Jump to content

Moto Zajednica

blackbeast

Članovi
  • Broj tema i poruka

    158
  • Pridružio se

  • Posetio poslednji put

Reputacija u zajednici

78 Good

O članu blackbeast

  • Rank
    Svrati ponekad
  • Rođendan 30.10.1984.

Profile Information

  • Pol
    Muškarac
  • Lokacija
    Republika Srpska
  • Interests
    tehnika, tehnologija, motori, oruzje, fotografija, ne nuzno tim redoslijedom :)
  • Motocikl
    Honda CBR 600 F2

Poslednji posetioci profila

833 profile views
  1. Ma nikako da uhvatim vremena da zavrsim putopis... Milion nekih obaveza. Valjda cu sledece sedmice moci odvojiti sat vremena da sjednem i zavrsim pricu.
  2. Međutim, 100m prije smještaja se ukaza totalno drugačija slika, koja je sve posle promijenila. Doduše, i kolega Vule je slično nešto prokomentarisao kad je sišao sa motora. I njemu su se slične mislile motale po glavi, osim onog vica… Njemu nije baš bilo do smijanja, više je razmišljao da li da me udavi ili samo mlatne po glavi nekim ključem… Uglavnom, kada smo sišli sa motora i malo bolje pogledali oko sebe, ukazao nam se totalno drugačiji prizor od onog koji smo gledali zadnjih 10-15 min. Doduše, toj malo boljoj slici je doprinio prestanak kiše. Ne bih puno da kvarim riječima ovu ljepotu oko nas. Postaviću par fotografija, pa će vam one dočarati bolje nego ja svojim pisanjem. Smješteni smo u kućicu iza mene. Oprema je na sušenju. Na ogradi. Vule maše, pozdravlja sve kolege bajkere sa bjbikers foruma! Ima i bazen, ali vremenski uslovi nisu baš bili za kupanje. Joj... ovo jare smo već zamišljali na ražnju... Samo da dodam još par riječi. Inače, ja sam rezervisao kućicu za dvije osobe, međutim, te kućice imaju samo bračni krevet. A pošto nas dvojice em ima (više u širinu nego u visinu...), a i nije još niko od nas prešao na "tamnu stranu", onda nije baš bilo zgodno da se nas dvojica guramo na bračnom krevetu. Srećom, susretljivi domaćini su to shvatili na vrijeme, a srećom nije bilo ni gužve u tom trenutku, pa smo, za istu cijenu, dobili veću kućicu, za 4 osobe, koje, pored bračnog kreveta, imaju i dva odvojena. Inače, sve kućice su drvene, veoma fino uređene, kako s' vana, tako i iznutra. Uglavnom, oduševio sam se.
  3. Aprilia RS 50. Zelena. 2002'3'4 godiste, nesto od toga. Posto nisam imao jos polozenu A kategoriju, nakon duzeg trazenja po oglasima i razmatranja budzeta i sl, naletim na tu Apriliu. I spucam 200 km po nju. Odem sa drugom, u povratku istjeram na auto put, na pola autoputa mi nestane goriva... Srecom, imao sam kanister goriva u autu, pa se drug vratio do mene, a eto, nije mi se dalo da pogledam da li ima dovoljno prije polaska. Vozio par mjeseci, shvatio da mi ipak fali malo snage, u medjuvremenu kupio naredni motor, Hondu NSR 125R, pa nesto posle prodao Apriliu. Ja sam bukvalno skolski primjer postepenog povecavanja snage. Doduse, samo na papiru. 50 kubika, pa 125. Medjutim... Aprilia je mogla ici 81 km/h, a Honda je bila dosta prepravljena, pa je mogla ici ko zna koliko... Ja samo jednom probao do 140, a moglo je jos dosta. Pretpostavljam da je maksimalna brzina bila oko 200 km/h, mozda i vise. Ali ja nisam smio. Ali, eto, na papiru sam isao po propisima. Ovim novim, evropskim. 50, pa 125, pa 500, pa 600.
  4. Jel može neki moderator da mi ispravi font u ovom zadnjem postu, i posle izbriše ovaj trenutni? Ne znam kako mi je odabran neki drugi, a ne znam ni koji je bio, i samim tim ne mogu da vratim na standardni. Skontao sam da je Verdana, ali ne i velicinu... Nesto nece, ili neko ipak u medjuvremenu edituje. Ma ja, samo se ti smij. A to što se ja patim, to nikome ništa... Aj ozbiljno, neko da pokusa ovaj font dovesti u red... I izbrisati ovu poruku.
  5. Dok sjedimo, stupam u kontakt sa prijateljem koji se nalazi na Zlatiboru, preko puta Ljubiša, kod Dobroselice i on mi govori da tamo pada kiša nenormalno. Javljam se drugom prijatelju, koji se nalazi u centru Zlatibora i on javlja da grmi i da kiša samo što nije počela. Vule i ja se zagledamo, nije da se bojimo kiše, ali nam se baš i ne vozi po pljusku. Odlučujemo da sačekamo još malo. Nakon nekog vremena prozovem i tog lika u Ljubišu, gdje ćemo biti smješteni i on mi takođe potvrđuje da je tamo pravi potop i da je bolje da još ne dolazimo, dok malo ne smanji. Predložim Vuletu da se provozamo do “Omorike” na kafu, taman da vidi kako je, a i da prođe još vremena. U međuvremenu, crni oblak se približava Tari, ali sa druge strane. Tamo prema Zlatiboru nama djeluje relativno lijepo. U Omorici standardno, meni uvijek lijepo. Dok sjedimo na terasi, oblaci se približavaju. Već se i konobari zagledaju, pripremaju se za brzo sklanjanje inventara, ako naleti pljusak. Pogled sa terase hotela Omorika na Titovu Vilu i oblake koji se približavaju. Predlažem Vuletu da mi ipak krenemo ka Zlatiboru, možda nekako izbjegnemo kišu, a i već predugo ostadosmo na Tari. Lijepo vrijeme nam je bilo sve do posle Kremne, kada na onom pravcu pored onog drvoresca što je radio onog magarca na Zlatiboru ulazimo u laganu kišu. Na odvajanju prema Zlatiboru počinje pravi pljusak, koji nas prati sve naredne kilometre, nekih 40-ak. Odvajanje za Ljubiš je na 12-13 km od Zlatibora, prema Podgorici. Kad smo se odvojili prema Ljubišu, ja nisam ni znao da je to ipak podaleko. Od glavnog puta, do Boškove vode ima oko 9 km. Doduše, taj prvi put kad smo vozili tuda mi je izgledalo kao da ima 99 a ne 9. Kiša još uvijek pada, doduše sve slabije, a put je kao i svi putevi kroz sela, solidan, ali ima po neka rupa, na nekim krivinama ima pijeska, i sl. Nakon 6-7 km otprilike od glavnog puta dođosmo do znaka da do Boškove vode ima još 2 i po km. E od tog znaka kreće put kakav nisam vjerovao da će biti. Strmo spuštanje, koje mi u tom trenutku nije baš prijalo. Em smo već bili umorni od puta, em su nam i gaće bilo mokre, em je bilo toliko strmo i klizavo da smo većinom vozili drugom ili na momente čak i prvom, jer su neke serpentine bile veoma oštre, a na većini krivina pijeska i šljunka. Dok smo se tako spuštali, a oko nas samo šuma, sa desne strane provalija, da se strmopizdiš samo tako, kroz glavu mi je prolazio jedan vic. Živio zmaj iza sedam gora, iza sedam mora, iza sedam brda, iza sedam dolina… I, jednog dana on kaže sam sebi: “jebote, gdje ja živim”! E taj vic mi je prolazio kroz glavu… Gdje dođosmo…
  6. Ostatak puta do Tare je protekao bez problema. Uspon od Bašte do Tare je bio uzbudljiv. Autom sam prošao ne znam ni ja koliko puta, ali je motorom nešto sasvim drugo. Na Taru stižemo oko pola 2 popodne. Vrijeme lijepo, sunčano, skoro da i nema oblaka. Ko je bio na Tari, a nije bio kod Kurte, kao da nije ni bio na Tari. Ko je bio kod Kurte, a nije probao “Opanak”, kao da nije bio kod Kurte. Moraću tražiti od njega procenat od prometa, zbog reklame. Nema kome nisam preporučio da dođe kod Kurte i, između ostalog, proba Opanak. Jbg, šta ću kad sam gurman… Elem… To je pljeskavica, preko koje suvo meso i sir, pa pileći file. Malo pomfrita, i lepinja pored, koja je zapečena. Hrskava… I sad mi ide voda na usta… Još i šopska salata uz sve to… Ih… Nego, jedno upozorenje, za one koji prvi put žele da probaju Opanak. Budite gladni. Ozbiljno. Ja prvi put kad sam probao Opanak, bio sam “normalno” gladan i nisam mogao pojesti čitav. Tj, možda bih i mogao pojesti, ali posle toga dva sata ne bih mogao doći sebi. Svaki sledeći put kad sam dolazio kod Kurte u namjeri da ručam, pripremao sam se pola dana. Psihički i fizički. Iz poštovanja prema Opanku, ostatak priče ide u narednom postu. Šteta kvariti ovako dobro jelo!
  7. Pošto je nedelja rano ujutro, nema neke velike gužve na putu. Većina vjerovatno još uvijek spava. Polako prolazimo kroz Skugrić, Gradačac i dolazimo do Ormanice, gdje nas čeka kraće čekanje, jer se radi sanacija tunela. Nakon 40-ak kilometara od kuće dolazimo do Srebrenika. Ko god prolazi kroz Srebrenik, morao je čuti za pekaru “Magistrala”. I za njihov burek. Taman vrijeme za prvu pauzu i prilika da ja ipak svoj ruksak napakujem na Yamahu. Nije baš zgodno bilo preći tih 40km, ali sam nekako izdržao. Burek i jogurt, prava kombinacija. Usput se i dupe malo odmori i noge razmrdaju. Nakon pola sata, oblačimo se i nastavljamo put. Planiram sledeću pauzu posle Kalesije, u jednom tržnom centru. Do tamo imamo 60-ak km. Nije previše, izdržaćemo. Tj, ja, pošto je njegov motor daleko udobniji od mog. Put Ormanica – Tuzla – Kalesija je jedan od najopterećenijih puteva kojima sam ikada vozio. U koje god doba dana ili noći da sam prošao, uvijek je gužva, tako da je najsporija dionica. Uglavnom se vozi ispod ograničenja, jer uvijek neko skreće, izlazi, tako da se začas stvori kratka kolona. Kroz Tuzlu ima malo gužve, i naravno semafora, ali je podnošljivo. Prolazimo Kalesiju i nešto prije 10 stižemo do mjesta za pauzu. Taman, ne bi valjalo da smo još morali ići. Kafa, wc, kratko osvježenje, pakujemo se ponovo na motore i polazimo. Sledeće stajanje će biti relativno brzo, za nešto manje od 30 km, na ulazu u Zvornik, gdje planiramo sipati gorivo, prije granice. Pumpa, sipamo gorivo i mjerimo potrošnju. Kod mene 4,5 L/100 km, kod Vuleta 4,4. Super potrošnja. Pošto je njegov rezervoar dosta veći od mog, a i motor troši nešto manje (inače je nešto veća razlika u potrošnji), on može preći bar 150-200 kilometara više nego ja. Prelazimo granicu bez problema, uz kraća zadržavanja na obije strane. Konačno Srbija i onaj meni uvijek dragi put Mali Zvornik – Ljubovija. Od kako je sređen prije 5-6 godina, uvijek idem tim putem. Ovaj put, prvi put motorom. A miline… Nižu se krivine, vozimo lagano, nema gužve. Pravo uživanje. Nakon nekog vremena, prolazimo Ljuboviju. Odlučujem da pauzu pravimo negdje oko Vrhpolja, znam da tu ima nekoliko mini etno sela, uz Drinu. Oko 11:40 dolazimo do jednog od njih. Nije daleko od glavnog puta, možda kilometar. Sjedamo što bliže rijeci, da usput malo i rashladimo. Užuvanje. Lokacija, odlična. Ja sam mislio da stanemo na drugom jednom mjestu, ali sam promašio. Prije nekog vremena sam prolazio istim putem i skrenuo do jednog drugog etno sela, malo posle ovog, ali gdje god da se stane, lijepo je. I ovde je pauza trajala 40-ak minuta i vrijeme je da se pođe dalje. Imamo još dosta kilometara pred sobom. Temperatura je odavno već preko 30 stepeni, na putu nema gužve, tako da je užitak potpun. Sledeća stanica, Tara, tačnije kafana “Kurta”.
  8. Već duže vrijeme prijatelj i ja pričamo o tome da bi nekad trebali otići negdje na dalju vožnju. Prije jedno mjesec-dva smo otprilike došli do približnog termina, pošto je on godišnji u firmi pisao u zadnjoj sedmici avgusta, tako da je na kraju pao dogovor da se u tom periodu odradi tura. Moj prijedlog je bio Zlatibor, a pošto on svakako nije bio nigdje u tom dijelu Srbije, njemu je bilo manje-više svejedno, tako da sam ja isplanirao čitavu rutu, uz nekoliko njegovih prijedloga i kasnijih korekcija. U toku zadnjih dogovora o putovanju, još dvojica kolega su izrazila volju da idu sa nama. Prvobitni početak te kratke ture je trebao biti ponedeljak, 26.8.2019. Tura je trebalo da traje tri dana, odnosno dvije noći bi se spavale. Zbog nekih obaveza trećeg kolege, početak putovanja se pomijera na nedelju, 25.8. a tura je ista. Kako se približava nedelja, tako se pomno prati prognoza. Kod nas stalno najavljuju sunčano i veoma toplo, međutim, za Zlatibor se stalno navodi mogućnost povremene kiše. Čak je jednom izgledalo da će kiša stalno da pada, ali se ta prognoza ipak promijenila na bolje. Par dana pred polazak, obojica kolega iz druge ekipe otkazuju zbog nekih drugih obaveza. Ništa, kolega Vule i ja idemo. Nakon nekih pretraga za smještaj, mislim da sam baš ovde na forumu naišao na preporuku za Dacovića konake, u Ljubišu. Nadjem broj, vidim ima i whatsapp, medjutim, nikako ne odgovara. Probam da zovem, stalno nedostupan. Pošto sam već odlučio da to bude Ljubiš, potražim neki drugi smještaj tu i nađem Boškovu Vodu. Nazovem, lik provjeri, ima slobodna kućica za dvije osobe za te dvije noći. Super, rezerviši. Cijena, 35e dan. Nije jeftino, ali može proći. Ruta je sledeća: Modriča, Gradačac, Tuzla, Karakaj, Mali Zvornik, Bajina Bašta, Tara, Zlatibor, Ljubiš. Oko 290 km. Drugi dan je planiran obilazak Zlatibora, a treći dan povratak drugom rutom: Zlatibor, Mokra Gora, Višegrad, Han pijesak (kasnije ću objasniti ovaj put), Vlasenica, Živinice, Tuzla, Gradačac, Modriča. Pošto moj motor, a ni moje dupe, nisu za dugu kilometražu u komadu, dogovor je da pravimo pauze na maksimalno 50-60 km, ili kad nam se učini zgodnim trenutkom. U suštini, plan je da nema nekog prevelikog plana, nego vozimo i stajemo kako nam bude odgovaralo. Subota naveče, gorivo nasuto, pritisak u gumama provjeren, motor generalno pregledan, stvari napakovane. Prognoza kaže da bi trebalo biti stalno lijepo vrijeme, barem do Zlatibora. Za svaki slučaj, ja sve stvari pakujem tako da su dobro zaštićene od eventualne kiše, da ne bih morao u putu stajati i petljati oko toga. Nedelja, 6 sati. Sat zvoni, ustajem, iako se nisam naspavao. Uzbuđenje pred put, razmišljanje da li sam spakovao sve što treba, kakvo će biti vrijeme, da li će sve biti u redu… Polako se oblačim, žena ustala da me isprati, pomaže mi da sve natovarim na sebe. Opreme, milion. I opet gledanje i razmišljanje da li šta fali. Sipam vodu iz frižidera u čuturicu. Za svaki slučaj, stavljam još jednu flašu hladne vode u ranac koji ide na leđa. Žena na brzinu dodaje i dvije konzerve, ako ogladnimo usput. Jbt, razmišljam, k’o da idemo do Japana. A veče prije me pita žena, da li uopšte planiram da se vratim kući, koliko sam stvari spakovao. Otvaram garažu, malo istjerujem motor, da ne palim unutra, puno odjekuje u garaži, probudiću sina koji još spava. Sve sam nekako natovario na sebe, međutim, kad sam se uspio popeti na motor, skontam da imam jedan veliki problem. Naveče, kada sam probavao da se popnem na motor i da vidim da li je sve dobro pričvršćeno, nisam imao ranac na leđima i sve je fino izgledalo. Ali sada, sa rancem na leđima, ne mogu da se ispravim na sjedištu. Zapinje za stvari iza. Jebem te logiko, koji sam ja biser… Ajde, nekako ću pogurati malo ove stvari iza, pa da se smjestim. Polazim, odlazim, mašem ženi. Spuštam se do glavnog puta, gdje me već čeka kolega Vule. Pričam mu i pokazujem ruksak, na šta on odgovara da se može smjestiti kod njega, jer na njegovoj Diverziji ima samo kofere, pa je suvozačko sjedište prazno. Dogovaramo se da probam ovako voziti, pa ako ne bude išlo, da prebacim kasnije kod njega. 7:03, palimo mašine i polazimo.
  9. Bukvalno ovaj redoslijed: 1. Aprilia RS50, cini mi se 2002 godiste, vozio je 3-4 mjeseca 2. Honda NSR 125R, 2004 godiste, posjedovao je 2-3 godine, vozio jednu sezonu, presao mozda 1000 km. 3. MZ 500 Saxon country mislim '94 godiste, posjedovao 1-2 godine, vozio mozda 100-ak km, ostatak ili kod majstora ili u garazi... pauza 4-5 godina... 4. Honda CBR 600 F2 '94, kupio prije nesto vise od godinu dana, presao oko 6 hiljada do sada. Prvi "pravi" motor koji sam posjedovao i vozio kako treba
  10. blackbeast

    250cc ili 600cc

    Cek, pa ti sad rece da "se palis" na sportske motore, tamo u drugoj temi...
  11. Da li na ovaj post uopste moze da se da neki smislen odgovor?! Crno dete, ti li si?
  12. Gasis ga na prekidac? Na kill switch? Probaj samo na kljuc, pa ako je tako sve ok, produvaj wd-om prekidac pa posle kompresorom izduvaj visak. Istjerace tako svu prljavstinu.
  13. Ja ogladnih samo od citanja.... Jebo vas ja, sto spomenuste... A taman sam krenuo na neku dijetu, da smanjim tijesto.. .A 'dje si vidio cevape bez dobre lepinje... Ne ide...
  14. @sashac Druze... Ajde da i tebi pokusam objasniti. Temu sam napravio sa naglaskom na neko moje zezanje na racun raznih kategorija motorista. I, ima nekoliko smajlija. Vec sam napisao da je tema saljivog karaktera i da nije nikakvo naucno istrazivanje... Vecina ljudi je skontala da je zezanje i prihvatili su to tako. Ako si raspolozen da das svoje vidjenje ili neki prijedlog za "kategoriju", dobrodosao. Tu smo da se fino druzimo. Ako ti to ne odgovara, slobodno zaobidji temu. Prosto k'o pasulj. Ja se ne ljutim ni na koga. Aj zzz. A sad nastavak. Ja kako vidim, trebace prosiriti broj kategorija na 20. :-)
  15. Pa dobro druze, ne moras odmah da vrijedjas. Ako nisi shvatio, tema je vise saljivog karaktera. Nisam ja sproveo nikakvo naucno istrazivanje nego cisto iz zezancije napravio grubu podjelu, iz nekog mog ugla. Naravno da ima jos kategorija i milion podkategorija, ali sam ovo napisao zato sto iz svake ove grupe znam bar nekoliko likova. Pa i onih na Beverliju u roze majici i bijelim patikama. :-D
×

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja