Jump to content

Moto Zajednica

SRB-BiH-HR-CG-AL-KS * Bez plana, a ispalo do mora, putem kojim se ređe ide

Recommended Posts

  • Svrati ponekad, 132 postova
  • Lokacija: Belgrade
  • Motocikl: Honda CBF 1000 FA

Najzad sam uspeo da se malo izvučem iz kuće. Neke specijalne zahteve nisam imao, kao ni plan. Bio mi je samo cilj da putujem, da se vozim, pa gde god to bilo.

 

 Tokom tih nekih dosadnih Korona dana, ono vreme policijskog sata sam koristio za sve i svašta za šta nisam imao vremena ranije. Između ostalog sam detaljno pregledao neke Facebook grupe posvećene putovanjima, i na Google Maps napravio neku svoju listu šta želim da posetim. Nešto da posetim prvi put, a i nešto da ponovim. Jednostavno su mi neka mesta ostavila lep utisak, bilo mi je prijatno, fotogenična su. Takođe i  iz poštovanja prema događajima na tom mestu…

 

 Uhvatio me je neki neizdrž, postajao sam nervozan i kraj leta me je ubijao u pojam. Ne znam za slabiju godinu od ove. Maltene sam imao samo par vožnjica vrednih pažnje. Ništa na duže. A volim da kampujem, da spavam u prirodi, i sl. E sad baš da ne znam za slabije godine, ma znam, ima tako u životu dobrih godina kada se nekako sve uklapa, kada sve ide super, a onda dođu neke loše, kad se sve izmiče planovima, kad te život baš mlati. Sve je to život, ali nekako uvek nešto možeš da uradiš, promeniš. Sada, kao da si pion na nekoj šahovskoj tabli, neko drugi te pomera, neko drugi odlučuje kuda ćeš i šta ćeš. Preciznije, kuda nećeš. To baš mnogo ne volim. A ko voli?

 

 Nešto je i Hondica krenula da zeza. Prilikom nekog jačeg kočenja je počela da se oseća neka vibracija. Do sada još nismo bili kod majstora, pločice su bile za zamenu, jedna više potrošena od ostalih… Ok zamenio sam, ali vibracija nije nestala, možda se malo smanjila. Konsultovao par majstora, neki odmah ko iz topa postavili dijagnozu da su se pokrivili diskovi, neki drugi rekli da može da bude i do lagera… Hm… baš jeftini diskovi za ovaj model… tjah… a ono što mi je bilo totalno bezveze je ta neka situacija da majstor ni ne da kaže doteram motor da pogleda, nego odmah dijagnoza… Konsultujem jednu prijateljicu od koje sam i u vezi sa biciklom uvek dobijao prave savete, preporuči mi majstora, ali čovek izgleda neki ko ja, spremio se za odmor, radiće kad se vrati… Kako vreme odmiče sa novim pločicama tako se i vibracije smanjuju, neizdrž za skitanjem postaje toliko jak da odlučujem da idem negde pa kako god da bude. Naravno da to nije pametno kada je motor u pitanju, ali...

 

Plan i cilj su znači samo putovanje, pa koliko god daleko. Ideje su bile otprilike sledeće:

-Neki krug po Srbiji

-Malo Srbije pa malo BiH, pa malo Hrvatske ili Srbije ponovo

-Malo do mora, da izvozam Dalmaciju recimo, Jadransku magistralu

-Da ponovim bici turu gde je bila BiH, CG i AL

-Možda samo Albanija i koliko moram do tamo i nazad

….

 

 Za Crnu Goru je trebao test, Makedonija dozvoljava samo tranzit, Albanija je otvorena, može i preko Kosova da se ide, pominju neki novi autoput. Bosna i Hercegovina je takođe realna, a i Hrvatska. Test neću da radim, tako sam odlučio, pa kuda prođem. Nisam znao da to može da bude i ozbiljan problem. O tome kasnije, kad dođe na red

 

 Posle više mozganja sam odlučio da mi prva tačka bude Perućac i Tara, a da usput nešto obidjem. Prošle godine sam išao na neku trku do Tekeriša i ostali mi u lepom sećanju putevi u tom kraju, na planinu Cer se nikada popeo nisam, i ceo taj kraj sam najmanje puta posetio. Krivac je malo i jedan drugar sa sugestijom da stalno pratim Dunav, a da Drinu ne posećujem. Tako da sam odlučio da ovaj put idem što više uz Drinu. Na mojoj Gogle mapi sam imao ucrtano više mesta u tom kraju, ali nije realno bilo da ih sva obiđem. Mislim može, ali zašto? Neka ostane nešto i za drugi put.

 

 Iako nisam neki iskusan vozač motora, iskustvo u kampovanju mi ne nedostaje. To je način bitisanja na putu koji najviše volim. Nije mi bio problem da se spakujem, ali sam hteo da idem sa što manje stvari, da mi pola TopCase-a uvek bude slobodno, da spremam klopu, da spavam u šatoru… a opet nisam želeo nervozu jer mi nešto nedostaje, ili ne znam gde se nalazi, ili mi je teško da dođem do toga i to onda kad najviše treba. Kako god, uspeo sam nekako da ti uradim da budem zadovoljan. Kofere nisam stavljao na motor, da ne rastužim ukućane pre vremena. Mnogo sam ih razmazio

 

Mapa_cela2.thumb.jpg.bc6d084aa285f2a86d03b3eb93ba44b0.jpg

 

Već na početku sam sve otrkio, ali šta da se radi.  Generalno, nema ovde skoro ništa novo, sve poznato, voženo, opisano... Ipak možda nešto bude korisno.

 

Neka to bude sve od uvoda i da lagano krenem sa pričom. Trudiću se da bude po danima.

  • Sviđa mi se 10

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 132 postova
  • Lokacija: Belgrade
  • Motocikl: Honda CBF 1000 FA

Dan Prvi...

 

 Subota… svi kući, prijavio sam da idem malo da skitam, da nemam neke velike planove, ali da sam spreman za sve opcije. Stavljam kofere, lanac je podmazan juče, a i oprao sam Hondicu. Nekako sam mišljenja da i kola i motor i čamac bolje idu kada su čisti. Suludo, ali kod mene tako :)

 

 Jutro je još hladno, navlačim kompletnu opremu… da se razumemo, uvek gledam da nosim opremu, ali kada su vrućine umem da vozim bez jakne. Bez kacige i rukavica nikada ne vozim. To što sam ostavio mesta u koferu je baš za jaknu. Stvarno ne mogu da izdržim da obilazim neko mesto u jakni, koliko god proizvođač tvrdio da je ona za sve sezone, to je ipak samo reklama.

 

 Nigde ne žurim, apsolutno sam oduševljen kad začujem zvuk mašine koja kreće u lagano zagrevanje. Ono klaaaang ne volim, ali valjda mora tako, preživljavam taj zvuk, i brrrrm, odok ja uz moju groznu ulicu, na neko lepo putovanje koje upravo počinje. Naravno gorivo točim do vrha. Nikada mi nije teško da sipam gorivo u rezervoar motora, za razliku od kola. Taj rezervoar na motoru donosi uživanje, onaj na kolima je booooooring :)

 

 Plan: Posetiti Tekeriš, Gučevo, Mačkov kamen, Loznicu i Banju Koviljaču. Za kraj dana reka Vrelo dugačka 365 metara, poznata i kao reka Godina zbog te dužine. Odmah tu pored ušća u Drinu je kamp, to mi je delovalo kao privlačno mesto za spavanjac.

 

Realizacija: :)

 

 

Mapa_Prvi_dan1.thumb.jpg.cc46cb1243dda8ece813a5f7eb7d218d.jpg

 

 Kružnim putem do Obrenovca, dvoumim se za Šabac, ne sećam se kad sam bio u tom gradu, ima tvrdjavu i još koješta da se obiđe. Ali kao da mi nije sudjeno do tog grada, zahvaljujući navigaciji išao sam dijametralno suprotno. Ostaje za neku drugu posetu.

 

 U jednom trenutku vidim putokaz za manastir Kaona, jeste na listi mesta koja želim da posetim, ali nisam planirao da to bude danas. Privlači me podatak da je manastir nastao u 14 veku, tako piše na tabli. Rekoh sebi, ako već tolike vekove tu stoji idem da pogledam.

 

Kaona1.thumb.jpg.eb6e637bf9f0d08c147c59d8d54ea459.jpg

 

kaona2.thumb.jpg.080d4a3005dca14a299cb83aca8e0652.jpg

 

Kaona3.thumb.jpg.2d727579f3f304b5ba936e582eab20d4.jpg

 

Kaona4.thumb.jpg.4075a6d40128ec8d29b345cfaeec5dd2.jpg

 

KAona_91.thumb.jpg.8740ec16bacb2259abb0599c2960c2f1.jpg

 

Kaona5.thumb.jpg.7cd1cc2f758dc633b8d5d32d4a35fbf7.jpg

 Манастир је настао је у 14. веку, а прва црква саграђена на овом месту датира из друге половине 11. века. Према народном предању ова светиња задужбина Иконије, сестре Милоша Обилића. Предање каже да су две Милошеве сестре, Иконија и Вида, пратиле брата на Косово. Кад су стигле до „Равне ливаде“ (изнад садашње манастирске цркве), Иконија оде да донесе брату воде, и враћајући се, рече му: „О мој брате, што добра коња видех, још да је седло према њему“. (У народу се под добрим коњем подразумева место где би се могла црква саградити).

„Благо имамо, сестро“, одговори Милош, „па му начини седло, а кад се ја вратим са Косова, помоћи ћу ти и ја.“

Милош се није вратио. Иконија је саградила Каону, а Вида манастир у Видојевици. (Izvor: Wikipedia)

Kaona9.thumb.jpg.f28874543ed41b16373414a37d83a900.jpg

 

Kaona6.thumb.jpg.0bf939dbaadadcb7509c292890f4a091.jpg

 

kaona7.thumb.jpg.7e960332ffd86946fdf847ae7c146459.jpg

 

Kaona10.thumb.jpg.c99853fbd8e2977e7a8ef8e892592371.jpg

 

 Fenomenalno uređeno, maksimalno sređeno, kao prava turistička destinacija. Postoje i neke table sa tako nekim zabranama, lako je njima da imaju ovako finu travu kad ne sme ni da se sedi na njoj. Tu je i neko jezero, naravno kupanje zabranjeno, ali svakako mi je hit tabla ispod koša. Očito je autora neko dobro naljutio svojim ponašanjem

 

_DSC0024_cr.thumb.jpg.102aab9b8eb26e03e8dbbc5fe68388ee.jpg

 

_DSC0029_ed.thumb.jpg.b8132e98fe90e7feeab7d1598f5ef17a.jpg

 

 Ne zadržavam se previše, tek toliko koliko je potrebno da obiđem i fotografišem. U poslednje vreme sam na više mesta pročitao da u ovom manastiru postoji replika pećine rođenja Isusovog. Nešto slično sam već video u manastiru Sv. Petke u mestu Stubal, koji smo posetili na putu do Hilandara. Bar sam tako mislio.  Ali ne, nije to bilo to. Ovo u manastiru Kaona je samo jedna mala prostorija.

 

KaonaPecina1.thumb.jpg.69d673a3166aed5f9837867b3efaadbe.jpg

 

KaonaPecina2.thumb.jpg.484ce473d63f6fe65a3bd25695d62db0.jpg

 

 Sledeća destinacija je bio Tekeriš. Da se razumemo, ratove ne volim, kao verovatno što i većina ljudi ne voli. Ali poštujem te ljude koji su se borili u tim ratovima. One koji su se branili i pobedili, naravno. Posebno i pre svega te neke bitke vođene u prvom svetskom ratu, tog čoveka koji brani svoju zemlju. Zato sam i trčao prošle godine tu trku na 10km u Tekerišu, zato sam i želeo ponovo da dođem. Naravno ovaj put da to malo sve proširim. Nisam neki poznavalac istorije, ta nauka mi je uvek slabo išla, događaje sam uspevao da zapamtim, ali datume baš i ne. Malo mi je krivo zbog toga, zato ne zamerite ako nešto omanem, gledaću ipak da konsultujem Gugla, jer ko nema u VuGla… :(

 

294491020_Tekeri1.thumb.jpg.2cbb8838188f11f773f3332bae51a2c7.jpg

 

Tekeris_5.thumb.jpg.54334f3ae956a8a9e8cd1f1337df0f9d.jpg

 

 Spomen kosturnica u Tekerišu. Spomenik je posvećen čuvenoj cerskoj bitki, koja se vodila 16-20. avgusta 1914. godine.

 

 Odlučio sam se tu za malu pauzicu, onako poštovanja i hedonizma radi. Popio kaficu koju inače ne pijem, ali mi nekako bilo bezveze da tražim čaj. Kafa inače 50 dinara, znam da može i jeftinije, ali svejedno sam bio iznenađen. To je kao neki kafić preko puta same spomen-kosturnice, i nije baš da nije posećen. Meni iz ne znam baš kojih razloga sasvim prijatno mesto. Mada nisam baš merodavan, volim Beograd, ali još više volim da odem iz njega, često to kažem, ali samo drugi deo je tačan. Tako da mi svugde lepo

 

 Sledeće destinacije su bile Loznica i Banja Koviljača. Ni sam ne znam kako sam prozujao ta mesta, nekako me ništa nije privuklo, posebno me Banja razočarala. Možda i zato što se nisam nešto pripremao, pa nisam ni znao šta je zanimljivo da posetim. Ali je zato tu bilo Gučevo. Lenštinu koja nekad upravlja mojim životom je mrzelo da sipa gorivo pre uspona. Hondicin pokazivač stanja u rezervoaru ima pet crtica, kad ostane samo jedna, tražim pumpu. Svaka crtica je nekih 80 kilometara sa tom mojom gnjav-gnjav vožnjom. I eto, ostaje ta jedna, i baš tada dolazi uspon, i baš tada se rodlila u mojoj glavi ideja da vidim koliko traje ta poslednja, pre nego što se upali rezerva.

 

Mapa_Prvi_dan_Gucevor.thumb.jpg.f6a23205bc55851587026674ed75e825.jpg

 

 Uspon super, ne baš širok put, ali same krivinice. Nego ni na kraj pameti mi nije bilo da te krivinice i taj uspon traju 10km. Nikad kraja, ništa nizbrdo, samo penjanje i penjanje. Baš fino, posebno fino kad se ugasila ta famozna poslednja crtica i ostao neki jadničak koji definitivno pokazuje da sam na rezervi, pa još da dodatno me iritira i zeza, počinje da treperi. Srećom, stižem do planirane lokacije.

 

Gucevo010.thumb.jpg.d5ab3fad204ed39f19caa061562cba09.jpg

 

 U spomen-kosturnici na Gučevu su sahranjeni posmrtni ostaci srpskih i austrougarskih ratnika, izginulih na ovom prostoru 1914. godine, na početku prvog svetkog rata tokom bitke na Drini. Deo Gučevska bitka.

 

Gucevo020.thumb.jpg.e3c211821ea81d71d15143a0a1e6dd5c.jpg

 

Gucevo030.thumb.jpg.91ce00d1b298d5a615a6a0ec3ab51a44.jpg

 

Gucevo040.thumb.jpg.e37a3fd82aa0ff4e7ee28378eb2b9078.jpg        Gucevo050.thumb.jpg.17678821ce59d15d5f768007dcead518.jpg

 

Bilo je baš dosta sveta, to je i uzletište za paraglajderiste, bila i još jedna Hondica, ali skroz na skroz drugčija od moje :)

 

Gucevo070.thumb.jpg.7d0c04b8287a3721866cbc6cd58c6f54.jpg

 

 Kada sam parkirao, stao je i jedan auto. Izlaze ljudi i starija teta priča kako je prošli put taj neki paraglajderista završio na drveću i kako ga neki njen rođak spašavao sa tog drveta. Bilo bi to totalno nebitno u mom životu da ona to nije pričala još bar 5-6 puta u mojoj blizini, urezalo mi se u sećanje bolje nego istorija.

 

Gucevo060.thumb.jpg.26d37e48c65fe4a35d953ebc57dbbae1.jpg

 

 A uz to joj jako bilo bitno da fotografiše svoju “ekipu” i to baš kad se ja spremim da napravim sliku spomenika bez ljudi. Gorivo koga nema, puno ljudi pored, bakica koja vodi glavnu reč… huh… ne osećam se fino, donosim zaključak da mesto ionako vredi da bude ponovo posećeno i krećem ka benzinu. Kreće u isto vreme i neki džip sa ogromnim točkovima, reko super, puštam ga ispred, iza njega sam bezbedan ako neko seče krivine. Posebno što su delovali kao neki trkači, tako da sigurno neće da gnjave. Tako je i bilo, ali samo na kratko, dok se nije stvorio neki put sa strane, i baš su morali tuda. Do kraja spusta sam naišao na par automobila, trudio sam se kad god nisam mogao da vidim krivinu da idem što više desno. Prošlo je sve ok, i baš mi nekako bilo lepo oko srca kada sam brzo ugledao pumpu. Naravno do vrha točim, a kad je to bilo gotovo pitam za neku kloparnicu. Pumpadžija mi savetuje neki eko restoran, ali za to nemam vremena, preporučuje mi onda neki fastfood. To mi više odgovara, ali baš se nisam usrećio. Dolaze ljudi, posećeno, ali ništa posebno.

 

 Pošto smo oboje nahranjeni, nastavljamo ka Drini i na dalje pratimo ovu reku. Stižem do Ljubovije, uveliko gledam gde bih mogao da noćim, kad sa desne strane neki napušteni motel, gomila biciklista i bicikala i dva motora. Ok, stajem, vraćam se nazad, tu su neki radovi, maltene sam napravio zastoj, baš sam našao gde da se okrećem. Mislio sam da će kolege na dva točka takođe tu da noće, da su zato stali, ali ne, njima je u planu da stignu do Subotice, odakle su inače i da završe svoju turu. Dalje da idem nema smisla, sigurno neću naći neko zgodno mesto za noćenje, ovo ovde bi moglo da bude u redu, jedino što je društvo malo bučno. Odlazim do samog grada, čisto neko snabdevanje da napravim, pitam prodavca za zgodno mesto za kampovanje, dobijam savet da nastavim do škole, da je to sasvim fino. I taman se spremam da to uradim, kad prilazi još jedan kolega. Vozi Fejzera, raspituje se o Hondi, inače golman u lokalnom timu, ali i policajac. Pitam i njega za noćenje, ali dobijam kontra odgovor, nikako škola, nego kod motela, pokazuje mi na topole, kaže da me tamo niko neće dirati i da često bajkeri i biciklisti tu kampuju.

 

Drina_vece.thumb.jpg.22c55ddbbcbfc85d5ff196339f522e05.jpg

 

 Dobro, prvo kampovanje rešeno, malo sam se odmakao od vesele ekipe, našao neku terasicu iznad reke, motor parkirao pored i krenuo u aktivnosti oko postavljanja šatora. Posle sam saznao da je to neko MTB druženje, Bratunac i Ljubovija organizovali, pa malo kod jednih, malo kod drugih. Nešto su i vozili, bilo ih iz raznih krajeva. Druženje je bilo definitivno na nivou, trajalo to do duboko u noć, posle utihnulo, a u neko gluvo doba me probudi neka devojka koja doziva neku Tanju i Natašu. Ko se tu izgubio ili previše popio ili ostao zaboravljen od njih, nemam pojma. Da li ih je našla takođe ne znam. Ja ništa ne znam, ja sam ovde motorom :)

 

Statistika prvog dana: 272 km prešao, kretao se (što na motoru, što pešaka) oko pet i po sati...

 

_DSC0047.thumb.jpg.a28e92cdac5f80fdf258e28698e102da.jpg

 

 

 

  • Sviđa mi se 5

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 132 postova
  • Lokacija: Belgrade
  • Motocikl: Honda CBF 1000 FA

DAN DRUGI...

 

 Nedelja...Nije baš toplo spavati pored Drine. Odavno sam to znao, ali me zanimalo kako će da prodje moja lagana vreća na tom zadatku.

 

IMG_20200913_083451.thumb.jpg.1ccc0683432b5d3ac421e31c6861280f.jpg

 

Maglovito jutro

 

IMG_20200913_083137.thumb.jpg.3883a73ddb70c6c908752454544d75d7.jpg

 

Krmeljivo-magloviti pogled iz spavaće sobe

 

IMG_20200913_083408.thumb.jpg.cf2171c4e46768b8d9f51c7b2b6d1269.jpg

 

Nisam se usudio da stavim i motor na terasu. Malo iz straha da ne propadne, a više zbog nečeg potencijalno opasnog po pneumatike

 

 Plan za danas je sličan jučerašnjem, to jest isti, umanjen za ono što sam posetio. Ne mogu da verujem da mi trebaju dva dana do Perućca. A još sam dosta toga izbacio. Nemam pojma gde mi odlazi vreme. Odustao sam juče od Mačkovog kamena, to je bilo ispravno, ali zato sam sada imao dovoljno vremena.

 

Mapa_Drugi_dan.thumb.jpg.bda19b5d2fd2fa7201e82ce27af5516f.jpg

 

 Moram da se vratim malo nazad, to ne volim, ali nema veze. Pronalazim skretanje, piše i Sokograd. Još jedno mesto koje je na listi, ali ne u sklopu ove ture. Put je super, baš mi se sviđa. Generalno mojoj vožnji nedostaju krivine, a ove su baš lepe. Super je što se često jako pregledne, nekada se i po tri unapred lepo vide. Predeli su fini, sve mi se svidja. Planina Jagodnja dobija pozitivnu ocenu i naravno ovo je vožnja koju planiram da ponovim.

 

Mapa_Drugi_dan_mackovkamen2.thumb.jpg.7cfdabbc9879de8ce0a4d247c3ae8d46.jpg

 

 Do spomen kosturnice dolazim relativno lako. Ima par automobila, ali ljudi nema. Uzimam fotoaparat, sve ostavljam na motoru, i krećem u fotografisanje. Malo DSLR, malo mobilni. Mobilni koristim najviše zbog panorama, ali i zbog toga što beleži lokaciju. Naravno s vremena na vreme moram da pošaljem gde sam, pa je i za to zgodan. Fotografije napravljene mobilnim izgledaju na dotičnim napravama super, ali kad se prebace na kompjuter pokažu se sve mane. Zato sam se ponovo naterao da nosim pravi foto-aparat.

 

_DSC0080.thumb.jpg.70160b7739699147b65c1b95170af04e.jpg

 

_DSC0082.thumb.jpg.df8797ee3303fbee6569d645a0ab4506.jpg

 

_DSC0095.thumb.jpg.98eac19a5e9ad4bfef84d57b91c0cfaa.jpg

 

_DSC0083.thumb.jpg.29976dc3d4d1cc1a101826e7ff271e7a.jpg

 

_DSC0091.thumb.jpg.77d0ec53e9575277182d7659261ab280.jpg

 

_DSC0085_bw.thumb.jpg.f5112236ff2f3b7699f2f3c5fac0c98b.jpg

 

_DSC0087.thumb.jpg.946c37f86d661e8158328eb7f1192721.jpg

 

IMG_20200913_111901.thumb.jpg.e39c5793e0478ed829cfa10839dc2f92.jpg

 

 Ispred spomenika je moguće zapaliti sveću. Ako ste zaboravili da ponesete, ima unutra. Ali se sveće pale na otvorenom i vetar ih gasi, sunce topi. Većina sveća nije izgorela. Jedino je moguće ovako položeno da gore. Valjda će jednog dana neko da uradi nešto pametnije, jer mesto nije zaboravljeno, iskreno se nadam da nikada ni neće biti.

 

IMG_20200913_110535.thumb.jpg.edf75f43bd216276c0bdf6dad6300e4f.jpg

 

 :)

 

 Otprilike, kad sam završio sa škljocanjem i spremao se da krenem, pojavljuju se ljudi. Išli su do vidikovca, savetuju mi da obavezno idem da pogledam, da je pogled prelep. Pitaju me da li sam doručkovao, kažu da se baš spremaju da klopaju i da mogu da im se pridružim. Gledao sam da to eskiviram, ali bili su jako fini. Zamolio sam ih da mi pričuvaju stvari, da odem do vidikovca. Ostavljam i kacigu u rukavice i jaknu na motoru, onako na izvolte i idem što brže mogu ka vidikovcu “Perunika” (917mnv). Obećao sam da ću ručati kada se vratim, ako nešto ostane. Nekako mi bezveze da im sada sve pojedem, pa da ostanu gladni :) Ne bi to bilo u redu, jel da?

 

 Trudim se da što brše pređem put, nije mi baš svejedno što sam sve to tako ostavio, na momente i trčim, ionako mi fali treninga. Prolazim pored nekih lepih vikendica, očito su neki ljudi znali gde je zgodno da se gradi. Stižem do vidikovca, nije baš najbolje vreme za fotografisanje, nije neka vidljivost, upoznajem tu dvoje ljudi, uživaju u pogledu. Morao sam da ih slikam, i požurio nazad.

 

_DSC0099.thumb.jpg.1295c7676e7b1b0e61095cb3cfa1e5c9.jpg

 

_DSC0100.thumb.jpg.b335039ef7e1b0fe7dd9e211bdff9f28.jpg

 

_DSC0101.thumb.jpg.0e7beb1dc62dc391ea21ea738edb3ab9.jpg

 

_DSC0103.thumb.jpg.6dda8d639fdf77383526976c55c2b61a.jpg

 

_DSC0106.thumb.jpg.2d0ea04e5dcb0ce3da678c1dbcce6db7.jpg

 

_DSC0107.thumb.jpg.9225604c32fe746b1f071493d8530411.jpg

 

_DSC0108.thumb.jpg.77ac9c73e165f9da08f0f550bcd2f0e4.jpg

 

_DSC0110.thumb.jpg.a0b3fdb88c621e1c5c682798006b4f90.jpg

 

 Tu ispred same spomen-kosturnice imaju neke klupe, ekipa koja me je zvala na doručak ih je baš lepo zaposela. Više mi nije bilo vrdanja. Prasetina koju su ispekli u furuni je morala da se proba, kao i neke lepinjice iz te furune, a i paradajzić iz bašte. Pričamo… Žive u Loznici, poreklom su iz ovih krajeva, i zato vole da dodju. Imaju svoj ritual obilazaka tih nekih lepih mesta i klopanja pored. Ko ne vozi malo i popije. Ponuđen pićem, odabrao sam vodu sa izvora “Devet Jugovića” koji se nalazi u blizini manastira Tronoša. Njima je to bila prva destinacija tog dana. Sledeća im je kao i meni, Sokograd. Pošto su jako dobro potkovani znanjem informisao sam se šta bi još bilo fino da obiđem, kao i kojim putem da idem. Predložen mi je Krupanj, to sam prihvatio, odatle sam mogao i do Sokograda, ali nije baš fin put posle nekog vremena. Taj deo nisam baš najbolje propratio, jednostavno je bilo dosta informacija, nisam ih sve obradio kako treba :)

 

 E sad, ni jednu fotografiju nisam napravio sa ljudima, a bili su super, bar da sam neki facebook kontakt uradio, ma jok. Ne znam ni kako se zovu. Baš sam neka smotana skitnica, nikada od mene neće biti neki svetski putnik.

 

_DSC0113.thumb.jpg.6eded2a02bead3f503ba662c47116fc6.jpg

 

 Polako počinje gužva i ovde, izgleda sam samo poranio. Zagradili su me kolima da sam se jedva izvukao, da li je moguće da vozači automobila ne znaju da motor nema rikverc? Bar većina nema. Neka ekipa sa PA tablicama se tako lepo locirala ispred i sa strane da sam morao unazad, a to je bilo malo uzbrdo, pa i preko nekog debelog panja. Ljudi došli kolima, i prvo što su uradili kada su izašli iz dotičnih je da sednu na te klupice. Ali bez izuzetaka, kao da su radili nešto najnapornije u životu, u najmanju ruku kopali neki kanal. I tako oni sede sa moje desne strane na tim klupicama, moram unazad, ali to baš nije realno, krećem lagano napred nazad, napred nazad, naravno upaljen motor, nazad vučem, napred pustim malo kvačilo. Malo dam gas, okrećem tako lagano u levu stranu, pa zaključim da bi bilo fino da malo usitnim, kad već moram se patim neka malo uživaju u gasovima iz mog auspuha. Nisam divljao, da me pogrešno ne shvatite, nisam zavrtao gas, ne želim na motoru ništa da radim što bi neko mogao da mrzi. Samo eto, malo sam se duže okretao… Inače mi nije to prvi put da me tako nekako zagrade i da mi problem da se izvučem jer moram unazad uz nešto što je uzbrdo.

 

 Usput ima neka crkvica, lepo sredjena, stajem, fotografišem. Spomen hram Sv. Stefana Visokog.

 

IMG_20200913_125155.thumb.jpg.76098ff05e0c9ed9cd767218138a8dea.jpg

 

IMG_20200913_125042.thumb.jpg.6b62ee4d8fb2e59c880e71063a864552.jpg

 

Prolazim i pored nekog etno sela zaraslog u korov, slikam i to.

 

IMG_20200913_124310.thumb.jpg.6e09759319ed5eeed755e4c1d1b3225d.jpg

 

IMG_20200913_124316.thumb.jpg.861a62b8e1ceb3a9544c20d4dc417135.jpg

 

 

  Vozim se do mesta koje se zove Krupanj, plan je takav, jelte :) Samo mesto me iznenadilo, poprilično je lepo sređeno, deluje onako turistički. Ne sećam se uopšte da li sam ranije i čuo za ovo mesto, a eto me sada tu i dopada mi se.

 

_DSC0138.thumb.jpg.eba71fbe49da1c28328128c88e1395fb.jpg

 

_DSC0115.thumb.jpg.227daaf1b37f3fe4e323b5de4936b904.jpg

 

_DSC0116.thumb.jpg.aec88178e461590a7499882784cd5985.jpg

 

_DSC0117.thumb.jpg.6fbba7d43adc1d0c1a73da78bff5c634.jpg

 

_DSC0119.thumb.jpg.144043019a2fc2eb93fe9251286645dc.jpg

 

_DSC0120.thumb.jpg.cf79a82ef7649fd01887f8454b0fd98a.jpg

 

_DSC0122.thumb.jpg.6fc14fef2e81e0ba3be4ea032e301912.jpg

 

_DSC0125.thumb.jpg.c555a076df76fe691469daf7884fdc34.jpg

 

_DSC0126.thumb.jpg.d41a6dd761fc4d4bbeb299bac314f180.jpg

 

_DSC0127.thumb.jpg.e8ad8e2360f9842756e7bdaf50bdb71e.jpg

 

_DSC0128.thumb.jpg.6e857aa27b3baff57602e00f8c312f16.jpg

 

_DSC0132.thumb.jpg.3d2bc5fdf04c41e137f9a130b1fce785.jpg

 

Srećem biciklistu koga sam prošao na usponu jutros. Odmara malo, bi mu drago kad sam rekao da sam i ja biciklista. Ispričasmo se fino, objasnim mu i zašto već preko dve godine nisam seo na bicikl. Fino je saslušao taj moj tužni i jadni događaj, a i ja njegova putešestvija po CG, BiH i još kojekuda, a u suštini po zemljama balkana, nekim ovim bližim. Vozio je od Valjeva, gde i živi, i sada posle pauze kreće nazad. Ime zaboravio, slikao nisam… Ljudi škljocaju sve živo, kače to na fejs i instagram, biće da ja baš ne pratim te neke savremene društvene trendove.

 

_DSC0134.thumb.jpg.f36363283db0f4147a9fe121a1813a26.jpg

 

_DSC0133.thumb.jpg.19bca8b9a346d62de677e33f80316a5e.jpg

 

_DSC0135.thumb.jpg.c7cdabf3a17d9e3f10806934cc4cc7ff.jpg

 

_DSC0141.thumb.jpg.6c60cecf0174ecd678580ffef56a6a33.jpg

 

_DSC0142.thumb.jpg.73c73b678f46d18264fdd6b9a7e43829.jpg

 

Hondica dobila društvo, i to slične boje :)

 

  Iz Krupnja krećem ka Sokobanji. Ubacio sam u navigaciju, dobio par varijanti, odabrao jednu i krenuo. Baš u tom trenutku sahrana, kolona, gasim motor, čekam da prodju, odlaze oni nekim svojim putem, navigacija tu meni nešto prerutira, završim na nekom bezveze putu, pa se vraćam, pa na kraju opet na povorku, ali nekako i to prolazim. Izlazim na “pravi put”. Asfalt je ok, ali je put uzak, dva automobila ne mogu da se mimoiđu nikako. Motor i auto nekako i može. Držim se što više desno jer su krivine većim delom nepregledne. Bilo je i nekih mimoilaženja, prošlo sve ok, naravno, ne bih sada kucao da je drugčije. Predeli su totalno ok, svidja mi se što prolazim kroz neka sela koja su, da tako kažem daleko od nekih velikih centara, a vidim nove kuće, vidi se da tu neko živi i da im je lepo. U današnje vreme kada sela umiru, ovo je stvarno jako lepo videti.

 

_DSC0161.thumb.jpg.c08ececaa092a76cee4b6b32ca10e05d.jpg

 

_DSC0146.thumb.jpg.08521a4bebcd3ff253cbba8cc91c8d08.jpg

 

IMG_20200913_141905.thumb.jpg.89c1de02b2d1c68b51f1781f3001e14b.jpg

 

IMG_20200913_150328.thumb.jpg.b2be7a811e5d8588402be324a0eee531.jpg

 

IMG_20200913_150423.thumb.jpg.3fa38edb17d007f6eb1cdb0302375bef.jpg

 

_DSC0145_1.thumb.jpg.7636dc402e3efd4d298d9349bdb88d02.jpg

 

 I onda dolazim do neke hale, i tu asfalt prestaje. Počinje makadam neki, onaj prašnjavi, ne želim to na motoru, ali ni pod razno. Video sam na šta liče automobili sa kojima sam se mimoilazio, neka hvala. Ispred te hale sedi nekoliko radnika, pitam ih jel nema više asfalta, sve se nadam da je to samo deo. Ali nije, gotovo je sa asfaltom. Ne volim da se vraćam, posebno ovako poražen, ali ko me pita. Biram malo drugčiji put. Malo biram, a malo lutam, da budem iskren. Eto mene ponovo u Krupnju, da ga još bolje upoznam, idem ka putu kojim sam jutros došao, ostavljam Sokograd za neki drugi put…

 

 A taj drugi put je baš brzo došao, na spustu ka Drini nailazim na tablu, video sam je i ranije, i šta ću, skrećem levo. Put uzak, ima i poneka rupa a i neka krpačina, pa još se mimoilazim sa ogromnim autobusom, mada na takvom putu verovatno je svaki autobus ogroman. Na momente sam se pitao da li sam na dobrom putu, bilo je jedno skretanje bez obeležja, da li sam to prošao kako treba… U jednom trenutku vidim neka dva krsta na steni desno, a i stene mi deluju malo poznato. Prijatelj često vodi grupe do ovog mesta i pokazivao mi je slike, rekao bih da je to to. I onda se ukazuje manastir “Sv. Nikolaj Srpski”…

 

_DSC0165.thumb.jpg.07488c7734e717d535e4bce78f61464a.jpg

 

_DSC0174.thumb.jpg.d6a04ef9da9f03561e2adccf161aae6a.jpg

 

_DSC0175.thumb.jpg.40cc12389a6e3600ea561b98ed38c48a.jpg

 

 Huh, kakvo zdanje, pa ovo je ogromno. Na parkingu u jednom automobilu sedi jedan od mojih jutarnjih prijatelja, kaže da se nije penjao do Sokograda, bio je više puta, ali celo društvo je otišlo gore. Vraćaju se, jedna od žena se pohvali kako se popela gore i kako je moja priča uticala na nju da to uradi. Bilo mi je baš drago, umem rečima  da ubedim.  :)

 Naime, ujutro kad smo sedeli i doručkovali, ona je rekla kako ne sme gore da se penje i da ne računaju na nju. Ide do manastira, ali do utvrđenja nikako, ima strah od visine. Ispričam joj kako i ja imam strah od visine, kako je nekada bio baš nenormalan, kako mi je bilo dovoljno da gledam nekoga na visini i da počnu da mi se znoje ruke. Ali strahovi služe da se suočimo sa njima, da kada to uradimo, dobijemo avanturu. Ispričam joj kako sam lečio taj strah, penjao se na repetitor na nekom planinarenju, posle penjao neke velike vrhove… I tako, očito je priča upalila, ovo je inače samo skraćena verzija, oprširniji sam bio :)

 

_DSC0176.thumb.jpg.1570f1fcc2a48426daaed978d1bf3c7d.jpg 

 

_DSC0190.thumb.jpg.3b3482d7419bd4d9dd1565613e321e3c.jpg

 

 Obilazim manastirski kompleks, odlučio sam da ovo mesto posetim još jednom i tada da se popnem do utvrđenja koje definitivno zaslužuje da bude posećeno. Njima je trebalo skoro dva sata, nije mi se toliko ostajalo.

 

_DSC0184.thumb.jpg.cf871d910f7033a6a445f58c0739185c.jpg

 

IMG_20200913_162257.thumb.jpg.86be4ec47500b1f2cd2d2c3abcd8f549.jpg

 

IMG_20200913_162336.thumb.jpg.d9edf28a5b2c2e16c389696e57a17f58.jpg

 

Fenomenalan detalj o utvrđenju Sokograd je da nikada nije bilo osvojeno vojnim putem. Menjalo je vlasnike za stolom samo, mirnodopskim pregovorima.

 

_DSC0179.thumb.jpg.019fab8e136dba29cd56bee22e2516c5.jpg

 

 U povratku ka parkingu sam upoznao neke planinare iz Valjeva, fino se ispričali, zajedničkih tema ima dosta, iako se ne poznajemo, ali kao i bajkeri i svi planinari su drugari. Krećem malo pre njih, izbegavam da me primete prijatelji sa prasencetom iz Loznice. Bilo bi me sramota da me ponovo nahrane. Ispalo bi da vozim za njima i klopam. Video sam ih, opet zaposeli neke stolove i klopaju. Sviđa mi se što se tako organizuju, ipak su to stariji ljudi, imaju sve, i obilazak lepih mesta, i hodanje, i vožnju, a i klopice na lepim mestima. Ono što je još pozitivno, posebno ove godine, je da sve za sobom počiste, nikakav trag za njima ne ostaje.

 

 Odlazim nešto ranije od busa sa planinarima, stvarno mi se nije ni obilazio na ovom putu, a nije mi se ni vozilo iza njegovog auspuha. Relativno brzo izlazim na put pored Drine i pratim ga. Ispred BB stajem da slikam čuvenu kućicu na Drini. Bio sam ranije ovde i nekada davno kada je malo ljudi znalo za nju, i kasnije kada je već postala poznata, pa i eto sada. Prvi put išli na rafting i planinarenje, drugi put biciklom na povratku sa mora, treći put eto motorom. Od mene dovoljno :) 

 

_DSC0193.thumb.jpg.47359186e16795f736a020724283ac0f.jpg

 

_DSC0195.thumb.jpg.6245cd504b806dea58f1e24931329098.jpg

 

 Napokon sam se “dogegao” do Perućca. Nalazim reku Vrelo, ali kamp ne. Svraćam do prodavnice, kupujem nešto za klopu, potpuno sam zaboravio na hranu, i to mi se na motoru uredno dešava. Pitao sam za kamp u prodavnici, žena koja radi tu mi objasnila da je kamp pored samog ušća i da pripada restoranu pored. Ako je zatvoreno da mogu da pitam u restoranu. I dok se ja napolju pakujem, prodavačica izlazi, kaže da je izašla da vidi motor, ne razume se previše, ali i njen sin vozi motore i putuje tako, i išao je po Evropi. Ove godine zbog korone nije mogao, tako da je bio samo do Bugarske i to nešto kratko. Ma ova moto priča je totalno super, gde god da stanem upoznajem super ljude. Dodaje, da ako ne radi kamp, da mogu maltene bilo gde da postavim šator, da su ljudi ovde jako dobri i da mi niko neće praviti problem. S obzirom kakav je bio kamp, bolje da sam tako uradio. Ali idemo redom.

 

 Našao sam kamp, i to zaključan. Ispostavilo se da sam i pre toga prošao pored, nego izgleda malo neugledno, više kao neko ogradjeno dvorište. Idem do restorana da se raspitam da li radi. Kelner mi prilazi sam čim me je video. Informacija je ohrabrujuća, radi, ali moram do recepcije hotela pored. Sve je to njihovo. Ok, još malo šetkanja.

 

 Uspeo da pronadjem recepciju, posle malo vremena dolazi i recepcionarka, ne baš preterano ljubazna, kaže da će prvo da mi izračuna koliko košta kamp, da ne unosi podatke, možda mi se ne dopadne cena. I bila je u pravu da mi se cena nije dopala, ali želeo sam topao tuš. Nije to nešto skupo, da se razumemo, ali za parče nekog dvorišta i prljav mokri čvor svakako previše. Tada doduše još nisam znao za ovo “prljavo”, a već mi se nije dopadalo. Nekako uspeva da nađe ključ, jer kapija je zaključana, ključ je kod nekoga ko treba da ga donese… Ne čeka mi se ovde, motor sam ostavio ispred kapije, odlazim, čekaću je ispred. Iznenadjujuće brzo se pojavila, ali zato nikako da nadje pravi ključ, pa onda otključava malu kapiju, pa recepciju, pa tamo uzima novi svežanj ključeva i kreće ponovo. Pre toga je pokušala da me ubedi da bih mogao da prođem kroz malu kapiju. Srećom brzo je ukapirala da to nije realno, a i bacila se ponovo na probanje ključeva. Ovaj put uspešno, kapija je otvorena, Hondica i ja ulazimo unutra.

 

 Sledi upoznavanje sa kampom, mogu da koristim samo mokri čvor, proverava da li ima tople vode, nema, zove ponovo nekog, taj neko kaže da ima na tuševima, proverava, ima na tuševima. U tom trenutku mi je to bilo dovoljno, topao tuš mi je baš trebao. Nisam mogao da ne prokomentarišem gledajući bojler, da mora da je dotični nekog baš gadno naljutio kad je ovako prošao. Bukvalno ko da ga je neko pesnicom žestoko udario sa strane. Donji deo otvoren, vise žice pod naponom, nema veze, ne čačkaj prstima i sve će biti ok.

 

 Fino je što nema gužve i što mogu da se smestim gde god želim. Eh, kako je to teška situacija, prosto nisam znao gde ću. Mislim da sam bar pola sata mozgao gde bi mi bilo najlepše. Na kraju sam postavio šator, pa zaključio da je bolje malo dalje, pa pomerao…

 

 Inače nisam izdržao a da ne pitam da li je ovo privatno ili državno. Jednostavno mi delovalo kao neki zapušteni socrealizam ili šta već, jedno od onih društvenih mesta u kome radi neko po partijskoj dužnosti, a vrlo ga mrzi da radi. Objekat je eto privatni, i kaže teta da bi trebalo da se renovira. Iskreno se nadam da će se to dogoditi, jer ovako uopšte ne čudi što zvrji prazno. Rekao sam da može da zaključa kapiju, jer ja sigurno pre 10 nigde ne mrdam. Ali ne, ne može, jer možda će još neko doći. :) Mislim se u sebi, tako nešto nema šanse da se dogodi, ali ajd sad, možda ipak neko dodje. Ipak zatvaram kapiju samo bez zaključavanja.

 

 Ostao sam sam, restoran ima još gostiju, radi do 9 samo, nije mi padalo na pamet da testiram i njihov kvalitet usluga. Spremam sam klopu, to mi je i ideja na ovoj turi, da se malo privikavam na to, jer planiram neka velika putovanja. Tuširanje je prošlo nekako, ono što je vredno sam poneo sa sobom, a onda žonglirao sa stvarima, kako se istuširati da da ne isprljaš ono što planiraš da obučeš kao čisto… ma da ne davim, dok se nešto ne promeni, u širokom luku zaobilazite ovaj kamp.

 

IMG_20200913_201337.thumb.jpg.ea16bc639e71e1516c08f4b8dc48ed69.jpg

 

 Statistika drugog dana: 177 kilometara sam samo prešao, za nekih četri sata kretanja, računajući i hodanje. Ne znam gde je otišlo još šest sati koliko je GPS bio uključen. Šta sam ja to još radio, to jest neradio?!?

:)

_______________________________________________________________

 

 

_DSC0075.thumb.jpg.26ffae5a285b39c86368c514436622ce.jpg

 

IMG_20200913_180117.thumb.jpg.16b977500a9f9537abe03fcee710cf7c.jpg

 

 

 

  • Sviđa mi se 12

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 132 postova
  • Lokacija: Belgrade
  • Motocikl: Honda CBF 1000 FA

Dan treći...

 

Ponedeljak... Mogu da kažem da se već lagano navikavam na drugčiji krevet, i da sam baš preterao sa spavanjcem.

 

IMG_20200914_091911.thumb.jpg.9fec0ed92d04a1169b74e45a091b5cb5.jpg

 

_DSC0242.thumb.jpg.24d6a578b297e0f47ccff7626a71d742.jpg

 

_DSC0216_ed.thumb.jpg.56bd73579e91a815746057d43df97884.jpg

 

_DSC0201_cr.thumb.jpg.b4909f736f8f94e6f393f947f3491a6b.jpg

 

_DSC0223.thumb.jpg.6c5f5d2ea24a73b7865c09db41b5262f.jpg

 

_DSC0226.thumb.jpg.bfff60e1692ef940f607c0b3ef21c737.jpg

 

_DSC0235.thumb.jpg.fe5044562018986a9d352a1e9b595306.jpg

 

_DSC0243.thumb.jpg.3d1dbe0565326601adaffda6fa4f760f.jpg

 

_DSC0252.thumb.jpg.1ef1f8aa575350421053f32892ab4c33.jpg

 

PANO_20200914_113327.thumb.jpg.5bfe7a5d51267eefe83b10b19710a7e4.jpg

 

 Nigde nisam žurio, a plan za treći dan je Tara. Jutro je bilo za spremanje doručka i naravno fotografisanje ušća. Reka Vrelo se inače zove i Godina jer je dugačka 365 metara. Fotogeničan je ovaj deo, bio bi i fotogeničniji da se restoran nije smestio iznad. Možda je i uzvodno zanimljiva, ali nisam išao.

 

Mapa_Treci_dan_cela.thumb.jpg.2c2a484f74546d9de84960bea8d8e83e.jpg

 

Mapa_Treci_dan_taradetalj.thumb.jpg.042d4b69f86ae0062e53a2dbad00e32e.jpg

 

 Pre baš baš dosta godina sam jedne zime imao udes na Tari, kod jezera Zaovine, malo pre Lazića brane. Niko nije povređen ali automobili morali na šlep. Tada nas je čovek iz šlep-službe vozio baš ovim serpentinama i delovalo mi je super. Zato sam sada želeo da ih izvozam uzbrdo, i da stignem ovaj put do te famozne brane. Nisam bio siguran da li ću imati dovoljno goriva, pumpa je na Kaluđerskim barama, ne znam da li imam dotle, a u blizini nema goriva. Pumpa ima u BB, a odatle takodje mogu na Taru, ali ne želim tim putem, želim ovim serpentinama… Tjah… Nema mi druge nego do BB na pumpu, pa opet nazad, pa uzbrdo. Kolima to nikad ne bih tako, ali vožnja motora je uživanje, sve može, ništa nije teško. Serpentine su se pokazale fine, mada je malo pogled izostao, definitivno je lepše kada se ide nizbrdo.

 

 Vidikovac Banjsku stenu sam preskočio, jednostavno sam previše dobro bio raspoložen za vožnju i “smetnuo sa uma”. A stvarno ne pamtim da mi je lepše išla sama vožnja. Ne pamtim da je Hondica lepše išla po krivinama, to nije bila vožnja, to je bio ples. A ja ništa nisam radio, samo sam sedeo. Kao da je Hondica sama vozila, tako mi delovalo. Bio sam odmoran, malo sam se već opustio, sve sam dalje od Beograda, od obaveza, posla… niko me ne gnjavi, nikoga ne moram da služim… ma super… i tu se nekako rodila ideja, šta znam, svašta mi je prošlo kroz glavu, ali odlučio sam da idemo da vidimo more. Pa sad, koliko to bude uspešno.

 

 Ne znam baš, kad sam došao na tu ideju, ali sam se ja vozio vrlo opušteno, kao da nemam tako ozbiljan cilj pred sobom. Uostalom do mora se ide i biciklom, nije to ništa posebno. E sad, zez je da nemam urađen test koji je potreban za ulazak u CG. Ali svaki problem ima i rešenje, bar se nadam, imam dvojno državljanstvo, i to EU, to bi moglo da pomogne.

 

_DSC0261.thumb.jpg.2fe9e42b3214aff68d1b8940943a95ab.jpg

 

_DSC0269.thumb.jpg.faa1739688e3c38b8525ee5718398c5c.jpg

 

_DSC0271.thumb.jpg.74831c4f5cf2fcc2e3057077208f34d8.jpg

 

_DSC0272.thumb.jpg.fb42ded74ed139ab986158d03c33c5c7.jpg

 

 Stvarno sa lakoćom stižem do “Lazića brane”. Pri tome sam prošao pored famoznog mesta gde mi se dogodio udes. Nije mi bilo baš svejedno, i stavno sam bio srećan kada sam parkirao kod jezera. Pravim fotografije i u tom trenutku dolazi još jedan motor. Čovek se voza, nema ni on plan, kaže da ne zna da li će morati da radi sutra, tek će uveče dobiti informaciju. Baš smo se raspričali, valjda to tako uvek ide, šta znam. Vozi GS 1200, vozi i kamione, bio je u Užicu kod majstora taj dan, pa nastavio na Taru… itd… Ako sam dobro zapamtio, Srđan, uvek se trudim pri upoznavanju da zapamtim ime, nekako to smatram i poštovanjem i osnovom nekog bontona. Ali na ovoj turi mi je to baš slabo išlo.

 

_DSC0276.thumb.jpg.4f862c452bc148542b484a5ea1903654.jpg

 

_DSC0277.thumb.jpg.4f110fea226bea3c158b71ac024153b8.jpg

 

IMG_20200914_135100.thumb.jpg.3497f2634268012b56e70930252fe1ca.jpg

 

 Imao sam u planu da se provozam preko brane, na nekoj mapi sam sa druge strane imao ucrtana dva lepa vidikovca, ali sam odustao. Previše je prošlo vremena u priči. Sledeći put mora negde da sednemo i da se ispričamo ko ljudi :)

 

 Rastajemo se, svako nastavlja neku svoju vožnju. Od zaovinskog jezera nastavljam ka Mitrovcu, pravim pauzu fotkanja radi, medonja je morao da se slika, pa nastavljam ka granici.

 

_DSC0280.thumb.jpg.54ddc5669b1171c5ec1649e5a692d7b3.jpg

 

_DSC0282.thumb.jpg.1a919739f5c4eec40d9b327da6a6b701.jpg

 

_DSC0289.thumb.jpg.5729f77b9883bb5e2942e35aa79a6628.jpg

 

_DSC0288.thumb.jpg.9c3fe3d08ab4b5ca6bbfc42553af5835.jpg

 

 Pre granice kratka poseta Drvengradu. Ranije smo često ovde svraćali kad smo išli na rafting, bilo nam je usput, zanimljivo i zgodno za pauzu. Očito je da je mesto u međuvremenu baš poraslo, komercijala totalis izgleda. Gomila ljudi, malo sam se raspitao za cene, kaže čovek 35 eura za polupansion, SPA i bazen uračunati, masaža se doplaćuje. Pošto mi se dugo ne ostaje pitam da napravim samo par fotografija. Dozvoljava mi, ali tu od ulaza, bez nekog velikog švrćkanja. Toliko mi je i trebalo, tanak sam sa vremenom, a i ne privlači me ovaj put.

 

_DSC0294.thumb.jpg.3c06f66dbf201575df9cb4d34b8fca6c.jpg

 

_DSC0295.thumb.jpg.6756449ad6f53015813256ba81be07c7.jpg

 

_DSC0297.thumb.jpg.383e65692f1313ae667101c8bf569d15.jpg

 

_DSC0296.thumb.jpg.92ee767252af53166ea8c2c54e6bb808.jpg

 

 E sad smotani ja, silazim dole na put, krećem kako treba, pa onda nekako dođem do zaključka da sam krenuo na pogrešnu stranu, pa se okrećem, vraćam, pa onda skapiram da sam u stvari dobro išao, pa opet okreći… krelac, nije mi jasno zašto navigacija ne koristi kompas kada već postoji, a i nije mi jasno kako sam to tako pobrljavio.

 

_DSC0288.thumb.jpg.9c3fe3d08ab4b5ca6bbfc42553af5835.jpg

 

 Već uveliko vozim putem koji sam izvozao biciklom. Inače stalno dok vozim motor pravim to neko poređenje, nekada poredim sa kolima, nekada sa biciklom. Baš me je zanimalo kako će mi se dopasti ovaj put na motoru. I iskreno, bolje je na biciklu, nekako se više vidi. Ne zamerite mi za ova poređenja, ipak sam tolike godine putovao biciklom, a o motoru maštam od kada sam prvi put video tu napravu. Šta sam mogao da imam tada, nekih 3-4 godine najviše, a sada preko pola veka :) Jedan prijatelj, sa kojim sam napravio baš puno lepih kilometara putujući, mi je pre nešto vremena rekao kako bih trebao da vozim pored Drine, kako stalno idem na Djerdap i da je Drina možda i lepša… Mislim da sam to već negde na početku pomenuo. Generalno sam taj deo u BiH prošao i autobusom, a i nedavno biciklom. Ali posle Tare smo se uvek odvajali od te reke. Pre nekih mesec dana sam to pokušao da ispravim, išao sam motorom Osijek-Beograd, ali preko Bosne. Ušao sam u BiH kod Orašja, pa malo vozio ka Tuzli i onda lagano ka Drini, pa uzvodno do Bratunca i tu prešao u Srbiju. Umesto 180-200 km, napravio sam na kraju 440. Neki kilometri su vredeli itekako. Sada sam se približio ovoj reci još pre Loznice. Ono što mi je ostalo mogu jedino da popravim nekim čamcem.

 

 Bicikl ide sporo i sve vreme možete da zverate okolo, tako da maltene stalno imate pogled ka vodi. Sada je to znatno bilo smanjeno, bar što se pogleda tiče, ali je zato uvećano uživanjem u vožnji. Tako da se ne žalim, čak šta više, bilo mi super-truper :)

 

 Nego kad sam već pomenuo Đjerdap, nekako mislim da je manja razlika kad se vozi pored samo reke, jer ste skoro u ravni sa rekom, stalno je tu prisutna, manja je razlika u poređenju sa biciklom. Hteo sam da u sklopu ovog putovanja bude i Djerdap, ali sam se na kraju predomislio, šta znam, možda nisam trebao.

 

_DSC0300.jpg

 

 E sad, da se vratim na priču, ovaj put ima baš dosta tunela, a moja kaciga zeza. Tjah, kritike za Exo510 od mene. Ni godinu dana nije bila ispravna, crkle skoro sve opcije koje su mi se sviđale. Ne mogu da se spuste sunčane naočare, ili vizir, kako se već to zove. Mislim da ni 20 puta nisam to koristio. A i ono za naduvavanje obraza ne radi. To nikad nisam ni koristio. Probao kad sam kupio, radilo, posle nekome da pokažem šta ima moja kaciga, kad ono ne radi. Inače vizir može malo da se odmakne, e ovo sam jedino baš koristio, nekako mi takvo luftiranje najviše prija. E to se valjda istrošilo, jednostavno ne odvaja više… Sve se naravno dogodilo u garanciji, treba da odnesem da poprave, ali eto, nisam, ne znam koliko im treba vremena, šta ako ne mogu odmah da završe… bla bla…

 

_DSC0322.thumb.jpg.bf059318ce54b5e3723cff2bd4510628.jpg

 

 Sada sam plaćao cenu toga što sam bio lenština da odnesem na servis. Mogu nekako sa strane da ručno spustim taj tamni vizir, a sunce onako u zalasku, treba mi, ali u tunelu je to katastrofa, baš mi pravi problem. Ako podignem onda me “ubi sunce” kad izađem iz tunela. Ne vredi, stvarno mi je slaba vidljivost, a da pred svaki tunel stajem i podižem nekako mi suludo. Na kraju nalazim kompromis, nije sjajno, al šta da radim. Samo nekih dva cm sam spustio, pa onda kad sam u tunelu podignem glavu, kad izadjem spustim. Ponosan sam na svoj tehnološki uspeh i tako sam i prošao ovaj deo puta, bar dok sunce nije zašlo skroz.

 

 Uspeo sam pre mraka da posetim Višegrad, ali samo most, grada video tek toliko koliko sam morao, deo koji se zove Andrićgrad sam preskočio. Već sam jednom bio, za ovaj put mi nije toliko zanimljivo. Tačnije bilo bi, ali da nemam neki viši cilj.

 

_DSC0304.thumb.jpg.4a1c9153ebb7815838281cb5e656b815.jpg

 

_DSC0306.thumb.jpg.dac08269d58f9431ec71127ce872dbeb.jpg

 

_DSC0308.thumb.jpg.e3ffc9c063ee20092bfc3f1a103cae2d.jpg

 

_DSC0311.thumb.jpg.f3b62f8260e572b4e6e6f808a07296aa.jpg

 

_DSC0312.thumb.jpg.5b92186cabc9b8a9c23aee33c1d0283d.jpg

 

_DSC0313.thumb.jpg.64336251ff2ba4c0b44722b3a528b198.jpg

 

_DSC0316.thumb.jpg.3961d024d42882faa83a6ff647b6dea9.jpg

 

_DSC0317.thumb.jpg.8396104a2548cca5ed70e8ee840f2cfe.jpg

 

 Nezgodan detalj kod ove skorojesenje vožnje je da rano počinje mrak. Planirao sam ovo noćenje da bude negde u prirodi, eventualno neki kamp. Postoje kampovi zbog raftinga na Tari, to mi jeste bila jedna od ideja, mada sam sad čuo da su ogromni i da ima jako puno ljudi. Nisam proverio, samo sam čuo. Sam put ide dosta visoko iznad reke, ne mogu ništa da nađem zanimljivo. Tek u jednom trenutku se ukazuju neki fensi bungalovi. Deluje mi to previše uređeno, ali ajde, ipak silazim da pogledam. Dočekuje me sin vlasnika, cena za bungalov je 20 eura, ali pošto je kraj sezone a i sam sam, može za 10. Ok, a ako želim da kampujem? E pa tada bi cena bila 9 eura, toliko izlazi kada se sve sračuna. Planirao sam samo da spavam u šatoru na ovom putu, a tako i najviše volim, ali privlači me bungalov, ne mora da se ujutro zezam sa pakovanjem. Okeeej, bungalov ću, samo idem malo do Foče da pazarim nešto.

 

IMG_20200915_004424bw.thumb.jpg.8c9ad517f9eda8c35062c31695eb1e0b.jpg

 

IMG_20200914_192516.thumb.jpg.3bc4e023fe4b5cc2bc23f0c5bb55359e.jpg

 

 Kad sam se vratio, mesto je dobilo još dva gosta na motorima. Iz Gornjeg Milanovca su, a i kolege grafičari, da tako kažem. Samo drastično uspešniji i ozbiljniji od mene. A i mlađi su, u njihovim godinama je i mene vukao entuzijazam i želja da poslom. Sada to polako prolazi.

 

 Njima ovde definitivno nije prvi put, koriste ovo mesto za pauzu na putu do mora, i generalno jeste dobra lokacija za to. E sad, popišmo mi po dva pića, ja već razmišljam da idem na spavanjac, kad oni predlažu da idemo do grada na pizzu. Reko, ljudi nema šanse da vozim sa pivom u sebi, iovako sam relativno nov u svetu motocikala, sa pivom bih se preturio negde. Ali i oni su u tom fazonu, ma ne idemo motorima, njih ostavljamo ovde, grad nije daleko. Tu se gazda ponudi da nas odveze, a u povratku možemo taksijem.

 

 Generalno ideja je ok, malo me strah za motor koji ostaje bez mog nadzora, a baš sam ga bezbedno parkirao pod prozor, onako da mi bude pred očima stalno. Ostavljaju i oni svoje mašine, i to znatno skuplje, pa valjda mogu i ja. A i nekako mi je sve delovalo bezbedno.

 

 Picerija se ispostavila kao super, smazali smo dve velike porodične pice, popili neko piće i prebacili se na sledeću lokaciju. Momci kao mlađi su definitivno u boljoj formi, istrenirani su, nema zezanja. Sledeća lokacija je bio neki veliki kafić, sasvim zanimljivo mesto.

 

IMG_20200914_231209.thumb.jpg.6d4c93008d1efd800221a497296bf849.jpg

 

 Najradije bih broj tura ostavio kao tajnu, ali onda ne bi bilo sledeće priče. Nas trojica, svako po četri ture, ako sam dobro brojao, tačnije ja jedno piće manje, ako ćemo da cepidlačimo baš. Dolazi vreme da mrdamo, tražimo račun, a račun čitavih 8km. Malko nam ništa nije jasno, devojku koja nas je služila ubeđujemo da ipak proveri, nešto je to baš malo. Proverava to ona nešto i konstatuje kako je u redu i kako je to baš toliko. Ok, platili smo, i fino smo častili, i dalje smo sigurni da nam je možda samo jednu turu naplatila, ne kapiramo šta bi drugo moglo da bude. Iskreno se nadam da nisu imali manjak u kasi zbog nas.

 

 Traženje taksija u Foči kada je ponoć dobrano prošla je naravno nemoguća misija. Nije nam to smetalo, šetnja je svakako prijala. Motori su nas čekali gde smo ih i ostavili, sve je bilo u najboljem redu. Tu je ujedno i kraj trećeg dana

 

Statistika: 202 kilometra, akcija trajala 13 sati, od toga vozio i hodao čitavih četri i po. Potrošio 11 litara benzina i 6 piva. Naravno samo 4 piva se računaju, dva su bila testeri (0.33) To je ujedno i jedina mana ovog kampa koju sam našao, imaju samo malo pivo.

 

:)

______________________________________________________________

 

 

PANO_20200914_133120.jpg

 

PANO_20200914_134308.jpg

 

  • Sviđa mi se 11

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 436 postova
  • Lokacija: Železnik
  • Motocikl: Yamaha Fazer 600
Pre 12 sati, Kiza Pirat je napisao:

Na kraju nalazim kompromis, nije sjajno, al šta da radim. Samo nekih dva cm sam spustio, pa onda kad sam u tunelu podignem glavu, kad izadjem spustim. Ponosan sam na svoj tehnološki uspeh i tako sam i prošao ovaj deo puta, bar dok sunce nije zašlo skroz.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

:lol2::lol2:

@Kiza PiratOdlican putopis cekamo nastavak

  • Hvala 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 132 postova
  • Lokacija: Belgrade
  • Motocikl: Honda CBF 1000 FA

Dan četvrti...

 

Utorak...  Jutro je bilo mamurno, ne pamtim da sam toliko popio ko zna od kada. Društvo je krivo, ne bih ja :)Svi su ustali pre mene, čuo sam neku graju, grafičari generalno glasnije pričaju jer im je sluh oštećen bukom mašina. Ali, dok sam oprao krmeljive oči, oni su otišli za Herceg Novi. Ja sam se nešto razvlačio, fotografisao kamp, nešto sredjivao, psovao mačku koja mi izgrebala sedište… Do podne nisam krenuo dalje. Ljudi jedva dočekali da više odem, bar tri puta su se ponadali da idem i ispraćali me.

 

_DSC0327.thumb.jpg.c5a82049c1d1e54e2852409cd32b35de.jpg

 

_DSC0332.thumb.jpg.9b431a65d21411bb89f32afc202a5afc.jpg

 

_DSC0330.thumb.jpg.cfaf9929cd93c1eb8e2dbe75374d233d.jpg

 

_DSC0325.thumb.jpg.d720635bfde015a6ee7e682c0ff7d03f.jpg

 

_DSC0334.thumb.jpg.922d40edc96f3cccaa58e9a7d16c9a77.jpg

 

_DSC0337.thumb.jpg.af1ba75034f8608e36419215d0a79ef8.jpg

 

 Što se tiče samog kampa, zove se “Drina” i dijametralno je suprotan onome u Perućcu. Sve je jako čisto i uredno. Mislim da su pomenuli da postoje nekih desetak godina, ja sam ih eto primetio pre tri, fotografisao sa puta tada, nisam ni planirao da ću biti njihov gost jednog dana. O kampu brinu vlasnici, sin studira hotelijerstvo u BG, otac policajac, majka zadužena za kuhinju i higijenu. Tako nekako. Mesto je svakako za preporuku.

 

Neka čudna fensi-šmensi vojna vozila. Prvih je bilo dosta, tako da sam koliko-toliko napravio uspešnu fotografiju.

 

_DSC0341.thumb.jpg.fa961e0b4ab97f6e94c3c332b4f55060.jpg

 

Drugih samo jedno ili dva, ne sećam se. Oklevao sam i uspelo je da mi malo pobegne. Primetio sam da su i lokalcima nepoznati.

 

_DSC0342.thumb.jpg.ced67213b38bc59e58ed24a3f004affe.jpg

 

 Plan za danas je bio da stignem do Trebinja, to i nije tako strašno, jer imam nekih 150-160 kilometara. Posle mi jeste ideja da probam da udjem u Crnu Goru, ali takođe i da možda nastavim ka Mostaru, Blagaju… Ideju za neko noćenje, gde bi to moglo da bude ako ne uđem u CG, uopšte nisam imao. Taj problem ću rešavati ako do njega dođe.

 

Mapa_Cetvrti_dan_ceo.jpg.f45a6aed58b4b53095803db380a33b16.jpg

 

 Izlazak iz kampa je malo nezgodan, strmo je, a na samom kraju tog uspona ide put onako oštro na levo, i za par metara izlazak na magistralu. Primetio sam da sam smotaniji nego juče. A i sam vožnja mi ne ide baš najbolje. Zato laganica. Predeli su jako lepi, i uskoro stižem na Tjentište, to jest do nacionalnog parka “Sutjeska”. Već sam bio, ali malo na brzaka, sada pak planiram da obiđem detaljnije, da se popnem do spomenika čuvenoj bitki na Sutjesci (15. Maj – 15. Jun 1943)

 

_DSC0344.thumb.jpg.c282894a8052f265a042a60c822d02ca.jpg

 

_DSC0350.thumb.jpg.d9eaaf7ed1a39b05b35ad05c637c8859.jpg

 

_DSC0354.thumb.jpg.6f2473d7f253ffbcf594b8393b49ade8.jpg

 

_DSC0353.thumb.jpg.c539582b44105ec14b9b27bf449b8379.jpg

 

 Planirano sam i realizovao, stepenice nisam brojao, ali ih je bilo baš puno, poprilično su me namučile. Verovatno bi bilo lakše da sam prethodno veče legao na vreme. Sam memorijalni kompleks je dosta posećen, izgleda da ponovo postaje turistička destinacija. Iskreno mi je drago zbog toga. Sam spomenik je ponovo beo, napravljen je korištenjem belog cementa, a vremenom je posiveo.

 

_DSC0359.thumb.jpg.167d1ec065cabc1aead50ce16af869e7.jpg

 

_DSC0366.thumb.jpg.f3d9959a344e3a01b02399c205ad7700.jpg

 

PANO_20200915_124800.thumb.jpg.83e7f7b4bb1ae0967e7bcabe5ed94b55.jpg

 

_DSC0368.thumb.jpg.13c2184280048f9cc0fa89ce20652dbd.jpg

 

 Pored spomenika bitke na Sutjesci, vajar Miodrag Živković je radio i spomenik streljanim đacima u Šumaricama, spomenik Hrabrima kod Čačka, spomen-kompleks na Kadinjači… ima još, a preminuo je ovog leta u 93. Godini. Ne znam da li je to neko uopšte pomenuo u medijima. Inače ima još puno radova, baš je dugi niz godina stvarao, čak i u dubokoj starosti. (Wikipedija)

 

 Neka ideja mi je da obiđem sve te kapitalne spomenike prvog i drugog svetskog rata, i na ovom našem delu sveta, ali i u inostranstvu. Ima jako zanimljivih u okruženju.

 

 Nastavak vožnje je vodio kroz tunel Ćemerno, a to je kao neka vrata drugog sveta. Vremenski gledano, naravno. Mada se i pejsaž menja. Pre ulaska u tunel sam se kuvao, stvarno je bilo vruće, a sa druge strane tunela udarila neka zimoća. Em ladno em duva vetar.

 

IMG_20200915_133510.thumb.jpg.36dfba7306f4ee049db09eb020d322f0.jpg

 

 Sa druge strane je Gacko polje, visoravan ili šta je već, ali ravna ko tepsija, i izgleda da tu stalno duva. Baš mi drago što sam na motoru, bilo bi mi još draže da sam u kolima i da uključim grejanje :) Prošli prolazak ove ravnice na visini je bio biciklom, pa em ladno em moram dobro da gazim one pedale da bih se uopšte kretao. Tada sam išao od mora, pa sam se tunelu baš obradovao, posebno jer se tu završavao duuuuugaaaačak uspon.

Dosta dugo je duvalo, skoro do Bileće.

 

_DSC0376.thumb.jpg.b6dff735ea3d9fbff900898296ce41de.jpg

 

Tvrdjava Drakuljica, zanimljiv naziv?

 

_DSC0380.thumb.jpg.5652ee17b3cf40c79916c5a677c02371.jpg

 

Bilećko jezero

 

_DSC0381.thumb.jpg.f4b204a6c2c60baf023be5a6a023c857.jpg

 

A u Bileći pored nekadašnje jedne od najboljih vojnih škola, nalazi se burekdžinica.

 

IMG_20200915_144245.thumb.jpg.f7d4ebb03cfa18424096da3baf6652e2.jpg

 

 Lokalitet koji takođe spada u one koji moraju da se posete. Bar je tako kod mene. Ovaj put zbog Korone ne može da se uđe unutra. Morao sam malo da zezam vlasnika, rekoh mu da sam prešao 740 kilometara zbog njegovog bureka, a on me ni ne pušta unutra. Krenuo čovek da sklanja stolove sa ulaza, ali ga odgovorih od te aktivnosti. Ionako sve vreme samo sedim.

 

 Taj burek mi je bio i doručak i ručak, ne znam zašto nisam bar dva uzeo. Ko zna kada ću ponovo u te krajeve. U stvari znam zašto je bio jedan. U Trebinju ima možda čak i bolji, provereno. A Trebinje je bilo sledeća moja destinacija. Jedno totalno fenomenalno mesto koje ima neku privlačnost, ne znam kako to da opišem, ali dovoljno je jednom doći i da te posle stalno vuče da odeš ponovo. U bajkerskom svetu je naravno poznat Moto Skup u Trebinju.

 

_DSC0383.thumb.jpg.8496773515c52d3beba401e8b5c7bd91.jpg

 

IMG_20200915_154327.thumb.jpg.179aff2af98f5fe9375ec42b3faa08c7.jpg

 

IMG_20200915_154350.thumb.jpg.6cec196867f14752e292ee1325cfc823.jpg

 

_DSC0384.thumb.jpg.26498285169d1d8f6a37ad657034b077.jpg

 

 U planu mi je da ponovo slikam Stari most, možda još nešto. Malo me već hvata zoza neuroza, javio mi se neki problem sa kvačilom, popodne je već poodmaklo, bliži se trenutak D kada treba da probam da uđem u CG bez testa. Sve to utiče da se baš kratko zadržavam, čak sam zaboravio na želju da popijem nešto u centru, pešačkoj zoni. Nisam baš tako lako našao most, a pekaru sa dobrim burekom uopšte nisam ni pokušavao. Ne znam ni kako ni gde bih mogao da je tražim.

 

_DSC0392.thumb.jpg.784beacec39c0404be5e70b6afd7e678.jpg

 

_DSC0388.thumb.jpg.8f03ad162e57b12900d1a0ef4a1fa826.jpg

 

_DSC0394.thumb.jpg.38a4bd4de3c30621dd29dee8db0d4682.jpg

 

 Kvačilo mi hvata baš visoko, točkić za podešavanje je bio na 4, okrenuo sam na 5, to je i maksimum koji sam mogao da uradim, ali je nešto čudno. Nekada skoro kao da nema nikakvog otpora. Maltene bi mogao da stiskam polugu sa malim prstom. A onda opet sve normalno. To me je brinulo, ali mi nije padalo na pamet da idem nazad.

 

_DSC0401.thumb.jpg.4f9e2aa224030804fc5c2ae91406cf74.jpg

 

 Krećem lagano put Jadrana, idem za Hrvatsku, ali sam se posle nekih par kilometara predomislio. Dolazim na ideju da iz Bosne idem direktno u Crnu Goru. Vraćam se nazad pa pratim tablu za Herceg Novi. Bilo je automobila, plašim se gužve i čekanja na granici. Ali kako prilazim prelazu tako saobraćaj prestaje, ostajem na kraju sam. Na samoj granici nikoga. Policajac koji radi, jako ljubazan. Pričam malo sa njim, kažem mu da nemam test, ali da imam dvojno državljansvo. E sad tu nastaje problem, jer ako me ne puste u CG, ne mogu da se vratim u BiH. Mogu iz Srbije ili Hrvatske da udjem u Bosnu, ali ne mogu iz treće zemlje bez testa. Ostao bih zaglavljen u medjuzoni. Nisam znao da se to tako posmatra, jer nisam ni ušao u tu treću državu. Čovek je bio stvarno jako ljubazan i trudio se da ne napravimo problem koji posle ne znam kako bi se rešavao. Sve to ipak malo bezveze zvuči, ali granični prelazi mogu da budu baš čudno problematični nekada. Recimo, nešto totalno banalno može da bude veliki problem.

 

Mapa_Cetvrti_dan_detalj1.thumb.jpg.6605f1effbfe0c1437fe8f5406d6b3d7.jpg

 

 Savetuje me da idem preko Hrvatske, da tako sigurno neću imati problem, ionako nigde ne žurim. Nisam lagao, rekao sam mu da sam krenuo da se provozam, da nemam neki plan sem da putujem tako.

 Pravim krug oko kućice, vraća mi dokumenta sa druge strane, ma sve mora po propisu :) Vratio sam se taj neki deo puta, i krenuo opet put Dubrovnika. Sam prelazak je ovaj put bio čista formalnost, proverio sam na granici da li mogu u CG i dobio sam odgovor da mogu gde god želim, da je jedino Slovenija malo problem. To me je umirilo, ali ko za baksuz u nekom trenutku šaljem poruku kući, čisto da se javim da sam ušao u Hrvatsku i da je definitivno da planiram južnije da idem.

 

_DSC0404.thumb.jpg.beb6234eafe7ee86c3965b8cac752c92.jpg

 

PANO_20200915_175735.thumb.jpg.b3ec2d795acfb6a26802a7f80fd6824a.jpg

 

_DSC0403.thumb.jpg.e6433e4c8699497126cfd702f78d0eb2.jpg

 

 Maltene istog trenutka odgovor da neću moći da uđem u Crnu Goru iz Hrvatske. Naime moja nežnija polovina mora sve da pronađe kako ne valja, sve kontra onome što imam nameru da uradim. Ludim od toga. A sada mi je baš lepo pustila buvu, crva, šta već. Ona bolje zna čitajući po internetu nego ja koji sam pitao na graničnom prelazu.

 

_DSC0419.thumb.jpg.4272e59bc5478394a13b9cef9dd569b9.jpg

 

_DSC0426.thumb.jpg.8d05ff474c4ccdcebf80119be19997b7.jpg

 

 Samo sam u par navrata stao da napravim neku fotografiju, čak i to ne nešto posebno. U nekim planovima koje sam pravio kući, bila je želja da idem do Dubrovnika motorom, ali nekako sam od toga odustao, ostavio za neki drugi put. Najviše jer je bilo dosta kasno. Stvarno sam lenština, dan kratak, a ja ga jutarnjim spavanjem pravim još kraćim.

 

 Dolazim na granicu, izlazim iz Hrvatske, sve ok, dolazim do crnogorske kućice i tu nastaje problem. Izgleda sam potrefio vreme smene, kada nova ekipa preuzima. Kada sam došao nikoga nije bilo sem mene. Ali policajac koji preuzima smenu ima problem da se uloguje. Mora da ubaci karticu na neko mesto na tastaturi, a onda da kuca neke šifre. Traje to, ali nešto ne prolazi. Menja kućicu, zove me da i ja pređem. Ok, pokušava ponovo, opet ništa. Traje to tako neko vreme, pojavljuje se jedan skuter, pa još neki automobil, lagano se pravi red na granici. Opet se vraća u onu prvu kućicu, dolazi i kolega, daje mu svoju karticu. Ali ništa ne daje rezultate. Ne znam više iz kog pokušaja su uspeli, od jednog kartica, podaci od drugog, ko zna, možda su greškom zamenili kartice, možda jednostavno sistem nije bio podignut kako treba.

 

 Ne mogu da opišem kako sam se osećao sve vreme, samo čekam da kad sve proradi, da me upita za test. Ali to se ne događa. Uzima lepo moju zaobraćajnu dozvolu i kuca podatke, zatim ličnu kartu stavlja na skener, lepo mi vraća obe kartice, kaže da je sve ok i da samo sačekam da podigne rampu. Naravno tu novi problem, neće rampa pa to ti je :) Meni ne smeta, nema veze, bitno da je sve gotovo, mogu ja da čekam. Izlazi i ručno podiže rampu, mora i da je drži dok ne prođem. Kako je malo potrebno za sreću, baš mi je nekako laknulo.

 

 Već je dosta kasno, nije još mrak, ali tu je, brzo će, treba da pronađem neko mesto za noćenje. Nema ništa od posete Herceg Novom, Igalu i sl. Lagano se vozim bokokotorskim zalivom, gledam okolo gde bi moglo, prolazim ta neka mala mesta, i ima nešto što bi moglo, ali ništa nije dovoljno dobro. Kad neki kamp, dok sam se ja zaustavio, prošao sam ga, ali bukvalno sam stao ispred sledećeg. Nešto malo i neugledno ali pored samog mora. Za jednu noć više nego dovoljno dobro. Ulazim unutra, parkiram, pokušavam da otkrijem gde bi mogla da bude neka recepcija, ili nešto gde mogu da se informišem o uslovima boravka. Nema ništa. Pored ulaza Volkswagen Transporter T3, stariji ali dobro održavan kombi, prepravljen za putovanja, ne vidim registraciju, bez nekog razmišljanja krećem komunikaciju na Engleskom, navikao sam se na to po kampovima, gotovo uvek su stranci. Čovek se malo muči da mi odgovori, ali kao da hvata zalet. Rečenice su mu sve bolje.

 

_DSC0437.thumb.jpg.7b7202ccf4642aa2a4535349e482e2a6.jpg

 

 Tako sam saznao da nema gazde u kampu, da je otišao i da će tek sutra doći, da radi, da to sutra će biti u ko zna koje doba, da mogu slobodno da prenoćim i ako ostajem samo jednu noć, da su velike šanse da neće gazda do tada ni doći. Malo se dvoumim, zahvaljujem se, kažem da ću malo u nabavku i da se vraćam brzo. To da se vraćam nije bilo skroz sigurno, odlučio sam da još malo pogledam.

 

 Prva prodavnica i nije tako blizu, vozio sam se do Risna, tu sam znao za jedan zgodan lokalitet za noćenje. Kako odmiče vreme, tako se moje raspoloženje lagano menja, posebno kad nalazim super mesto za parkiranje, nema gužve očito. U prodavnici me gnjave za masku, baš su bili uporni, podižem maramu naravno, to im je dovoljno i mogu da obavim ono zbog čega sam i došao. Pored na trafici kupujem karticu za internet, 10 eura 500giga, 15 dana. Svakako da duže ne ostajem, dovoljno mi je to, inače bih za istu količinu protoka podataka platio pet eura više, ali bi mi važilo čitav mesec. Traži mi dokumenta, to je sada obavezno, ne dopada mi se to, posebno što mi slika ličnu kartu, ali tako mora. Dobijam sve nazad i kaže mi da je sada aktivirana kartica i da mogu da je koristim.

 

 Tu mi se dogodila i jedna glupost, umem ja to tako. Sve vredno držim u tank torbi, naravno i ključeve od kofera. Zbog tih ključeva sam i otvorio tank torbu, ali ne skroz. Ključeve stavio u džep, i tako ti ja šetam za poluotovrenom torbom, unutra razbacane kartice kako sam na brzaka vratio na granici. Nešto ovde, nešto onde… Brže bolje pregledam da li nešto fali, gledam po pločniku kuda sam prolazio da mi nešto nije ispalo. Dokumenta su sva tu, platna kartica takodje, to je važno. Ostalo, ako je nešto i ispalo, očito mi nije bitno jer nisam primetio da nedostaje. Opet više sreće nego pameti.

 

 Vraćam se u kamp, tražim mesto gde da postavim šator, nije baš ravno, a hteo bih da bude što bliže vodi. Želim lep pogled iz šatora, samo na more i okolne planine, ništa drugo. Naravno neki deo motora u pogledu je uvek dobrodošao :)

 

PANO_20200916_064950.thumb.jpg.4e4980ea77c9a1fefd336d1b9637c428.jpg

 

 I tako, postavljam ja šator, duvam dušek, stavljam vreću… Ljudi koji su me informisali o kampu su relativno blizu i pričaju nešto. Ne čujem baš najbolje ali mi nekako “para uši”. Završio sam sve i lagano prilazim, ali ovaj put tako da mogu da vidim tablice. A tablice počinju sa PA. Ladno je to bio par iz Pančeva, a lomatamo se tu sa Engleskim. Kada sam skroz došao do njih krećem razgovor, a čovek me zbunjeno gleda, na kraju se smeje i prebacuje mi što sam ga mučio da priča na Engleskom.

 

_DSC0434.thumb.jpg.4f2dea14301bd47cb6c704ca0950e09b.jpg

 

 Slatko smo se ispričali. Davno su prepravili kombi, jako puno putuju, imaju vremena, idu i na neke skupove, itd. Uplašili su se malo zbog nedavne objave da svi građani Srbije treba da se vrate u zemlju do četvrtka u 18h, da preti karantin i sl. Tada su još bile te prve informacije, samo smo znali da ko se ne vrati do datog vremena mora dve nedelje u karantin, odnosno samoizolaciju. Nisam se previše toga plašio, ionako imam gomilu posla kući, ne vidim ništa strašno u tome da dve nedelje nigde ne idem. Taman se fino izvučem i za odlazak u prodavnicu, a ako mi nešto treba od materijala za posao, pa tu su kurirske službe.

 

 Inače moja nova lokacija je imala izgleda sasvim korektnu plažu i jedan lepi mol na sred te plaže. Možda i nije baš tako lep, ali meni je bio. Taman za pivce posle večere i malo detaljnije javljanje kući. Naravno ne može ni to bez problema. Nosim dva mobilna uvek, u oba imam programe za navigaciju, jedan je onaj koji uvek koristim, a drugi je više za sigurnost, ako bi se nešto loše dogodilo prvom, a i za kartice država kroz koje prolazim. Taj drugi je najčešće i ugašen, da bih sačuvao bateriju za “ne da Bože” izuzev ako je u njemu operativna kartica za tu zemlju. U njemu je HR Bonbon kartica. Zgodna, mada ne i savršena za EU zemlje i naravno Hrvatsku. Stavljam crnogorsku Mtel unutra, ali cvrc, neće radi internet. Pokušavam da resetujem, startujem ovako, pa onako, pa onda probam nešto u podešavanjima, ali rezultata nema. Baš bez veze, količina piva se smanjuje, a komunikacije sa teta Vecom nema. Moram da se pohvalim kako sam uspešno prešao sve granice i kako sreća prati hrabre, kako oni koji samo sede na netu i mrače nisu u pravu… itd…

 

_DSC0440.thumb.jpg.bd6fd44c33b27b66a06a652d1c9decb4.jpg

 

 Na kraju dižem ruke od tog smrada od mobilnog, koji me sve vreme više zezao nego što je radio kako treba, koji eto ne valja ni za backup. Odlučio sam da u glavni mobilni stavim CG karticu. Ali i novi problem, nova generacija telefona ima jednu malu rupicu u koju i koju treba nešto gurnuti pa onda izađe fijokica sa karticama. E to nešto nemam… Ima li kraja glupostima večeras? Na kraju ispravljam neku alkicu od priveska za ključeve i na jedvite jade uspevam da je ubacim. Vadim kartice, stavljam samo ovu novu, i od tog trenutka sam lepo “odsečen od poznatog dela sveta”.

 

 Ostatak večeri uživam izležavajući se na tom malom molu, pijuckajući ono što je ostalo od piva i naravno džvanjkajući kako sam ja bio u pravu, kako sam sve prošao bez problema… bla, bla :)

 

 Sam kamp, iako nije nešto posebno, počinje da mi se dopada, definitivno razmišljam da ostanem i sutra. Prija mi ovde, drugčije je od onog u Ulcinju u koji idemo zadnje tri godine.

 

 Statistika: Akcija trajala nekih deset sati, a vožnja i obilasci skoro pet i po sati, za kojih sam prešao 285km. Ispade više nego prethodnih dana. Ali zato nisam puno obilazio. Krenuo sam da povećavam vožnju izgleda. Mada je sve ovo malo, razvlačim se dosta.

 

 Radare nisam video, što ne znači da ih nije bilo, a od saobraćajne policije samo jedna patrola sa strane u HR, na vreme sam bio upozoren, mada nisam nešto ni jurcao, pa im definitivno nisam bio zanimljiv. Nezgodan detalj vožnje po Hrvatskoj je da imaju te neke male radare, obično po banderama. Nema nikakvog upozorenja obično. Više gledaš po banderama nego na put... Sva sreća pa nema rupa

 

___________________________________________________

 

 

_DSC0360.jpg

 

_DSC0367.jpg

 

_DSC0373.jpg

 

PANO_20200915_155434.jpg

 

PANO_20200915_155619.jpg

 

 

  • Sviđa mi se 7

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 132 postova
  • Lokacija: Belgrade
  • Motocikl: Honda CBF 1000 FA

Dan peti...

 

IMG_20200916_071435.thumb.jpg.a1edf6977c4741b5933cbee3714e2611.jpg

 

Sreda... Plan za danas je da sudbina odluči. Sinoćnu odluku, da ostanem još bar jedan dan, pomutila je buka automobila i kamiona. Sam kampić je izmedju magistrale i mora, nije nešto širok, ne može se baš pobeći od buke. Probudio me je saobraćaj ujutro, to mi se stvarrno nije dopalo. Nisam neki pekmez, ali buka mi smeta. E sad, kako to sudbina treba da odluči? Neću da žurim, ako gazda dođe dok sam tu, ostajem još dan ili dva, zavisi naravno od cene. Ako ne dođe, idem dalje. Baš mi je to neka sudbinska odluka :) To negde dalje je najverovatnije do Velike plaže posle Ulcinja. Do tamo laganica, opušteno, pa kad stignem.

 

_DSC0438.thumb.jpg.5ebfe0984ddc8d40424266cdc8bc8e3d.jpg

 

IMG_20200916_071402.thumb.jpg.90e7d7279976fb722681830062773b5f.jpg

 

 Fotografišem kamp, eto možda nekom bude od koristi, klopam nešto čokolade kao doručak, razvlačim se, na kraju krećem lagano sa pakovanjem. Spakovao se, malo popričao sa komšijama, definitivno idu sutra, žena još radi pa da ne bi imala problema zbog karantina. Prenosim im da sam u toku noći dobio informaciju od drugara da to i nije tako strašno kao što se pričalo, da neće biti zatvaranja u kuće, da će se moći ići na posao, itd. Ali nije ih pokolebalo, stariji su ljudi, vole da idu na sigurno.

 

_DSC0444.thumb.jpg.cb877902e35d34319ce715d298207c5f.jpg

 

 Pozdravljamo se, brrrmmm… brmmmm… kako je taj zvuk fantastičan, pa ono klang što me nervira, pa puštanje kvačila koje me zeza, ali se pravim da me to ne dotiče, pa dodavanje gasa, lagani izlazak na magistralu… njaaaami… ma kakva hrana, ne treba mi, dovoljna je moja “juca debeljuca” kako joj nekad tepam :) Debeljuca je zato što ima stomačić. Ipak treba spakovati četri cilindra u red i hiljadu kubika. Mora to da bude malo debeljuškasto :)

 

Mapa_Peti_dan.thumb.jpg.79ade2f20217b7b19ac8492633c1e99e.jpg

 

 Risan prolazim, ali svraćam do neke zgrade koju sam planirao za noćenje. Već jednom smo tu noćili, i delovalo mi je ok da ponovim. Kada sam video kako sada izgleda, bio sam jako srećan što sam pronašao onaj kamp. Pa to čudo se sve više ruši, i pre tri godine je delovalo strašno, a sada je još strašnije.

 

IMG_20200916_082037.thumb.jpg.67b787952ff7a82ac652d604fd9bb488.jpg

 

IMG_20200916_082024.thumb.jpg.c7b106f91766662e683db6ad94b1d5f8.jpg

 

 Bojim se da me još drži mamurluk, ili sam se umorio? Nije mi samo jasno od čega. Trebalo bi vožnja da mi prija, ali nije tako. Gledam da koliko-toliko poštujem ograničenja brzine, stvarno ne želim da plaćam kazne, ali nije samo to. Najradije bi da vozim lagano i uživam u ambijentu. Da malo zveram vamo-tamo. Ali kako?!? Svi voze ko besni, ako ne vozim brže svi me obilaze. A meni se uopšte brže ne vozi... tjah i bljak...

 

_DSC0445.thumb.jpg.d5e375fa2f7f08e5d2a797587ee4ec6f.jpg

 

_DSC0451.thumb.jpg.2942e26b1d2aa524fa08df1ac8936137.jpg

 

_DSC0452.thumb.jpg.875f5307040a470e5f1ab13831b11e64.jpg

 

IMG_20200916_082016.thumb.jpg.0538adc617fe614b29322d2d75c90010.jpg

 

 Najzad stižem u Kotor. Definitivno planirano mesto za pauzu. Ispred samo tvrđave gomila motora i skutera. Naravno, parkiram i ja moju Hondicu. Slikam motore, obilazim malo stari grad, još je rano i prazno je.

 

_DSC0463.thumb.jpg.1343031807756d50a12afc2aa7f64e74.jpg

 

_DSC0467.thumb.jpg.b245b973c36a1cdda89d90c46f528c98.jpg

 

_DSC0488.thumb.jpg.5749fd4a9b1df3d73cadae19950a56e3.jpg

 

_DSC0466.thumb.jpg.d84d89b3e1c764f70bb012a158aaed93.jpg

 

_DSC0464.thumb.jpg.fc1c8856b9b8cf0fa2a495ed803fe149.jpg

 

 Ispred su dve drvene jedrilice. Stari način gradnje, latinsko jedro, itd... Prelepo izgledaju. Tu su i ljudi oko njih, krećemo neki razgovor, ipak sam ja kao neki nautičar, samo što mi motor sada mnogo zanimljiviji pa sam lađicu zapostavio.

 

_DSC0461.thumb.jpg.ff2fc57afabc784c59d7fe050f630cb4.jpg

 

_DSC0473.thumb.jpg.e2970c6c95bfcfa6ead7543a1b6db3b1.jpg

 

_DSC0474.thumb.jpg.00ef08350ef387ea525aea69f7676291.jpg

 

_DSC0486.thumb.jpg.33de0fce8727e64a2ac8e317cc7e9136.jpg

 

_DSC0487.thumb.jpg.d8034108816b40f4e9b00662d443c00e.jpg

 

 Prošetao sam malo i pored kotorske marine, već neko vreme ovde postoje neki gliseri sa kojima možete na neku vožnju. Misle da sam stranac, nude mi vožnju. Malo sam pričao sa njima, žale se na ovu sezonu, kažu da je prošla bila super, gradili i kuće od tog posla, sada bi radije da to nisu radili i da imaju para. A para izgleda nema. Gliseri lepo izgledaju, neki su potpuno novi, poprilično jaki motori na njima. Gotovo sigurno je lepo provozati se sa nekim od njih po bokokotorskom zalivu. U ovom trenutku ta priča definitivno nije za mene.

 

_DSC0477.thumb.jpg.3562b85cb934aaaeea127918bd424920.jpg

 

_DSC0476.thumb.jpg.6bef9a7ded99a13ea93692ef2ddfcfd4.jpg

 

_DSC0481.thumb.jpg.2b0e9b5139b4caf563b96ba2c4d03751.jpg

 

_DSC0483.thumb.jpg.f72b6b72c1958d05652d4b3a2d8c44bc.jpg

 

_DSC0484.thumb.jpg.b8e0b089f491534b29a01f7a5b27e352.jpg

 

 Kada sam dovoljno fotografisao krećem ka motoru. A pored Hondice jedan skuter sa brojem 46 :) . Baš taj skuter je bio iza mene na granici. Pričali smo tada, dopao mu se moj motor. I on je relativno mlad vozač iako je možda čak i stariji od mene. Pričao mi kako u levu krivinu baš može da zalegne, ali mu desna ide slabo. Mislim da mu je ovo drugi skuter. E sad, otkud baš pored Hondice da parkira ne znam, nisam ga video u blizini, ali mi nekako po njegovoj priči deluje da će i kod njega uskoro biti pravi motor. Takav neki utisak sam stekao.

 

_DSC0485.thumb.jpg.6b7ff065e0cc4bb0ecafda9989455233.jpg

 

 Više ne pravim pauze, u dva navrata policija na putu. Sva sreća pa ljudi blicaju. Prvo prošlo vrlo bezazleno, videli su se na kilometar, nekoga zaustavili pa uzimaju meru. Ali drugo je bilo baš zeznuto, tako su se dobro sakrili, da iako sam bio upozoren nisam ih video dok nisam došao maltene pred njih. Iza nekog žbunja, ispod drveća, pa još u krivini. I to neki noviji radar, malecko neko čudo, jedva se vidi na onom tronošcu. Nisam ni znao koliko je ograničenje, već ranije sam usporio, a kad sam ih video baš sam “zabo” kočnicu. Stvarno su me iznenadili, maltene me uplašili kako su dobro zamaskirani. Sve prošlo ok, nisam im bio zanimljiv. Gotovo uvek ih ima na tom potezu Bar-Ulcinj.

 

 Sama vožnja mi uopšte nije “legla”. Svi nekako jurcaju, nekako mi sve ostavlja utisak neke frke. A mogu da kažem, nadam se da mi neće biti zamereno, kako sam išao južnije tako se sve lošije vozilo. Gotovo sam siguran da je na svim automobilima u ovim krajevima atrofirala polugica pokazivača pravca. Niko to ne koristi. Generalno se slabo koristi i u Beogradu, ali neko ipak nekada i najavi kuda će. A ovde baš niko. Još za kraj, na kružnom toku, taman se spremam da idem desno, kad jedan golf odluči da isto to uradi, ali iz unutrašnje trake. Sva sreća da se predomislio pa okrenuo još jedan krug. Valjda dok se ne stvore uslovi. Baš je žestoko morao da koči, čak i proklizao, srećom nije me zakačio. Samo mi je trebalo da me neko, maltene pred sam kraj puta, udari.

 

IMG_20200916_172428.thumb.jpg.d8d0d7d69764b839853f8de1e4ca381c.jpg

 

U kampu "Majami", koji je jedan od kampova pored same Velike plaže, peščane plaže duge 12 kilometara, se i završava ova moja vožnja do mora. Ima nas više koji svake godine dolazimo tu da se odmorimo. Ove godine, eto samo ja. Plašio sam se da kamp ne bude zatvoren. Imao sam neku klimavu informaciju da radi. Prosto sam se obradovao kad sam video par prikolica, jedan kamper i jedan šator.

 

_DSC0525ED.thumb.jpg.425b2b082b18afd604d4f9321a95d2a4.jpg

 

Od ovog trenutka počinje moj odmor, koji naravno ne znam koliko će da traje, ne znam ni kojim putem ću kući. Znao sam samo da mi treba odmor, nekako sam baš bio umoran.

 

Statistika petog dana je bila skoro pa fantastična :)  Čitavih 122 kilometra sam prešao za nekih dva sata, a još sat vremena potrošio na valjda stajanje dok fotografišem.

 

Malo fotografija iz ovog dela sveta:

 

IMG_20200917_095831.thumb.jpg.e2490a36e21b5ccba74e591a95aa9168.jpg

 

Pogled ka restoranu kampa i uređenom delu plaže sa ležaljkama, kafićem i koječim

 

_DSC0489.thumb.jpg.1d5dd6abf2bd8d118dc72e6afd25227d.jpg

 

_DSC0491.thumb.jpg.a5db241912e60c113713621d4ab9a5b8.jpg

 

Gužve nešto i nema. Mada na ovoj plaži, s obzirom na njenu veličinu, čak i kada je najveća gužva nije nešto strašno. Pesak je onaj najdosadniji, najsitniji mogući. Naravno i nenormalno je vruć. Bilo je vrlo veselo ovo prehodati bos.

 

_DSC0493.thumb.jpg.f114d368bdc5c5103f6c43e364fbbe6f.jpg

 

Vrlo popularno za Kyte surfing. Gotovo uvek ima vetra, a i talasa...

 

_DSC0496.thumb.jpg.c04e6147b3edbf23034b3e179291c378.jpg

 

 Inače u samom kampu ima jedan uzvišeni deo koji je omiljeni među motoristima. Visina dovoljna da se malo vidi more, a hladovina prija jer u šatoru klime nema. Pa još malo duvucka vetar... Naravno da sam tu postavio šator. E sad... naravno sa sam se uveče zaglavio u pesku. Bio mrak, nije se videlo, zaboravili da upale svetla. Kako se lepo Hondica uvaljuje u pesak, pa to je prosto milina. Našao neke daske, podmetnuo iza točkova i uspeo da se izvučem. Posle upalili svetlo i čovek koji tu radi mi pokazao kuda da idem. Ali nisam se više mrdao. Motor pokrio i išao pešaka do prodavnice.

 

_DSC0526.thumb.jpg.8c0f8b66c9409bcb6984b28b89a2ab71.jpg

 

_DSC0527.thumb.jpg.6bb813596badbe681153c7faf5d05cc4.jpg

 

 

________________________________________________________________________________________

 

:)

 

 

IMG_20200916_071431.jpg

 

 

IMG_20200916_082650.jpg

 

 

  • Sviđa mi se 10

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 132 postova
  • Lokacija: Belgrade
  • Motocikl: Honda CBF 1000 FA

Dan šesti, sedmi, osmi, deveti...

 

 Ako nemate ništa protiv, prvo bih da se vratim malo unazad. :) Pre nekoliko godina smo zanoćili na Velikoj plaži. Onako na “divljaka”. Prethodni dan smo noćili negde u Albaniji, imali smo oko 13000 metara popetih do tada, umor se osećao, bicikli su bili baš natovareni :) Dosta vremena smo izgubili i pri poseti Skadru, što samom gradu, što tvrđavi. Znao sam ranije za postojanje te plaže, kao i da ima delova koji su pusti, pa mi je delovalo kao sigurno mesto za jedno noćenje. Posetili smo tada i nekoliko kampova, ali nam se nije dopala cena.

 Našli smo mesto među borovima, što i nije bilo teško, a i bilo je još rano, sezona je tek počinjala pa je bila gomila onih suncobrana od trske složena na gomilu. Taman zgodno da se sakrijemo iza, rasklopimo šatore i odmorimo.

 

2017-06-13_11-24-11_ZC_7080.thumb.jpg.ee84805381ca021fa5976a0a00fd1531.jpg

 

 Plan je bio jedan dan, ali nam je izgleda baš trebao odmor, bukvalno smo išli najtežim putem sve vreme. Primetio sam da pored plaže ima dosta finih kampova. Umesto jedan, ostali smo dva dana, odmor je delovao i ostatak puta je prošao super. To putovanje je izgledalo ovako:

 

bicirutacela.thumb.jpg.0537cd1f53dc4ac16427fecaab6d3ecd.jpg

 

2017-06-14_11-59-48_IGORj_4690.thumb.jpg.319b410c0ce56810e2e265c037a891f2.jpg

 

Tada sam došao na dve ideje:

-Da sa nežnijom polovinom dođem tu na letovanje.

-Da kupim motor i da izvozam ovu turu motorom :)

 Prva realizovana iste godine, pa i sledeće, pa i one posle... Druga realizovana takođe, sledeće godine položio A kategoriju i kupio Hondicu. Sada eto nešto slično izvozao, ali nisam baš najbolje, moram da ponovim, ostalo je puno toga šta bi moglo da se obiđe i poseti. Kod putovanja biciklom osmislite neku rutu i vozite je. Nešto se doduše i improvizuje. Ali ne možete baš previše da se švrćkate okolo, posebno ako ima uspona. Motor tu daje veliku prednost, na brdima ni malo niste sporiji, puno više može da se obiđe, bezbednije je ostaviti motor sa opremom u koferima nego bicikl sa bisagama.

 No da se vratim na aktuelno putovanje. Kao što od starta nisam znao kuda ću, tako nisam ni znao koliko da ostanem ovde. Planirao sam bar dva sigurno, a možda i 8 :) Ovo drugo zbog toga što je osmi dan free. Naravno ništa meni ne ide kako planiram, pa je bilo nešto između. Toliko sam izdržao na jednom mestu. Zbog hladovine, motor je dobio počasno mesto ispred šatora, taman da mi fino zakloni pogled na more, ali šta da se radi.

 Sezona u vreme korone je očito bila totalni fijasko. Neki restorani i kafići na plaži nisu radili. Omiljena pekara i prodavnica koje su bile blizu kampa takođe, tako da mi je sledovalo nešto preko 6km hodanja ako idem u snabdevanje. A išao sam svaki dan, i mogao sam naravno motorom, ali mi je itekako prijala šetnja. Bukvalno sve vreme boravka nisam mrdnuo motor.

 Vreme je bilo fenomenalno, skoro sve vreme sunčano, jedino jedan tmuran dan, sa nešto vetra. Taman da malo očisti more.

Ako nemate ništa protiv malo bih iskoristio priliku da predstavim ovaj deo Balkana. Mislim da je dobra lokacija i za neku pauzu, a i kao početna tačka za neke vožnje. Naravno za odmor definitivno.

 

2017-06-14_13-49-13_ZC_8800.thumb.jpg.b5f105756c0aedf7fcfd8d5636145f6b.jpg

 

 Evo nekih detalja i slika... onako nabacano kako mi je padalo na pamet, nadam se da će biti i nešto korisno. Većina slika je od ranije, sada nisam sve obilazio. Izvinjavam se što ovo nema neke veze sa moto pričom. Od moto priče je ostao samo još povratak.

 Velika plaža je između Ade Bojane i Ulcinja. Tačnije od Ulcinja je dele i neka brda, pa tu ima lepa staza pored mora za šetnju i trčanje. Tom stazom se prolazi i pored nekoh plaža koje su na stenama, sa velikom dubinom. Sa druge strane grada takođe ima nešto brda sa maslinjacima i naravno nekada čuveni “Valdanos”. Meni je ta plaža omiljena da se isplivam “ko čovek”. Valdanos je nekada bio rezervisan za vojna lica i njihove familije. Bio je tu veliki i lepo sredjen kamp, neki bazen za klince i klinceze, restorani, čak i neki bungalovi iznad. More čisto, ponekad malo hladnije, ipak je to uvala. Sada je sve to devastirano, ali plaža postoji i neki restorančić na obali. Ima i veliki parking koji čak ima i čuvara, ali se ne plaća. Samo dodje lik da Vam poželi dobrodošlicu.

Krenuću sa fotografijama sa te strane. Nadam se da ne davim previše :)

Valdanos:

_DSC0416.thumb.jpg.139adb773de1fa8833d75dc107a294a4.jpg

 

IMG_6854.thumb.jpg.6e2af29308190de950e6b82f007c2aa4.jpg

 

2017-08-25_07-30-28_Ulcinj_10840.thumb.jpg.b61f425e0a8c992a1d184215a9cdd3bf.jpg

 

 Ima jako puno maslinjaka, moguće je kupiti i domaće hladno ceđeno maslinovo ulje. Čak i videti kako izgledaju te skalamerije koje gnječe i cede masline. Tu u samoj proizvodnji je i najjeftinije, na tezgama usput primetno skuplje.

 

2017-08-25_09-04-11_Ulcinj_0460.thumb.jpg.5a45a6a81a836021d04418519a84b6fb.jpg

 

2017-08-25_09-03-19_Ulcinj_0350.thumb.jpg.2b0587049947ee5ca0657bc0c0867dd8.jpg

 

2017-08-25_09-03-52_Ulcinj_0410.thumb.jpg.c80038db234826dfeb99d0c9eb0217fe.jpg

 

Ulcinj:

_DSC0340.thumb.jpg.a5de6bbaa447d7c8e6422b32e571e394.jpg

 

_DSC0392.thumb.jpg.0edea8ec77455e6f569cdceb41aeef6d.jpg

 

2017-08-22_08-27-32_Ulcinj17.thumb.jpg.d36ba120735f55784decad9d810b45a6.jpg

 

_DSC0335.thumb.jpg.80292a65c1c3f072dbd1164a5c39541b.jpg

 

2041029838_Ulcinjstarigrad.thumb.jpg.bb2b5fb36ced6bd8723ad4d56db5faa1.jpg

 

O samom gradu i nemam nešto puno da kažem, za celo letovanje prošetamo tuda najviše dva puta. Obavezno svratimo do starog grada, tvrđave. Tu ima par baš prijatnih restorana. Usluga i pogled fenomenalni. Postoji priča, ne znam koliko istinita, ali u turističke svrhe je itekako koriste, da je pisac “Don Kihota”, Miguel Servantes jedno vreme bio zatočenik u ovoj tvrđavi.

 

_DSC0356.thumb.jpg.fa0bfe0e1cfedde209960bbed8c90878.jpg

 

_DSC0365.thumb.jpg.a8617c9ebf44359a10a56271d4490f21.jpg

 

_DSC0379.thumb.jpg.0e7fccd80901435498fcedd795bee786.jpg

(Ovo sam morao da slikam :) )

 

_DSC0396.thumb.jpg.808c8ba0cb7ee685b84a213392a24773.jpg

 

2017-08-21_09-01-43_Ulcinj_7070.thumb.jpg.6858c525466ec5848de1484e2810c7b8.jpg

 

2017-08-21_09-05-55_Ulcinj_7180.thumb.jpg.d2bbfbe4bbeefc942d35d4ed779c8dd4.jpg

 

 Postoji i gradska plaža na kojoj je uvek nenormalna gužva, a postoje i neke zanimljive plaže malo dalje. Za one koji ne vole plićak ili imaju nešto od opreme za ronjenje možda zanimljivo.

 

IMG_6491.thumb.jpg.896892709229c657a8d6d0c8f8d7cc1f.jpg

 

IMG_6500.thumb.jpg.5b7b2693167606eeac1d6acb2470d917.jpg

 

1411411461_Stenovitaplaaulcinjska.thumb.jpg.30478ced82293e4b5179c7b5551e739d.jpg

 

1006659893_Stenovitaplaaulcinjska1.thumb.jpg.c53e87a3ccba05161bfb2e1d7fc0cbb3.jpg

 

Sledeće bi bilo... :)Zanimljiva stazica za šetnju izmedju samog mesta i velike plaže:

_DSC0594.thumb.jpg.1f33a2516344d7528bc8b3932de1a09c.jpg

 

_DSC0595.thumb.jpg.6320be09aa6d8cd1080dea76a4ff772e.jpg

 

_DSC0592.thumb.jpg.74acba83acfab8d0a8bc290b3d10a05d.jpg

 

_DSC0491.thumb.jpg.a2b0e847e1dea171401d2763f2d6214b.jpg

 

A posle toga skalamerija za ribarenje na koju bi sigurno i Grumf bio ponosan:

 

2017-08-27_09-18-40_Ulcinj_0890.thumb.jpg.85b26c15e1d126e3ee46bd041e735429.jpg

 

ribari.thumb.jpg.42b6edd45c5003e0a21a39970c7ee15d.jpg

 

Nekada ih je bilo više, ali izgleda ih more "pojede" vremenom. Ove morske nisam nikada video "u radu", a rečne rade skoro svake noći.

 Malo fotografija same velike plaže. Ove godine sam imao priliku da ponovo vidim krdo krava na plaži kako se sunčaju. Ranije je to bila česta pojava. Nažalost nisam imao ništa kod sebe da dokumentujem. :(

2017-08-23_08-36-13_Ulcinj_0150.thumb.jpg.79ec159395b3d3740f6aa16f38309ff0.jpg

 

_DSC0429.thumb.jpg.3dc81e50ddda1f1945170ba09162efdf.jpg

 

2017-08-22_07-25-02_Ulcinj_8420.thumb.jpg.8bc9003c29e6f80c38e85a42365ce903.jpg

 

2017-08-23_08-48-13_Ulcinj_0200.thumb.jpg.363523eb4e171b90130b55e8c393aca8.jpg

 

2017-08-23_10-27-50_Ulcinj_1590.thumb.jpg.c21e9702955defc5c84e700fa3813549.jpg

 

IMG_6532.thumb.jpg.f85bcedd9e6f9ef901a7fb6b2b49403f.jpg

 

1651447169_velikaplaza2.thumb.jpg.7b1fe1076f86b48398f93393481173b1.jpg

 

 Na samom kraju plaže, pre ušća reke Bojane u more, ima jedna poprilično zanimljiva lokacija. Ima tu neki kafić ili dva, kao i kućica korišćenja za kulise nekih filmova i serija, ali i neki čudni objekti,. Pre bi to bile hipi komune, kada bi ikakve veze imali sa hipijima. Te "sklepotine" su delo ljudi koji ovde na divlje provode leto. Ne znam baš kako sve to funkcioniše, imam neke prijatelje koji tu letuju godinama. Gradske vlasti prete da će sve to da rasture, ali to se ne događa. Meni je to obično krajnja destinacije dokle trčim ujutro, i nekada kad poranim, recimo oko 7-8 sati ujutro, zateknem poprilično živ noćni život u tom jednom kafiću koji radi izgleda stalno. Prvi put mi ništa nije bilo jasno. Jutro je, a nije baš da su običeni za plažu. A i nešto mnogo rano, nije moguće da tako rano ustaju... Seo da izbacim pesak iz patika, dolazi neka devojka i pita me da li sam joj uzeo cigare, ne može da ih nađe. Baš sam posle 9 kilometara trčanja za njene cigare raspoložen. Sa njom neki tip koji trpi to njeno izdanje nadajući se nečemu... Malo dalje tip koji upravo mota jednu... Sva sreća da je dobro navežbao, jer mi ne deluje baš previše svesno...

 Nekom prilikom je tu bio neki crni Audi, krenuo valjda da se kupa. I naravno da se zaglavio u pesku. Bila je čitava akcija vađenja iz peska. E, ali kad su u tome uspeli, nije im bilo dovoljno, nego su ga posle gurali po celoj plaži. On kao vozi, oni guraju. To im tako bilo zanimljivo. Na čemu li su ne znam, ali garant to ne bi prošlo na doping kontroli nekog maratona. Rekao bih treba dosta snage da se ujutro, posle neprospavane noći gura auto po pesku.

 

2017-08-20_07-19-29_Ulcinj17.thumb.jpg.41d682eb4befe4a21037d2312091b553.jpg

 

2017-08-20_07-24-40_Ulcinj17.thumb.jpg.0573c4996592cd0e4cb08f7bc5ddfdfc.jpg

 

2017-08-20_07-24-58_Ulcinj17.thumb.jpg.0b240397d08b13c9e5af79bbb842e8e1.jpg

 

 Ako želite da besplatno kampujete, to uvek možete u ovom delu. Dovoljno je da imate neki šator. Jedina mana je što je put makadam, dobar ali i prašnjav. Sve bude belo. Meni tako nešto nije padalo na pamet za moj motorčić pa nisam ni hteo da ovaj put posetim taj deo. Ali pošto ništa pametno nisam imao da radim, posle plivanja sam znao malo da trčim. Onako bos po pesku koji zapljuskuju talasi. Zgodan je za trčanje jer se ne upada puno. Zamalo da istrčim do Bojane, ali su krenuli problemi, oni isti problemi koje je imao onaj klinac u filmu “Tito i ja” :) Tako da sam pred kraj odustao i vratio se hodajući... nekako hodajući...

 

2017-08-20_07-25-07_Ulcinj17.thumb.jpg.bbb1627a3d5ace8286b097fed07fda0c.jpg

 

2017-08-20_07-26-20_Ulcinj17.thumb.jpg.f1f2e115a3353aba9a44e4fdf03bdcad.jpg

 

IMG_6788.thumb.jpg.fa0a92c9848d890bb89d8c30166d4635.jpg

 

2017-08-23_09-35-59_Ulcinj_1180.thumb.jpg.796585a0224cbae485a32de66be2d8cb.jpg

 

I za kraj reka Bojana

2017-08-23_10-06-40_Ulcinj_1510.thumb.jpg.80ae82e3f19b037ea59a78194a5fddcb.jpg

 

2017-08-23_10-06-53_Ulcinj17.thumb.jpg.ebf8b6ca99bc54bf678501e5daca44f6.jpg

 

 Neki detalji o kampovima u ovom delu sveta. Gosti su stranci, dogodi se da bude neko iz ExYU, ali to su baš izuzetci. Više ljudi radi na održavanju, tako da je sve uvek čisto. Jako je bezbedno. Cena za motor, mene i šator je bila 10 eura. Struja uračunata kao i WiFi. Tiširanje je slobodno, niko ne pravi pitanje. Ovo pominjem pošto sam više puta po Evropi kupovao žetone za tuš, pa to nešto na minute, pa proguta žeton...

 E sad, cena za veliki šator, onaj najveći mogući, plus još tenda ispred, pa struja i to sa ozbiljnim korišćenjem, parking za kola pored, dvoje ljudi, boravišna taksa i nemam pojma šta još... to je 16 eura. Tako da ovo za mali šator doživljavam kao diskriminaciju malih.. uvek veliki bolje prođu.

 Neki gosti ostaju i po mesec, dva, pa i celo leto, ali ima jako puno onih koji dođu samo da prenoće. Stvarno je neverovatno čega sam se sve nagledao prethodnih godina, sa čim se sve putuje. Sa dosta njih sam pričao, oduševljava me kolika rastojanja prelaze. Najčešće dolaze iz Albanije, pre toga bili u Grčkoj, popularno je i Ohridsko jezero. Za Srbiju se većinom žale da je skupa. Nije ni čudo, jer znaju samo za Skadarliju kad je hrana u pitanju. Plus još prođu autoputem, i milina. Srećom negde kupe nešto rakije pa se hvale ulovom.

 Iako u tim nekim komfornim uslovima ostajemo jako dugo, sada je dosada krenula posle dva dana. Podmazivanje lanca ne volim, ali treći dan sam to radio sa uživanjem, jer to je značilo i mrdanje dalje. Ispalo je to malo problem, centralni nogar upada u pesak, pa sam stavio neku dasku, ali ne mogu da podignem motor, pa kopam pesak, uglavljujem dasku... preznojavam se po vrućini... Posle je bilo lako. Ne pamtim da sam lakše i brže ikada očistio i podmazao lanac.

 Prvog i drugog dana borvka u kampu me nešto prijatelja (i Veca) smaralo sa tim da treba da se vratim. Da moram u Srbiju da uđem u četvrtak do 18h. Baš su bili naporni. Jeste sve to bilo dobronamerno, ali ga preteraše. Jako malo ljudi je znalo gde sam, ali izgleda je i to bilo puno. Izgleda je nekada najbolje da je čovek sam. Ali i motor i bicikl su poprilično zeznute naprave, dobro je sve vreme informisati nekog bliskog gde si. Ali drugi zez je što ti bliski najviše seju paniku.

 A posebno mi bilo bljak, kad mi neko tupi pola sata o tome kako oni u sve to neveruju, kako je to prevara, al eto oni se vraćaju sutra, ali ne zato što im je tako rečeno, nego su tako planirali. Ma kako da ne. Svi koje znam da su bili tada u Crnoj Gori su se vratili do zakazanog vremena. Uz ovakvu ili onakvu priču. Nekima je zbog posla bilo opravdano, neki su smišljali opravdanja.

 Zato sam odlučio da malo promenim logističku podršku. To jest da slušam samo one čije mi informacije odgovaraju. To se dobro pokazalo. Mada za ubuduće moram nešto pametnije da smislim. Ovo putovanje je bilo u doba Korone, i za malo da ga ni ne bude, osećao sam se kao da nešto kradem, uzimam što nije moje. Baš bezvezan osećaj. Ovo je treća godina kako sam bio spreman za baš veliki put i kako mi to nije uspelo. Da li će biti i četvrte, ko to može da zna...

 

___________________________________________________

 

Neke fotografije koje mi bilo žao da ne stavim, a u samom putopisu ih ionako ima previše, pa eto za kraj.

Naravno ovo nije kraj pisanja, još se nisam vratio kući :)

 

IMG_6866.jpg

 

IMG_6867.jpg

 

_DSC0584.jpg

 

_DSC0586.jpg

 

IMG_6532bw.jpg

  • Sviđa mi se 7

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 132 postova
  • Lokacija: Belgrade
  • Motocikl: Honda CBF 1000 FA

Dan povratka, valjda deseti... :)

 

 Jedva čekam polazak, ali uopšte ne žurim. Za doručak sam ispraznio špajz koji nemam, spakovao se, istuširao ko čovek, platio u kampu, pozdravio sa ljudima koji tu rade. Već se jako dobro poznajemo, i neverovatno je kako se trude. Bukvalo uvek dotrče kad god vide da mi nešto treba, da hoću nešto da ih pitam.

 

Inače sam baš bio neodlučan kuda da idem. Bilo je opet više verzija:

  • Klasika, kako se ide sa mora, nisam to vozio motorom, tako da “što da ne?” Imam i jako dobre prijatelje u Podgorici, bio bi red da se vidimo...
  • Da udjem u Albaniju, pa Skadar i onda da pratim granicu, da izvozam zanimljivi put sa puno krivina i serpentinama... Već izvozano biciklom ali u kontra smeru. Ovde me brinulo malo da li bih mogao da imam problem pri ponovnom ulasku u Crnu Goru iz Albanije. Iz tog razloga sam tražio prilikom plaćanja u kampu da mi daju neki dokument da sam boravio već u CG, ali ko za baksuz ni jedan karton za boravak nisu imali. Na kraju mi štampa neki račun, tu imam podatke gde sam bio...
  • Da idem autoputem preko Albanije i Kosova. Autoput u tom trenutku nije bio baš u svim navigacijama, zato instaliram neku koja ga ima. Spreman sam bio i za tu varijantu. Do GP Merdare imam nekih 340km, taman ok za jedan dan, noćim kad uđem u Srbiju
  • Da idem na Ohrid, pa Makedonija. Ova varijanta je prva odbačena. Samo tri sata sam imao za tranzit, ne vidim zašto bih išao da samo prozujim. Ništa ne mogu da posetim.

 

 Verzije kroz Albaniju su imale i još jedan dan kod njih na moru. Toliko mi je davala lufta vremenska prognoza koja je najavljivala kišu za dva tri dana. Posle bih išao nekako ka Zaječaru i vraćao se Djerdapskom magistralom. Taman da napravim poređenje vožnje pored Drine za onom pored Dunava. To su bili planovi, a realizacija je ispala malo po planu, malo mimo plana. Uostalom, kako to obično i biva

 Ne znam da li nešto može da me učini srećnim kao sedanje na motor. Polazak negde. Kako je to bio fenomenalan osećaj kada sam okrenuo ključ, stisnuo dugmence, kada se začuo taj dobro poznati brrrrrmmm... Pažljivo silazim sa brdašceta bez upadanja u pesak, mahnem još jednom i krenem laganice ka Albaniji. Odabrao sam najmanje zanimljivu varijantu, ali nikada nisam bio na Kosovu, pa eto prilike.

 

Mapa_Sestidan_sve.thumb.jpg.9fc2541aca600c757a0035ff81d35165.jpg

 

 Goriva imam malo, znači prvo do pumpe. Benzin za Hondu, vodu i neko energetsko piće da se nađe za mene, proverim pneumatike, raspitam se oko ulaska u AL, da li mi nešto treba, oglođem jedan burek u pekari preko puta, ubacim Merdare kao cilj u navigaciju, proverim da li je lepo rutirala... sve je ok, pripreme gotove, vožnja može da počne. Baš sam poranio, 13h je već

 Navigacija nema pojma kuda da me vodi do granice, ne slušam je uopšte. Idem za Vladimir, taj deo mi je poznat, put je zanimljiv, ali svi nešto voze laganica. Iako ne žurim, obišao bi ih, ali voze kao kolona, a prvi automobil ima crvenu zastavu sa crnim dvoglavim orlom. Ajd reko da ne čačkam mečku, verovatno ne bih imao nikakav problem, ali ko zna. Posle nekog vremena svi skreću desno. Nema više gužve, mogu malo da ubrzam...

 Stižem do granice, ima dosta automobila, znam od ranije da pešaci, motori i bicikli ne čekaju, ali sada gledam gde bi to moglo da bude, nigde ne vidim znak za motor. Autobusi, automobili i pešaci, to je to. Ne bih da se guram napred, čekam, kad sa desne strane otvara čovek vrata i kaže mi da ne čekam, da idem samo napred, tu sa leve strane da prođem kao pešak. Ok, to mi je bilo dovoljno, idem napred, malko rezervisano, doživeo sam u nekoliko navrata neprijatnosti na graničnim prelazima, nikad mi nije svejedno. Ali ovde stvarno nisam imao razloga za brigu. Sa crnogorske strane vanredno ljubazna policajka, lepo smo se ispričali. Kaže mi da me je videla, i da sam još bio daleko, planirala je da me pozove. Vrućina je, onima u kolima je lako, meni je teže, nije baš tuda predviđeno za motore, ali eto oni to tako rade da nam olakšaju. Oduševljen sam, ovaj prelaz je stvarno super rešen. A ni ne čeka se dva puta, sa druge strane zida je albanski policajac kome ona predaje moje kartice, on popunjava nešto na ekranu, nešto ne ide kako treba, ali ipak sve završava.

 Mogu da idem dalje, super. Javljam kući kako idem dalje, kojim putem, deluje mi da su se navikli, uopšte se nisu nešto bunili, pomirili se sa sudbinom izgleda. Mrzelo me da menjam kartice, ostala mi u mobilnom crnogorska, promeniću to kasnije, nije hitno...

 Kroz Albaniju nema nešto puno saobraćajnih znakova, samo s vremena na vreme tabla sa dva znaka, ograničenje 50km/h i zabranjeno preticanje. Piše nešto, ali to ne razumem. Put je sve vreme suviše dobar da bih vozio samo toliko. U par navrata sam stao da fotografišem. Neka dva hotela su mi bila zanimljiva, od prvog sam pomislio da je neka tvrđava. Taj deo nisam slikao, trebalo je da se vraćam, a to me malko mrzelo. Kakve veze ima dvokolica i konji pojma nemam, ali eto zanimljiv detalj. Naravno kiča ima i kolko hoćete i kolko nećete.

 

2020-09-20_13-24-49.thumb.jpg.0399da023f1aa126a2b6f9722ddf19fe.jpg

 

2020-09-20_13-24-39.thumb.jpg.c1f72f33788d73eb3468776dfe1dcc47.jpg

 

2020-09-20_13-28-51.thumb.jpg.ca706942f45b05343e24d16d696b7f3f.jpg

Terasa definitivno ima dobar pogled i na reku i more.

2020-09-20_13-28-55.thumb.jpg.bdf0ffbae7ab54d9afdba103677e5e02.jpg

 

Drugi hotelčić

2020-09-20_13-24-55.thumb.jpg.b34179799f1253646d380b5ebfe34431.jpg

 

2020-09-20_13-25-27.thumb.jpg.e0baa3c82d7039f44f3f1dbd53027c17.jpg

 

Fini detalj je da hotel ima i kamp, to se ne sećam da sam negde video. Ali ovo je zemlja kontrasta. Ima nekih stvari koje mi se sviđaju, ima drugih koje mi se ne sviđaju, a ima i nekih koje su mi vrlo čudne.

 

2020-09-20_13-24-57.thumb.jpg.f3554fb040fa2c7c21d133d9c01fc8d6.jpg

 

2017-06-12_16-49-50_ZC_6540.jpg

 

Skadar je fino mesto, ima svašta lepo da se vidi, nije ni skupo. Ali eto neka stara zdanja se još drže. A izgleda imaju neki ugovor sa Mercedesom :)

 

2017-06-12_13-03-18_ZC_5480.thumb.jpg.a5b7b11147927916fc0e6f01f3cf1307.jpg

 

Sam grad sam maltene prozujao, stao sa strane da slikam tvrdjavu i nastavio. Zato podmećem slike od pre tri godine. Valjda se nije nešto promenilo. Prva je nova, sve ostale slike iz i sa tvrdjave su bajate.

 

2020-09-20_13-35-49.thumb.jpg.dbc97d394ecacfa3ab3bcb630d36e98b.jpg

 

2017-06-12_14-07-31_ZC_5540.thumb.jpg.9f095603be826d5edd9ab4b35334429e.jpg

 

2017-06-12_15-18-03_ZC_6480.thumb.jpg.240aee7dbcaead82677e0cee8231eb11.jpg

 

2017-06-12_14-31-25_ZC_5660.thumb.jpg.d2a3c8b1a9b5f1600e650ff8e973772a.jpg

 

2017-06-12_14-32-12_ZC_5680.thumb.jpg.b944e4e2da98be47a4e34a45883d0020.jpg

 

2017-06-12_14-37-59_ZC_5840.thumb.jpg.74bc1151a6c04bc37af4f7a922bc11dc.jpg

 

2017-06-12_14-46-11_ZC_6200.thumb.jpg.a92a1ea0d059343fa656298fb05dbf4b.jpg

 

2017-06-12_14-39-39_ZC_5920.thumb.jpg.359a4a0b264d0729c87dd5b79412bcd6.jpg

 

2017-06-12_14-36-58_ZC_5780.thumb.jpg.527eb3ca06337eaf1349615c134cc6e7.jpg

 

2017-06-12_14-44-06_ZC_6140.thumb.jpg.ac13cd2a633cc9faa0caa7d6a060c814.jpg

 

2017-06-12_14-46-50_ZC_6260.thumb.jpg.c5ad282e0b0a64e2739ef5d433dc652f.jpg

 

 Kada sam polazio kao odredište za danas nisam stavio neko mesto na obali, a kao imao sam plan da negde provedem još jednu noć. Ne znam zašto sam to uradio, ali nekako podsvesno mi se vozilo, dugo sam čamio u onom kampu, išlo mi se negde dalje. Ono što stoji, je da ništa nisam lepo video što bi me privuklo. Nisam došao do mora, nekako se ranije put odvajao levo. Nije odmah počeo autoput, ali je i ovo bilo dovoljno široko.

 

2020-09-20_14-38-16.thumb.jpg.b4a77d54d2ffef1351f8337e4f5bdea6.jpg

 

2020-09-20_14-22-16.thumb.jpg.21e4a5accaf06b84dd8e0a2b1f5c3a44.jpg

 

 U par navrata sam imao obaveštenja da uskoro počinje. Nije me privlačila vožnja autoputem, to sve više doživljavam kao “prazne kilometre”, one koji se prelaze, a u kojima se ne uživa. Ali malo sutra, ovaj put nije bilo tako. Možda još nemam pojma, možda grešim, ali po meni je ovo Auto-put koji obavezno treba da se vozi. Pa maltene nema ništa ravno, samo krivine i goredoliranje, sve vreme. Jedva u par navrata nalazim malo pravca da napravim neku fotografiju, da me neko ne pokupi. Svaka čast projektantu puta, mislim da su ameri ovo radili, možda je glavni projektant ljubitelj vožnje motora?

 

2020-09-20_15-29-16.thumb.jpg.c2b14c39837c56065e0213871a6ed8a4.jpg

 

2020-09-20_15-43-51.thumb.jpg.8d94dc331aeeabc1c945a67dcdbad7ee.jpg

 

Drim, e sad koji je na slikama ne znam, Beli, Crni ili samo Drim. Izgleda kao akumulaciono jezero, a na Google maps piše i jezero Fierza. Pa sad ...

 

2020-09-20_15-43-42.thumb.jpg.9695e81effeaa44a13766508a9e00c12.jpg

 

2020-09-20_15-43-45.thumb.jpg.5cbe603987995ca85d67dd4397ea40ca.jpg

 

 Nisam jurcao, a da li sam poštovao ograničenje brzine, pa to ni ne znam. Kako da zvanično priznam da nisam? Niko živ ne poštuje ograničenja, maltene od granice sam to imao prilike da vidim. Zato obično gledam da se malo zakačim iza nekoga, naravno na odstojanju, nešto sam višlji od kola, mogu da vidim više napred, pazim da ne bude policija, a uvek sam spreman da elegantno prođem sa leve strane ako treba. Ali nije trebalo. Naravno nisam uvek tako vozio, izluđivali su me nekada sa obilaženjem. Ograničenje recimo 80, ja idem 120, a svi živi me obilaze?!? Prosto se obradujem kad stignem nekoga, ili kad neko vozi iza mene. Takvih je bilo malo.

 Ova vožnja nije dugo trajala, došla naplatna rampa, 2,5 eura ili 330 tih njihovih para. Kurs je sličan kao euro-dinar. Plaćanje u eurima, imao sam u tank torbi spremljen sitniš.

 

2020-09-20_15-29-58.thumb.jpg.70a1606fec1041291d9485d58a4b6b6d.jpg

 

Sledeće usporavanje je granica. Iznenadila me je gužva. Čekam, ne guram se ni pod razno. Ovde nema za pešake, nema ni za motore. Dolazim relativno brzo, dajem dokumenta, ne obraćam nešto pažnju na uniformu, policajac ko policajac, logično mi da je albanski, kad mi se čovek obrati na čistom srpskom jeziku. Ali onome kao iz udžbenika, bez ikakvog naglaska. Videlo se da se potrudio da priča sa mnom na mom maternjem jeziku. Mislim da mi je čak i rekao da ne moram da skidam kacigu, veruje on da sam to ja :) I tako priča on sa mnom, odakle idem, kuda dalje planiram? Neka pitanja deluju onako službeno, ali većina je bila više radoznalosti radi. Lepo smo se ispričali, vrlo ljubazan, nasmejan čovek. Baš onakav kakav treba da bude neko ko ti otvara vrata svoje zemlje. U tom trenutku to još nisam znao. Skapirao sam tek kasnije, kada sam stao sa strane. Bilo je to novo iznenađenje, prvo onaj zajednički prelaz između CG i AL, a sada još izostaje taj AL. Znači samo policija Kosova na ulasku. 

 

2020-09-20_16-02-26.thumb.jpg.30f54819ff8b8deca1eda960fa54d075.jpg

 

Autoput se nastavlja, ali je širi, nema krivina toliko, asfalt mi deluje jako kvalitetno. I dalje vozim 120, ponekad malo ubrzam, i dalje me stalno obilaze, ali sada ima i tabli sa brojem 130.

 

2020-09-20_16-30-30.thumb.jpg.42ee8db9f6f9e6afbf8cc312ee7cebf8.jpg

 

2020-09-20_16-49-55.thumb.jpg.308b242afcd8fe4b25c8e18bc18a43c6.jpg

 

2020-09-20_16-49-18.thumb.jpg.54feb17642c822326cd1fb957ed38dc8.jpg

 

 U početku sam se držao malo desno, ali me obilaze previše blizu, čak neprijatno blizu. Dva automobila, tačnije SUV-a su me baš previše blizu obišla, maltene da mi branikom zakače prednji točak prilikom vraćanja u traku. Svestan sam ja da treba brže da vozim, ali koliko to brže, i da idem preko 150 obilazili bi me. Jedan moj drugar kaže, kad voziš motor moraš da si najbrži, jedino si tako bezbedan. Ovde to ima logike, samo što sam ja krenuo da primenjujem drugu tehniku. Pomerio sam se više levo i pratim u retrovizoru njihovu putanju, ako vidim da gazi belu liniju kada prolazi pored, samo se pomerim desno. To svakako brže radim od njih. Više nije bilo problema.  Znam da je više bajkera išlo motorima preko Kosova ove godine, i ne sećam se da se iko žalio. E sad da li ih je bilo više ili su brže vozili od mene, to ne znam.

 

2020-09-20_16-30-13.thumb.jpg.a3e52f961e8387a737e0a9b66ab58245.jpg

Mislio sam da je RedBULL. Slikao zbog ove konzerve, posle naišla i fabrika

2020-09-20_16-30-21.thumb.jpg.ae04ad0d76789a0c979d7afd263e3835.jpg

 

 Negde u nekom upustvu sam pročitao da kada se voze koferi na ovom motoru da se ne vozi preko 120km/h. Ne znam da li to stvarno treba poštovati, ja sam ih vozio znatno brže pa ništa nisam primetio. Sada eto tako, u granicama ograničenja sam bio veći deo. Najviše nisam jurcao zbog straha od policije, ali to je bio totalno bezrazložan strah, sve vreme vožnje policiju video nisam. Bukvalno od granice do granice. Sam autoput je besplatan i traje do Prištine. Imao je jedan krak ka Makedoniji, ali to ovaj put nije bilo zanimljivo. Stao sam na pumpi da natočim gorivo, Shell mi je bio izbor, ulivao mi je najviše poverenja. Valuta su Euri, cena sasvim fina 0.98E je litar. Pumpadžija je natočio toliko da je postojala opasnost prilikom zatvaranja rezervoara da malo prelije. Gledao čovek sa zaokruži na 11E :) 

 

2020-09-20_17-13-54.thumb.jpg.3990f7385f8687873a54798f14f81459.jpg

 

2020-09-20_17-16-10.thumb.jpg.0abf535530727a8f15f7d083a7d5d9f7.jpg

 

 

2020-09-20_17-33-46.thumb.jpg.2731b91bcae762bf07af9bdf8ad190c3.jpg

 

 Sam grad sam obišao okolo, ali periferiju sam možda malo zakačio, taman da posetim neku pekaru. Neke druge ideje nisam imao, ni želje. Bar ne za ovaj put. Komunikacija samo engleski, nit ja znam albanski, nit devojka koja radi srpski jezik. Pakuje mi burek u kesu, ama jok, ovde ću da jedem. Nije to očekivala. A burek i nije bio neki. Slika pekare ispod, pa možda bolje da se preskoči. Inače sama pekara jako posećena, stalno neko dolazi da kupuje nešto, a izbor nikakav. Moguće da je bilo kasno i da j pre podne bolje. I tako ja sedim i posmatram te što dolaze, baš je upadalo u oči kako se zagledaju u registraciju. Ali niko mi ništa nije rekao.

 

2020-09-20_17-56-00.thumb.jpg.4947a9fc53096e50a1dfcd5110d6edff.jpg

 

 Treća glupost na putovanju. Sedam na motor, taman da upalim kad nema ključa. Krelac, stavio sam ga u tank torbu, a nju zaboravio u pekari. Oduzeo sam se u trenutku, srećom sve ok, čekala me na stolici, gde sam je i stavio. Nastavljam dalje...

Prvu glupost sam zaboravio da ispričam, još na početku, u Krupnju, zaključao topcase i ostavio tako ključeve da stoje u bravici i otišao u obilazak grada... I to prošlo ok.... sreća prati smotane :) 

 No da se vratimo na priču. Do granice više nisam pravio pauze, put je bio sasvim zadovoljavajući. Ne znam baš tačno ali mislim izmedju 330 i 350 km da je bilo od polaska iz Ulcinja do ulaska u Srbiju. Pošto je veći deo bio autoput, samo vožnju nisam osetio. Bukvalno sam bio skroz odmoran, kao da nisam ni vozio. Vreme je bilo za još jedno druženje sa policajcima, a ovaj put i sa carinikom na ulasku.

Mnogo se trubilo na medijima o tome kako po ulasku u zemlju se dobija neko upustvo šta treba da radimo, kako treba da se prijavi elektronskim putem, itd. Baš me zanimalo kako će to da izgleda. Ali sve to je izostalo, niko meni ništa nije rekao da trebam da uradim. Sa policajcem sam se lepo ispričao, naravno da ga zanimalo gde sam sve bio, gde idem dalje. Kako je moja vožnja na ovoj turi napredovala, tako se prvi deo priče povećavao, a drugi smanjivao. Onda je došao na red carinik. Čovek baš temelno radi svoj posao, sva živa vozila pregleda i to detaljno. Ja mu naravno po tom pitanju nisam zanimljiv, ali se i on isćaskao lepo sa mnom, pa nastavio dalje da pregleda.

 Inače ja i dalje crnogorsku karticu u mobilnom, ubaciću kasnije, ima vremena... Moji pokušavaju da me dobiju, nisam dostupan, viber ne radi... da li sam prošao Kosovo?

 Postaje hladno, baš hladno. Oko 18h je bilo, okolo su brda kreće sumrak, gledam neko mesto za kamp, ali ne vidim ništa zanimljivo. Put je jedva upotrebljiv, rupa nema, zakrpa ima. Inače bi bio lep za vožnju, samo da je asfalt bolji. U glavi već smišljam rezervnu varijantu, ako ne nađem mesto za kampovanje da posetim rodbinu u Nišu. Udaviće me sa hranom, mnogo su naporni po tom pitanju, ali nema veze. Ionako sam preskakao obroke prethodnih dana.

 Ali sve vreme imam želju da se još vozim, nekako sam se baš uželeo vožnje. Video sam par mesta zgodnih da postavim šator, ali idem dalje, Niš je sve više kao definitivan. Prokuplje samo prolazim, malo lutam doduše, pa na kraju menjam u navigaciji ono Merdare u Niš, vračam se gde sam omašio skretanje, uveliko je već mrak. Baš je bezveze što je kratak dan. Izlazim opet na autoput, moram malo tako, pa se onda isključujem. Nije mi dobro prolazno vreme, do te rodbine nema šanse da stignem pre pola deset izgleda, ko za baksuz vidim na tabli da ime nekih 250 i koji kilometar do Beograda. U glavi mi da sam na dva sata od kuće, da treba da promenim karticu, da pozovem moju nežniju polovinu, pa ona da se javi sestri, pa ovo pa ono... sve to traži vremena, Niš je velik, ima više ulaza, na koji da idem... a na sve to mi se i dalje vozi.

 I tako, odlučujem da vozim do BG, kad je već tako blizu. Nekako sam srećan što sam tako odlučio. Hladno mi je, nisam naviknut na ovu zimoću posle one topline na moru. Naravno da imam tople garderobe, poneo sam. Ali mi se čak ni za to ne prekida vožnja, ko da će neko da mi ukrade igračku pa je ljubomorno čuvam.

 Na kraju kad je postalo neizdrživo stajem na parking iza neke pumpe. Mrzi me da stvaljam termo postavu u jaknu, nego oblačim neki duks, nešto što baš volim jer ima malo duže rukave, sa onom rupom za palac, pa mi ne probija ladnoća između rukavica i rukava. Nemam duboke rukavice, a zašto nemam, e pa pojma nemam. I tako se ja tu nešto kao trontam u mračku iza parkinga kad staje Reno Klio, poznat mi auto, išao sam sa tom prijateljicom da ga kupi, ali cvrc, za volanom je neki tip, čak i on deluje poznato, ali se ne uklapa uz taj autić. Izlazi jedna devojka, ma i ona mi nešto deluje poznato, ali ne mogu najbolje da vidim, mračan parking. Dvomim se da li da krenem ili da priđem, i na kraju: -Ceco!

 Ajoj vriske, prvo Ceca, pa iskače sa zadnjeg sedišta Mira, pa Aca, Goksi... Goksi bi se radovao da zna da se raduje, ali nema veze. Kakav susret, i to tek tako slučajno. Kakve su šanse da stanemo tako iza pumpe. Oni sa nekog planinarenja višednevnog, ja eto sa neke višednevne vožnjice. Situacija koje mi baš popravlja raspoloženje i daje neku snagu. U razgovoru sa njima sam shvatio da ja jedva govorim koliko sam se smrzo. Ali sam srećan, oni takođe, fenomenalan susret. Nema veze što ne znate ko su Mira, Ceca, Aca, Goksi... to su moji prijatelji koji se tako pojavljuju u ovoj priči na potpuno nebuloznom mestu. Nisam ja neki pisac, pa da znam bolje da ispričam, ja to eto ovako.

 Moramo da se rastajemo, neko od njih ima poslednji bus u pola sata do ponoći. Kreću oni, malo kasnije i ja za njima. Odmakli su mi, morao sam baš da zavrnem gas da ih stignem. Pre toga zbog zimoće sam vozi jedva 100 na sat. Sada sam baš žestoko ubrzao. Prilagođavam se njihovoj brzini, držim rastojanje. Lakše mi je kad vozim iza nekoga po mraku. Oborena svetla su baš kratka, a duga svetla smetaju vozačima iz kontra smera. Ovako lepo imam njih ispred, i milina.

 Vrlo brzo sam shvatio da se nisam dovoljno dobro obukao, počinjem da cvokoćem, a onda da se tresem, mislim da sam par puta mrdnuo motor koliko sam se tresao od hladnoće. Ali ne pada mi na pamet da stajem sa strane, izgleda ću radije da se smrzavam nego da se obučem kako bi trebalo. A ni nema baš toliko puno do Beograda. Sat vremena plafon. Bar tako bi trebalo da bude...

 

 Stajem na pumpu, treći put danas. Imam dve crtice od pet, ali reko bolje da natočim. Naravno opet do vrha. Prijatelji su mi odmakli, više nema šanse da ih stignem, ali nema ni potrebe, sada je već dosta vozila na putu, nisam više usamljen.

 Uskoro uopšte nisam bio usamljen, zastoj, i to ogroman, ispred kamion, frka da li će me onaj iza videti, palim sva četri, pravim rastojanje, pratim stanje iza. Sve prolazi fino, više vozila je stalo iza, odahnuo sam. Ali šta sad, kolona se kreće 3km/h. Ne vredi, nema šanse da držim ravnotežu pri toj brzini. Mislim da me malo i stiže umor, plus što mi je hladno. Imam ozbiljan problem kako dalje. Malo se pomažem nogama, sve se nadam da će se malo ubrzati, ali jok. Nema druge, prebacujem se u zaustavnu traku. Ne vozim tuda poodavno, ali sa motorom umem ponekad, kad je gužva. Pratim stanje u retrovizoru da se ne pojavi policija, ne znam šta je ispred mene, a gledam i ispred, sve vreme spreman da se ubacim između kamiona koji su zaposeli desnu traku.

 Dobro mi je to išlo, dok nisam naišao na šleper i auto koji su isto uradili što i ja. Niko ih ne pušta, prebacujem se u srednju traku sada, ali ne vredi, nemam više gde. Tri kolone koje ne odustaju od onih 3 na sat, samo što nekad i stoje. Ovo mom kvačilu ni pod razno ne prija. Nekako ipak obilazim dotične i opet sam sam u zaustavnoj traci. Stižem na čelo te gužve, Radovi su na putu, sve prebacuju u suprotan smer. Nigde nema policije, što i nije tako loše ispalo. Nekako se provlačim i laganica. Opet vozim, lagano se sve to ubrzava, i završava.

 Putarina 450 dinara, još jedna od prednosti motora, negde duplo jeftinije, negde se ne plaća... supeeeej :) Kod Bubanj potoka je završeno moje druženje sa autoputevima, a bilo ga je i previše za jedan dan. Ostalo je vozikanje ulicama periferije ovog grada, osećao sam se fantastično, srećan ko kuče u liftu.   

 Uvek se osećam nekako posebno kada prolazim kroz ovo moje naselje posle neke dugačke vožnje. Tako je bilo i sada. I dalje nisam promenio karticu, ima vremena... moji nemaju pojma da dolazim. Ali izgleda su izdresirani na zvuk motora, čuli su me kako se kotrljam niz ovu kaldrmu. Pa šta da kažem obradovali su se. Bar na početku, posle su dobili želju da me ubiju, pa su se ipak predomislili, a dobio sam i šnenokle. A i napokon sam promenio karticu u mobilnom, izbacio crnogorsku, stavio ovu moju zvaničnu, pogledao kome se sve nisam javio... čak mi i to bilo lepo...

Ovde se završava i poslednji dan ove moje male mototuturice.

 

 Statistika poslednjeg dana je nekih 650 kilometara za 9 sati. Hodao skoro da i nisam :) A nekih dva sata sam izgubio na granice, pumpe, burek, vodu, energiju, fotografisanje, radovanje sa prijateljima... Ceo put je izašao oko 1700km, što i nije neka kilometraža.

 

 Polako stičem neku predstavu o prednostima i manama moto putovanja. Jasnije mi je šta treba da očekujem, a šta ne. Motor ne može da se poredi sa bicikliranjem i pešačenjem kada je uživanje u prirodi u pitanju, ne mogu ni toliko da fotografišem. Ali je sama vožnja ono u čemu uživam, to je ono što me čini srećnim. I što više učim i stičem iskustvo to je ta vožnja lepša i zanimljivija.

 

 Automobil daje taj neki komfor, to stoji, ali ne bih poredio motor i kola, jednostavno motor je zakon, bar za mene. Nekada u beogradskoj gužvi, kad prolazim pored nekog besnog tipa u kolima, dođe mi da mu kucnem na staklo i kažem da kupi motor, da batali tu konzervu, da neće biti tako nadrndan i da će biti srećan.

 

Nadam se da nisam previše ugnjavio i izvinite što jesam :)

____________________________________________________________

Nema više

:)

_____________________________________________

 

2020-10-08_01-56-23.thumb.jpg.bf27dc59fa59e3c41e6e740407160957.jpg

 

2020-09-20_16-50-49.thumb.jpg.817a9911725acc2d6a793eb091cb8156.jpg

 

 

  • Sviđa mi se 8
  • Hvala 1
  • Haha 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 826 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Honda VFR 800 FI 2000.

Ja sam ga sibao brze od tebe po Kosovu i niko me nije dirao. A inace, uvek vozim levim kolotragom da nekom mentolu ne padne na pamet da me pretice mojom trakom. Ovo mi se jednom samo desilo kod Panceva. Od tad, zauzimam traku kao da sam je ja pravio. 

  • Sviđa mi se 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Fat and furios, 579 postova
  • Lokacija: Budva
  • Motocikl: bev 500 cruis

Jako interesantan i dobar putopis, bravo maestro, bas je bilo uzivanje pratiti. Kompletna tura mi je poznata, ali citajuci kao da je prolazim prvi put :jee:

  • Hvala 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 132 postova
  • Lokacija: Belgrade
  • Motocikl: Honda CBF 1000 FA
1 hour ago, VelikaBeba said:

Baš, baš, baš pitak i lagan stil pisanja. Bukvalno uspevaš sve lepo da dočaraš.

Hvala puno za ovo "pitak i lagan stil pisanja". Kad bi samo to mogla da vidi moja profesorka iz srpskog jezika iz srednje škole. Maksimum mi je bila dvojka iz pismenih. A usmeno i književnost 4 ili 5, pa joj ništa nije jasno, pa je nekada znala i ceo čas da me ispituje.

Inače mi je ovo pisanje išlo nekako baš teško, pogotovo put do mora. Pre nego što sam počeo sam imao nekoliko ideja kako bi trebalo, i sve su mi delovale fino, i onda je to sve isparilo kada sam počeo. Rečenice su se baš teško nizale, sa mnogo sporednih aktivnosti... A stvarno sam želeo da lepo ispadne, i baš sam krenuo što pre, dok je sveže, jer ko zna šta ću sve posle da zaboravim

 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 132 postova
  • Lokacija: Belgrade
  • Motocikl: Honda CBF 1000 FA
5 hours ago, Gastrorider said:

Jako interesantan i dobar putopis, bravo maestro, bas je bilo uzivanje pratiti. Kompletna tura mi je poznata, ali citajuci kao da je prolazim prvi put :jee:

Hvala ti...

Pa da, sve je ovo već voženo i opisano, svašta sam ja tu mogao još da obiđem. Do mora je sve bilo ok, ali na moru je baš počelo da mi nedostaje društvo.

Vidiš baš u tvojoj Budvi sam i krenuo sa kampovanjima i zavoleo. I uvek sam kretao na more sam, i onda tamo nadjem društvo, ostanem po mesec dana... bilo fenomenalno...

Ali sada nigde nikog za druženje, nešto malo matorih stranaca ostalo.

Ono i što je došlo je pobeglo u četvrtak do 18h.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 132 postova
  • Lokacija: Belgrade
  • Motocikl: Honda CBF 1000 FA
5 hours ago, Forsberg said:

Ja sam ga sibao brze od tebe po Kosovu i niko me nije dirao. A inace, uvek vozim levim kolotragom da nekom mentolu ne padne na pamet da me pretice mojom trakom. Ovo mi se jednom samo desilo kod Panceva. Od tad, zauzimam traku kao da sam je ja pravio. 

Ako je sporije onda duže traje :)

 

U Beogradu se na onom parčetu autoputa što ide kroz grad uvek držim leve strane leve trake. Tako sam nekako najsigurniji i od onih u desnoj ako krenu levo bez da to najave. Na pančevcu svi idu polako, tu mi čak svejedno. Ali posle tvog komentara ću malo da obratim pažnju. Mada sam se svašta nagledao na tom putu, posebno ono parče kad se skrene desno, koje nije autoput.

 

120 mi krstareća brzina :) Ako je vožnja po autoputevima, i idem brže, recimo 170-190, posle više sati počinje da mi smeta buka. Inače obožavam zvuk Hondice, i ovako uvek uživam, ali tada počne da mi ne prija. Ne uživam baš previše u brzoj vožnji. Možda će se to promeniti, videćemo šta će reći vreme

 

Nego jesi ti negde video policiju na Kosovu? Neki radar? Neku kameru?

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 132 postova
  • Lokacija: Belgrade
  • Motocikl: Honda CBF 1000 FA
18 minutes ago, yogibear said:

Hvala sto si nam predstavio svoje putovanje. :takoje: Obozavam putopise sa dosta fotografija.

 

Ma stavio bih ja još više fotografija, nego sam se maksimalno kontrolisao. Radila je auto-cenzura samo tako.

 

U početku, kad još nisam imao ideju gde ću, baš sam dosta fotografisao, posle sve manje i manje...

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Fat and furios, 579 postova
  • Lokacija: Budva
  • Motocikl: bev 500 cruis

pa eto,za drugi put, kad opet dođes, javi se. ima piva i ćevapa i priče o motorima u pauzi u priči o ženama :jee: U Ulcinju takođe imamo sjajnu ekipu, a nije daleko, tako da društva ne fali, "a jedan poziv mjenja sve" :cirka1:jedino nam prosjek godina nije baš najbolji, ali smo mladi u duši :lol3:

  • Sviđa mi se 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja