Jump to content

Moto Zajednica

Turska 2005 Mc "Kings" Kraljevo

Recommended Posts

  • Svrati ponekad, 181 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: Suzuki DL 650 V Strom

IZ KRALJEVSKOG DNEVNIKA

 

 

Vec trecu godinu u svom Programu klubske voznje, planira, orrganizuje i uspesno sprovodi “glavno sezonsko putasestvije”, pod nazivom “EKSTRA-TURA”.  Nakon puta za Hilendar na Svetoj Gori 2003., merenja Rumunije i Bugarsake uzduz  i popreko 2004. godine na red je dosla i Turska.

 

Mesecima unapred, razradjivana, i brizljivo planirana, ekstra tura 2005. konacno je ugledala svetlo dana. Karta je izbacena na pano u Bajk kafeu Diva – Kings, termin za polazak je odredjen – 15.juni 2005. u 9 casova, i komanda je izdata: “Ko voli nek izvoli-spremaj se”.

 

Ko to tamo vozi motore

 

Nakon utvrdjivanja definitivnog  spiska ucesnika ovogodiswe ture, vece pre polaska, u Bajk kafeu je organizovano tzv. “Tursko vece”. Uz izvrstan gulas koji je na terasi Kafea pripremao poznati kraljevacki boem Brica prijateqlj simpatizer Kingsa, uz originalnu tursku muziku i pivo, razmatrane su pojedinosti i detalji sutrasnjeg ulaska u avanturu.

 

A u ovu avanturu su se upustili:

 

Aleksandar Ilic, predsednik Upravnog odbora Kluba, i visi referent za ekstra ture, motociklisitckoj populaciji korisnicima interneta mnogo poznatiji kao Sasa Snob, ponosni je vlasnik kao kawakija  RX 1.000.

 

Miletnije Milicevic, major Mile Kalco najbolji vozac kraljevskog kluba i komandant ekstradile Kingsa, vlasnik je Kavasakija – model “Milov ZZR-1100”.

 

Aleksandar Vulic, tvrda struja u klubu, blagajnik i haraclija za clanarinu, u slobodno vreme stravstven lovac na vukove i zastitnik naivnih crvenkapica, frulas i saksafonista, u svojoj kolekciji kastom motora poseduje, izmedju sotalog i kavasakija VN  800 sa kojim ce krenuti u Tursku.

 

Darko Miletic, olraunder dr Debo, mladi kraljvacki stomatolog, nesvakidasnji zaljubljenik u neke nove predele, neke super face,  i neka hladna piva, vozice Yamahu TDM 850.

 

Miladin Ivanovic, zvani Ekstra Batic ili David 74, mnogo dobar decko (…) koji obecava, konacno je posle mnogo peripetija postao vlasnik Honde CBR 1000F.

 

Petar Djekic, ili Pero Diva, bivsi clan Upravnog odbora MC Kings, koji je casno podno ostavku iz principijelnih razloga, humanista i utopista, vlasnik je Honde CBR 1100 XX, sa kojom ce do koske osetiti sjaj i ocaj ekstra ture 2005.

 

 

“Pocelo je sine”

 

I ako se na terasi Kluba duze ostalo, noc za kraljevacke dugoprugase nije bila  kratka. Nekako se mnogo oduzilo do jutarnjeg polaska.

 

A jutro?  Jutro je bilo kao stvoreno za put. Sunce je izgrejalo kao ni jednog dana ranije u ovoj godini. Bilo je veliko i lepo bas kao i osmesi na nasim licima. I sjajno – kao sto sijaju oci decaku kada prvi put kupuje motor. Tog jutra kada smo krenuli, zavrsavao se jedan deo godine, u kome smo ziveli za ekstra turu i poicinjao drugi koji ce biti ispunjen uspomenama i dozivljajima sa putovanja od kojih cemo ziveti do sledeceg putasestvija. Taj dan je bio veliki praznik za sve nas.

 

Do devet sati smo se skupili svi.   I mi, i nasi gosti i nasi prijatelji i porodice. I novinari TV Kraljeva i saobracajna policija koja nam je pruzila logistiku do glavnog magistralnog pravca. I naravno, nas predsednik Kluba gospodin Slobodan Susa. Stari bajker sede brade, fin gospodin sa lepim manirima i velikim zaliscima. U Klub je usao tiho i skromno, kakav je i po prirodi, i jednostavno prozborio: “Sta da vam kazem? Zelim vam svima srecan put, lepo vreme, da se lepo provedete i da se svi zivi i zdravi vratite!” E, srce nam je zaigralo! Dobili smo vlagoslov, cica nas je ispratio – krecemo!

 

Krenuli smo niz kraljevacke ulice, uz pratnju saobracajne kontrole da bi brze izasli iz grada. Uz put su nam mahali nasi poznanici i znatizeljnici – jer ceo grad je znao gde smo se zaputili. Bilo nam je milo kad smo ugledali gradski most na Ibru odakle krece otvoren put ka Pojatama, Nisu i Dimitrovgradu. Presli smo i most na Ribnici, pozdravili nase prijatelje saobracajce i dodali gas. Bez obzira sto su nam motori bili muski natovareni moto koferima i sotalom opremom od tog trenutka svako od nas je bio lagan kao pero jer ekstra tura je pocela!

 

Poznati predeli su promicali pored nas kao na filmskoj traci. Mi smo vozili nase rakete, zadovoljno se smeskali ispod kaciga, naizmenicno se menjali na celu kolone, overavali “u prolazu”, i tako prosli Pojate, Nis, Pirot sve do nase granice. Tu smo prvi put pravili pauzu za tankanje rezervoara, za rucak i odmor.

 

dbz1H_bugarskaautoputfs4.jpg

 

Bugarska I – deo

 

OMV pumpe su pravi raj za putnike namernike. Klima uredjaji, kafica, cigare, sokic i neki sendvic lepo su nas osvezili. Onako poluraspakovani krenuli smo ka granicnom prelzu Dimitrovgrad koji se nalazi u neposrednoj blizini. Na prelazu nije bilo guzve, ali to nam nije smetalo da preko reda zaobidjemo ono malo vozila ciji su putnici cekali pasosku kontrolu. Ista situacija nas je docekala i na Bugarskom prelazu. Sve je bilo korektno i profesionalno. Sacekali smo jedni druge posle prelaza, napravili nekolicinu fotografija, zabelezili to i kamerom pa onda krenuli dalje.

 

Bugarska je lepa zemlja. Nama je ostala u secanju od prosle godine pa smo planirajuci ovogodisnju turu odlucili da u Turskoj ostanemo sedam dana, a da se u povratku zadrzimo u Nesebaru na Bugarskoj obali jos pet dana jer tamo nam je bilo prijatno, pa zasto to ne bi malo obnovili i malo pojacali.

 

Za tili cas bili smo u svojim sedlima i krenuli dalje. Brzo smo se dohvatili autoputa. Vec smo u veliko zagazili i popodne kada smo pravili sledecu mini pauzu na skretanju za Plovdiv. Odatle smo se spustali ka jugoistoku Bugarske grabeci ka Bugarsko-Turskoj granici. Bilo je toplo, ali ne toliko da bi to bilo neprijatno u voznji. Ono sto je nama u tom trenutku bilo najvaznije, bilo je to, da smo vozili dorim putem, da nije bilo velikog inteziteta i gustine saobrcaja i da su nasi motori bili raspolozeni za voznju bas kao i mi. Vreme je prolazilo za nama, kilometri su ostajali pod nama, a mi smo jezdili na mocnim dvotockasima osecajuci slast istinske slobode koja moze da bude pruzena coveku samo dok vozi motor sa svojim prijateljima.

 

Turska

 

Na Bugarsko-Tursku granicu smo stigli po mraku. Na Bugarskom prelzu nije bilo zadrzavanja jer je sve bilo vec vidjena kulturan formalnost. U medju zoni smo sipali gorivo u motore i krenuli ka turskom  prelazu. Tu se procedura vec bitno razlikovala. Pored uobicajenog postupka, izvadili smo Turske vize koje su nas kostale po 10 Eur-a, a nakon toga stali smo u red da bi dobili  dokument koji turci zovu “triptih”. Tada nam to nije posebno privlacilo paznju, ali to ce biti naziv koji cemo svi dobro zapamtiti.

 

Triptih je dokumenat na formularu A4 formata u koji se upisuju svi podaci o vozilu i o vlasniku vozila – strancu koji ulazi u zemlju. Bez tog dokumenta nemoguce je napustiti drzavu Tursku. U kontroli saobracaja Turska policija od vozaca trazi jedino triptih i u navedeni dokument upisuje podatke o nacinjenom prekrsaju kao i “simbolicnu” kaznu koju je neophodno uplatiti prilikom izvoza iz Turske.

 

Po dobijanju triptiha nastavilo smo putovanje. Na desnoj strani u neposrednoj blizini granicnog presza, i ako po mraku, ugledali smo dzamiju. Bila je velika i po svoj prilici    novije gradnje. Visoki i vitki minerat nisanio je pravo u zvezdano nebo izvan granice, kao da je tu postavljen da nas na vreme upozori da se krupnim koracima priblizavamo Aziji. Noc, dzamija, zvezde, polumesec i muzika koja je dopirala iz oblaznje mehane, uklapale su se u miris orjenta.

 

Vozeci kroz toplu tursku noc, noseni zeljom za lepim smestajem i dobrim odmorom, stigli smo u Edirne – simpaticni provincijski gradic sa lepim trgom i kvalitetnom gradskom rasvetom. Tu smo se smestili u hotel osrednjeg kvaliteta, ali sa vrlo ljubaznim domacinom koji je za tu priliku obezbedio  nocno cuvanje nasih krstarica. Po zavrsenom smestaju i tusiralju izasli smo do obliznje cevabcinice gde smo bili u prilici da po nasoj specijalnoj zelji isprobamo porciju cevapa sastavljenog od sedam razlicitih vrsta. Hrana je bila odlicna, ali i cena. Za jednu takvu porciju i po dva pica, prevedeno u nasu valutu, platili smo po 1.300 dinara.  Vredni majstor  nam je pozeleo laku noc i srecan put u nadi da cemo i u povratku biti njegovi gosti.

 

Nakon budjenja, pakovanja i jutarnje kafe, uputili smo se prema Galipolju gde je trebalo da se ukrcamo na traekt koji prevozi putnike i vozila sa evropskog na azijski deo Turske. Vozili smo valovitim drumovima, sirokim i saobracaj neopterecen. Omanja brda prostirala su se jedno za drugim nalik nasoj Sumadiji, ali u potpuno zutoj boji i bez visoke vegetacije kako nam je obdarena nasa zemlja. Iza Kesana smo se uspinjali visim planinskim predelom koji nas je ugodno iznenadio zelenilom. Spustajuci se ka Galipolju nabasali smo na omanje Tursko izletiste sa obiljem hladovine, uredjenim parkingom, restoranom i cistim toaletima. Nas je najvise pak obradovala hladna planinska izvorska voda kao i pogled na Egejsko more. Na tom mestu smo napravili pauzu, fotografisali predeo, doruckovali i zasladili se velikom lubenicom.

 

U Galipolju u luci, sacekala nas je vrucina i red za ulazak na traekt koji se jos uvek nije usidrio. Saren cvet nas je okruzivao sa svih strana. Prava mala kocnica: guzva, zamor ljudi, nestrpljivi putnici. Iz opste graje izdvajao se glas tamnoputog, mladog prodavca parfema koji je uporno pokusavao da nam proda Dolce Gabanu za 5 Eur-a. Pokazali smo mu simpatije za njegov trud, uljudno se zahvalivsi sto je beznadezno trosio svoje vreme. Uvidevsi da je ostao bez prodaje uz osmeh i pozdravljanje, napustio nas je u nadi da ce ipak pronaci adekvatnu musteriju kojoj ce po povoljnoj ceni prodati “secernu vodicu” u lose spakovanoj flasici, sa natpisom po zelji, Dovce Gabana, Hugo bos…

 

4XBjR_galipoljeresizeag8.jpg

 

Nismo se slatko ni nasmejali a vec smo dobili novog prijatelja koji nam je skracivao vreme do polaska traekta. Omanji coveculjak, srednjih godina samouvereno je zakljucio da smo vrlo moguce musterije za njegove usluge ulicnog cistaca cipela. Gusta i duga crna kosa, brkovi i neodrzavana kratka brada, obigravali su njegovu nisku figuru, koja je u trenucima  oskakala od zemlje dok nas je ubedjivao da ocistimo cizme. I to za “svega 2,5 Eur-a”. Jedino sto smo jasno razumeli iz njegovog Tursko-tarzanskog engleskog jeziko, bilo je “dzaba, dzaba, dzaba!”

 

GwYTo_trajektzaazijuresizewn5.jpg

 

Bili smo dobro raspolozeni i uklopili smo se u ovu lucku polucirkusku atmosferu. Iz nje nas je otrgao blagonakloni sluzbenik koji nas je upozorio da se pripremimo za traekt koji je pristizao. Na nase zadovoljstvo omogucio nam je da se prvi ukrcamo i da zauzmemo najbolje mesto na plovilu. Miris mora, leprsanje vetra i brundanje brodskog motora, zamenili su graju pristanista. Plavetnilo Egeja i azijskog neba   navirali su sa svih strana. Odvajali smo se od Evrope i priblizavali tajanstvenoj Aziji punoj zagonetnih protivrecnosti, isprepletanih izmedju moderne i tradicionalne Turske. Posle cetrdesetak minuta plovidbe pred nama je izranjalo pristaniste u Galipolju. Po izlasku iz luke nastavili smo sa voznjom ka Lapsekiju iznenadjeno gledajuci asfaltni put napravljen od vrlo krupne i ostre granulacije. Razmisljajuci nasta ce liciti gume na nasim motociklima nakon 1000 kilometara voznje po putu kao od smirgle, vozili smo ka mestu Canakale, koje smo propratili pogledom bez zaustavljanja, jer cekala nas je glavna odrednica za taj dan – legendarna Troja. Zato smo dodali gas i pojacali tempo da bi se bolje rashladili i da bi sto pre stigli do grada mitova i legendi gde nas je cekao susret sa senkama daleke proslosti.

 

iL1r7_putzatrojuresizevy8.jpg

 

U jednom trenutku u retrovizorima su nestala dva “lovca” iz nase eskadrile, pa smo doneli odluku da se prizemimo na raskrsnici za glavno skretanje u Troju. Nakon dvadesetak minuta ugledali smo u horizontu namrstene farove prvih “zrtava” radarske kontrole na ovom putovanju. U akciji “protivvazduzne odbrane turske saobracajne policije” lakse je ranjen pilot Vule sa 60 Eur-a, a teze je finansijski pogodjen Sasa Snob, koji je ovom prilikom ostecen sa 120 Eur-a. Mi smo se sa nevericom smejali mislici da se ipak radi o sali, dok je Sasino pocrnelo lice iz cijeg cela je probijao hladan znoj, govorilo sve o surovoj istini ovog dogadjaja. Cestitali smo im junacke rane u nadi da novih zaseda nece biti, a zatim smo krenuli u Troju.

 

Psq44_prvih120eurakazneresizekc5.jpg

 

Troja

 

Legendarni micki grad, istorijski lokalitet i arheolosko nalaziste, turisticka atrakcija i odlican izvor zarade za veste turske trgovce – tako bi otprilike izgledao sustinski utisak o poseti ovom mestu. Troja je bila glavni grad drzave Trojade, na Helespontu, koju je po legendi osnovao kralj Tros. Cuvena je po Trojanskom ratu koji se vodio od 1193. do 1174 godine pre Nove ere. Vodili su ga protiv Troje i kralja Prijama grcki vladari Agamemnon, Menelaj, Diomed, Odisej i Ahil, a razlog je bila osveta za otmicu lepe Jelene koju je oteo trojanski princ Paris. Tek posle deset godina opsade, Grci su uspeli da osvoje i uniste Troju, posluzivsi se lukavstvom i ogromnim drvenim konjem u kojem su bili smesteni najbolji grcki junaci, kojeg su trojanci naivno uvukli iza zidina Troje.

 

V2Rv0_osvojentrojanskikonjresvj9.jpg

 

Na prilazu Troji nalazi se naplatna rampa gde se kupuju dobro uradjene i homogramom zasticene ulaznice koje su nas kostale po 8 Eur-a. Na veliko zaljenje nasih mladjih zenskih sagovornika, na ulazu ovog istorijskog lokaliteta “ne cepa karte” Bred Pit, vec je to organizovano uz pomoc modernog terminala koji ocitava verodostojnost vase ulaznice. Na limenom panou odstampana je velika karta Troje na kojoj su obelezene pesacke staze koje su nas provele pored iskopanih i sacuvanih znamenitosti ovog grada. Takodje se moze pogledati i maketa koja predstavlja smanjenu kopiju nacinjenu prema dostupnim istorijskim opisima i podacima. Najveca atrakcija, za prosecno obrazovane turiste, sasvim sigurno je Trojanski konj. Pleni svojom impozantnom velicinom kojom dominira u odnosu na okolinu. Izradjen  od drveta, verna je kopija pravom koji je grcima posluzio  u osvajanju Troje. Strmim stepenicama sa uskim gazistem, ulazi se u unutrasnjost ove cudne i nesvakidasnje drvene gradjevine u koju moze da se smesti, u dva nivoa pedesetak osoba. Popevsi se na drugi nivo iskoristili smo priliku da na Trojanskog konja istakenmo kozni prstuk sa bojama moto kluba Kings iz Kraljeva i da napravimo par fotografija za uspomenu na ovu posetu. Po silasku sa Trojanskog konja uputili smo se pesackom stazom kojom smo blizu dva sata obilazili lokalitet Troju. Ostaci utvrdjenja zidina, kamenih mostova nizali smu se pred nama. Troja je za svoje vreme bila izuzetno veliki i prostran grad. Obilazeci iskopine, primetili smo i sveza iskopavanja koja ukazuju na aktuelnost ovog arheoloskog nalazista. Dah istorijske razdaljine izmedju nekadasnjih stanovnika ovog grada i turista koji danas ovuda setaju, razgledaju i razmisljaju o proslim vremenima, vrelo azijsko sunce obavijalo je u jedinstvenu svevremensku celinu podsecajuci nas da je ono i tada kao i danas bilo i ostalo nemi svedok burne istorije koja je vekovima tutnjala ovim prostorima.

 

Poseta Troji se priblizavala kraju. Nasa kamera je ocajnicki molila za zamenu baterije koju nismo imali. Propratili smo pogledima pridosle japanske turiste i pod punim gasom rasparali mir toplog junskog predvecerja. Put smo nastavili preko Edermita ka Ajvaliku i Sarim Sakiju, mestu koje smo odredili kao nasu glavnu tursku moto bazu.

 

01snw_unutrasnjosttrojanskogksf8.jpg

                                   

Sarim Sakli – odmor za dusu i telo

 

Sarim Sakli je “mala” turisticka oaza sa velikom pescanom plazom, ukupno uredjenim kupalistima i mnostvom hotela.   Nalazi se oko 270 kilometra severno od Kusadasija i predstavlja kutak gde turisti mogu  dobiti visoko kvalitetnu uslugu po cenama verovatno najnizim u Evropi. Nekada su ljudi u ovom mestu glavne prihode ostvarivali gajenjem povrca. Duzinom cele plaze nalazile su se plantaze paradajsa koje su, po recima mestana donosile sasvim solidan profit. Posle jednog naucnog istrazivanja doslo se do iznenadjujuceg  podatka da se usled ukrstanja veoma povoljnih vazdusnih struja vlaznost vazduha krece od pola do jednog procenta, sto je bilo dovoljno da se uz “orginal plaze” kako kazu nasi domacini, krene u razvoj turizma. I tako je pocelo. Danas u ovom mestu gotovo da ne postoji objekat koji sluzi za klasicno stanovanje. Sve je u funkciji turizma i smestajnih kapaciteta namenjenih turistima.

 

aIaSI_sarimsakliresizedy9.jpg

 

U ovaj pitomi gradic ispred hotela Sezar, doputovali smo u vecernjim casovima. Tek smo skinuli kofere s motocikala, a oko nas se vec naslo nekoliko konobara koji su nam kofere uneli u hotel sve do nasih soba. Na nase zaprepascenje stigli su pre iz prizemlja peske ne peti sprat, nego mi liftom. Uz srdacnu dobrodoslicu pozeleli su nam laku noc i prijatan odmor. Vlasnik hotela odmah nam je ubacio u sadrzaj kablovske televizije nasa dva programa, RTS 1 i BK , da bi se sto prijatnije osecali. Pored kablovske TV mreze, sobe raspolazu sa klimatizacijom, kupatilom i mini barom. Svakodnevno se vrsi zamena posteljine i peskira. Hotel raspolaze svojim delom plaze, suncobranima i lezajkama, kao i bazenom. Uz izvanredan meni svedskog stola ujutru i uvece, kao i ljubaznost osoblja isla je i skoro simbolican cena od 15 Eur-a dnevno po osobi. Ovde smo se naodmarali i napravili par  izleta koji za uvek ostaju u secanju.

 

GeEtt_hotelsezerresizemw6.jpg

 

Ajvalik je gradic udaljen samo par kilometara od Sarim Saglija. Iskoristili smo lepe popodnevne vibracije i motocikoima obisli obale. Uz lagano carlijanje vetra i tople zrake zalazeceg sunca, u obustenoj voznji motociklima, razgledali smo pristanista, arhitekturu, plaze i ljude ovog podneblja. Naravno, napravili smo i pauzu koju smo potrosili na osvezenje toplim i hladnim napicima, fotografisanje i snimanje video kamerama.  U razgovoru sa lokalnim kafedzijom doznali smo za brdo iznad Ajvalika koje je prava atrakcija, jer se sa njega posmatra najlepsi zalazak sunca. Brdo je imalo cudan naziv “Sejtan sofrasi”, sto u prevodu znaci djavolja trpeza.

 

mxLr6_sejtansofraresizedw0.jpg

 

Sutradan posle celodnevnih morskih aktivnosti, odeveni u klubske majice i kozne prsluke sa bojama naseg Kluba, uputili smo se krivudavim i ne bs najboljim putem ka vrhu brda iznad Ajvalika. Uz put smo sustizali automobile i autobuse koji su se uputili ka istom mestu i sa istim ciljem. Prema turskom predanju na vrh ovog brda nogom je stao djavo o cemu”svedoci“ i otisak stopala u steni koji je danas ogradjen i predstavlja zanimljivost za turiste. Namera mu je bila da pojede Ajvalik sto bi se i desilo da isto vece nije sreo i zaljubio se u jednu mladu turkinju koja ga je umolila da postedi ovaj predivan kraj. Njoj za ljubav Ajvalik je ostao da postoji kao i ovo mesto gde se dolazi na uzivanje u toplim vecerima.

 

nbAxg_mrtvaprirodaresizedh7.jpg

 

Nas je na vrhu ovog brda, posle krivina i serpentina, docekao veliki i pregledan parking, kao i nekoliko kafea i restorana  sa ogromnim bastama. Sunce jos uvek nije bilo u zalasku, pa smo se u jednoj basti raskomotili i uz hladno efes pivo pripremili za topli zalazak sunca. Pogled iz baste kafea, koja se svojim stolovima rasirila do same litice, bio je fantastican. Sa ovog mesta, kao na dlanu, video se Ajvalik, Sarim Sakli, kao i ceo Arhipelag malih ostrva koji je stajao poput zive ograde ukrasavajuci i stiteci ova mesta od nepreglednog prostranstva otvorenog mora. Vece je bilo prijatno toplo, a efes pivo prijatno hladno. Uzarena vatrena kugla polako se gasila u beskrajnom modrom bespucu Egejskog mora, ispustajuci iz sebe vatromet najtoplijih ljubavnih boja. Odusevljeni prizorom, bili smo srecni sto smo dosli na vreme jer su neposredno po zalasku sunca i dalje pristizali autobusi sa turistima koji su, verovatno zbog daljine iz koje su dolazili, zakasnili da prisustvuju ovom prirodnom spektaklu.

 

Narednog dana sredjivali smo utiske, salili se na racun price o lepoj turkinji i djavolu mekanog srca, i u blagodetima hotela planirali sledecu voznju: poseta Efesu i Kusadasiju.

 

Efes

 

Odmah posle dorucka, eskadrila Moto kluba “Kings” bila je spremna za novo krstarenje turskim drumovima. Planiran izlet od 600 kilometara trebalo je izvesti u toku dana i pre vecere stici nazad u hotel Sezar. Zato nismo stedeli ni sebe ni motocikle. Startovane su “brze krstarece interkontinentalne rakete” i grmljavina je pocela. U brisucem letu probijen je zvucni zid nad “azijskim kontinentom”. Table sa kilometrazom i nazivima mesta pored puta padale su kao snoplje. Mi smo przili nasim “mlaznjacima” brzinom koja je u delicu sekunde iz nasih retrovizora obrisala sve ostale ucesnike u saobracaju. Obicni smrtnici u putnickim vozilima otvorenih usta promatrali su vatrene repove sa svoje leve strane kako nestaju u daljini. I dok su raspravljali medju sobom sta li je ovo proslo, mi smo vec bili u Efesu. Ugasili smo masine, a u daljini je jos uvek odzvanjao eho pesme nasih motora: “More Kingsi ne orte drumove…”.

 

3aJHo_efesturistickoobavestenfi2.jpg

 

BXaB4_amfiteatarefesresizezx0.jpg

 

Na parkingu smo iznajmili kociju koja nas je odvezla do najviseg ulaza u stari grad kako bi smo ga posmatrali spustajuci se stazama nizbrdo. Voznja kocijom je trajala cetrdesetak minuta i za to vreme smo posmatrali spoljne zidine drvenog grada. Efes je izgradjen izmedju 1500-te i 1000-te godine pre Nove ere. Prema legendi izgradile su ga zene ratnici poznate kao amazonke. Ime grada izvedeno je od reci Apasas, imena grada u kraljevstvu Arzava – u prevodu Boginjin grad. Po predanju grad je po drugi put izgradio Androkle sin Kodrua, kralja Atine. Efes je bio i pod persijskom vlascu, ali je svoj najveci uspen i procvat doziveo za vreme Aleksandra Velikog pod ciju vlast je dosao oko 334 godine pre Nove ere. Grad je izuzetno veliki. Duze od tri sata razgledali smo iskopine i gradjevine koje su sacuvane do danasnjeg dana. Najznacajnije od njih su cuvena biblioteka u Efesu, kao i monumentalni amfiteatar u koji moze da se smesti cak trideset hiljada ljudi. Mnogo znatizeljnih turista posecuje ovo istorijsko mesto svakoga dana. Ostaci arhitekture, duge poplocane staze, visoki i ozuvani kameni stubovi ostavljaju  jak utisak, kao da se vreme vratilo unazad. Velicina antriteatra uklapa se u ukupnu prostranost grada, a covek u njemu izgleda kao zaboravljeni kamencic u velikom dzepu istorije. Starost gradjevina, vreme kada je sve ovo gradjeno, kao i velicina objekata neprestano su isticali nedoumice i zagonetke: Ko su ljudi koji su sve ovo izgradili, kako su izgledali, kako su u ono vreme uspevali sve ovo da naprave, cime su sve ovo gradili i koliko dugo su sve ovo gradili?!

 

F6088_efesbibliotekaresizezb6.jpg

 

lzYnu_efes1resizebf6.jpg

 

BXaB4_amfiteatarefesresizezx0.jpg

 

Mnogo pitanja koja prolaze kroz vreme, na cije odgovore danasnja civilizacija pokusava da pronadje odgovore, tumarajuci lavirintima arheologije i istorije. Pomalo umorni od sunca i pesacenja stigli smo do parkinga gde su nas verno cekali nasi motori. Na kratko smo se osvezili, kupili po neki suvenir, pa onda krenuli put Kusadasija.

 

H5fYd_kusadsiresizeij4.jpg

 

U poznatom turskom letovalistu proveli smo oko sat ipo. Provezli smo se gradskom rivom, kao i ulicama Kusadasija. Na obali smo u jednom kafeu napravili pauzu za osvezenje i obavezno slikanje. Posle odmora, krenuli smo nazad za Sarin Sakli, naravno pod punim gasom. “Lek je bio izuzetan” sve do prilaza Izmiru, gde smo prinudno prizemljeni u dobro organizovanoj akciji turske saobracajne policije. Na pravcu koji se zavrsava kilometrima u nedogled, gde je put sa sest saobracajnih traka, brzina je ogranicena na 70 kilometara na cas.  Posto smo se priblizavali gradskom podrucju uljudno smo smanjili brzinu na pristojnih 130 kilometara na cas. Turski policajac je ljutito mahao rukama, kao da je izvodio proste brze vezbe jutarnje gimnastike, dok nam je oduzimao dokument triptih. Tom prilikom “skresao nam je krila za jos dva puta po 120 Eur-a”.

 

PpsfC_izmirpo125euraresizelr8.jpg

 

Posto ni rec nije znao na engleskom, mi smo probali na srpskom da ga oraspolozimo jednom nasom klubskom pesmom: “Brate Turcine, ako nas pustis klopa zna se, zaklacu u selu najbolje prase!”. Iznenadjeni sto ni srpski ne razume i videvsi da je kamenog srca, pokazali smo mu da smo mi veliki i kad gubimo. Rukovali smo se, potapsali ga po ramenu i krenuli dalje ka Sarim Sakli. Dok smo vozili, palo mi je na pamet, kako bi izgledalo njegovo lice da nas je zaustavio tridesetak kilometara ranije, kada bi mu na displeju radara zapistala cifra od 250 kilometara na cas. U sam smiraj dana, olaksani za 240  Eur-a, stigli smo u nas hotel Sezar. Ispricali smo nasim domacinima anegdotu sa turskom policijom, a njima je bilo neprijatno kao da su oni nesto skrivili i kao da su nas oni kaznili. Vec nakon vecere uvideli smo da smo pogresili sto smo nasim ljubaznim i u svakoj situaciji predusretljivim domacinima uopste pominjali saobracajne kazne. Stvarno je ljudima bilo neprijatno.

 

0qdCX_slikasapolicijomresizelc6.jpg

 

No, vec sledeceg jutra raspolozenje je bilo u uspeonu jer nas je cekalo krstarenje brodom, novi ljudi i novi predeli. Otisli smo do Ajvalika, u pristanistu odabrali najveci brod i ukrcali se u njega. Arazman iz snova! Voznja od 11 casova pre podne do 19 casova uvece, tri puta pauza za kupanje, pauza za posetu starom gradu Dzunda, rucak, desert i muzika uzivo – sve za 6 Eur-a po osobi. A brod kao iz 1001 noci, od drveta, veliki i sirok – kao da je zalutao negde iz proslih vremena. Sa tri velike palube, sa puno mesta za sedenje, za suncanje i za igru. Gosti na brodu su tek posebna prica. Dva gospodina sa porodicama, dva momka sa devojkama. Ostalo, neracunajuci nas – zene. Pun brod zena! Majke sa cerkama, sestre, drugarice, babe sa unukama. Muzika tresti, a one sve, bas sve, igraju, igraju i igraju…! Bez pauze! Kao da im je zadnje u `ivotu, igraju kao aske, a mi, iskusni vukovi sa najvise palube uzivamo u odlicnom ambijentu i uz pivo aktivno navijamo! Domaca muzika, strana muzika, disko muzika, tradicionalna muzika! Nema  pauze, nema odmora, brod se ljulja a takmicenje gosci u trbusnom plesu dovodi atmosferu do usijanja! Sta je ovo ljudi?!   Jeli ovo neka luda zenska zurka ili devojacko vece pred svadbu?! Kako su nas uopste pustili ovde?!? U svakom slucaju mi smo bili odusevljani toliko da nikom nije pao na pamet nervozni turski policajac od prethodnog dana.    Ma sta on zna sta je 250 na sat! Posle ovog nezaboravnog krstarenja vratili smo se u nas hotel prepuni utisaka! Nista nam nije bilo tesko, cak ni to da cemo sledeceg jutra napustiti ovaj mali raj i krenuti put Bugarske. Ali, sta je - tu je. Ujutru smo se pozdravili ponaosob sa celokupnim osobljem i najsrdacnije im se zahvalili na vrhunskom gostoprimstvu. Oni su ostali da cekaju nove goste, a nas je cekalo novih 680 kilometara, neko drugo more i neki novi dozivaljaj!

 

0wtsY_zabavanabroduresizeit4.jpg

 

Bugarska - II deo   

 

Put od Sarim Saklija ka Evropskom kontinentu vodio nas je preko prelaza u Canakalama. Na ovoj deonici smo imali jos jedan bliski susret sa turskom saobracajnom policijom. Za razliku od prethodnih, ovi su “perfektno” govorili engleski. Razgovor je otprilike tekao ovako: “Probljem! probljem!  Radar kontrolj! Triptih! Triptih!”. Na ovo, mi ljubazno pitamo: “A problem?! Sorry!” A namrsteni Turcin – poliglota spremno nam odgovara: “Jok Sorry, triptih! triptih!” Mi, kao vec iskusni putnici na turksim dzadama do tancina poznajemo proceduru, ali posto smo u coporu sva sestorica, a njih je svega dvojica uctivo odbijamo da im u ruke damo famozni dokument triptih dok nam ne pokazu taj fantomski radar kojeg nema nigde, a svuda je oko nas! Policajac, pocinje da se zadovoljno    smeska jer on zna sta nas ceka, a  mi jos uvek neznamo. Na tecnom engleskom nam zato kaze: “Moment, moment – jok probljem” Nesto razgovara radio vezom i nastavlja dalje da zaustavlja sledeceg gologmucenika koji je nepazljivo uleteo u prekoracenje brzine koja je od 01. juna u Turskoj definisana na 30, 50, i 70 kilometara na cas.

 

gfPUR_pojiloresizepb8.jpg

 

Mi stojimo na vrelom suncu pored puta, u zutoj ravnici presecenoj crnim asfaltnim putem, kao brodolomnici na pucini koji cekaju ogladnelu ajkulu da im prekrati muke! Posle petnaestak minuta, pored patrole se zaustavlja stari “reno 9”. Em je star, em je beo, em je truo, em je strokav! Mi i dalje neslutimo sta nas ceka! Iz renoa nam mase policajac u civilu i poziva nas da udjemo u kola. “Kom, kom!” A unutra!?? Unutra ima sta da se vidi. U ovu skapaljugu ugradjen je najsavremeni laserski radar sa digitalnom video kamerom! Disk se premotava unazad pa onda start. Vrlo fino – od pocetka! Pocinje film “Kingsi u akciji”, a onda ubrzo tehnicki nokaut. Radar pisti i fiksira nedozvoljenu brzinu! Iza kamiona u preticanju izlecu Pero, Mile, Debo i Batic! Jedan za drugim, nanizani kao raznjici na zici. Sve se vidi! Srecom u ovoj epizodi Sasa i Vule nisu bili filmske zvezde. Turcin se smeska a mi gledamo… Smeskamo se i mi, ali kiselo! Sta ces…

 

Junacki im predamo dokumenta, a oni nam ovom prilikom upisase kazne jos cetiri puta po 120 Eur-a! E, sada je ukupan iznos kazni izasao na 900 Eur-a! I bilo je dosta. I previse! Tesko radjeni, sledecih 350 kilometra vozili smo 70 na sat! U kilometar! Sve dp tursko-bugarske pauze i to bez pauze. Put je vodio preko Escebata, Kesana, Kirklarelija sve do prelaza Malko Trnovo u Bugarskoj. Poluukoceni od spore voznje, po mraku i rominjavoj kisi stigli smo na granicu. Iako niko u zivotu nije bio na gorem granicnom prelzu od Malkog Trnova, usavsi u Bugarsku bili smo presrecni jer smo mogli da vozimo normalno, a cekalo nas je i pet dana odmora i provoda u Nesebaru.

 

7xrWh_izlazakizturskeresizebq8.jpg

 

lnVCW_turskibajkeriresizekn3.jpg

 

U Nesebar smo stigli pre ponoci. Smestili smo se u privatnom smestaju koji smo placali 4 Eur-a po osobi. Kuca se nalazila skoro u centru Novog Nesebara i imala je lepo dvoriste sa hladovinom gde su nasi motori pronasli zasluzen odmor. Vec ujutru, posle kafe uputili smo se u obilzak nama poznatih mesta od prosle godine. Primetili smo dosta novih hotela koji su za vreme nase proslogodisnje posete bili u izgradnji. Gradic na moru, blage klime, pun lipa, polako ali sigurno izrastao je u turistickog diva. Usledili su dani odmora. Opusteno, bez ikakve zurbe provodili smo dane u tropskom baru Skorpion na juznoj plazi. Uz puno muzike vesele i nestasne konobarice skorpiona, dani su nam brzo prolazili. Veceri su takodje bile vrlo prijatne. Iz kafisa u barove, iz barova u diskoteke, iz Novog Nesebara u Stari Nesebar…

 

HpSBi_nesebarplazaresizeby1.jpg

 

Put od 720 kilometara do Kraljeva “preleteli smo”  za manje od desetak sati, lagano. U nasem gradu dugo smo prepricavali dozivljaje sa ekstra ture. Na DVD-ju i fotografijama su ostala zabelezena srecna lica matorih decaka koji sanjaju nove valovite drumove, putovanja i motore… Varljivo leto 2005.-to svojim naizmenicnim suncano-kisnim vremenom uporno zivcira kafe motorase… Mi pak, radimo – svako svoj posao. Ali sa punim srcem! Jer greje nas nasa ekstra tura i greje nas jos jedna klubska voznja u septembru. Posle Egejskog i Crnog ceka nas Jadransko more!. Ceka nas ponovo zajednicka voznja i druznjenje koje greje dusu i puni srce neopisivom srecom koja oplemenjuje zivot u poludepresivnoj – tranzicionoj Srbiji.

 

Voznja da bi ziveo i zivot da bi vozio! I da bi trajao – kao sto su trajale drevne kraljevine, kao sto traje nas grad Kraljevo i mi, njegova kraljevska klasa!

 

Jer mi to jesno, u svakom pogledu. Jer mi smo, MOTO KLUB KINGS.

 

Petar Djekic

 

       

 

       

 

 

  • Sviđa mi se 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Ne silazi, 5472 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: XT1200Z Super Tenere

Svaka cast Sale na trudu, ja se kanim vec 100 godina da napisem putopise ali nista! :)

A za Pekijev literarni stil nemam reci! :D

Kraljevski! ;D

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Ne silazi, 5472 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: XT1200Z Super Tenere

Nisam se bas najbolje snasao sa ubacivanjem slika, ali cu se potruditi kada mi vreme dozvoli da ubacim jos slika

 

 

Imas temu kako se postavljaju slike na forum, a mozes i kao dodatnu opciju ispod teksta.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svakom po zasluzi, 12217 postova
  • Lokacija: NBGD - KN04ET
  • Motocikl: Honde Transalp, plavi i narandžasti, oba za dečake

Fenomenalan provod i tura, svaka vam čast momci!

 

(Ala vas Turci ošišaše, majko moja... ;D)

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 181 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: Suzuki DL 650 V Strom

Evo jos nekoliko fotografija.

DEBO - DOKTOR

ASaSC_doktordd8.jpg

KALCO

404.jpg

MIKICA

404.jpg

VULE

404.jpg

PERO DIVA

404.jpg

SASASNOB

5dpHV_sasava2.jpg

KINGSI

oPHnG_kingsitc1.jpg

SEJTAN SOFRASI

404.jpg

404.jpg

EDRENE

404.jpg

Gc1by_edrenezu3.jpg

 

TROJA

404.jpg

4yJJQ_stubgt1.jpg

404.jpg

 

SARIM SAKLI

404.jpg

404.jpg

 

NAZAD U EVROPU

Px4dO_nazaduevropuhp1.jpg

404.jpg

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Vlasnik sajta, 5340 postova
  • Lokacija: Beograd, Srbija
  • Motocikl: BMW R1200 GS Adv, S1000RR; Beta 350RR

Svaka cast na putovanju! :) I ja nesto merkam Troju, ali je vec previse planova za 2009. godinu i tako :)

 

E da, mozete li da napravite mapu rute?

 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 128 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: kawasaki 1400gtr - BMW K1300S

Ponovo sam procitao vas putopis i bas sam uzivao.Jeste da je proslo dosta vremena ali ga vredi procitati i pogledati ponovo,narocito za onoga  ko ovo nije procitao

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 93 postova
  • Lokacija: Šamac, Republika Srpska, BiH
  • Motocikl: Yamaha XJR 1200

"...a mi smo jezdili na mocnim dvotockasima osecajuci slast istinske slobode koja moze da bude pruzena coveku samo dok vozi motor sa svojim prijateljima..." - ni Andrić ne bi mogao bolje!

 

Zaista odličan putopis, stil je vrh, momcima iz kluba svak čast i mnogo mnogo kilometara i druženja!

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 308 postova
  • Lokacija: Studenica
  • Motocikl: Gilera Nordwest 600 FB 93'

godinu dana pre nego sto sam kupio prvi "veliki" motor slusao sam price o momcima koji su jezdili Trskom na svojim intergalaktickim zverima.

slusao sam te price kao da su mit !

 

a prica koja se odnosila na kazne koje ste morali platiti je bila "blago" receno, gastronomska :lol:

 

drago mi je sto sam posle toliko vremena doziveo i sam pricu kroz ovaj putopis, a jos draze sto sam dva komandosa neustrasive eskadrile i upoznao... : Sashu Snoba i Doktora :takoje:

 

sta reci osim da mi je drago sto ste se vratili citavi u svoj space :takoje: , u grad Kraljevo, grad MOTO KINGSA !!!

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1073 postova
  • Lokacija: Beograd.........Srbija.......
  • Motocikl: BMW R1200GS Adventure 2014 - Touratech oprema full + F650GS Dakar

Bravo KINGSI !!!

 

Lepo ste se navozali..........bese davno ali lepooooo..... :takoje:

"Siroko" ste castili Tursku policiju.........ima se .....moze se :zvizduk:

 

Pozdrav.........iz Afrike.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja