Jump to content

Moto Zajednica

Pretraga zajednice

Prikazani rezultati za tagove 'alps'.



Više opcija za pretragu

  • Pretraga po tagovima

    Kada ukucavate tagove, razdvajajte ih zarezima.
  • Pretraga po autoru

Tip Sadržaja


Forumi

  • Dobrodošli Na BJBikers Forum
    • Predstavljanje Članova
  • Putovanja, Izleti, Moto Skupovi
    • Putopisi
    • Predlozi za izlete i putovanja
    • Tour Around Serbia
    • BJB Vikend Vožnje
    • Moto Skupovi
  • Motocikli
    • Generalno
    • Enduro
    • Sport
    • Touring
    • Naked
    • Custom, Classic, Oldtimer, Chopper
    • MZ Svet
    • Kineska Imperija
    • Skuter Caffe
    • Maxi Scooter
    • Vozili smo
  • Moto Oprema
    • Odeća, obuća
    • Kacige
    • Prtljag
    • Kampovanje
    • GPS Kutak
    • Dodatna Oprema
  • Motociklisti
    • BJBikers Magazin
    • BJB Podcast
    • Akcije Motociklista
    • Motoristi Na Drumu
    • Crna Hronika
  • Moto Sport
    • Moto Trke
    • Vožnja Na Stazi
    • Moto Kladionica
  • Garaža
    • Motocikli
    • Sam Svoj Majstor
    • Iskustva Sa Prodavnicama
    • Iskustva Sa Servisima
  • Oglasi
    • Kupujem
    • Prodajem
    • Moto Prodavnice
    • Moto Berza
    • Oglasi za posao
    • Pomoć prijatelja
    • Razno
  • Opšte diskusije
    • Fotografija

Calendars

  • Akcije motociklista
  • Turističke vožnje
  • Vožnja na stazi
  • Skupovi, žurke, sajmovi
  • Moto Sport
  • Rođendani

Traži rezultate u okviru

Traži rezultate koji...


Datum postavljanja

  • Početak

    Kraj


Vreme poslednje promene

  • Početak

    Kraj


Filtriraj prema broju od...

Pridružio se

  • Početak

    Kraj


Grupa


AIM


MSN


Website URL


ICQ


Yahoo


Jabber


Skype


Lokacija


Interests


Motocikl

Pronađeno: 1 rezultat

  1. DakarSoul

    Instant Alpe -Jadran 2019

    Pozdrav svima. Ovo je moj prvi putopis na forumu koji ne prestaje da me odusevljava pozitivnom energijom i sjajnim pričama sa putovanja. U to ime evo i jedan mali doprinos s moje strane. Zivjeli, Tarik. Idemo li? Idemo! Kad? Sljedeće subote! To bi otprilike bio transkirpt telefonskog razgovora između mene i mog starog druga, sad gastarbajtera Damira, koji trenutno živi i radi u Minhenu. Kako smo se vidjeli u Sarajevu nekad na proljeće ove godine i pričali o tome kako on polaže za njemačku A dozvolu i odmah kupuje motor, ideja da ćemo ovog ljeta biti zajedno na turi nije baš imala puno izgleda. Ali, avaj, Damir položi, kupi motor i to Honda CRF1000L DTC (2016), napravi par kraćih tura za uvozavanje i uslijedi već pomenuti poziv. Ja, s druge strane, zadnje dvije godine opkoljen poslovno/privatnim obavezma nisam otišao nikud dalje od Jadrana, a kako je krenulo i sezona 2019. je mogla završiti isto. No, sa nadom u bolju sezonu svoju Honda XRV RD07 (1994) sam temeljito obnovio početkom godine, tako da je bila spremna. Jutro nakon dogovora shvatio sam da imam nekih šest dana efektive da sredim stanje na poslu, uzmem dodatno pet dana GO, na već postojeći koji kreće za dvije sedmice, isplaniramo rutu, organizujem sebe i pakovanje motora, pa da se krene. Ne zvuči nešto baš komplikovamo, ali mislim da znate kako se vrijeme izvlači i na kraju se uvijek pakuješ noć prije, sa par stvari ujutro na dan polaska. Damir je u Minhenu, ja u Sarajevu i logično je da se nađemo na pola puta. Svom srećom za nas na pola puta su Alpe, tako da tu nije bilo nekog prevelikog razmišljanja. Ja šaljem neiskorišteni plan puta od prošle godine, Damir ga modifikuje i šalje power point prezentaciju – što ti je Njemačka! Ima svega, Stelvio, St. Moritz, Vaduz, Grossglockner, i sve između – vrijeme 7 dana. OK, to je to. Dogovor je da obojica krećemo u subotu, a nalazimo se u Kranjskoj gori u nedelju oko ručka, kako bih ja u nedelju ujutro odradio dugo željenu dionicu od Tolmina, preko Boveca, kanjonom Soče preko Vršića u KG. Tri kofera i torba već me nerviraju, jer znam da sam prepakovao, ali u kombinaciji da je plan da kampujemo, a da mi se sad ne da vagati svaku stvar, odokativno ispremještam, odvažem i pokačim. Netom prije polaska osim spremanja stvari ugradio sam novi viši vizir (Powerbronze), što će se pokazati kao pun pogodak. Na satu nešto malo preko 83000 km. Metalni konj sa bisagama je spreman. Subota je svanula i to sunčana; malo se razvlačim ispijajući kafu i sa neki 40 minuta zakašnjenja sam u sjedištu i tura kreće. Nisam još ni svjestan kako sam “presjekao” na brzinu i da idem, a vidim nije ni supruga koja me fotka s prozora. Nije baš da je bilo od danas do sutra, ali u trenutačnom životnom razdoblju i ovakav dogovor da se krene u roku od šest dana oboma nam je prilično neizvodljiv, ali eto kao što rekoh stvari su se poklopile. Današnji plan je doći do Rijeke. Jutarnju gužvu u gradu sam gotovo pa izbjegao te lagano preko Busovače, izbjegavajući autoput, prolazim pored Novog Travnika, kroz Bugojno (prvi pit stop) i dalje prema Kupresu preko Koprivnice. Put na Koprivnici već izgleda daleko od svega. Skoro pa pust, dobar novi crni asfalt i velika borova šuma s obje strane ceste daju povod čulima da uživaju. Ista je stvar i sa Kupreškim poljem, samo ovaj put otvorene vizure pare oči, a miris osušene trave pluća puni zadovoljstvom. Idući prema Livnu napominjem sam sebe da na izlazu prema Bosanskom Grahovu natočim gorivo, puštam muziku sa mobitela u komunikaciju i uživam u pogledima. Naravno, nekih pola sata kasnije psujem sam sebe, jer sam profurao pored benzinske, a Afrika je na 22 km od Livna javila da nema više goriva. Javila tako što se zakašljala i ugasila. Iznerviran jesam, ali više mi je mrska pomisao da se vraćam, rekoh nema nazad samo naprijed. Okrećem na rezervu i počinjem da se zabavljam, oduzimanjem, sabiranjem, razlomcima i limesima, sve ne bih li došao do kalkulacije da ću sa 3 litra rezerve prevaliti neki 55 preostalih kilometara do B. Grahova, jer, naime, na prekrasnim poljima između Livna i B. Grahova nema ama baš niti jedne pumpe. I neka nema. Limes koji ide u beskonačnost kaže da je 80km/h u 5-oj na nekih 2800 o/min optimalan omjer da se domognem cilja. Ne znam da li se zamislio i zapitao šta se dešava i kamiondžija kojeg sam preticao punih kilometer, jer je on išao 78km/h, ali mogu misliti da mu je bilo smiješno. Dugački pravci su nemilosrdni za kalkulacije, kao i vjetar koji se sad baš uzdigao (kao da je do vjetra), a ja očekujem svaki momenat zadnji hropac mašine bez goriva, ali tješim se da ću zaustaviti bar onog s kamionom, pa s njim do prve benzinske. Pojavljuju se prve kuće, a ja pogledom nestrpljivo tražim benzinsku stanicu i konačno na mjestu gdje je bila (a gdje drugo) nalazim benzinsku u Bosanskom Grahovu. “Koliko zemljak”, pita radnik na benzinskoj koji u maniri najboljih pumpadžija, osim što sipa gorivo može i da zapodjene neobavezan, a opet interesantan razgovor, ispričah mu svoju grešku i tu dobih tačne rezultate na moje kalkulacije. Pumpa na izlazu iz Livna je od iste firme i razdaljina je u metar tačna, barem tako maher sa benzinske kaže, i još da znam do Strmice su 4k m, a do Knina 26 km. Brojčanik pokazuje 20,8 litara; sad nadobudno kontam kako sam prije sipanja mogao odvesti i krug po Bosanskom Grahovu. Pun do čepa, strmekno’ sam se do Strmice; oko 13,30 je već vruće i prolongirano stajanje na granici ne donosi nikakvu zabavu. No, šta je tu je. Kroz Knin samo prolazim, jer imam plan da pauzu pravim u Gospiću. Pored Zrmanje sam na trenutak pomislio da skrenem, ali sam shvatio da sam na normi, tj. Da ipak trebam preći skoro 600 km danas iz Sarajeva do Rijeke i to ne koristeći autoput, pa Zrmanju ostavljam za drugi put. Ovo da sam na normi igrat' će veću ulogu nego što sam mogao pomisliti. Ulazim u Gospić i parkiram preko puta Highlander bara, a Duda već ide u susret sa širokim osmijehom, uz ukor da što se nisam javio da stižem. Lijepo je svratiti u gradove u kojima imaš iskrene prijatelje iz nekih drugih životnih priča, a koji učine da ti pauza na putu bude kao da si kući. Duda odlazi na kajak, a „smjenu“ preuzima Davor, koji je upravo kupio KLE za oko kuće. Bacamo malo šuplju, ja ispijam još jedan esspreso i svako svojim poslom. Ceste koje me dalje vode preko Like dobre su i gotovo prazne, sve do spuštanja sa Velebita u Senj kada, do tada izbjegnuta, Jadranska magistrala pokazuje svoje "čari" u punoj sezoni. Branik na braniku, pješaci-kupači se kreću u svim pravcima, i da, horde kampera, te isto toliko motorista čine dalje napredovanje sporim. Nešto malo prije 19 h sam u Rijeci i ulazeći od Bakra prema Kostreni stajem da ukucam adresu, ali avaj!, Garmin ne zna za tu ulicu. Sjetim se da sam mogao i update karata uraditi prije puta, ali nisam. Vozim dalje po sjećanju, ali da ne bih basao previše ide „poziv prijatelja“. Nakon kratkog objašnjenja trenutne poziciji najbolji drug a.k.a moja žena iz Sarajeva nakon konsultacije sa google maps, u maniri američkih filmova kaže mi da idem prema jugu i da nakon 800 metara skrenem lijevo, pa opet lijevo. Za dvije minute sam u metar ispred zgrade, kontam da nema kakav treker na motoru, ali ko bi sad tražio. Helemnejse, dolaskom u Rijeku raskomotio sam se kod Maje K tj. familije. Maja penje u Dolomitima, pa ja imam stan za sebe. Motor sam pokrio novim Oxfrod pokrivačem i osigurao Abus lancem i to za za šaht. Osvježenje, izležavanje, poziv kući i sit rep sa Damirom koji je podigao šator u Kranjskoj. Dan je bio dug, a sutra je plan krenuti ranije, tako da kako je noć zagrlila Rijeku, tako sam se i ja ugasio. Nedelja je 07:00 h i Rijeka spava. Ovaj drugi dan je ustvari pravi start ture; ono jučer je bila vezna dionica. Čio i veseo pakujem motor i krećem nizbrdo bez paljenja, da Arrow ne budi ljude. Ideja je da se preko Rupe i kasnije Ajdovščine i Postojne domognem Tolmina, ali avaj br. 2! – kucam Matulji u navigaciju i vrtim se po rijeci 45 minuta kao miš u labiritnu. Neke ulice se rade i ima nekih promjena u smjerovima kretanja i ja nikakako da pogodim tranzit, a čini mi se da ga čujem. Nakon što sam dobro upoznao Kostrenu i kad su se pojavili prvi ljudi pitam za pravac i naravno opet dva semafora dalje izlazim na tranzit i opet psujem u sebi, ali ovaj put navigaciju. CSI zašto je bilo tako ostavljam za kasnije. Na GP Rupa sam za 10 minuta, preznojen od srkleta. Prolazim kolonu i ljubazno pitam da sa ubacim, sve ide, u Sloveniji sam. Ceste su se nekako odmah popravile, ne u smislu da je asfalt bolji, ali nekako me više podsjećaju da sam na turi. Krivine i idilični drvoredi sa pravcima se izmjenjuju i već mi je bolje, jer gledam neka nova mjesta, puteve i ljude. Nestvarno je kako se slike i mirisi spajaju u cjelinu u kojoj motor postaje mediji koji posreduje između vozača i njegove okoline jer mu omogućuje da je kroz putovanje doživi kako to nikako ne bi bilo moguće u drugim okolnostima/prevoznim sredstvima. To me uvijek iznova fascinira. Kako je plan bio nipošto ne koristiti autuput – preko Nove Gorice i Tolmina idem prema kanjonu Soče i po regionalnim cestama br. 203 i 206. Usput sam, unatoč velikom broju vozila, zaista uživao u pogledima na Soču, špicu sezone u Bovecu gdje se kampira, šeta, vozi biciklo, planinari, penje jednom riječju - živi. Ekipa na motorima je također u reprezentativnom sastavu, uključujući i par slovenskih brka na policijskim RT-ovima. Sve je ostalo na prijateljskom klimoglavu. Prema Vršiću sve vrvi, a kako kasnim zbog jutrošnjeg experimenta sa labirintom, stajem samo na vrhu radi fotke table i već sam se uputio nizbrdo, ne odolivši da ne napravim još par fotki koju serpetninu niže. Dok se spremam da krenem sa jednog foto selfie stopa, prođe žarko crveni Ducati sa ispušnim cijevima usmjerenim u nebo, valjda da kontriraju grmljavini nebesa, a ispod kacige se začu: „Hej, ćao!“. Pitam se da nije kakav zemo sa ljubljanskim tablama? Krenem dalje, Ducati na proširenju za ovu fotku - stajem da se pozdravim kad ono Jovica vama poznatiji kao #MotoĆale – nismo se z,nali od prije ali nije nam puno trebalo. „Jesi na forumu, jesam“ - e pa… I to je bilo to, već idu priče, selfiji, ma cijeli program. Spuštamo se u KG i kako ja stajem da provjerim da li je Damir u prije dogovorenoj kafani pored ceste, Ćale staje i naravno dogovaramo se da nam se pridruži na piću. Damir već za 200 metara maše, stajemo, parkiramo mašine i prepuštamo se hlađenju, a malo kansije i dobrim zalogajima, taman na vrijeme. Pizzeria Maraton je zaista jedno opušteno mjesto sa dobrom hranom, ljubaznim osobljem i velikim parkingom. I sad opet sve ima smisla, i kašnjenje jutros, i gužve na Vršiću - stvari sjedaju na svoje. Smijemo se kojekavim pričama, komentarišemo motore i planove, razmjenjujemo brojeve telefona i već je vrijeme za rastanak. Ćale fura prema Ljubljani, a Damir i ja u kontra smjeru, pored letaonice Planica, kroz Tarvisio, prema Cortini d’Ampezzo, u kojoj planiramo kampovati večeras. Pogled prema našem pravcu kretanja otkriva nešto što liči na nimbostratus, a Damir potvrđuje da je gledao prognozu i da je moguće da će nas kiša pratiti dalje. Inače razlike u godinama naših Africa su 22 u korist moje RD07, a među nama dvojicom je nešto manje godina razlike, njih svega 13 – pravi sraz generacija. „Mali“ kako ga od milja zovemo i ja smo se inače upoznali kroz rad u GSS stanici Sarajevo, gdje smo domalo služili 10 godina, te često “istu čorbu kusali”, pa je i komentar bio u stilu: „Taaa’ će kiša - idemo samo ravno.“ Laganim kasom, pardon gasom, prolazimo Traviso, a onda prvo ugodno iznenađenje. Magistralne ceste SS13 i SS52 na putu Travisio - Cortina zasigurno su jedan od boljih uvoda u moto užitke koje mogu ponuditi Alpe. Široke, pregledne, sa smjenom pravaca kroz riječno korito, a zatim uskih i zavojitih prevoja i visoravni. Tako smo, čak i uz pratnju ljetnog pljuska, u Cortinu ušli s osmijehom na licu i dobrim prolaznim vremenom. A Cortina kao iz bajke, tačno čovjek ne zna gdje bi prije gledao, da li u cestu, kuće pored puta sa cvijećem na balkonima u svim bojama ili u pod konac sređene livade i krave kao iz „salona“. Kamp smo našli lako, a ljubazna teta govori engleski i njemački, te je sve brzo i po redu. Nekako su ovi Italijani više Južni Austrijanci, nego Sjeverni Italijani. Mjesto biramo na pola puta između recepcije i wc bloka, da nam je sve po taman. Ispostavit će se da je to bila greška. Podižemo šatore i ostavljamo stvari da se suše na štriku. Meni Afrika tone u mekanu travu, pa sam je premjestio s druge strane puta, gdje je tvrdo nabijeni makadam. Dok smo dizali šatore Damir pita da nemam slučajno čekić. Nemam slučajno, nego namjerno i to onaj metalni sa drvenom ručkom od 1,5 kg - niekad i neselektivno pakovanje ima svojih prednosti. Malo je reć da su klinovi zakucani. Kratko smo skoknuli do prodavnice i već sjedimo uz mezu i piće i naravno i priče odmah kreću. Ima tu svega: od ozbiljnih tema, npr. za i protiv života i inostranstvu do ljudi koje znamo zajedno i naravo motora i svega vezano za njih; na kraju sve se uvijek okrene na dobru zafrkanciju. Vrijeme brzo prolazi i red je za spavanjac. Gledam u mobitel, 01:30. Ujutro će se ispostaviti da debeli bradati Austrijanac sa 1190 KTM u šatoru do nas pila valjda sva drva u Dolomitima. Ne pomažu ni čepovi za uši, ni motanje glave u kapuljaču od vreće za spavanje. Brat ubija, zemlja se trese. Umor me svlada oko 5, a i malo je već hladno; ostalog se ne sjećam. Ustajem i pijem kafu ispred šatora u tišini, kad eto ga Austrijanac ustaje veseo i čio iz šatora. Na kafu dolaze i dvojica Švicaraca koji su sinoć kasno stigli na novim, ali gotovo od blata neprepoznatljivim GS-ovima. Vraćaju se iz Grčke preko Bugarske i Srbije - sve off road. Jedan od njih, Mihael, žali se na GS i veli da je promjenio cijeli motor u garatnom roku. Nakon što vidjesmo fotke gdje ih voze, pomislih da je dob ro da idu ikako, a dobro je i da nikome iz BMW-a nije pokazao fotke, inače ne bi zamijenio ni šaraf, kamol' motor. Šala mala - kad se Švicarac u Švicarskoj žali da nešto ne valja, odmah dobije drugi motor - to je tako. Nakon doručka i pakovanja spremni smo za pokret. Kamp plaćamo 32eura za obojicu i uz fotke pored motora furamo dalje. Iz Cortine vijuganje počinje odmah na SR48 i SP 244, preko Falzarego passa 2117m.n.v i zatim Arabe, te Corvare. Malo otvorenije, malo zatvorenije krivine, uzbrdo, nizbrdo, mijenjam brzinu 10,000 puta prije ručka, Damir na DCT se smije i igra se dugmićima. Ceste su sjajne, ali saobraćaj je gust u svim pravcima, plus što bi iza svake krivine htjeli da stanemo i divimo se još jednom fenomenalnom prizoru, jer pogled na impresivne divove Dolomita i dio Sella Rondo ostavlja bez daha. Prijepodne radimo veznu dionicu prema Meranu, koja je ok, jer nakon prevoja dolazimo na neke brze ceste i prolazimo Bolzano, odakle skoro odmah po izlazu počinje dalje sa SS38 koja će nas popeti na Stelvio pass na 2760 m.n.v. Na 24 km prije prevoja Stelvio stajemo u kafanicu po okrepu; sve je cool, posebno štrudla sa šljivama. Odmoreni krećemo dalje. Stelvio smo vozili ponedeljkom oko 15.30 h, ali unatoč tome dosta vozila, biciklista, kampera i naravno motorista je usporavalo napredak prema vrhu. Planine su impresivne, asfalt nije loš, a pogled s vrha je zaista poseban. No, da je najbolja vozačka cesta – nije, berem ne meni. Prelaz je uzak, a serpentine su serpetnine, upitno je kako, kada i koliko se moze uživati u njima. Puno više uživancije, po mom mišljenju, pruža put prema Bormiu. Inače, uspon od Merana se praktikuje, jer se voze serpetine uzbrdo, ali, ruku na srce, svejedno odakle dolazite, Stelvio je poseban, tim više što je napravljen iz potrebe, a aktrakcije i turizam su došli kasnije. Prema Bormiu uživamo. Cesta je sa dvije trake u istom pravcu, imamo i par tunela, a još smo relativno visoko, pa je i vrućina omanula. Na raskrsnici Bormio lijevo, Livigno desno - idemo desno i odmah se cesta sužava, te počinju krivine i usponi. Alpe su ustvari jedan veliki rollercoster oštrih krvina i fantastičnih prizora. Sa svakim metrom visine sve je hladnije da stajemo pored jednog malog jezera dok vjetrar šiba. Kako je bio plan da kampujemo u Livignu, a budući da smo postali zimogrožljivi, okrećemo i spuštamo se u Bormio. Uh, to je već bolje - lijepa ljetna noć. Na trgu na koji nas je dovela navigacija tražimo smještaj – i nalazimo ga na 1,5 km od nas - hostel Alpino. Kupujemo par namirnica i pravac kroz pješačku zonu sa metalnim konjima. Ljudi lijepo sjede po baštama restorana, a mi u stilu brap, brap, brapppp - ekipi to ne smeta i dižu ruke gore u znak odobravanja. Na kraju zone dvije metalne rampe sa lijeve i desne između kojih je prolaz za pješake i znak s druge strane o zabrani saobraćaja - dobro smo prošli. Mic po mic, uz moju pomoć Damir prolazi kroz prolaz za pješake. Ja probavam, ali ništa - preširok sam sa koferima, fali mi 10 mm ukupno. Gurnuo bih ja to, ali oparat ću kofere koji su se naslonili na rampe. Međutim, to nije sve; kao malo je nizbrdo, a motor sada zaglavljen, niti mogu sići s njega, niti ga gurnuti nazad. Prolazi omanji Italijan i pita me: „Auito?“. „Si prego!“ Čovjek me je povukao bukvalno pola 20 cm nazad, samo da se oslobodim rampi, a dalje je preuzimam. Bočna nogara je dole, skidam jedan kofer, prolazim i ponovo monitiram, pa stižem Damira iza krivine na autobuskoj, koji me pita gdje sam do sad?! Malo je falilo da opet skinem kofer i da ga opalim po glavi što je prošao i odvezao se dalje bez da provjeri kako ću ja proći. Parkiramo pred hostel Alpino, kojem je ovo „S“ viška, jer bi mu na kvaliteti svega pozavidjeli mnogi hoteli. Cijena je duplo viša no u kampu, ali zato je dvokrevtna odlična, čista i prostrana, a motori u podzemnoj garaži. Nakon osvježenja i naravno stavljanja stvari da se suše (iako smo u Alpama) - ipak je kraj jula i znojimo se - furamo u restoran na pastu i kuglof. Hostel je zamišljen kao zimska baza za skijaše sa velikim ognjištem u sredini, ali je uređen pico bello. Uživamo. Restoran i bašta hostela Alpino su dovoljan razlog za ponovnu posjetu, a smještaj da ne spominjem – sve je čista petica.. Diskutujemo o turi; uz dosta dobar dnevni prosjek do sad - skoro za 500 km - shvatamo da puno više vozimo vezne dionice nego li zaista uživamo, a plus, ako još sad krenemo dalje na zapad, po planu koji se ispostavlja kao baš ambiciozan, to će se samo pogoršati, jer ćemo biti u Švicarskoj, a onda ćemo opet morati forsirati dnevnu normu sa po 500 km. To nam se ne da raditi, a plus se ja moram vratiti barem dan ranije nego planirnao. Pada odluka: idemo na more! I to pravac Starigrad Paklenica. Ustajemo ranije, uživamo u dobrom doručku i palimo mašine; garaža se preko noći napunila motorima, ali začudo niko do nas dvojice niti je čuo motore ni ljude, valjda su madraci baš bili dobri. Vraćamo se malo unazad do pumpe koju smo sinoć prošli i tankujemo do vrha po nekih 1,34 eura/l što nije dobro, ali moglo je i gore - ipak smo u Bormiu. Od Bormia smo krenuli put Trenta izbjegavajući autoput. Budući da u Alpe i iz njih ide preko (pass), kroz (autoput) ili okolo (magistrala), mi zadajemo mali 11 km dug prevoj koji će nam uštediti oko 50 km obilaska. Nije daleko, jugoistočno iz Bormia nakon dva tunela od po 5 km desno - malo se šalim, ali je zaista je tako. Uz malo navigacije - cesta i topo, pronalazimo stari prevoj SP81 koji je po svemu se čini dio Giro de Italia biciklističke trke. Iako nominalno ima 11 km, uske ceste, pokoje auto iz drugog smjera, te masa biciklista odužili su prelazak. Ipak, jutarnje sunce i cesta koja vodi drito u nečiju avliju uvijek poprave raspoloženje. Ovo zadnje sa avlijom je živa istina - ali taman kad smo pomislili da smo zalutali, uviđamo znakove za obavezan smjer i paf! - ušli smo u Monno. Passo Mortirolo na 1852 m/nv pravi je mali biser sa divnom prirodom i raznovrsnim planinarskim domovima za odmor. Uspon je jak cijelo vrijeme i kasnije se potvrdilo da je sastavni dio Gira. I u tome je čar motora: otkrivaš inače potpuno nedostupne stavri. Sjajno. U Monno se uključujemo na SS42, koja je, unatoč radovima na cesti, odlična za vožnju. Duge pregledne krivine se penju na Passo del Tonale na 1883 m.n.v., koji nas i uzbro i nizbrdo časti dobrim asfaltom, preglednim krivinama i slabim saobraćajem. Mene posebno raduju tuneli sa jednom stranom napravljanom samo od stubova, koji ustvari služe kao potporni elementi brdu iznad nas i preko kojih idu potoci vode i prave vodopade sa otvorene strane tunela. Što mi to nemamo? Vezna dionica se nastavlja i opet nailazi neka brza magistralna cesta, ali ovaj put saobraćaj se značajno pojačava kako prilazimo Trentu, prošli smo kanjon kojem se dno ne vidi, silazimo u ravnicu i za čas smo u Trentu. Na ulasku u Trento stajemo na Q8 pumpu na kojoj hoćemo da pravimo pauzu za kafu, i gle čuda, vlasnik je zemljak Rade, pa odmah ide priča, kafa, provale i šale. Rade nas savjetuje da se, umjesto da idemo dalje direktno kroz Trento, okrenemo na sljedećem kružnom toku iza pumpe, te pratimo pravac Padova – Verona . Rade poznaje taj ne tako glavni pravac koji vijuga između brda, jer je često tamo vozio prema Rijeci. Po njemu, ako pratimo ovaj pravac - cesta SS47 - do Rijeke bi nam trebalo oko 4 sata. Kako je tek 11 h sad smo ohrabreni smo ovim novim podacima. Selfie za rastanak sa Radetom i furamo dalje. Pratimo cestu koja ide dijelom ispod brda, a pored pored jezera, ali je monotona i pomalo ofucana. Vozimo se sredinom dana i vruće je. Znamo da idemo kako treba, jer prolazimo Basso di Grapa koji nam je Rade posebno naglasio, ali nedugo zatim pravimo grešku i na jednom bržem dijelu ceste ne stižemo reagovati na kratkom predjelu da se odvjimo dalje pravac Venecija kako smo trebali. Stajemo na pumpu svega dvjesto metara od skretanja, ali kako se radi o jednosmjernom zatvorenom dijelu brze ceste nazad nema. Ovo nije bio problem sa navigacijom već smo smo išli previše brzo (oko 110 km/h) da reagujemo na znak za koji ranije nije bilo najave. Da ne bi sad gubili vrijeme na pokušaje da se vratimo na rutu, odlučujemo se da nastavimo dalje prema Trevisu, koji nam je bio orginalni plan preko Trenta. Međutim, sada nakon omaške idemo dalje lokalnom cestom - tako barem pokazuju navigacije i čini se najlogičnije. Ja progovorim italijanski tipa: „Prima uscita dirrettione Treviso?“ i uključim ruke i noge i čovjek na pumpi nam kaže da je to prvo skretanje nakon pumpe, te nastavljamo dalje lokalnim putem. Ovo će se pokazati prekretnicom tog dana, jer lokalnim opterećenim cestama imamo loše prolazno vrijeme. Polu skuhani u odijelima na ravnici bez daška vjetra i u po dana, na svakom kružnom toku mami nas zelena tabla sa natpisom Austostrada - Trieste. Iako smo rekli da nema autoputa, ipak, kad nam se ispred nosa spusti rampa za prolazak voza, vraćamo se 200 m nazad i izlazimo na autoput, jer želimo koliko toliko nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Nakon 50 km bježimo sa autoputa gdje kolone kamiona i italijanski (ne)vozači prijete na svakom metru. Ne vrijedi rizika; gužva je prevelika, plus nismo vidjeli nikoga na motoru, što mora biti neki znak. Izlazimo na Portogruaro i nastavljamo dalje lokalnom cestom prema Trstu. Nakon 138 kružnih tokova prolazimo „Nostra Trieste“ odakle i hvatamo pravac Kozine – Pasjak, gdje nas je iz ničega dočekala nova zavojita cesta, koja vodi kroz drvorede i livade. Da nismo bili preumorni, mogli smo i uživati - ovako samo gas. Skoro smo 11 h sati u sedlu. Granični prijelaz Pasjak, nakon čega hvatamo brzu cestu i do Rijeke stižemo nešto prije mraka. Kratki pit stop na odmorištu Vrata Jadrana, gdje stajemo za gorivo i gledamo gdje je najbliži kamp. Odlučujemo se kamp Omišalj na otoku Krku, jer znamo da je velik, te ne bi trebalo biti problema za naći mjesto, plus samo je 25 km od naše pozicije. Tranzit nas vodi preko Bakra i Kraljevice, gdje sada već po mraku spazim znak za kamp i zaustavljam Damira koji je bio malo zaostao. Umor uzima svoje i odlučujemo da idemo u kamp Oštro u Kraljevici. Kamp inače nije označen na Google maps. Recepcija kampa radi jos 15 minuta, ali ljubazna mlada djevojka Renata nam kaže da imamo sreće i da se možemo smjesti gdje god želimo u prvom desnom bloku parcela. Pronalazimo mjesto, ide brzo postavljanje šatora, presvlačenje u kupaće i drito silazak do mora. Dakle, da se moglo čuti kad smo uskočili to bi bio onaj poznati zvuk „cvrčanja“ - nakon 12 sati vožnje vrućina izlazi iz nas. Jadran nas je vratio u život. Dobar kampovski restoran ima super pogled i super hranu po prihvatljivim cijenama. Taman da noć završi kako treba. Nepotrebno je reći da smo spavali, ali kamp je čudo od energije, zemlje i drveća, pa se već u 07 h pakujemo sasvim oporavljeni. Vruće je i ja ostavljam hlače od odijela u koferu i navlačim Macna moto jeans. Damir će da vozi u majici, zna da nije ok, ali previše je vruće. Dan je divan, Jadran blista, a jutro je i nema još gužve, dok pred nama stoji dionica Senj-Karlobag. Saobraćaj je slab, uslovi idealni, a prizori očaravajući. Ova ruta je po meni bolja od Stelvia po svim faktorima. Nakon pauze u Paklenici kod Dinka, gdje se svakako mora stati na okrepu kad ste na ovoj dionici ili u Paklenici, uz čakulu sa dragim Franom i Katom, Damir baca sidro, a ja sad u kontra pravcu Knin-Strmica Bos. Grahovo-Livno (sjajna cesta),, uz pit stop u Donjem Vakufu stižem u Sarajevo nešto prije 20 h. Trebam li reći da je bilo vruće? Ovaj put sam točio ponovo kod mahera u Bosanskom Grahovu i odvrnuo koliko ide prema Livnu, naravno u skladu sa ogranačenjima. Zaključak.1: Turu smo skratili, ali opet 2500 km za 5 dana nije loše, a svakako je bolje nego ništa, jer imam ovaj putopis. Zaključak 2: Marketing je čudo; interesantno koliko malo ljudi kaže realno kakvo je nešto, primjera radi Stelvio. Uz dužno poštovanje da svako ima lične preferencije, neobično je da se toliko razlikuju opisi mojih kolega. Zaključak 3: Dnevni prosjek kilometara ne treba biti više od 350, posebno ako ste u Alpama, gdje mi se čini da je omjer odmah 1:1,5 kada govorimo o ekvivalentu pređenih kilomentara naspram umora. Zaključak 4. Malo više planiranja/pripreme nije na odmet. Zaključak 5: Motor je zakon.
×

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja