Jump to content

Moto Zajednica

Alpi i preko 20 planinskih prevoja, 10 dana solo tura

Recommended Posts

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Veliki pozdrav svima.

Posle divnog iskustva na prethodnoj solo prolećnoj turi 2019 (https://forum.bjbikers.com/index.php?/topic/126728-evropa-i-malo-azije-14-dana-i-9000-km-solo-tura), planirao sam nešto slično i za proleće 2020, samo ovog puta na zapad do Iberijskog poluostrva, jer tamo još nisam bio bajkom.
Međutim, Korona se umešala u život sviju nas i taj plan je otpao.

 

U međuvremenu sam uzeo avio karte za porodicu, do Jadrana, čekajući da vidim hoće li se putovanja omogućiti. Bukvalno jedan dan pred njhov termin je Norveška dozvolila putovanje do većine zemalja EU i oni su otišli na četiri nedelje, a ja sam imao još nedelju dana do svog odmora i planirao sam da im se pridružim, na dva točka.


Užurbano sam radio na pripremama, proveravao opremu, kupio novu kacigu (LS2). Kupio sam i nove letnje kožne rukavice, što se ispostavio kao sjajan potez. Stare jesu sa Goretexom, ali su nešto manje i teško se skidale. Baš lepo što su imali 4XL na rasprodaji, taman za moje šape :).
Svog BMW-a R1150RT sam odveo do čika doktora, jer mi prednja svetla nisu radila, ni duga ni kratka, samo ona za maglu sa strane.
Ulje je promenjeno, zamenjen filter za vazduh, a i svetla su sređena uz napomenu da je zakrpljeno nekako, da ne bi imao velike troškove, a da ih imam za put.

 

Kupio sam karte za trajekt Treleborg-Svinoušće u zadnji čas, međutim uz jedan problem - nije bilo slobodnih kreveta u kabini (noću se putuje). Rezervisao sam fotelju, naslonjaču, moraću tako spavati nekako.
Sve je bilo spremno, odbrojavanje je moglo da počne.

  • Sviđa mi se 9
  • Hvala 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

1. dan (16.07.2020): Oslo - Treleborg

 

Krenuo sam oko 11 sati. Dan je bio vedar, ali hladan za ovo doba godine, čak i za Skandinaviju. Stao sam zato na prvu pumpu da promenim u zimske rukavice i obučem još jedan sloj ispod jakne. Posle par sati granulo sunce, otoplelo, pa sad stani da se malo skine. Tako to obično i ide na dužim putovanjima.
Putovao sam brzo, bez mnogo stajanja. Znam da imam trajekt uveče i nikad se ne zna šta se može desiti na putu. Opustiću se i odmoriti kad stignem blizu.

 

Na jednoj pumpi u Šveskoj imao sam interesantan susret - prilazi mi sredovečan Šveđanin, pita može li da sedne da ćaskamo. Još jedan ljubitelj motora koji posle jedne teže nesreće više ne može da vozi, ali i dalje ih jako voli. Na žalost, to neće biti jedina slična priča na ovom putu.
Ćaskamo, pričamo na engleskom i odjednom me pita da li sam ja možda negde sa Balkana, recimo Srbija ili Bosna? Da, rekoh, jesam, kako ste pogodili?! Kaže da je inspektor u penziji, da je radio duže od decenije za Europol u Švajcarskoj na trgovini ukradenih auto delova. Prepoznao mi je naglasak, ali i fizičku konstituciju. Znači, “radili” ste sa dosta mojih sunardonika, pitam ga uz smeh, a on odgovara “Da, recimo oko 50% je bilo odatle.”. I onda dodaje “Ali ti si drugačiji, jako si fin, za Srbina.”. Auh, hvala, valjda, ako je to bio kompliment.
Možda mi je pogodio misli, pa me je častio sladoledom - no hard feelings.

 

Na putu nije bilo problema, pa sam brzo stigao do juga Švedske. Odlučio sam da svratim i obiđem grad Lund, koji je jedan od najstarijih gradova u Švedskoj. Takođe je u njemu osnovan prvi univerzitet u Skandinaviji. I danas je poznat kao univerzitetski grad, sa velikim brojem mladih, puno kulturnih dešavanja i živim centrom.
Parkirao sam blizu čuvene katedrale i prošetao se gradom par sati. Zaista lep i živ gradić. Dok sam plaćao klopu shvatio sam da nešto nije u redu - nema mi ključeva od bajka. Trči nazad do motora, sa svom opremom i čizmama. Srećom, ostali su da vise u gornjem koferu, tačno pored vrlo prometnog šetališta. Ovo nije ni prvi put da mi se dešava tako nešto, jednom sam zaboravio ključeve u motoru u Bremenu sa srećom isto dobrim posledicama.

 

Lund

 

Lund

 

Bez većih trzavica sam ušao u trajekt i tu bi se priča obično završila. Međutim, tek je trebalo i prespavati nekako i ona naslonjača se nije baš dobro pokazala. Mučio sam se, šetao, vratio, probao ponovo, ne vredi, ne mogu oka da sklopim. Šetajući se po brodu sam primetio Poljake, vozače autobusa, sklupčane na podu u raznim ćoškovima, ispod stepenica i sl. Prostorija sa tim naslonjačama je imala prilično debeo i mek itison i negde oko 1 po noći sam odlučio da probam, morao sam nešto da uradim, trajekt je pristajao već u 5 ujutru. Savio sam jaknu kao jastuk i legao na pod, pored zida. E sad, ja sam u pedesetoj, operisao sam diskus herniju pre dve decenije, imam dva srasla pršljena i kilav sam čak i sa vrstom kreveta. Ali tu, na podu trajekta, spavao sam kao beba.
 

  • Sviđa mi se 14

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

2. dan (17.07.2020): Svinoušće - Maribor

 

Noć je bila kratka i tvrda, ali čekao me je dug put. Trajekt je pristao jako rano u Svinoušće i odlučio sam da na jug krenem kroz Poljsku. Više sam puta već vozio kroz Poljsku i želeo sam da vidim neka nova mesta. Iskoristio sam neke radoznale Poljake na jednoj pumpi i pitao ih za savet. Preporučili su Lubin.

 

Lubin izgleda kao tipičan centralno evropski grad koji vuče poreklo iz srednjeg veka. Bio je deo velike Poljske kraljevine, pa deo Pruske i posle II sv. rata , kada je porušeno oko 70% grada, ponovo u Poljskoj. U centru grada ima lepih spomenika, ali su meni pažnju privukle stambene zgrade iz posleratnog, komunističkog perioda. Podsećaju na slične u našim krajevima, ali mi se veoma dopada kako su ih Poljaci sredili, što sam već radije viđao u Vroclavu i u drugim gradovima. Poradilo se na sređivanju okoline, na zelenilu i dečjim igralištima, a fasade su obnovljene i često obojene u različite raznobojne šare. Uspešan pokušaj da se udahne malo života u sive betonske kutije, a i ne košta mnogo - malter, četka, boja..

 

20200717_110552.thumb.jpg.86b10c6ea33e75946846e414c4fd66f3.jpg

 

20200717_111736.thumb.jpg.be5fd88e3bd818c8b7dd84d6f694b892.jpg

 

Šetajući Lubinom sam naleteo na neku garažu pretvorenu u centar Kyokushin karatea, kojim sam se nekad davno malo bavio. Poljake po ko zna koji put doživljavam kao spretne i praktične.

 

20200717_112437.thumb.jpg.76711298ad2c9edbeccff4cba9da10b2.jpg

 

Ako se ikad zadesite u Poljskoj (a trebalo bi, nije manje interesantna zemlja od recimo Italije ili Francuske) obavezno probajte poljske vafle - gofre, meni najomiljenije.

 

20200717_114039.thumb.jpg.20231c067939574ecde804ab3014799c.jpg

 

Krenuo sam dalje, do još jednog mesta po preporuci - Valbžiha (Walbrzych). Naravno, za izgovor sam se pomogao Internetom (https://www.howtopronounce.com/polish/walbrzych).
Još jedan jako lep srednjevekovni poljski gradić, sa lepim starim centrom grada.

 

20200717_130939.thumb.jpg.60f09c23798984ce337d210a8f4ff1af.jpg

 

Put me je dalje vodio u Češku i kada me je glad pritisla, odlučio sam da pojedem nešto konkretno i svratim u neki manji gradić - slučaj je izabrao Mohelnice. Lep, stari centar sa kaldrmom. Puno lepih restorana, ali nigde ne primaju kartice. Na kraju kapituliram, nađem bankomat, ali nema keša… Setim se da pitam jednu lokalnu prodavačicu i uputi me u jedan stari restoran, iza ćoška - odmah sa vrata pitam i primaju kartice, olakšanje. Sjajna češka klopa, neki gulaš sa krompirima, prste polizah.

 

20200717_164149.thumb.jpg.02583aab3b969ae7987fb0c34f754c04.jpg

 

Idemo dalje, kroz Austriju. Sada se već mrak spustio i srećan sam što sam popravio farove pred put. Jako sam umoran, leđa već dosta bole, noge trnu i tražim prenoćište oko Beča i Graca. Međutim ili je već kasno za check-in ili nisam zadovoljan cenom i posle dosta traženja nalazim povoljan smeštaj kod Maribora. Ali treba stići do Maribora. A mogao sam lako da ne stignem.

 

Auto put je u Austriji posle Graca dosta vijugav. Pr brzini od oko 120-130 kmh priibližio sam se jednom dugačkom levom zavoju i kako nije bilo nikog ispred mene prebacio na duga svetla da bolje vidim u krivini. Istog trenutka je nastao potpun mrak, farovi su se potpuno isključili. U trenutku sam se osetio kao da mi je neko ćebe prebacio preko glave, nisam video bukvalno baš ništa, potpun mrak i crnilo, a u sred brzog zavoja. Srećom, nazreo sam neke farove daleko napred, pa sam pokušao da ostanem pribran, zadržim putanju, pustim gas i posegnuo ka prekidaču farova za maglu. To sam međutim u onoj frci uradio previše naglo, pa sam izgubio balans, ceo motor se zaljuljao pri nekih 100-ak kmh. Pretrnuo sam, udahnuo duboko i lagano ponovo probao. Ispalo je odlično, svetla za maglu na RT- u su jaka i široka i video sam bolje nego sa kratkim svetlima, sve je OK idemo dalje. Tada sam shvatio da sam se u tih par sekundi potpuno oznojio, osetio sam kako mi je balaklava mokra.

 

Zastao sam, stavio slušalice u uši zbog GPS-a - koristim Google Map i audio instrukcije - i lagano izvozao do motela, gde me je ključ čekao u kutiji pod šifrom, bilo je već oko 1 ujutru.
Sve u svemu - 20 sati u sedlu i oko 1200 km danas. Novi jednodnevni rekord za mene.
 

  • Sviđa mi se 14

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

3. dan (18.07.2020): Maribor - Trpanj

 

Uh, kakva je razlika kad je krevet udoban, a takođe i doručak dobar. Osvežio sam se i idem dalje na put, kroz Sloveniju. Nije bilo ničeg mnogo interesantnog do granice sa Hrvatskom. Odjednom ogroman red, gužva na putu, kilometarska kolona. Mislim da je neki zastoj i zaobilazim sve, kad se ispostavlja da je to zapravo Slovenačka granica. Razni Korona protokoli su jako usporili prelaz i stvorili ogromnu gužvu. Lepo je bilo sve to preskočiti.

 

Dalji put je bio jednostavan, auto put je nov i dobar. U početku prilična gužva, negde do odvajanja za Istru, pa manje negde do Splita, a onda skoro prazan put ka Dubrovniku. Imao sam utisak da je nekako najviše turističkih vozila bilo iz Poljske, Češke i Slovačke, što su kasnije i lokalci potvrdili. Međutim, daleko se odmaklo od cele porodice zgužvane u “Peglici”. Sad su to bila uglavnom “ozbiljnija” vozila, a neretko se u prikolici vozilo i daske za jedrenje, džet ski, gliseri i slično. Vremena se menjaju.

 

Negde u brdima iza Biokova naglo je počeo letnji pljusak, sve uz sunce. Brzo stajanje da se promene rukavice i ide se dalje. Malo sam ubrzao jer nisam hteo da hvatam baš poslednji trajekt za Trpanj iz Ploča, jer nisam ni kupio kartu unapred. Tesno, ali se uspelo uz manje stajanja i odmaranja.

 

20200718_171839.thumb.jpg.98b2b77e1e0c360029cd2238816aaa62.jpg


Čekajući na ukrcavanje na trajekt ćaskao sam sa još nekoliko bajkera koji su čekali na ukrcavanje. Tu je bio mladi Francuz koji se zaputio na Korčulu sa Jamahom od 125 kubika. Ne, nisu neophodni veliki i skupi motori da bi se putovalo čak i preko kontinenta.

 

20200718_184645.thumb.jpg.58558bf8ac63e81aaef8433ba69121ef.jpg

 

To me podsetilo na četvoro Indijaca koji su se iz Indije zaputili ka Londonu na dva Royal Enfield 350 motora, a koje sam svojevremeno sreo na trajektu iz Helsinkija za Stokholm. Ali, to je neka druga priča.
Bila su tu i dvojica mladih kolega, inženjera, iz Australije koji sada rade u Holandiji i leti motorima obilaze Evropu. A ja bih im rado uzvratio priču i obilazio Australiju na dva točka… Veliko bogastvo ovakvih putovanja su susreti sa zanimljivim osobama.

 

20200718_183731.thumb.jpg.c79206c0069c6f11ef4d68e71e6b6a93.jpg

  • Sviđa mi se 5

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Odmor sa porodicom

 

Usledio je dugo čekani odmor sa porodicom u Trpnju. BMW je parkiran na idealno mesto, uz samo more i pristanište za trajekt, na obeleženi moto parking, 100 m od apartmana. Lokalni radnik sa trajekta nike baš bio srećan što sam im maznuo jedno parking mesto (ostavljaju tu skutere), ali kad je video tablice i odakle sam došao, sve se pretvorilo u prijatno ćaskanje i raspitivanje o putu. Najbitnije mi je da sam se tu, u samom centru mesta, osećao i najbezbednije da ostavim motor. Sve do jednog vetrovitog dana sa velikim talasima, kad sam se setio da ga ipak preparkiram malo dalje od mora. I to u zadnji čas, jer je ceo taj deo bio preliven talasima i motor bi bio skroz poliven slanom morskom vodom.

 

20200723_184727.thumb.jpg.6b18f1564e2fd60e4451eac35fce7389.jpg

 

Vreme sam iskoristio da pokušam da sredim problem sa svetlima. U Trpnju i okolini nema nikog ko servisira motore, ali sam došao u kontakt sa izuzetno interesantnim lokalnim mehaničarem, Dionesom. On nije baš običan mehaničar, jer mu je glavna zanimacija da restaurira retke automobile. Kad sam ga sreo radio je u radionici jednu školju za mislim Porše 356, i to mu je drugi takav auto da radi. Ono što još nije obično je da je delimično paralisan, usled teškog pada sa motora. Diones je našao da mi je pregoreo kontakt koji mi je mehaničar sređivao pred put i zalemio je kablove direktno. To je sredilo svetla. Nije hteo ništa da mi naplati, već mi je umesto toga dao dve flaše vina iz njegove lične proizvodnje, lokalnog Malog Plavca. Poprave ti motor i dobiješ vino, negativna cena, pa gde to ima…

 

Ovde bih pomenuo još jedan događaj, jer je bitan za nastavak putopisa. Naime, što se tiče kupaćeg, ja sam tu malo tradicionalan i preferiram slip kupaće gaće, što bi moj matori rekao “Speedo”. Moja draga je odlučila da me malo modernizuje, pa mi je kupila kupaći šorc, lep šaren, moderan, kaže da ne izgledam baš kao deda na plaži… Rekoh da probam. Vidi, pa nije tako loše, ima džepove, vrlo praktično. Taman da se stavi mobilni telefon.
I sve je bilo lepo dok nisam otišao da se sa dečacima brčkam u plićaku. Sa sve telefonom. U džepu, jasno. Čim sam ugazio do struka, skontao sam šta sam napravio i istrčao napolje, ali je već bilo kasno. E sad, taj Samsung S9 treba da je kao vodootporan i trebalo bi da ovo kraće umakanje da može izdrži. Ali taj moj S9 je već prošao turturu na putu kroz Rusiju i imao je par rupica na ekranu od drljanja po asfaltu (detalji u pomenuntom putopisu kroz Rusiju). Tako da je to bilo to za njega. Srećom, SIM kartica i SD memorijska kartica sa svim fotkama su preživeli. Takođe je sreća da je moj stariji momčić pristao da mi pozajmi svoj Sony telefon za moj put nazad (jasno uz određene zahteve za novijim modelom, ali tako svet funkcioniše).
A šta je bilo sa kupaćim šorcem? Ništa, ojeda tokom dužeg plivanja, vraćam se na deda modu.
 

  • Sviđa mi se 6

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

4. dan (26.07.2020): Ploče - Trst

 

Posle nedelju dana sa porodicom u Trpnju, došlo je vreme da se kreće nazad. Imam tačno nedelju dana za povratak kući i ideja je da se navozam kroz Alpe. Već sam u dva navrata vozio kroz Alpe, jednom na potezu od Insbruka do Venecije, a drugom prilikom od Nice do Lucerna, preko Šamonija. To su bile dve prethodne ture i sećam se da sam oba puta želeo da imam više vremena, da obiđem više planinskih prevoja. Tako da je to sada bio plan, obići što više planinskih prevoja.

 

DSC_0007.thumb.jpg.a5924bc42ce3d9481c367f619eaede6d.jpg


Momci su me ispratili i krenulo se na put, prvo trajekt do Ploča, pa na severozapad autoputem. Lepše bi bilo Jadranskom magistralom, ali sam kasno krenuo, a nju sam kompletno već obišao, od Rijeke do Ulcinja, na mojoj prvoj moto turi ka Balkanu, 10-ak godina ranije. Ipak, skrenuo sam sa autoputa ka Senju i divnim vijugavim putem se spustio do mora, ka Rijeci. Jesam se uželeo krivina i lepšeg puta, ali se glad probudila i još više sam se uželeo sveže ribe na žaru, pa rekoh da navratim dok sam još blizu mora. I nisam se pokajao, našao sam konobu “u nigde”, iznad magistrale, sa sjajnom Oradom na roštilju.

 

Ostatak puta nije bio mnogo zanimljiv, bukirao sam telefonom (hvala sine) spavanje u Trstu, pa se prošlo brzo kroz malo parče Slovenije za prvu noć na putu.

 

Negde na ovom delu puta se desio mali incident, koji je imao dosta posledica na dalji put. Naime, za punjenje telefona u vožnji sam koristio USB punjač sa priključkom koji liči na 12V kontakt za upaljač u automobilima, međutim nije isti. BMW mora da bude nešto posebno, pa koriste sličan, ali nešto manji DIN priključak. To je dosta bitno, jer se ne može naći baš na svakoj pumpi, kao za običan 12V priključak.
Pošto sam silom prilika (i morske vode) prešao na mnogo stariji sinovljev telefon čija baterija je puno slabija, punjenje tokom vožnje je postalo mnogo bitnije i potrebnije.
Međutim, negde mi se u toku vožnje prilikom punjenja prelaz otkačio i ispao. To je onda nalagalo mere štednje baterije - da se telefon što češće stavi u Airplane mod, kad god ga ne koristim za navigaciju. Ili da punim bateriju u restoranima. Sve je to dosta zakomplikovalo stvari.
 

  • Sviđa mi se 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

5. dan (27.07.2020): Trst - Varena

 

Kreće avantura iz Trsta. Nisam imao baš jasan plan kuda ću tačno, sem što sam hteo da obiđem što više planina i prevoja, što više serpentina i krivina. Za neko grubo planiranje sam koristio web sajt alpineroads.com koji je po državama i regijama u Alpima na mapi označavao interesantne prevoje i puteve, sa detaljnim opisom i preporukama (na žalost sajt se promenio i povukao sav taj stari koristan sadržaj). Tako sam se uputio severno od Venecije, ka Bolcanu, kroz regije Veneto i Južni Tirol.

 

Krajolik je brzo postao predivan i prvo sam zastao kod divnog malog vodopada kod mosta Sera (Serra). Lepa prilika za par fotografija. Dolomiti (Italijanski Alpi) u tom delu deluju grubo, ogoljeno, nekako rustično sa naboranim kamenim masivima.

 

DSC_0011.thumb.jpg.204a55fa46c91ba2f7f15e4b57a3bd4e.jpg


Prvi veći prevoj ka severu je bio Passe Rolle i adrenalin je već krenuo da radi. U početku je bilo teško, ovaj BMW RT motor je teži od starog Suzuki V-Stroma kojim sam ranije obilazio planine, ima i drugačije težište. Sve su to pokušaji izgovora kada se manjka veštine i znanja. Međutim, svakim sledećim zavojem, lakat krivinom, ubrzanjem, kočenjem, učilo se i išlo je sve bolje, sve lakše i sigurnije (takođe i brže). Sledeći su bili prevoji Valles i San Pellegrino, samopouzdanje je raslo i osmeh je teško bilo zadržati.


Vozio sam bez prestanka do divnog mesta Canazei, gde sam se malo prošetao i nameračio na picu, međutim sve je bilo zatvoreno i rekoše da dođem kasnije, kad se kuhinje otvore. Do tada je plan bio da se obiđe krug oko planinskog masiva Sella, čuvenom ski rutom Sella Ronda (http://sellaronda.info/eng/index.html). 

 

DSC_0014.thumb.jpg.01e5639f3e8103c0bb00144eff23090b.jpg

 

Ta me je ruta provela kroz prevoje Sella, Gardena, Campolongo i Pordoi. Krivine su se nizale kao na traci, saobraćaj nije bio veliki i uživanje je bilo potpuno. Zastajao sam samo radi malo fotografisanja. Sella planinska grupa izgleda zaista predivno na popodnevnom suncu. Zelenog, gusto pošumljenog podnožja iz kojeg niče ogoljen, grub masiv. Deluje vrlo mistično i daje odličnu pozadinu jurcanju kroz tesne krivine. 

 

DSC_0025.thumb.jpg.6bb4b9e430d2cf3b0523e3870200e574.jpg

 

DSC_0030.thumb.jpg.39c78fc845a34b90f4db18d406dbb2da.jpg

 

DSC_0043.thumb.jpg.991099e2357a85de9dda8029d26be90c.jpg

 

Jako naginjanje levo, odmah zatim desno, i onda oštra ukosnica, snažno kočenje, pa jak gas. Nema mnogo vremena za razmišljanje, ide već sledeća krivina. Adrenalin je visok, a zadovoljstvo raste sa svakim pređenim kilometrom. To je to, zbog ovog sam došao u Alpe!

 

DSC_0038.thumb.jpg.bc164b93f5b1e98af584d95f57d2cca7.jpg

 

DSC_0040.thumb.jpg.8b4a4e8053245ce4819396d10f050258.jpg

 

Ponovo sam se vratio u Canazei, kao kod starog znanca, već jako umoran i potpuno pregladneo. Svratio sam na odličnu picu i porciju struje (za punjenje telefona). U piceriji sam bukirao i smeštaj za to veče u planinskom mestu Varena. Međutim treba i stići do tamo, po mogućstvu pre mraka.

 

DSC_0021.thumb.jpg.843b336d9bb8eaec6bf350402e1b5076.jpg


Ovoga puta me je put vodio na jug, preko još dva prevoja - Lavaze i Passo di Costalunga.

 

Jedan od izazova prilikom vožnje preko planina je i šta obući. Naime razlika u temperaturi između doline i vrha planine može biti i 10-15 stepeni, posebno predveče. Vetar dodatno komplikuje stvari, kao i povećana vlažnost, jer često se oblak bukvalno spusti na planinu. Zato ponekad prilikom “napada” na neki planinski vrh i prelaz zastanem negde na usponu da dodam sloj odeće ispod jakne i promenim rukavice, na toplije. A onda, ako je topao dan, kad se spustim u niziju nazad na “letnji komplet”.

 

Ispostavilo se da mi je smeštaj u jednom porodično vođenom pansionu Serenetta. Ljubazni domaćin je pomerio svoj auto da mogu da fino ušuškam motor i da ne smetam nikome. Takođe sam probao i sjajne domaće kolače koje je umesila njegova supruga. Za to vreme su deca tinejdžeri pomagala u kuhinji i ispratila me do sobe. Nisam se davno ugodnije osećao i lepše odmorio.
Pre spavanja malo sam obišao Varenu, tipično malo planinsko mesto koje velikim delom živi od turizma. Gostiju ima dobrim delom godine, a sad su dominirali penzioneri. Tu me je i stvarnost prvi put snažno podsetila na Koronu. Dok sam nosio kofere do sobe uskim stepenicama, na međuspratu, na vrhu stepeništa iznad mene, ugledao sam jedan stariji italijanski par, već duboko u zenitu života. Gospođa je delovala uplašeno kad me je videla i pribila se leđima uz zid. Primetio sam, ali nisam odmah razumeo, potrebno mi je bilo malo da shvatim šta se dešava. Onda me je strefilo - nosio sam zadihano kofere stepeništem bez maske. Istog trenutka sam se okrenuo, sišao dole i stavio masku. Kad smo se mimoilazili na stepeništu dočekalo me je jedno vrlo toplo “Grazie”. Znam sigurno i osmeh, iako se nije video od čipkaste maske. 

 

Planinski prevoji: Rolle, Valles, San Pellegrino, Sella, Gardena, Campolongo, Pordoi, Lavaze, Costalunga.
 

  • Sviđa mi se 12

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

6. dan (28.07.2020): Varena - Campodolcino

 

Jučerašnji dan je bio izuzetno zabavan, ali i naporan. Srećom dobro sam se naspavao, sjajno doručkovao i ispričao malo sa prijatnim domaćinima pansiona. Spreman sam za dalji put, a jučerašnje iskustvo me je ohrabrilo za napad na glavno jelo dana - čuveni prelaz Stelvio (https://en.wikipedia.org/wiki/Stelvio_Pass). Radi se o jednom od najpoznatijih i najviših planinskih prelaza u celim Alpima. Zvanično je drugi po visini, tek 10-ak metara ispod Col de l'Iseran-a u francuskoj (kojeg sam posetio na jednom ranijem putovanju motorom). Dao je čak i ime jednom poznatom modelu motora, Moto Guzzi Stelvio.

 

No, da bi se stiglo do glavnog jela, trebalo je prvo proći kroz predjelo, a to su danas bili prelazi Mendel i Gampen, interesantni svaki na svoj način. Ruta je zaobilazila Bolcano i polako se približavala Ortles planinskom masivu unutura koga se Stelvio i nalazi.

 

DSC_0052.thumb.jpg.713a7af934d9d1969cb7fe5734101c6e.jpg

 

Vreme je bilo lepo i zastao sam više puta da slikam Ortles planinski vrh koji je iznad 3900 m nadmorske visine i pokriven snegom. Pogled je zaista oduzimao dah.

 

DSC_0053.thumb.jpg.a22afcf17358e6107d1c210b17513d92.jpg

 

DSC_0057.thumb.jpg.83240c0f081413d95c3cba6fc69ca2b2.jpg

 

A onda su krenule čuvene serpentine Stelvio puta i oduzimanje daha je dobilo sasvim drugi smisao.

 

DSC_0061.thumb.jpg.f2049a9ace69d42e8febe5863eb3394e.jpg

 

Ovih par dana sam brusio tehniku prolaženja kroz lakat krivine i taman sam izgradio samopouzdanje. Sve je išlo tako lepo dok nisam krenuo uz Stelvio. Bilo je puno Uh i Ah, sve do “A šta sada”. Par puta je malo falilo da mi motor padne u krivini (doduše pri vrlo maloj brzini). To mi je bio daleko najteži uspon do sada. U čemu je toliko specifičan, makar sa istočne strane sa koje sam se penjao? Mislim da se radi o kombinaciji uskog puta, izuzetno oštrih krivina i velikog nagiba. A nije pomogao ni solidan saobraćaj, u oba smera. Plus je moj RT dosta i težak. 


Krivine su veoma oštre i odmah kreće veliki uspon. Zato je potrebno odlučno krenuti u skretanje, dobro se zaneti i odmah dodati prilično gasa da bi se moglo uspeti. Inače motor gubi momenat i pada u stranu. A ako se zbog saobraćaja nema pristupa celoj širini puta sve postaje tri puta teže. Često ne pali ni taktika “Ništa onda, idem vrlo polako”; jer treba ipak imati dovoljan zalet da se motor izvuče i uspravi. A caka i jeste da se ide malčice brže, koliko se ume. Dakle, treba znati šta se radi. A ja sam mislio da znam, dok se brzo nisam razuverio. Bilo je puno adrenalina, pa i znoja, frke, nesigurnosti, ali malo po malo, metar po metar, krivina po krivina, došlo je i do prvih osmeha kada se sve lepo potrefi, pa na momenat i do onih pravih cerenja, “od uveta do uveta”, zbog kojih se sve ovo valjda i radi. Svakako sam mrvicu veštiji stigao do vrha nego kad sam krenuo. Još da sam imao manje težak motor, bilo bi sigurno puno lakše. Tako sam makar sebe uveravao.

 

Konačno i skoro iznenada  - prevoj, sam vrh, najviša tačka puta - 2758 m nadmorske visine. Adrenalin, puls, osmeh i veliko zadovoljstvo.

 

DSC_0069.thumb.jpg.c42579cabe7e509896fc9a9056d17ec4.jpg

 

To je bila prva reakcija. Druga je bila - au, koliko ljudi?! Bilo je mnoštvo bajkera na sve strane, dosta i biciklista, a i poneki auto. Još na ranijim putovanja sam primetio da na alpskim planinskim putevima leti ima više motora i bicikala nego automobila. To je postala brzo rastuća grana alpskog turizma. 

 

DSC_0067.thumb.jpg.12812adf999f5ae09a403e6cd1a48b89.jpg

 

DSC_0065.thumb.jpg.571cbd860c8740f87bc726f42ced72e5.jpg

 

DSC_0077.thumb.jpg.e67ae8d7d296a5ce00d0bf8fde66b447.jpg

 

Posle kraćeg odmora, šetkanja, fotkanja i šepurenja na Stelviu, došlo je vreme da se ide dalje. Stelvio se nalazi na samoj granici sa Švajcarskom, postoji i put tamo na sever, ali se odlučujem da krenem na zapad. Idem preko Foscagno prevoja, zastajem kratko u idiličnom planinskom mestašcu Livigno i malo kasnije, kod Livigno prevoja, ulazim u Švajcarsku.

 

DSC_0078.thumb.jpg.35f6acfc1e121bdf715aecc0e1c00aab.jpg

 

DSC_0079.thumb.jpg.d06fffaae1efa4effa65171d715b673a.jpg

 

Prelazim preko još jednog prevoja, Bernina, i sada sam već jako umoran. Ostao sam skoro bez baterije na telefonu, a to znači da se i GPS-u bliži kraj. Pala je odluka da se ode do Sent Morica na klopu i odmor. Uskoro se pojačao saobraćaj, počela je i neka kišica i nisam mogao da dočekam Sent Moric. 

 

Izbegao sam centar i našao neki na oko jednostavan restoran blizu jezera. Najvažnije - imaju utičnice blizu stolova i odmah prikopčavam telefon na punjenje, i pre nego što je konobarica došla. Prvi problem - ne zna ni reči engleskog. Baš ništa, ni brojeve. Meni je na nemačkom, francuskom i italijanskom, naravno. Ne kapiram mnogo, ali brojke dobro razumem i nisu mi cene nešto pri srcu. Nekako objašnjava da imaju neki specijalitet dana koji nije u meniju i da je to 23€, crta prstom po stolu. Pitam jel govedina, gleda me belo. Krećem da mučem kao bik, smeje se i klima potvrdno glavom. Skupo je, ali gladan sam i umoran, ne idem sada da tražim dalje, naručujem to jelo i flašicu vode. Stiže specijalitet i na moje iznenađenje radi se o dinstanoj junećoj džigerici sa kroketima od krompira. Auh, ali hajde, makar je zdravo… Hrabro sam sve progutao, malo se odmorio, ugrejao (dosta je pala temperatura), baterija ima već nešto života, da platim i da krenem dalje. Dolazi sa računom na - 35€. Kako sad 35, gledam zgranuto. Pokazuje mi prstom da je ona mikro (33 cl) flašica vode bila 7€! Auh, ala je tek to zdrava voda bila! Nevoljko sebi priznajem da nisam ni pitao unapred za cenu te specijalne, lekovite, verovatno i osveštane vode. Ali fali još 5€?! Nekako mi (valjda) objašnjava da tu ide neki 5€ dodatak za specijalitet dana. Pa što ne reče onda 28 iz prve?!?! Iznerviram tražim menadžera, a ona samo ponavlja “Sorry, sorry, sorry” (eto, toliko engleskog izgleda da zna) i uporno mi tura pod nos onaj aparat da platim karticom. Duboki uzdah, predajem se, plaćam i izlazim. 

 

DSC_0087.thumb.jpg.aef0e3c62e297fb8cc89de6d19885f8c.jpg


Kraća šetnja da se malo priberem (i vidim nešto od Sent Morica). Plan je raniji bio da se krene na sever, ka Lihtenštajnu i spava negde u Švajcarskoj. Međutim, kako sam se osetio prevarenim, menja se plan i donosi odluka - Švajcarcima ne dam više ni jedan jedini cent, ni za gorivo.

 

DSC_0090.thumb.jpg.6ae81d1a19a21811da98d5d612b1c9de.jpg

 

Uspevam da nađem online prenoćište u Italiji, Campodolcino, u jednom malom rogu na mapi, tik uz švajcarsku granicu. Ispostavilo se da će biti bar 20€ jeftinije nego najjeftiniji smeštaj koji sam prethodno gledao u Švajcarskoj. Eto, da se izvadi šteta. Krećem, a put me vodi preko još jednog planinskog prevoja, Maloja. Počinje da se smrkava, opet kreće kišica, vidljivost se smanjuje. U tom trenutku me pretiče jedan Nemac sa BMW GS-om, u punoj ratnoj opremi sa svim koferima. Ubrzavam da ga stignem i šlepam se iza njega sledećih pola sata. Kiša je i on vozi nešto brže nego što bih sam tuda išao, ali čita mi krivine i olakšava put. Nije puno klizavo, ali brzina zahteva veću koncentraciju i vreme zapravo puno brže prolazi. Ulazimo zajedno u Italiju i u jednom manjem mestu 10-ak km pre mog odredišta on skreće na drugu stranu. Ablendujem i kratko svirnem, on odmahuje u znak pozdrava. Hvala druže.

 

Hotel, tj. pansion, je divno smešten uz planinu i potok. Nije ni bitno toliko, samo da je krevet udoban...

 

DSC_0091.thumb.jpg.b1ff223bf1def1c80c4649cdabf7d42a.jpg

 

Planinski prevoji: Mendel, Gampen, Stelvio, Foscagno, Livigno, Bernina, Maloja
 

  • Sviđa mi se 8

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

7. dan (29.07.2020): Campodolcino - Galtur

 

Smeštaj je bio solidan, fin planinski hostel, koji je sigurno pun skijaša u sezoni, a ja sam imao četvorokrevetnu sobu samo za sebe. Spakovao sam stvari na motor i dok sam se spremao da krenem primetio sam da sam parkirao tačno ispod znaka na zidu “Pazi, padaju kokoške”! Pogledao sam iznad i video da se iznad nalazi kokošinjac i da se kokoške šetaju na sve strane. Pretpostavljam da su nekom gostu oštetile krov auta, pa zato upozorenje. Ali znak?! Zamišljam radnju gde se prodaju znaci tipa pazi, odron kokošaka, ovaca, jarića i sl.

 

DSC_0098.thumb.jpg.5e378ba3749b4d8c6f261b27e3890e86.jpg

 

Krećem na sever, nazad u Švajcarsku. Put vodi odmah preko Splugen prevoja. Lep i oštar put, skoro bez saobraćaja. Vreme se prolepšalo, granulo je sunce i zastajem pored jednog divnog jezera. Malo kasnije manevrišem da ne završim neželjeno na auto putu i završavam u vrlo simpatičnom mestašcu Andeer. Baterija ovog telefona zaista slabo traje i sada već proklinjem što sam izgubio punjač za telefon tokom vožnje. Moram da štedim i retko koristim GPS da me navodi direktno, preko slušalica. Tako da moram češće da stanem i proverim gde sam i kuda želim da idem.

 

Kroz Andeer prolazi vrlo uska kaldrma i stajem da proverim na GPS-u gde sam. Arhitektura je drugačija nego u Italiji, sve je nekako kitnjastije, urednije. U tom trenutku nailazi autobus i posmatram zgranuto kako majstor manevriše i prolazi pored zgrada sa ne više od 30 cm prostora sa svake strane.

 

DSC_0102.thumb.jpg.c7bc5871147d0d84c7d9b3040e9eeb42.jpg

 

GPS inače kaže da je sve OK, da nastavim pravo i kuda da idem da izbegnem neželjeni auto put. Predeo je zaista divan, kotlina između visokih alpskih obronaka. Ubrzo se ponovo penjem na planinu i odjednom uz uzan put vidim gužvu, silni parkirani automobili, dosta ljudi se šeta. Radoznao, kakav jesam, stajem da vidim šta se dešava. Ispostavilo se da sam stigao do Viamala, vrlo dubokog i uskog klanca, preko kojeg prelazi divan stari kameni most.  Pogled je sjajan, okolo se nalaze usečene staze još iz rimskog perioda i jasno je zašto mnogi dolaze tu na pešačenje.

 

Bridge.thumb.jpg.79f63a45a949e8206c484fc57ad70c7a.jpg

 

Nastavljam dalje, putem uz isti klanac, punog tunela otvorenih sa strane, zaista odlična deonica.

 

Gledajući mapu ideja je da preko Albula i Fluela prevoja stignem do Davosa, a onda ka Lihtenštajnu. Put ka Albuli je krcat bajkerima, uglavnom iz suprotnog smera, i to je dobar znak, znači da je popularan i atraktivan. Zastajem u malom seocetu Bergun, zadivljen, da napravim par fotografija. Sve je tako uredno, malo kitnjasto, tipična Švajcarska.

 

DSC_0114.thumb.jpg.afe29a9bdde2daef84f614c3a4afbffb.jpg

 

Put je prelep i stajem da se prošetam pored brzaka na rečici Albula. Voda kristalno čista i hladna. 

 

DSC_0118.thumb.jpg.1047b979e7b4c09670a1889bdcc6d522.jpg


Brzo stižem i do Albula prevoja i parkiram motor tačno ispod znaka za par fotografija. Ubrzo sam zažalio jer sam ga parkirao na velikom levom nagibu, pa je trebalo dobro se pomučiti uspraviti ga i nastaviti dalje. Sa svim stvarima moj RT ima već blizu 300 kg. Kakva početnička greška! Makar sam dobro zabavio grupu biciklista koja me je posmatrala kako pokušavam da se iščupam nazad na put.

 

DSC_0126.thumb.jpg.61e77ae9b19a56425ebf06f9835678e3.jpg

 

Pri spuštanju stajem da fotografišem planinski vrh Piz Mezzaun od oko 3000 metara.

 

DSC_0129.thumb.jpg.5806f6369ba5ddf06582756804e5ef19.jpg

 

Dalje ide Fluellapass. Divan krajolik, na samom prevoju je maleno jezerce ušuškano između isto 3000 m visokih vrhova Schwarzhorn i Wisshorn (crni i beli vrh).

 

DSC_0133.thumb.jpg.0017381589ce2e4e7cc2ce1672e59410.jpg

 

DSC_0136.thumb.jpg.33fa122ffa9c1e319e29d48e0d2582f5.jpg

 

Raspoloženje je izvanredno, put je vrlo aktraktivan i za vožnju i za razgledanje. 

 

Spuštam se do Davosa i stajem pored malog i lepog Davos jezera. Interesantno, dosta ljudi na daskama za jedrenje, pravim par fotografija.

 

DSC_0138.thumb.jpg.77059103d68cf2dd3487fd62e6db6940.jpg

 

Kad kažem “stao kratko za fotografiju-dve”, to znači zaustavljanje, skidanje rukavica, otkopčavanje jakne, vađenje telefona iz unutrašnjeg džepa, konačno tih par fotki, pa onda ide pakovanje nazad - telefon u džep, detaljno zakopčavanje, oblačenje rukavica. Uglavnom gledam da i taj unutrašnji džep od jakne isto zakopčam, radi sigurnosti. Kod češćeg zastajkivanja, kad su ovako lepi predeli, sve to jako brzo dosadi, pa ponekad preskočim zakopčavanje džepa.

 

Idem dalje, ka Lihtenštajnu. U normalnoj situaciji, sada bi stavio slušalice i pustio GPS da me vodi, ali baterija telefona je dosta prazna. Studiram mapu i vidim da treba da se držim istog puta još nekih 40-ak kilometara, pa ću stati ponovo da vidim, Vaduz (glavni grad Lihtenštajna) će biti tada samo oko 20 km daleko. Put ide preko neke komplikovane petlje, pa ide dugačak tunel i onda kružni tok. Tu stajem da proverim da li sam i dalje na dobrom putu, nisam u prethodnom gledanju mape obratio dovoljnu pažnju na broj puta (28) i ime mesta gde treba da skrenem (Landquart), pa rekoh da proverim, za svaki slučaj. Stara rutina, rukavice, rajsferšlus, džep, telefon. Telefon? Telefon!

 

Nema telefona! Sada skidam i kacigu, izvrćem sve džepove, spoljne, unutrašnje, jakna, pantalone. Pa ponovo. I još jednom. Nigde telefona. Hvata me frka, i deja vu, zar se ponavlja Rusija (videti putopis iz Rusije, referisan na samom početku)?! 
Ništa ne preostaje nego da se vratim polako tih 13-14 km nazad da vidim možda bih (ponovo) mogao imati toliko sreće da pronađem svoj telefon pored puta. To i radim, stižem nazad do mesta pored jezera odakle sam krenuo. Ništa. Vraćam se još jednom da provozam polako tih prvih 3-4 km, pa nazad do jezera. I dalje ništa. Gledam detaljno okolo, možda ga je neko našao, pa ostavio na klupu ili sl.? Da makar nije bio u Airplane modu (zbog štednje baterija), mogao bih da zamolim nekog prolaznika da pokušamo neku od onih Find My Phone funkcija. Nije toliko bitno ni da je ostao u komadu. Trebaju mi memorijska kartica, sa svim fotkama i SIM kartica, pa onda bih mogao u Davosu da kupim neki jeftin telefon, bilo kakav, samo da posluži.

 

Posle nekog vremena se mirim sa situacijom. Nema telefona i šta je tu je, moram dalje ka kući. Najviše mi žao fotki, ali će veliki problem biti i navigacija, kao i onlajn bukiranje smeštaja. Pa dobro, šta sad, prve moje ozbiljnije moto ture, još tamo od 2008-e su i tako bile bez GPS-a i Interneta. Dobre stare papirne mape.


Krećem dalje istim putem nekih 30-40 km i nailazim na benzinsku stanicu kod velike saobraćajnice. Sipam benzin i pored mene staje dasa sa nekim skupljim Audijem, skockan u odelu Još pod stresom mu prilazim i pitam “Izvini druže, u kom smeru je Lihtenštajn?”. Gleda me belo, ali objašnjava kuda da krenem i kaže samo pravo ka Vaduzu. Malo sam se osvežio u toaletu i sada se već primirio, čvrsto odlučio da mi ovo ne pokvari odmor. Još ovaj dan i sutradan pre podne su ostali za Alpe, pre nego åto budem morao da krenem na sever, ka Oslu. Izlazim napolje i srećem istog onog Švajcarca, iz Audija. Odjednom mi sine ideja da će se moja draga zabrinuti kad joj se ne budem duže javljao i pada mi na pamet da zamolim čoveka da mi pozajmi mobilni samo da joj se javim. Osmeh i “Izvini, može još jedna mala molba?”. On se nije ni zaustavio, već je požurio ka kolima i preko ramena dobacio “Šta sada hoćeš? Šta zapravo želiš od mene, ostavi me na miru, imao sam težak dan!”. Zbunjen, samo sam promrljao da je sve OK, da mi ništa ne treba. Izgleda da je njemu teže sa samim sobom, šta da se radi…

 

Idemo dalje, i dalje sam na odmoru, avantura traje. Stižem brzo u Vaduz, razmišljam gde da stanem, ovo je nova država, nisam siguran koliko su strogi. Kod kuće u Norveškoj sam već dobijao kazne za parkiranje, a znam da su zeznuti bili i u Monaku. Nigde ne vidim neki ušuškan motor ili skuter i to mi uključuje unutarnji alarm. Stajem na neki parking u samom centru, privukao mi pažnju jedan bajker koji je upravo odlazio, lokalac. Vidim da je uredno platio parking. Primećuje me i daje mi svoj tiket, ostalo na njemu još više od sat vremena. Hvala lepo! Usput ćaskam sa nekom američkom porodicom koja je iznajmila kamper. Dobro je, raspoloženje mi se vratilo.


Vaduz se ispostavio jako simpatičan gradić, prošetao se malo okolo, klopao. Da ne znam da sam u Lihtenštajnu, bio bih uveren da sam i dalje u Švajcarskoj. Lepo mesto, ali fotografisanja više nema.
Na izlasku iz mesta svraćam na pumpu da kupim mape. Idem dalje kroz Austriju i Nemačku, pa mislim da uzmem te dve. Međutim, cene su me odbile. Računam da je bolje da uzmem kartu Austrije kasnije u Austriji. Do Austrije nema ni 10 km, memorišem sa mape kuda da idem dalje.

 

Ulazim u Austriju, prolazim kroz mesto Feldkirch. Znam da idem na istok i na raskrsnicama se vodim otprilike prema suncu. Posle nekih 30-40 km svraćam na pumpu i tamo srećem par bajkera, Švajcaraca, dva motora sa koferima i šatorima. Sećam se nesretnika iz Audija, ali rekoh ovo su bajkeri, možda budu ljubazniji. I zaista su bili. Jedino me je dama izgrdila kad sam joj se rukom naslonio na gornji kofer. Pomenula je Koronu i krenula da šprica i briše taj deo gde sam dodirnuo. Saznajem svakako da sam na dobrom putu, idem ka zapadnom Tirolu. I tu na putu ka Nemačkoj ima više interesantnih puteva i planinskih prevoja. Otkrivam i da sam skrenuo više ka jugoistoku, ali da je to zapravo dobro, jer ako samo produžim pravo stiže dobro poznati prevoj Silvretta koji su najtoplije preporučili.

 

Stižem na početak planine i tu ide iznenađenje - naplatna rampa za putarinu, i to ne simboličnu (13€). Pada veče, nema se kuda nego da se plati i potraži neki smeštaj kad se planina prođe. Put je sjajan, asfalt odličan i zaboravljam na čas na sve probleme i uživam u vožnji i prizoru. Kasno je, pa je i saobraćaj bio vrlo mali, kompletan užitak.

 

Spuštam se sa planine i tražim gde ću prenoćiti. To je, posle navigacije, drugi veliki problem gubitka mobilnog i Interneta. Obično predveče pogledam na Booking.com šire područje da nađem najpovoljniji smeštaj i tako uštedim dosta novca i vremena. Sad nije bilo druge, nego sam stao u prvom mestu, Galtur, i krenuo da obilazim hotele i pansione. Visoke cene su me terale da tražim dalje. Pukom srećom sam tako naleteo na hotel Luggi (https://www.luggi.at/en/motorbike/motorrad-travel). Dosta motora parkiranih ispred, stari motor na krovu bara. Osećao sam se kao kod svojih i to je to. Radnica mi objašnjava da ću ako prenoćim kod njih dobiti 10€ povraćaj od putarine, plus sam još dobio i neki popust i nije tako loše ispalo. Takođe mi pozajmljuje svoj telefon da pozovem dragu i javim joj se kratko.

 

Ali, koji joj je broj? Davno sam ga ukucao u imenik i nikad više nisam birao njen broj. Bilo je doduše upisivanja u razne formulare, prijave i sl. Napinjem se, 9, 7, 1… Kako dalje? Pokušavam i dobijam poruku da sam dobio nepostojeći broj. Hajde još koji put. Zvoni i “Hej, otkud ti, sa kojeg ovo broja zoveš? A što bih se brinula? Kažeš nisi se dugo javio, nisam primetila…”. Toliko o mojoj brizi da ću izazvati paniku.

 

Kakav dan, ćaskam sa grupom Nemaca u baru, pričam svoje dogodovštine i časte me pićem. Već posle jednog piva sam shvatio da je vreme za spavanje.

 

Planinski prevoji: Splugen, Albula, Fluela, Silvretta

  • Sviđa mi se 10

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

8. dan (30.07.2020): Galtur - Furda

 

Dobro sam se naspavao posle jako teškog jučerašnjeg dana, doručak isto izvrstan. Radnica na recepciji mi pomaže, zove kancelariju za izgubljeno/nađeno u Davosu da vidimo da neko slučajno nije našao i doneo izgubljeni mi telefon. Ništa od toga, ali je vredelo pokušati. Ispostavlja se da hotel vodi gospodin Luggi koji je nadaleko poznat po organizovanju moto tura po okolini. Leti vodi moto ture, zimi je instruktor skijanja. Isuvišno je pomenuti da izgleda fenomenalno za svojih 60-ak godina (ujedno uz 20-ak godina mlađu atraktivnu suprugu). Vesela nemačka ekipa sa kojom sam sinoć pričao je deo grupe koja je uplatila moto turu po okolini sa vodičem, ukupno oko 10-ak bajkera uglavnom iz Nemačke i Austrije. A vodič je jasno gospodin Lugi.

 

Spremili su se za pokret i primećujem sa čuđenjem da ih Lugi predvodi vozeći Hondu Gold Wing (ogroman putnički motor težak preko 400 kg). Pitam ga zar to nije pretežak motor za Alpe, odgovara da nije, a da mu leđa polako popuštaju i da želi što udobniji motor. Plus je ugodniji i za gospođu koja mu ponekad pravi društvo.

 

I sam sam se spremio za pokret. Na recepciji dobijam turističku mapu sa ucrtanim planinskim prevojima u tom kraju i mislim se da mi bolja mapa i ne treba, biće dovoljno. Računam da do popodneva treba da sam na nemačkom auto putu A7 ka severu, pa već oko 8-9 uveče da tražim smeštaj. Zato biram nekoliko planinskih prevoja za danas, koji su usput, prema Nemačkoj. 
Krećem prvo ka Arlberg prevoju i negde u podnožju stižem Lugijevu grupu, penjem se sa njima. Posmatram sa kojom lakoćom i preciznošću Lugi mota Gold Wing kroz lakat krivine i smejem se samom sebi i pokušaju da svoje probleme na Stelviu svalim na “težak motor”. Vreme je divno, na vrhu je neki kafić gde stajemo svi. Opet dobijam neki sok za džabe i pozdravljamo se, idem dalje sam.

 

Sledeći prelaz je Flexen Pass. Nastavljam dalje uz nemačku granicu ka severoistoku.
Na jednoj pumpi sam kupio auto kartu Nemačke, računajući da će mi trebati kasnije. Međutim, bolje da sam uzeo lokalnu, austrijsku, jer ona turistička mapa nije baš precizna i gubim dosta vremena na raskrsnicama da skontam kuda bi trebalo da idem. A kroz Nemačku ću ionako da idem pravo praktično celim A7 auto putem, od juga i granice sa Austrijom, do severne granice sa Danskom.


Sada se već osećam sigurnije i udobnije kroz krivine, čak i oštrije. Usuđujem se da malo dodam gas, više se spustim u krivine. 
Gledam onu turističku mapu i razmišljam da nanižem još par prevoja ka istoku, ali zaključujem da je dosta bilo. Vreme je da se krene kući i radije bih da izbegnem stres jurcanja da stignem na vreme. Dogovor je da u subotu uveče dočekam autom porodicu sa aerodroma, a sada je već četvrtak po podne.

 

Prolazim prevoj Gaicht i idem preko planine ka Nemačkoj. Sada sam već u dometu one mape koju sam kupio. Ali da bi koristio mapu moraš prvo znati tačno gde se nalaziš. U tome mi pomažu dva golobrada nemačka bajkera na sportskim motorima sa cicama. Još Oberjoch prelaz i pozdravljam Alpe, tražim A7 ka severu. Par pogrešnih skretanja, ali na kraju pronalazim autoban.

 

Idem na sever i razmišljam gde da stanem za noć. Memmingen? Ulm? Nemam pojma koliko je to daleko od Frederikshavna na vrhu Dankse odakle u subotu imam bukiran trajekt za Geteborg u dva popodne. Lako je sa Google Maps aplikacijom, odabereš odakle dokle i lepo ti sve izračuna. Ne da mi se da na ogromnoj auto mapi Nemačke sabiram segment po segment. Wurzburg? Sada sam već jako umoran, leđa bole. Ali neka, još malo, do recimo oko osam uveče.

 

I negde u to vreme nailazim na izlaz ka mestu Fulda. Nikad čuo, ali smrkava se, dosta je bilo vožnje, previše sam vozio sa premalo odmora. Pratim znakove i lutam malo da nađem centar grada. Pokušavam prvo oko železniče stanice. Jedan hotel je zatvoren, drugi je pun, treći je skup. Hajde provozaću se malo okolo. Još jedan preskup hotel, vozi dalje. Već počinjem da gubim strpljenje kad nailazim na ogroman B&B (Bad & Breakfast) hotel. Odlično, poznat mi je taj lanac, oni su povoljni i uglavnom imaju stalno otvorenu recepciju.


Ulazim u predvorje, staklena vrata - zaključana. Papir na vratima “Dragi gosti… bla, bla… Covid-19… bla, bla… zatvaramo recepciju u 20 časova”. Pogledam na sat - nije ni pola devet!! Kakvo razočarenje! Ništa, idem dalje. Okrećem se okolo, pravo iza mojih leđa veliki bankomat. Pogledam malo bolje - Check In automat. Ima slobodnih soba. Unosim podatke, klik, klik, broj pasoša, klik, klik, skenirajte ovde pasoš, važi...55€ sa doručkom, što je manje od pola od onih derikoža iza ćoška, sjajno, plaćanje karticom. Dobijam račun i mali papirić sa uputstvom i PIN kodom za ulazna vrata i vrata od sobe. Takođe i garaže (juhu). Parkiram motor u garažu i nosim kofere do sobe, sasvim pristojne. Sve je išlo automatski, bez da sam živog čoveka video. Stresem se malo od pomisli da nas možda to čeka takva budućnost, ali neću da kvarim, srećan sam da sam našao pristojan smeštaj.

 

Sledi šetnja po Fuldi, po centru grada koji se ispostavio mnogo lepši i življi nego što sam očekivao. Lepa večera, pivce i nazad na spavanje.

 

Planinski prevoji: Arlberg, Flexen, Gaicht, Oberjoch

  • Sviđa mi se 7

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

9. dan (31.07.2020): Fulda - Flensburg

 

Silazim sretan na doručak i čeka me obaveštenje da doručka nema usled Covid-19 protokola. A pare ste uzeli, mislim se u sebi, mada je moguće i da doručak inače ne naplaćuju ekstra, da je jednostavno uključen u cenu. Ništa, odjavljujem se iz hotela (tj. jednostavno izlazim iz njega) a da i dalje živog čoveka nisam video. Neobičan osećaj, koji mi se nije dopao.

 

Pre polaska na put studiram malo mapu i kapiram da sam otišao mnogo dalje na sever nego što sam mislio juče u onoj paranoji, bar par stotina kilometara. Zapravo imam manje od hiljadu kilometara do Fredrikshavna za dan i po (trajekt je u 14:00), što je puno manje od očekivanog. 
Znam da je Danska dosta skuplja za noćenje pa odlučujem da zanoćim u Nemačkoj, tik pred granicu. I to u Flensburgu, gradu na samoj granici. To je u stvari stari znanac, mada nisam nikada bio tamo. Poznat mi je dobro sa saobraćajnih znakova sa mnogih ranijih putovanja, “A7 Flensburg” je značilo da idem u dobrom smeru, ka Danskoj (više puta sam se u Oslo vraćao noćnim trajektom Frederikshavn-Oslo).

 

Računam da imam oko 600 km do Flensburga, što zvuči malo i da imam puno vremena danas. Razmišljam da svratim i obiđem neko mesto usput, gde nisam bio ranije, recimo Kassel, Gottingen, Hildesheim? Međutim, dok sam doručkovao u gradu i ispetljao se iz Fulde i dočepao auto puta već je bilo skoro 12, a poučen sinoćnjim problemima sa nalaženjem hotela hteo sam da stignem u Flensburg pre 7 uveče. I odjednom više nije baš toliko komotno. A ne mogu se koristiti ni GPS-om, pa ulazak/izlazak iz gradova traži više vremena.

 

Vozim tako preko A7 na sever, bez previše uzbuđenja i (ovog puta) bez pogrešnih skretanja. Kako se može pogrešno skrenuti na nemačkom auto putu kad se ide stalno pravo? Zvuči nemoguće, a desi mi se na skoro svakom putu kroz Nemačku. Ima nešto u znakovima, koji su mi znali biti zbunjujući, jer referišu usputne gradove koje mi nisu poznati, ali više u nepažnji. Naime na nekim mestima je potrebno ostati u desnoj traci da bi se ostalo na istom auto putu, a negde čak i izaći sa njega, pa preći dalje preko saobraćajne petlje. Znači pravilo “Drži se samo leve trake” ne funkcioniše uvek.

 

Doduše, držati se leve trake svakako nije baš preporučljivo na nemačkim auto putevima i to mi se lično jako dopada. Disciplina na putu je prilična i dosta se poštuje pravilo da leve trake nisu brze trake, već služe za preticanje. Kad neko zaspi u levoj traci pre ili kasnije sigurno nailazi neko brži pa sledi ablendovanje i nervozne reakcije. To sve omogućava brz i tečan protok na putu.

 

Bez većih problema stižem predveče u Flensburg. Na ulazu u grad primećujem jedan hostel i raspitujem se. Cela četvorokrevetna soba sa kupatilom na spratu za 50€. Nije loše, ali daleko su od centra, pokušaću da nađem nešto bliže. Posle kraćeg obilaska hotela po centru koji su bili ili puni (petak veče) ili preskupi, vraćam se do hostela. Nema veze, sešću na motor do grada, žrtva će biti pivo uz večeru.
Centar Flensburga je jako lep i očuvan (nije stradao u 2. svetskom ratu) i puno veći nego što sam očekivao. Imao sam dovoljno vremena da ga lepo obiđem, večeram u finom kineskom restoranu i čak sednem uz more na kraju uvale, gde su se mladi okupljali oko uličnih svirača.

  • Sviđa mi se 3

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

10. dan (01.08.2020): Flensburg - Fredrikshavn - Geteborg - Oslo

 

Do Fredrikshavna ima oko 350 km, a treba stići do recimo 13 sati, pa sam ustao i krenuo nešto ranije, pre 9 sati. Pratio sam znakove ka Danskoj i shvatio da me ne vode istim putem kuda sam došao, pa sam u Dansku ušao manjim lokalnim putem. Kasnije sam saznao da je to bila sreća, jer je na auto putu bio veliki kontrolni punkt, zbog Korone, sa proverom dokumenata što je izazvalo dugačak zastoj. Ovde me je sačekao red od desetak vozila i mladi policajac koji je samo odsutno vrteo rukom.

 

Put kroz Dansku je isto išao bez velikih uzbuđenja. Nisam nigde svraćao sem do pumpi da se i motor i ja napojimo i da se malo odmorim. Navigacija nije bila problem jer se ide samo pravo, a vozio sam tuda na trajekt više puta već. Malo me brinulo što nemam nikakvu potvrdu o karti za trajekt (imam je u emailu, jel da), ali problema tu nije bilo. 

 

Pri ulasku na trajekt sreo sam jednu visoku Norvežanku, na BMW GS motoru, sa malim kučencetom. Psić je imao specijalnu korpu na rezervoaru motora, tako dizajniranu da je mogao da legne ili isturi glavicu i posmatra napred. Kaže da je nabavila kofer za psa u Nemačkoj, da ga nije bilo teško naći, za razliku od naočara. Naočara? Da, moto naočara za psa. Stavi ih kad želi da gleda napred, da mu ne smeta vetar. Govori kako isprva nije hteo da ih nosi, dok nije ukapirao da mu prave veliku razliku. Eto, negde neki katalog sadrži i naočare za psa za vožnju na motoru.
Trajekt je plovio oko tri i po sata, idealno za lagalno dremanje na klupi na gornjoj palubi, bilo je vrlo ugodno i sunčano vreme.

 

Izašao sam sa broda među prvima. Više ne bi trebalo da bude nikakve muke, auto put E6 ide pravo na sever do Osla. Međutim, trebalo je prvo naći E6. Pratio sam table, neki put je izgleda bio zatvoren, kratka obilaznica, ulazak na auto put. Posle nekog vremena, znak me radosno obaveštava da se nalazim na E45 auto putu ka Karlstadu. Eh, da mi je sada Google Maps.
OK, moram nekako da pređem na E6, a on je na zapadu. Silazim na prvom izlazu i ravnam se ponovo po suncu da idem otprilike na zapad. Dočepao sam se tako nekog lokalnog puta koji ide otprilike na severozapad, što mi deluje obećavajuće. Zaista, posle manje od 10 km, na jednoj raskrsnici vidim znak da se pravo uključuje na E6 i za 10-ak minuta sam bio na njemu, pravac sever. Put do kuće.

 

Posle nekog vremena dostižem jedan motor - ispostavilo se da je to dama sa trajekta, sa sve kučencetom. Vozim pored nje i više nego ikada do sada žalim što nemam foto aparat (mada kako bih ga i upotrebio). Mali psić je progvirio glavu iz torbe smeštene na rezervoaru i uživa na vetru. Sa sve moto naočarima. 

 

Do Osla nije bilo više nikakvih problema i stižem kući oko pola deset uveče. Na aerodromu treba da sam negde oko 11, da dočekam kolima porodicu koja avionom dolazi sa mora, iz Trpnja preko Splita i još jednog presedanja. Taman da prenesem sve stvari do kuće, presvučem se i vreme je da krenem. 

 

Izlazim na auto put, pravac Gardermoen aerodrom kod Osla. Do njega ima oko 45 kilometara. Međutim, odmah primećujem da nešto nije u redu. Auto nema snage, jedva ide preko 80, plus se zanosi, vuče malo povremeno i levo i desno. Prva misao - zaboravio sam ručnu, ali nije to. Silazim sa auto puta i osećam kako auto zanosi u kružnom toku. Našeg Golfa iz 2006-e smo uzeli krajem prethodne godine i odmah smo imali problem sa jednim kočionim klještima koja su se pokvarila i stisla jedan disk. Stajem sa strane i pipam kočione diskove. Topli su, ali jesu li vrući? Da li se neki puno razlikuje? Nisam siguran, pokušavam još jednom na auto put, ali efekat je isti. Bojim se da je opet nešto sa kočnicama, ne mogu ovakvim autom da vozim decu auto putem. Vraćam se kući i zovem komšije da pitam mogu li pozajmiti njihov auto. Nisu tu, subota je uveče. Ništa zovem dragu, izvini, uzmite taksi.

 

Sutradan se ispostavilo da jeste problem bio sa kočnicama, ali ne i ozbiljan. Slušam savete znalaca, zalećem se nekoliko puta i oštro kočim, do kraja. I sve se sredilo. Auto je dugo stajao, preko mesec dana i nešto se tu uhvatilo, ali ga je oštro kočenje opametilo i više nije bilo tih problema kasnije.

 

Sačekao sam porodicu da im makar pomognem oko stvari. Kraj dana i kraj avanture.

 

Evo kako je izgledala cela ruta:

 

RutaMC2020.thumb.jpg.86ec6ed3c6499dfcafa57d70b193e451.jpg

 

A evo uvećanog dela kroz Alpe i silne planinske prevoje:

 

Pass2020.thumb.jpg.eaa3871d51ff786b2092883f94d6ca5f.jpg

  • Sviđa mi se 12
  • Hvala 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Epilog

 

Kraj avanture? Ne baš.


Stigao sam kući u subotu uveče, a u ponedeljak uveče dobijam email sledeće sadržine:

 

Quote

“Da niste možda izgubili srebrni Sony telefon pored puta za Davos? Našao sam ga jutros pored puta. Na žalost potpuno je uništen, ali na memorijskoj kartici sam našao fotografije dokumenata i na njima ovaj email. Pozdrav, Oliver.”

Ispostavlja se da je telefon našao nekolliko stotina metara od mesta gde sam stao da slikam jezero, sa druge strane zaštitne ograde, kod njihovog gradilišta. Kad vratim film, sećam se da je tu zaista bilo neko gradilište, uz sam put. 
Sigurno sam opet promašio džep i telefon je bio stisnut između jakne i tela. Skliznuo je i ispao kada sam krenuo da ubrzavam. Sada žalim što nisam peške pretražio tih prvih kilometar-dva, gde je i najveća šansa da je ispao. Ali, lako je sada pametovati, a možda ga svakako ne bih video, zavisno kako se i gde odbio.

 

Molim Olivera da mi pošalje samo memorijsku karticu u pismu i nudim mu da mu nešto platim, makar za pismo i pivo. Odbija bilo kakav novac, poslao mi je o svom trošku ceo telefon, i napisao malu notu. Hvala puno, Olivere!
Mali je svet i ispostavlja se da da njegova majka sada živi u Norveškoj, u Tønsbergu, svega 100-ak kilometara od Osla.

 

Desetak dana kasnije, poštar je doneo paket iz Švajcarske - moj (zapravo od mog sina) Sony XP, sav razlupan. Ali je SD kartica tu i sve slike su tu, uključujući i sve sa ovog puta. Makar do Davosa. Sticajem okolnosti (tj. moje nemarnosti) bilo je tu dosta porodičnih fotografija od početka godine koje nisam imao nigde drugde, ni na računara ni negde u bekapu. 

 

I tu je ovoj avanturi konačno kraj. Do sledeće.
 

Oliver.thumb.jpg.8644bfad2bcc6a98ae3bab130259bb30.jpg

  • Sviđa mi se 20

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 135 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: BMW r1250gsa

Bravo čoveče... odličan putopis... bome veliki si kilometraze dnevno gazio što se može reći da je neuobičajeno za ovakve ture... jos jedna stvar za divljenje je što si sve to peglao sam... ja vozim duže od 20 godina I prelazim 15 k godišnje u proseku ali do sada nikada sam nisam peglao ozbiljnu turu... veliki pozdrav

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1260 postova
  • Lokacija: Staze i planine
  • Motocikl: Suzuki gsxs1000, kawasaki zx6r, Beta 350rr

Lepa tura, bravo. Rt je odličan za auto put, za Stelvio i ostale uske prevoje je malo nezgodniji, ali i tu ima alternativa zvana gs :).. Lepo se nasmejah sa opisom večere u Svajcarkoj :lol3:... Jos si i jeftino prošao.. Ovo sa telefonom potvrđuje da još ima dobrih ljudi ali na žalost su postali manjina, sve je više drkoša sa audijem... Posto sam dosta puta prolazio sličnu deonicu, ako budeš opet išao, preporučujem da nikako ne preskočiš Švarcvald, udješ iz Švajcarske pravo na jug Švarcvalda i onda ga voziš prema severu skroz do Karlsruhe, posle toga možeš na auto put.. Zaista vredi ga videti, planina poput Tare ili Zlatibora ali sa odličnim prevojima i bez saobraćaja kao na Alpima..a i jeftina i dobra klopa.. Pozdrav iz Belgije :zdravo:

Promenio član Gajo Sevojno

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 529 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: HONDA Africa Twin CRF1000 DCT (2016), BMW C 400 GT (2020)

Предивна тура, поготово си ме одушевио делом путописа кроз Алпе, вратио си ме три деценије уназад када сам себи правио и извезао Алпску туру од три недеље по врлетима италије, швајцарске, француске и аустрије, неке од чувених успона сам прелазио са обе стране, додуше тада сам смештај плаћао баш баш смешне цифре а сада како чујем од неких мојих другара што су се уназад пар година возили туда требало би ми која хиљада еврића за ту туру ... ал ко зна, можда и буде опет једног дана а теби једно велико БРАВО

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1260 postova
  • Lokacija: Staze i planine
  • Motocikl: Suzuki gsxs1000, kawasaki zx6r, Beta 350rr
pre 2 minuta, ПИпезос je napisao:

Предивна тура, поготово си ме одушевио делом путописа кроз Алпе, вратио си ме три деценије уназад када сам себи правио и извезао Алпску туру од три недеље по врлетима италије, швајцарске, француске и аустрије, неке од чувених успона сам прелазио са обе стране, додуше тада сам смештај плаћао баш баш смешне цифре а сада како чујем од неких мојих другара што су се уназад пар година возили туда требало би ми која хиљада еврића за ту туру ... ал ко зна, можда и буде опет једног дана а теби једно велико БРАВО

100€ dnevno je neki prosek.. moze i vise a i manje, zavisno od prohteva..

  • Sviđa mi se 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 529 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: HONDA Africa Twin CRF1000 DCT (2016), BMW C 400 GT (2020)
pre 15 minuta, Gajo Sevojno je napisao:

100€ dnevno je neki prosek.. moze i vise a i manje, zavisno od prohteva..

Да, тако сам и ја нешто рачунао као неки баш минимум са обзиром да сам у оно време дневно на смештај и на исхрану трошио како где прерачунато у немачке марке између 30 и 40 марака

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1514 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: Kawasaki Versys 1000 Grand Tourer

Bravo za avanturu i hvala što si je podelio sa nama. Bogami, momačku rutu si izvozao - svaka čast! :care: Uvek na takvim rutama nešto krene naopako ali dobro je da se srećno završi (mislim na privremeni gubitak telefona). Meni se desilo, slično kao i tebi, da promašim unutrašnji džep (višeslojna jakna), ali se telefon zadržao kod struka i ispao na zemlju tek kada sam se sledeći put zaustavio. Srećom, nije mu bilo ništa. Na drugoj, pak, turi me je kiša tako iznenadila da sam zaboravio da je telefon (navigacija) ostao na na guvernali, torbica se nakvasila i telefon se obeznanio. A ja usred karpatske šume, gorivo blizu rezerve...

Reci mi, ovako sa distance kad se osvrneš, da li bi mogao da manevrišeš na usponu na Stelvio da je bila i tvoja supruga sa tobom? Pretpostavljaš zašto pitam... 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 549 postova
  • Lokacija: Skopje
  • Motocikl: SV650A

Nije pitanje upuceno meni, ali da dam svoje misljenje. Svako ko je vozio Ostrog, Stelvio mu nece biti nikakav problem. Ipak, adrenalin me drzao nekoliko meseci posle. Verovatno zato sto se nisam nadao da cu doziveti da izvozim te Alpe u ovom zivotu.

Hvala za putopis. Lepo je kad vidis poznata mesta koja su ostala u lepom secanju. Inace, sto se tice cena, u junu na Stelviu sam platio espreso 1,20 eura. U marketima u nekom selu na Alpama je hrana bila cak i jeftinija nego u MKD. Steta sto zbog korone sam vukao hranu sa sobom. Sa tim cenama, u normalno neko vreme, nema potrebe da se tovarite.   Smestaj bio od 30-60 eura.

Promenio član Petre

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Da odgovorim na pitanja:

 

Ja još od 2008-e idem na velike ture i stalno solo. Velike moraju biti jer od Osla do sredine Evrope (recimo Austrije) ima već 1000 km (puta dva za povratak), pa tek onda se ide negde. Do sada sam prošao oko 45 zemalja.

Solo, jer je teško naći nekog da se toliko lomata sa mnom. Najdužu turu sa drugarom sam imao do Bergena i nazad na koncert Metalike (500km u jednom smeru, dva dana), posle koje je on kukao da je mnogo.

Solo i jer je samo jednom draga išla sa mnom Novi Sad-Sarajevo i nazad i rekla da je to poslednji put i da kupim auto kao "sav normalan svet".

 

Troškovi ne moraju biti visoki, ja se trudim da budu što niži. Hotele na ovoj turi sam plaćao 34, 32 i 40€ dok sam bukirao preko Booking-a, a onda 60 i 55€, kada sam kucao na vrata hotela. U načelu solo spavanje na jugu Evrope može da se nađe za 35-40, a severnije 50-60, ako se potraži. Za dvoje je skuplje tek 20%.

Za hranu obično ne potrošim više od 20-30€ dnevno i slično je išlo na benzin. Sem kad idem puno auto putem, kada najviše ode na gorivo i putarine.

 

Duet preko Stelvia? Da, mogao bih, ali bi bio drugačiji pristup - išao bih opreznije i uvek bih čekao da imam celu širinu puta na raspolaganju u ukosnicama - ako neko ide odozgo, sačekao bih da prođe. Ovako sam nešto više rizikovao i pokušavao da idem što brže i tečnije, kao neki izazov.

Takođe je važno da saputnik sarađuje, makar toliko da ne odmaže prenosom težine u bitnim trenucima.

Bitan je i motor. Prethodni V-Strom 650 je lakši i ima više težište, na RT-u se mnogo manje oseća saputnik.

  • Sviđa mi se 1
  • Hvala 1
  • Haha 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja