Jump to content

Moto Zajednica

Prvi Put u Meksiko na Oranje

Recommended Posts

  • ¡Siempre adelante!, 2188 postova
  • Lokacija: Kalifornija
  • Motocikl: BMW F650GS... Harley-Davidson Nightster

NAPOMENA: Mozete kliknuti na svaku sliku da bi je uvecali

 

Prvi Put u Meksiko na Oranje

 

Bila je subota, i ja se probudih ranije nego sto je uobicajeno za vikend.  Planirao sam da odem negde na dva dana da se vozikam ali nisam bio odlucio tacno gde.  Napravih sebi sendvic i caj, pa uz dorucak se udubih u mapu juzne Kalifornije gde zivim.  Vec sam obisao dobar deo ovog dela Kalifornije, pa sam trazio neki put koji do tada nisam otkrio.  Gledajuci tako u mapu, pade mi na pamet da nisam nikad bio u Meksiku, a tu mi je pred nosom.  Internet kaze da od mog stana u Los Andjelesu do Meksicke granice ima samo 148 milja (238 km).  Iskopam neku mapu Meksika, i odlucim se da posetim gradic San Kintin (San Quintin) koji se nalazi na obali Pacifika i od granice je udaljen 185 milja (298 km).  Pogledam na brzaka na Internetu sta mi treba od dokumenata, i kaze treba Meksicko osiguranje i turisticka viza; i jedno i drugo se uzima na granici.  Ubacih jedne ciste gace, majicu i par carapa u torbu; pasos i nesto para u dzep, pa uzjahah moj Urban Battle Scoot (“Motor za Urbane Bitke”, t.j. BMW F650GS) i krenuh u zemlju tekile i ljutih papricica.

 

Do granice sam brzo stigao Autoputem 5-Jug.  Sam granicni prelaz, koji se nalazi nekoliko milja juzno od San Dijega (San Diego) licio je vise na naplatnu rampu koja ne radi - prosao sam kroz njega a da nisam ni stao.  Americke pogranicne straze ni nema na izlasku iz zemlje, a Meksikance je izgleda mrzelo da bilo koga kontrolisu.  Ipak sam se zaustavio ubrzo pored puta i pesaka se vratio do granice da uzmem vizu.  Meksicki Imigracioni sluzbenik se malo zbunio kad me video, jer mu ocigledno retko ko dolazi po vizu.  Kaze ne treba ako ostajem do 75 milja od granice.  Rekoh mu da idem malo dalje, i on mi lupi vizu u pasos i pozeli mi srecan put.  Odmah blizu njegove kancelarije bila je i jedna osiguravajuca kompanija, gde sam navratio i od ove fine devojcice kupio osiguranje za tri dana za 200 pezosa, sto mu dodje oko 20 Americkih dolara:

 

115023410-S.jpg

 

Nisam se zaustavljao u Tihuani (Tijuana), gradu odmah uz granicu, nego nastavih putem Camino Uno (Put broj 1) uz okean ka jugu.  Na tom putu me docekao Isus rasirenih ruku:

 

115023432-S.jpg  115023448-S.jpg

 

Dok sam vozio brzo mi je zapalo za oci da su Meksikanci mnogo kolegijalniji vozaci od Amerikanaca.  Na autoputu svi voze desnom trakom a levu koriste samo za preticanje.  U Americi u glavnom svako vozi kako mu je volja, pa cak i kad autoput ima po pet traka u svakom pravcu, preticanje moze da bude problem.  Meksikanci do duse voze jaaaaaako sporo.  Jedini koji su se ponasali kao stoka na putu bili su oni u kolima sa Kalifornijskim tablicama.

 

115023462-S.jpg

 

Posle predjenih oko 70 milja (112 km) od granice obreo sam se u gradicu Ensenada.  Na ulazu u grad se vijorila ogromna Meksicka zastava visine jedne desetospratnice:

 

115023472-S.jpg

 

Stadoh u centar gde sam klopao, i malo se prosetao glavnom ulicom.  Ensenada je turisticko mesto, i glavna ulica je nacickana radnjicama i restoranima.  Vecina konobara i radnika prica Engleski kol’ko –tol’ko, i ulice su ciste i lepo uredjene.  Ono sto mi se nije bas svidelo je veliki broj turista iz Amerike.  Mnogi su se ponasali uljudno, ali neki su bas bili stoka.  Nekim ljudima ocigledno nije jasno da kad putujes u inostranstvo postajes ambasador svoje zemlje.  Ako galamis, ponasas se arogantno i neljubazno onda tvoji domacini sticu utisak da su svi iz tvoje zemlje takvi.  Svakom bi trebalo ocitati lekciju o lepom ponasanju pre izdavanja pasosa.

 

115023510-S.jpg  115023497-S.jpg

 

Zasicen guzvom, i sad vec malo mrzovoljan, nastavih put dalje.

 

Put koji je do tada bio sirok poce da se suzava.  Odmah po izlasku iz grada cetiri trake su se pretvorile u dve (po jedna u svakom pravcu).  Ja manje puteve preferiram od vecih, ali ubrzo uvideh da ce ovaj put biti izuzetak.  Razlog su bili kamioni.  Neverovatno mnogo teretnjaka koristi ovaj put, i svi se krecu mnogo sporo.  Na deonicama gde su malo ostrije krivine brzina je padala cak do 25 milja na sat (40km/h), sto nekom ko voli da jurca na motoru nije bas po meri.  Prilika za preticanje na zalost nije bilo mnogo, ali su kamiondzije u glavnom bili kolegijalni i signalizirali mi kad mogu da preticem.

 

115023543-S.jpg

 

Da nije bilo kamiona ovaj put bi bio bozanstven.  Krivina za krivinom preko brda i manjih planina.  U trenutcima kad nije bilo nikog ispred mene bila je prava uzivancija ulaziti u krivine brzo a izlaziti iz istih jos brze.

 

Izletim tako iz jedne krivine, kad vidim malo dalje na sred puta stoji pandur.  Ja usporim al’ on mi pokaze da stanem.

 

Pandur: “ewkhnldshaosdhjk”

Ja: “Sta bre?”

Pandur: “hjklfsjkiujhshfjg”

Ja ugasim motor i podignem vizir na kacigi: “Lo siento… Que?”

Pandur: “Donde vas?”

Ja: “San Quintin.”

Pandur: “De donde vienes?”

Ja: “De Los Angeles”

Pandur samo odmahne rukom; ja upalim motor i nastavim dalje.

 

Postepeno brda postase sve manja, i dodjoh u ravnicu.  Sume i zelenilo se pretvorise u oranice.  I krivine nestadose, a zameni ih put ravan k’o strela.  Kamionima na putu se pridruzise traktori i razglabani automobili, pa guzva uskoro poce da me podseca na Los Andjeles.  Opet spora voznja, pa poce i da duva neki vetar noseci sa sobom pesak i prasinu.  Rekoh sebi, “jebo te Meksiko, sto nisi isao za San Francisko”.

 

Kad sam konacno stigao u San Kintin vec je pao mrak.  U to uvideh da sam se malo zajebo pri odabiru destinacije - ovo nije gradic na moru, vec selo okruzeno njivama.

 

115023559-S.jpg

(Centar San Kintina slikano sledeceg jutra)

 

Prodjoh glavnom dzadom nekoliko puta urnebesnom brzinom od 30 km/h trazeci motel.  Videh jedan sto mi je izgledao uljudno, pa se upurakirah i uzeh sobu.  Cena: 200 pezosa, tj. 20 dolara.  U dvoriztu hotela bilo je parkirano jedno 20-ak Harlija, sto mi je ulilo pouzdanje da je hotel bezbedan - ako se oni ne plase da tu ostavljaju svoje motore nocu, ne plasim se ni ja.

 

Priznajem da sam bio dosta neraspolozen.  Guzva, vetar, prasina, spora voznja... svega mi je bilo preko glave.  Legoh na krevet onako u punoj opremi, i upalih TV na kome su picili neki Meksicki narodnjaci.  Muzika mi se bas svidela - potpuno je drugacija od onog uzasa sto slusaju Meksicki imigranti u Los Andjelesu.  A igraci i igracice na spotovima su plesali fenomenalno i bas me odusevili.  Malo po malo meni se raspolozenje popravi.  U stvari, ukapirao sam da problem nije ni u Meksiku ni u smornom putu, vec u meni.  Svako bira kako ce da reaguje na situacije oko sebe, pa sam eto ja do tada reagovao na Meksiko tako sto sam bio nadrndan.  Odlucih da od sada pocnem da obracam paznju vise na pozitivne stvari oko mene a manje na negativne.  Ugasih TV, i krenuh u nocnu setnju San Kintinom.

 

Kao sto rekoh, ovo je selo, i kao takvo nema bas sta da se vidi.  Prodjoh pored nekoliko bircuza iz kojih je izbijala galama, nekoliko zatvorenih prodavnica, par grupica lokalnih alkosa koji su cirkali ispred vrata kuca, i lokalnog pandura koji mi se nasmesio i rekao “hello” na Engleskom.  Ulicom se sirio neodoljiv miris rostilja, i ja ubrzo spazih kiosk koji je bio odgovoran za ovo.

 

Meksicki kiosci su pomalo slicni nasim rostiljnicama na vasaru.  Izbor hrane se do duse svodi samo na takose.  “Tako” (mnozina je “takos”) je po izgledu slican girosu, al’ ima drugaciji ukus.  Tortilja (hleb koji podseca na palacinku) se pravi od kukuruznog brasna.  U njega se stavlja sitno iseckano meso po izboru - govedina (carne asada), svinjetina (puerco) ili piletina (pollo).  Neki kiosci prodaju i riblje takose (mariscos).  Uz meso idu razni prilozo po izboru - sitno iseckan paradajz, luk, kuvani pasulj, i sosovi razlicite ljutnine.

 

Sedoh na slobodnu barsku stolicu pred pultom kioska.  Podeblji Meksikanac mi klimnu glavom i promrmlja nesto na Spanskom sto nisam razumeo.  Predpostavio sam da me pita sta zelim, i ja mu kazem “tres tacos de carne asada”.  On opet klimnu glavom i doviknu nesto svom pomocniku koji poce da uzurbano secka meso.

 

Dok sam zvackao takose (koji su bili veoma ukusni) posmatrao sam radnike kako vesto sluze goste.  Dve zene su stajale iza debelog Meksa i spretno pripremale tortilje.  Jedna uzme saku testa iz povece vangle, i ubaci je u pljosnati metalni kalup.  Zatvori kalup i odmah ga otvori; testo ispadne pljosnato, okruglo i tanko kao palacinka.  Druga zena uzme pljosnato testo i baci ga na nauljenu ringlu.  Posle pola minuta okrene ga na drugu stranu, i dok si rek’o keks sveza tortilja je gotova.  Onda pomocnik od debelog Meksa uzima tortilju i u nju stavlja iseckano meso sa rostilja.  Svaki gost sam dodaje priloge, koji su poredjani na pultu.  Gosti su bili mahom farmeri sa porodicama, skromno obuceni, tihi i kulturni.  Bilo je pravo zadovoljsvto vecerati medju njima.  Jedino mi je bilo zao sto je moje poznavanje Spanskog ocajno, pa nisam mogao nisakim da pricam.

 

Posle klope vratio sam se u hotel i legao u krevet.  Bio sam super raspolozen, i rekoh sebi “koji ti kurac bi da se ranije onako nadrndas”.

 

Harli bajkeri su na parkingu napravili logorsku vatru, cirkali pivo, i pusili nesto sto meni nije mirisalo na duvan.  Njihova muzika mi nije smetala da brzo zaspim k’o klada.

 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • ¡Siempre adelante!, 2188 postova
  • Lokacija: Kalifornija
  • Motocikl: BMW F650GS... Harley-Davidson Nightster

Ujutro me probudio zvuk dvadeset Harlija kako pale motore.  Jutro je bilo toplo; nebo vedro.  Proverio sam na brzinu ulje, lanac i gume na motoru, natukao na sebe opremu i kacigu, i krenuo veselo u ekspediciju.  Prethodo vece sam od recepcionara dobio mapu lokalnih puteva i saznao da izuzev glavnog puta kojim sam dosao ni jedan put nije asfaltiran.  Ta vest me obradovala - ipak sam na enduro bajku, jel’da?!

 

115023171-S.jpg

 

Ubrzo sam nasao i “plazu”

115023157-S.jpg

 

115023188-S.jpg

 

Iako je bilo suncano, nije mi se kupalo, pa sam jutro proveo jurcajuci po zemljanim putevima na kojim nije bilo nikoga.

 

115023295-S.jpg

 

115023241-S.jpg

 

I tako vozikam se ja, osmeh od uva do uva ispod kacige.  Lepo vreme, suv put...  I ne primetim blato.  I naravno:

 

115023355-S.jpg

 

Ustanem iz blata i pocnem da se smejem.  “He, he, lepo sam im uzorao ovaj put.”

 

Probam da dignem motor, al’ nesto ne ide.  Skinem sa sebe opremu, odvezem torbu sa bajka i probam opet.  Nece.  Postavim foto aparat na stalak i ukljucim ga da sam skljoca, posto vidim de ce ovo biti “interesantno”, pa probam da dignem motor ovako:

 

110155084-S.jpg

 

Cim ga malo podignem, okliznem se na blato i padnem dole.  Opet ga malo podignem, opet se okliznem.  Onda probam ovako:

 

115023740-S.jpg

 

Ista stvar, samo sto ubrzo pocese da me bole ledja.  Ne mogu da verujem, pa dizao sam ga ranije, nije mi prvi put da ljosnem na zemlju.  Motor nije ni toliko tezak, negde oko 400 funti (sto mu dodje 180 kg).  Posle jos nekoliko klizanja, ledja pocese zesce da me bole, i ja ukapiram da necu moci da ga podignem sam.

 

115023774-S.jpg

 

Pogledam oko sebe, i vidim nigde zive duse.  U daljini spazim nesto sto lici na kucu, pa krenem putem pesaka.

 

115023802-S.jpg

 

Posle izvesnog vremena primetim da je izmedju mene i kuce neki kanal i da nema nikakvog mosta na vidiku.  E, do k...  Opet pogledam naokolo i vidim drugu kucu.  Nema puta do nje, al’ nema veze, i zapucam prema njoj.

 

115023841-S.jpg

 

Posle izvesnog pesacenja konacno se dokopah kuce.  Ovo su bili njeni jedini stanovnici:

 

115023887-S.jpg

 

Oni ne razumeju Engleski, a ja ne razumem Jareci, pa nisam mogao da ih pitam za pomoc.  Primetim zemljani put koji ide od kuce dalje, pa zapucam njim.

 

115023911-S.jpg

 

Stignem do sledece kuce i vidim cicu kako okopava nesto u dvoristu.  On ne zna ni reci Engleskog, pa ja pokusah mojim Indijanskim Spanskim da mu objasnim u cemu je stvar.  Vidim da je covek mnogo star i da ne bi mogao da mi pomogne, pa pokusah da mu objasnim da mi treba neko ko ima “la troka” (pikap vozilo).  On mi kaze da “Chavo” ima “la troka” i pokaze rukom kuda da idem, pa ja opet put pod noge.

 

Stignem do kuce gde zivi Chavo i nadjem ga kako nesto radi oko konja.  Objasnim mu onako rukama i nogama da mi je pao motor i da ne mogu da ga podignem sam.  On pozove svog zeta koji se zove Theodoro, pa sva trojica zajedno krenusmo sa “la trokom” ka mom palom konju.  Posle cetiri kilometra (Meksikanci koriste kilometre a ne milje) stigosmo do njega.  “Uno, dos, tres” i podigosmo motor.

 

115023957-S.jpg

(Chavo je sa sesirom, a Theodoro sa kapom. Motor se vidi iza)

 

Ja im se zahvalim i ponudim im 20 dolara.  Oni nece da uzmu, ja pocnem da navaljujem, i Chavo na kraju ipak prihvati.  Jos mi rece da je “mi casa su casa” (moja kuca je tvoja kuca) i ako mi ista zatreba da dodjem kod njega.  Ja mu se opet zahvalim od srca, i krenusmo svako na svoju stranu.

 

Ova neplanirana avantura me je dosta iscrpla, i ledja su me bolela nenormalno.  Malo sam se i uplasio da nisam mozda povredio neki prsljen.  Nastavio sam da se vozikam, ali svaka rupa mi je pojacavala bol u ledjima, pa na kraju odlucih da je mozda ipak bolje da se vratim na asfalt.

 

Stao sam na benzinsku pumpu, kupio aspirin i odmah se nakljuk’o istim.  Zatim sam legao na asfalt pored motora i cekao da bolovi malo prestanu.  Nije mi smetalo to sto je vetar opet poceo da duva i raznosi pesak i prasinu svuda okolo.

 

115023973-S.jpg

 

Posle krace pauze, pregledao sam motor i video da je jedino jedan migavac nastradao pri padu.  Nema veze, imam cetiri rezervna kod kuce (potrosni materijal, kao i rucice za kvacilo i kocnicu).

 

Uzjahao sam motor, i krenuo putem ka severu i granici.

 

115023990-S.jpg  115024018-S.jpg

 

Bez obzira na bolove u ledjima, umor, vetar i prasinu, bio sam odlicno raspolozen.  Sve sto mi je prethodni dan smetalo, sad je bilo potpuno nebitno.  Razmisljao sam o Chavu i Theodoru, i njihovom zivotu na siromasnoj farmi u Meksiku.  Obojica su ostavili dubok utisak na mene, i osecao sam se privilegovan sto sam ih upoznao, iako zbog jezickih prepreka nismo mogli mnogo da pricamo.

 

“Viva Mexico!” uzviknuh ispod kacige, i dodah gas.

 

115024051-S.jpg

 

Pre Ensenade stao sam na jos jednoj pumpi, ovaj put da kupim benzin (sto sam zaboravio da uradim na prethodnoj kad sam kupovao aspirin).

 

115024074-S.jpg

 

U Ensenadi sam stao da jedem, ovaj put picu jer su mi takosi bili dokurcili.

 

115023707-S.jpg

 

Dok sam jeo, prisao mi je jedan od radnika da me pita o motoru.  Znao je dobro da prica Engleski, pa sam mu ja ispricao moje dogodovstine i pokazao slike na foto aparatu.  On mi je ispricao malo o svom zivotu...  Da samo preko zime radu u toj piceriji, a preko leta vozi kamion.  Prevozi voce i povrce iz Meksika za Ameriku.

 

Potrosivsi i poslednje pezose koje sam razmenio, bilo je vreme da krenem kuci za Los Andjeles.  Bio sam presrecan svojim kratkim putesestvjem, i odlucio sam da kad budem mogao, ponovo dodjem u Meksiko.  Al’ sledeci put na malo duze.

 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • ¡Siempre adelante!, 2188 postova
  • Lokacija: Kalifornija
  • Motocikl: BMW F650GS... Harley-Davidson Nightster

Bravo! Jel smem da bacim ovo na naslovnu?

 

najzli

 

Naravno, nemoj ni da pitas. Pocastvovan sam, hvala!

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • ¡Siempre adelante!, 2188 postova
  • Lokacija: Kalifornija
  • Motocikl: BMW F650GS... Harley-Davidson Nightster

Odlichan putopis, za svaku pohvalu.

a Meksikanke, a Meksikanke ... ;D

 

Tenk ju. Meksikanke kubure sa Engleskim gore nego ja sa Spanskim tako da nista nisam mogao da uradim ovaj put.  Sledeci put kad budem isao navezbacu malo bolje Spanski, a ovaj cenjeni forum ce biti naknadno obavesten o rezultatima  :D

 

Muy bueno mi amigo  ;D

Obavezno se javi ako kada dodjes na east coast.

 

Cao majstore. Vazi, i ti isto ako dolazis ovamo na zapad  ;)

 

Sjajan putopis! Samo jos malo da se navezbas sa dizanjem motora! :)

 

Uh, nisam bas neki ljubitelj vezbanja bas te aktivnosti ;D

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1542 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: XLV 1000

Svaka čast! Uživao sam u tvom tekstu, a i slike su jako dobre! Kada si počeo da pričaš o tacos, setio sam se mog vremena u San Antonio, TX... Kada pročitam ovako nešto, prosto poželim da se vratim u tu zemlju, iako je načelno ne volim :)

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 124 postova
  • Lokacija: Sisak

Svaka čast na putopisu  ;)

 

Kako vidim da vozis i GS-a 1200 pa dobro da nisi sa njim pao, još se ne bi vratio iz Mexica  ;D

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 13 postova
  • Lokacija: Vankuver, Britanska Kolumbija

Hvala na reportaži. Pročitao u dahu!.

Opet si u meni probudio želju za Bahom (Baja California). Moraću pod hitno da počnem pripreme. Meksiko je milina.

 

Ako se odlučiš na put severnije od Oregona, javi se obavezno, uklopićemo nešto.

 

P.S. Tehnika dizanja "malog" GS-a sa najmanjim opterećenjem na leđne mišiće prikazana ovde

Odlična je, probao na svojim  ::)

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Gost
Ova tema je zaključana za nove odgovore.


  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja