Jump to content

Moto Zajednica

Yame on the road - SRB, CG i nazad

Recommended Posts

  • drrmrr, 751 postova
  • Lokacija: Kikinda
  • Motocikl: projekat rinfuz ;)

Upis sa kasnjenjem ...Ugac..shta reci pero jace od fotoaparata...:) Shto volim kad neko i bez "mede " uziva u voznji ...cekam nastavak...

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1366 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: Orion craus 49

Da bi nastavili putopis, moramo negde i putovati. Pošto smo se na odmoru više odmarali no vozili isti ću predstaviti samo kroz kolaž kratkih rezova. Povratak kući, tj. nastavak putopisa sledi nakon par fotkica. ;)

 

Panorama Petrovca(Link ka vecoj fotki)

panmala.jpg

 

 

Ka ostrvlju

3-3.jpg

 

 

Idila

DSC02506.jpg

 

 

Tenera gazi Barom

DSC02478.jpg

 

 

U sendviču peska i sunca 8)

2-5.jpg

 

 

Susret vatre i vode

DSC02530.jpg

  • Podržavam 4

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1366 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: Orion craus 49

Danas nam je divan dan, XT slavi rodjendan... ;D

4-2.jpg

 

 

Moj debeli lade, zašto ljudi rade (by Sars) 8)

DSC02469.jpg

 

 

Zijuuuu

DSC02485.jpg

 

 

Jadran ovaj... Marjan :)

DSC02440.jpg

 

 

Priroda vs čovek

DSC02446.jpg

  • Podržavam 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1366 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: Orion craus 49

Dan pred povratak - rasprava u toku.

Nenad neće da čuje za Durmitor. Ja živ neću da se vraćam istim putem. Ubedjuje on mene da idemo uz Moraču. Nagovaram ja njega da pregazimo Žabljak.

Nakon poodmakle diskusije, konačno dolazim do verovatno jedinog rešenja:

- Aj ovako. Ja ću da poranim i u pola šest da krenem rivijerom. Onda lagano ka severu preko Žabljaka. Naći ćemo se u Prijepolju, pa zajedničkim snagama kući.

- Ok. A kad ja onda da krenem da bi se sastali u makar slično vreme u Prijepolju? – interesuje se Nenad.

- Pa... Računaj da ću oko deset sati biti u Šavniku (nadam se tome gledajući u kartu) i to bi otprilike bilo idealno vreme za tvoj polazak.

 

Nastavili smo da tupimo još dugo u noć, ali predlog je na kraju bio usvojen. Nalazimo se u Prijepolju i čekamo jedan drugog. Ostalo nam je samo da verujemo da smo se ispravno nabaždarili, tj. da ćemo na dogovoreno mesto stići u ne velikom vremenskom razmaku.

 

Nisam sačekao zvono u pet. Probudila me je pozitivna trema dvadesetak minuta ranije, koja je obično vesnik leta u nepoznato. Sve stvari sam spakovao još sinoć uz pomoć spiska sa početka priče koji je konačno precrtan. Tačnije - krug je zatvoren.

Vezujem bisage, kačim kofer. Palim i zagrevam mašinu. Jutro je hladno i još uvek je noć, ali vreme je za polazak!

 

Sinoć su u Petrovcu održane „Petrovačke noći“. Narod se izgleda tek u zoru umorio žurki. Na putu je brdo nakvašenih vozača koji svojom slalom vožnjom ne dozvoljavaju preticanje. Kao poštovalac dobrog provoda, njihova vesela vožnja me ne nervira iako me blago zabrinjava. U susret mi ide još veselija ekipa! Moderan i veliki automobil sa tektonski bezobraznim ozvučenjem. Njihova žurka još uvek traje, ali polako curi kroz šiber. Na krovu su dve polu gole devojke koje djuskaju i pevaju. Ostatak zatvorenog krova trpi deo njihovog veselja jer je karoserija pretpostavljam slaba da istrpi udare velikih silikonskih žlezdi. Iza njih je kolona od nekoliko vozla čiji ih vozači ne zaobilaze. A i što bi? Prizor je pravi Hefnerovski.

 

Ostatak rivijere vozim uz skoro nikakav saobraćaj. Crna Gora i njeni posetioci još uvek bale na jastuk. U Budvi su jedino momci iz JKP-a budni. Smeće se odnosi zorom, kao i svuda u svetu.

 

Dva dana pre polaska kući sam išao do Tivta. Jedna jedina uska uličica koja vodi obalom zaliva je bila puna kupača. Pojedinci su se bukvalno izležavali na crnom asfaltu. Ovog puta samo par biciklista i par penzionera sa novinama.

 

DSC02539.jpg

 

U Kotoru me mimoilazi konvoj skovan od desetak terenaca. Džip do džipa sa krovovima punim prtljaga. Ovo je već treći put da uočavam ovu istu ili bar sličnu ekspediciju.

Nailazim na otvorenu pekaru i uzimam par kroasana. Nek se nadju za uz put. Pekara deli baštu sa bircuzom koji vlasnik upravo otvara. Ostajem da popijem kaficu. Društvo mi pravi meštanin u poodmaklim godinama. Započinjem priču pitajući ga za put ka Nikšiću a on nastavlja:

- A gde ideš sine?

- Pa išao bih do nacionalnog parka Durmitor. Preko Žabljaka bih prešao.

- Blago meni, ti lepo idi do Risna pa odatle ka Nikšiću. Nov put za sever je aman gotov i još samo jedan mali deo nije završen, ali mislim da to za tvoj motor neće biti problem.

 

Oću da mu verujem, zašto ne? Pa nije on iz moje ulice pa da putnike namernike šalje uvek u pogrešanom smeru.

 

Jedan deo Boke već šamara sunce. Drugi je u dubokom hladu.

 

DSC02542.jpg

 

DSC02546.jpg

 

Posle Risna se odvajam, ostavljam Boku iza sebe i to sve putem koji je verovatno prvi budući crnogorski auto put. Sam, samcijat u cele tri trake! Putari su odlično poradili na označavanju trase. Svuda su znaci za ograničenje čijem broju dodajem 30 i tim zbirom opet lagano ulazim u krivine. I znacima verujem.

 

DSC02549.jpg

 

Od Draglja opet deonica nekog starog zaboravljenog puta i opet kolona. Neko me je prokleo kolonama na ovom putu. Našao sam ih bukvalno sve! Pretičem ih punim gasom jer ne mogu više da se kolonizujem. Čim vidim kolonu, oblije me znoj na nernoj bazi. Čujem kako psuju zamnom, ja ih blagodarim i dodajem gas.

Čep su napravili vozač autobusa i vozač cisterne sa druge strane. Jarčevi i da žele, sada ne mogu da se povuku. Sviram im u navratima, kako bi mi napravili još samo par milimetara jer mi je toliko dovoljno da se provučem. Preznaja me i moj vazduhom hladjeni konj koji greje kao sunce. Konačno prodjoh! Čak je i druga strana nadrndana i nezadovoljstvo opet okreće prema meni jer sam se ja uspešno izvukao. Nešto mašu rukicama – valjda prete! Ko zna od kada su tu? Možda od Nove Godine. Mašem im i priželjkujem da svi skupa proslave i sledeću.

 

Stižem do Slanog jezera nadomak Nikšića. Devet je sati. Zovem Nenada koji je spreman kao puška u hajduka i poručujem mu da krene za otprilike četrdesetpet minuta. Ja ću tada verovatno piti drugu kafu u Šavniku.

 

Nastaviće se...

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1366 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: Orion craus 49

Kroz sam centar Nikšića nisam prošao jer je put vodio periferijom. Vodio sam se mišlju da po drugi put posetim dvor kralja Nikole, ali s' vremenom sam zaratio još jutros kad sam krenuo. Tako da, pravac Žabljak!

 

Ulazim u Šavnik i tražim neku kafanicu... Baš na punoj desnoj krivini ona nalazi mene. Sok i kafa naravno. Dehidracija je stalni posetilac vožnji na 30+ stepeni. Sa domaćinima razmenjujem informacije i rešeni su da ih pratim ka Žabljaku jer su krenuli da obrste neke prasetluke. Kažu da je već sve spremno i da ih ekipa čeka. Prihvatam da ih pratim ka Žabljaku, ali mrs moram da odbijem. Ipak sam u škripcu sa vremenom. Napominjem vozača teget golf dvojke da ću da ga preteknem ukoliko bude spor za mene. Da li je on to shvatio kao rat i poziv na trku, ili stvarno vozi tu vožnju po serpentinama i putu jedva širokom za dva vozila, ali jedva sam hvatao korak sa njim. Toliko su ga ganjali da sam na par mesta pomišljao da je suludo što ih i dalje pratim.

Na sred ničega kafana. To je bio kraj njihovog puta na tu stranu. Ceo proplanak je mirisao na na pečenu svinju, da sam u trenutku pomislio da sam stigao kući.

 

DSC02560.jpg

 

Pred sam ulazak u Žabljak stajem da se samo-slikam. Primećujem da je vetar dosta jak. Neko je zaboravio da zatvori vrata i sad vuče strašna promaja.

 

DSC02561-1.jpg

 

Pored mene sa zvukom sirene protutnja i honda transalp sa dva čergara na njemu.

Prolazim kroz Žabljak i sada ja sviram čergarima koji odmmaraju sebe i konja pored puta. Ni u Žabljaku ne ostajem dugo. Imao sam pet minuta vremena koliko da isperem alveole na čistom planinskom vazduhu – naravno s cigaretom u desnoj ruci.

Odvajam se desno i nadam se pravom putu ka Tari. Kreće i "downhill".

Pali mi se lampica za glad i rešen sam da dezintegrišem kotorski kroasan koji se još jutros sakrijo u koferu. Pobegao je nakon pogubljenja par mu bliskih prijatelja. Neverovatno! Sad je vrućši nego jutros svež u sedam.

Dok odmaram pokušavam da zaustavim nekog da mi potvrdi pravac kojim sam krenuo. Sama gospodja u vozilu godina sličnih njenim, odmahuje rukom na moj poziv na zaustavljanje. Nakon nje, uspevam da zaustavim BMW, čini mi se x5 i stariji bračni par u njemu:

- Jel ovo put za Pljevlju? - pokazujem na nizbrdicu.

- Do you speak english?

- Aha! - rekoh i krenuh u trening svog tvrdog šumadinskog akcenta.

 

Potvrdjuje moje verovanje i moju intuiciju – na pravom sam putu. Interesuje ih odakle sam, a nakon odgovora se čude kako kao komša iz Srbije ne poznajem put. Objašnjavam im da prvi put gazim ovu džadu i ovaj deo Crne Gore. Oni su iz Albanije, Tirane tačnije i trenutno su na odmoru. Na moje ne baš preveliko oduševljenje koje nema veze sa njihovim poreklom (umor i vrućina uzimaju danak pa ne izgledam kao veseli štrumf) gospodja mahnito uzima krst u ruku koji je okačen o retrovizor i  ljubi ga u navratima. Pokazuje mi da su Albanci - hriščani. To mi je bilo smešno, a njima još više moj odgovor da sam ateista. Pozdravismo se kao stari drugari i jedni drugima poželesmo sreću na putu.

 

DSC02567.jpg

 

Opet me obilazi transalp čiji vlasnici ovog puta mašu.

Desetak kilometara dalje, ja obilazim transalp.

Stajem pred most na Tari. Obilazim ga tražeći mestašce za dobru fotku. Vraćam se a pored mog motora transalp! Rekoh, bio bi red da upoznam ljude s' kojima se vijam već pedeset kilometara.

 

Jozef sa devojkom koja se u medjuvremenu izgubila put bandžija, obilazi Balkan. Prošli su Srbiju, gaze Crnu Goru pa će u povratku obići Bosnu i Hrvatsku, zatim preko Madjarske i Slovačke kući. Uglavnom menja transalpe i zagovara kvalitet starijih modela. Kaže da su ga uvek bolje slušali transalpi sa početka devedestih. Takodje pohvaljuje i kvalitet Xta. Beše mi drago što ne kudi ragu. Najveći utisak sa svih putovanja na njega je ostavila Mongolija. Sa par drugara ju je pregazio uzduž i popreko na dvomesečnom putovanju.

Razilazim se i sa njima i teram dalje.

 

DSC02565.jpg

 

Nastaviće se...

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1366 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: Orion craus 49

Sa Nenadom sam se zadnji put čuo kada sam pravio pauzu iznad Slanog jezera na putu ka Nikšiću. Pitam se kako napreduje? Dokle li je stigao? Ne daj Bože, ima li nekih problema? Zvaću ga čim stignem na granicu jer ću tada imati vremena za par poziva. A i blizu sam prelaza...

 

Pratim neki džip stranih tablica koji dobro jaše svoje konje (konjažu). Super mu ide - i meni s' njim. Malo problema mi zadaje gumeni uložak ručice gasa. Da li se zbog konstantnih visokih temperatura ili ko zna čega, ručica se blago raširila pa gubi grip. Drugi okrivljeni je WD sprej prskan po osovinici prednje kočnice koji je vrlo moguće skrenuo s puta, nekako našao taj ćorsokak i podmazao. Uglavnom, za pun gas ručicu sada treba okrenuti bar dva kruga, a i nakon toga konstantno je namotavati.

Uvek sam bio majstor za kuvanu klopu, evo sad i roštiljam za medalju.

 

Konačno granica. Ispred mene OPET dvadesetak vozila. Šta sam kome skrivio? Na retrovizorima i metlicama brisača uočavam detalje za ličnu higijenu – znači svadba! Sklanjam se sa strane u ladovinku koju pravi limeni krov punkta, gasim motor i čekam svatove da se ponovo grupišu u drugoj državi. U tom trenutku čujem telefon i istog trenutka pomišljam na Nenada.

SMS glasi: - Ja sam na graničnom prelazu. Javi gde si.

Neverovatno ali istinito. Krenuli smo u razmaku od preko četiri sata, različitim putevima, nošeni ni sličnim idejama, a opet u isti minut nagazili granicu. Zaključujem da pored odličnog nosa za kolone i gužve (jednostavno ih ne mašim), upravo stečenog skila za roštilj, imam i neverovatnu žicu za tajming.

 

Nenadov granični prelaz je od Prijepolja dalji nekih dvadeset i kusur kilometara. On u Srbiju ulazi sa Bijelog Polja, a ja sa Pljevlje. Tih dvadeset kilometara meni poklanja celih dvadeset minuta da se malo odmorim. Sipam gorivo za davno zaboravljene i znojave dinare. Nekako mi drago što smo opet prijatelji. Zaustavljam se u parku na samom ulasku u grad i razbacujem stvari svuda po travi da se malo prosuše. Preko puta je izvor ledene vode...

 

prijepolje.jpg

Prijepolje - slika je preuzeza sa interneta

 

Stže i tenera... Puni elana razmenjujemo priče koje smo usput sakupili. Izgledamo kao prijatelji koji se poodavno nisu videli. Svako izvlači anegdotu iz rukava, prepričava svoju vožnju i saobraćajne situacije. Lavina pantomima i glasom prenetih iskustava je nezaustavljiva.

Imamo još dosta do kuće, a i oblaci nadolaze. Sedeljka ne sme mnogo da potraje...

 

Pred Zlatarsko jezero – zastoj. A šta bi drugo? Putari rade donicu Nova Varoš – Kokin Brod. Probijamo se ne čekajući polazak naše kolone.

 

DSC02569.jpg

 

Na putu Kokin Brod – Zlatibor primećujem odsustvo saobraćajnih znaka. Put je odličan, na nekim delovima i sa tri trake, dok su znaci za ograničenje brzine vrlo retki u odnosu na slične puteve u Crnoj Gori. Tamo sam na osnovu znaka zaključivao u kakvu krivinu ulazim. Da li samo zbog toga ili zbog pada na toj deonici od pre tri meseca, vozim dosta opreznije. U svakom slučaju - minus za naše putare!

 

Na Zlatiboru osećam pravi zamor posledice beskonačnog okretanja ručice gasa. Povezujem iskustvo sa prvim grupnim, klinačkim izlascima u grad na dugonoćne partije stonog fudbala u davno nestaloj „Komi“. Nenad nudi rešenje. Izolir trakom u crvenoj boji pojačavamo debljinu one plastike ispod ručice. Stvar rešena! Sve je kao na novom motoru (na kojeg nikad nisam seo).

 

Opet stajemo u Ovčarsko – Kablarskoj klisuri. Iza mene je dvanaestočasovna vožnja i naleti umora su sve češći i ozbiljniji. Na trenutke hvatam sebe u vožnj,i kako ni delić koncentracije ne koristim za istu. U mislima nisam na putu.

 

DSC02571.jpg

 

Počinju i prve kapi kiše. U roku od pola sata – veliki pljusak! Na pola puta od Čačka ka Kraljevu, vreme se stišava. Padalo je taman toliko da kruniše ovo putovanje.

 

Vozili smo po svakakvim putevima, temperaturama, plažama, šumama, serpentinama, mestima i naseljima... Sa svakakvim ljudima, ali nismo ukrštali mač sa kišom. Ipak, pred samu kuću, sve sa nas je sprala. Sve sem stečenih iskustava i brdo zlata vrednih sećanja!

 

 

**************************************************

Pošto sam putopis započeo fotografijom dveju yamaha, glavnim nosiocima ovog puta, istim društvom i zatvaram krug.

yame.jpg

 

Veliki pozdrav!

  • Sviđa mi se 1
  • Podržavam 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Ne silazi, 5490 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: XT1200Z Super Tenere

@Doktor

Idemo li na Rudno? ;)

 

Nazalost ne, drugar mi se zeni...

 

PS. prodao sam cvaju, na putu sam jednoj XT pa mozemo posle da istrazimo...

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1366 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: Orion craus 49

Ugac vidim da si i ti poprecivao.

samo lepo vreme i ima da zvizdi :zvizduk:

 

svaka cast !

Ove godine jedan malo veći krug da napravimo. :)

 

Ostali, hvala! :zdravo:

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja