Jump to content

Moto Zajednica

H2R

Članovi
  • Broj tema i poruka

    3
  • Pridružio se

  • Posetio poslednji put

Odgovori koje je postavio član: H2R

  1. On 6/16/2020 at 11:10 PM, yogibear said:

    O putu #27 Valjevo - Loznica se uglavnom već sve zna, možda je jedan od najpoželjnijih u Srbiji kada je o "obaranju" motora reč. Prijatno okruženje (priroda), odličan asfalt, lepe krivine... Put #27 prolazi kroz Osečinu gde prošle subote u samom centru stajem pored lokalne kafane da se informišem o lokaciji koju želim da posetim a koje nema na mapama. 

     

    - Izvini na pitanju a odakle si ti momčino?

    - Iz Beograda dolazim...

    - Svaka čast, imaš naše poštovanje. Ljudima gore će biti drago da te vide... 

    - Hvala Vam puno zaista...

    - Evo na onom semaforu dole skreneš desno i put te vodi kroz naselje pa pored crkve koja ti je sa leve strane sve do velike trafo stanice koja je takođe sa leve strane. Odatle desno uzbrdo kreće makadamski put. Kada prođeš drugu grupu kuća nisi daleko, sa desne strane je... Nego ne znam 'oćeš li moći tim motorom gore?

    - Ne znam, nisam video put. Probaću pa šta Bog da, hvala još jednom i uzdravlje!

    - Živ bio momčino! 

     

    Sve je bilo kao što mi u kafani i rekoše... makadam kao makadam i nije neki problem iako je na pojedinim mestima rastresit, uspon je nešto veći pa treba obratiti pažnju ako se ide teškim motorom.

     

    Sve u svemu ima negde oko 1,5 Km makadama uzbrdo. Na usponu stajem par puta da bih napravio koju fotku i proveo nekoliko trenutaka uživajući u pejzažu. Nastavivši, sa desne strane odmah pored seoskog puta ukazuje se mesto koje tražim. 

     

    Obuzima me čudan osećaj, skidam opremu i prilazim grobu a na nadgrobnom spomeniku je pisalo:

     

    "VLADISAV PETROVIĆ

    EKON-OSEČINE

    OVDE SAHRANI SVOG

    KONJA ACKA, KOJI

    POSLUŽI SVOG GOSPOD

    ARA CEO BALKANSKI I

    EVROPSKI RAT I RATOV

    U KONJICI OD 1912 DO

    1920 G. ŽIVI 24 G. MAJKO

    26 MARTA 1925 G. SPOM

    POD. VLADISAV"

     

    Da, došao sam da obiđem grob jednog konja Acka koji je 1912. napustio štalu na porodičnom imanju Petrovića i sa svojim vlasnikom Vladisavom krenuo u Prvi Balkanski rat. Isteravši turke sa Balkana Vladisava i Acka je 1913. sačekao i Drugi Balkanski rat i bitke sa Bugarima. Nakon toga već prekaljeni ratnici Vladisav i konj Acko prolaze kroz pakao Prvog svetskog rata koji započinje 1914. Probijaju Solunski front i oslobađaju Srbiju od okupatora 1918. Potom ih kralj Aleksandar sa ostatkom naše vojske šalje da od potencijalnih napada Italije i Austrije brane novoosvojene teritorije Kraljevine Jugoslavije a koje su sada u sastavu današnje Slovenije i Hrvatske. Tek 1920. na insistiranje generala Vojvode Mišića Vladisav i konj Acko se sa našim ostalim iznurenim ratnicima vratiše kućama.

     

    Vladisav je voleo Acka više nego bilo kog člana porodice, nakon povratka kući Acko je bio osedlan samo još nekoliko puta. Vladisav nije dozvoljavao da Acko obavlja bilo kakve radove i sa njim bi išao samo u šetnju, na lokalne seoske vašare ili do komšija. Acko je bio izuzetno pametan konj. Kada bi neprijatelj pripucao ili kada bi čuo granatu, Acko se ne bi uplašio, propeo i zbacio svog gospodara već bi zalegao i štitio ga svojim telom. Iznurenu i potrošenu životinju su nakon silnih golgota engleski i francuski lekari u više navrata hteli da ubiju ali su naši ratnici plakali, nisu dali Acka i ostale konje, pa se kažu čak i oružije potezalo.

     

    Kada je Acko uginuo 1925. Vladisav je svom vernom drugu hteo da održi opelo i da ga sahrani na porodičnom groblju nedaleko od kuće, odmah do mesta gde će i sam biti sahranjen. Međutim tome se usprotivio lokalni pop sa kojim je Vladisav ušao i u sukob. Acka je Vladisav sahranio odmah pored seoskog puta na imanju Petrovića i digao mu spomenik. Vladisavu ipak nisu ispunili želju da bude sahranjen na istom mestu pored životinje već je sahranjen na porodičnom groblju. O Ackovom grobu i dan danas brine i vodi računa Vladisavov unuk koji i dalje živi nedaleko na istom porodičnom imanju. Kažu da su grob i spomenik jedinstveni ne samo u Srbiji, Evropi već čak i u svetu.

     

    Za priču sam čuo preko par medija pre nekoliko godina i nekako se provukla neprimećeno od strane javnosti. Mene je lično dotakla iz raznoraznih razloga kada sam i rešio da ću kad tad pronaći vremena i obići ovo mesto.

     

    Podelih ovo sa vama jer će se možda još kod nekoga pojaviti ista želja da skrene sa puta #27 i da obiđe Ackov grob.

     

    A što se Vladisava i Acka tiče... nadam se da su opet zajedno na nekom boljem i lepšem mestu. Kao i svim ostalim našim kroz kroz vekove palim herojima,

     

    VEČNA IM SLAVA I HVALA! 

     

    1.jpg

     

    2.jpg

     

    3.jpg

     

    4.jpg

     

    5.jpg

     

    6.jpg

     

    Hvala na ovoj sjajnoj priči, definitivno inspiriše. :takoje:

    • Sviđa mi se 2
    • Podržavam 1
×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja