Još jedno sunčano jutro, i dok pijemo 3. espresso iz aparata za kavu i čitamo knjige, razmišljamo da li okušati sreću preko Ancone pa za Split. Naravno, trajekt i dalje pun, dakle ništa od toga. Gle što je blizu Ancone - San Marino. Nismo bili, a čuli da je fino. Pozdravljamo se s mladom ruskinjom koja je u neko doba noći tiho ušla u bračnu postelju, i ostala do jutra. Gužvamo se kroz Firencu do izlaza na autostradu, pa preko Bologne u čas stižemo u San Marino, koji je , gle čuda, na brdu. Ja se uvijek iznenadim na takve stvari, jer nemam pojma o ničemu, a isto tako ni ikakva očekivanja, pa me sve iznenadi. Na samom vrhu ispred mene izlazi cura u uniformi i zaustavlja me, rekoh šta je sad, pristojan sam bio, a onda skužim da je tu pješački prijelaz i da ona zaustavlja promet da pješaci nesmetano uđu u grad. Parkiramo GTa besplatno uza zid, taman mjesta za njega, a za auto malo, i krećemo uzbrdo. Gradić je mali, ali baš super, i jako nam se svidio. Pogled puca u daljinu, kava s toplin vodi u blizinu, i prvu prolivam, ali konobar bez problema donosi drugu. Lipotica kupuje parfeme, a ja uživam u pogledu na sve oko sebe. Slikamo neku tetku iz Beograda, pa slika i ona nas Spuštamo se opet nizbrdo, i opet prema Bologni, jer je tako najbrže do iza Venecije, i nakon kave s toplin na još jednom Autogrillu, odlučujemo se za odmor u Marano Lagunare, između Venecije i Trsta. Smještaj je vrhunski, a drži ga Tajlanđanka udana lokalno. Sve nam je objasnila 17 puta, i istuširani i presvučeni izlazimo na večeru. Kako je sezona davno završila, gradić je prazan, ali super riblji restoran ima dobru hranu i pristojne cijene. Uživamo u specijalitetima iz mora, i nakon još jedne šetnjice gradom, spavanac. Motor je siguran u zaključanom dvorištu. Ujutro nas Tajlanđanka budi mirisom kave i toplih jaja ( ne mojih), i nakon svega se pozdravljamo s njom uz obećanje da će dobiti desetku na Bookingu. I je, zasluženo. Opet ta prokleta autostrada prema Palmanova outletu. Sitni shopping, ništa posebno. Pa Trst. Pa onaj mali, zlokobni komadić Slovenije koji uvijek prođeš, ali nikad mu ne vjeruješ. A onda… negdje oko Delnica — kao da je netko gore otvorio sva vrata pakla odjednom. Ledena kiša. Tuča. Grad. Led. Kako god hoćeš to nazvati — padalo je kao da nebo pokušava izravnati autoput s nama na njemu. U sekundi je cesta postala vodeni zid. Vizir bubnja, kaciga vibrira, ruke se lede. Svaki udarac tuče zvuči kao da ti netko baca šaku šljunka u lice. Lipotica se stisnula uz mene tako jako da sam osjetio kako joj srce lupa kroz slojeve opreme. Drhtavim prstima pali mi ono malo crveno svjetlo na kacigi — Temu, 4 eura — ali u tom trenutku vrijedilo je kao reflektor s aerodroma. Kamion ispred nas diže vodeni slap. Ne vozimo — plutamo. Sakrili smo se iza njega jer nas zalijeva toliko da barem nitko ne vidi da postojimo. Ili možda upravo zato što nas nitko ne vidi. Ne vidim svjetla kamiona 15 metara ispred mene. Svijet se suzio na dvije mutne crvene mrlje koje nestaju pa se opet pojave. I tako dvadeset minuta. Dugih. Beskonačnih. Dvadeset minuta u kojima nema tunela. Nema nadvožnjaka. Nema benzinske. Nema ničega. Samo otvorena cesta i osjećaj da si premalen za ovu količinu vode koja pada s neba. Svaki udar vjetra ljulja motor. Svaki kotač koji prođe pored nas digne novi val. Ruke utrnule, prsti kao led. Glava govori “vozi ravno”, instinkt govori “stani”, ali stati nemaš gdje. Kad je napokon popustilo, nismo se ni pogledali — samo smo znali da smo prošli kroz nešto što ne želiš ponoviti. Stajemo na Tifon Dobra. Topla kava. Para se diže iz šalice kao spas. Kolač ima okus pobjede. Ona suha — jer od jutra vozi u Kišnjaku kao profesionalac. Meni su promočile samo nadlaktice. I u tom trenutku to zvuči kao pobjeda. Jer ovo nije bila kiša. Ovo je bilo Jacques Cousteau iskustvo. Samo bez podmornice. Sljedećih 300km do Splita je bilo ok, normalna vožnja kući. Eto, i iz Toskane smo se vratili , polovinom Oktobra mjeseca. Definitivno prepručamo, jer kao što netko reče, vremena je sve manje, a nikad ne znaš koliko. I skupljaj barem uspomene. Dok te ne zdimi demencija, pa ostaneš i bez toga. I zato radimo fotoknjige, pa da mi se jednog dana barem čini da je netko poznat bio tamo. Spavali tu po toliko novaca Total troškovi, dani su pogrešni jer sam lijen Hvala što ste putovali s nama, i veliki pozdrav svima od žutih banana.

Ove vinske prozorčiće izbjegavajte, čaša nekog bezveze vina u plastčnoj čaši je 10e. Ne isplati se. Jer iza prozorčića nije zgodna talijanka u maloj sobici koja pretače vino, nego obični restoran, i to vidiš kroz vrata, pa razbije čaroliju. Ovi prometni znakovi su specifični i baš ih treba tražiti po gradu, fora je. Večerali smo paštu u nekom restoranu sa stražnjim dvorištem, usluga i hrana ok, ništa više od toga. A slike sam nakačio jer Firencu je nemoguće opisati riječima. A sad malo mojih slika s opisom, pa ćete shvatiti zašto. oh, stižu goli pišulicni, obradova se slatka čitateljica dok miješa tijesto za kroasane s pistaciom.

Firenca je puna turista. Na sve strane su. I mi smo. Malo ozbiljne umjetnosti Među top 3 najljepša umjetnička djela ikad ovo tu, čista ljubav

Agro ku.cizam se zove cassale terre rose garden. Ne preporučamo. Nakon vrlo obilnog doručka, ona opet šeta do asfalta, dok se ja truckam po izlokanom makadamu, i put Firenze. Put do tamo vodi preko SR222, ili Chiantigiana, cesta s prekrasnim zavojima, masu vinograda, i savršena za vožnju. E to je već ozbiljan grad s ozbiljnim prometom, u kojem naše balkanicus hominidus ponašanje pomaže da vas neko ne skupi i pomete s ceste. Odlučili smo za direktan i rani dolazak, jer želimo vidjeti sve danas, da ne moramo puno gubiti vrijeme sutra. A u Firenzi se ima što vidjeti. Smještaj je u stanu u zgradi, koja ima lift, i parking za 2 auta, tako da sve top, a ima i Lidl blizu. Stan je baš onako, domaći, sa vlasnikovim knjigama i svemu ostalom, vidi se da čovjek pomaže nisku penziju. A dočekala nas mlada ruskinja koja mu pomaže. Barem govori engleski i sve je prošlo super. Tuš, presvlačenje i idemo pješke do grada, jer smo blizu centra. Oni afrikanci s narukvicama nas opet izbjegavaju, život je lijep.

Nakon kave s toplin, samo 54km do Termi di Saturnia. Onih pravih termi. A ne ove bijele pindarije. Dižemo se na SS, jer nam je dosta ovih poljskih puteva, nije GT za to, daj da budem kralj ceste, a ne paž. Ali prvo idemo do smještaja, koji sam opet ja birao, i koji je opet agro turizam. Kreten. Ja. Do njega vodi 400m izlokanog makadama, tako da Lipotica šeta kroz šumu, dok ja skakućem sa strane na stranu. I onda naravno parking od šljunka. Heben ti prirodu i društvo. Usred ničega. Lijepo uređeno izvana, slabije iznutra, ali ni blizu Paole. Presvlačenje i šetnja nizbrdo do Termi di Saturnia. Koje su ustvari hotel koji se tako zove. Terme su još kilometar niz cestu. Toliko o meni i čitanju google mapsa. Vidimo da ima baš veliki parking 200m od ulaza u Terme, dosta motora, i ljudi ostavljaju i kacige i čizme uz motore, vrlo hrabro. Terme su besplatne i kao sa slike. Većina ljudi se nagura odmah lijevo od ulaza, uz mali mlin, ali mi odlučujemo kroz kafić pa desno, i lagani prijelaz rijeke u jesenskom periodu ( stariji će ovo shvatiti) , jer je duboka 15cm, i onda je lakše naći mjesto. Voda je topla, mlaz jak, ne smrdi kao one gore terme i sve u svemu vrlo lijepo iskustvo. Preporučuju zute banane. no dobro, pa oće li koja izazovna slika u tangicama, usplahireno drhti zarumenjena čitateljica dok skrola po Revlonovoj Insta stranici? Mladi bajker ne pita ništa, još traži kako se šteluje faza. Evo Rated 18+: Lagani ručak od pršuta i sira, jer danas zatvaraju terme ranije, u 16h, jer se snima neki film, ekipa je već tu, i mi polako natrag, osvježeni. GPS kaže da do najbližeg gradića ima samo dva kilometra, jer treba kupiti hranu, jer opet spavamo u hebenoj šumi, ali ne kaže da je ta dva kilometra uzbrdo, po starom rimskom puteljku, di je maximus augustus koze gonjao. Herbala mi je Lipotica mater do gore. A taj gradić gore, sve je zatvoreno, osim male trgovine, koja je nejverojatno skupa, kao da je ona koza sve donijela na svojim leđima. I taman se sagnem da vidim u maloj vitrini kakvi su sirevi, kad stara njemica do mene, utegnuta u bickilističke hlače, odvali takav prdac ravno u moju facu, da mi je zagrmilo u ušima. Idi u 3 pm nikad nije bilo sočnije izgovoreno, uz još neka spominjanja mama, pasa, i brojeva. Na brzinu odlazim po pivu od 8dcl, dok se zrak razrijedi oko vitrine, vraćam se po sir i krekere, i bježi nizbrdo do agro ku.cizma. Evo je ispod starog rimskog luka, ljuta ko pas. Nitko od gostiju se opet ne druži, svi sjede ispred svojih soba, pa tako i mi. Spavanje do jutra bezbrižno. A ujutro na doručku sam im pojeo sve što je bilo. Eto, takav sam.

Opaska autora: da nema Lipotice, nema ni šanse da bi ja mogao napisati ovaj putopis, jer nemam pojma gdje smo bili koji dan , i ona je tu neprocjenjiva. Ja sam procjenjiv, ne vrijedim ništa. Dok pijemo kavu s toplin na Paolinoj terasi, gledamo u Google maps, i odlučujemo se za skroz lokalne ceste. Pa zašto, pobogu, usklikne putena čitateljica, dok popravlja nabore svog negližea ( nemam pojma šta je negliže, ali zvuči seksi). Evo sad sam ga guglao, i je seksi. Pa zašto, pitamo se i mi, ali eto, da obidđemo sve brežuljke u Toscani. Kakva greška. Niti bijele trake, niti asfalta, ulazim i izlazim iz tuđih dvorišta, vozim 12kmh, i nakon par sati, par onih Monte nešto gradića, di me i policija gleda s čuđenjem, kao , kako je ovaj došao dovde , i par kava s toplin, eto nas u spustu u Terme di San Filippo. Sad AI detalji o njima: Terme di San Filippo (Bagni San Filippo) su prirodni, besplatni topli izvori u Toskani (Italija), poznati po bijelim vapnenačkim formacijama i "Bijelom kitu" (Balena Bianca), impresivnoj stijeni nastaloj taloženjem minerala. Smješteni u šumi Val d'Orcia, ovi termalni bazeni nude ljekovitu sumpornu vodu temperature do 48C. . Ključne značajke: Besplatan pristup: Prirodno okruženje bez službenih sadržaja (nema svlačionica ili tuševa), stoga se preporučuje ponijeti ručnike i opremu. Lokacija: Nalaze se u selu Bagni San Filippo, u blizini planine Amiata. Ljekovitost: Voda je bogata sumporom, kalcijem i magnezijem, idealna za kožu i opuštanje, s temperaturom koja omogućuje kupanje i zimi. Bijeli kit (Balena Bianca): Najpoznatija formacija, velika bijela stijena koja podsjeća na usta kita, preko koje teče topla voda. Preporučuje se posjetiti ih izvan sezone ili radnim danom zbog velike popularnosti, a mjesto je savršeno za ljubitelje prirode i besplatnih "spa" iskustava na otvorenom. Sad opet ja: kao što ste pročitali, besplatno. Dakle, stvoreno za mene. Usta kita: Geppetto, evo me doma, reče Pinnochio. E sad savjet- parkiralište na ulazu je usko i malo i uz cestu, naš motor ne stane. Onda je oko 150m kuća koje ne daju parkirat na svome. Pro tip- kad se dereš na talijansku babu, moš parkirat. Šala mala, 150 m niže je veliki parking, mjesta koliko oćeš, ali onda moraš 150 m uzbrdo. Do ulaza u šumu. Koji je prekoputa ulaza u kafić. Koji ima kave s toplin. Spust nije težak, čak ni u moto opremi, malo smrdi sumpor, ali je ovo sve skupa tako bezveze, ljudi poslagani po sitnim bazenčićima u kitovim ustima (aftama), sve klizavo, nemaš se gdje presvući, i ne pada mi na pamet da ovo isklesano tijelo stružem o nekog talijana. O talijankama bi se već dalo pričati, ali njih bi trebale bar dvije, jer su baš niske. A onda bi Lipotica nahebala zbog mužocida. Previše je volim da joj to napravim.

Eto to je lijepo, sad svi saznamo i nešto pametno, hvala na dodacima.

Evo računa iz restorana u Noventi di Piave. Skup Balkan. Jeftina Italija.

Dakle, smjestaj cete vidjeti kao i sve ostale na kraju, ali da ponovim Casa Paola nel Chianti. Soba ima sve, wc ima veš mašinu, iz slavine teče obična ili mineralna, a hrane kao u priči. Žena čeka da se probudiš da ti posluži svježe voće i friško pečene kroasane, napravi 2 kave s toplin, sokova, cajeva, kava, jogurata, sireva, pršuta, salama, namaza, nema čega nema. 2 eura skuplje od onog hebenog agroturizma. A ima i garažu. Eto. A nu pogleda: No vratimo se na jučer, hebo me doručak. Siena - grad poznat k ao jedan od najljepših srednjovjekovnih gradova u Toskani (Italija), čija je povijesna jezgra pod UNESCO-vom zaštitom. Najpoznatija je po trgu Piazza del Campo (u obliku školjke), konjičkoj utrci Palio, veličanstvenoj katedrali (Duomo) te očuvanoj gotičkoj arhitekturi. Motor parkiran uredno i besplatno blizu centra, i šetnja počinje. Brdo lijepih talijanki, brdo smeđe zemlje po kojoj je grad isto poznat, turista kao u priči, ali mislim da su oni dečki iz Pise javili ovima tu da nas zaobilaze, tako da sve super mirno i bez zaustavljanja. Tu trču konjovi akvarij Zviri, daj jednu seksi pozu za nas vrle čitateljice, dok ogovaramo dečke na kavici i pralinama s majonezom, pliz? Molba uslišena Šetnju ovim prelijepim gradom zatvaramo s divnim okusima sladoleda I onda dalje, opet dalje. Oh, pa gdje sad , ti muževni konjaniče, uskliknu djeva ne baš tako mlada, trpeći bol od hijalurona u u natečenim usnama? Pienza, draga, Pienza. Grad po meni poznat po ničemu. Po Googl-u ipak malo drugačije: Pienza je najpoznatija kao "idealni grad" renesanse, UNESCO-va svjetska baština smještena u toskanskoj dolini Val d'Orcia. Poznata je po urbanističkom preuređenju iz 15. stoljeća koje je naručio papa Pio II., vrhunskom pecorino siru te kao filmska lokacija. Pecorino sir kupljen, skup ko da je kozu muzla Sydney Sweeney, ili za nas malo starije, Kim Basinger u 9 1/2 tjedana... Večera u nekom fancy cool vino baru, skupa također. Jedino što me dojmilo je pogled. I spuštanje iz grada u prvoj, jer imaš osjećaj da voziš okomito prema dolje. Ajmo mi u Paole na spavanje, jer je još jučer, a danas je tek sutra. Hehe.

Eto, o tome pričam, ljepše kad nas je više, kako u seksu, tako i na forumu Nakon komada kartona s kečapom zvanog pica, još malo šetnje po selu ovog pametnog čovjeka, i motorom opet uzbrdo, do našeg fancy agroturizma. Oni drugi gosti još na istom mjestu, na stolovima u dvorištu, jedu neke kobase i sir iz samoposluge, i nitko se ne druži s nikim. Hebeš takav đir, ja sam za druženje, a ne samovanje. I tako se Lipotica i ja podružismo s simpatičnom mladom ženom starog agrara i zaspasmo snom pravednika, sanjajući Gladijatora i hemendex (hamm&eggs) ujutro. I dok prve zrake sunca probijaju slomljene roletne na prozoru, teško se izvlačim iz kreveta koji je vjerojatno dizajnirala inkvizicija. Motor je i dalje tu, na sigurnom ispod masline, jer lopovi nikad ne bi znali pronaći ovu rupu na vrhu brda. Po stoti put velim Lipotici da ona bukira smještaje, a ne ja, jer svaki put ubode bolje od mene. Smještaj. Prvi ulazimo na doručak, ali bome zadnji izlazim, dok nisam potaracao (potamanio) sve domaće proizvode, od kojih nijedan osim jogurta nije bio domaći, sve ko iz Lidla. Ne mogu vjerovati u takvu propuštenu priliku tog agro turizma, shvaćam da svi žele okrenut lovu bez truda, ali da se potrudiš, oa izneseš lokalne proizvode, pa nam navečer ispečeš kruh i daš nam maslac i sir i kobaju, svi bi 5 godina pričali o tome. Ovako, spomenem jednom da ne valja, i zaboravim na tebe. Nek se drugi hvataju na tu priču. Oblačenje 17kg teške opreme (sve one značke s putovanja me opterećuju na moje malo i krhko tijelo), i iz 7og puta se uspijem okrenut ispod te masline da izađem u pravom smjeru na cesticu širine tepiha. U tom trenu nismo znali da nas sljedeći smještaj željno očekuje, i to će biti najbolji privatni smještaj u mom životu, u 135 zemalja u kojima sam bio, na svim kontinentima, osim ledenih, pa nisam pingvin ili Kolinda da idem tamo. Danas ruta vozi putevima Rusell Crowa iz gladijatora, ili ja barem tako mislim. SVe ceste su lokalne ili strada statale da malo skratimo, ali u biti je sve tu i nema neke kilometraže velike. Brežuljak na brežuljak, vinograd na vinograd, čempres na čempres, to je Toskana meni. Tražim savršeni drvored , za instagramsku sliku, a da nema kapiju. Sa 100kmh vidim na desno baš takav, i prvi izlaz, dva km nazad, i eto nas , namještamo se, taman kad dvoje poljskih biciklista staje, i tako dobijamo fantastic slike. Nemoj mi sad neku bezveze pozu, vrisnu šarmantna čitateljica, tapkajući puder po svom lijepom licu, pa kako da to kačim na instagram? Mladi bajker nije rekao ništa, još pokušava povećat sliku da vidi koliko cilindara ima šestak. Evo: I jedna nenormalna Zamisliš da je šestak konj, a ja Russel, i eto Gladijatora Nazad na SS, pa SR, pa SP - ajd da objasnim: Dezignacija (označavanje) cesta u Italiji temelji se na funkcionalnoj klasifikaciji, a oznake se sastoje od slova koje označava vrstu ceste i broja. Sustav je uglavnom uređen talijanskim Zakonom o cestama (Codice della strada). Ovo su glavne kategorije talijanskih cesta: Autoceste (Autostrade - oznaka A): Označene su slovom A (npr. A1 Milano-Napulj, A4 Torino-Trst) i obično su zelene boje na putokazima. Većina autocesta se naplaćuje. Državne ceste (Strade Statali - oznaka SS): Označene su s SS (npr. SS1 Aurelia). One povezuju veće gradove i često su glavne ceste izvan naselja, a putokazi su obično plave boje. Regionalne ceste (Strade Regionali - oznaka SR): Označene su s SR, a upravljaju njima regionalne vlasti. Provincijske ceste (Strade Provinciali - oznaka SP): Označene su s SP i povezuju općine unutar iste provincije. Općinske ceste (Strade Comunali - oznaka SC): Rjeđe označene, upravljaju njima općine. Novije ANAS ceste (Nuova Strada ANAS - oznaka NSA): Oznaka NSA koristi se za novoizgrađene ceste kojima upravlja državno poduzeće ANAS prije nego što dobiju trajnu SS oznaku. No dobro, idemo u San Gimignano, smješten u srcu Toskane, svjetski poznat kao UNESCO-va svjetska baština, prepoznatljiv po svom nevjerojatnom srednjovjekovnom izgledu i vizuri "srednjovjekovnog Manhattana" s 14 preostalih tornjeva. Ovaj utvrđeni gradić, poznat i kao "Grad tornjeva", ističe se očuvanom romaničko-gotičkom arhitekturom, bijelim vinom Vernaccia di San Gimignano te proizvodnjom kvalitetnog šafrana. Za koji me baš briga, ja došao po Pecorino sir. Nakon uspona na Mont nešto i bezbroj zavoja, parkiram odmah ispod lifta, vanjskog, koji vozi ravno 1 kat. Valjda lift za amerikance. Mi, drčni Dalmatinci, se bez problema penjemo stepenicama, i u čas eto nas u prekrasnom gradu, koji liči na Trogir, samo 6 puta viši sa svim tim tornjevima. Male trgovine, kafići, tržnica sa Pecorinom i kobajama, dosta turista koji dahću uzbrdo. Ovako to izgleda iz njene perspektive A ovako iz moje Tu čekam na gradskim stepenicama da mi toskanska djeva donese bocu vina, i da mi obriše lice znojno od košnje svih tih livada okolo 2 kave s toplin, i dva kroasana dalje, uz kesu sa vinom, sirom i magnetima, idemo nizbrdo prema motoru i nizbrdo. Idemo u smještaj, jer smo odlučili za rani check in, da se presvučemo i u ležernijem izdanju kružimo po regiji. Tu nas čeka Paola, koja ima 2 apartmana, 1 garažu, i najbolji smještaj ikad. Gle Presvučeni, idemo dalje, dok Paola slaže kuću. Sami smo u njoj, tako da ništa od ekstra zabave tonight. Stižemo na lokaciju koju sam ja zahtijevao, čak i insistirao na njoj. Nema one visoke travurine da u slow motion prebirem debelim prstima po njoj, a ionako je agrar nakeljio ogradu, pa ne moš prić bliže. ALi moš motor ostavit nasred trake sa sva 4 žmigavca, ionako je širine kamiona. Ona slika dok se ja mučim naći di se pale sva 4 To je to 'vako slikao ja A ovako je to bilo u mojoj glavi, i znam da nije ko u filmu, i baš me briga, meni je. Tu ostasmo dosta, jer nam je baš bilo lijepo. I mirno. U proljeće vjerojatno bolje izgleda, ali nešto puno kiša, oluja i poplava u zadnjih par godina, a i bili smo na prošlom putopisu u proljeće, ne moš sve u isto vrijeme. Dok me mlada korejka iz rent-a-car-a čežnjivo gleda, LIpotica gleda u nju. I zamalo bitka na toskanskom polju. Ali nije, gas, i idemo dalje kroz ovu predivnu pokrajinu. Regiju. Nešto.

Hvala na ponudi, vrlo ljubazno. VOlimo biti relativno spontani, tako da od velikih dogovora ne bi bilo ništa, nije naš stil. I svaku večer smo spavali na drugom mjestu. LP

Pošto smo mi dozvolili da ja biram smještaj, a poučen i povučen raznim utjecajcima (influencerima), nabijem ih, eto nas na 54 km dugom putu do agroturismo nešto. Koje se nalazi na usponu punom uskih serpentina da je komunikacija odbila raditi zbog Lipotičinih usklika ushićenja. Smještaj je iz doba agrarne reforme starih Ilira , dakle sve škripi, što znači da agrara starog žena mora bit tiha kad nam se ušulja u sobu oko 0230h... Pogled fantastičan. Bazenčić prljav jer je sezona prošla i nije u uoptrebi. Gosti- austrijski par naših godina , češki par godina naše djece, i mi, najboljih godina nas samih. Hrane nema i ne služe je, samo doručak. U usred sam lijepe pinde materne. Al ima frižider na povjerenje pun pive. Ajde barem nešto. Presvlačimo se, brzi pogled na Gmaps, i shvatimo da smo par km od sela slavnog Leonarda. Ne onog sto tare samo mladje od 25, nego onog što je skrivao tajne u jabuci u filmu sa Tom Hanksom. Ili mu je ista pala na glavu. Nemam pojma, nešto od toga. Motor parkiran Leu ispred kuće, selo minijaturno, 5 turista sve skupa. Njegov vinograd a lipote Ček ček. šta je ta crna trakica preko mobitela, upita milim glasićem draga čitateljica, dok prelistava kanale na HRT Pinku? E to ti je kad imaš quadlock maskicu za S21, a mobitel ti je S23 koji je manji nekim čudom, a ne da ti se bacit 40e ( s poštarinom) za novu maskicu. Jer si pažljiv s novcem. Jer više nemaš posao. I jer je funkcija bitnija od estetike. Jer u biti JA SAM IKEA. Ha, hajd probajte nadhebat ovu rečenicu U Vinciju ulazimo u piceriju, jos jedan par sjedi i jede, reko konobaru mozemo li gdje sjest na jedan od 16 praznih stolova, on pita zašto? Pa da ne jedem stojeći, n te blentava. Ajde može, naručimo 2 pice, i dobijemo najgore pice ikad u Životu, tanke kao wc papir iz 70ih u tvornici Jugoplastike u Dicmu, s nekim bljak preljevom, ajme majko. Naše pice su zvjezdane staze za njih.

@miki, ma ja volim komunicirati, a ovako je jednostrano, ko da držim monolog. Hm, da li i ovo sad iskazuje nesigurnost? a u PM

Vidim ja da je ovo neka nova moda, svi čitaju, niko ne komentira. Pa kako da znam da sam na dobrom putu, draga citateljice i citatelju? No još malo slika iz birtije i gradića. No eto, budjenje u suncanoj Noventi, lagani doručak gdje sam starom Giovaniju pojeo sve kekse koje je spremio gostima još 2014, i popio 7 instant kava. Jer zbog lijepe Giuliette koja nam se priključila pod jorganom negdje oko 0230h nisamo baš oka sklapali. Autostrada je odmah tu, i uz jednu kavu s toplin u Autogrillu, evo nas vec u Pisi, gradu cuvenom po pizzama, mortadelama i kućama od slame. Drčno parkirasmo 20m od zidina centra, na besplatnom parkingu, dok nas par lokalnih crnaca gleda. Nakon pokazanog univerzalnog znaka "ode glava ako ga takneš", i otkopcavanja jakne da vide sjajnog Glocka, klimaju znacajno glavom, i pokazuju palac gore. I tebi, sinko. Sad kad je motor osiguran, ajmo vidjet te kuće od slame. Gužva je velika, ali kao i uvijek moja sitna pojava od 205cm i umio pogled otvara more turista da prođemo. Iz nekog razloga, indijaca kao u priči. Ako lažem ja ne laže slika, gle me sam, a oni tamo desno Prilazi jedan Lipotici sa narukvicom prijateljstva, ali isti onaj znak od gore ga tjera da samo klimne glavom, i otad nas više nitko nije nudio s ničim. Al ajde evo sad i malo ozbiljnih slika Pa što ima u toj Pisi osim slame i mortadele, pita se slatka čitateljica dok joj prijateljica boja kosu novim Loreal šamponom? Pa baš i ništa, sve sto je opjevano se nalazi na ovom mjestu, tu su i toranj i crkva i muzej, suvenirnice i kafići, i kad izađeš van obična gradina talijanska. Ne treba više od 2 sata da vidite baš sve.

I onda opet, eto nje na prognozi, kaže bura će puhat sljedećih 7 dana, dakle niti možeš kroz HR niti u Toskanu. Pa dobro, što je više s tom prognozom, pita se umiljat čitateljica, dok nježno zubićima gricka Griotte od višnje s alkoholom? Opet ova pita pi.darije, reče dubokim glasom mladjahni bajker, dok na internetu pokušava naći uputstvo kako spojiti kameru s Temua na onaj svoj Chigee. Pa zna se da bajkeri vole vjetar u kosi. Kako sam ja ćelav, priča ne drži vodu, a buru tko nije okusio, sretan je. I tako slažemo espresso na espresso, dok jedno 6 dana kasnije odluka nije pala da raspakiram motor. I nosi opet kući sve one torbetine pune zlata, dukata i zgužvane paste za zube i pola paketa Paloma maramica iz 2016. Malo ofucane na krajevima, ali potpuno meke i upotrebljive. A nosim sve kuči, jer kao sutra idemo na Korčulu. Još jedno jutro sviće sunčano, i dok Lipotica srkuće opet jedan espresso... Ma kakav espresso, zar vi ne pijete kavu s toplin, pita se slatka čitateljica, dok prelistava izdanje Burde iz 1976? E srećice, pravio bih ja kavu s toplin da znam, ali ne znam, pa kod kuće pijemo espresso. Delonghi i ja nismo baš sretni partneri. Između dva srkuta, kaže ona ajmo. Kako je meni u glavi trajekt za Korčulu, gledam u svoj Raketa sat iz 1980, i velim, pa rano je još za trajekt. Ma kakav trajekt, kaže ona, na autoput pa lijevo. Ženo, šta pričaš? A ona- gle prognoza je sad bolja, izdržat ćemo 2 sata bure, i iza Sv. Roka će biti ok. I lako nam se spakovat, samo vratimo što smo izvadili jučer. Aha, ako imaš pamćenje kao ti. Ako ga imaš kao ja, znaš da ćeš završiti s upola manje gaća, čarapa, bez Paloma maramica iz 2016g, a lubrikant ( za semeringe, naravno, da i ne spominjem). Spakovali se u 312 sekundi, i dok si rekao ENC, evo nas na autoputu. Ajoj, pa kakav autoput, bajkeri voze po zavojitim cestama, užasnuto usklikne rumena čitateljica, užurbano tražeči krpu da obriše proliven Mocca-Frappa-Avocachino. Je ako voze normalne motore, ali GT nikad takav nije bio, a ni ja. Ljepše mi na 1.0kmh (srednja brojka otvorena za interpretaciju, pa glasajte), jer tako is tignem tamo di idem, koji hurac da gledam sve što sam vido tisuću puta. Uobičajena kava s toplin, napravljena od ruke profesionalne kafemejkerice, na Tifonu na Dobri. Jer sam škrt i skupljam virtualne pečate za besplatne kave u Marche aplikaciji. Eto, i vi sad znate tajnu mojih financijskih uspjeha (eat your heart out, krypto). Slovenija po običaju pređena u 30 min, ovaj put bez stajanja za dolivanje ulja, dakle 1-2-3-2-N-Italija. Prašenje po autostradi , sve do Noventa di Piave. Zašto Noventa, pita se mlađahna i needucirana čitateljica, a i onaj mlađahni bajker, dok gleda u ogledalu kako mu rastu muževni brkovi i brada, jer to se sada tako nosi. Evo zašto: Smještaj kod Giovannija, motor u dvorištu iza zaključane kapije, preporuka gdje jest, i odosmo šetati u zalazak sunca. Gradić lijep, miran, malen. Ajmo mi u taj designer outlet, da se malo nagledamo lijepih stvari, i potrošimo 10-17e. Ali u tom trenu još nisam znao ovo- jer ne znam čitati ni slušati navigaciju: Ne možeš mu prići pješke Još i dan danas čujem njene riječi, dok je urlala na moje nježne uši da sam debil, i da sam je doveo 4 trake od shoppinga, i sad ne možemo doći do zgrade shopping centra. Kako smo već 40g skupa, sve se to smirilo kilometar dalje, u preporučenom restoranu, u koji ulazimo kao prvi gosti, i nadrk.na baba ( koja je vjerojatno mlađa od mene), pita šta oćemo. Buona serra, parla ingleze? No. Parla Croato? Puče žena od smijeha na to pitanje, i kaže, vai, vai, sidi tu. I mi sjednemo, i pojedemo odličnu paštu, top pizzu, a sve zaliveno sa dva Aperol spritza, po cijeni od 3 e (živa istina-u Splitu košta 8), i boce odličnog crnog vina. Cijena večere - sitnica. Kako nas deru u našoj zemlji, postanemo svjesni čim izađemo iz nje. U šetnji, prije otkrića da je shopping nedostupan Pretpostavljam zastava grada, nemam pojma Ono vino i sretna Lipotica