Jump to content

Moto Zajednica

Od Irske do Srbije i nazad (2011)

Recommended Posts

  • Svrati ponekad, 199 postova
  • Lokacija: Skoplje
  • Motocikl: V-strom DL650

E, **bi ga druze... navukli se ljudi na ovaj tvoj putopis... a doduse nisu oni krivi, vec ti, ko te terao da pises u ovom stilu :aha::neznam:...

No sad, to ti je, sto ti je... tesko tebi ako ne zavrsis ovu pricu - imam osecaj bices tuzen od prisutnih clanova za ,,narusavanje citalackih prava" ili mozda za ,,dovodjenje sirokog auditorijuma u stanje citalacke zavisnosti..." :goodluck: Bilo kako bilo, dobro dosao nazad, posle ove na bas kratke pauze :dobrodosli2:...

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 69 postova
  • Lokacija: Dublin, Republic of Ireland
  • Motocikl: Triumph Thhunderbird Sport

Na putu prema Tours-u (Tur?) prisećam se iz nezanih razloga o pročitanim događajima iz Rimskog doba.

 

Mnogi ratovi danas otopočinju kao i oni davndašnji – u rano proleće, za vreme meseca marta (Martius, na latinskom) koji je u drevnoj Evropi posvećen bogu rata – Marsu (Ares u grčkoj) i iz tih razloga ujedno je i bio prvi mesec u godini. Kako drugačije otpočeti novi ciklus nego ponovnim rađanjem prirode, cvetanjem... i ratom. Logično. U rano proleće 52. godine pre naše ere, došlo je do prve veće bitke između rimljana i galskih plemena, predvođenih Cezarom i Vercingetoriksom. Ovaj događaj detaljno je opisan u Cezarovim Glaskim ratovima (knjiga VII). Teško je zaista pomenuti Cezarove spise i odoleti izazovu i ne prokomentarisati njegov stil pisanja u kojem koristi treće lice jednine kad pominje svoje ime – ileizam – za sebe kaže: „On“. Iako nam je svima poznato da je taj način govora svojstven deci ili onima koji se tek uče govoru, Tarzanu na primer, prvi utisak, koji bi, možda neki, ne odviše revnosni čitalac, mogao da ima je da taj način obaveštenja o događajima koji su se odvijali u prošlosti doprinosi neutralnosti pripovedanja. Ali čak bi i taj čitalac, nakon izvesnog vremena, shvatio da je upotreba trećeg lica jednine, zapravo odraz pokušaja da se sopstevni položaj uzdigne dodatno iznad čitataoca, čak i samog pisca, pa i svih drugih aktera u događajima koji se opisuju. Takav položaj verovatno je u potpunosti odgovarao veličini kakvu je Cezar predstavljao za svog života a i tokom naredna dva milenijuma. Reč Kajzer, u nemačkom jeziku - Vladalac ili Imperator, direktno je izvedena iz nemačkog čitanja latinskom imena Caesar, uostalom kao i reč Car u slovenskim jezicima.

 

julius-caesar.jpg

 

Da bi, dakle, otkonio pretnje po snabdevanje njegovih trupa od stalnih napada Gala, Cezar je odlučio da napadne najbogatiji, najveći i najbolje utvrđeni grad u tom plodnom i bogatom delu ondašnje Galije – Avaricum (Avarikum ili Avarik kako je ponegde ovaj naziv preveden kod nas, je ondašnji latinski naziv za Bourges). Do tog vremena Gali su već bili naučili da se efikasno štite od rimskih opsadnih mašina i trikova, a i sam grad je, po svemu sudeći, bio dobro utvrđen visokim zidinama od kamena i drveta, tako da je opsada Avarikuma, koja je usledila, predstavlja jednu od neizvesnijih antičkih bitaka i ostala je zanimljiva i danas. Po Cezarovom svedočenju rimljani su, preko šanca koji je opasavao zidine, za dvadesetak dana napravili čitavo, takoreći, brdo koje se pružalo uvis prema zidinama i bilo oko 30 metara široko i oko 100 metara dugačko. Gali su potkopavajući tunele ispod šanca uspevali u više navrata da uruše to veštačko brdo, ali su rimljani ipak, naposletku uspeli da „brdo“ dovoljno približe zidovima i preko svojih opsadnih kula i drugih ratnih mašina probiju odbranu. Opsada je završena potpunim uništenjem, za ondašnje prilike, velikog grada. Ne zna se koiliki je tačno Gala poginulo prilikom masakra koji je usledio.

 

 

avaricum04.jpg

 

 

Odlučujem se da u Tours-u napravim kraću pauzu za kafu, pronađem kartu u malo krupnijoj razmeri da bih mogao da identifikujem kreatnja po ovoj istoj zemlji od pre 2,000 godina i uporedim ih sa mojim, današnjim lutanjima.

 

Nastavak sledi...

  • Podržavam 3

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 69 postova
  • Lokacija: Dublin, Republic of Ireland
  • Motocikl: Triumph Thhunderbird Sport

311647_244578415659863_1968909105_n.jpg

 

Na putu D388 shvatamo da je Francuska jedna pretežno poljoprivredna zemlja, i ne bi se baš moglo reći preterano uzbudljiva za vožnju. Osim šumarka u okolini Sen-Ibera (Saint-Hubbert), nema ni drvceta. Samo nepregledna poljoprivredna dobra. Prema zvaničnim podacima 7% stanovništva radi na oko 700,000 farmi koje se prostiru na tri petine od ukupne površine Francuske. Očigledno poljoprivredno bogatstvo ovog kraja potiče od zemljišta bogatom vodom u slivu najduže reke u Francuskoj – Loare (Loire). Na našem putu do Beograda neće biti prilike da posećujemo dvorce uz reku ni da probamo mnogobrojna vina, poznata u ovim krajevima. To je zbog toga što naša putanja preseca tok reke Loare samo u jednom mestu: Tur (Tours). Pažljivi i naročito strpljivi čitalac će ceniti elipsu priče o opsadi kad čuje da su ovaj grad osnovali rimljani u I veku naše ere i nazvali ga Caesarodunum, odnosno „Cezarevo brdo“. Tek kasnije, nakon propasti carstva rimskog, grad je nazvan današnjim imenom. Tur je veličine Kragujevca otprilike, i njegov centralni deo iz daljine deluje kao da je igrađen od kamena, nekakvog bledog peščara.

 

Loaru prelazimo mostom nazvanom po američkom predsedniku izvandrednog obrazovanja i inteligencije Udrou Uilsonu (Woodrow Wilson). Udrou Uilson, Inače prijatelj i poznanik Mihajla Pupina, ostaće poznat i poštovan u našem narodu zbog njegovih zasluga i zaštiti interesa kraljevine Srbije za vreme i naročito nakon svršetka I svetskog rata. Upravo zahvaljujući njemu i njegovom zalaganju Sjedinjene Države su insistirale da delovi Makedonije ne pripadnu Bugarskoj, da Istra, Dalmacija, Cres, Lošinj i Zadar ne pripadnu Italiji (kako je to bilo predviđeno Londonskim ugovorom) a i da Banat i Baranja umesto Rumuniji pripadnu novoformiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Nepoverljivi čitaoče, iznenadićeš se da saznaš da se u znak Američke podrške Srpskom narodu, 28. jula 1918. godine na Beloj kući u Vašingtonu visoko vijorila Srpska zastava. Možda zbog toga, ovaj most, koji nosi Uilsonovo ime, nas pomalo podseća na Ćupriju na Drini. Iako je Tur otprilike na sredini njenog toka, Loara ovde izgleda mala i deluje kao da je gotovo presušila.

 

 

woodrow-wilson.jpg

 

 

Prolazimo zamak, i parkiramo se na južnoj obali reke, na jednom od većih trgova. Gorivo je na minimumu i velika gradska gužva odlaže novo točenje... Potražićemo benzinsku pumpu nakon predaha. Toliko vremena smo proveli na motoru danas da se još uvek osećamo privezanim za njega i ne želimo da ostavimo Stroma predaleko, ali i Uotson ima svoje potrebe. Žedan, gladan i umoran, primorava nas da se taktički parkiramo nedaleko od prodavnice novina (gde se nadamo da ćemo pronaći kartu u krupnijoj razmeri) i kafea gde ćemo utoliti žeđ i odanuti. Velika gužva i na ulici i u radnji. Moj francuski je toliko loš da je prodavačica izgubila sve svoje poverenje, i rukama, nogama i glavom – kao da mi pokazuje kako se u fudbalu postiže gol, objasnila gde mogu naći detaljniju kartu sliva Loare. Kako je lako prepoznati stranca u bilo kom gradu? Tako što, iznerviran, posle mnogo neuspelih pokušaja, na kraju krajeva, ipak odustaje od presavijanja mape, čije dimenzije je teško zamisliti da bi mogle biti veće. Spuštamo loše savijenu mapu na sto i ispred nas se stvorilo nekoliko simpatičnih cigančića, ili kako bi ih oni, koji misle da izbor naziva opredeljuje vrstu (ne)naklonosti prema manjinama, drage volje nazvali – mališana romske nacionalnosti. Oni se smeju svojim belim lepim zubima i bez obzira na to što su izgubili nadu da je njihova meta neki galantni amerikanac... Sugerišem Uotsonu da požuri sa ispijanjem kafe, jer se ovo stajanje odužilo a i gorivo treba da dolijemo. Imamo još oko 160 kilometara do Bourges-a. Sa traženjem hotela i mesta za dolivanjem goriva to može potrajati. Velika je vlažnost u vazduhu, pomislih, valjda neće biti kiše. Desni zglob. Vrum, vruum. Vruum. Cigančići mašu.

  • Podržavam 6

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 224 postova
  • Lokacija: Hamburg
  • Motocikl: NC750x, CMX500-penzionisan, Suzuki gsx750F - penzionisan

Svaka cast kolega! Uvijek i iznova uzivam gutajuci redove koje pises i gotovo da mogu osjetiti i namirisati sve sto spominjes, iako nisam ni prisao navedenim zemljama!

 

Respect!

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 69 postova
  • Lokacija: Dublin, Republic of Ireland
  • Motocikl: Triumph Thhunderbird Sport

Svako ozbiljnije stajanje na ovakvom putu košta. Ne samo vremena ili novca utrošenog za kafu. Pod ozbiljnijim stajanjem podrazumevaju se svi slučajevi prilikom kojih se silazi sa motocikla, gasi motor i skida kaciga i rukavice. U vreme kad je vazduh toliko vlažan da je gotovo lepljiv, mnogo je, naravno, bolja klima u vožnji, kad oko nas struji vazduh, nego prilikom stajanja, naročito ako se uzme u obzir sve ono što se od odeće, opreme nosi. Prilikom tog strujanja vazduha naše telo se aklimatizuje. Na nesreću, prilikom stajanja izgubi se ta aklimatizovanost. To je najveća cena pravljenja pauze leti. Potrebno je ponovo aklimatizovati telo u vožnji, nakon stajanja. Neki motociklisti to rešavaju tako što uopšte ne skidaju kacige prilikom stajnja. Neki imaju one kacige čiji se deo zaštite za bradu pomera na gore – „flip“. Mi skidamo kacigu uvek kad stanemo. Model našeg opažanja okoline sa kacigom na glavi je drugačiji od onog prirodnog modela opažanja, kojem smo se prilagođavali od rođenja. Jednostavno sa kacigom na glavi menjamo ne samo naš način opažanja nego i naš način reagovanja na okolinu. Iz tog razloga nastojimo da ova dakle, dva modela bivstvovanja držimo odvojeno. Naučili smo čak i da naš D-ring na kacigi nameštamo sa debelim rukavicama. Svaki put kad dolivamo gorivo, moramo i da podižemo „tank-beg“. Osiguravamo sajlama opet torbu na spremniku za gorivo i misao o tome da bi ideal ovog putovanja bio taj da se što manje ustaje iz sedla na motociklu, oblikuje se sama od sebe.

 

Kroz Tur protiče još jedna, manja reka – Šer (Cher), koja se nešto zapadnije od grada uliva u Loaru. Umesto uz Loaru, koja bi nas odvela severoistočno, do Orleana, mi pratimo uzvodno ovu drugu, manju reku na putu za Burž (Bourges). Odlučujemo se da zaobiđemo auto put, jer je duži i dosadniji za vožnju, nego do Virezon-a biramo regionalni put, koji prolazi kroz mnoga manja mesta. Od Vierzona do današnjeg odredišta idemo auto-putem, jer se hotel u kojem ćemo prenoćiti lako pronalazi sa auto-puta. I baš tu, kod tog mesta ne-baš-lakog-za-izgovaranje, nešto pre uključenja na auto-put A71 počinje da rominja kišica, laka k'o duša. Do Burža ima svega još svega 50-tak kilometara – da se izrdžati.

 

I zaista, kišica polako prolazi ka zapadu, a mi produžujemo ispod oblaka prema istoku i lako pronalazimo hotel na samom ulasku u grad. Hotel i nije hotel, već više liči na motele koji su se 70-tih zidali pored samih auto-puteva. Odabrali smo baš ovaj hotel zbog jednostavnog nalaženja, da ne bi gubili vremena u traženju odredišta. Parking koji je „hotel“ reklamirao na internetu u stvari jedan prostor ispred hotela – neobezbeđen. Pa dobro, pristupićemo metodu odvraćanja od krađe. Parkiramo, a Uotson se već žali na umor i glad. Gle stvarno - pomišljam, slažući se po prvi put sa Uotsonom, čitavog dana nismo ništa jeli. Uotson trlja ruke maštajući o debeloj šnicli, a mi se zamalo ne sudarismo sa jednim istetoviranim, modernim Galom na ulazu. Modernom Galu iz nosa viri minđuša, a na desnoj podlaktici šepuri se istetoviran crtež sumnjivih likovnih kvaliteta koji prikazuje ženu, očigledno, sa ne baš visokim moralnim načelima. On se ipak pomerio uljudno u stranu, da mi prođemo noseći u zubima naš veliki kofer, kacigu i tank-beg. – Mersi.

 

 

431839_245239365593768_1415272972_n.jpg

 

 

Sa recepcinarom smo se nekako sporazumeli da je a) Internet u kvaru, b) parkiranje na sopstvenu odgovornost i c) večera se služi još 10 minuta. To je neprihvatljivo, nama je internet neophodan. Videće.

 

Pod u „sali za ručavanje“ je od svetlih keramičkih pločica, ali Uotson nije spreman na ustupke u pogledu odlaganja večere. Konobar je isti onaj recepcioner samo sa belom krpom preko ruke. Mirimo se sa sudbinom, ali ipak naglašavamo da želimo da naša šnicla bude bolje pečena. Za svaki slučaj. Podsećamo konobara-recepcionara na našu zabrinutost u vezi interneta, ali mnogobrojne bubuljice na njegovom licu ne ulivaju nadu da će od toga biti išta. Sala za ručavanje je prazna, mi smo jedini gosti. Istetovirani Gal je negde nestao. Čekajući šniclu razmatramo polako našu situaciju, koja nam iz minuta u minut izgleda sve manje komforno. Nema nekog posebnog razloga za brigu, ali ipak mi putujemo sami. Ako bi se iko rešio da, recimo, ukrade motocikl – ovo bi bilo idealno mesto za to. Blizu puta, samo se odgura u neki kamion i cap: već ste na auto-putu. Napravićemo par snimaka motocikla pre nego što odemo na spavanje – da u slučaju krađe dokažemo osiguravajućoj kompaniji da smo učinili sve da odvratimo lopove. Za svaki slučaj. A internet? Kako sada bez interneta rezervisati sledeće noćenje? Možda će nas makar večera malko opustiti. Prepuštamo se intenzivnom žvakanju.

 

Odlazimo punog stomaka u sobu i tek što smo ušli, seli na krevet i otvorlili kartu u nameri da se orjentišemo za nastavak puta, neko pokuca na vrata. Naš bubuljičavi prijatelj. Internet je proradio. Napokon. Zaista? Hvala. To će nam olakšati sutrašnji dan.

 

Ovaj Burž, ili rimski Avaricum, je u taktičkom smislu dobro mesto za pauzu. Ako zamislite teritoriju Francuske – on se nalazi tačno u sredini. Prešli smo, dakle, pola Francuske za jedan dan. Samo oko 600 kilometara. Ako je to naš maksimum – pitanje je kako ćemo izrdžati ovaj put. Istina, nismo se mnogo umorili i pored gotovo nikakve ishrane. Zaključujemo da je voda glavna stvar i da je bila dobra ideja stalno obnavljati rezerve i cevčiti usput. Dobro. Internet jeste proradio ali mi smo i dalje nad kartom prostrtom na krevetu. Kuda dalje? Na jug, naravno – ali kuda? Burž, kako smo već istakli jeste na dobrom položaju za donošenje ovakve odluke. Ima četiri moguća pravca: Montpellier, Marseille, Cannes ili Torino. Monpeljer i Marsej nam se čine previše zaobilazno i odlučujemo se za Kan/ Torino preko Grenobla. Od Bruža do Grenobla ima oko 500 kilometara. Iako se nismo preterano zamorili ipak nam je bio potreban čitav dan da pređemo 600 kilometara. Teško bismo, očigledno prošli 750-800 kilometara do Kana. Udubljujeni u analizu kilometraže nad kartom, primetili smo ponovno kucanje na vrata tek kad je postalo dosta glasnije.

 

Otvaramo vrata, ali umesto bubuljičavog, ispred nas je stajao onaj oniži zdepasti istetovirani Gal sa ulaza. Nisam ni stigao da ga upitam šta želi, a već je počeo na tečnom engleskom, što nas je donekle zateklo:

 

– Da li biste želeli da podignete tužbu u vezi nesreće?

 

– Kakve nesreće? – odvratih kratko, a srce poče da mi lupa ubrzano.

 

Istetovirani kao da se čudio što ne znam o kakvoj je nesreći reč i mrzovljno je treptao, što valjda, mora sada da objašnjava, te gotovo zevajući odgovori:

 

– Pa, nesreće – sa motociklom?

 

Koraknuh jedan korak unazad, ka unutrašnjosti sobe, da se pripremim za neki eventualni nasrtaj na mene i odbrusih:

 

– Ne sećam se nikakve nesreće! Nisam učestvovao ni u kakvoj nesreći sa motociklom!?

 

Izgleda da je to zaineresovalo istetoviranog i on blago podiže glavu zajedno sa obrvama:

 

– Kako niste?

 

– Lepo – nisam! – odgovorih otresito.

 

Istetovirani se začudi ovome još više i reče polako: – Ali ja sam bio tamo i video udes.– Evo – dodade on u nameri da poentira – pođite samnom i uverite se.

 

On se na to okrete i krenu dugačkim hodnikom, očekujući bezuslovno da ga pratim, što ja i učinih, mora se priznati sa nestrpljenjem. Hodajući tako za njegovom siluetom prebirah bezuspešno po glavi. Na moje iznenađenje napolju je bilo svetlije i pored neba, koje je imalo boju olova. Motocikl nije bio tamo gde sam ga parkirao i ja naglo potrčah prema jarku iza hotela, zaboravljajući na svog vodiča. Iza jarka se pružalo veliko srebrnkasto jezero. Dok sam pogledom prelazio preko njegove mirne površine, hiljade ptica vinuše se u vazduh sa zaglušujućom bukom i ja se probudih shvatajući naprasno da se hotel nalazi tik pored aerodroma.

 

Nastavak sledi...

 

  • Podržavam 4

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 199 postova
  • Lokacija: Skoplje
  • Motocikl: V-strom DL650

hehehehe.... poceo si kao u dobrim serijama, da prekidas kad je najinteresantnije. Al' dobro... nije to lose... samo napred :zdravo:

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Nemanja Stojanović, 997 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Honda NC750X RH09

U sunce :staa2:

 

pred sam kraj sam krenuo da čitam sve brže i brže, kao da sam bio tamo i trčao napolje da vidim šta se dešava.

 

piši čoveče, piši!

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Пријатељ, 365 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: XT 1200 super tenere

Stvarno je krajnje vreme da napises da nastavak sledi u knjizari.Nisam siguran da ti je to namera,ali ovo stivo jako lici na tako nesto.

Meni si stvarno zanimljiv,pogotovu sto sam ziveo u Dablinu sest meseci,davne 2001 godine.

Zaista si probudio puno emocija.

Ako napises knjigu,kupicu je.Ako nastavis da pises ovde,citacu.Svakako cu sa svakim tvojim opisom uzivati.

Hvala na ogromnoj energiji koju ulazes.Mislim da to ima,zaista smisla.

Dublin,kako smo ga mi zvali,nije na mene ostavio poseban utisak,jer da sam dalje ostao,postao bih sigurni alkos.Sve je islo u tom smeru.Mogao bih ja jos puno,ali sam za tebe mikrocestica.

Sve ti najlepse,od srca zelim.

  • Podržavam 4

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 303 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: Suzuki GSF650S

Lepo ja kažem, nije bitno gde se putuje, bitno je šta čovek doživi i promišlja tokom istog...i onda ako ume ovako rečito to da ispiše...dobije se nadahnut, poetsko/filozofski putopis...."all you need is love"...Hvala Druže na retko nadahnutom pisanju(a za napor i želju da deliš svoju duhovnu intimu...to je već nešto što se stiče kroz naobrazbu i empiriju života i zaslužuje posebni veliki aplauz :takoje:)

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Enduraš, 6287 postova
  • Lokacija: Paracin
  • Motocikl: CRF300L

Hoces da pises nastavak jednom mesecno kao magazin ? Stvarno je steta sto tako radis, pocetak sam vec zaboravio, izgubio sam nit price i zainteresovanost je opala. A stvarno je steta, jer ovo stivo to ne zasluzuje. Sto ti lepo na zavrsis kompletan putopis u Word-u na tanane pa kad bude gotov objavis ga i gotovo, da bar uzivamo u citanju kao ljudi ?

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1855 postova
  • Lokacija: NBgd
  • Motocikl: Triumph Tiger 1050, Medlay 150

A, ako ti je mozda frka da ce ljudi ovde procitati putopis, pa ih onda nece interesovati da kupe (eventualnu) knjigu, nemoj brinuti. Puno nas odavde je posle citanja @Matijak-ovog putopisa kupilo njegove knjige, ja sam kupio dve i poklonio prijateljima.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja