Jump to content

Moto Zajednica

Rumunija / Transfagarasan 2010

Recommended Posts

  • U prolazu, 21 postova
  • Lokacija: Krusevac
  • Motocikl: Yamaha TDM 850

Veče pred put. Pokret je sutra ujutru u 6:30. Dakle, ustajanje u 6. Hvata me neka nervoza i neke glupe misli mi prolaze kroz glavu. Loš predosećaj da ću se na putu razboleti ili, ne daj bože, da će se destiti neki kvar na motoru. Valjda je to normalno . Početnik sam u ovome pa sam pun strahova.

 

Legao sam u ponoć i odmah mi je bilo jasno da se naspavati baš i neću. Budim se iz polusna na svakih sat vremena u panici da se ne uspavam. Kao u sedmom razredu pred ekskurziju.

 

U 6 puzim iz kreveta i pijem kafu razmišljajući šta da radim. Ne znam za sebe koliko mi se spava. Kako ću ovakav na dva točka pa sve do Karpata..Mozak mi ne funkcioniše. Po stoti put proveravam da li sam spakovao sve što treba. Da ne zaboravim rezervne unutrašnje gume. Važno. Doduše, nemam ideju šta bih radio sa njima kada bih imao defekt. Sigurno ne bih znao da ih montiram. Svejedno, nosim ih zbog lažnog osećaja sigurnosti.

 

Sve je tu. Fasciniram samog sebe osećajem za važnost pojedinih detalja u pakovanju. Eto, recimo, poneo sam čačkalice! Ne želim sebi da dozvolim frustraciju bezuspešnih pokušaja da jezikom izvadim komad mesa nezgodno zaglavljenog u šupljem zubu. To će me ometati u vožnji. Bilo je ,doduše, nekih sitnica koje sam smetnuo sa uma fasciniran time što sam se setio čak i čačkalice, a čiji nedostak može ometati vožnju bar koliko i čačkalice. Da. Toalet papir.

 

U 6:30 sam potpuno spreman i čekam na zbornom mestu ispred svoje zgrade. Posle 10 minuta čujem iza ugla umilno brundanje još jednog Transalpa. Mitri stiže. Bez mnogo priče krećemo. Vrlo brzo smo na putu za Zaječar. Shvatam da mi je sav umor neprospavane noći nestao onog trenutka kada sam zavrnuo ručicu gasa i začuo huk vetra. Osećam se odlično i potpuno skoncentrisano. Uživam u svakom kilometru. Prolazimo prilično hladnu Čestobrodicu, zaobilazne puteve oko Zaječara  i prvi put stajemo u Boru da kupimo kiflu i jogurt za doručak. Na par kilometara dalje sedamo u neki korov pored puta i slatko jedemo svoj bogati doručak gledajući automobile koji prolaze i dogovarajući se kako ćemo dalje.

 

Mitri je planirao da svratimo u Negotin kod njegovog drugara sa BJ foruma. Ja u Negotinu imam kuma. Možemo kod njega na kafu? Brzo shvatamo da bismo obojica još vozili. Ne prekida nam se dobar tempo koji smo uhvatili. Negotin otpada. Pravac Kladovo.

 

Piće u kladovskom  restoranu u hladu pored Dunava itekako prija. Prošlo je 11h i sunce je dobro upeklo. Protežemo noge gledajući preko reke u Evropsku Uniju. Iako Srbija još nije, nas dvojica smo oko podneva ušli u Uniju. Rum (uniju).

4INlT_16072010414.th.jpg  bqaFN_16072010415.th.jpg Zquit_kladovobrod.th.jpg

 

Za dobrodošlicu, posle par kilometara, čeka nas semafor i radovi na putu. Odmah zatim i drugi, pa treći i četvrti.  Proradili su mi živci. Vrućina je nepodnošljiva u opremi. Posle nekih pola sata spore vožnje i čekanja radosno dodajemo gas i jurimo ka svom prvom mestu za pauzu u Rumuniji: Baile Herculana. Željni hladjenja uz bržu vožnju, promašujemo skretanje i zatim se vraćamo desetak kilometara da bismo najzad stigli.

 

Gradić je neugledan, kao i većina sličnih u Srbiji. Naručujemo sendviče u prvom restorančiću na koji nailazimo. Konobarica ne zna ni reč engleskog, baš kao ni mi rumunskog, a i sa pantomimom ne stoji najbolje, tako da smo bili vrlo zadovoljni kad smo uspeli da joj objasnimo da želimo sendviče. Dobili smo nešto što bi trebalo da se zove Hot Dog u punom značenju tih reči. Bilo je toliko Hot da 15 minuta nismo imali hrabrosti da zagrizemo, a sadržaj je bio tako čudnog ukusa da je mogao da bude i Dog. Medjutim, to nam nije smetalo jer smo bili uzbudjeni u iščekivanju nastavka putovanja.

 

Sporednim putem do Baia de Arama. Naziv mesta koji nikako nisam mogao da zapamtim. Zvuči kao da je u pitanju neka mondenska plaža u Brazilu, a ne još jedno neugledno mestašce u Rumuniji.

 

Tih 60 kilometara oduzelo nam je mnogo više vremena nego što smo planirali. Put je na granici off roada. Odličan za izmeštanje bubrega. Srećom, okružen je debelim hladom šuma i žuborom reke.  Mitri ljubomorno čuva svog Transalpa od rupa pa ga nekoliko puta čekam da me sustigne. Na polovini te deonice Mitri traži pauzu. Muče ga grčevi u levoj nozi. Ubrzo je sve u redu. Skida widstopere sa kolena i nastavlja vožnju samo u farmericama. Konačno savladavamo sve rupetine na putu do Baia de Arama.

2s6Fh_16072010420a.th.jpguXIMg_16072010417.th.jpg

 

Tu bi trebalo da skrenemo ka Targu Jiu. Iznad prvog semafora na koji nailazimo stoje putokazi sa raznoraznim pravcima ali nigde ne vidimo Targu Jiu. Gde se skreće? Parkiramo na prašinu pored puta i prelazim na drugu stranu da pitam nekoga gde da skrenemo. Velika je vrućina i svi su se sklonili u hladovinu. Ulazim u prvu birtiju. Niski plafoni, niske hoklice. Šarmantno prljavo, kao i u svim seoskim kafančugama. Odmah sa vrata, onako u punoj opremi, uzvikujem: „Targu Jiu!“. Desetak lokalnih pripitih muškaraca, polovina golih do pasa, sa velikim interesovanjem okreće glavu prema meni. Da li zbog činjenice da svi sede na niskim hoklicama ili zbog niskih plafona, samom sebi delujem jako veliko. Značajno ponavljam „Targu Jiu“. Zvuči kao junački pozdrav. Publika u kafani tako i reaguje. Kao da ih je pozdravio vitez kralja Artura. Belo me gledaju ne shvatajući šta ja to kažem. Trezniji medju njima inteligentno povezuju da ja tražim put za taj grad ali da ne znam kako se to na Rumunskom izgovara. Ne znam ni sad.  Jedan od njih ,obučen i prilično trezan, počinje da mi vrlo detaljno objašnjava gde da idem. Na tečnom Rumunskom. Da li je moguće da moram pantomimom da mu objašnjavam da ga apsolutno ništa nisam razumeo. Svi gosti u kafani su prekinuli sve svoje razgovore i usredsredili su se na mene. Jedan ,malo manje trezan i polugo, dosetio se kako da mi objasni i, dajući drugarima rukom znak da umuknu, počeo je da primenjuje tehniku koja je vrlo popularna kod onih koji ne govore strani jezik: ponavlja reči svog prethodnika ali tri puta jače. Urla na mene i svakih par sekundi proverava da li razumem: „EEH??“. Vidim da je vrag odneo šalu i da se ostatak kafane oštri da mi još detaljnije objasni put pa grozničavo klimam glavom ne bih li ga prevario da razumem. A onda, tračak nade. Onaj prvi sa košuljom pita: „ Engleze...uhm..English?“ . Sav znojav, što zbog opreme što zbog objašnjavanja, očajnički uzvikujem: „Yes! Yes! English!“. – „Eeh...Ok. English...“ Pažljivo pratim i čujem „##“!“%&/()=0+...bridge ..$“#?=)(/&%$#“!... bridge..“. Brže bolje promrsih „Yes, OK“ i pobegoh iz kafane ostavljajući sagovornika da vežba „engleski“. Sedam na motor, kažem Mitriju da nemam pojma gde treba da idemo i okrećem ključ. Dok me on zbunjeno gleda, iz pravca kafane dotrčavaju dvojica golih. Neki mladići sa kajlama koje nisam primetio u kafani. Izgleda su ih pozvali kao ispomoć. Zaustavljaju saobraćaj i prelaze ulicu do nas. „Parlare Italiano!!??“. –„No, no“, odgovorih na odličnom italijanskom. Verovatno su pogrešno čuli da sam rekao Si pa su uzeli štap i svoj italijanski monolog počeli da ilustruju crtanjem po prašini. Ipak je štap iz raja izašao. Razumeli smo momentalno. Skrenemo levo i onda samo pravo. Hm ... pa i nije baš toliko komplikovano.

 

Odatle, bez pauza, dolazimo u Horeze. Počinje da se smrkava, pa rešavamo da tu pronadjemo smeštaj. Motel pored glavnog puta. Pitam recepcionarku: „Rooms?“. Upitno me gleda. Naivno sam verovao da je to ta jedna reč koji svaki recepcionar na ovoj planeti razume.Razmećem se Nemačkim: „Zimmer?“ Rezultati su isti. Stavljam dlan pod obraz, glumim da spavam. Zbog efekta, počinjem i da hrčem. Gospodja,ozarena kao dete kad pogodi zagonetku, klima glavom i na cedulji piše 80 lei. Vadim pare, daje mi ključ.

 

Soba je više nego pristojna za tu cenu. Pošto smo dobili bračni krevet, Mitri se ljuti zašto joj nisam tražio odvojene krevete. Hm, možda bih stvarno uspeo da joj objasnim. Pošto očigledno misli da tečno govorim Rumunski, Mitri me sad tera da idem kod recepcionarke i da je pitam gde bismo mogli da bezbedno sklonimo motore.O, ne! To je baš složena rečenica. Pošto bih ipak voleo da mi Honda ujutru bude gde sam je i ostavio,  odlazim kod recepcionarke i nastavljamo Strani film, dve reči. Pošto smo ovoga puta oboje loše igrali, ona nalazi gosta koji govori Engleski. Problem rešen.

Raspakovali se, odvezli se do grada da kupimo nešto za večeru. Kasirka iz samoposluge čekala je samo nas da izadjemo pa da zatvara. Vide me da sedam na motor i reče Brum, brum...Zbunjeno sam joj uzvratio Brum, brum...Čudan način komunikacije kod ovih Rumuna. Da imam i psa, da li bi mi možda rekla  Av, Av!? Narednih dana sam otkrio da se na Rumunskom Srećan put kaže Drum Bun.

 

Posle dana od blizu 500km, i par piva preko toga, spavanje je bilo najlogičnija stvar. Barem meni. Mitrijeva logika je, medjutim, drugačija. Još 2, 3 piva na terasi sobe. Tako sam ja zaspao snom deteta, a kolega ostade da na terasi gleda u rumunsku noć.

 

Iz dubokog sna probudi me urlik strašne nemani! Pa, da! Transilvanija i svi njeni djavoli jako su blizu. Medjutim, prava neman je još bliže! Pored mene u krevetu. Mitri! Da li mu je dobro? Ili samo hrče? Ovakav hrkački stil još nisam sreo. Par puta mi je palo napamet da se on zapravo pretvara da spava i namerno, tako budan, reži i urla kako bi uživao u mojim reakcijama. Kako je moguće da samog sebe ne probudi?

 

 

 

 

  • Podržavam 9

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Bona Fides, 1310 postova
  • Lokacija: Kraljevina Mirijevo - Beograd
  • Motocikl: http://www.motoscout.de

Obicno ne volim da prekidam tek zapocet putopis ali nisam mogao da odolim:  ;D ;D ;D  Bravo majstore! cekamo...

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Rashodovani bajker, 1731 postova
  • Lokacija:
  • Motocikl: SunRa Shino

Kolega , izvini sto ti prekidam putopis , ali moram jednu ispravku da ubacim ...

 

.... Konačno savladavamo sve rupetine na putu do Baia de Arama.

 

Tu bi trebalo da skrenemo ka Targu Jiu. Iznad prvog semafora na koji nailazimo stoje putokazi sa raznoraznim pravcima ali nigde ne vidimo Targu Jiu. Gde se skreće? Parkiramo na prašinu pored puta i prelazim na drugu stranu da pitam nekoga gde da skrenemo. Velika je vrućina i svi su se sklonili u hladovinu. Ulazim u prvu birtiju. Niski plafoni, niske hoklice. Šarmantno prljavo, kao i u svim seoskim kafančugama. Odmah sa vrata, onako u punoj opremi, uzvikujem: „Targu Jiu!“. Desetak lokalnih pripitih muškaraca, polovina golih do pasa, sa velikim interesovanjem okreće glavu prema meni. Da li zbog činjenice da svi sede na niskim hoklicama ili zbog niskih plafona, samom sebi delujem jako veliko. Značajno ponavljam „Targu Jiu“. Zvuči kao junački pozdrav. Publika u kafani tako i reaguje. Kao da ih je pozdravio vitez kralja Artura. Belo me gledaju ne shvatajući šta ja to kažem. Trezniji medju njima inteligentno povezuju da ja tražim put za taj grad ali da ne znam kako se to na Rumunskom izgovara. Ne znam ni sad.  Jedan od njih ,obučen i prilično trezan, počinje da mi vrlo detaljno objašnjava gde da idem. Na tečnom Rumunskom. Da li je moguće da moram pantomimom da mu objašnjavam da ga apsolutno ništa nisam razumeo. Svi gosti u kafani su prekinuli sve svoje razgovore i usredsredili su se na mene. Jedan ,malo manje trezan i polugo, dosetio se kako da mi objasni i, dajući drugarima rukom znak da umuknu, počeo je da primenjuje tehniku koja je vrlo popularna kod onih koji ne govore strani jezik: ponavlja reči svog prethodnika ali tri puta jače. Urla na mene i svakih par sekundi proverava da li razumem: „EEH??“. Vidim da je vrag odneo šalu i da se ostatak kafane oštri da mi još detaljnije objasni put pa grozničavo klimam glavom ne bih li ga prevario da razumem. A onda, tračak nade. Onaj prvi sa košuljom pita: „ Engleze...uhm..English?“ . Sav znojav, što zbog opreme što zbog objašnjavanja, očajnički uzvikujem: „Yes! Yes! English!“. – „Eeh...Ok. English...“ Pažljivo pratim i čujem „##“!“%&/()=0+...bridge ..$“#?=)(/&%$#“!... bridge..“. Brže bolje promrsih „Yes, OK“ i pobegoh iz kafane ostavljajući sagovornika da vežba „engleski“. Sedam na motor, kažem Mitriju da nemam pojma gde treba da idemo i okrećem ključ. Dok me on zbunjeno gleda, iz pravca kafane dotrčavaju dvojica golih. Neki mladići sa kajlama koje nisam primetio u kafani. Izgleda su ih pozvali kao ispomoć. Zaustavljaju saobraćaj i prelaze ulicu do nas. „Parlare Italiano!!??“. –„No, no“, odgovorih na odličnom italijanskom. Verovatno su pogrešno čuli da sam rekao Si pa su uzeli štap i svoj italijanski monolog počeli da ilustruju crtanjem po prašini. Ipak je štap iz raja izašao. Razumeli smo momentalno. Skrenemo levo i onda samo pravo. Hm ... pa i nije baš toliko komplikovano.

 

Ovo se nije odigralo u Baia de Arami (tamo bre nema semafora ...  ;D ) , nego u Targu Jiu a pitali smo za Ramnicu Valcea ...  ;)

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 21 postova
  • Lokacija: Krusevac
  • Motocikl: Yamaha TDM 850

Dan 2.

Ujutru u 6, kada smo ustali, onako sanjiv i neispavan, uz kafu, obećao sam Mitriju da ću ga naredne noći ubiti u snu.

 

Kao i prethodnog jutra, i danas je sav umor nestao sa prvim kilometrom . Baš je zgodno što smo prespavali u Horeznu jer se tu nalazi neki jako bitan i lep manastir, pa ga pre nastavka puta možemo obići. Taj manastir je toliko značajan da u čitavom gradu nema nijednog jedinog putokaza koji bi vodio do njega. Priupitasmo slučajne prolaznike, neke babe u maramama. Babe govore Rumunski jednako dobro kao i recepcionarka tako da smo obišli par nekih potpuno bezveznih selendri po brdu tražeći manastir onamo gde smo mislili da su nam babe objasnile. Odustali smo. Ne znamo gde je. Idemo dalje.Nekoliko kilometara u pravcu Brasova, naidjosmo na putokaz Monasteria Horeznu. Silno vreme smo izgubili i konačno ga našli. Ništa posebno. Samo smo bacili pogled i produžili ka Brašovu.

404.jpg

 

Nastavak puta je upravo ono zbog čega smo došli u Rumuniju: odlični krivudavi putevi kroz predivne brdovite predele. Nažalost, sve počinje da se prekriva pretećim tamnim oblacima. Oblaci su 2 puta ostvarili svoje pretnje pa smo danas imali priliku dobro da uvežbamo oblačenje i svlačenje odela za kišu.

9u32v_17072010425.th.jpgURL=http://cdn.bjbikers.com/images/imported/2E/F0OfJ_17072010424.jpg/]lDKO0_17072010424.th.jpg[/url] URL=http://cdn.bjbikers.com/images/imported/sA/UWqX6_19072010448.jpg/]mIOQk_19072010448.th.jpg[/url] GHfml_19072010447.th.jpg

 

 

Stižemo u Bran. Gradić u kome se nalazi Drakulin zamak. Stajemo na parkingu i posmatramo zamak na koji se pruža zaista lep pogled sa glavnog puta. Smešten je na velikom uzvišenju i zaista ima u njemu nečeg sablasnog. Nedostajali su mi samo slepi miševi koji lete oko glavne kule i bila bi prava slika iz horor filma. Pošto smo već blizu današnjoj destinaciji, odlučujemo da nadjemo smeštaj u blizini Brašova, a da se sutra vratimo u Bran i da detaljno obidjemo zamak.

 

Tražimo smeštaj u Rasnovu, mestašcu nadomak Brašova. Citadela smeštena na vrhu velikog brda iznad samog Rasnova zaista deluje impresivno i uočili smo je već nekoliko kilometara ranije. Ovoga puta sve je išlo glatko: Velika tabla Open pored ulaza u hotel obećavala je da neko možda čak i govori engleski. Taj neko bila je upadljivo atraktivna recepcionarka s kojom smo se brzo razumeli. Od sexy recepcionarke dobili smo sve što muškarcu treba. .naravno, mislim na sigurno mesto za motore i odličnu sobu sa djakuzijem. I to sve za 25 evra.

kPJ0u_17072010430.th.jpgHincy_17072010429.th.jpg

 

Kasno oblačno popodne tog dana proveli smo obilazeći sve kafane u gradu. Kad smo obišli obe, vratili smo se u hotel na večeru. Pošto je konačno pronašao pivo Ursus o kome je čežnjivo pričao prethodnog dana, Mitri je družeći se sa njim proveo ostatak večeri ,dok sam ja isprobavao djakuzi.

 

  • Podržavam 3

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 2883 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Kliks

Iz dubokog sna probudi me urlik strašne nemani! Pa, da! Transilvanija i svi njeni djavoli jako su blizu. Medjutim, prava neman je još bliže! Pored mene u krevetu. Mitri! Da li mu je dobro? Ili samo hrče? Ovakav hrkački stil još nisam sreo. Par puta mi je palo napamet da se on zapravo pretvara da spava i namerno, tako budan, reži i urla kako bi uživao u mojim reakcijama. Kako je moguće da samog sebe ne probudi?

 

:D :D :D

 

Prisutan na casu !!

 

 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 21 postova
  • Lokacija: Krusevac
  • Motocikl: Yamaha TDM 850

3. dan

Možda bih Mitrija mogao makar da ošamutim nečim sledeće noći...Stonom lampom, možda. Ionako joj je pregorela sijalica.

 

Danas se vraćamo u Bran, u Drakulin zamak na nekih 20tak kilometara od Brašova. U Branu tipičan ambijent turističkog gradića: šarena zbirka turista svih nacionalnosti koji se tiskaju svuda unaokolo vrebajući šta bi mogli da uslikaju fotoaparatima koje ne ispuštaju iz ruku. Ispred zamka kiosci sa suvenirima: magneti sa slikom zamka, šolje i majice sa Drakulom, horor maske, a ima, bogami i pištolja na vodu ili plastičnih automobilčića koji sa Drakulom nemaju baš nikakve veze. Doduše, istorija kaže da ni sam zamak nema mnogo veze sa Drakulom već se radi o turističkom triku. Trik je očigledno upalio. Kao pravi turisti, čekali smo 20 minuta u redu za ulaznice za zamak. Uzbudjeni smo se uspentrali uz strmu kamenu stazu do zamka da bismo zadihani shvatili da zamak izbliza ne ostavlja nikakav utisak. Naprotiv, dobar deo je aljkavo skrpljen i kao na brzinu izmalterisan, a unutrašnjost se sastoji od tesnih hodničića i sobičaka gde polovina debelih Amerikanaca verovatno ne uspeva da se provuče.

thumbnmail.pngthumbnmail.pngthumbnmail.pngu2clP_18072010433.th.jpgK1p3b_18072010435.th.jpgIjt44_17072010427.th.jpgTNCUG_17072010428.th.jpg

ptwwY_hpim1289.th.jpg

 

Vraćamo se da vidimo Brašov. Lep i prilično veliki grad sa dominantom katedralom od tamnog kamena pokraj starog popločanog trga i kulturnim ambijentom. Prijatne uličice čak i na 35 C i sa shaormom (rumunski giros) čiji nam se sastojci lagano slivaju do laktova dok hodajući ulicama mljackamo i proučavamo arhitekturu.

psyyE_18072010443.th.jpgzYB4R_18072010446.th.jpgRes5W_18072010444.th.jpgbRs3P_18072010441.th.jpgw29PR_18072010440.th.jpgnH6oZ_18072010438.th.jpgbzhzJ_18072010442j.th.jpg

 

Imalo je sigurno još toga da se vidi u Brašovu ali nas je paklena vrućina obeshrabrila tako da smo se brzo sklonili u hladovinu u parku. Ponovo crni oblaci. Mislili smo da obidjemo i zamak u Sinaji, ali nebo nije obećavalo dobar provod na motoru. Ipak nazad u hotel i Ursus.  

 

  • Podržavam 3

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 21 postova
  • Lokacija: Krusevac
  • Motocikl: Yamaha TDM 850

4. dan

Transfagarašan! Naša glavna destinacija.  Rano ujutru krećemo nazad prema Curtea de Arges jer želimo da krenemo preko prevoja sa južne strane. Nažalost, opet moramo da vozimo deo groznog puta preko Campulung. Pošto smo prešli taj deo sa oba bubrega, osveženje u kafančetu. Ispred njega motor koji sanjam:  BMW 1200 Gs. Vlasnik sedi na terasi i, naravno, kao i svi ostali do tada, srdačno se javlja kada vidi da smo na dva točka. Prelazi za naš sto. Austrijanac od nekih 50ak godina. Wolfgang. Radi kao inženjer na nekoj brani u Rumuniji i apsolutno svakog vikenda ide na vožnju.Mislio sam da sam fanatik ali Wolfgang je taj. Nisam se nimalo iznenadio kada je rekao da je razveden.

 

Curtea de Arges. U supermarketu kupujemo nešto za ručak i konačno krećemo. U samom podnožju prevoja nalazi se zamak za koji kažu da zaista ima veze sa Drakulom. Tu vidimo dvadesetak parkiranih motora. Da li da idemo do zamka? Pešačenje uz brdo. Ma, ne.Ionako kažu da nema baš šta da se vidi. Juriš na Transfagarašan!

UC4GT_19072010454.th.jpgGRlbO_19072010453.th.jpgitCXv_19072010452.th.jpgUSj1l_19072010451.th.jpg

 

 

Vožnja preko ovog prevoja zaista je bila najlepši deo čitavog putovanja i zaslužuje mnogo reči. Medjutim, sopstvene reči deluju mi sićušno i beznačajno u poredjenju sa grandioznošću predela kroz koji smo prolazili.

Od veštačkog jezera nedaleko od podnožja počinje vijuganje odličnog asfaltnog puta. Vodopadi se survavaju sa vrhova, planinski potoci presecaju doline polskog cveća. Slike su jake i gotovo nestvarne. Vrhunski užitak: lagana vožnja i udisanje planinskog vazduha dok oči ne znaju gde pre da gledaju, a onda malo plesa na krivinama uz bržu vožnju. Često zastajem i netremice gledam u spektakularne prizore kakve samo priroda može da pruži.Vazduh lagano postaje sve oštriji. Sustižem Mitrija. Sedi na proplanku i gleda u daljinu. Ne reaguje na moj dolazak. Predlažem mu da me slika. „Što si , bre,dosadan. Vidiš da kuliram..“-izgovorio je lenjo ustima punih čokoladice koju je grickao. 

zQbVw_19072010460.th.jpg5Zq7f_19072010463.th.jpg6E8FN_19072010461.th.jpg8qnjr_19072010458.th.jpgtp6W0_19072010455.th.jpg

Dalje uz uspon uzbudjenje i dalje traje jer svaka krivina sa sobom donosi novi prizor i lepši pogled sa sve veće visine. Iza jedne od takvih krivina vidim malo krdo divljih konja. Kopitama pljuskaju po bari na kojoj se poje, drugi se valjaju po travi. Zastajem da fotografišem. Blizu mene stoji i neki Austrijanac i pravi serije fotografija. S vremena na vreme se pogledamo i , mada se ne znamo, uputimo jedan drugom ozarene osmehe želeći da sa nekim podelimo oduševljenje.

Ljudi idu uz planinu kolima, motorima, biciklima. Jedna grupa pešači, svi ozbiljnog izraza lica i spuštenih pogleda , kao da su na hodočašću. Druga grupa, takodje pešaka, razdragano ide preko livada izbegavajući asfalt. Mnogo različitih ljudi došlo je tu sa različitim motivima- neki da pobede planinu, drugi da prosto uživaju u njoj- ali se čini da postoji neka vrsta zajedništva koju je tako moćna planina ulila medju sve njih.

Na samom vrhu ulazim u tunel. Oko 1000m zastrašujućeg mraka, hladnoće i ledenih kapi koje padaju sa mokrog plafona. Sa druge strane ulazim u oblak koji se nadvio nad čitav severni deo planine. Potpuno drugačija klima. Kao da je neko nožem podelio sever i jug. Na jugu sunce, na severu hladnoća i delovi  prekriveni snegom.Onim julskim.

U tišini smo sedeli i posmatrali kako se čoban sa šubarom na glavi i stotine ovaca naizmenično gube i opet pojavljuju iz oblaka. Kroz maglu, gore na uzvišenju, nazire se crvena mrlja: neko kampuje na vrhu Karpata. Blejanje ovaca, zvižduk pastira dok doziva pse i njihov lavež  jedina je zvučna podloga za ovu magičnu i nestvarnu sliku.

WTEIo_mitritrans6.th.jpgthumbnmail.pngBto6b_mitritrans5.th.jpgthumbnmail.pngthumbnmail.pngthumbnmail.pngthumbnmail.png9kjgO_19072010477.th.jpgnP6Zp_19072010476.th.jpgjpEJD_19072010475.th.jpg76RoM_19072010474.th.jpg0ibbR_19072010473z.th.jpgQQj4r_19072010470.th.jpgeXIoJ_19072010469.th.jpg3LZXt_19072010468.th.jpgLEBUJ_19072010467.th.jpg.EdjRQ_19072010464.th.jpgFdreM_19072010466.th.jpg.biF4m_19072010471.th.jpgFXrTQ_19072010457.th.jpgkmOoS_19072010456.th.jpgJ5PvD_19072010485.th.jpg6EXh5_19072010484.th.jpgIVBxN_19072010482.th.jpgNDrR7_19072010480.th.jpgqlt4e_19072010479.th.jpgq6fhL_19072010478.th.jpg7CnYC_19072010474.th.jpg

I6ruU_vivaespana.th.jpgthumbnmail.png

 

Spuštanje severnom stranom ubrzo je praćeno dobovanjem prvih kapi kiše po kacigi. Dodajem gas bežeći od kišnog oblaka kroz koji vozim. Samo malo niže iz zime se vraćam u leto i tražim zgodno mesto gde bismo sredili utiske uz ručak koji je u koferu prošao čitavu planinu. Ubrzo ležim ispod drveta pored rečice i čekam Mitrija koji je ispod mostića čekao da onaj famozni oblak izruči svu kišu iz sebe.

EffNn_19072010486r.th.jpg

 

Krajnje odredište za današnji dan je grad Sibiu. Uspešno bežimo od kiše sve do par kilometara od grada gde počinje jak pljusak. U sobu u motelu nadomak grada ulazimo potpuno mokri. Tek je 5 popodne. Presvlačenje pa idemo da istražimo Sibiu.

 

Naš prijatelj Wolfgang je bio u pravu kada je rekao da je Sibiu grad koji zaista treba videti. Stari deo grada nas je opčinio svojim prostranim trgovima, mnoštvom ljupkih uličica, šarmantnim kafanicama i ambijentom koji odiše kulturom. Nažalost, mrak brzo pada i krećemo nazad u motel pošto ne volimo da vozimo po mraku.

hWqDC_mitrisibiu.th.jpgUZV0W_hpim1346.th.jpgbpLz3_19072010490.th.jpgIhA70_19072010487.th.jpgMU2Yt_20072010499.th.jpg

 

Voleli to ili ne, prinudjeni smo da lutamo po mraku prilično dugo. Mnogo duže nego što smo mislili jer nemamo pojma kako da se vratimo u motel. Kažem Mitriju: „ Zamisli sad još da počne i kiša da pada!“  Smejemo se. Baš volimo crni humor. “I da ti se onda pokvari motor!“ Ha, ha, ha.

Neki momak koji govori engleski objasnio nam je na brzinu barem pravac u kom se nalazi naš motel i onda je pobegao da se skloni od kiše koja počinje da pada krupnim kapima. Besno psujem u neverici.Kišna odela ostala su u motelu.  Šta je tu je. Bićemo mokri po drugi put u toku jednog dana. U retrovizoru vidim Mitrija kako naizmenično gleda zbunjeno u svoj motor pa zatim u mene. Silazim sa motora i prilazim mu. „Nešto me zeza...kvačilo.“

 

Kiša je sve jača. Užurbano guramo motor ispod nadstrešnice obližnje banke. Banca Carpatica. Pamtim tačan naziv banke, čak i logo,  jer mi je svetleća reklama stajala pred očima naredna dva sata dok je kiša neprestano sipala, a Mitri tvrdoglavo ali bezuspešno pokušavao da uz telefonske instrukcije prijatelja iz Srbije sredi svoj motor.

 

23h.Mitri priznaje poraz i konačno smo se dogovorili: motor ostavljamo iza banke i mojim motorom do motela.Potreban nam je odmor. Sutra ćemo videti šta ćemo dalje. Moj kolega je vidno deprimiran. Ostavlja svoje čedo. Čak i  Ursus odbija. Te noći hrkao je jače nego ikada.

  • Podržavam 4

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 21 postova
  • Lokacija: Krusevac
  • Motocikl: Yamaha TDM 850

5. dan

Činjenicu da sin vlasnika motela govori Engleski primio sam kao dar sa neba. Momak je bio vrlo predusretljiv i preko interneta je pronašao majstora za motor sa kojim nam je ugovorio sastanak u 9 ispred obližnjeg tržnog centra.

 

Stojimo tako na zakazanom mestu kao siročići spremni da se stavimo na milost i nemilost nekom rumunskom derikoži koji neće ispustiti priliku da se dobro okoristi našom nevoljom. Verovatno neki uljem umazani baksuz koji će ćutke vrteti glavom i tako nam dati do znanja da je kvar mnogo teži nego što mi mislimo.

 

Tačno u 9:00 sa kraja prostranog  parkinga ispred tržnog centra prolama se urlik moćne mašine. Za tren oka, ispred nas staje Kawasaki od 1400cc, a na njemu Andrej. Sušta suprotnost od onoga što smo očekivali. Mlad, vedar i srdačan. Obožava Srbe i prilično obrazovan. Osim servisa i prodaje motora ima i fabriku odeće. Neprestano mu zvoni telefon i on vodi razgovore na Nemačkom, Engleskom i Rumunskom.

 

Vodimo ga do mesta gde smo ostavili motor. Sajla kvačila je pred pucanjem. Andrej pokušava da je osposobi da izdrži makar do njegovog servisa. Medjutim,  sajla konačno puca već na prvom semaforu. Andrej nas ostavlja da sačekamo šlep službu koju će on poslati. Čekanje je trajalo dobra dva sata pa sam imao vremena još malo da proučavam logo Banca Carpatica. Već smo počeli da se javljamo ljudima na ulici kada je šlep konačno stigao. Idemo u servis nekih 10tak kilometara dalje. Tamo nas preuzima simpatični dugokosi majstor Florian sa kojim smo se siti ispričali iako čovek ne govori ni reč engleskog. „PrijatElj, PrijatElj“, ushićeno je uzvikivao tu jednu reč Srpskog koju je znao, pa se tako dobar deo naše konverzacije zasnivao na ponavljaju te magične reči i smejanju.

Andreja nismo više videli. Telefonom nam je rekao da komplet usluga šlepanja i popravke iznosi celih – 30 evra!

0CN29_20072010494.th.jpgymR5n_20072010493.th.jpgP2AGV_20072010492c.th.jpgDgRQW_20072010498.th.jpg

 

U 15h smo opet u motelu. Nestrpljivi da se oprostimo od ovog grada iako je zaista lep. Počele su da mi se opet vrzmaju neke gluposti po glavi i poverovao sam da će u ovom gradu još nešto loše da nam se desi. Zaustih Mitriju:“ Ej, a šta misliš da se sad moj motor...“ -  „Umukni!“

Tog dana uspevamo da prepolovimo svoj put do kuće i stižemo da obidjemo zaista fantastičan zamak Hunedoara koji tako lep i moćan još uvek čeka da ga turisti otkriju.

GeYGK_20072010514.th.jpgobxCN_20072010512.th.jpg8ZYLg_20072010509.th.jpgeay2x_20072010507.th.jpgNetBi_20072010506.th.jpgnvPZL_20072010505.th.jpgEG17k_20072010504.th.jpguHlwG_20072010502.th.jpg

 

Prolazimo kroz neke dosadne i u sumrak pomalo sablasne delove Rumunije gde par puta nailazimo na neke seoske sabore sa ljudima koji se, onako doterani,  kao duhovi pomaljaju usred pustare.

 

Kasno uveče stižemo u Caransebes. Grad je u to vreme gotovo pust i teško je naći nekoga da nam pokaže gde da tražimo smeštaj, a da pri tom govori i Engleski. Već sat vremena, znojavi u opremi i umorni , tražimo gde da se smestimo. Već sam počeo da merkam travnjak ispred lokalne crkve kad sam video sredovečni par. Iako je bilo dovoljno pogledati ih da bi se shvatilo da nemaju blage veze ni sa jednim stranim jezikom, onako reda radi upitah :“Hotel?“ Pošto sam, naučen iskustvom, odmah znao da će, iako mu je jasno da sam stranac, krenuti da mi opširno objašnjava na Rumunskom, dodah brzo „English?“ Mislim se: „Da te vidim sad!“. Medjutim, on zapovednim tonom izgovara ime svog sina od 12 godina i mali se odnekud trkom pojavljuje, spreman da izvrši naredjenja svog pretpostavljenog tate. Dok tata sa ponosom sluša i gleda naše reakcije na neverovatno znanje svog sin, mi smo malog tri puta terali da nam ponovi kako izgleda hotel pošto smo pomislili da je verovatno pomešao boje kad nas ubedjuje da je hotel jedna velika CRNA zgrada dalje niz ulicu.

 

Iako četvorospratna zgrada obložena jeftinim crnim pločama najpre asocira na prodavnicu pogrebne opreme, ovo je ipak bio hotel! Po izrazu lica i ljubaznosti recepcionarke reklo bi se da joj je pogrebna oprema zaista osnovno zanimanje.

 

Sedimo konačno na betonskoj terasi najskuplje i najgore sobe koju smo do tada imali, ispijamo Ursus da utolimo glad jer nigde nema da se kupi hrane, i konstatujemo zadovoljno da nam je ovo putešestvije zaista prijalo. Sutra nam ostaje još malo do granice, Bela Crkva, autoput, Kruševac. Ništa spektakularno. Kažem mom saputniku :“Ako uopšte budem pisao putopis -a neću-taj zadnji dan neću ni da stavljam.“. – „Kako ’oćeš“, reče Mitri i nategnu Ursus.

Qgnoy_21072010516.th.jpg

 

 

  • Podržavam 3

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Enduraš, 6287 postova
  • Lokacija: Paracin
  • Motocikl: CRF300L

Bravo, vidim da se na forumu radja jedan odlican putopisac. Stil pisanja duhovit i izuzetno interesantan, ja ti zelim jos puno putovanja koja ces podeliti sa nama ;)

 

p.s. drugi put samo ubaci direktne linkove ka slikama u formatu 800x600, bice mnogo preglednije i lepse ;)

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Rashodovani bajker, 1731 postova
  • Lokacija:
  • Motocikl: SunRa Shino

Sedimo konačno na betonskoj terasi najskuplje i najgore sobe koju smo do tada imali, ispijamo Ursus da utolimo glad ...  

 

xexe ... pa neko je Ursusom utoljavao glad , a neko ipak samo žedj ...  ;D

 

Elem , tog popodneva svratismo u neku usputnu kafanu da ručamo . Dobijamo jelovnike u kojima sve piše na rumunskom , a konobarica sem rumunskog uspeva da izgovori po koju reč na nemačkom , što nam i nije baš od neke pomoći . Uh , šta sad ... ? Celog dana nismo ništa jeli jer prepodne provedosmo u servisu , a sad je već oko 5 popodne i meni uopšte nije do eksperimentisanja , gladan sam ko vuk . Aha , evo ga nešto interesantno - "goulasch ungaresc" ... nije baš da znam rumunski , ali ipak skapiram da je to madjarski gulaš , pa to i naručim . Siniša takodje bespomoćno bulji u jelovnik , pa u jednom trenutku pobedonosno uzviknu - " aha , to je to - mamaliga " .

Hm , dok je jutros na engleskom ćaskao sa Andrejem , dotakoše se i gastronomskih tema , pa je Andrej naveo neka od rumunskih tradicionalnih jela .   Siniša se setio da je jedno od navedenih jela bila upravo - mamaliga . Ali je zaboravio opis tog jela , te ga ja upozorih da se neće baš najesti ako naruči kačamak u rumunskoj verziji . Medjutim , znajući za moje prilično oskudno znanje engleskog , Siniša mudro zaključi da ja nemam pojma i ostade uporan u svom naumu da naruči mamaligu ...  ;D ... i pritom još naglasi konobarici da donese "brot" (hleb , na nemačkom) ... i konobarica i ja ga pogledasmo začudjeno - otkad se kačamak jede sa hlebom ...  ;D

 

15 minuta kasnije ... ispred mene obilna porcija izvrsnog gulaša , a izmedju zalogaja vrištim od smeha gledajući Sinišu kako jede kačamak ... i ne želeći da prizna da se zajebo , pravi se da je baš to i hteo da naruči ...  ;D  ;D  ;D

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Bandolerosi, 816 postova
  • Lokacija: Novi Beograd
  • Motocikl: Suvozačica na TDM-u

Браво за путопис! :takoje: Фантастичан је!

 

Прочитала сам га у једном даху! :zdravo:

 

 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1826 postova
  • Lokacija: DE

...Potreban nam je odmor. Sutra ćemo videti šta ćemo dalje. Moj kolega je vidno deprimiran. Ostavlja svoje čedo. Čak i Ursus odbija. Te noći hrkao je jače nego ikada.

:lol: :lol: :lol:

Sjajan putopis! Veoma duhovito i zabavno napisan.

 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja