imaš rizle?? Imaš trave?? E sad mi je digao tlak. Čovječe božji, znaš ti gdje mi idemo? U Skopje. Izgledam li ti dovoljno lud da nosim travu preko granice? Imam duhan za motanje. Sve je drot pedantno pregledao te su nas pustili i zaustavili nekog lokalca na yamahi bez dokumanata i registracije. Super smo prošli. Govorim ja Egonu: Šta će biti tamo kad nas već ovdje jebu?? Smijeh i palimo dalje. Dalje smo spičili za Karlovac, preko Jaske i stali na Lučkom natankirati. Poslije kalkulacije izračunali smo da nam nakrcani motori (Yamaha xt 600 i Kawa KLE 500) troše 5 l. Vrlo zadovoljni. Palimo na zaobilaznicu i uz još jedno stajanje kod Kutine dolazimo u Novu Gradišku. Tamo moji starci imaju kuću te smo prespavali prvu noć tamo. Ujutro se budimo rano, spremamo se i krećemo prema Beogradu. Na autoputu nas fascinira žuta boja neke repice kojom rade Biodizel te sam morao stati napraviti fotku. Palimo dalje. Autoput dosadan kao i svima ali Egon je inzistirao da idemo njime jer mu se neda susretati muriju i traktore po lokalnim slavonskim cestama te je želio doći u Beograd što prije da imamo vremena za svašta nešto. Prije Graničnog prelaza Bajakovo tankamo i prelazimo granicu bez problema. Nitko ništa ne pita, nema frke za ništa (mi u torbama vrijednu kameru i vrijedan Nikon fotoaparat) )) Na ulasku u Beograd vrijeme strava, pravo ljetno, čak i prevruće. stajemo, cigareta i palimo za centar. U jednom dijelu dvije trake se pretvaraju u 4 trake te je bilo taman 14:30, ljudi odlaze na posao, gužva za popizditi. Mene je ulovila lagana panika jer mi je to bila najveća gužva do sada motorom a Egon dere i provlači se između auta s namjerom da prođemo gužvu prije pošto on zna grad već. Jedva sam to nakrcan sa bisagama odradio. Smještamo se na Dorćelu (Beograd), raskrcavamo stvari, zaključavamo motore ispred zgrade. To je za sada to. Plan je ostati 3 ili više dana u Beogradu. Lagana šetnjica pijacom, malo na Skadarliju, na Kalemegdan i onda ubistvo mesom. Fasciniralo me kako je za Hrvatski standard meso u Beogradu jeftino. Drugim riječima: Ne možeš pojesti 15 kuna mesa. osim ako si žderonja kojem nema kraja. U Hrvatskoj ne vjerujem da možeš dobiti mali hamburger za 15 kn. Nastavlja se...

Ljudi, u fazi sam kupnje topa za xt 600 e. Do sada sam držao orgilan auspuh na njemu. Koji su vaši utisci, iskustva, šta mi možete preporučiti da je prihvatljivo i za prihvatljivu cijenu. Zahvaljujem.

naravno, bit ću tamo. Možeš me prepoznati u ekipi Templars Labin. Na pločici piše Ronnie, official photographer MK templars

Hehe, vidim ni ti nisi daleko Ja se nadam da si u pravu. lani sam ga uzeo, sada se polako pojavljuju neke neočekivane sitnice koje su za promjeniti ali valjda tako treba biti. Npr, semerinzi na vilicama poslije 27 milja. prednji disk i slično. Ali zadovoljan sam mogu ti reći. Stavio sam manje žmigavce, i Ufove štitnike za volan, totalno druga spika sada.

Hvala svima Mile, ja sam iz Boruta. 12 km prema Tunelu. I ja sam zadovoljan forumom. Brdo korisnih informacija i ekipa je super. U sve živo se kuže. Svaka čast.

Braco, opasno ti je ispala ova TENERKA. Btw, ljudi, dali se može staviti plastične štitnike na vilice i od kojeg motora idu gore. Čuo sam da idu od TTR-a ali rekoh, da pitam da mi netko tko zna potvrdi.