Jump to content

Moto Zajednica

12 jezera, 11 dana i skoro 3 države

Recommended Posts

  • Svrati ponekad, 296 postova
  • Lokacija: Beograd

1 dan.

7. 9. 2013.

 

Sve je počelo pre godinu, tri meseca i šesnaest dana.

 

- Šone, Vespu smo ti parkirali ispred zgrade, sve ti je tamo, ključeve smo ostavili kod Nadaline. Hajde srećno pa da se lepo voziš.

- Ali Kovače, nisam ti dao pare?

- Ma lako ćemo za pare Šone.

 

Tako sam kupio svoj prvi motor.

 

Od tada za godinu dana zgazih nešto preko deset ’iljada kilometara. Novi Sad, Zrenjani, Vrujci, Beograd i okolina. Hmmmm... Gde dalje? Na more? Ma da, na more. Ali, kuda, šta i kako? Svakom dođe trenutak kada želi da promeni nešto u životu, svako od nas nekada kaže, e dosta je, neću više ovako, daj bre nešto da menjam. Kod mene se sve to poklopilo nekako u isto vreme.

Divna prilika da se obiđe Durmitor (još onomad kada sam pročitao Madiv-ov putopis razmišljam o tome).

Odrađen veliki servis, Vespa pokupljena, testirana, mož’ na zadnji i skače preko ležećih. Pakovanje i paljba.

 

Plan je da se ostane što duže na putu, sa količinom novca koju sam poneo. Dakle, kampovanje + nekakav jeftin smeštaj sa što više vožnje. Pripreme su trajale čitav dan. Dobro, možda malo više. Da sad ne bih pominjao sve ljude koji su mi pomogli, zahvalnicu u stilu Zvezda Granda ostavljam za kraj.

Pakovanje završeno u 4, sat navijen za 7. Nekoliko dana ranije, Mare kaže da je uzeo slobodan vikend da se on i Ines provozaju; rekoh hajte sa mnom dan ili dva, ako vam odgovara moja putanja, ako ne, menjamo kako hoćete pa ja posle nastavljam svojim putem. Dogovor je pao, idu sa mnom.

 

Kada smo kod putanje, kupljene su auto mape Srbije i Crne Gore, samo Crne Gore, gledao google maps do besvesti. Putanja je trebala biti sledeća, Beograd – Divci – Mionica – Divčibare – Zlatibor – Tara – Zlatibor - Nova Varoš – Prijepolje – Jabuka – Pljevlja – Most na Đurđevića Tari – Durmitor – Mojkovac – Biogradska Gora – Podgorica – Ada Bojana – vožnja po primorju – Lovćen – Kotor – Dubrovnik.

Kažem da je putanja trebala biti takva jer sam je „malko“ promenio. No, o tome kasnije.

Budim se, odlazim do Makse da pokupim neke stvarčice, a on kao pravi prijatelj me čeka u kimonu i moli se za sunce na ovom mom putešestviju! Ipak je trebao duže da se moli Bogu Sunca.

 

JI9jhqD.jpg

 

Ines i Mare dolaze do mene, pakujemo se i krećemo. Stajemo na Brdu da uzmemo nešto za klopu i pravac na Ibarsku. Na izlasku iz Beograda nekakva gužva, vreme predivno. Stajemo u Lipovačkoj šumi, klopamo, pričamo o „suludosti“ plana i teramo dalje.

Natovarena Vespa izgleda ovako nekako.

 

t02ka7M.jpg

 

Brzo prolazimo Ibarsku, skrećemo desno prema Lajkovcu, idemo do Divaca te tu levo preko pruge ka Mionici. Odavde kreće krivinarenje, osmeh bi bio oko glave da nema ušiju! Put do Divčibara je krivina do krivine, asfalt je dobar. Prolazimo pored nekoliko šatri, mi smo naravno sa mladine strane! Dolazimo na Divčibare (nikad pe nisam bio gore), pijemo kafu, gušterišemo se, gledamo kartu i razmišljamo kuda ćemo dalje. Vidimo natpis Tometino polje, Maretu i meni to poznato i onda skontamo da su dole enduraši-sektaši organizovali nekakvo okupljane, dogovor pada idemo tuda do Požege pa ćemo na Užice i pravac Zlatibor.

Taj deo puta je odličan. Vozimo negde oko pedeset, predeli fantastični, ovde je saobraćaj misaona imenica!

 

go1S45M.jpg

 

Ovo su dva transformersa koja se nisu teleportovala na pravo mesto.

 

i9mEhTW.jpg

 

Prolazimo kroz Duškovce, tu nailazimo na zanimljivu crkvicu, stajemo, pijemo vodu koja je ledena.

 

sQlZlOl.jpg

 

Crkva Sv. Trojice je podignuta na mestu gde je bila bolnica u I svetskom ratu. Na istom mestu se nalazi i spomenik palim borcima

 

oxFmv6F.jpg

 

Brzo prelazimo deo puta do Požege i Užica. Pentramo se na Zlatibor, nemamo nikakav smeštaj rezervisan, Ines zove drugaricu koja gore ima apartmane i pronalazimo apartman za četvoro za 40€. Kul, ako ne nađemo ništa jeftinije, odgovara nam. Na komplet lepinju stajemo usput, unosim sedmodnevnu dozu holesterola i idemo dalje, prioriteti moraju da se znaju!

Ulazimo na Zlatibor, pogledamo desno i skontamo da je tu turistička organizacija! Koči, staj, uleći unutra i raspituj se za smeštaj. Kasnije se ispostavilo da je ovo odličan sistem za traženja istog, naravno ako šarmiraš damu koja radi unutra. Sa brkatim muškarcim mislim da ne radi! Nisam probao i nemam preveliku želju.

 

- Dobar dan.

- Dobar dan deco.

- Nama treba nekakav smeštaj za večeras, što jeftiniji a što bolji! Do 10€ po osobi.

- Ma mnogo je to, sad ću ja vama da pronađem nešto jeftinije.

 

Ljubazna gospođa okrenu nekih desetak brojeva, sve puno! Aman ljudi, k’o da je cik sezone! Evo ga, ima slobodno, superiška. Dva minuta kasnije javlja lik da je pogrešio i da nema ništa slobodno. Mi se zavaljujemo u fotelje i čekamo dalje.

Pola sata kasnije, Ines, Mare i ja u novom apartmanu od 70+ kvadrata, 5 minuta od centra Zlatibora za 25€. Bacaj stvari, kupaj se i napolje! Čaj, limunada, pivo, dva kruga i nazad u apartman. 200 km danas zgazismo, superiška. Čaj, limunada opet, ja nešto kilav, tripujem se da me prehlada hvata; kasnije sam skontao da je u pitanju samo po 2, 3 sata spavanje prethodnih nekoliko dana.

Dok smo čekali gospođa da nam pronađe smeštaj, Ines se do’vati nekakvih letaka, gde ćemo sutra, šta ćemo i kako ćemo? Prvobitno smo trebali na Taru, ali odluka pade na nekakvu pećinu. Naravno, planovi se pravi da bi ih menjali, je l’ tako?

Ma kakva pećina, hajmo na meandre Uvca? Može? Mooooože! Pali google maps, gledaj kartu. Ček bre, kakav maps, daj da cimnemo Muljaza, to je njegov kraj, on garant zna kako ćemo tamo.

Jedna poruka, druga poruka, treća, peta, stotridesetpeta. Okej, valjda znamo. Poslao nam je link ka svom putopisu od gore, pa ćemo se snalaziti. Ima malo makadama, ma šta je to za Vespu? Kovač ju je izveo na enduro put, vraća se korenima. Al’ ne lezi vraže.

 

2 dan.

8. 9. 2013. godine

 

Buđenje, šetnja, pijac, tradicionalni lagani Srpski doručak (pola kile pršute i toliko kajmaka, pakovanje i paljba).

 

3DS6hoZ.jpg

 

Zlatarsko jezero, Nova Varoš, Sjenica, i onda putem ka Ivanjici tražimo plavu tablu na kojoj piše Družniće i Ursule. Naravno, tražimo je na levoj strani jer je Muljazu bila na desnoj. Sve fotke smo skinuli iz njegovog putopisa i otprilike znamo kuda treba da idemo. On pali taj dan na jezero da proba nekakav čamac, pa se organizujemo za pivo popodne.

Krivinarenje do Nove Varoši, stajemo na jezero i fotkanje!!! Dan prelep, sunce prži, ja u crnoj jaši, samo se smeškam. Da sam ovde znao koliko ću kisnuti do kraja ovog putopisa, ne bih mrda još najmanje tri sata.

 

Fotografija sve kaže

 

vSNjhVu.jpg

 

A sad jedna sa ekskurzije sa razrednom.

 

T1rMabD.jpg

 

Mnogo smo jaki, ludi i brzi.

 

wSRBMp5.jpg

 

0nwbxZB.jpg

 

S5RkzSE.jpg

 

Ove najjače je ranac oborio u jednom trenutku. Bukvalno!

 

lUmWeeu.jpg

 

Do Nove Varoši smo brzo stigli, tankanje goriva i preko Zlatara ka Sjenici. KRIVINE! Na nekoliko mesta je loš asfalt posebno kako se približavamo Sjenici. Kada kažem loš, mislim da je meni bilo mučenje na Vespi, mali točak i četvore oči otvorene. Ovde smo primetili čudnu stvar, majmuni su ladno izokretali putokaze, i sada skoro svaki drugi pokazuje pogrešan smer. Ček bre, gledaj kartu, pali google maps, sve to ponovi dva, tri puta, i onda piči dalje. Dolazimo u Sjenicu, skrećemo levo ka Ivanjici, Sjeničko jezero nam ostaje sa leve strane (lepo je i veliko, na žalost nemam fotku), nastavljamo dalje, nailazimo na tablu koju tražimo, skrećemo sa glavnog put, nismo napravili dva metra, neko svira! Stajemo, kad ono Muljaz!

Ladno smo u isto vreme naišli, a vi sada računajte kolika je verovatnoća za tako nešto.

Pozdravljamo se, preuzimamo nove instrukcije i pičimo!

 

Odavde sve do vidikovca je makadam (na mestima odličan, a na drugima „konjino šta ti je ovo trebalo, mogao si se lepo baškariti na Tari ili negde u Grčkoj“! Nailazimo na sve raskrsnice sa fotografija iz putopisa i naravno da se gubimo dva, tri puta. Vozili smo do gore dooobrih sat vremena. Okej mi je Vespom da idem uzbrdo, ali nizbrdo je hardcore! Koči, pazi, vodi računa, mali točak, veliko kamenje.

Kaže Muljaz, samo do kraja puta, tu ostavite motore i to je to.

Došli, ostavili motore, pali google maps, tu smo bre, ali vidikovca nigde. Ode Mare da ga traži, vraća se, kaže nema ga. Kontamo da smo promašili put i da smo trebali još napred. Vidimo da smo tu, ali kako dalje?

 

2vLlfv5.png

 

Mareta za rukicu i hajde još jednom da vidim šta si ti to video. Penjemo se, on se baja popeo do vrha i gled’o desno, a levo ništ’! Opet pali fon, gledaj mape, ma bre tu smo, na dvesta metara, Ines smo poslali u izvidnicu desno. Vraćaj se po aparat i nazad na vidikovac. Stvari ostavljamo sve na motoru, ako nekome trebaju da ih ovde krade i nosi, neka nosi!

Tu nalećemo na čoveka sa Ivanjičkim tablica.

- Kako se ovaj skuterom pope dovde?

- Nije to skuter, to je Vespa. Da Vas pitam, vidikovac?

- Ma deco, to vam je odmah ovde preko brda.

 

Zovi Ines da se vrati i pravac tamo. Predeli prelepi, fantazija. Na vidikovcu zatičemo ove ljude koje smo pitali kako do tamo, oni doveli neke strance, ovi se raspametili. Tu imamo napade smeha, fotkamo se, razgledamo, uživamo. Mare i ja se tarzanišemo (poskidali se goli, dobro, ne baš goli), sunce prži.

 

VIUzkTn.jpg

 

Lu7Uc3f.jpg

 

TU1TJBh.jpg

 

aT8T9T4.jpg

 

Krećemo ka motorim i dešava nam se jedina neprijatnost na ovom putu. U stvari, to i nije tako velika stvar, al’ sam ja sklon preuveličavanju stvari koje me baš isteraju iz takta.

 

Silazimo sa platforme i vidimo ljude koji idu ka nama, Mare kaže, ček da sačekamo da prođu. Prođoše oni pored nas, dobar dan, dobar dan, i poslednji lik staje, reče ime i prezime, on je čuvar rezervata Uvac i pita nas drčno i bezobrazno kome smo se javili da dođemo tu.

Mi malo zatečeni, reko ovaj nas zajebava. Kažemo da se nismo nikom javili, nismo znali da treba. I tu sad on kreće da drži predavanje kako smo trebali da vidimo nekakvu tablu, posle se ispostavilo da ju je Mare video, ali nigde nismo videli da treba nekom da se najavimo .

Tri minuta kasnije kreće priča kako je ulaznica 100 kinti + 800 za vožnju brodićem meandrima i slično. Svi koji me poznaju znaju da nisam konfliktna ličnost već prava mica (kako sebi lepo tepam), ali ovaj me istera iz takta skroz. Ines i Mare vide da gorim i privode stvar kraju. Dobro, je l’ treba da platimo? A ovaj lik nam šest puta pokazuje priznanice iz torbe i smara. Daj bre čoveče da platimo šta treba, ako treba i da se nosimo. Na kraju, ništa ne treba da platimo već eto da znamo.

Mene ubija taj glupavi pristup. Generalno svi bi da kažnjavaju a niko da uradi nešto da se promeni. Nemam ništa protiv plaćanja i treba da se plaća, platiću i dve hiljade, ali kada naprave putokaz do vidikovca, kada poprave put do gore, kada ne budem morao da se javim čuvaru da hoću gore već kada on uvek bude gore da me sačeka. Do tada, ne dam. Za razliku od turističkih radnika u Crnoj Gori ovi naši bi samo da uzmu pare, stave u džep a ulaganja u prirodna dobra, nisu ni bitna.

 

Odlazimo do motora, sa gorkim ukusom Uvca u ustima. Gorak ukus je nestao neposredno posle pršute koji je ostao od doručka.

Nema potrebe da potenciram kako sve vreme svoje smeće skupljamo i nosimo sa sobom. Seli da klopamo, opet nailazi majmun i kaže nam kako smeće da ne bacamo tuda već da ga ponesemo, aman je l’ mene neko zajebava? Šta je ovo, skrivena kamera?

Klopamo, izležavamo se, pravimo fotke i ja manje uspešno stavljam bočicu plina u pliner! Kad sam pošao da zavrnem onaj krug odozdo, boca pod pritiskom izleće i počinjemo da se jurimo.

 

bREym76.jpg

 

Na kraju 1:0 za mene, stigao sam je, ali od nje nema ništa, prazna. Poneo sam dve, sve kul.

Krećemo nazada, makadamom nizbrdo! Dole smo za dvadeset minuta, sada znamo put. Čujemo se sa Muljazom da vidimo gde ćemo na pivo, oni zapalili na Kokin Brod, pivo ostaje za drugi put.

Pravac Ivanjica. Ivanjica je prelep grad, bar ovo što smo videli, živ, brdo ljudi; sedamo na kafu, smišljam gde ću i kako dalje, Mare i Ines piče za Beograd. Idemo zajedno do Požege, tu se pozdravljamo, ljubimo i svako svojim putam.

 

O farovima na Vespi ne bih puno pričao! Tu su skoro za ukras. Dolazim do Zlatibora, uvalim se ili iza nekog vozila ili ispred pa koristim svetlo njegovih farova. Mnogo mi se svidele one krivine od Zlatibora do Nove Varoši, greota to da vozim noću. Za šator je ’ladno, pičim u centar pa ću da pronađem nekakav smeštaj.

Nalazim apartman, plaćam ga 12€, ima svoj parking. Nemam snage da idem do grada, ali za brčkanje u kadi punoj vrele vode imam i te kako! Sat vremena kasnije, čovek žaba ušuškan u krevet razmišlja kako i gde će ujutru.

Plan je Durmitor.

  • Podržavam 17

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 296 postova
  • Lokacija: Beograd

3. dan

9. 9. 2013. godine

 

Buđenje, pakovanje, kafa u gradu, doručak i pokret.

Kada smo juče bili na Zlatarskom jezeru, videh nekakav put koji obilazi sa leve strane oko jezera, ide ka Jasenovu ili tako nešto, zaboravio sam naziv. Skrećem njim preko mosta, vozikam se i vidim stazu koji silazi do jezera, spuštam se, kuvam kafu, odgovaram na poruke i meditiram.

 

F9YiRu1.jpg

 

Oblačno je još otkako sam krenuo sa Zlatibora, ali neće valjda? Kišno odelo nemam, nisam ga poneo (jedan od mnogih zajeba, tj. NAJVEĆI), ali planiram da svratim do neke poljoprivredne apoteke pa ću uzeti ono zeleno da mi se nađe. U Novoj Varoši stajem da sipam gorivo, krećem sa pumpe, kiša. Ma rekoh, ovo je prolazno, pičim dalje. Izlazim iz grada, ono „prolazno“ prelazi u „lije k’o iz kabla“. Polukružno i nazad po odelo.

Dobar dan, dobar dan. Odelo kišno i 20 kvadrata celofana da pokrijem stvari. 675 dinara. Može.

Pokrivam stvari, vežem, oblačim odelo, a u glavi misao sledeća „ODLIČNO ODELO, kupujem još jedno u povratku sigurno“!

Sedam na Vespu, i čuje se ono čuveno cssssssssssssssssssssss. Ono „odlično“ odelo puče između nogu. Ma, tu ni ne kisne, nema veze. Mhm, važi što ne kisne. Kiša je smanjila, ali pada, vozim dolinom Lima, nailazim na tablu Mileševa, bio sam jednom na ekskurziji, ali bih voleo opet da svratim, idem tamo.

Lim u pozadini ulepšava fotku.

 

q7Yv2nV.jpg

 

Sipam gorivo u Prijepolju, odmaram se, sušim, i idem do Mileševe. Nema potrebe da pišem koliko je tamo lepo, verovatno je neko bio, pa mu je jasno. Oni koji nisu, trebali bi da odu! Tamo provodim neko vreme, pravim fotke, javljam se Maretu, Maksi, Nadalini i vraćam se nazad u Prijepolje, sedam da popijem kafu! KOLIKO LEPIH ŽENA TAMO IMA LJUDI! Zaljubljujem se jedno šest puta i kontam da je vreme da krenem dalje, jer da se ženim još sam mlad + Mileševa je blizu!

 

O9EnzvF.jpg

 

T978DTb.jpg

 

WH0X4O5.jpg

 

Idem na Jabuku, nema gužve, sam ja, a red iz Crne Gore dva kilometra. Kiša pada, stajem da protegnem noge pored puta, kad eto ti nje, moje nove drugarice sa kojom sam se družio najmanje pola sata.

 

33Q11dF.jpg

 

Umiljavala se, skakala, mazili smo se, pentrala se po motoru, stvarima i meni. Žao mi je, ali moram dalje. E’o ti klopica pa se vidimo drugi put, kiša pada sve jače i jače, u Pljevljima stajem da vidim na šta mi liči onaj celofan kojim sam pokrio prtljag, a on u fronclama. Skidam kabanicu, jakna mi je vodonepropusna pa ću voziti u njoj, pantalone imam, a stvari mi neće iskisnuti. Tu mi prilazi lik, i on je vozio Vespu, skoro ju je prodao, u Novom Sadu sada živi, prepoznao me sa nekakvih fotografija sa fejsa, poznaje još neke ljude sa kojima se vozim, razmenismo brojeve, poslasmo fb rikvestove i teraj dalje.

Na Đurđevića Tari potop. Pijem kafu, klopam čorbicu, divan pogled na most, brdo motorista, svi se javljamo jedni drugima. Odlazim da napravim nekakvu fotku, ostavljam stvari napolju pod suncobranom, ranac i jaknu, i zamolim jednu ekipu da mi ih pričuva. Kiša je naravno pojačala, suncobran počeo da propušta, epilog mokar ranac, mokra jakna iznutra. Skidaj postavu, imam ih dve u jakni i piči dalje ka Žabljaku.

 

F6lxr5B.jpg

 

Tok misli ide otprilike ovako.

Planirao sam da budem tri, četiri dana gore, i za smeštaj nisam hteo da dam više od 10€ po danu. Kiša pojačava, okej, ma daću i 20€, šta je to, tri dana 60€, ma sve kul.

Narednih deset kilometara, ma ostajem dva dana, šta imam da gledam četiri dana, po 30€ i superiška, okej, ako budem morao daću i po 40€ pa kako bude.

5 kilometara pre Žabljak, UZIMAM SOBU U NAJSKUPLJEM HOTELU ZA 50€, IDEM U SAUNU I NA BAZEN, UJUTRU SE VRAĆAM ZA BEOGRAD!

 

Mrak, kiša, ovo je horor, dolazim na Žabljak. Rekoh mene neko zajebava? Kakva je bre ovo selendra, dve ulice, tri kafića, dva restorana, dva marketa, nekoliko hotela i to je to? Kakve sam ja fotke video, šta je bre ovo? Kiša ubija, parkiram Vespu kod marketa Voli, pogledam preko puta, Tourist info, nekakva brvnarica, ulećem unutra, a tamo dve devojke i toplo! Okej, našao sam se smaštaj, mislim se u sebi. Ja ću na fotelju a njih dve na trosed. Ili bih mogao između njih, hladno mi je!

Idem sad po pivo, zaključamo se, ljubimo se i pričamo do kasno u noć!

 

- Hello!

- Ćao!

- O, naš si. Izvoli? Kako mogu da ti pomognem, šta ti treba?

- Zagrljaj bi mi legao, ček da skinem jaknu! Sada mi samo to treba! Malo pažnje i ljubavi!

- Hihihihihi! Lud si, šta ti stvarno treba. Au al’ si pokisao!

- Rekoh ja, samo malo pažnje, ljubavi i vatre.

 

To je to. Pronalazei mi sobu za 10€, odlazim tamo, domaćini superiška, daj sve mokre stvari da ti osušimo, kafa može, sok, imaš wi-fi ako ti treba, odakle ideš, kako smeš sam Vespom? Đed je naravno glavna figura u kući, pita me šta ću da obilazim, kažem mu da sam video fotke nekih jezera na foursquare-u, ali tamo ne piše koja su. Dva minuta kasnije, imam plan šta bih obišao, deda je naravno prepoznao jezera sa fotografija odokativnom ili ti šac metodom (jedna drevna tehnika izBosne).

Kupanje i nazad u grad na pivo sa devojkom iz turističke kućice. Tu mi ona daje još nekakve informacije šta je zanimljivo, šta bih trebao videti, gde da klopam, pijem pivo i slično. Spavanje, jer sutra je novi dan.

 

4. dan

10. 9. 2013. godine

 

Ustajem pre alarma, konačno vožnja bez prtljaga, samo kofer i ranac. Uveče sam odlučio da mi se Modro jezero najviše sviđa i da ću njega prvo da pogledam. Nekoliko puta do sada sam pominjao google maps, definitivno, bez preterivanja, najkorisnija stvarčica na ovom putovanju! Uplatio sam roming paket kod mts-a, 1500 dindži mesec dana, besplatni pozivi, poruke i net. Tako da pored gps-a koristio sam i gprs radi boljeg pozicioniranja.

 

0jIvALF.jpg

 

Sipanje goriva i pravac Stožina. Put odličan, uzan, negde ima šljunka, ali ne žurim, krenuo sam u obilazak. Uživam u predelima, posle dva stajanja aparat ne vraćam u ranac već ga stavljam oko vrata.

 

c6V7BIT.jpg

 

sWZPbKm.jpg

 

Prolazim tablu na kojoj piše Modro jezero i Srablje ne skontavši uopšte da bih tu treba da ostavim motor i pičim pešice ka njima, domaćini su mi rekli da se ta dva jezera ne vide sa puta, već do njih ima jedno pola sata pešačenja. Idem dalje, Valovito jezero mi ostaje sa leve strane, tjah, njega ću obići kasnije. Dolazim do Sedla, bukvalno vozim kroz maglu, tu se raspitujem za Modro jezero i nekakav super-čikica mi kaže da se vratim do ono table, parkiram i onda pešice dalje. Svi ljudi na ovom putu koje sam pitao za nešto su bili ljubazni, ima nade za čovečanstvo. Jeeeej! Ili ima nekakva tajna materija u nama koji vozimo motore.

Vraćam se, opet pored Valovitog jezera, rekoh, daj bre da popijem kafu ovde, spuštam se do dole, više od sat vremena, okej, pogrešna procena, nisam hteo stazom, već ću ja kuda se meni sviđa. Ovde sam popio najukusniju kafu u životu! Pentram se nazad, gore dolazim mokar kao čep. Napomena, obavezno nositi dve, tri maje kada se ide na Durmitor, ili aktivni veš, koji sam imao, al’ mi ostao u sobi.

 

M8sRUh8.jpg

 

Z4gTqBI.jpg

 

fVzqY9l.jpg

 

TkFbFfa.jpg

 

Stigao sam do Vespe, klopam, i idem do Modrog i Srabljeg jezera. Motor ostavljam pod Stožinom, pratim google maps, pentraj se preko ovog brežuljka, spusti se ovuda, ne mogu ovuda šiblje, gledaj koliko kamenje i slično. Do tamo sam pao tri puta, užasno je klizavo, još je rano, rosa nije spala.

DOKAZ!

jEEqzZ2.jpg

 

Ali pogled na Modro jezero ostavlja bez daha, vredelo je!

 

55O2Q6c.jpg

 

Srablje je blizu, ne bi trebalo više od deset minuta. Nailazim na močvarno zemljište, rekoh nema ga, na fonu vidim da bih trebao još malo napred, prolazim iza nekakvog žbunja i pronalazim ga, ono je verovatno najmanje jezero koje sam obišao.

 

WjsJsOi.jpg

 

Iza ovog žbunja je sakriveno Srablje jezero.

 

UETGAvg.jpg

 

Počinje naravno kiša. Vraćam se, pojačava, ali baš me briga, pomirio sam se sa tim da ću da kisnem, ne mogu ništa da promenim, krenuo sam bre da uživam.

Vraćam se na Žabljak, prolazim pored Pošćenskog jezera, onako, ne sviđa mi se nešto posebno, neću ni da ga fotkam. Kiša je prestala i palim do Crnog Jezera. Ulaz je 3€. Brdo turista. Rusa, Poljaka, Francuza i Ukrajinaca najviše. Pravim nekoliko fotografija, čujem se sa Ivanom, drugaricom sa kojom sam trebao da provedem neko vreme na moru, oni se vraćaju za Beograd preko Žabljaka, odlučujem da sutra napravim krug oko jezera, vraćam se u grad, idem sa njom na klopu i piće. Odmor, čitanje, do grada na pivo, i spavanjac. Ujutru je novi dan.

Relja, kolega sa faksa je video da sam na Durmitoru (Relja je fotograf, obožava Durmitor i preporučuje mi neka nova jezera), između ostalih, Jablan, jezero koje je stanište tritona, daždevnjaka koji živi u vodi.

 

bd0KvQ3.jpg

 

Danas sam video na Crnom Jezeru tablu na kojoj piše da se do gore stiže za 2 sata. U kondiciji sam, probaću.

  • Podržavam 20

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 296 postova
  • Lokacija: Beograd

5. dan

11. 9. 2013. godine

 

Budan sam u sedam, oblačim se, izlazim napolje. Naravoučenije, pre nego navučeš tonu opreme na sebe, pogledaj kroz prozor, jer mož’ da se desi da kiša ubija. Vraćaj se nazad, raspremaj se i nastavljaj sa spavanjem.

Oko devet kiša prestaje i vreme je za pokret. Parkiram kod Crnog jezera, plaćam kartu jer planiram kada obiđem Jablan i Zminje da napravim krug oko njega, juče nisam stigao. Mada, za Jablan i za Zminje treba karta da se kupi, ima provera usput. Kacigu ostavljam u kofer, pičim u jakni, duksu i aktivnom vešu jer je pohladno. Ako mi bude vruće, skidaću se. Pitam lika u kućici koliko mi treba do Jablana, kaže malo manje od dva sata.

Prvi korak od Crnog ka gore, prva kap. NEĆEŠ VALJDA? O daaaaa! Hoće i te kako hoće! Sat i dvadesetdva minuta do Jablana me je prala.

 

Nekoliko puta sam pomenuo Relji i sebi sve po psisku. A do gore se ide putem na kom koze pasu pod ručnom. Na početku je blag uspon, ali kako se penješ više, sve je napornije i napornije. Konačno dolazim do jezer, jedino gaća suvih, farmerice su mi skroz mokre. A jezero u prvi mah sranje. Neko napunio krečanu vodom. AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!! Kad odjednom leto. Za pet minuta leto, tarzanisanje, skidaj sve sa sebe, kuvaj kafu i jedi Jadro napolitanke. Od ovog dana, sve do kraja putovanja sam cepao Jadro uz kafu, odlične su! ;)

 

Kuvam kafu sebi i seji koja je u dalekoj Americi! :D

 

H7bXE2m.jpg

 

Popismo kafu, osuših se i vraćam se nazad malo smoren zbog Jablana, očekivao sam više. To više sam dobio u povratku, pogled odozgo i predeli koje vidiš kada se vraćaš su fantastični! Uverite se. Inače staza do gore je odlično obeležena dok ne krene veći uspon, odatle je na nekim delovima povuci potegni. Uglavno, pred sam kraj se nailazi na kamen na kom piše Crvena Glava pravo, i ima put koji vodi levo. Levo se ide do jezera, znam jer sam promašio. Sa Crvene Glave je odličan pogled na Jablan.

 

Deo staze na početku uspona na Jablan

 

tCl2GAm.jpg

 

Pogled sa staze negde na 1/3 puta do Jablana.

 

6uHKDYk.jpg

 

Jablan

 

0fWisNv.jpg

 

Kamen koji pomenuh ranije, gde sam se zaHebao. Dakle, ovde levo, ne pravo.

 

LcTWO53.jpg

 

Ako ipak odete ka Crvenoj glavi, e’o gde ste se zaputili

 

6FSHgVK.jpg

 

Vraćam se po letu čoveče, poletan kao čigra, fotkam, blejkam, misli su mi na paši. Usput sam video skretanje za Barno jezero, rekoh i njega ću pogledati posle Zminjeg, kad sam već tu.

Pejzaži na koje nailazim u povratku.

 

qKj6ivl.jpg

 

nbHGTa5.jpg

 

Ko pronađe milku, vodi na pivo! ;)

 

y8BgLyD.jpg

 

Zminje jezero mi je bilo najlepše od svih viđenih do tada i to je trajalo nepuna tri sata, dok nisam obiša krug oko Crnog. Malo Crno je definitivno broj jedan. Zminje je prelepo, ali i jedino na kom sam našao otpatke, brdo plastičnih čaša, kesa i sličnih gluposti. Verovatno zato što se do njega može doći kolima + tu su nekakve klupice, roštilj i slično. Da ne bih puno tupio o jezeru, fotke govore sve.

 

HbKdjkT.jpg

 

CXF0eKS.jpg

 

1g0EFVT.jpg

 

JNO0AqF.jpg

 

Dolazim na Crno, lik koji mi je jutros pojasnio kako do Jablana se raspituje kako sam prošao, je l’ mi se svidelo, i slično. Sedam u kafanicu na Crnom i pijem najslađe pivo u životu. ’ladno Nikšićko točeno veliko! Krećem u obilazak jezera. Gde god mogu da idem baš pored jezera idem tuda, ne stazicom koja vodi skroz oko jezera.

 

NAPOMENA! VAŽNO! WARNING! Nemojte ići na Crno jezero ako nemate u planu da napravite krug oko njega! Ne, stvarno, OZBILJAN SAM! Ono je lepo čim ga vidiš sa one staze kada dođeš, ali kada ga obiđeš, provališ da ima milion boljih kutaka, pogleda, mesta.

 

9Z6nrFZ.jpg

 

Malo Crno jezero

 

ymLm70Z.jpg

 

Staza koja vodio okolo

 

SEqYxj5.jpg

 

Još malo jezera.

 

ltQ4Inz.jpg

 

fwxpqR7.jpg

 

Spoj malog i velikog.

 

Ai9tztt.jpg

 

U povratkuu svraćan na Barno jezero, pravim nekoliko fotografija i nazad u sobu.

 

5q1XvKK.jpg

 

2uevniO.jpg

 

Soba, klopa, tamo prepoznam Ćureta i budem u fazonu ja sam vaš veliki obožavalac, kad porastem kupiću ktm-a i teraću ga preko džombe kao i Vi! ;)

 

Šalim se, javim mu se, kažem da ga znam odavde i teraj dalje.

 

Ujutru palim za Podgoricu, pakovanje (svaki put sam sve bolji i bolji u ovoj disciplini), odlazim do grada da pokupujem nekakve potrepštine za sutra i spavanjac.

 

6. dan

12. 9. 2013. godine

 

Novine, kafa, vreme musavo (koliko sam skontao iz priče Durmitor je takav od druge polovina avgusta na ovamo).

Nazad ka mostu na Đurđevića Tari i pre njega desno ka Mojkovcu. Ovaj deo puta mi je najodvratniji, ne zato što je posebno loš, već mi toliko nije prijao do Mojkovca i Kolašina, da ne mogu da objasnim i izgleda da nemam logičko objašnjenje. Mali odroni i šljunak na svakom koraku, onda počnem da se tripujem da mi se oseća gorivo, pa krenem da tripujem kako mi Vespa više troši, pa kako garant nešto nije u redu i kako ću da ostanem i umrem sam u nedođiji! Dobro de, ne baš toliko, ali... Pa stani, pa gledaj. Posle pola sata, se setim da sam hteo to jutro da sipam gorivo, ali nisam, jer sam stvari već spakovao! FEJSPALM!!!

 

Od Mosta na Đurđevića Tari se vozi kanjonom Tare. Pogled je divan. A boja Tare fantastična.

 

mgpD4C0.jpg

 

Svratim u Mojkovac, sipam nekakav kerozin umesto goriva i pravac Biogradsko jezero.

Dolazim gore, vreme muljavo? Nemoj, nemoj, nemoj molim te, neeeeee... O da! OPET! Sedim, čekam da prestane, pola sata gledam Ruskinje u šorcićima kako im nije ’ladno, a meni sine ’ladno u maji, duksu i jakni! Umanji kiša i rekoh daj da bacim krug oko jezera, nešto mi kontra svetlo, oblačno, nijedna fotka koju napravih mi se ne sviđa. Oduševio sam se stazicom okolo, ima jedan deo koji je podignut od zemlje, vidi se na fotografijama, drveni mostić je u dužini od nekih 300-tinak metara, rekao bih, milina. Al’ ne lezi vraže, na polovini jezara, neko prosu kofu vode odozgo! Dolazim nazad, skidaj jaknu, skidaj, duks, farke, majcu, traži suve stvari i oblači se. A sad prestaješ, mimcu ti. Ovo je bilo pogrešno obraćanje gospođi KIŠI, kasnije me je izribala zbog toga.

Kuvam kafu, sedam u čamac na jezeru, jedem napolitanke i uživam u pogledu... na polugole Ruskinje! :D

 

Pakujem se i krećem, kabanicu stavljam preko prtljaga a donji deo koji je već u fronclama navlačim, bolje išta nego ništa, za svaki slučaj, al’ kontam valjda neće.

 

c5C493L.jpg

 

Turista oko jezara kolliko voliš, busevi samo stižu.

 

lO18edB.jpg

 

ljZoIoz.jpg

 

G4mD5Uc.jpg

 

Krenuh sa jezera a kiša opet poče. A ja na Vespu, a ona sa neba, no ovde bih pohvalio svoje Pirelli gumice unico sl 38. To je jedna milina kako se ponašaju na kiši i na suvom naravno!

Kanjon morače, tri šlepera ispred, obiđem dva, ali treći nikako, cepa ga Turčin! Mogu ja malo bržo, kontam da vozimo 80, al’ mi treba 300 metara da ga obiđem. I tako pola sata. U jednom trenutku mi došlo da parkiram pored puta, otplačem pola sata i da nastavim dalje. Obiđem ga, dolazim 10km pred Podgoricu, pogledam telefon ono 27 stepeni, duva nekakav topao vetrić, milina.

 

Ulazim u grad, pičim ka novom mostu, onom lepom belom, skrećem desno u prvi kafić kod stadiona. Mislim da se zove Pub 13, vidim mlađa ekipa, rekoh tu ću. Jakna mi se osušila za onih 10 km, odlazim u kupatilo opet se presvlačim, neki klinci pored mene, pričuvaše mi stvari, tu klopamo bombone, ispričasmo se, prilazi lik, pita odakle idem, vozi Beverly-a 500, pita da fotka Vespu da pokaže drugarima, kaže njima cim da idu motorom odatle do mora. Podgorica me oduševila, ljudi su toliko neposredni i druželjubivi, milin’ca! Palim do Sparca, kod njega ću spavati, idemo do grada na klopu.

 

Velika preporuka za piceriju Forma u samom centru, sendivč Forma sam jedva pojeo, pizze i paste su odlične. U međuvremenu zujimo još malo po gradu, kiša počinje i ovde, vraćamo se kući i gledamo kuda sutra da idem do Ade Bojane. Gledao sam na kartama ima jedan divan put koji sve vreme ide iznad Skadarskog jezera, ja bih njim. Nikola zna taj put i dilema je rešena. Sat navijen za deset, buđenje i paljba. Ispostaviće se da mi je ovo jedan od dva NAJOMILJENIJA puta ikada kojim sam prošao.

  • Podržavam 22

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 296 postova
  • Lokacija: Beograd

7. dan

12. 9. 2013. godine

 

Idem do Virpazara. Tu se odvajam levo sa glavne magistrale koja vodi ka moru. Prelazim prugu i penjem se uzbrdo. To je put koji skoro sve vreme ide iznad jezera i pogled je fantastičan! Samo skretanje je malo nezgodno, tabla na kojoj piše Virpazar je 5 metara pre skretanja, na pravcu gde se vozi 60, 70.

 

Prelazim prugu i počinjem uspon. Put je uzan, autobomili se jedva mimoilaze. Baš me briga za njih! :D

Da ne idem široko, ovo je najlepši put kojim sam vozio, kao i onaj stari preko Njeguša do Lovćena kojim ću proći nešto kasnije (Ne mogu da odlučim koji mi je draži). Fotografije sve govore. Ovo je skoro na samom početku uspona.

 

D08nA56.jpg

 

Predeli koji se vide sa ovog puta

 

XH8mwFH.jpg

 

GLOP3A4.jpg

 

VKWwyvp.jpg

 

Apahz5u.jpg

 

KMan9tj.jpg

 

Ovim putem se dolazi na jednu lakat krivinu sa koje se vidi Albanija (Prokletije su pravo), levo je jezero a desno Bojana, Ulcinj, solana u Ulcinju i verovatno more, kada je vedro. Pošto smo do sada skontali kakvo me vreme prati, more se nije videlo. Inače, ovaj dan je konačno prošao bez kiše.

 

ERxOGLI.jpg

 

wWqNxBx.png

 

 

Prošao sam kroz najstariju šumu kestena na Balkanu, ako me Sparco nije slagao.

 

AJJUQ7k.jpg

 

Spuštam se u Ulcinj i pravac Ada Bojana. No, pre nego zapalim na bojanu vidim natpis Šasko jezero, hajd’ da odletim i do njega, što da ne. Ako pratite putokaz ka istom, bukvalno ulazite u dvorište kuće, tj. Restorana. Svi pričaju albanski a ja s’ malo osećam k’o prase u Teheranu. Klopaj riblju čorbu koja je nikakva i pravac jezero.

 

Prilaz jezeru

 

dpstXK2.jpg

 

Jezero je prelepo. Duvao je nekakav vetar, a ja sam molio Boga da me kiša obiđe.

 

qJ6TcFD.jpg

 

Na Bojani do Miljana i Kite Loop centra. Oni se pakuju jer sutra pale za Bg, a ja prvi put rasklapam šator! Nekoliko dana ranije, kada sam pozajmio šator od Kovača, spakovao sam ga u stanu i bio sam u fazonu, jeeeej, al’ je ovo zgodno, na šta mi Kovač reče, jeste, dok te ne bije vetar i ne pada kiša.

 

Ko je bio na Bojani zna kako je dole kada dune vetar. Duvao je. Da l’ me poslužila početnička sreća ili sam rođeni talenat, ne znam, ali za manje od 15 minuta (merio sam) šator je bio spreman, stvari ubačene u njega i vreća spremna za spavanje. Prvi put noćenje u šatoru je prošlo odlično! Jedina mana, moram da nabavim dušek umesto podloge, nažuljao sam svoje zmijsko telo, jer sam mršav, al ’malo sutra.

 

f3h7JKe.jpg

 

E’o malo mora i oblaka.

 

aDxEc0v.jpg

 

GE3OdNv.jpg

 

P. S. Da pojasnim zbog čega stoji skoro tri države u naslovu.

 

Ovde mislim da sam malo ušao u Albaniju, ne zvanično ali sam šetao Prokletijama malo dublje!

 

8. dan

13. 9. 2013. godine

 

Budan sam u sedam, pijem kafu, na Adi nema nikog, prijaju tišina i mir, al’ ja bih se malo vozio; to znači da bih trebao sve te silne stvari, koje sam poneo, da ostavim negde. Od tih silnih stvari, 70% mi nije trebalo naravno. Pošto Miljan i ekipa pale za Bg, to znači pakuj se Nenade i traži negde sobu.

 

QItOCM3.jpg

 

U planu imam još Kotor i Dubrovnik, tako da idem logikom bilo bi lepo da se smestim negde na sredini puta ka tamo. Gde ću, šta ću, hmmm, u Petrovcu nisam bio dugo. Pravac Petrovac.

 

Odmah u kafanu, doručak, kafa, raspitam se za sobu i nađem je za 10€. Planiram tu da ostanem dva dana, pa ću u Kotor i onda u Dubrovnik, zabošću kamp tamo i biću dva dana.

 

Skidam stvari sa motora, pravac plaža. Nalećem na drugaricu iz Krupnja sa dečkom, ispričasmo se i paljba dalje. Nekoliko minuta kasnije nalećem na Sikija. Upitasmo se za zdravlje, popismo kaf’cu i svako svojim putem.

 

A sada jedna napomena, na put od 11 dana ne preporučujem da krenete sa četvoro gaća, četiri para pantalona, trideset pari čarapa i bez ijednog peškira. Kupujem dva peškira, jedan da se obrišem a drugi za plažu (da ne mislite da sam se do sada fenom sušio, u smeštajima sam imao meškire, ovde ga nema, hebiga).

 

Plaža, more, kupanje! Voda je dobra, more čisto. Zaspah na plaži. Budim se posle 15 minuta, i rekoh hajde ti Necko u sobu, mojne da te smaže sunčanica, samo ti to fali. Sedim i razmišljam da l’ da spavam ili da bacim krug. Gde ću? Pravac Lovćen preko Njeguša, starim putem.

 

Dan prelep, 30+ stepeni. Sve vreme vozim u full opremi (full onom što imam, farmerice sa neoprenskim protektorima na kolenima, moto jakna, kornjača (HVALA MINA), rukavice i kaciga se podrazumevaju). Koliko god da je vruće, jakna je jakna, jednostavno to je neki moj rezon i njega se pridržavam.

Iz pravca Budve ka Kotoru, skrećem posle Radanovaca a pre Vuk Petrol pumpe desno i idem preko brda Trojica ka Lovćenu. Neposredno pre skretanja ima fudbalski teren sa desne strane, ima i putokaz.

 

Na pet, šest kilometara uspona ima skretanje ka tvrđavi Goražda, Petar, drugar koji vozi Vespu, a Kotoranin je, rekao mi je da je zanimljivo, da mogu da svratim, napravim nekakvu fotku, tvrđava je otvorena, ali mi je rekao da pazim, verovatno je negde pod propao i slično. Uglavnom, četvore oči da otvorim. I da, reče da je puna miševa i slepih miševa (nisam ih video).

 

Dolazim tamo, ulazim u tvrđavu i čuka kreće da lupa jače. Palim baterijsku lampu, ali skoro sve se vidi. Izbegavam mračne sobe i penjem se kroz nekakvo prozorče na bedem koji vodi skroz na „krov“. Odozgo pogled fantastičan, vidi se čitav tivatski aerodrom i deo Boke, milin’ca, pucam nekoliko fotografija i vraćam se na Vespu i palim put Njeguša.

 

Ulaz u tvrđavu

 

0LtlDga.jpg

 

Zidine

 

hnTnIxx.jpg

 

Pogled na aerodrom

 

LXs17j8.jpg

 

Tu nalećem na nekog lika, koji mi kaže da kad su gradili tvrđavu, jedan naš je pušten jer je preskočio kanal kojim je opasana. Austrougari su bili u fazonu, e Mile, ako preskočiš slobodan si, i on 5 metara k’o od šale. Posle toga su proširili kanal.

 

Malo sam okasnio, prošlo je pet, već vidim mučenje u povratku, far je smešan, brdo šljunka na putu, kontam dve čuke, nema šanse za manje. Negde pre Njeguša pomažem dvojici likova, stranci su, da se snađu, idu na Lovćen kao i ja. Idem dalje, na raskrsnici iz Njeguša skrećem desno prema Lovćenu, čekam ih, ostali su malo iza mene da ne promaše. Ovde je bre baš hladno. Ponosan sam na sebe i svoj genijalan plan jakna se uvek nosi! ;)

 

Pogled

 

E2CDTJ1.jpg

 

Dolazimo na Lovćen, vetar ubija i kontam da je 15 stepeni manje nego na nivou mora, možda i više. Ipak je ovo na 1660 metara nadmorske visine. Mauzolej se renovira. Dolaze ona dva lika kojima sam pomogao, upoznajemo se, iz Londona su, naravno počinje priča o fudbalu, oni su fanovi Junajted i Noriča, ja sam Arsenalovac. Penjemo se do mauzoleja, kad neko viče odande. Hajte bre požurite, ja do šest radim, sad je petnaest do sedam, sačekaću i vas. ODLIČNO! Ulazimo, odlazimo do vidikovca iza, pravimo fotke, obilazimo mauzolej, Englezi su oduševljeni, ali mislim da sam ja oduševljeniji. Ne znam da li znate da je plafon u delu gde se nalazi Njegoševa statua prekriven sa 220 000 zlatnih pločica? Nijedna osiguravajuća kuća nije prihvatila da ovaj mauzolej osigura, a vrednost skulpture Njegoša još uvek nije procenjena.

 

bGbhMWX.jpg

 

vNqocIw.jpg

 

Krećemo nazad, Englezi i ja, sve vreme smo zajedno, ja im prevodim šta ovaj lik priča o spomeniku. Zovu me na piće u Budvu, što da ne. Oni će voziti iza mene, jer ja znam put. Ispostavilo se kao odlična stvar, obasjavali su mi fantastično put. Mrak je odavno pao, i onda prava stvar! POGLED NA BOKU u noć! POEZIJA! Nemam reči koje to mogu opisati. Fotogafije ne dočaravaju to kako treba, tako da ih nisam ni pravio, imam samo nekoliko zalaska sunca nad Bokom.

 

PMnHmIJ.jpg

 

Silazimo na magistralu, Kris i Džordž piči ispred mene i za manje od pola sata smo u Budvi, odlazimo do njihovog smeštaja da ostave auto i ja svoju opremu i palimo do grada. Uzeli su karte da idu vozom do Beograda, Kris je završio nekakav civil engineering faks, nešto kao građevina kod nas, ali vezano za železnicu, pa hoće da vidi kako to izgleda. Pravac grad, pivo, fudbal, žene, Beograd. Neće da čuju da učestvujem u plaćanju, ali smo se ipak dogovorili, ja sam platio prvu turu, a oni će kada ih posetim u Londonu! Pitaju me šta da obiđu u Bg-u, pravim im spisak i šaljem ujutru na mail. Već je kasno i hladno. Palim po stvari i pravac Petrovac. Gladam sam kao vuk, kupujem nešto da klopam i pravac krevet.

 

P. S. Kris je ovaj Što liči na Gereta Bejla!

 

sL0tO7r.jpg

 

Pq4DPAa.jpg

 

P. S. S. Ovim putem do lovćena ima bezbroj divnih serpentina. Postoji legenda koja kaže da je Asutrijski arhitekt koji je gradi put bio zaljubljen u tadašnju kraljicu/caricu koja se zvala Milena, i da ako se serpentine malo bolje pogledaju sa jedne tačke može se videti slovo M, jedino je tako mogao da joj iskaže svoju preveliku ljubav.

 

No, dosta o ljubavi, sutra je novi dan, more, kupanje, izležavanje i sunčanje.

  • Podržavam 15

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 296 postova
  • Lokacija: Beograd

9. dan

14. 9. 2013. godine

 

Plaža, kupanjac i pravac Budva, idem da se vidim sa drugaricom koja dole radi a nismo se duuuugo videli.

Motor parkiram ispred nekakvog tržnog centra, bacam krug po starom gradu, dolazi Jovana, pijemo kafu, pričamo, bacamo još jedan krug i ja palim nazad u Petrovac.

 

U međuvremenu, planiram da skoknem do nekakve plaže blizu Petravca koju mi je Mina preporučila, na kojoj je bila nekoliko dana ranije. Plaža se zove Reka Reževića i u Reževićima je jelte. Pronalazim je, spuštam se dole, sunce već zalazi. Odlučujem da se ne kupam već da klopnem nešto.

 

Ovde sam ispao majmun, al’ bilo prošlo. Jedino mesto na kom su mi odrali kožu sa leđa i gde nisam dobio račun u Crnoj Gori. Kreten sam ispao što isti nisam traži, al’ sam bio u fazonu, e kad si majmun, i neka su ti izbili pare. Crni rižoto + paradajz salata sa malo rukole preko + kola u limenci 20+€.

 

Plaćam i krećem ka motoru, sedam na isti dajem kontakt, stisnem dugme za paljenje, kad čuje se kššš... Tu sam već gotov, preznojio se i pitam šta je Hebeno sledeće. Skidaj jaknu, kacigu, rukavice, odmah sam posumnjao na akumulator. Dižem sedište, a ono od silnih vibracija po onom makadamu i ovom putu ka Njegušima se olabavila klema, tj, nije dobro pričvršćena na akumulator jer se šraf odvio. Vadim nož i zavrćem uspešno klemu nazad, kontakt, dugme, vruuuuum! Jeeeej, izlazim na magistralu, sipam gorivo za ujutru i pravac soba. Pakovanje.

 

Moram da primetim da sam svaki put sve bolji i bolji. I brže se pakujem, i uviđam koliko sam gluposti poneo!

 

Hej, dva pakovanja hepo kockica, nikad se ne zna kad ću da ostanem sam u prašumi mesec dana i kako ću bez toliko hepo kockica da zgorim 45 kubika drva, realno?

To uvek može da se desi. A da, naravno gel za kosu je tu, jer nikad ne znaš kad kakva seljančica može da zaluta. A konac za zube, pa naravno, moraću da kradem mlade kukuruze, a svi znamo da su nezgodni i da zapadaju za zube? Cediljku za limun, posudicu u koju sam mislio da naspem kafu, dva ubrusa i ostale zajebancije ne bih pominjao.

 

A da, cediljku i kupku sam zaboravio na Zlatiboru, jer smo Marko i ja onomad proverili da l’ nam nešto nije ostalo, čak tri puta.

Spakovan sam i kontam ujutru Kotor, pa dva dana Dubrovnik (kamp) i onda nazad za Beograd. To je to, više nemam ni para, sve sam odlično uklopio. U međuvremenu šaljem poruku na fejsu ljudima iz Vespa kluba Dubrovnik da mi preporuče kamp. Odgovor stiže posle nekoliko sati. Sve superiška.

 

Da se vratimo na gaće, pravac lavabo, malo praška i „Da li bi prala naše gaće mače“! Rekoh kad sam tu, daj da sredim i ove pantalone sa Durmitor, malo sam nogavice izblatnjavio, ne vidi se, al’ rekoh daj to da popravim i peškire da iznesem napolje da se suše.

Sve sam ovo završio, kupnuo se i legao.

 

10. dan

15. 9. 2013. godine

 

Negde oko tri se budim, kiša pljušti, a ja u sebi mislim, jooooj miline, kako ću lepo i duže da spavam.

Sledeća scena, sedam sati, kiša i dalje pada, ja se lupam po čelu, iskačem na terasu i sve se mislim, ma niiiije, natkrivena je. Jeste, al’ malo sutra. Nemam gaće, nemam pantalone. Imam, al’ da vodu iscedim u kadu, mogao bih ribarnicu da otvorim i jedno pola tone šarana da ubacim.

 

Kiša pada, lomim se da l’ da ostanem u Petrovcu još jedan dan ili da idem do Kotora pa u Dubrovnik. Nastavljam da spavam, budan sam oko devet, oblačno je ali je kiša prestala. Gledam prognozu, danas, sutra i prekosutra kiša u Kotoru, u Dubrovniku danas i sutra, a sreda je već okej.

 

Ma šta znaju ovi iz hidrometeoroloških zavoda, uvek me zajebu, pakovanje na motor i kretanje. Donji deo kišnog odela mi je kao suknjica sa havaja. Pokušao sam da ga ulepim daktejpom, ali ne baš uspešno.

 

Izlazim na magistralu, kad eto ti nje.

- Ćao Necko, ti to pošao negde bez mene?

- Hajd molim te iskuliraj malo. Ne mogu da te se otresem. Kako sednem na Vespu ti ljubomorna kučketino počneš da padaš po meni. OKANI ME SE!

- Žao mi je dušo, neće moći.

 

Do Budve sam mokar, ma idem u Kotor pa šta bude. Kamioni me prskaju, patike su mi mokre, čarape, gaće, sve. Prolazim kroz tunel, a na prilazu Kotoru red od killometar automobila. Sve ih obilazim, pravac isped ulaska u stari grad, parkiram pored dva najveća motora, BMW LT-a i Honde koju sam prvi put tada video DN-01.

 

Planiram da obiđem Kotor, ali kiša tako ludački pada da sedam u kafić, pod suncobran i čekam da prestane. Da l’ da idem u Dubrovnik, tamo nemam smeštaj, mislio sam da kampujem, mokar sam kao čep, nisam u fazonu da puknem 50€ za dva noćenja, kiša posjačava, za dvadesetak minuta, u bašti kafića ima 5 cm vode. Opet proveram prognozu, padavine naredna dva dana. Izgleda da je vreme za povratak, kako je tako je, sedam na motor i teram do Beograda. Stajem samo da sipam gorivo i ako ogladnim. Imam brdo nekakvih „zdravih“ čokoladica i žitarica pa kako bude.

 

12:25.

 

Pakujem aparat u kesu za smeće pa ga stavljam u ranac, pasoš i dokumenta stavljam u jaknu, nije propustila kap vode bukvalno, niti jednom od ovih silnih padavina. Navlačim kesu na ranac i krećem put Podgorice. Idem do Budve, tu skrećem ka Podgorici i brzo stižem u istu. Kiše me razbija do ulaska u grad. Ulazim i pre skretanja ka Kolašinu stajem na pumpu i presvlačim se. Krećem da uzmem suve farke, kakve bre suve, pa sve su mokre. Okej, vozim u ovima, mokre su, pa šta. Neću nazad preko Durmitora već idem preko Kolašina i Mojkovca na Bijelo Polje i Brodarevo. Pa ću onda u Prijepolje i nazad dolinom Lima do Nove Varoši, Zlatibora, Užica i Valjeva do Beograda.

 

Čujem se sa drugom koji je iz Brodveja (Brodareva) i dogovaramo se da se vidimo u Prijepolju na kafi. Kaže on, hajde ti prvo kod mene, prolaziš kroz Brodarevo, pa ćemo lako. Okej, kontam ja, planira on mene da ostavi na konaku, a meni se sad ide u Bg, uhvatio sam ritam, nije mi naporno, Vespa ide kao blesava, ma, popijem kafu i teram po svom.

 

Deo puta od Kolašina do Brodareva je odličan, posebno deo pre naše granice i posle sve do Brodareva, krivine, nema gužve, milina. Sve to brzo prolazim, na graničnom prelazu, na Crnogorskoj strani, nema gužve, na dva punkta po tri vozila ispred mene, nema smisla da se guram, uredno čekam i prolazim, al’ kod naših kolona od cirka kilometar. Levi migavac i odmah iza prvog, niko ne pravi nikakav problem, prolazim i idem dalje. Ovaj deo puta sve do Kosjerića je odličan!

 

Stižem u Brodarevo, Vojislav me čeka, dolazimo kod njega, ulazim u kuću. Majka me naučila davno da nigde ne idem bez sto grama kafe. Na to dodah i čokoladu za Voju i domaćicu, najveće pakovanje, valjda će ostati za gorivo!

 

A tamo tetka Mira spremila slatko, kafa, rakija, čist peškir, raspušten krevet, večera, kolač i torta. I kako da kažem ljudima ne? Upoznajem se sa njegovim roditeljima, obilazimo imanje, klopamo i pravac napolje.

Brodarevo je lep mali grad kroz koji protiče Lim. Lim me oduševio. Popismo piće u Brodveju i palimo do Prijepolja. Tamo se zadržasmo kratko i nazad. Ja sam već gotov i zaspah u kolima u pola Vojine rečenice.

Spavanjac i navijanje sata u 5:25, jer planiram da u Beogradu budem do 12.

 

Odavde jedinu fotku koju imam je tele koje krava oteli dan pre mog dolaska.

 

ysi6Kqx.jpg

 

 

11. dan

16. 9. 2013. godine

 

5:15, budan sam, ustajem, oblačim se i spremam za polazak. Vespu smo sinoć uterali u garažu sve sa stvarima, tako da nema pakovanja jutros. Vojo hoće da kuva kafu, ma kakva kafa, vraćaj se čoveče da spavaš.

Brzo stižem do Prijepolja, sviće i vreme za vožnju je odlično, ali je pohladno, ima manje od 5 stepeni. Stajem na pumpu, nema bezolovnog, na sledećoj isto, sipam nekakvo kao superkul gorivo sa tristahiljada oktana. Isto sranje, kod mene na Vespi ne primećujem razliku.

 

Brzo stižem do Nove Varoši, Zlatibora i Užica. Ovde odlučujem da preko Kosjerića i Kaone idem na Valjevo, onda na Ibarsku i pravac Beograd.

 

Ima jedan deo lošeg puta posle Kosjerića (uglavnom oko kamenoloma), ovo ostalo je dobar asfalt. Posle Kaone se radi put, ne znam da li nov ili se stari obnavlja, ali je asfalt nov, a krivine izmišljene za peglanje. Vespa i ja uživamo. Još jedna pohvala za gume koje me nisu nijedno izdale. Ovde sam imao jednu malenu neprijatnu situaciju, lik ispred mene iz čista mira zabada kočnicu, ja na dvesta metara iza njega, al’ se zablenu u nekakvu livadu sa leve strane, vraćam pogled na put, kad on koči i otvara vrata. Pogled u retrovizor i obiđem ga sa leve strane, nije bilo rizično, ali pomalo neprijatno.

Valjevo, Lajkovac, Lazarevac, Beograd bez većih problema. Za manje od pet sati sam stigao. U Beograd ulazim pevajući ispod kacige Bjesove i pogađate ko me ovde čeka? ONA! OPET! Nekoliko kapljica na viziru.

 

Zaključci, opšti utisak i zapažanja:

 

Sve bih opet ponovo!

Šta bi ovo putovanje učinilo komotnijim: veći motor verovatno, saputnica (za ovo ne garantujem, ali nekako previše je utisaka i emocija da čovek proživi sam) i više pari gaća a manje čarapa.

 

Naravno, već drugi dan sam shvatio da motor i plan ne idu baš zajedno u jednoj rečenici, te sam se opustio i išao tamo kuda sam hteo. Ne baš kao guska kroz maglu, ali sam znao šta bih voleo da vidim, e sad ako stignem sve stignem, ako ne, Bože moj, sledeće ću godine.

Potrošnja je varirala od 2,8 do 3,6. 3,6 je naravno kada zavrnete ručicu gasa i ne stajete na pumpu dok se ne upali lampica sa sve brdom prtljaga na sebi i konjinom koji je zaglavio gas.

 

2,8, 2,9 je bila potrošnja na primorju i onom delu oko Skadra gde sam uživao u poglede, nisam terao na zadnji i potpisivao! :D

 

Durmitor me je očarao. Nekako, imam osećaj da me je kušao sve vreme kišom, padovima, prolivenim znojem, ali je nagrada uvek bila dvostruko veća. Durmitore, vratiću ti se definitivno.

 

A sada one zahvalnice koje najavih u početku:

 

Nadalini, koja je verovala od početka u mene i moju avanturu.

Maksi i Kovaču koji su brinuli i snabdeli me svim mogućim stvarima koje mi mogu zatrebati na putu i kampovanju. (Vreću, šator, vojnu porciju, bisage, baterijsku lampu), da ne nabrajam sve, imam revers šta sam zadužio! :D

Maretu i Ines koji su mi pravili društvo i navijali za mene sve vreme puta.

 

Mini, Sparcu, Muljazu, Popsiju, Marku, Dejanu i Petru (vespašima).

 

Alji Revolušnu koji je majstorski odradio servis.

 

Sigurno sam nekog zaboravio, ali njih ću pomenuti na proleće, jer nisam bio u Parizu a drugarica ode pre neki dan na studije.

Nisam ja kriv, zvala me da dođem.

 

Fotografije su nastale Canonom Rebel T2i (550D) objektiv je 28mm 2,8 i Samsungom S2.

 

Nemojte zameriti ako ima nekakvi grešaka u kuckanju, imajte razumevanja, ipak sam previše uzbuđen i još proživljavam sve ovo divne trenutke.

 

Pozdrav,

Nenad.

  • Sviđa mi se 1
  • Podržavam 39

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 107 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: TA 600

Svaka cast majstore! 1care.gif

 

Mi proletos odustadosmo od tog uspona na meandre Uvca jer je drugar vozio R65, pa kontali nije on za to namenjen... A ti Vespom... Svaka cast jos jednom!

 

P.S. Obozavam dela koja pomeraju granice, a ovo je jedno od njih... Reci da je mnogo lep osecaj kad neko sumnja u tebe, a ti uradis to sto si naumio... Vrh! 0takoje.gif

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 296 postova
  • Lokacija: Beograd

Nastavljamo u Zvezde Granda fazonu:

 

Hvala svima! ;)

 

@Arvak,

fascinantan je čin borbe sa sobom. Da li odustati ili terati dalje? Posebno na Durmitoru! Kiša, a ja mokar, blatnjav, nikakav, još sat vremena pešačenja, ali nagrada je uvek bude duplo veća od utrošenog truda!

 

Posle pobede sebe pada ogromno breme sa leđa. Naravno, pobeda, kakva je takva je, moja je!

 

Ljudi u svetu imaju mnoooooogo veće problem, al' da ne idemo široko.

 

Svakako je ovo bilo odlično putovanje!

  • Podržavam 3

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 163 postova
  • Lokacija: Beograd Karaburma
  • Motocikl: Dominator 500 & Transalp 700

Bravo Bagromane sjajan putopis i iskustvo koje ces pamtiti ceo zivot,uvek je taj prvi put nekako poseban (u svemu :aha: ),nego da neko slucajno ne procita ovo ko ne bi trebao? ;)

  • Podržavam 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 2883 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Kliks

Ako neces da kisnes, na Durmitor se ide najkasnije do 20. avgusta, ali nama svakako nije smetala kisa u ovom tvom super-putopisu. ;)

 

 

Bra`ooooo! :takoje:

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • I N S T R U K T O R, 1168 postova
  • Lokacija: Beograd i okolina
  • Motocikl: R1200GS

Svaka čast na avanturi i putopisu.

 

Demantovao si sve one koji misle da za ovakvu avanturu treba BMW 1200 GS ili već nešto slično.

 

Poštovanje ! :care:

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 54 postova
  • Lokacija: loznica,srbija
  • Motocikl: suzuki v strom 650 2008.

Lepo,sadrzajno samo nigde fotke devojaka iz Prijepolja i polugolih ruskinja(valjda nisu previse eksplicitne,he,he).Svakako,cestitam sa tako malo kubika toliko puno dozivljenog.Dogodine pojacaj kubikazu a i kilometrazu,pozdrav.:zdravo:

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja