OK, evo rješeno je, možemo zaključati temu! I obrisati čak!

Pozdrav svima! Cura i ja smo nažalost morali otkazati rezervirani bungalov za susret Staarih Rokera u Umagu, pa ako ima zainteresiranih da ga popune - super! Javite mi se na pp! P.S. Možda nije najbolje mjesto za temu, pa molim admine da urede i premjeste ako treba.

Znaš šta, i sam više volim putopise sa puno fotografija (slika govori tisuću riječi), a kad se nađe još i poneka anegdota u obliku teksta, to mi je super! Zato sam i pisao ovako! Ljudi, čitam ja vaše putopise, što bi rekla Fata: ''Al sam se napal'la!'' ;D Jedva čekam sljedeće ljeto!

pa ko bi na ovo dao negativan komentar(oni koji bi i dali ne dolaze na ovaj sajt) odlicno ste izgurali ovo putovanje, sledece godine imacete i domacine dok prolazite kroz srbiju (a i da svratite u barandu) A legendo! ''Vratiće se rode'' Ako ćemo prolazit, svratit ćemo, serija me oduševila! He he ;D Kad sam ja uvijek gladan ;D Di me nađe ;D Pozdrav svima!

Moram priznat da me je iznenadilo ovoliko komentara! I to pozitivnih! Hvala svima na komplimentima ;D , nadam se da ćemo Paola i ja imati priliku sljedeće godine objaviti nešto bolje

Nisam! Rođeni Vukovarac

Krenuli smo u subotu, 26.07.2008., putovali do 10.08.2008.. Može bit da smo se sreli... na Jadranskoj magistrali smo sreli Olivera na TDM-u iz Beograda. Možda ga netko pozna? Same with me! (PS:Bendzo,dobri nam poslovi ) Hvala! Imam dobre uzore

A što lijepo izgleda! Vidjet ćemo, možda sljedeće godine pičimo na Istok...

Buđenje, zadnje kupanje, doručak na travi (čitaj ceradi od šatora ) i spremanje za polazak. Albanija je pred nama. Klasika. Vožnja, fotka, benzinska, Coca Cola, Kinder Bueno i šibaj dalje. Granica - bez problema. Naplatili nam 10 eura za ulaz i 5 eura zanešto na albanskom. Aj vi pročitajte ak znate Čisti tranzit, nemamo namjeru zadržavati se. Ceste nisu lošu kao što se misli. Tiranu smo prošli jako brzo, za možda pola sata Ulaz u Crnu Goru, Ulcinj Ulazimo u Bar, vozimo lagano, razgledavamo. Iza nas netko trubi! Sklanjamo se u stranu. s boka nam prilazi crni BMW 5-ica, unutra tip ćelav i nablidan, gol do pasa: ''Da vam mater ustašku, tu ste se došli kupat! Puj! Da imam pušku sad bi puco, majku vam...!!!'' Mi ni krivi, ni dužni. Nismo to od susjeda očekivali. Šta ćeš, ima svakavih budala i kod nas... Nalazimo smještaj, apartman, dečki u jednu sobu, cure u drugu, nema klimu, mala prostorija, a vruće... motore parkiramo ispred, potaknuti lošim iskustvom, okrećemo table prema kući, svjetla prema ulici zaključavamo i pičimo pješke na večeru. Večera u Baru, izvrsna pizza! Ana opet Prema Boki Kotorskoj Boka Kotorska Zastoj. Kamen se mora otkotrljat... valjda 15 minuta... a vruuuće... U Boki se rastajemo, Darko i Ana ostaju još jedan dan popiti Nikšičko pivo, a Damir i Kristina i nas dvoje ulazimo u Hrvatsku. Mi do Vodica, a njih dvoje do Zagreba! Skoro 1000 km će odvoziti u jednom danu na Kawasaki-ju z750s!!! Od Bara do Zagreba. Zaslužuju priznanje! Evo nas kod nas! Najljepše more! Poznata slika! Dolina Neretve Naša magistrala Kod Gorana u Splitu! ''Čovik'' nas je lipo dočeka, a mi se nismo ni najavili! Počastija nas pizzon na obali, poplili piće. On na Maidene, a mi ča u Vodice! Gogs, hvala! Paolina umjetnička Drugi dan kod mene u Starigradu Paklenici. Ja mrtav. Paola fotka. Strgani od puta. Meni je trebalo deset dana da se oporavim. Na moru uopće nisam išao na plažu. Samo sam spavao... To bi bilo to! Neću pričati kako nam je lijepo bilo, mislim da se sve vidi, nabrijani smo i na sljedeće putovanje, ne znamo kamo, možda Norveška, možda Bosna. Koliko love skupimo, toliko ćemo i potrošit! Na ovo putovanje smo izdvojili 10 000 kn, ne uključujući servis prije i poslije puta i trošak mobitela. Nismo štedjeli, stvrano nismo. Iskoristili smo sve što se iskoristiti dalo. Umorili se jesmo, ali nam je put itekako napunio baterije za zimu. Ukupno prešli 6 000 km, taman za servis... Darko bi sad rekao: ''Mič i Ursus, Drakulini dvorci, rebarca na Tranfagarašanu, vožnja Dunavom, pad na pijesku, kupanje u Crnom moru, Istanbul, kupanje u Mramornom moru, pogled iz Trojanoskog konja, kupanje u Egejskom moru, spavanje na motoru u Grčkoj, vožnja cijeli dan i cijelu noć kroz Makedoniju, pad u blato prema Ohridu, kupanje u Ohridskom jezeru, pastrva na ohridski, butelja Traminca za 7 eura u restoranu, vozači Mercedesa u Albaniji, prijetnja u Baru, pogled na Dubrovnik... ...neprocjenjivo...'' P.S. ...a mi se slažemo

Dakle, sad smo na južnoj obali Mramornog mora, sunce zalazi, pada mrak, a mi još imamo ohoho vožnje prema Troji. Samo da znate, prije puta smo strogo odlučili da nećemo voziti noću, jer je opasno. Iscrpljenost, slaba vidljivost i motor ne idu zajedno... Mislim da smo svega pet dana smještaj našli prije 21-22h... Toliko o planovima... Vozimo prema Troji. Meni nešto čudno. Vidim da mi svjetla bacaju preko kaciga ekipe ispred mene, iz suprotnog smjera blicaju... svjetla raštimana skroz... Prekratka... Ne vidim ništa... Stajemo, Darko pokušava namjestiti svjetla, ja nisam znao, moja sramota. Nastavljamo dalje, ali opet, nešto ne štima, nije to to, nemoguće da su tako loša, a svi ih na forumu hvale. Stajemo ponovo, ja gubim žvce, okrećem šarafe na sve strane, pizdim, puklo me onih 2-3 red bulla koje sam popio da izdržim vožnju. Dan je bio prenaporan i strašno vruć, a mi umorni od kupanja u Mramornom moru... Katastrofa... Toliko sam šarafio golim prstima da sam u 5 minuta uspio napraviti žulj i raskrvariti ga.. LUD! Ne uspijevam i dalje vozim potpuno raštimanih svjetala. Gubim živce i jurim. Darko popizdio na mene, Paola popizdila na mene... A jesam idiot, tek sad shvaćam... Uglavnom, dolazimo do grada Erdeka, vozimo se, tražimo kamp, srećemo bikere, koji nam pri tome pomažu. Dečki su jako susretljivi, normalni, ma sve 5! Smještamo se u kamp, dečke častimo pivom, ulazimo u priču i ispostavlja se da je jedan od njih vlasnik Suzuki moto salona i servisa. Mrak! Zamolim ga da mi namjesti svjetla, a on to sredi u roku keks. Zakon! Opet vidim! Zahvaljujemo se, ispraćamo ih van kampa, a mi na juhicu iz vrećice i spavanac. Preumorni... Buđenje,spremanje i juriš na Troju! Nismo bili diskretni kao Spartanici, mi smo uletili sa 140 km/h! Kamp gdje smo spavali Prema Troji Koja vrućina!!! Preko 40°C ziher! Al ima jedna anegdota, sad sam se sjetio... putem do Troje smo stali na kupanac. Silazimo s motra, presvlačimo se i odjednom će Kristina: ''Isuse, pa ja nisam skinula zimsku podstavu iz hlača! Damir, zakaj mi nisi maknuo zimsku podstavu?!?!?'' A mi se polomili... Dogodi se svakom Tu smo se kupali. Obratite pozornost na ovu tetu. Naponon Troja! Vuuuuhuuu!!! Ako ne morate, nemojte šetati Turskom u moto opremi. Zna bit toplo. Napuštamo Troju, popodne je, mažemo zavoje prema trajektu preko Dardanelea. Evo nas preko. Sjedamo u restač, naručujemo kebab sendvič. Kako je dobar... kako paše... gladni... najbolji do sad. Paola naručuje neki gulaš... Fotkali nismo, znate kako smo gladni bili. Evo dokaza da je brašno s markicom Vozimo po mrklom mraku, 21h je. Tražimo TR naljepnice... ni traga. Ni na jednoj benzinskoj. Pitamo dvojicu bećara naših godina na bengi gdje se mofu kupiti. Kažu u gradu par km nazad, da ih slijedimo. Ajde. Mi za njima, već nas frka di nas vode, uličice, lijevo, desno, sto skretanja, izgubit ćemo se, pa će nas opljačkat Dečki pre pošteni. Stali su valjda 10 puta da pitaju za neljpnicu. Nitko nema. Jure na štand, možda ima tamo. Nema. Mi ludi, izgubismo 1h! Dolazi jedan od njih sa štanda i nosi nam tursku zastavicu! Poklanja nam i ispričava se, žao mu što nam nije uspio pomoći! Legenda! Svaka mu čast! Vadim naljepnicu od MK Road Troopers, čiji su članovi Darko i Damir. Zauzvrat. Ništa od naljepnice TR. Stajemo još jedom prije granice, kupujemo Colu, reda radi pitamo za naljepnice... imaju, i to nekoliko vrsta! Zakon! Sretni jurišamo prema granici. Spavamo na motorima, fotkamo se i smijemo se kolko smo strgani... svi šestero... Noć je, a moramo doći do Alexandropolisa. Biramo autocestu. Jurimo 150-160 km/h, ništa ne otpada s motora, stvari čvrsto pritegnute. Meni se pali rezerva, benzinskoj ni traga, a jo 70ak kilometara do grada... hvata me frka. Smanjujem brzinu na 90-100 km/h. Uspijevamo se dokotrljati do centra. Kasno je, prošla ponoć. Ne radi ni jedna benzinska, otvara u 7h ujutro. Zapažamo skuter i tri osobe u kafiću. Dolazimo, pozdravljamo, pitamo za smještaj. Čovjek sjeda na skuter i vodi nas. Hotel preskup, kamp prihvatljive cijene. Kampiramo. Spavamo ko bebe. Jutro Buđenje, kupanje u Egejskom moru, spremanje, tankanje, vožnja centrom. Lijepi gradić, samo, gužva. Ono što je bitno - Alexandropolis je grad Stromova. Ako ne Stromova, onda maxi endura. Deset Stromova na četvorni kilometar! Kako sam ponosan bio... a ovi moji me zajebavali cijelim putem... e pa eto im sad, došli su u ''moj'' grad! Nismo niti jednog fotkali, al nema veze... Svi serijski, eventualno neki sa ''Grkovim'' skid plateom... Moramo doručkovat. Kupujemo grčke naljepnice, nalazimo fast food i naručujemo giros. Kakav giros... strava... ludilo... puno različitih umaka, oš ljuti, oš kiesli, oš blagi... zakon... A onda... vidimo da ima točeni Amstel. Darko voli Amstel, voli i Damir, a bome i ja. Daj svakom točeno. Dečki velike, cure male... a giros ljut... ljut! A konobarica vadi krigle iz zamrzivača :icon_yikes: a vani vruuuućeeee... a točeno hladno... a krigle smrznute... a mi blejimo...kako su dobre bile... Mislite da smo mi dečki ostali samo na jednom pivu? Ma priznajte... ne bi ni vi... To nas je koštalo. Čekao nas je veliki put danas. Alexandropolis-Bugarska (po naljepnice)-Ohid. Cca 600-650 km... Vozimo. Vrućina neopisiva. Motori jedu autocestu, ali mi ne izdržavamo. Desno oko spava, potpuno zatvoreno, lijevo na pola... Stajemo svakih 100 km na odmor... jednostavno ne možemo voziti. Doslovce zaspemo na motoru na sekundu... opasno... Pijemo kave, red bull, ne pomaže... Uspijevamo se dokopati brda i ceste u hladu. Bolje je, ali još uvijek smo umorni. Vozimo u Bugarsku. Cesta nova, brza, Darko se naginje na 160 km/h, Damir isto, a mene muče dugački, brzi zavoji... Paola i ja na 140-150 km/h, preko toga jako širi putanju... Bugarska. Opet. Kupujemo naljepnice i odluka pada da ne idemo na Sofiju, ne stignemo, nema šanse. Ostavljamo ju za drugi put. Ajmo u Makedoniju. Evo nas. Vozimo prema Ohridu. Darko ima problema s lancem i stajemo u prvom selu. Javljamo se mehaničaru za traktore, ima alata, Darko zateže lanac i vozimo dalje. Mrak je. Opet stajemo zbog lanca. Darko zateže. Kasno je, oko 22h. Vozimo mrklim mrakom dobrim, zavojitim cesta kroz (vjerojatno, nismo vidjeli, mrak je) najljepše dijelove Makedonije. Zaustavlja nas policija. ''Odakle smo? di ćemo? sretno!'' Preumorni smo, a do Ohrida još 200 tinjak km... Sranje. Nastavljamo, nema sad odustajanja. Vozimo i autocestom, u daljini sijavaju munje... Pljusak! Frka! Stajemo pod nadvožnjakom, obući kišnjake ili ne? Vruće, ne da nam se... Nije nam svejedno, mrkli je mrak, ne vidimo prst pred nosom, nema mjesečine, nema osvjetljenja... Čekamo 45 min, navlačimo kišnjake i nastavljamo dalje. Kiša staje što smo bliži Ohridu. Tabla ''Ohrid'' lijevo. Skrećemo. Penjemo se u brda. Mrkli mrak. Zavoji. Cesta sve lošija. Drveni mostić, prelazimo ga, dolazimo na makadam. Blato. Usred šume. 1h ujutro je. Vozimo dalje, tabla je tako rekla! Penjemo se. Stajemo nasred ceste. Gasimo motore, gasimo svjetla! AAAAA! Panika! Frka! Odmah ih palimo. Vozimo se dalje, cesta sve uža, sve grbavija, vozim prvi, imam naštimana svjetla, faca ja... Usporavam na 40 km/h. Desni zavoj. Nestaje asfalt. Počinje blato, žitko blato. Mislim si ''kočim - padam, skrećem - padam, produžim ravno - provalija. Imam ABS, možda pomogne...'' Drek pomogne. Padamo na desno, Strom prignječi Paoli nogu, ona jauče, ja ga ne mogu dić. Dečki dojure s motora i dižemo ga. Sva sreća, Paoli ništa. Moto čizme je kupila dan prije puta! Shvaćamo da ova cesta ne završava u Ohridu, spuštamo se nazad. Uzalud smo se vozili 50 km gore i isto tolko dolje... Pri povratku iz šume izleće Lada niva, dva lika unutra. 3h ujutro! Jebate, mi se usrali, sad će nas pobit, međutim vode nas na pravi put. Vozimo prema Ohridu, svako malo stajemo, umorni, ne možemo gledat, oči peku... Paola i ja pjevamo. Otpjevali smo sve domaće hitove '90-ih! Ludilo! Na taj način se održavamo budnima i stvarno pali! Iz sveg glasa! Parni valjak, Emilija Kokić, Sandi... Heh! Zakon! Evo nas u Ohridu, 5h ujutro je. Vozili smo doslovce cijeli dan i cijelu noć. Ulazimo u pekaru, otvorena je, škvadra doručkuje nakon pijane noći... cure u minjacima, voze se bemveji, mercedesi, nabrijane golfovi i slično. Narodnjaci. Naručujemo burek, klopamo, pijem jogurt, sviće. Siti i nimalo razbuđeni vozimo prema Ohridskom jezeru i tražimo kamp. Nalazimo ga, tražimo mjesto, nema mjesta. Samo neka suha livada s nekoliko malih drveća. Dižemo šatore i spavamo ko bebe. Danas smo prevalili preko 700 km... Oko 10h se budimo, izlazimo iz šatora i shvaćamo da smo na parkiralištu, oko nas auti novopridošlih kupaća! Smijeh! Dolazimo na recepciju, pitamo za mjesta, kažu da nađemo sami. Tražimo, pronalazimo (jedva) prenosimo šatore, kupamo se i spavamo, spavamo, spavamo, spavamo... U hladu.. :icon_cool: Susjedi oko nas pristupačni, pune nam mobitel, časte nektarinama... ma zakon! Ohridsko jezero je čisto, bistro i osvježavajuće! Naprosto uživamo! Damir ima problema sa nekim likovima, žele mu uzet majicu ''Žuja je zakon'', kažu da skine, on ne da i skoro izbija tučnjava. Dobro je sve prošlo. Navečer odlazimo do Ohrida, šetamo, kupujemo suvenire, uživamo u preljepom gradu. Eto nas i na večeri. Pastrva i prilog, butelja Traminca Tikveš (7 eura) i na kraju palačinke s nutellom... ma, ko prasci :food: Dolaze Darkovi prijatelji motoristi, članovi motori.hr foruma, Mali Bandit i Damir i njihove supruge, s njima u priču i par pivi... Opet mrtvi umorni sjedamo na motore i nazad u kamp. Vrhunska večer! Opet Ana spava Spavanac...

Buđenje, kebab za doručak, razgledavanje... Dok su drugi fotkali džamije, nas dvoje smo skupo platili ovu kavu. No, kava između Aje Sofije i Plave džamije u nepovoljnom razdoblju za posjet Turskoj (kako MVP navodi) - neprocjenjivo, rekao bi Darko. Posjetili smo nekadašnju kršćansku baziliku, pa muslimansku džamiju, a danas muzej - Hagia Sophia A bili smo i u Plavoj džamiji, u kojoj i danas muslimani održavaju obrede. Red na ulazu je dugačak, termometar pokazuje 42°C. Čekamo... Cure moraju zagrnuti ramena maramama, a mi smo u dugim hlačama, što se preporuča. Naravno, svi bosi. Obuću nosimo u najlonskim vrećicama Gotovi smo sa turizmom u Istanbulu. Spremamo se, razdužujemo sobe i vozimo van grada. Stajemo u servis da Darko zategne lanac, koji ga je od danas počeo gnjaviti. Hm, nije ga promijenio prije puta, a ima 30 000 km...nije baš za igrat se... Dolazimo do mosta preko Bospora koji se plaća, ali projurimo kroz ENC, za nama tuli, ali same gas! U Aziji smo! Ljudi, mi u Aziji! Vuuuuuhuuuu! Skrećemo desno na naseljeni brijeg u potrazi za dobrim vidikovcem. Pronalazimo ga, ni manje ni više nego u sklopu restorana. Znate šta to znači, opet klopa. Ovaj puta najbolja u Turskoj, Kebab Iskender i Cola, a poslije turska kavica i čajić. Paola fotka most macro stilom! Kavica Plan je nastaviti za Troju. Zaokružiti motorima Mramorno more ili trajektom? Uspijevamo uloviti trajekt i skratiti put. Prelazimo na južnu obalu mora i jurimo ka Troji... to be continued...

Buđenje, spremanje, doručak na benzinskoj, čokolada... Pravac Turska. Ceste nisu loše na početku, ali prema granici postaju zavojitije i grbavije. Prvo vode kroz pustoši, a zatim kroz šumovita brda. Dolazimo do granice u Malom Tarnovu, nismo ni svjesni što nas očekuje... Šest kontrolnih punktova na BG-TR granici. Skoro 2h smo prelazili granicu...prijavi vozilo, prijavi putnike, promjeni novce, riješi papire ove, papire one... a vruće... a puno ljudi... a... Nakon što smo predali dokumente, naše su podatke ukucali na USB, kojeg smo predali četvrtom bugarskom punktu... Prolazimo granicu i kakva nas cesta dočeka?! 15ak kilometara ovakve ceste...Aaaa! Vozimo i konačno nailazimo na prvi grad. Temperatura se diga za 10°C! Gladni tražimo klopu, ulazimo u shopping centar, sjedamo u restač i papamo kebab iskender. Dobar je, ali onaj pravi iskender nas čeka u Istanbulu...Ispijamo Colu i vozimo dalje prema Gradu na dva kontinenta... Cesta gruba, ravna, brza. Darko uočava Levi's outlet, parkiramo, kupujemo trapke za 200 kn, majice... Prvi put tankamo u Turskoj. Benzin 13,50 kn, skoro 14kn!!! Na benzinskoj - smijeh! Šoferi se tuširaju i osvježavaju! Malo Turske Dolazimo 30ak km nadomak Istanbula. Tražimo smještaj. Hotel s 5 zvjezdice 100 eura za dvije osobe! Hvala! Evo ga! Hotel Gordon, 2 zvjezdice, soba za desetero, 100 eura. Može, uzimamo. I super nam je, imamo klimu, ma sve 5!Pred hotelom susrećemo policajce na Varaderu, popričano, hvale oni Hondu, hvalim ja Stroma Tu večer Darko želi ubosti par noćnih fotki... Šta ćemo, motorima nije baš zgodno... Taksi skup... Pregovaramo sa vlasnikom hotela, čovjek zove prijatelja sa Fiat Puntom sedan, dolazi po nas i svi šestero se naguramo unutra. 30 km do Istanbula, vožnja do Aje Sofije i Plave džamije i još malo po Istanbulu, čekanje na fotkanje i cjenkanje za ''original'' Lacoste-ice...Naplatio nam sve 50 eura! Ali, to nije sve! Dobili smo super ludu vožnju sa 130 km/h kroz tri gusto prometne trake! Jebeno! Ali, ni to nije sve! Pitam ja vozača da li ima ABS! Odgovor? Da, ja sam ABS! U taksiju na prednjem sjedalu... nije hopa cupa A sada nešto za što treba pohvaliti Darka (najte mu zamerit, zabil je sjenilo za fotić u Zaprešiću...) Bospor Blue Mosque Hagia Sophia U hotelu obavezno Efes prije spavanja Ovdje smo odsjeli Buđenje, doručak (dijetalni totalno - paradajz, feta, masline, kruh) Sjedamo na motore i via Istanbul. Paola kaže da su ove zidine sagrađene za cara Justinijana ili Hadrijana (''nisam sigurna'') zbog obrane od Avara i ''ne znam jel Slavena.'' U Istanbulu smo! E, ljudi, mi u Istanbulu! Kako kul! (a u biti je ful vruće bilo) Vozimo kroz centar, sam centar, stari grad, vozimo kroz uličice prepune štandova, ljudi, sanduka... Jedva se probijamo i čujemo ''Idemo do Vukovara?'' Čovjek je pričao srpski, pa ga ceo svet razume :icon_mrgreen: Pozdravili se, pročavrljali i to je to. Pronalazimo čuvanu garažu, ostavljamo motore i svu opremu, jer se presvlačimo u legjero... Hodamo, šetamo, kupujemo suvenire, divimo se, bojimo se bombi... Na putu su nam javili da je MVP predložilo da se ne ide u Tursku, da je opasno, a i bačene su bombe na turiste... Ni u Istanbulu nemamo sreće... Baš kao i dvorci u Rumunjskoj, Aja Sofija je zatvorena za posjete danas. Moramo prenoćiti još jednu noć ovdje. Ubijamo vrijeme razgledavajući centar i tamaneći kebabe... A kako su dobriii...Mmmmm... Grand Bazzar Kažu da se u Turskoj treba cjenkat... mi se cjenkali 20 minuta i na tri stvarčice uštedjeli 2 kn! A! Kako smo dobri... Darko je vidno popizdio zbog našeg cjenkanja. A šta da mu ja radim Nailazimo na hostel, 5 minuta hoda od Aje Sofije i Plave džamije, 15 eura po osobi. Smještamo se, motore spremamo u čuvanu garažu pored hostela. Pribilžava se večer, spušta se mrak. Ne možemo odoljeti još jednom noćnom fotkanju i izlazimo van. Darko se igra! Sjedamo u pub, naručujemo točeni Efes. Pijuckamo i gledamo goste do nas kako puše nargilu, Nismo nikad probali, ajmo sad. Ajmo. Sjećate se da sam na početku već rekao da Ana spava bilo kad bilo gdje Spavanac.

Na kraju ipak ulazimo u selo, nema ljudi, nema nikog, vozimo i cesta nestaje. Mrtva točka. Lijevo Dunav, ravno šuma, desno uličica. Ajmo desno. Slijepa ulica. Iz dvorišta kuće izlazi Kapetan: ''Tražite vožnju Dunavom?''-upita na Ruskom. ''Tražimo, pošto?'' ''Tolko i tolko!'', viče. Ok, upoznajemo se, vodi nas do svog čamca, čupa svježu repu, Darko ju guli i sjecka na komadiće, a mi papamo. Nije loše. Umjesto čipsa, da si malo prizalogajimo. Sjedamo u čamac i krećemo u jednosatnu vožnju rukavcem Dunava. Do Crnog mora bi nam trebalo 6h, a nismo imali toliko vremena. Uživamo u prizorima Kapetan aaaaAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!!! Zahvaljujemo se na vožnji i pičimo dalje svojim putem. Dok smo mi plovili čamcem, kiša je natopila onaj pješčani put, a makadam je postao mokar i pun lokvi. Blato se natopilo, trava ojezerila ajme, ''ojezerila'' Povratak Pad, na sreću Paoli i meni ništa. Otišo blatobran, drugo sve čitavo. Jednostavno me izvrnulo, nit kočio, nit naginjao. Dodouše, jesam malo brže ušao nego što sam trebao... Gladni i žedni stajemo u prvi kafić, naručujemo Ciuc i vadimo mesni narezak (kupljen još u HR) i kruh star 2 dana Nakon Dunava vozimo na jug prema Constanti. Ceste su i spore i brze. Uglavnom, bez problema dolazimo u tu veliku luku. Fotkamo se na plaži u Mamaia-i, turističkom naselju Smještamo se u lijepi, uredni hotel u gradu poslije Constante. 30 eura soba za dvoje. I nije puno. Motore smo parkirali u dvorište, na sigurno i izlazimo van na pivo i klopu - kebab, pa nazad na spavanac. Buđenje, presvlačenje u kupaće i na plažu. Izgledalo je ovako Vruće je, pa neki hlače vežu za motore... Eto rezultata kad se ne pričvrsti dobro Malo ih je Darko ''povukao'' par sto metara Penjemo se na motore i prvac ROM-BG granice! Na putu skrećmo u Vama Veche, naselje koje često posjete bikeri. Nailazimo na kafić Pirati, upoznajemo se s domaćinima, pijemo pivo, fotkamo se, a za uspomenu skidamo maramu s mog motora i vješamo ju na zid, ispisanu našim imenima. Nakon ispijene snažne pive, pomalo omamljeni vozimo ka Bugarskoj. Na granici sve u redu, prolazimo i ulazimo u Bugarsku. Stajemo odmah, mijenjamo novce. Cesta je ravna, ravna, ravna... Patrola nekoliko kilometara od granice kao upozorenje jurišnicima. Nas ne zaustavljaju. Ne samo policajci... :icon_cool: Tete su stoje u razmaku 1 km. Tražimo kamp. Nigdje kampa. Prolazimo grad Nessebar - tabla ''camp''! Mrak! Ulazimo, već je noć, prilazi nam gospođa, dogovaramo smještaj. Tri šatora za tri osobe na ''livadi'' 2m x 7m. Taman za tri šatora da bude gužva! :icon_mrgreen: Da, tijesno je, ali se dobro zabavljamo. Šta ćemo jest, ajmo neki talijanete (još iz RH), a ja skočim po nešto tipa šiš ćevap, ali nije ljuto. ''Kebabče'', kažu Bugari. Ukusno je. Naravno da uz večeru, a i poslije nje ispijamo nekoliko piva, ovaj puta ne Ursus, ne Ciuc, nego Zagorka. Hladna, tečna, fina... Raspričali se, malo fotkali, a susjed (Bugar) do nas koji je spavao s obitelji u bungalovu parkira Alfu 145 na sred prolaza i pusti šta drugo nego Kitića i Šampanjac! Bilo je tu i Ciganča i Cece... Mi umrli! Na kraju smo i mi zapjevali.. ma ludnica! Drugi dan cure peru veš u staroj veš mašini, a to traje... Crni veš, pa bijeli veš, pa šareno... Vrijeme ubijamo na plaži, par km dalje od kampa. Na plaži - mrak! Pijesak, pijesak, pijesak... A valovi... veliki, najveći koje sam vidio u živo. Kao, kratko ćemo se osvježit... Maunu! Ostajemo 2-3 sata na plaži, bacamo se po valovima, valovi se bacaju po nama, trgaju Paoli badić... ma ludo! Ručamo girice i kebabče, ispijamo pivo i nazad u kamp... Tu pak saznajemo da postoji bolji kamp 30ak kilometara dalje, prema gradiću Sozopolu. Pa krenusmo tamo. Kasno popodne je, cca 17h, vozimo i tražimo karting, zarazio nas onaj u Rumunjskoj. Našli ga, prilično povoljno. Prvo dečki đir, pa onda cure. Darko je uvijek imao najbrži i ispravni bolid, pa je zato stalno pobjeđivao Cure sjedaju, već prilično istrenirane, bez kacige, bez rukavica, kaj će im to... :icon_mrgreen: Voze ko lude, nevjerovatno koliko Paola dobro ulazi u zavoje, ljudi moji, cijelu stazu vozi u najboljoj putanji. Nije da prčam bezveze, imam puno iskustva iz auto simulatora na kompu... Dobra igrica + volan Logitech G25 = real life driving! Na samom kraju utrke, cure ulaze u bok, Paola već parkirana, a u taj čas dojuri Kristina i u punoj brzini nalijeće na Paolu, a ona na Anu! Ajme koji sudar! Kristina nije kriva, stvrano je stisnula kočnicu, valjda nešto nije štimalo sa sajlom... ''Stišćem, stišćeeeeeeeeeem, ne kooočiiiiiiiiiiiiiii!!!!'' Bum ,tras, paf!!! ''Aaaaa, ajme, jesi dobro?!?!?'' ''A joj....leđaaaa....'' ''Al fakat sam stiskala kočnicu!'' Vozimo dalje, prolazimo pored privatnog dvorca u izgradnji Nalazimo kamp. Veliki, pun bajkera, ali užasno prljavih sanitarija. Fuj. Toliko mi se kakalo, morao sam ići, ali jednostavo nisam obavio kaj sam trebao kolko je gadno bilo! Grozno!!! Sad mi Paola kaže da su srele gole ženske, da su si popričale s njima... ''Pa kaj mi nisi rekla da dođem pomoć?!?!'' Presvlačimo se i izlazimo u Sozopol, parkiramo motore, šetamo... divota jedna. Igram biljar. Pazite ovo. Moja Ljub ima posebnu tehniku... Darko nije nosio fotić, ostavio ga je u kampu. Zašto? Ne znam. Ovako mi samo morate vjerovati kad vam kažem da je jedan od njaljepših gradića na putu - smeđe žutom svjetlošću obasjane stare građevine, puno toplih restorana, štandića,... jako toplo okruženje... Večerali smo u pizzeriji sa milijun vrsta pizza... Ona koju smo mi klopali je bila savršena... Sve zalili Zagorkom i kasno u noć vratili se u kamp na spavanac...

Na povratku s Tranfagarašana vozimo serpentinama i dalje, no, u podnožju cesta postaje očajna... Rupa do rupe. Takvom cestom vozimo nekoliko kilometara. Predvečer je, a plan je posjetiti original Drakulin dvorac, točnije ruševinu dvorca. Vozimo dakle u pravcu Poenarija. Za sve putnike namjernike - Cetatea Poenari - točan naziv, da se ne bi gubili kao mi. U jednom zavoju nailazimo na odron! :icon_yikes: Bilo bi, kako Brum kaže, sexy da smo malo brže jurili Do dvorca kroz šumu i neosvjetljenu stazu vodi 1500 stepenica. Paducka kiša, pada mrak. Paola i ja se dvoumimo, ići ili ne ići, pitanje je sad. Oko nas čopor pasa, laju i trče za autima, a svi neke ružne hijene... šta ako krenu za nama gore u mrak, nema nam spasa. Ipak kročimo prvim stepenicama, kad od jednom Ana vikne: ''Zmija!''. To je to. Ne idem dalje. Em ćemo pokisnut, em ćemo se oznojit do gore u opremi, em je mrak i nećemo ništa vidjet, em vrebaju medvjedi, em sad ova zmija... Paola i ja smo ostajemo dolje, sjedamo u restoran u blizini, klopamo palačinke i pijemo tolpi čaj. Vani mrak, ostatka ekipe nema sat vremena... Nije ih valjda medo smazo?! Nije, vraćaju se mokri od znoja i kiše, blijedog lica od sablasne ruševine. Ma, kao da smo bili s njima! Ekipa u reliquia reliquiarum Drakulinog zamka Damir Hijena Tu večer smo relativno kasno našli smještaj, sigurno oko 22h. No, bio je vrlo ugodan. Lijepo uređene sobe, drveni interijer, ma baš kako priliči tom podneblju. Sljedeće jutro buđenje, doručak ham&eggs, ali sa velikim kockicama prešane šunke, ljaki... Spremamo se i cilj je doći do Bukurešta autocestom, a dalje isto tako do Constante. No, moramo se vratriti par kilometara nazad da fotkamo Cetatea Poenari, Drakulin dvorac Da nam autocesta ne bi bila dosadna, Darko se sjetio da svi skupa zamjenimo motore. Prvo me je dopao Damirom Z 750S. Tvrd, pomalo neudoban za ruke, ali brutalan. Reski zvuk iz auspuha plašio je Paolu. Zaštita od vjetra nikakva, nisam se mogao ni okrenuti Paoli nešto reći. Ali da juri -juri. Godio bi mi kao motor za jurnjavu, ali za putovanje baš i nije... Damir će kasnije dokazati da možda ipak je... Bandit 650 S, o da. Lijep, udoban, uglađen motor. Zaštita od vjetra prilično dobra, poboljšana dodatnim, malim, original Suzuki vjetrobranom (slično kao MRA). Ništa više snage od mog Stroma, jedino pri višim okretajima. Zaslužio je vrlo dobru ocjenu. Po karakteristikama se smjestio točno između z-ea i Stroma. Kad sam sjeo na Stroma, reko, to je to. Ipak je doma najljepše, vjetar ne tuče, guza ne boli Ulazimo u Bukurešt. Oko nas Ferrari, Corvette, Audi R8, Audi Q7, BMW M5, Dacia Logan, Dacia neka stara hrđava, konjska zapreka... Ljudi, ima svega, od jako siromašnih do bezobrazno bogatih. Presvlačimo se na benzinskoj. Mislimo si gdje ćemo parkirat. Dolazimo do hotela Intercontinental i tu uzimamo smještaj, ali za motore. Parkiramo ih u čuvanu garažu. Nalazimo taxi, u svaki po tri osobe, po osobi 11,5 eura za obilazak glavnih znamenitosti Bukurešta. Zgrada novinara Causescuova Palača naroda - s ekipom Mi sami Ulica fontana - vodi od Palače naroda, završava veeeelikom fontanom u centru Ako sam dobro shvatio, spomenik rumunjskim vojnim pilotima Nakon obilaska grada, sjedamo u KFC - Kentucky Fried Chicken, klopamo, sjedamo na motore i vozimo pravac Constante Bilo je i ovoga Izlazimo iz grada, pratimo tablu ''Constanta''. Nalazimo pravi put, prolazimo pored benzinske, mislimo, ''imamo goriva'', tankat ćemo na autocesti. Međutim, na autocesti ni p od pumpe, ni o od normalnog odmorišta. Samo tu i tamo parking sa wc-ima. Katastrofa! Damirov 16 litarski tank svjetli crveno! Rezerva! Stanemo da pogledamo kartu ima li kakvog izlaza. Grad je otprilike 50-ak kilometara prema sjeveru. Nemamo druge, silazimo s autoceste, predvečerje je, prolazimo pustom cestom, selima bez benzinske, samo kafić i tri čovjeka u njemu... Pitamo jel ima pumpe u blizini, kažu da ima. Vozimo dalje. Konačno! Benzinska! Jedna, druga, treća! E! Možemo birat, a maloprije frka! Tankamo, jedemo slatko, a u to dolazi crni, potpuno novi Nissan Pathfinder... izlazi tip u hlačama na crtu, uredan, a blatnjavih cipela... ''Bok, bok, odakle ste, kamo ćete...?'' U tom stilu. Rumunj. Spikamo. Razvezali se mi. Kaže da kad smo već tu da moramo posjetiti deltu Dunava. Hoćemo, nećemo... Ma hoćemo, jednom smo ovdje! Tankamo i pičimo 150 km do grada Tulcea. Vozimo po mrklom mraku po vrhunskoj cesti! Kad kažem vrhunskoj, mislim na dvosmjernu cesu novog asfalta, ganjamo se 150 km/h. Prilično je kasno, mislim oko 23h. Stižemo u Tulceu tražimo smještaj, prolazi crni Audi s nekim kokama unutra, Darko iz zajebancije maše za njima, Audi se okreće, otvara se stražnji prozor: ''You need something?'' Dvije koke nude...hm...keks :icon_mrgreen: Ne hvala, s curama smo Šalim se, uljudno smo se zahvalili. Smještamo se u hotel sa 2 zvjezdice, ništa posebno, ali u skladu s cijenom. Spavanje, opako spavanje, umorni smo ko psi. Sutradan spremamo stvari, vodimo motore u praonu. Prat motor na putu - nije po mom, al ajde, ako ćete vi i ja ću. Kasnije se pokazalo da nismo trebali prat, al neka... Uživamo u ugodnoj, turističkoj (što dosad baš i nije bio slučaj) vožnji prema Delti. Vozimo uz Dunav kroz polja suncokreta. Cesta nije bila za brzu vožnju. Tu i tamo stanemo i okinemo koju. Jebate, a kaj sad? Ništa, kad smo već došli do ovdje, nastavljamo, nema nazad. Uporno vozimo ''nekamo''. Možeš birat - oš pijesak oš ovo!

Nakon kišne noći, buđenje. Dobro je, šator nije propustio, suhi smo. Vedro je. Danas je pravi dan za najbitniji dio Rumunjske, za ono čime nas je Rumunjska najviše privukla - prijevoj Tranfagarašan. Zakon! Neću vas gnjaviti podacima tko ga je i kad sagradio, uživajmo u pogledu... Na putu prema Brašovu po drugi put. Sjećate se, već smo bili tim putem kad smo išli prema dvorcima, ali smo se vratili natrag u isti kamp Prema Fagarašu - izuzetna cesta, nova, crna, grubljeg asfalta. Tu smo sreli i njih, Poljake na malom Stromu Podnožje Uspon, divota jedna od prirode Ovdje počinje kraći foto sešn, Darko u akciji Dosta poziranja, nastavljamo uzbrdo Opet smo malo prošetali... jače je od mene, iako na makadamu baš i nemam iskustva, a ni sigurnosti. neka, naučit ću... Gore smo! Onaj tko je bio na sličnim mjestima zna otprilike kakav je doživljaj... Ove zavoje smo pojeli, nisu bili loši Jedna zajednička Jedna da se vidi logo, kad se već ova dva zaprešićka Troopersa hvale prslucima Jedna naša Još jedna naša, uz glacijalno jezero Ova je dobra Ovčice Voda baš i nije topla na 2000 metara Hladni i glani dolazimo do ''restorana'', pitamo što imaju, kažu da su za 10 minuta gotova svinjska rebaraca... ideš!!! Mi gladni ko vukovi, a oni nama vruća rebarca! Zakon! Nemaju Ursus, ali imaju Ciuc! Ovaj konobar nas je posluživao, ušli smo malo s njim u priču... Opet ono ''Ma daj mu...'' I damo mu oko 10-15 kn napojnice. Dečko je isti tren skočio na štand preko puta i kupio si ovu kapu! Mi umrli od smijeha! Mislili smo da će tom ''lovom'' pomoći doma roditeljima Prolazimo tunel koji vodi na drugu stranu Silazimo drugom stranom, serpentina do serpentine, izvrsno! Stajemo, fotkamo, ovaca mali milijun, sve savršeno znaju svoj put...