2018-ta ~~ Aljaska??? U oba pravca put bi bio oko 9,000km. Za Alkan Highway, postoji knjiga “Milepost” koja daje opis puta milju-po-milju do Aljaske. Evo pregledam je. Stari izazovi su tu, plus dodatni. Benzinske stanice po bespucima British Columbia i Yukon-a u Canadi sada su u razmaku i do 250 km udaljenih jedne od druge. Samo Yukon je 10 puta veci od Bosne, a broji samo 40.000 st. Divljih zivotinja (medvjeda i bizona) ima vise nego ljudi, te je samoca na putu normala. Mjesta za prenociti nema puno, na svakih 150 km ili dulje. Zbog toga, ocekujem kampovati na mnogo mjesta. Put je dvosmijerni, i na mnogim dionicama je makadam. Pored toga, visesatna svakodnevna kisa je tu da pretvori makadam u blatnjavi svinjac. S kisom su prisutni i komarci, neumorni krvnici sto u rojevima zuje oko sljema cim stanes. Ja sam prilicno osjetljiv na njih. Celularna konekcija je sporadicna. Kao i prosli put, 1.000 je razloga da ne idem, i svaki od njih je opravdan .. a samo jedan da idem. Da vidim Jack Londona Zov Divljine u orginalnom elementu jos uvijek netaknut od ljudske ruke. Zadnje mjesto na zemlji gdje surova, raskosna i prelijepa majka priroda namece uslove igre .. Idem sam! ~~ Evo vec mjesecima varim taj izazov .. Odluka jos nije pala!

Dobro uhvaceno! U USA mogu se nabaviti svi preradjeni proizvodi iz ex-YU, kao sto su: Biljana Ajvar Macedonia, Eurocrem, ABC sir, pastete, Podravkini proizvodi, gulas, supe ..itd. Suhi sir i meso se ne uvozi, al' se i to nadje. Prave ih ovdje nasi imigranti sa istih teritorija. Uvoz roba i dobara uglavnom odrzavaju veliki distributeri koji su radili kao prestavnici za bivse a velike socialisticke pogone prehrambene industrije iz ex-YU. Sada je to privatizovano i u njihovim rukama. Maloprodaja tih proizvoda je uglavnom po privatnim malim prodavnicama koje odrzavaju nasi ljudi, ili Arapi iz Yemena.

O kojim problemima sam razmisljo dok sam vozio? 2 problema Amerika je velika. Udaljnost izmedju benzinskih pumpi moze biti i do 150 km. Harley moze da predje 280 km. Nakon prvih 160 km (100 miles), i nakon 1:40 h voznje, prva benzinska je moja. Moj najveci strah je bio ostati bez goriva u pustinji Nevade ili North Dakote. Kakvo vrijeme treba da me prati u narednih 160 km I na kraju koliko je sve to kostalo: $3000 + plus avio karta za zenu i djecu. Bez toga nije moglo proc.

Da nas je trojica islo, da li bi bilo bolje? Tesko je reci? Za one koji nisu vozili hiljade kilometara dug put, voznja u grupi je sigurno prihvatljivija opcija i to je ono sto se uglavnom vidi po forumima. Medjutim, ako planirate velike turneje, budite spremni prvo da vozite taj put sami, a ako se k’o pridruzi, dobro i jeste. Opet da se vratim na ritam. Ako grupa moze da uhvati ritam voznje, onda je to sigurno izvodljivo, mozda i bolje. U suprotnom, svako sebi vozi. Onaj nije ranoranioc, onaj nije iso u WC, onaj je gladan, onom je prazan rezervuar, onaj je nesto zaboravio u hotelu. Hiljadu problema. Po ritmu se americki touring vozaci dijele na: “Iron Butt Association” i na “Flower Sniffers” Prvi su agresivni i postaju clanovi asocijacije ako predju: 1000 miles/day, odnosno 1680 km po danu. Drugi, stanu da pomirisu svaki cvjetic. Na Iron Butt Association forumu odgovori su bili: “Uglavnom vozimo sami, a na destinacijama smo skupa!” Bez ritma je nemoguce voziti daleke destinacije, vozio sam ili u grupi.

Kada je uzbudjenje prestalo, a uzivanje pocelo! Prvog jutra ovladava samo uzbudjenje i strah od dalekog puta. Te veceri si umoran, ali jos uvijek uzbudjen. Drugo jutro ustajes odmoran i jos uvijek uzbudjen. Strah posustaje. Na kraju drugog dana, si ponovo umoran kao i predhodni dan, i jos nesto uzbudjen. Trece jutro si odmoran, manje uzbudjen ali vise nema straha. To vece si samo umoran. Uzbudnjenje je proslo, a strah je ostao stotinama kilometara iza tebe. Naredno jutro ustajes odmoran, relaksiran i spreman da uzivas ostatak putovanja. Od 4-vrtog jutra, ne postoji vise niti umor u nogama, neudobnost u cicu kompletno nestaje. Dupe je sada zavareno za cic, a motor je postao dio dijela. Hvatas ritam i dobijas spoznaju da mozes tako do kraja svijeta. Ostani u cicu motora isti broj sati svaki dan! Najbitnije je bilo uhvatiti ritam. Tijelo se navikne na istu dozu stresa i umora. Ritam postaje rutina, a spoznaja da je u ritmu snaga, daje ti sigurnost, komfor, i relaksaciju cak i na 11 hiljada kilometara voznje.

Da ponovo idem, sta bi uradio drugacije! Kada idete na 15+ dana put, a vozite svaki dan, najgore sto ce da vas pogodi je pakovanje i raspakivanje svaki dan. Sto vise toga imate, vise posla oko toga imate. Bez satora na tako dugo putovanje ja ne bih isao. U slucaju kvara negdje u divljini barem imate gdje zanocit. 1 litar vode i 2 konzerve je minimum uz to. Ako vec morate da pakujete vise stvari, male pregrade, plasticne kesice su odlicno rjesenje da se odvoji elektronika, cisti ves od prljavog, carape i ostalo mora bit u svojim pregradcima. U suprotnim, dnevno kopanje po svim stvarima ne gine. Sve spakovano mora biti skinuto s motora i stavljeno nazad u sto manje poteza. Ako to radite prvi put, pokusajte sve staviti i skinuti na motor nekoliko puta dok ste kuci, pa ce te uvidjeti gdje grijesite. Moj duffel bag je odlican da sve zastiti od kise. Dosta je prostoran i puno toga moze stati u njega. Pored toga, smjesten na zadnjem sjedistu odlicno sluzi kao mekani naslonjac, pogotovo ako smjestite sitnu odjecu od strane gdje su ledja. Nezgoda je da nema pretinaca i zbog toga vrlo brzo postaje dzungla za dnevno kopanje po njemu!

Povratak: https://www.youtube.com/watch?v=qG6OyqQIetI

Great Plains: https://www.youtube.com/watch?v=nTtdgKBm2-g

Canada: https://www.youtube.com/watch?v=Dl7Kq65uSFI

Polazak: https://youtu.be/472eAwOhbl8

Ženo! Ja uvijek vozim prema tebi! Zenin brat zivi u Saint Louis, Missouri. Ako skratim putovanje da idem samo do Saint Louis-a, zenu i djecu posaljem avionom do njih, ja cu de fakto da vozim prema njima. Nemam druge, moram skratiti put. Moze sto moze! Kupujem avionske karte, i onda joj iznosim ideju… “Cekaj da ti objasnim. Ti nisi brata vidjela vec duze vrijeme. Ja vas posaljem njemu i kroz 4-5 dana i ja tamo dodjem! Moze li tako?” Buhe panike se smiruju. Ne vrzmaju više po glavi. Izgleda da sam naso pravi prašak protiv tih buha. S vremena na vrijeme, po koja zasvrbi, ali ja je umirujem tako sto obecavam da cu joj se javljat na svakom stajanju. Imam 3 stajanja u toku voznje. Svakih 100 miles (160km) punim rezervar. Uz to pijem kafu, ili rucam, ili sam na soku. I svaki put te zeno textam. Kad zavrsim voznju, tad te i zovem” I to se smiri do novog napada svrabeža panike. “Ok, nabavljam telefonsku aplikaciju da me pratis na njoj. Moze li to?” I onda opet smirim situaciju. Ti valovi smiraja i panike su bili sve frekventniji sa primicanjem dana polaska. To je normalno i nista se nije moglo uradit na tome, ali intenzitet panike se moro kontrolisat. Intenzitet panike je deal breaker. Ženo, ja uvijek vozim prema tebi!

Šok u porodici! Žena u Panici! Idem sam! Treba nesto vrlo brzo smislit i smirit buhe panike sto se vrzmaju po mojoj i zeninoj glavi. “Kako ces sam? Znas li ti koliki je to put? Šta ako padnes s motora? Šta ako se razbolis? Znaš li ti da ti imaš sitnu djecu? To je 10,000 km. Halo veza! Cujes li ti mene? De se skontaj!” Ufff … Nemam odgovora, a moram nesto da prevalim preko usta. Umjesto odgovra sutim i kontam kako da se adaptiram na sve to? Investiro sam u: opremu, motor, kamere su kupljene, rezervacije napravljene, pare prikupljene, na poslu rezerviso dane .. sve je tu, i sad to odustajanje. Moram smislit nesto, jer ako to ja ne uradim, smislilt ce ona. Eto .. sad je dosla na ideju da hoce sad da me prati autom. Pa to ne ide nikako. Nije avantura, nije moto ride! Bit ce nesto ni nasta nalik. Djeca u autu svaki dan po 6 -8 sati voznje da me prate. Dodje mi pravo bez veze. Nesto treba da napravim. Da je nagovorim da me ne prati, i to brzo. Da je odvratim od toga. Ahaa imam ideju!

Pakovanje i Rezervacije za Put Primaklo se! 2015-ta je stigla! Januar je i vrijeme puta je smjesteno na kalendar. Sef u firmi informisan. Saglasan je o vremenskom terminu godisnjeg odmora. Poslije ovoga nema vise trte-mrte, nego samo trte-trte. Ide se! Gotovo je! Proci ce mo kroz kamaru Nacionalnih parkova kao sto je: Jasper, provincija Alberta u Canada; Banff, provincija Alberta u Canadi; Glaciars u Montani, Yellowstone u Wyoming-u, Black Hills (4 presjednika uklesana). To su najveci, i tu moram napravit rezervacije. Za ostalo ne bih. Svaka razervacije je obaveza, a obaveza nije odmor. Guzva u smjestaju u ovim turistickim centrima je normala. Januar je i o tome treba razmisljati na vrijeme. Vrijeme je da se kasice prasice otvore. Pozivi na telefon! hajmo raja, pare na hastal! … Ups! Halo tamo? Ima li koga? Problem u telefonskim komunikacijama. Nije u tome sto telefoni ne rade, nego sto nema vise sugovornika s druge strane zice. Nema prasica kasica! Nije zar da mi prijatelji otkazuju? .. Izgleda da je tako! Spoznaja da idem sam izaziva blokadu u glavi! Šok!

Pripreme: https://www.youtube.com/watch?v=DU2kBK-H82Q

Sta Ponijet i Kako Se Spakovat 30% prenocista ce mo kampovat. Svi znaju da motor ima limitiran sjestaj. Kada su u pitanju daleka putovanja na motoru, intersantno je to da moto forumi kao i najveci moto magazini u USA ne ostavljaju puno prostora u svojim rubrikama na ovu temu, koju kamp opremu nabavit i kako se pripremiti za daleka putovanja. Nego da vidimo ko jos ima isti problem smjestajnog kapaciteta, A DA NE VOZI MOTOR? Imaju ga: planinari, alpinisti, backpacker-i, rock climberi. Oni na ledja mogu ponijet sve sto mogu i ja na motor, moraju biti kompaktni, i njihova roba mora biti lagana. Moja ne mora bit lagana, jer nije na ledjima, al’ mora bit kompaktna. Gdje su im prodavnice? Ahaa .. jedna od njih je REI. Da vidimo? Wow! Carstvo za motoriste kampere. Sve minijaturno, kvalitetno, otporno, ali i poskupo. Tu sam naso: sator, stolicu, krevet na rasklapanje, plinsku bocu, metalno posudje, spuzve za krevet, vrecu za spavanje, North Face duffel bag(gumenu torbu) otpornu na olujne vremenske uslove. Perfekcija! Sve kupljeno jos godinu dana prije puta.