Dan 99. Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan99/

Dan 96. Poslije onako finog dana i zavrsetka veceri (uz travaricu) znao sam da nesto mora poci po djavolu. I tako bude se ujutro dva pingvina i pingvinka Mislim da je u toku noci temperatura pala na rekordnih 0 stepeni! Iako smo na sebe stavili svu robu koju imamo budili smo se bezbroj puta, bilo je nesnosno. Samo smo jutros prokomentarisali "Ovako nije bilo hladno ni u Jelustonu". Kako je dobro kada se sjecate stvari tipa "E, kako je bilo dobro prije par dana u Cikagu", " Da, a sjecas li se kako je bilo u Magadanu?", "Ma meni je bilo mnogo bolje u Ankoridzu". Da nas neko sa strane slusa kako pricamo i gdje smo bili pomislio bi da smo pijani ili nesto drugo. Uglavnom poprilicno promrzli i neispavani spremamo se i idemo dalje. Za dans nam je cilj da dodjemo do Ljubljane a to je nekih 750 km. Polako izlazimo na autoput. Prije toga smo popili kafu u prelijepom gradicu Tuli, gdje smo se opskrbili u obliznjoj prodavnici. Doruckovali smo uz sum rijeke pod nekim borovima i krenuli dalje. Voznja i samo voznja, ali poslije jucerasnjeg uzivanja valjda smo to i zasluzili. Jedina veca pauza bila je u Milanu. Dozivjeli smo blagi sok jer smo poslije cistih i idilicnih Alpa, dje smo pili vodu iz potoka, uletjeli u "kosnicu". Turisti, vrucina, smog, golubovi... Otprilike kao kada smo iz nekog nerazvijenog gradica u Americi usli u Njujork, ista stvar samo na evropski nacin. Prosetali smo pjacom Duomo, slikali se ispred katedrale, u Galeriji zamislili zelju, nagazili na ... od bika i okrenuli se na peti (neko dva, neko tri puta, nismo skapirali koliko treba) i krenuli dalje. Jos nam je ostalo malo i eto nas na domak kuce. U Ljubljanu stizemo oko 20.30, trazimo gostionicu i spavanje. Sjutra cemo da odradimo servis motora, i u subotu idemo ka kuci. Ako sve bude po planu u nedjelju popodne smo u Podgorici KONACNO!!!!!!! Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan96/

Dan 95. Alpi!!!! Ne znam da li je potrebno ovo posebno opisivati Kada smo slali slike za izvjestaj vidjeli smo da smo izabrali preko 50 slika! Daleko najvise do sada! Mislim da je svaka prica suvisna. Gdje god se okrenete vidite nesto prelijepo. Iako sve lici jedno na drugo svaki put se ponovo odusevite, izvorom, potokom, kucom od kamena, kucom od drveta, a onda i sa kucom od kamena i drveta, selom, crkvom u selu, kafeom u selu, onda kafeom koji je pored crkve u selu... To svarno treba dozivjeti! Nino i ja smo vec obilazili Alpe tako da smo znali sto nas tamo ceka, medjutim Marija je bila van sebe. Nije ni cudo sto je napravila skoro 3Gb slika!!! Da, da, 3 Gb slika za nekih 4-5 sati Otprilike je bilo: "Vidi ono!", pa skljoc, pa opet "Vidi ono!", skljoc, "Auuu, vidi ono!!!",skljoc" i onda par desetina "skljoc" bez teksta Ma, bilo je odlicno. Provozali smo se preko par prevoja visih od 2770 m do Vald'Izeire (mislim da se ovako pise, stalno zaboravljam) i do jos par nekih poznatih mjesta (sjecam ih se sa razglednica). Voznja odlicna, medjutim predjenih "tricavih" 250 km i nije za pohavlu, ali fino proveden dan uz zakljucak "ovdje se mora ponovo doci". Polako se spusta noc a mi smo jos u planini. Odlucujemo se da nadjemo kampza u cemu i uspijevamo. Gazde prijatne, postavljamo sator, biramo slike u njihovoj kafanici uz ispijanje caja, fervexa i neke domace travarice. Jao kako bi dobro bilo da se mozemo malo duze zadrzati, ali nemamo vremena. Sjutra moramo dalje. Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan95/

Dan 94. Opet budjenje u hotelu To znaci da moramo da vratimo na motore sve stvari koje smo noc prije skinuli sa njih i ponijeli u sobe. Iako nocenje u hotelu znaci i tusiranje nama je prakticniji sator, samo skinemo odijela i uvucemo se u vrece i to je to. Uglavnom budjenje, pakovanje i polako krecemo. Cilj nam je da dodjemo do Grenobla kako bi sjutra imali cio dan za obilazak Alpa. Na izlasku iz Andore stajemo da natocimo gorivo na najvisoj benzinskoj pumpi u Evropi, na 2400 m! Prevoji su prelijepi, priroda takodje, skijalista na sve strane... Ali vec poslije stotinjak km izlazimo na autoput i postaje poprilicno dosadan. Guzva je ogromna a monotoniju razbija bocni vjetar ciji su udari najjaci do sada. Na moju srecu motor je prilicno natovaren, prvo stvari, onda ja i Marija, sve u svemu teski smo ko jedna prosjecna fica , nema sanse da nas vjetar pomjeri. Sa druge strane, Nino se poprilicno namucio. Marija se dobro drzi, i potpuno prati ritam voznje koji smo imali do sada, vjetar ju je istraumirao ali i to je dio avanture. Na jednoj pumpi malo prije Grenobla, srijecemo jednu curu, Jelenu iz Podgorice koja zivi i radi u Lionu. Nas razgovor je tekao ovako: Jelena: Odakle ste vi ? (posto je cula kako pricamo) Mi: Iz Crne Gore. Jelena: Pa i ja sam iz Crne Gore, iz Podgorice Mi: Ne se.. pa i mi smo iz Podbgorice Jelena: Da niste vi oni sto obilaze svijet????!????!??? Mi: Jesmo! Jelena: AAAAAAAAAAAAAAAAAAA I onda slijedi slikanje, prepricavanje dogodovstina, standradna pitanje, gdje je, odakle je i sta radi tu gdje je Jelena je za nas je sasvim slucajno cula tj. procitala je clanak u "Vijestima". I naletjela na nas! Naravno rastali smo se uz cuvenu poslovicu "kako je svijet mali" i uz obecanje da cemo nekako razmijeniti koju poruku. Krenuli dalje, plan je da spavamo u nekom hotelu jer je vec pala noc i tazenje kampa ne dolazi u obzir. Cekaju nas Alpi Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan94/

Dan 93. Budimo se i otkrivamo da smo u toku noci stekli puno novih "komsija" kamijondzija.. Upoznajemo Mariju sa carima ovog putovanja, pranjem zuba i umivanjem u toaletu na benzinskoj stanici, doruckom na parkingu i slicnim aktivnostima, suvisno je reci da je odusevljena. Vozimo onim istim dosadnim autputem, poslije 450 km skrecemo ka Andori i konacno postaje zanimljivo. Penjemo se na Pirineje i ulazimo u malenu kraljevinu smjestenu izmedju Francuske i Spanije. Setamo po istoimenom glavnom gradu Andore koji nam se veoma dopadao. Nastavljamo ka Kanilu, skijaskom centru u kome nocimo. Iako nije sezona i gotovo da nema ljudi na ulicama izgleda savrseno. Ono sto nas je posebno iznenadilo jeste da u gradu nema malih kuca, sve su zgrade od 5 - 6 spratova izgradjene od drveta i kamena. Smijestamo se u hotel a sjutra pravac Alpi! Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan93/

Dan 91-92. Poslije gotovo 24 casa vožnje po kiši i vjetru stizemo u Barselonu. Tu nans je čekala Marija! Kakvo osvježenje, već smo malo dosadili jedan drugom. Ostatak dana provodimo šetajući po Barseloni, a sjutra idemo za Madrid. Rekli smo na početku puta da ćemo sletjeti u Španiju ili Portugal, ali pošto to nije bilo moguće odvozićemo do Madrida i tako ispuniti obećanje, Dok smo vozili do Madrida, gledali smo prirodu koja nas je podsjtila na Kazahstan. Rijetko rastinje, sprzena trava, poneko brdo i poneko malo selo sa ogromnom crkvom u centru. Put smo prešli za 6 sati. Naši motori su svugdje privlačili pažnju, a tako je bilo I ovdje. Prilaze nam, slikaju se sa nama čak je I jedan policajac došao do nas da vidi šta radimo, gdje smo bili…naravno da je bio na motoru! Kad je čuo šta radimo I I gdje smo sve bili, ponudio se da ostane pored motora da ih čuva dok mi popijemo kafu. Opet ti fenomenalni ljudi! Vraćamo se skoro istim putem i onda skrećemo prema Andori. Do tamo ima oko 600 km i čisto sumnjamo da cemo to odvoziti noćas, (ipak necemo da nam Marija sjutra kolabira). Posto nijesmo vidjeli ni jedan kamp, odlučujemo se za spavanje na jednom parkingu na kome postavljamo sator. Spavanje a sjutra idemo dalje. Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan91-92/

Dan 90. Krenuli smo kući! Avionom Toronto Njujork, a tamo smo čekali let za Frankfurt. Dobili smo dobra mjesta u avionu - ona sa dosta prostora za noge. U njujorku smo imali I problem sa dobijanjem karara - niisu htjeli da nam ih izdaju ako im ne pokažemo dokaz da ćemo iz Frankfurta dalje da idemo. Valjda se boje da ne ostanemo, ne znaju koliko se mi radujemo povratku kuci! U Franfurt stizemo oko 11.30 na šalteru kargo službe nam kažu das u motori već spremni za preuzimanje! Oko jedan smo već na motorima! I krećemo ka Barseloni. Moja djevojka Marija sjutra ujutro stiže tamo i nastavlja sa nama do kuće. Plan je da dodjemo do sjutra u podne u Barsu. Put je bio poprilično los, svo vrijeme je padala kiša, mi izmoreni od putovanja avionom (spavali smo samo 2 sata) i vremenske razlike tako da svaki čas stajemo da se odmorimo. Spavali smo po pumpama, po parkinzima ne znam ni sam gdje sve. Grabimo ka Barsi i nadamo se da ćemo stići na vrijeme. Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan90/

Dan 87-88-89. Vesko je stari Ninov drug iz Podgorice i veoma nas je srdačno dočekao. A kada smo otišli do Air Canada Cargo, izašli smo prezadovoljni jer je sve bilo onako kako su nam i rekli preko telefona –kada predamo motore, za dva dana su u Frankfurtu, sto je poslije iskustva sa Rusijom za nas bilo prijatno iznenađenje. Posvetili smo se Ninovom motoru I zamijenili mu lanac i lančanike i sada je koliko-toliko popravljen. Ostala je još samo ta famozna prednja viljuška koju ne možemo sami popraviti nego će čekati neki servis. Uveče smo malo prošetali sa veskom I Nebojšom, a sljedeceg jutra smo ostavili motore u kargo kompaniji, raskacili akumulatore a oni će se pobrinuti za sve ostalo. A onda smo krenuli u obilazak Toronta. Opet ličimo na prave turiste, šetamo, razgledamo, slikamo, pijuckamo kafu…Let nam je 26. Avgusta a ćemo I sjutra biti ovdje. Popodne smo se vidjeli sa Milošem i Sanjom koji su se nedavno doselili u Toronto i u njemu se super snašli a sjutra konačo krećemo za Evropu! Moram da priznam da smo se poprilicno uželjeli kuće tako da jedva čekamo da krenemo. Još uvijek se plašim da nešto sa prebacivanjem motora neće biti u redu, toliko je brzo da mi djeluje nemoguće Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan87-88-89/

Dan 86. Planirano vrijeme polaska - 2 ujutro. Nešto smo se u zadnje vrijeme navikli na ove stvari. Mada kretanje n put u 2 ujutro u Njujorku izgleda kao da stw krenuli u 2 popodne. Sve je osvijetljeno, ulice su pune ljudi, a onda izađete na autoput i tada vam je već svejedno... Mada..ao I gotovo od samog početka putovanja...pratila nas je kiša..ali kako smo vozili po njoj u svakakvim sulovima, ova nam I ne smeta, ali bi nam napokon prijalo I malo lijepog vremena! Njujork – Toronto, nekih 800 km I plan nam je da to rpeđemo za 7-8 sati, I moramo da svratimo I vidimo Nijagarine vodopade Poučeni iskustvom drugih, prešli smo na kanadsku stranu da pogledamo vodopad jer je pogled mnogo bolji. Međutim, kako posljednih 86 dana stalno gleamo nešto novo, stalno nam se nešto sviđa I stalno se nečim oduševljavamo – nekako nismo bili previše uzbuđeni kada smo ih vidjeli. Konsttvano je: lijepi su, da je sigurno mnogo bolje da se ispod njih prođe brodićem I da se tako lijepo pogledaju…I krenuli smo dalje, ka Torontu Tamo nas čeka Ninov drug Vesko kod kojeg ćemo provesti par dana, a nadamo se I susretu sa mnogim dragim ljudima koje poznajemo… Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan86/

Dan 84-85. Kazu da ovaj grad nikad ne spava! Pretpostavljet gdje smo. NewYork! Voznja je bila onako naporna poprilicno. NEgo da krenem od pocetka. Jutro, budjenje u ambasadi. Natasa se opet pomucila i ispratila nas je sa doruckom. NE znam jeli posipala vodu za nama Ona i Zeljko su nas ispratili i pozeljeli sretan put (sa Rajkom smo se pozdravili noc prije i naravno sa njim cemo se vidjeti u PG). Izlazak iz grada je bio mnogo laksi nego sto smo mislili ali je zato autoput bio u totalnom haosu. Imali smo dva zastoja od po sat vremena. Uglavnom teze nam je bilo onih 400 km nego ne znam sto. Jos ulazak u NY, katastrofa. Do mota DzordzWasington je bila tolika kolona da nam je trenalo sat ili dva da dodjemo do njega. Onako poprilicno nervozni i umorni nismo bili nesto previse odusevljeni NY sa pocetka. MEdjutim kako smo usli u prve ulice vec se sve promijenilo. Grad se pokazao u svome pravom svijelu, a vjerujte mi blijesti i to poprilicno. Dosli smo do prijateljice koja ima stan u Bronxu smjestili motore. ONda slijedi on standardno, spremanji i da malo prosetamo. O tome koao je bilo krzo grad ne znam sta da kazem. Ovo se svakako mora vidjeti uzivo. Uglavnom oko 12 smo krenuli kuci a grad je jos bio toliko pun da smo se jedva mimoilazili sa ljudima po ulici. Sjutra jos ovdje i onda Toronto. Prebacaj motora zakazan za 24 avgust Idemo kuci!!!! Ovaj grad definitivni nikad ne spava! Poslije sinoćnje šetnje I svega I svačga što smo vidjeli  jutros nastavljamo laganije. Sređujemo papire I karte za prebacanje u Evropu. I onda opet šetnja. Mislili smo da je nedjelja ujutro mirno vrijeme čak I u Njujorku, ali smo se prevarili. Iako je kiša padala čitav dan, grad nije pokazivao da mu to nešto smeta. Svi su bili na ulicama..prodavnice su pune. Milsim da ću se vratiti definitivno u ovaj grad I natenane ga upoznati jer zaista vrijedi. Mada, kad malo bolje razmislim, nakon boravka u mnogim mjestima koja smo vidjeli, imao sam sličnu rečenicu “`“uuu ovdje moramo ponovo doci`` Možda je to zbog ljudi koji su nas svugdje vrlo prijatno i srdačno prihvatili, a možda su to ipak gradovi, ovakvi gradovi koji nas privlače…Mi idemo dalje…vrijeme povratka se približava. Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan84-85/

Dan 83. Nakon sinoćnjeg roštilja smo zarijetili Nataši da nećemo ništa da jedemo. Imamo još 6000 kilometaa do kuće I zaista ne smijemo da se opuštamo, ovako kako smo krenuli… Za jutros imamo dogovoren sastanak sa Milenom iz Glasa Amerike. Snimiće mali prilog o nama. U vašingtonu je veoma vruće, preko dana oko 35-38 stepeni. Znam, sad bi neko rekao pa šta I u Podgorici je isto tako…ali ovdje je velika vlaga i baš je teško vrijeme… Našli smo I BMW servis da kupimo Ninu zadnju gumu…vlasnik radnje Bob se naaravno oduševio sa našim putovanjem, I nije nam poklonio gumu,. ali nam je dao veliki popust. Sjutra nam je u planu Njujork…Baš smo se ulijenili..zadnja dva dana samo rpiičamo o tome kada ćemo krenuti opet da vozii. Nadamo se za 2-3 dana, kada pošalje motore za Frankfurt. E da, da kažem plan: idemo za Toronto, odakle šaljemo motore za Frankfurt. Zašto iz Toronta? Pa zato što ako saljemo motore iz USA, to traje 5-7 dana, a iz Kanade traje 2 dana. Mnogo jednostavna racunica posebno kada isto košta. Iz Frankfurta idemo za Španiju, jer je prethodni plan bio da iz Njujorka idemo na Španiju ili Portugaliju. Ne bi bilo u redu da se iz Frnakfurta samo spustimo kući. Zato idemo dolje u i onda nazad kući. Pretpostavljamo da ćemo u Podgorici biti negdje oko 5. Septembra, kao što smo I planirali. Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan83/ Prilog sa Milenom iz Glasa Amerike:

Dan 82. Opet se budimo u krevetu! Izgleda da smo se vratili normalnom životu, samo se stalno prisjećamo buđenja u šatoru I pakovanja I vožnje…ušli smo u jedan miran dio putovanja. Da napomenem da smo spavali u Ambasadi Crne Gore kja se nalazi u centru grada. Onako sve fino mirno, drvored okolo... samo smo prokomentarisali “znali su izabrati”  Vašington…grad kao I svaki drugi osim što ima Bijelu kuću, Parlament, ono jezerce gdje je sniman film Kosa, Linkolnovu statuu... uglavnom nista interensantno za vidjeti  Počeli smo da ličimo na rave turiste jer šetam po gradu, slikamo…tako nam je I dan prošao a završio se sa roštiljem na terasi ambasade. Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan82/

Dan 81. Jučerašnji dan je bio prepun prijatnih iznenađenja, (upoznali smo mnogo finih ljudi, vidjeli lijepe stvari, družili se, šetali) i mislili smo da je to to, da jednostavno ne može više od toga – ali smo pogriješili. Kad smo krenuli, naši prijatelji (Samir, Sabrija, Sado, Vaso, Miki, Dino) su krenuli da nas isprate I to tako da voze sa nama i to u 4 sata ujutro! Nama je bilo nevjerovatno das u tako rano dbezli motored a nas isprate na taj način. Stvarno im svaka čast. Cijelo vrijeme sam ramišljao o tome zašto se ovi ljudi maltretiraju, zašto ne spavaju kada mogu, još ako kiša počne, samo će se skvasiti…Ipak, svi su bili sa osmjeima I vidjelo se da cijelu stvar ne doživljavaju ako maltretiranje nego da sve rade od srca! Zaista neprocjenjiv osjećaj sa kojim smo nas dvojica krenuli dalje na put. Dogovor je bio da vozimo ejdno 300 kilometara zajedno da doručkujemo a onda svako na svoju stranu…međutim…Opet su uspjeli da nas iznenade…Sakupili su novca između sebe da bi nam pomogli u ovom našem poduhvatu! Zaista sun as ostavili bez teksta, kao da nije bilo dovoljno to što sun as ovih dana ovako držali, I što su se brnuli o nama tačno kao malo vode na dlanu. Nismo ni znali kako da se zahvalimo I zaista nam je veoma teško da vam dočaramo kako je sve to zogledalo I jednostavno nemamo riječi za to koliko su nam pomogli u ostvarivanju ove naše ekspedicije. Teško je obasniti ovu situaciju kada ste na putu 80 dana i kada preživljavate sve i svašta i onda Vam neko pomogne na ovakav način. Zbunjeni, punog srca I pozitivne energije (jer nas ovakve stvari drže i daju snage), krećemo dalje ka Vašingotnu. Ostalo nam je nekih 900 km, ali šta je to za nas dvojicu  Stigli smo oko pola devet I moramo da se zahvalimo Garminu jer da njega nije bilo znate li kada bi smo našli crnogorsku ambasadu – nikad! Tamo su nas dočekali Željko I njegova žena Nataša. Morali smo sve d aim ispričamo o našem putu…ovdje ostajemo dva dana a onda dalje… Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan81/

Dan 80. Dan polaska je došao. Jesmo li krenuli? Nismo još! Ovdje nam je tako lijepo da smo odlučili da ostanemo još par dana! Šalim se, naravno, moramo da idemo dalje, ali bismo rado bili tu jer nas prijatelji svakog dana iznenađuju sa nekim predivnim stvarima! Od druženja, pokazivanja grada...sve je bilo onako, ma i bolje nego što se može i zamisliti. Plan za danas je da vidimo što ćemo sa gumama, medjutim još nisu stigle tako da ćemo to uraditi u Vašingtonu. Ali, zato je Vaso stigao iz Sent Luisa i krećemo sa njim i Mikijem u setnju. To nije šetnja nego je vožnja, odlucili su da nam pokažu grad malo drugačije, tj, da nas provozaju na njihovim motorima. Moram da priznam da je to bila dobra ideja, jer smo prošli svuda, i kroz centar, i po predgrađu i do jezera. Juče smo vidjeli SkyDeck i luku (zaboravih kako se zove, a mrzi me da ustajem sad). Poslije toga smo malo šetali sa Vasom i vrijeme je brzo prošlo. Oko 5 smo se dogovorili da se nađemo u kafiću “Utjeha”, gdje smo se vidjeli i upoznali sa našim ljudima koji ovdje žive i rade. Baš smo se lijepo ispričali (mozda sam ih ja malo i upeglao jer kad je ova tema u pitanju ne mogu da stanem) popili po piće i uz njihove želje za srećan put smo se rastali. Naravno nije moglo proći bez večere (pravo bosansko miješano meso) i pravac spavanje. Ujutro idemo dalje. Odlučili smo da se probudimo oko 3 i nadamo se da ćemo do sjutra već e biti u Vašingtonu. Inače ekipa motorista iz Čikaga će nam se pridruziti i kreću sa nama ujutro. Pratice nas nekih 200-300 km. Moram opet da kažem da su se svi maksimalno ptrudili oko nas i još jednom im se zahvaljujemo jer su uradili sve da se osjećamo opušteno, prijatno, da se odmorimo od ovih kilometara, i bili su fenomenalni domaćini! Punog srca nastavljamo dalje, jer smo upoznali mnogo finih ljudi i u njima našli veliku podršku za sve ovo što radimo. Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan80/

Dan 79. Primjetio sam da bi svaki dan dnevnik rado počeo sa “Kakav ….” E tako je bilo i danas. Samo što bih nabrojao... od dana, preko grada, do ljudi. Ipak, ljudi su na prvom mjestu, jer su nas naši domaćini držali i pazili bolje nego da smo im najbliži. Nemamo riječi kojima bi mogli da opišemo njihovo gostoprimstvo, pažnju, prijem, organizaciju... Jutro je počelo tako lijepo, i osjećali smo se kao da nismo na nikakvom putu. Buđenje, „razvlačenje” po kući i po malo posao... Tražili smo kargo kompaniju koja bi nam prebacila motore. Sve to je išlo lagano (samo sto čekanje na odgovore ubija) i onda akcija. Popodne smo se vidjeli sa kompletnom ekipom, Samirom, Etemom, Dinom, Sadom i krenuli u akciju. Pokazali su nam grad i mi smo zaista uživali u svemu tome. Trudili su se da nam pokažu ono što je najvažnije, ali opet, ovo je veliki grad i rekli su nam da nismo vidjeli ništa i pozvali nas da ostanemo mod njih još makar nedjelju dana! Mi bismo, naravno, rado prihvatili ovaj poziv, jer se stvarno sa njima osjećamo kao da smo kući, što je prilično nevjrovatno, ali nas put ipak čeka. Cijela ekipa se potrudila da nam tokom boravka ovdje ničega ne fali, da se osjećamo prijatno, da se odmorimo, jednom riječju, bili smo kao kraljevi i na tome im veliko hvala. I ovo hvala je mala riječ za sve ono što su nam pružili! Noć smo završili tako što smo bili na večeri kod Mikija, gdje smo na naše oduševljenje, upoznali njegovu porodicu i naravno probali malo marokanske kuhinje (odlična je). Za sjutra smo planirali pakovanje, sređivanje guma i naravno...ide se dalje! Slike: http://www.theridearound2010.me/images/stories/blog/dan79/