Jump to content

Moto Zajednica

U inat svima i uprkos svemu!

Recommended Posts

  • Drug član, 826 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Honda VFR 800 FI 2000.

Ovaj putopis mogao je imati nekoliko naslova i svi bi mu savršeno odgovarali. Ipak, odabrani naslov se iskristalisao još pre nego što je samo putovanje počelo.

 

Naravno, razumemo svi da je ovo leto u kojem treba uživati što je više moguće u datim okolnostima, a onda ga što pre zaboraviti da se više ne ponovi (ako nam situacija dozvoli tako nešto). Ostali smo zarobljeni u svojoj zemlji, a to i nije tako loše imajući u vidu da smo mogli ostati zarobljeni i u svoja četiri zida. Ali dobro, to sad nije bitno, pa frustraciju o stanju u državi ostavljam za neka druga vremena, mesta i teme.

 

Neki od alternativnih naslova mogli bi zvučati ovako:

  • U zemlji najgorih vozača
  • Pogleda uprtog u nebo
  • Korak ispred kiše
  • (Ne)poštujući propise

 

U svakom slučaju, naslov sam odabrao jer se cela ideja o ovom putovanju rodila iz prkosa samoj situaciji.

 

Još proše godine sam shvatio da me odlazak na more ne uzbuđuje previše. Ustani ujutru, doručkuj na brzinu, sedi u kola, vozi do neke lepe plaže i onda sedi ili leži na njoj ceo dan. Jebo zabavu!

 

Ipak, inat je proradio kad sam shvatio da ne mogu da biram da li ću na more ili ne. Sedi di si, ni za di si nisi. Jes vala, meni će neko nevidljivo sranje da zabrani da idem more! E taj film bogami, neš gledati! Ipak, bilo je potrebno vreme da počnem ovako da razmišljam.

 

Kada je virus već postao opšte mesto u našim životima i kada su ljudi krenuli da odlaze na letovanja, prva pomisao koja mi se javila jeste kako ljudi nisu normalni da putuju pod ovakvim okolnostima.

 

A onda, isplivaše slike s mora... Na slikama vidimo prazne plaže, čisto more i prelepo vreme. I onda pomislim, bože, ko je ovde lud? Da li oni koji su otputovali usred ove pošasti i provode se na praznim plažama ili mi koji ovde šetamo punim parkovima i šetalištima pokraj reka?

 

Nekako zaključih da em što je njima lepše tamo gde su nego nema ovde, em su sigurno bezbedniji tamo gde su nego mi ovde. I sad kad bacim pogled na Lido vidim hrpu ljudi koji drže distancu, ali su i dalje jako blizu jedni drugima. Dakle, putnici i zavisnici od mora, oni koji su uspeli da uđu u zemlje u koje su namerili bez da ih vrate sa granice, svakako su u zavidnijem položaju, i zdravstveno i u smislu uživanja, od nas koji smo ostali u svojim domovima. Dakle, možda ipak treba smisliti neki način i otisnuti se u svet i pored svega što nas je snašlo, mislim se za sebe. Jer gore od Lida svakako neće biti.

 

Kako sam doneo odluku da baš sad idem u Albaniju ne znam ni sam. Sećam se samo da mi je ova ideja pala na pamet i da sam počeo da razmišljam koliko bi mi vremena trebalo da se spustim dole, šta time dobijam i koliko vremena imam da posetim znamenitosti ove zemlje. Pre nekoliko meseci sam promenio posao, tako da su dani godišnjih odmora deficitarna roba za mene u ovom trenutku. Ipak korona možda i nije izabrala lošu godinu da nas poseti…

 

I tako, gledam ja mapu, pa malo gledam motor, pa opipavam teren na poslu oko toga koliko dana odmora bih mogao da uzmem i kad. Načelno se dogovorimo šefica i ja da uzmem slobodnu prvu nedelju avgusta, jer zbog obaveza u firmi mogu ili tad da idem na odmor ili negde u oktobru-novembru. A tad zaista ne znam šta bih radio bez obaveza. I ovako radim od kuće i osećam se kao da sam na odmoru.

 

Cela organizacija bila je u magli do samog dana puta. Uspeo sam da izboksujem i slobodan petak kao šesti radni dan, koliko sam i imao na raspolaganju. Ipak, zbog količine posla i još nekih obaveza koje honorarno završavam, pripreme za ovaj put sam obavio veoma šturo, a i za njih sam imao vremena samo kasno uveče. Samu kupovinu sam završio veče pred put. Dakle, maltene idem u nepoznato, bez tačnog plana gde ću da se smestim, koliko ću tu tačno da budem i šta ću da vidim. Imam kratku listu u telefonu mesta za posetiti, pa ću u hodu da je brusim.

 

Veliku zahvalnost dugujem @.milke. koji mi je dao nekoliko kvalitetnih saveta oko ovog putovanja. On se vratio iz Albanije oko 15 dana pre mog polaska i ima najsvežije informacije.

 

Zahvaljujući njemu znam da postoji kamp na obali mora malo izvan Valone. Zbog toga, pakujem šator i vreću i imam ideju bar gde bih mogao da se smestim kad stignem na more. Znao sam da želim nekoliko dana da se opustim, kao i nekoliko dana da se vozim po samoj Albaniji. Pakujem se u Louis vodonepropusnu torbu veče pred put i spremam se da ustanem sutra u 6h kako bih do pola 8h krenuo. Uplatio sam zdravstveno osiguranje koje pokriva Covid-19 za mesec dana, pa i ako me strefi dole, bar znam da ne moram da se brinem da li ću morati da platim lečenje.

 

Oko ponoći sam u krevetu i alarm je navijen. Sutra kreće avantura.

 

*

 

PS. Kao kad igramo jamb, tako ja sad najavljujem da će ovaj putopis biti opširan. Svakako to ne obećava nužno i visok kvalitet, ali kao što se kaže, lepota je u očima posmatrača (čitača) :) Nadam da ćete imati vremena i želje da ga pročitate, kao i da ćete uživati. Može se desiti da tempo objavljivanja ne bude baš dinamičan, jer imam i snimke sa kamere koje bih voleo da zakačim uz većinu postova, a znate i sami da montaža i vreme koje ona traži je usko vezana za znanje onog koji montira, a kod mene je to i dalje na jako niskom nivou :) tako da se može desiti da ili razmak između dva posta bude malo duži ili da jednostavno ostavim kačenje videa za neki kasniji momenat :) dakle, kao i uvek, strpljenje je naš veliki saveznik :D 

  • Sviđa mi se 21
  • Podržavam 8

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1002 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: EX - V - STROM 1000 2003 Bumblebee............. EX - V - STROM 1000 L4...................................... NOW - VOGE 900DSX NEW

De popi jednu, pa da počnemo...

Sent from my POCOPHONE F2 using Tapatalk

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1243 postova
  • Lokacija: Karton siti ... gornje sokace.
  • Motocikl: Y
Pre 1 sat, Forsberg je napisao:

Nadam da ćete imati vremena i želje da ga pročitate, kao i da ćete uživati.

Ja odmah da ti kažem, i naglasim, da sam u ovom tvom uvodnom delu bez ijedne slike uzivao više nege u nekim komplet putopisima sa bezbroj nezanimljivih slika.

 

E sad, iz ovog gore napisanog proizilazi da imam i želju za čitanjem putopisa pa te samo molim da počneš što pre, mojne da nas  mučiš.

 

U albanskim putopisima meni su posebno interesantni detalji iz saobraćaja tokom vožnje, obzirom da si već pomenuo ne.poštovanje propisa meni bi lično bilo zanimljivo tvoje vidjenje situacija tokom prolaska kroz kružne tokove ...

 

Samo polako i pun gas ...

  • Hvala 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1072 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: BMW R1200GS 2009 K25

Srecan put!

Ja sam sa porodicom vec dole.

A, [mention]Krmco [/mention] i [mention]Nenadbg88 [/mention] danas krecu natrag ka BG-u.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 826 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Honda VFR 800 FI 2000.

Dan 1. Beograd – Gazimestan – Gračanica – Tirana

 

Dosta sam nervozan nekoliko dana pred put. Idem više iz prkosa, pa me tako i ne drma putna groznica. Više se pitam da li radim pravu stvar. Još kad pogledam motor i količinu stvari na njemu, nije mi dobro. Al ajde, šta je tu je, nisam čka da odustanem u poslednjem trenutku ili, pu-pu daleko bilo, pređem u kola. Skok na motor oko 8h i vreme je da se krene.

 

Motor_natovaren.thumb.jpg.acd7dfe9c8cc037dcfdf018c4d44715a.jpg

Prva pomisao kad sam se spakovao bila je da li mi zaista treba ovoliko stvari

 

U ovom trenutku još ne znam da li se može ući na Kosovo ili su i za nas granice zatvorene. Planiram da idem na Makedoniju zbog toga, jer mi se ne troši vreme uzalud. Ipak, dobijam od @.milke. poruku da ima proverenu info da se na Kosovo može, tako da i ovo postaje realna opcija. Imam taman vremena do Niša da razmislim šta mi je činiti.

 

1244414989_Kreem_na_put.thumb.jpg.9f6f36899c9300d8d7f5b59b5f892535.jpg

Vreme je za pokret!

 

Ćale je došao da me isprati svojim motorom (shout-out @oldtimer), pa ga koristim da pogleda kako se teret ponaša u vožnji. Ja i sam osećam da talasa, jer je pričvršćen samo elastičnim gurtnama. Negde kod YUBC-a slažemo se da bi mi bilo pametno da kupim španere i njima zaista pričvrstim teret za motor. Umesto direktno za autoput, skrećem desno i pravo u Uradi sam jer znam da oni španera uvek imaju na stanju. Kupujem par dosta dužih nego što mi je potrebno, ali ću se sa viškom snaći lakše nego sa manjkom.

 

422403439_Kupujemo_panere.thumb.jpg.bef44eb96e3c76103a563a60f43039e7.jpg

Dok ja kupujem španere, @oldtimer fotka

 

U nekoliko minuta smo sve privezali i putovanje može da počne. Umesto u pola 8, na autoput izlazim oko 8.45h. Šta je tu je... Bežim iz Beograda i na 100km odavde stajem na pumpu da stavim čepove u uši.

 

Pijem vodu, jer da se tankujem još nemam potrebe. Utom, 5-6 motora staje na tu istu pumpu. Prvo se mislim – Slovenci. Pozdravimo se na srpskom, kad oni ostalo ništa ne razumeju.

 

Ispostavi se da su momci Poljaci i da putuju za – Albaniju. Pitam mogu li da vozim sa njima pošto idemo ka istoj destinaciji i oni se, naravno, slože. Nemam komunikator, ali reko’ nema veze, voziću iza vas i to je to. Dogovorimo se da idemo na Merdare i odvrćemo gas. Mojoj sreći nema kraja. U svoj euforiji zaboravljam na čepove i nastavljam da vozim bez njih dok mi oko ušiju šišti.

 

Nosio sam GoPro, tako da u jednom trenutku ih sve skoro pretičem kako bih ih snimio i zauzimam drugo mesto u koloni. Možda im malo kvarim koncepciju, ali računam, preteći će me ako im smetam, pa ću opet biti na začelju, što mi i odgovara. Ipak, tek me jedan ili dva motora pretiču, malo brže vozimo i odvajamo se od ostatka grupe na neko vreme toliko da ih jedva vidim u retrovizoru, ali oni nas sustižu posle oko 15 minuta.

 

Iako smo dogovorili da idemo na Merdare, vođa grupe kreće da se isključuje, čini mi se, na Jagodnu. Ja im signaliziram da grešimo, tako da se vraćamo na autoput sa dogovorom da se isključimo na skretanju za Prokuplje.

 

Stajemo na pumpu, jer jedan čoper u koloni mora na 200km da sipa gorivo. Ja ovde dopunjujem svoj rezervoar i obavljam telefonski poziv. Ostali motori nisu baš najbolje parkirani na pumpi, blokiraju prolaz i pomeraju se. Stavljam čepove koje sam ranije zaboravio, palim motor, ali Poljaka ni od korova.

 

Računam da su već otišli, tako da izlazim na autoput, odvrćem gas skoro do 200 km/h kako bih ih stigao, ali ih ni u daljini ne vidim. Stajem na prvo odmorište oko 5km od pumpe misleći da su se možda samo pomerili na pumpi i da su iza mene. Ipak, njih nema, a mene sunce prži.

 

Nastavljam dalje i od putara koji rade asfalt saznajem da su prošli ispred mene. Šta ću, pomalo razočaran, nastavljam da vozim. Moguće da sam im kvario koncepciju, pa su rešili za zbrišu, a možda smo se samo mimoišli. C’est la vie.

 

Na naplatnoj rampi za Prokuplje saznajem da su oko 5 minuta ispred mene. I dalje se nadam da ću možda da ih stignem, ali ubrzo shvatam da od toga nema ništa. Ipak nije ovo autoput, ima saobraćaja i kamiona. Dalje definitivno nastavljam sam.

 

Na jednoj pumpi posle Kuršumlije pravim pauzu da jedem. Poneo sam nekoliko konzervi ribe i paket plastičnih viljuški kako bih što manje sedeo po restoranima. Uzimam sok i klopam.

 

Naravno, pumpa je na takvom mestu da postoji lokalno društvo je tu sedi po ceo dan. Od jednog od njih saznajem koliko ima do granice, pardon, do administrativnog prelaza, i dobijam još nekoliko saveta. Na moju konstataciju da bih išao do Gazimestana i na pitanje kakva je situacija u smislu bezbednosti kažu mi da se može. Plus, gazda pumpe je iz jednog sela u blizini, pa njega pozivaju da mi objasni detalje.

 

Od njega dobijam detaljne informacije, kao i savete da ima još mesta koje mogu posetiti. Uz to, dobijam i knjigu na poklon. Nju je njegov otac napisao sa temom proslave 600 godina Kosovskog boja (čuveni miting 1989) i, pretpostavljam, položaja Srba na Kosovu. Ipak do sad nisam stigao da je prelistam, jer sam poneo svoje štivo za odmor.

 

Uz zahvalnost, nastavljam dalje i ubzo sam na prelazu. Nema gužve, pa ulazim bez problema i pratim smernice koje sam dobio. Čudno se osećam. Ipak sam na dva točka, BG table i vozim se po Kosovu. Ipak, problema nemam.

 

Prva stanica je Gazimestan. Znam da postoji spomenik i želim da ga vidim. Ipak je ovo jedno od najbitnijih mesta u našoj istoriji.

 

IMG_20200731_140745.thumb.jpg.b35089dce4f1cff9bc87c0cca4ff13f8.jpg

Gazimestan

 

Kod Trudne se uključujem na autoput za Prizren, odvajam se jako brzo ka Prištini, pa na magistralni put za Mitrovicu. Utom u daljini sa desne strane lako vidim spomenik.

 

Prilazni put je u lošem stanju. Asfalt je, ali je propao, dok neobuzdana trava sa obe strane preti da ga u nekom trenutku proguta. Kompleks je ograđen i čuva ga KPS policajac. Osim mene, nema nikoga.

 

IMG_20200731_140824.thumb.jpg.e21b0696994eef912acd46a59743cda6.jpg

Natpis na zadnjoj strani kule

 

Parkiram, silazim sa motora i pitam, na srpskom, može li se posetiti kula. Kaže može, samo da mu dam ličnu kartu da me upiše. Nju mu pružam i pitam da li mogu jaknu kod njega da ostavim. Bilo je oko pola 2 kad sam stigao do spomenika i sunce prži. Kaže da nema problema i jaknu spuštam na ogradu i krećem u obilazak.

 

Spomenik, kao što vidite na slikama, spolja, pristojno izgleda. Unutra, ipak, situacija nije baš sjajna.

 

IMG_20200731_141924.thumb.jpg.e38cae6194335ca59b10cb5201a2f8b9.jpg

Unutrašnjost je videla i bolje dane

 

Vrata kule imaju neku improvizovanu bravu i kvaku pa ne znam da li se uopšte zatvaraju. Sama kula je prepuna golubova i njihovog izmeta. Čak, na nekoliko odmorišta ima i nekoliko gnezda sa po dva jajeta. Takođe, stihovi epskih pesmama (koja ili koje su pesme u pitanju ne znam, ali sigurno je deo pesme Boj na Kosovu ispisan, kasnije sam toliko uspeo da saznam) su ispisani na svakom odmorištu, ali tu i tamo su slova otpala.

 

Penjem se do vrha i uz prikaz bitke pokušavam da zamislim kako je to moglo izgledati pre toliko godina. Da je Kosovo ravno, ravno je…

 

IMG_20200731_141740.thumb.jpg.ba179be67b9422479a60139bb22b79a6.jpg

Prikaz bitke i pogled s vrha kule

 

Posle nekog vremena, iznapadan muvama koje ovde iz nekog razloga caruju, silazim i odlazim do policajca. Pitam šta je gde, jer prvi sam put tu. Kaže tamo iza je Priština, a ono pravo je Elektrana Kosova. Objašnjava mi gde je put za Muratovo Turbe, kao i kako posle za Gračanicu. Sve na (skoro) čistom srpskom, bez ikakvih problema, komentara ili naznake neprijatnosti. Pokazuje mi gde je česma da se umijem i natočim vodu. Nisam hteo da ulazim u neka politička pitanja, tako da mu zahvaljujem na pomoći i odlazim da vidim mesto gde se nalaze Muratovi unutrašnji organi. Kako sam kasnije saznao, sam grob je u Bursi.

 

IMG_20200731_143726.thumb.jpg.ccb6d1ebe093e9bcffcb9453b359ab18.jpg

Muratovo Turbe

 

Razdaljina od kule do Turbea je vrlo mala, oko 2km. Lako nalazim mesto, jer je blizu glavnog puta dok se nekoliko klinaca usput okreće za mojim BG tablama (ili se meni samo tako čini). Ovde provodim oko 15-20 minuta. Sam kompleks je skoro renoviran turskim parama i jako lepo izgleda. Spolja je lepo uređeni vrt, a unutrašnjost svedena kao i u svim džamijama. Spremam se da pođem, ali ne uspevam da uslikam okolinu, jer čujem nešto nalik zvuku eksplodiranja gume iz pravca gde sam parkirao motor. Pomišljam da nisi klinci rešili da mi požele „dobrodošlicu“, tako da izlazim da proverim situaciju. Sve je ok, a ja se pakujem i krećem za Gračanicu.

 

Kad na vestima slušam kako se nešto desilo u opštini Gračanica, Zubin potok i slično, imam utisak kao da je sve to udaljeno kilometrima i kilometrima od prvog velikog grada. Pa ipak, Gračanica je, u suštini, na samo 10 minuta od Prištine. Tek onda shvatam koliko je Kosovo geografski zaista malo.

 

IMG_20200731_152139.thumb.jpg.13080a96b9dc7a81240999b738058f32.jpg

Dvorište pod konac kao i u ostalim manastirima

 

Manastir je otvoren i niko ga ne čuva. Bar ja to obezbeđenje ne vidim. Pre nekoliko godina, obezbeđenje svih manastira prešlo je u ruke KPS-a, osim manastira Dečani. Tamo je i dalje KFOR zadužen za obezbeđenje. U Gračanici, po zidinama koje opasuju manastir, a one su vrlo niske visine oko 2,5-3 metra, razapeta je bodljikava žica i to je to.

 

Ulazim u krug manastira, posećujem crkvu i divim se jako dobro očuvanim freskama. Poželeo sam da napravim krug po celom kompleksu, ali mi ne dozvoljavaju da idem dalje od crkve. Kažu pandemija je i kontakt sa sestrama je ograničen, odnosno nedozvoljen.

 

IMG_20200731_151534.thumb.jpg.9d6bbb9d93bd882e7e4cc617912af458.jpg

Fotkanje unutrašnjosti crkve je zabranjeno, ali su freske previše dobro očuvane, tako da pravim jednu fotku na brzinu, naravno bez blica

 

Nema problema. Izlazim napolje, kupujem guaranu i čokoladicu i šetam jedno 100m do spomenika Obiliću. U srpskim sredinama plaća se i u evrima i u dinarima. Nakon što sam i njega video, pakujem se na motor i krećem u pravcu Prizrena. Istim putem do Prištine, pa na autoput. Sunce je i dalje visoko na nebu i nema nameru da smanji doživljaj.

 

IMG_20200731_153259.thumb.jpg.f0656a32fb72eefe206307a49bd057f6.jpg

Spomenik Obiliću u Gračanici sa manastirskim zidinama u drugom planu

 

Vozeći razmišljam o tome gde sam i šta sam video. Da mi je neko pričao da ću se sam voziti Kosovom, ne bih mu verovao. Ma ne bih pomislio da ću opšte biti na Kosovu. Ipak tu sam gde sam. Pogled mi se gubi u daljini u shvatam da se u planinama nebo crni. A toliko sam se nadao planinama i nekim nižim temperaturama.

 

Nedugo zatim, pogađaju me prve kapi kiše. Kakav maler mislim se. U poslednjem trenutku pred polazak iz BG-a kišno odelo sam izvadio iz torbe. Avgust je, gledao sam prognozu i računao da je palo sve što ima da padne. Pa i ako me strefi neka kišica, kišna postava na jakni će rešiti problem. Parkiram na prvom parkingu koje vidim, vadim postavu iz kofera i smeštam se pod suncobran koliko da je postavim i da nastavim put. Vreme nema baš ovakav plan za mene.

 

Kiša se pojačava i meni postaje jasno da nema potrebe da razmišljam o nastavku sve dok se situacija ne smiri. Sedam u baštu kafića, naručujem kiselu i čekam da kiša kaže šta ima. Ali, situacija počinje da se komplikuje.

 

Od krupnih kišnih kapi, ovaj pljusak se pretvara u oluju. Vetar počinje da duva, a ja kao i ostali gosti iz kafića najpre prelazimo u staklom ograđeni deo bašte. Kad su suncobrani krenuli da padaju, a drveće da se povija, bogami, ulazim u unutrašnjojst kafića i sam hipermarket računajući da ne želim da budem na putu srči kad prozori budu polupani. Od oluje, motor koji je na 20m od mene, više ne vidim. Samo trepćuća svetla automobila koji više ne mogu da voze i parkiraju se na ovom parkingu.

 

Ako se neko seća mog putopisa od prošle godine, setiće se da sam imao vrlo sličnu situaciju kao i ovu i to ubrzo nakon polaska iz Beograda. Tada, za razliku od sada, imao sam malo više pameti da ponesem kišno odelo, a ne da razmišljam kako se neka oluja neće (opet) meni desiti. A toliko sam putopisa pročitao ovde na forumu u kojima su ljudi najebali što nisu poneli kišna odela. I tad sam se mislio, bože, bože, pa koliki mentol treba da budeš da nešto tako malo namerno ostaviš ko kuće. Sad pretpostavljam da je 180cm i 86kg sasvim dovoljno da zaradiš kvalitativnu ocenu "mentol" :D

 

Posle dugih 45 minuta, kiša se smiruje. Rezigniran prilazim motoru, brišem rezervoar, cepam plastičnu kesu i stavljam je pod dupe i krećem dalje. Oluja je otišla ka Prištini, a mene čeka još dosta dug put do Tirane. Čekajući da oluja stane, bukirao sam smeštaj tamo.

 

Do same granice kiša nije padala, problema nisam imao, ali mi stomak daje signale da sam verovatno preterao sa klimom dan ranije i da time nije previše srećan.

 

Stižem na granični prelaz Morina i stajem u red. Prisećam se kako su se vojnici koji su se tukli gore ’99. žalili na vetar koji ove ume da bije. I to ne da bije, nego šiba, pa i početkom avgusta! Kravi pored mene koja prelazi granicu za svoj groš svakako on ne smeta. Bez mnogo peripetija ulazim u Albaniju. Dajem gas, a vetar me migolji levo-desno.

 

Put dalje do Tirane kao da nema kraja. Celom dužinom autoputa nema table koja kaže koliko još ima do glavnog grada. Ili do bilo kojeg grada uopšte. Plus, ja se ovde načitah priča o tome kako po Albaniji najviše ima benzijskih pumpi i to gde ti pada na pamet. Ovde – ni za lek!

Posle nekog vremena, pali mi se rezerva na motoru i sa njom vozim nadajući se skoro pumpi. Nema ni jedne niti ima znaka za koliko je sledeća, a ja sve nizbrdo u leru vozim. Vidim, vrag odneo šalu.

 

Na prvom isključenju sa autoputa silazim u nadi da negde u mestu ima pumpe. Odmah dolazim na raskršće, ali nit ima znaka nit ima mesta. Gde da idem, biram ulevo, pa šta mi bog da. Srećom, posle nekih 300m nabasavam na pumpu i kažem gospođi da sipa i ne pita. Na 11 litara je zaustavljam jer ne znam koji je kvalitet benzina, a čitao sam ovde da je neko imao problem i da se motor uzjogunio dok nije potrošio loše gorivo. Dajem babi 20 evra i ona ni da pomisli da da kusur. Ja obajšnjavam, a meni ona sve na albanskom priča kao ne zna šta hoću. Uspem ja tu nekako da joj skrenem pažnju o čemu se radi, pa dobijam 500 leka kusura. Mada i dalje mislim da me jeste zajebala za nekoliko evra, krećem dalje.

 

Već neko vreme mi se čini kao da mi zadnja guma malo pliva (a možda je i vetar). Čim sam sa pumpe zamakao iza ćoška stajem da bacim oko i nalazim strano telo u gumi. Baba nema kompresor, ali guma ne izgleda kao da je ispustila. Tako da nastavljam dalje u nadi da će biti neke druge pumpe da proverim kako stoje stvari sa pritiskom. Frka mi je da izvučem to šta god da usred nedođije da ne pogoršam stvar dodatno.

 

Naravno, čim sam se popeo na autoput, oko 1km kasnije eto pumpe. Stajem, ali ni oni nemaju kompresor. Nastavljam dalje, stajem na još jednu, oni mi objašnjavaju gde je kompresor, kad tamo ima i vulkanizerske radnje. Proveravamo pritisak, on je dobar, balončići baš se i ne prave kad se polije vodom, tako da po savetu ne diram ništa i nastavljam dalje. Kaže momak da svakako ne rade gume za motore.

 

Onako smiren što ništa nigde ne pušta, nastavljam za Tiranu. Ovo se sve dešava oko 7h uveče. Oko 8 ulazim u predgrađe Tirane i doživljavam fras u vidu albanskog saobraćaja.

 

Gužva; ljudi prelaze ulicu gde kome padne na pamet; ne poštuje se prvenstvo prolaza u kružnim tokovima; saobraćajne trake na ovom delu puta kao da ne postoje. Povrh svega, meni je vizir musav od mušica i rupe na putu često ne registrujem.

 

Pod stresom, mrtav umoran stižem u smeštaj tačno u 21h, kad sam se i najavio da ću doći. Moja soba sa kupatilom za 11 evra je spremna i mirišljava. Dobijam tzv. „secure parking“ za 1 evro u prilazu zgradi pored i odlazim na spavanje.

 

Dosta je za ovaj dan.

 

U nastavku je snimak vožnje prvog dana.

 

 

  • Sviđa mi se 23
  • Haha 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1002 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: EX - V - STROM 1000 2003 Bumblebee............. EX - V - STROM 1000 L4...................................... NOW - VOGE 900DSX NEW

Ja se plašim,
Da ne usere.

Sent from my POCOPHONE F2 using Tapatalk

  • Haha 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 422 postova
  • Lokacija: Beograd / Kraljevo
  • Motocikl: Honda NC750X DCT

Vrhunski početak, ne posustaj!  :D

 

Ja ujutru sa Fierty-jem krećem ponovo dole, ovaj put računam na Pećku patrijaršiju i Dečane, a u povratku ovo što si ti obišao. 

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1308 postova

Lepe uspomene kad vidim neke slike i odlican putopis, svaka cast.

Zadnji put sam na Gazimestanu bio 2009. godine. Bilo je to ludih par dana. 

 

A za ove Poljake, ko ih j###. Pa normalno da su pobegli jer su to neki kvazi turisti nikakvi bajkeri, uplasili se da idu sa Srbinom preko Kosmeta, misle imace probleme. Nek se vuku pudlice i njihovi coperi ko prebijeni psi gde oce, VFR iz Srbije je za njih tata-mata svetskog motociklizma.

 

Pratimo.

  • Sviđa mi se 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 297 postova

Odličan životni stav izražen u naslovu kao i početak putovanja.Dobro je kad se toliko problema u kratkom vremenu skupi na hrpu da onda u miru nastaviš dalje uživati a i mi s tobom.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 826 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Honda VFR 800 FI 2000.

Dan 2. Tirana

 

Danas je u planu da sredim motor i da vidim grad. Do 10h treba da izađem iz smeštaja. Ovo bi bilo sasvim u redu da mi stomak ne pravi problem. Nije mi previše loše,  ali osećam mučninu. Pitam se da me nije sačekao virus već prvi dan u Albaniji. Da nije možda najpametnije da se odmah vratim nazad?

 

Računam da razloga za nelagodnost može biti zaista puno. Dan ranije u putu sam izgubio dosta tečnosti, a popio sam verovatno pola litra vode za ceo dan. Plus, ništa osim one jedne konzerve ribe nisam pojeo. Dalje, putovanje po ovim visokim temperaturama me je umorilo, tako da može i to igrati ulogu. Na kraju krajeva, nisam štedeo klimu u stanu pred polazak, tako da je i to moglo imati presudan uticaj.

 

Ipak, odlučujem da šta god radio, moram da vidim u kom je stanju guma, kao i šta mi je sa štenderom.

 

U jednom trenutku sam shvatio da imam problem da mi odbojnik koji određuje položaj sklopljenog štendera baš i ne vrši posao. Zbog toga, štender se naslanja na auspuh i lanac ga kači dok se vrti. Posledično, bez rešavanja ovog problema nema ni napred ni nazad. Dakle, koliko god da mi je loše, moram ovo da sredim ASAP, jer je ipak subota i pitanje je ko od majstora radi i do kada.

 

Dodatni problem koji uviđam ovog jutra jeste da su mi sve majice mokre od pljuska koji me je strefio na Kosovu, kao i da su mi patike natopljene i još štošta što mi je bilo spakovano u vodootpornu torbu iz Louis-a. Dakle, ipak ta „vodootpornost“ ima granice i onu oluju nije izdržala.

 

Odlučujem da je najbolje da još jednu noć ostanem u Tirani gde imam svoje kupatilo i vidim kako se osećam. Ako mi ne bude dobro, sutra idem kući. Ako bude sve ok, sutra idem na more uz dan zakašnjenja.

 

Nalazim jednog majstora na Guglu, izlazim napolje i pravac kod njega. Za divno čudo, kad ne ležim, ne osećam se bolje.

 

Kod majstora, uz malo natezanja da li će odmah da sredi problem ili za dva-tri sata, relativno brzo dobijam rešenje. Poprilično je DIY, ali sad bar lanac ne kači štender i može da se vozi. Kako je problem rešen? Tako što je žicom za deo štendera koji se naslanja na auspuh zavezan komad nekog materijala umesto odbojnika. Deluje da ima šanse da se otopi od visoke temperature auspuha, pa nije sjajno, ali vršiće posao.

Odavde, nakon oko sat vremena, krećem u potragu za vulkanizerom (gomisteri na Albanskom). Sinoć, pri ulasku u Albaniju sam ih video preko dvadeset. Danas, ni jednog. Vozim se po gradu bez plana i programa. Nadam se da ću negde naleteti na jednog, ali bez sreće. Utom, tri momka se dižu iz kafića i spremaju da krenu svaki na svoju stranu. Jedan od njih vozi Hondu Shadow. Odlučujem njega da pitam za pomoć, ipak je motorista i trebalo bi da zna nekog vulkanizera. Ovako upoznajem prvog prijatelja u Albaniji po imenu Drini.

 

Drini pravi nekoliko poziva telefonom da vidi ko je trenutno otvoren i vodi me kod svog drugara u servis. Ispostavlja se da je servis na 5 minuta od mog smeštaja. A ja se vrteo po gradu k’o blesav toliko dugo.

 

Guma.jpg.d4223ebf62769c5bef74a0af62c0c5da.jpg

Nema blončića!

 

Momci ovde vade strano telo iz gume i ispostavlja se da je komad stakla. Polivamo vodom, ali balončića nema. Nije duboko ušlo, tako da nema potrebe za krpljenjem i skidanjem točka i gume. Prelepo!

 

Parkiramo motore i sedamo da popijemo piće. Ispostavlja se da je Drini deo grupe Motorcycle Ministry „Bikers for Christ“. Ja za ovakve grupe nisam do sad čuo, tako da mi Drini objašnjava da je cilj grupe da među bajkerima propagira veru u Hrista. Dakle, nije klasični moto-klub.

 

On je podizan u katoličkoj veri i sad pripada Evangelističkoj crkvi, ne znam koliko dugo. Njih ima samo nekoliko u zemlji, tako da je sve to tek u povoju. Ja nisam religiozan i imam vrlo rezervisano mišljenje o crkvi kao instituciji, tako da pažljivo biram reči u ovom razgovoru. Ipak, Drini celu priču nenametljivo objašnjava, tako da razgovor teče prirodnim tokom. Na poklon dobijam i drugu knjigu na ovom putovanju. Ovog puta, u pitanju je Biker Bible. Izgleda dovoljno kičerica da ću u nekom trenutku uzeti da je detaljnije pogledam, ali sve u svoje vreme.

 

U jednom trenutku Drini predlaže da me odvede do zamka Petrela kasnije popodne. Inače, ispostaviće se da je cela Albanija prepuna tvrđava. Petrela zamak se nalazi u blizini Tirane i ne treba više od 20 minuta vožnje do tamo. Dogovaramo se da se nađemo ispred njegove zgrade u pola 7h istog dana. Ja odlazim u smeštaj da još malo dođem sebi iako se osećam mnogo bolje nego tog jutra. Završavam nešto posla što nisam stigao u BG-u i padam u san. Ništa kao popodnevna dremka.

 

 

IMG_20200801_191856.jpg.eb3feba2e7dec6257db120edcbe9ea24.jpg

Tvrđava Petrela

 

Budim se u dosta dobrom stanju, oblačim se i nalazim put do Drinijeve zgrade. Subota je uveče i ludački saobraćaj u Tirani je rasterećeniji.

Drini živi u novijem delu grada. Ovde su zgrade visoke, dok autoput za Elbasan prolazi odmah pored. Vidi se da je dosta modernija gradnja u pitanju i celo naselje nema više od 10 godina, ako i toliko. Inače, po celoj Tirani se gradi kao nenormalno, kao i po primorskim mestima. Drini je arhitekta i ima svoju firmu, tako da njemu cela situacija sasvim odgovara.

 

911062253_HellsAnglesAlbania.thumb.PNG.2266611de388e6a262aa5fd82a57e094.PNG

Hell's Angels ogranak u Tirani i moj današnji vodič Drini

 

Do Petrele idemo autoputem. Prolazimo pored prostora Hell’s Angels kluba. Ovo mi je malo čudnjikavo, jer mi Drini kaže da imaju jednog člana. Ali dobro…

 

Uz serpentine se penjemo do zamka koji je smešten na samom vrhu stene. Back in the day, siguno nije bilo preterano interesantno služiti u njemu. Zamak je jako mali i bio je dom samo garnizonu vojske, bez ikakvog plemstva. Dakle, sigurno je sve bilo svedeno na minimum. Danas, ovde je smešten restoran sa lepim pogledom na albanska brda i planine.

 

Panorama.jpg.da9bc287923828888e003b7f08c62506.jpg

Tamo u daljini je Tirana

 

Dok sunce zalazi, penjemo se na motore i vraćamo se nazad. Od Drinija se opraštam ispred njegovog stana uz njegovu molitvu i odlazimo svaki na svoju stranu. Ja u smeštaj da još malo radim i spakujem se, a on za Drač.

 

Mene sutra čeka more.

 

Uspon do tvrđave sam ostavio ceo put, pa ako nekome predugo traje, ubrzajte video :)  

 

 

  • Sviđa mi se 17
  • Podržavam 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 826 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Honda VFR 800 FI 2000.

Dan 3. Tirana – Elbasan – Valona (kamp)

 

Narednog jutra ustajem i spremam se za polazak. Mislio sam da ću malo ranije krenuti, ali dok sam se spakovao i montirao na motor, nije baš tako rano više.

 

Kako do sad nisam uspeo da vidim znamenitosti Tirane, odlučujem da pre nego što odem dalje posetim glavni trg i spomenik Skenderbegu. Srećom, jako mi je blizu, pa tako već posle nešto više od 5 minuta parkiram u hladu i šetam se preko trga do spomenika – naravno da sam parkirao na skroz suprotnoj strani, tako da tih 10 minuta razgledanja podrazumeva i dobrano znojenje. Vreme u Albaniji je nešto toplije nego kod nas. Dakle, već oko 9h nije skroz prijatno napolju, a kamo li u 11h.

 

IMG_20200802_110240.jpg.e7b16ec117ccb3148b1bd1d5e76c8c95.jpg

Glavni trg u Tirani i zgrada Narodnog muzeja sa leve strane

 

Skenderbegov trg je veći od Trga republike u Beogradu. I pored toga, ima sličnosti između njih. Kod nas je tu smešten Narodni muzej i Narodno pozorište. U Tirani je na njemu takođe smešten Narodni muzej, kao i zgrada Opere. Eto nečega što mi nemamo.

 

Takođe, velika je sličnost u tome što su, sada, oba apsolutno gola, u mermeru i zelenila-bez. Zbog toga, prženje na suncu je nešto što se ne može zaobići.

 

IMG_20200802_110142.thumb.jpg.3899a65a92e336f8cc3043a6aa84208b.jpg

Spomenik Skenderbegu

 

Nakon nekoliko fotki, vraćam se do motora, sedam na njega i puštam da me GPS izvede iz grada na autoput i dalje ka Elbasanu.

 

Tirana mi ostaje u sećanju kao mesto suludog saobraćaja sa ograničenjima od 30h km/h ( i manje), gde se ne zna ko kad ima prednost, gde kola duplo parkiraju i gde pešaci prelaze ulicu gde njima padne na pamet. Jako je prljavo, jer ljudi bacaju đubre gde im padne na pamet. Tako da se nemojte se iznenaditi ako vidite da neko zavrljači limenku kroz prozor kola ili baci opušak ili omot čokoladice tek-tako.

 

Kao vrhunac, lokalni sakupljači sekundarnih sirovina po kontejnerima kopaju kao da čerupaju pile. Dakle, vade đubre dok ono vrca okolo i samo ga razbacuju oko sebe sve dok nisu sigurni da su pokupili i poslednju plastičnu flašu. Naravno, ono razbacano đubre ostaje tako razbacano na sve strane. Treba li da napominjem da onda ceo taj deo ulice smrdi?

 

Kao što možete da vidite, ovo sve mi užasno ide na živce. Definitivno sam tip za „sterilnost“ Zapadne Evrope, visoke kazne i pobornik razdvajanja otpada i njegovo sortiranje po kontejnerima kao deo pripreme za reciklažu.

 

Takođe, socijalno raslojavanje je jako izraženo u Tirani i u Albaniji uopšte. Mnogo se gradi, voze se automobili i motori raznih platežnih razreda, motokultivatori i jako puno ima prosjaka svih generacija koji prljavi sede po tim prljavim ulicama. Želim da napomenem da zaista se trudim da maksimalno uništim sve predrasude kod sebe i nikoga ne diskriminišem. Jednostavno, ovo je ono što sam ja primetio.

*

U globalu, imam utisak da je albansko društvo civilizacijski iza našeg ovde. A složićemo se da nismo ni mi baš cvećke. Jel ovo u redu da se ovako izrazim ili treba da uvijam u neke politički-korektne forme?

 

Zašto ovo kažem? Zato što je moj utisak da je solidan broj ljudi došao do novca na ovaj ili onaj način u poslednjih, verovatno, desetak-petnaest godina. Dakle, mentalitet je, po mom mišljenju, skorojevićki (više nego kod nas).

 

Jednostavno, jebo ti činjenicu da neko vozi kola vredna nekoliko desetina hiljada eura, ako je i dalje bacanje đubreta po ulici standard i nešto što okolina neće osuditi. Opet, možda ja živim u mehuru, ali mi se čini da je situacija kod njih onakva kakva je bila kod nas kad sam ja bio u osnovnoj školi. Iako kod nas seljaka ima na svakom koraku, čini mi se da smo bar malo kao društvo evoluirali za poslednjih 20 godina.

 

Moram se još jednom vratiti na primer saobraćaja. Ovde se ne gleda da li je bezbedno uključiti se u saobraćaj. Naprotiv. Ma koliko ti brzo ili sporo išao, oni će se uključiti ispred tebe i voziti svoju vožnju kao da ostatak sveta ne postoji. Ovo je posebno izraženo kod bahatih klinaca koji voze nabudžene golfove iz kojih muzika probija uši. Možda ipak nismo toliko različiti?

 

Nekoliko mi se puta desilo da moram da kočim, jer je neki mentol uleteo ispred automobila ispred mene i onda nastavio da vozi 40 km/h, iako smo se mi (ili samo ja) kretaili duplo brže od toga.

 

Dalje, za (ne tako) divno čudo, ovde se poštuju ograničenja. Zašto kažem ne tako divno čudo? Pa zato što su ograničenja suluda. Često su 40 km/h na magistrali! Dakle, lik ima 1km ispred sebe da vidi da nema nigde nikoga. Nigde! Ni u njegovoj traci ni u suprotnom smeru nikoga! Možete li da pogodite kojom brzinom vozi? Tako je, jebenih 40 na sat! Evo i sad želim da ih spalim koliko mi je ovo išlo na živce. Jednostavno, provozao sam dole verovatno preko 1000km i na neke stvari moram da reagujem.

 

Ovime završavam digresiju i svojevrsan rant i vraćam se putu za Elbasan. Nadam se da ste stekli uvid u kako to izgleda danas voziti po Albaniji i ne obećavam da se neću na neku od ovih stavki vratiti u narednim postovima :) 

*

Dakle, do Elbasana od Tirane vodi autoput. Širok i kvalitetnog asfalta, on je poprilično neopterećen i vodi kroz lepe predele koje oivičavaju planine sa obe strane. U suštni, cela zemlja je u planinama, pa interesantnih predela ima na svakom koraku. Autoput se završava neposredno pre ulaska u grad, tako da je vožnja brza i prijatna. Od kraja autoputa do samog grada ima oko 10 minuta vožnje.

 

IMG_20200802_124631.jpg.7fc3a2deefd65a788d724eff601736fc.jpg

Glavni trg u Elbasanu i zidine starog grada

 

Dolazim u grad i vozikam se okolo pokušavajući da nađem centar. Prešlo mi je u naviku da se vozim naokolo, jer mi je lakše, mogu da bacim oko na grad, plus sa svom opremom na sebi, šetnja bez plana i programa ne dolazi u obzir. Na prvi pogled, Elbasan mi se dopada više od Tirane. Naravno, manji je, manja je gužva, ali ono što, kasnije tek, primećujem da me ovde privlači je to što mi se čini da je grad zeleniji.

 

Nedelja je i ovde je očigledno pijačni dan. Parkiram u hlad drveta, otvaram mapu i saznajem gde su objekti koji me interesuju. Za 5 minuta sam pred zidinama starog grada. Parkiram motor u hladu i krećem u obilazak.

 

Iako stare četvrti gradova me inače privlače, moram da primetim da ovaj u Elbasanu nema bog-zna-šta da ponudi. Unutra su kuće i zgrade. Neke su i dalje u kamenu i vidi se da su stare, dok su neke posledica kriminalnog ukusa lokalnog stanovništva i sklonosti da i ono staro i lepo pretvore u sivu zonu.

 

IMG_20200802_123746.jpg.c6e1cd4c9d19ce294d4a29603b761310.jpg

Stari grad, "sudar stilova"

 

Pod sivom zonom podrazumevam fasadu u boji maltera ili tonu betona koji pretvara građevinu u jednu amorfnu celinu koja ne bi smela da se nađe na ovom ili bilo kom drugom mestu.

 

Unutar zidina, osim džamije postoji i manastir sa crkvom. Iako crkva nije otvorena, debeli ’lad je ono što meni u ovom trenutku treba. Smeštam se u dvorištu i oko pola sata odmaram.

 

IMG_20200802_131710.jpg.19debccaef5a36fc82ba6ec95abdf4ec.jpg

Ovo savršeno mesto za odmor je deo manastira

 

Posle Elbasana, plan mi je bio da idem u Berat. Međutim, užasno je vruće, tako da posetu ovom gradu ostavljam za neki drugi dan. Palim motor, izlazim na magistralu i nju pratim sve do mesta Rogožine. Odavde se put račva u dva smera: desno je za oni koji će u Drač, a ja ću levo za Valonu.

 

IMG_20200802_132719.jpg.736fd1cb877abdb334debacd1856418a.jpg

Na ovakvima sam se vozio kao mali

 

Do sada su se po jedna i dve trake po smeru smenjivale. Nadalje do Valone imam dve trake na raspolaganju sve do mesta Lushnjë odakle je put do Fiera sa po dve trake u smeru i još malo albanskih saobraćajnih nelogičnosti (vidim i ja da neka imena gradova pišem na našem, a neka na njihovom – ne znam baš kako se sva zovu na našem, a ne menjaju mi se imena na albanskom po padežima, ali preživećete).

 

Nelogičnost na koju ću se ovom prilikom osvrnuti ogleda se u tome da je ovo brzi put sa ograničenjem do 90 km/h. Ipak, ima tri ili četiri raskrsnice u nivou gde se neprirodno put sužava i ograničenje se smanjuje na 40 km/h kako bi se kontrolisano prošlo kroz raskrsnicu. U nekoj logičnije organizovanoj državi napravila bi se pristupna rampa kao za pristup autoputu. Ali ne i u Albaniji.

 

Dodatno, pešaci ovde imaju pasarelu za prelaz preko magistrale o kojoj pričamo. Ukoliko ste mislili da je koriste, grdno ste se prevarili!

 

Umesto da se gospoda popnu uz 20 stepenika kako bi prešla ulicu, oni je prelaze po sred raskrsnice! Dakle, ne preko kako je predviđeno, ne na mestu na kom bi inače postojao pešački prelaz da je drugi tip puta, već po sredini ulica koje se seku. Pitam se kako su opšte živi.

 

Od mesta Fier do Valone vodi auto-put punog profila. Ipak i na njemu ima bar jedno suludo rešenje. Na ovoj deonici ima nekoliko mostića i to je sasvim okej.

 

Ono što nije okej je što je pristupna rampa mostu, dakle 10m asfalta pre nego što se popneš na most, pod suludim uglom napravljena, maltene kao skakaonica. Kao da je autoput ostao metar ispod nivoa mosta, ili obrnuto. Dakle, opet se ovde smanjuje ograničenje brzine sa 110 km/h na 50km/h, jer je pristup ovim mostovima nebezbedan. Prebrzo naiđi i možeš da se odlepiš od asfalta. Ovo se meni i desilo, samo ne na auto-putu.

 

Silazak sa mostova je isti. Nema potrebe da napominjem da je asfalt po sredini izguljen jer su ga vozila kačila šasijom.

 

IMG_20200802_155456.jpg.af689e979b009f4580a7fb27aca71a80.jpg

Gde su parkirani džipovi sa leve strane su me "reketirali"

 

Uglavnom, na ovoj deonici me vetar šiba i zanosi više nego pri ulasku u zemlju. Posle kraće pauze, stižem u Valonu – lep i moderan grad prepun visokih zgrada obojenih u razne bolje sa palmama po šetalištu. Zaista grad jako lepo izgleda. Ipak, i u njemu je saobraćaj kritičan.

 

Parkiram kako bih se prošetao malo i video da nešto pojedem. Stomak mi deluje ok nakon nekoliko dana života na dvopecima, tako da odlučujem da pojedem pileću supu i ponesem lignje za večeru. Računam da je to lagana klopa i da mi neće predstavljati napor. A taman i da testiram kako stoje stvari.

 

IMG_20200802_155520.jpg.70414bb2adacd5158f87cef794ca7ca7.jpg

Tamo gde je crni automobil trake se skupljaju u jednu

 

Čorba žute boje, malo neočekivano, puna je krupnih komadića belog mesa. Zbog ovoga odlučujem da lignje ponesem i da ih večeram kasnije. Vraćam se do motora i dok se pakujem prilazi mi devojčica da prosi.

 

Prosjacima ne dajem ništa u Beogradu, samim tim ni u inostranstvu. Ipak, ovde su prosjaci, potvrdiće se i kasnije, jako bezobrazni. Bukvalno bi ti ušli u lice da mogu. Ma koliko puta da im ponoviš „no, no“ oni su i dalje tu. Posle 5 minuta ponavljanja „manđare manđare“ dolazi devojčicin otac i preporučuje mi da joj dam nešto da ima da jede. Gledam iza njega, a cela familija leži na travi u parku. Mislim se na 100 leka i da se terate.

 

Baš ne volim ovake vrste napadnosti, jer moje je da ti dam ako hoću, a tvoje da pitaš, a ne da me maltretiraš i, uslovno rečeno, reketiraš samo zato što sam parkirao tu gde jesam.

 

Sedam na motor i nastavljam dalje. 

 

Centar Valone je jako lepo uređen, iako još ne završen. Vidi se da su tu i dalje gradi i da ima mnogo prostora za unapređenje. Ipak, sa suludostima u smislu saobraćaja i dalje nismo gotovi.

 

Pored tog lepog šetališta ide glavna ulica koja šetalište odvaja od plaže. Ona ima po jednu traku u svakom smeru sa ograničenjem brzine od 30 km/h. Saobraćaj mili i gužve se stvaraju. A okolo niču zgradetine. Niđe veze nit logike. Mogu da zamislim koliko je prošle godine ovde bilo kritično u avgustu kad je sigurno bila bolja posećenost, jer je i sad situacija loša.

 

Nekako se probijam kroz ovo usko grlo, ali još nisam blizu odmora. Do kampa ima još jedno 10km puta preda mnom koji vodi kroz more automobila koji se vraćaju sa plaža ili su se možda zaputili nazad svojim kućama. Ipak je oko 16h, nedelja popodne. Put je sa po jednom trakom u svakom smeru. Ipak, to careve koji idu nama u susret ne onemogućava da pretiču kolonu i prave još veće zastoje jer se od njih ne može proći. Povrh svega, džip ispred mene vozi 30 km/h iako ispred njega nema nikoga (osim ako neko u suprotnom smeru ne pretiče kolonu koja stoji). Koristim jedan ovakav trenutak gde automobili ne mogu da se mimoiđu i sa desne strane pretičem, izbijam na čelo kolone i odvrćem gas.

 

Stižem u kamp na obali mora, postavljam šator i ulećem u more. Plaža ovde nije ništa posebno i ovo je jedini put da sam se tu okupao u moru. Ipak, posle dana znojenja i meseci korone, kupanje u moru dolazi kao poručeno.

 

IMG_20200802_201951.jpg.bbd672d93c6ef7616fb69b70077fd45c.jpg

Kakvo mesto za knjigu i piće

 

Meni si našao da pretiš da ćeš da me zatvoriš u stanu vikendom? Puši ga AV!

 

Posle kupanja u moru sledi kupanje u kupatilu, večera, čitanje knjige dok se talasi prelamaju i povečerje.

 

Sutra idemo na neku lepšu plažu.

 

  • Sviđa mi se 22
  • Hvala 1
  • Podržavam 3

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 826 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Honda VFR 800 FI 2000.

Dan 4. Dhermi plaža

 

Četvrtog dana se budim već oko 6h ujutru zahvaljujući suncu koje mi gađa šator. Nadao sam se da će planine iza mene biti moj saveznik, ali od toga ipak nema ništa. Okrećem se po dušeku, nastavljam da dremam još malo i ustajem oko pola 9h.

 

Gledam šta mi je činiti. Čuo sam da ima mnogo dobra Gjipe plaža koja je malo nakon plaža Drymades i Dhermi. Do nje ima oko 15km vožnje, pa jedno 20 minuta peške, pa mi se ne ide odmah tamo. Ipak sam današnji dan, makar njegov početak, zamislio opuštajuće.

 

Donosim odluku da idem na neku od plaža u civilizaciji. Spremam se ne baš brzo, pakujem peškir, kremu za sunčanje, knjigu, novčanik i telefon i penjem se na motor.

 

Do ovih plaža treba proći kroz Llogara nacionalni park i preko prevoja koji nosi isto ime. Očekujem lepu prirodu i interesantan put i tu se moja očekivanja završavaju. Prva stvar koju iskušavam jeste horor albanskog saobraćaja brzine 40 km/h. Kome do sad nije jasno koliko mi sve vezano za njega ide na živce, mislim da polako dobija sliku :D 

 

IMG_20200803_104959.jpg.c9272b8062ee7ce52f5671524e01d336.jpg

Albanske planine na sve strane i put koji vodi do mora i dalje na jug

 

Prilazim planini i krećem u uspon. Serpentine se smenjuju, ja se sa njima nekako borim. Izazovne su mi za vožnju jer sam pre nekoliko meseci učio kako da ih savladam. Ipak, nisam imao mnogo prilike da vežbam do sada. Sa nadmorske visine od nekoliko metara ubrzo se nalazim na 1043m što je visina prevoja. U penjanju iz pravca Valone vozi se kroz šumu. Ipak, kad se dođe do vrha i krene u spust, planina je potpuno gola i pogled puca na plažu ispod.

 

Kao i svaki turista, stajem da napravim fotke na nekoliko mesta i nastavljam dalje. Spuštajući se, vidim super mesto za fotku i jedan TDM kako parkira baš na tom mestu. Pratim i stajem u red za slikanje. Sada smo tu samo nas troje, ali oni nikako da pomere svoj motor kako bi moj došao na red da se uslika. Predlažem da ih ja slikam zajedno i saznajem da je u pitanju par sa Krfa. Gledam oko sebe i vidim prvi bunker na ovom putovanju koji se nalazi nekoliko stepenika ispod mene. Šetam okolo i shvatam da je motor Grka parkiran na samom bunkeru. Saznajem da je njihov plan tog dana da se spuste do Ksamila. Meni je to previše vožnje posle svega ovih dana, tako da se ja držim svog plana da se smestima na plaži podno prevoja i ovih bunkera. Maltene da odavde mogu da odaberem suncobran.

 

IMG_20200803_110136.jpg.05adbd6bcc75a7402dd07c415ec35940.jpg

Levo je plaža Dhermi, desno (ne vidi se na slici) Drymades

 

Nažalost, ovog dana nisam stigao da napravim fotku motora gde sam želeo, jer je autobus ukrajinksih tablica iskrcao svoju vojsku turista koji su u nekoliko trenutaka preplavili ovo mestašce.

 

Šta ću, skačem na motor i spuštam se do plaža. Put nije previše širok, ali van serpentina lagano može da se vozi 80-90 km/h što i činim. Ubrzo se nalazim na raskrsnici u putokazu na kom piše „Plazh“, pa skrećem desno i dolazim do plaže Drymades. Parkiram i krećem da nađem mesto za sebe.

 

Sunce prži, hlada nema i nekako me ova plaža ne privlači. Mora izgleda prelepo, ali hotelski kompleks žute boje, boje prašine, izgrađen u brdu iza čini da se osećam kao u Avgnistanu, a ne u Albaniji. Odlučujem da ipak nastavim dalje do plaže Dhermi. Svakako je jako blizu i tačno iza brda.

 

IMG_20200803_111830.jpg.2132bd197e75fa036482586e31330416.jpg

Albanski Avganistan na moru iliti šta je to drvo?

 

Do Dhermi-a stižem za 10-15 minuta. Silazak sa magistrale podrazumeva dalje spuštanje i savladavanje serpentina u naseljenom mestu. Ipak, ovde je ulica šira i to nije problem. Čisto da se razumemo, ni ranije nije bio problem :P

 

Kola imaju malo poteškoća da se parkiraju ovde, ali za nas na dva točka ovakvih problema nema. Ono čega ni ovde nema jeste hlada, tako da parkiram na prvom mestu koje mi je delovalo zgodno, vezujem kacigu za motor i tražim gde da se smestim.

 

IMG_20200803_114201.thumb.jpg.15abb69713a9b301aa2d39a0674f0cc6.jpg

Jedan od mojih prvih bunkera

 

Izbor nije preveliki, pogotovu ako niste u fazonu da se šetate. Kako nisam doručkovao, odlučujem da se smestim u taverni Havana. Privukle su me ležaljke, to što imaju klopu, kao i afinitet koji imam gajim prema Kubi. Očekujem lagane latino ritmove koji bi mi se uz zvuke talasa savršeno slagali uz koktelčić po izboru. Zbog toga, biram da ovde ručam i onda se smestim na jednu od ležaljki koje zvrlje prazne. Lagani latino ritmovi su u samom restoranu u zgradi iz plaže, dok se ovde puštaju neki plažni bitovi. Dakle, koktel preskačem i uzimam rižoto od plodova mora uz propratni pepsi. Muzika, iako nije latino, super mi prija, tako da ovde provodim ostatak dana.

 

Voda i more su ovde savršeni za moje standarde. Voda je pri vrhu topla, a što si dublje sve je hladnija i hladnija. Zapravo, tih 10cm na samoj površini je zaista osetno toplije nego voda u dubini, pa je milina zaroniti u led, a onda isplivati u tu toplotu. Šta god mislili, siguran sam da nije bilo dovoljno kupača koji bi piškenjem toliko zagrejali površinu vode :D

 

IMG_20200803_182936.jpg.f52de0b6f71d56388d2081f1ca96e739.jpg

Rado bih se vratio ovde

 

Ono što me je fasciniralo je i to što je voda prozirna i dno koje je na oko 5-6m slobodne procene se vidi bez problema. Vrhove prstiju na nogama možete videti bistro kao da ste na obali. Boja vode, plaža od sitnog šljunka i lak ulazak i izlazak iz vode, čine ovu plažu savršenom za odmor.

 

Razmišljao sam da popodne odem do plaže Gjipe, divlje plaže do koje treba pešačiti, ali ipak rešavam da ostavim to za sutra. Previše je lepo i ugodno ovde, a i dao sam 10e za ležaljku, da bih se sad oblačio i vozio dalje. Ostajem tu do oko pola 7 kad krećem nazad za kamp.

 

IMG_20200803_182930.jpg.baaddff6602ab28a392ca1872779b770.jpg

Još malo, pa vreme za polazak nazad u kamp

 

U kampu večeram jednu konzervu koju sam poneo iz BG-a, čitam na obali dok se talasi lome i vetar pirka, a kad dođe vreme ležem da spavam. Opremu za plažu sam zakačio da se suši na kanap koji sam poneo iz BG-a i razapeo između motora i šatora, pa sam siguran da će biti suva do sutra.

 

Laku noć.

  • Sviđa mi se 19
  • Haha 1
  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 16 postova
  • Lokacija: ZEMUN
  • Motocikl: HONDA VFR 800 Fi

Ne poričem da sam pristrasan, ali meni jako prija ovo tvoje pisanije...taman da uporedim sa svojim iskustvima iz iste zemlje, koju sam posećivao samo na 4 točka...Jedino me potresle ovolike pojedene konzerve...hahaha!

likes.jpg

  • Hvala 1
  • Haha 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 826 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Honda VFR 800 FI 2000.

Dan 5. Plaže Gjipe – Dhermi

 

Jako rano me budi jak vetar, već oko 5h ujutru. Nešto sam sav k’o na iglama jutrima, pa se pitam da li su mi sve stvari tu i šta se to dešava napolju. Sećate se da sam razapeo stvari na kanap? Promolim glavu kroz šator i vidim da nisam jedini koga je vetar probudio. I Makedonci iz kampera pored su budni i skupljaju veš.

 

Po uzoru na njih, ja činim to isto i vraćam se nazad u šator. Dok šipke ne miruju, dremam još malo koliko mogu, a onda ustajem i spremam se za polazak.

 

Ponovo vozim kroz Llogaru (kao i skoro svaki dan do kraja putovanja) i idem pravo na plažu Gjipe. Danas gužve nema na mestu za fotkanje, pa pravim forku koju juče nisam mogao.

 

IMG_20200804_094531.jpg.d7f7413a2787555a6a29a8f833b7a74c.jpg

To je to mesto za fotku motora

 

Odavde nastavljam dalje i posle nešto više od sata vožje se parkiram, plaćam parking 200 leka (manje od 2 evra) skidam se i ostavljam na motoru sve što mislim da mi nije potrebno. Sledećih 20 minuta lomim noge po kamenju u japankama i stižem do plaže obliven znojem.

 

IMG_20200804_114055.jpg.4f70acc0936fed61c4c24ab94777b209.jpg

Ovo je "dobar" deo puta do plaže u daljini

 

Koliko mogu da vidim, ovde ipak ima poneki kafić i restoran, kao i improvizovana zaštita od sunca u vidu mreže razapete na četiri stuba koja se može iznajmiti, a čuo sam da nema ničega. Jedini problem je što jedino mesto zaštićeno od sunca, a koje je slobodno, se nalazi između dve hrpe đubreta. Šta da radim, iskeširam 5e za njega i odlazim u vodu.

 

Nisam neki preveliki ljubitelj kupanja, tako da se u vodi zadržavam možda 15 minuta i izlazim da se prošetam po plaži. Kako je mala, šetam obalom do njenog kraja i tu vidim razne vrste ljudi koji ovde borave, a neki i kampuju. Onaj vetar koji me je probudio tog jutra uzburkao je more, pa više nije bistro kao dan ranije i ima dosta talasa srednje veličine.

 

IMG_20200804_114527.jpg.016bf01000bc4b71f2e1cc7bcb333f19.jpg

 

Ako mene pitate, prelepa je iz daljine, iako ima onih kojima je ovo omiljena plaža u Albaniji... 

 

Vraćam se na peškir i sušim se, uzimam da čitam, ali ono đubre u vidokrugu ponekad odaje i mirišljavi znak svog postojanja. Pošto nisam oduševljen celom situacijom, odlučujem da nema potrebe da provedem ceo dan na plaži koja me ne radi i pakujem se. Neki stranci sa nemačkim naglaskom primećuju da odlazim i odmah pitaju mogu li da zauzmu moje mesto. Svakako da mogu i srećno im sa đubretom.

Samo u kupaćim, opet, lomim noge do motora. Kad stignem do njega čekam jedno 15 minuta da se osušim, ali na ovim temperaturama to je nemoguće. Oblačim šorts, jer stvarno ne mogu da se uvlačim mokar u pantalone. U roku od 10-15minuta dolazim na proverenu Dhermi plažu na kojoj sam i juče bio.

 

Sve je ovde isto kao i dan ranije osim toga što onog finog filma tople vode više nema. Sad je celo more izrazito hladno. Kao i na Gjipe plaži, i ovde je voda danas prljavija, tako da se kupam koliko da se rashladim i pravo pod tuš, pa na ležaljku.

 

U povratku, penjući se uz planinu na putu ka kampu hoću da izgorim što zbog lokalnih vozača i brzine kojom voze, što zbog toga što mi se zbog vožnje u prvoj ili drugoj motor nenormalno greje. Gledam u temperaturu motora, a tamo na displeju 112’C! Mislim se kad će više taj vrh, tamo je temperatura vazduha niža, pa će se i motor ohladiti. Dakle, nije ni čudo što regler strada na VFR-u, jer i sam ram, kao i ključ mi budu vreli kad parkiram motor. Ovo mu je i jedina mana.

 

Pre odlaska na spavanje stajem u restoran koji je tu blizu kampa. Ništa od onoga što sam ja planirao da probam ovde nema da se klopa. Ispostavlja se da sam seo u pečenjaru, tako da naručujem jagnjetinu i lomim zube na istu. Ispcepkaju je satarom i služe sa gomilom kostiju, tako da ova večera i nije neki ugođaj. Dobra stvar je da su mi na kraju svi zubi i plombe na broju.

 

IMG_20200804_201728.thumb.jpg.e4e317f99f444982b249c4976b1ee5a7.jpg

Više kostiju i izmrvljenih kostiju nego ičega drugog

 

Dolazim u kamp i Makedonac mi kaže da je najavljena oluja za sutra ujutru. I sam sam video na aplikaciji da se nešto sprema, tako da dogovaram sa vlasnikom kampa da pomerim šator u letnju kuhinju. Kako je duvao vetar ovog jutra, ne bi me čudilo da bude noćas neki haos.

 

Uz zvuk frižidera koji mi radi iza glave, padam u san.

 

 

U nastavku je vožnja kroz nacionalni park Llogara. Snimak bi bio intersantniji da sam ga snimio bilo koji sledeći dan, jer je bilo manje saobraćaja, ali pogreši čovek :neznam:

 

 

  • Sviđa mi se 15
  • Hvala 1
  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 826 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Honda VFR 800 FI 2000.

Dan 6. Berat

 

Oluja je došla i stavila nam do znanja koliko smo u suštini mali.

 

Počelo je snažno da duva oko 5h. Mnogo gore nego jutro pre. Svuda okolo je fijukalo, šipke mog šatora su se opet savijale, ali znao sam da sam bezbedan. Letnja kuhinja, iako otvorena, opasavala je šator sa tri strane. U tom magnovenju šta li se napolju dešava (ne mogu da otvorim šator, jer ne znam da li ću kasnije moći da ga zatvorim) jedino što sam mogao da čujem je kako se pale motori vozila iz kampa i kako ona odlaze.

 

Mene oluja ubrzo prestaje da tangira, tako da posle sat vremena nastavljam da dremam i oko pola 9 ustajem. Napolju, bare na sve strane. Komšijski šator koji je bio razapet pod maslinom i imao prelep pogled na more, sada je spušten i natopljen vodom. Makedonac je kamper pomerio na neko drugo mesto.

 

Vetar je toliko jak bio, da je stariji bračni par odmah svoj šator morao da obori da ne bi odleteo, pa su seli u kola i u njima spavali. Makedonac je pomerio svoj kamper da ga vetar ne bi prevrnuo. Bio je parkiran paralelno sa morem sa kog je vetar duvao i sam kaže da je svašta moglo da se desi. Prvo su žena i on morali neku nastrešnicu da drže da ne bi odletela i povukla vozilo. Kad su je pričrvrstili, pomerili su vozilo na čistinu kako im ne bi neka zalutala grana napravila štetu. Za sve ovo vreme, ja sam se meškoljio u vreći pitajući se koliki je haos napolju.

 

Videvši posledice nevremena, kao i da se vreme razvedrilo, rešio sam da je danas pravo vreme da odem u Berat. Na kraju krajeva, more sigurno danas neće biti baš lepo i čisto.

 

IMG_20200805_140311.jpg.2a1bba0e9d7517880a7dc894824af103.jpg

This is not the Berat you are looking for

 

Berat je jedno od mesta na listi gradova koje sam planirao da posetim i nalazi se na UNESCO listi zaštićene svetske baštine. Do tamo imam oko 2h vožnje kraćim putem. Nakon što sam pokupio svoje stvari, izneo šator van kuhinje i smestio ga pod maslinjak, palim motor i idem putem kojim sam i došao do kampa, dakle kroz Valonu. Znam šta me čeka od saobraćaja, tako da nema nervoze, već sam u fazonu da će sve biti ok, samo da stignem do i izađem iz grada. Tako je i bilo.

 

Auto-put, kao i do sada, je dosta neopterećen, tako da ne štedim gorivo, već otvaram gas. Do Berata stižem za tačno dva sata, parkiram među RKS tablicama i izlazim u šetnju. Ubrzo shvatam da to što ja mislim da je stari deo grada, nije ono zbog čega sam došao. Prava stvar nalazi se jedno 500m niže od mesta gde sam parkirao. Palim motor, produžavam dalje i bezuspešno tražim parking u hladu. Kad sam video da ga neću naći, parkiram na prvo najbliže mesto starom gradu i krećem u obilazak.

 

IMG_20200805_142426.jpg.2dd163e6c5520442bce7e5a3e97bb3b9.jpg

Ovo već jeste to zbog čega sam došao 

 

Zbog premeštanja po kampu, dosta sam kasno krenuo i u Berat sam stigao oko 14h. Dok šetam po starom delu grada razmišljam da, iako je lepo, sigurno nije interesanto svaki dan se muvati po uskim ulicama i peti u brdo da bi došao do svoje kuće. Sećam se kako su mene roditelj kao malog slali da „skoknem“ do prodavnice. Ovde takvog skakutanja nema, mada možda može biti kotrljanja :D

 

IMG_20200805_142615.thumb.jpg.41a660692927a4a3f540bfec9020c862.jpg

Detalj iz starog grada Berata podno kule

 

U jednom trenutku vidim reklamu za nešto što bi se moglo nazvati restoranom domaće kuhinje ili kantinom. U suštini, u pitanju je domaćinsko mesto, čak mislim da je kuća u čijem je dvorištancetu napravljen restoran od 3-4 stola. Dakle, vrlo malo i intimno mesto. Vidim šta je na meniju i srećan zbog šanse da klopam nešto domaće, te ulazim u nadi da ću ovde ručati.

 

Međutim, nisam primetio da je prepodnevno radno vreme završeno. Zbog toga, u dvorištu su samo vlasnik/kuvar/konobar (sve u jednom) i još nekoliko gostiju koji sede za svojim stolovima, ali su svi uključeni u razgovor. Vidi se da vlasnik drži glavnu reč i da se trudi da upozna goste. Videvši me, on mi se izvinjava i skreće pažnju da trenutno ne radi. Pita me odakle sam i na moj odgovor da sam iz Srbije pita da li sam pravolavac kao i on i kaže da se zove Ilija. Ispostavlja se da ima prijatelja u Nišu i da su zajedno radili u Švici. Nekako ispada da svi Albanci imaju prijatelje iz Srbije, vrlo često baš iz Niš :D

 

Ostavljam Iliju da uživa u razgovoru i izvlačim se iz starog grada. Uz pomoć gugla odlučujem gde ću da ručam. Ipak danas nisam doručkovao i jako se radujem prvom obroku. U restoranu WilDor naručujem ćufte u sosu od luka, jer su ćufte (qinqi) jedna od stvari koje sam planirao da probam. Iako nije to baš taj recept koji sam ja meračio, izborom sam zadovoljan, pa i onim mirisom luka koji me je prvom trenutku odbio.

 

IMG_20200805_154443.thumb.jpg.ae8d4f7f070af9a093ad103b466a3fb1.jpg

Pogled sa zidina kapije na ulazu u tvrđavu

 

Odavde sedam na motor, kuliram još jednog prosjaka za koga distanca ne postoji ni socijlana niti bilo kakva druga i idem do tvrđave. Put do nje je kaldrmisan sa jako uglačanim kamenom i jako, jako strm. Vozim uz ovo brdo i već vidim dva automobila koja se spuštaju. Da se mimoiđemo ne možemo, jer baš na tom mestu gde bismo se sreli, parkiran je auto u mojoj traci. Vidim da oni stati neće, tako da nemam opciju nego ja da stanem. Sećate se onoga da onaj ko ide uzbrdo ima prednost? Pa, to ovde ne važi…

 

Uz malo muke, nakon što su prošli nastavljam uspon i parkiram na samom ulazu u tvrđavu. Kao i toliko puta do sada na ovom putovanju, kiša preti iz daljine, a nebo se u daljni crni kao da je granica Mordora u pitanju, a ne samo još jedna albanska planina. Zbog toga sve što imam pakujem u kofer. Kacigu sam planirao da nosim sa sobom, jer nemam gde s njom, ali rado prihvatam ponudu portira da ostane u njegovoj kućici.

 

IMG_20200805_163340.jpg.b2413ef8449e00398c77c193b7571e9b.jpg

Nekako su sve crkve bile zabravljene gde god da sam bio

 

Za obilazak tvrđave trebalo mi je oko 2 sata. Ovo mesto je posebno zbog toga što se u tim starim kućama u krugu zamka i dalje živi. Dakle, ima hotela, hotelčića, muzeja, ali i jako puno kućica u kojima ljudi žive. Koliko sam mogao da vidim, one su lepo sređene i i dalje u starom ruhu (inače bi bilo pa-pa UNESCO, naravno).

 

IMG_20200805_155346.thumb.jpg.05d9f9b33b8708921acf4be16647077f.jpg

Jedna od ulica na tvrđavi

 

Taman kad sam hteo da krenem nazad i seo na motor, pogađaju me prve kapi kiše. Pomalo nervozan, sklanjam se pod zidine u nadi da će kiša brzo stati. Ipak, to se ne dešava. Iako ne pada previše jako, vidi se da je oblak solidne veličine. Sedam u kafić i ovde čekam oko pola sata da vreme stabilizuje i onda odlazim. Ispred mene ide auto i umesto da skrene na onu nizbrdicu kuda sam se peo u dolasku, on skreće levo. Odlučujem da ga pratim. Svakako mi nije svejedno da se spuštam niz uglačanu, a sad i od kiše vlažnu kaldrmu. Od toga ne može biti gore zar ne?

 

E pa ne baš :D Nagib ovog puta je dosta manji, ali čim smo se spustili sa brda, asfalt prestaje i kreću tucanik i makadam. Ova deonica se radi, pa izgleda kao da ovuda prolaze samo kamioni i ovaj jedan motor. Pitam se kuda je onaj auto otišao.

 

Odavde do kampa opet imam 2h sata vožnje, istim putem kojim sam došao. Izbegavam ovo da radim, ali danas nemam opcije. Em je kasno, em zaista nema načina da za približno slično vreme dođem kući ako bih krenuo bilo kojim drugim putem. Kao i uvek, izbegavam da vozim po mraku.

 

Po dolasku u kamp se tuširam, čitam i ležem da spavam. Kišica pada, ali daleko je ovo od oluje od prošle noći. Sutra planiram da ustanem ranije i, kako nemam šta da premeštam okolo po kampu, planiram ranije i da krenem. Novi cilj je Đirokastra.

  • Sviđa mi se 14

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 826 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Honda VFR 800 FI 2000.

Dan 7. Đirokastra

 

IMG_20200806_165246.jpg.27bbf6476a70af35df23a97d4da54a4d.jpg

Pogled na grad Đirokastru sa tvrđave

 

Nisam se najsjajnije naspavao, jer sam šator pomerio tačno ispred one kuhinje u kojoj je bio za vreme oluje, a neko nije ugasio svetlo kad je završio u kuhinji, tako da mi je bolo oči dosta dugo, sve dok nisam bacio neku majicu preko očiju. Upaljenog lica ustajem oko pola 9, oblačim se i krećem na put.

 

Do Đirokastre se može na dva načina:

  • Sličnim putem kao juče i taj put traje 2 sata
  • Pored mora sve do Sarande, pa onda preko planine do Đirokastre. Ovaj put traje duže, oko tri i po sata kaže Gugl

 

Velika želja mi je bila da vidim kako izgleda albanska obala sve do Ksamila, tako da ovo „ranije“ ustajanje i polazak oko 10h znače da imam dovoljno vremena da se spustim do Đirokastre preko Sarande.

 

Ponovo, vozim preko Llogare. Do sada sam već nekoliko puta odvozao ovaj put i danas je saobraćaj je slabiji. Dakle, vožnja mi pričinjava veće zadovoljstvo i zbog toga što nema ko da me usporava, a i zato što sam već ušao u štos sa serpentinama.

 

IMG_20200806_121154.jpg.90388305d6b2a960b7d6734fbd6563a0.jpg

Plaža Borsh, jedno od mesta do kojih sam želeo da dođem, ali nisam stigao da ih posetim

 

Do Sarande, put krivuda i nekada je blizu mora, na visini, a nekada zađe i u brda. Ipak, lepi se prizori smenjuju ispred mene, put poprilično prazan uz samo povremeni gužvanjac u selima kroz koja prolazim. Kvalitet puta je odličan osim u jednom selu. Ovde je lomnjena kaldrma podloga, nešto kao Vesićev Trg republike pre nego što su okrenuli kocke, zalili ih silikonom i to nam naplatili. Srećom, ovo selo nije veliko, pa je podloga ovakva samo nekoliko desetina metara.

 

Posle oko dva sata vožnje, približavam se Sarandi. Za nju znam da je veliki grad i nemam velike želje da se ulazim u nju. Znam da postoji tvrđava na uzvišenju, pa odlučujem da nju posetim i iz daleka uživam u pogledu na more i sam grad.

 

Put do gore je uzan, sa rizlom na serpentinama i povremenom tucaničkom podlogom. Od magistrale od zamka treba oko 5 minuta vožnje, pa ubrzo parkiram i krećem u obilazak.

 

IMG_20200806_131255.jpg.f6a6e0c76bbe8102c177a425cc8cd0d8.jpg

Pogled na Sarandu sa tvrđave

 

Tvrđava je, očigledno, renovirana u poslednjih nekoliko godina. Danas se u njoj nalazi restoran sa kafićem i fenomenalnim pogledom na more. Saranda, viđena odavde, podseća me na Budvu. Veliki grad načičkan visokim zgradama raznih boja kao i u ostalim primorskim delovima Albanije. Osim pogleda na more, sam grad me ne impresionira, tako da nastavljam dalje.

 

IMG_20200806_131354.jpg.751990e868002f5edf3b22c3eaac50df.jpg

Sa tvrđave Saranda

 

Želim da sipam gorivo pre nego što se odaljim od grada, jer mi se nekoliko puta dešavalo da ne mogu da nađem pumpu koja prima karticu. Stajem na Kastrati pumpu kod Sarande, tankujem do kraja i bivam zajeban prilikom naplate.

 

Nisam siguran koliko sam sipao, ali znam da je cena bila 1950. Ne gledam šta je prodavac ukucao na POS terminalu, već prinosim karticu. Uzimam slip i vidim da mi je naplatio 19.50 evra. Pokazujem mu i objašnjavam da me je zajebao, a on mi pokazuje na automat i simbol evra kod cene. Ne razmišljajući kažem aha, ok i nastavljam dalje. Naravno, posle 5 minuta mi je sve bilo jasno. Ipak ceo rezervoar kad sipam izađe mi 2500 leka, a kako sad nisam bio baš kritičan, realno je da sipam za 1950. Malo se nerviram, ali neću da se vraćam i svađam, te nastavljam dalje.

 

Na putu Saranda – Đirokastra postoji jedno interesantno mesto koje se zove Blue Eye. U pitanju je planinski izvor na kom voda izvire sa oko 50m dubine. Ovde se može kupati, kampovati, ići na hiking i slične ture.

 

IMG_20200806_130332.jpg.e3b5cda8c6ca6f7fbafa18383764be6e.jpg

Ovo je Albanija u malom - red planina, red dolina. Berat je tamo negde iza planine u daljini

 

Malo sam zaboravio da ću proći pored ovog izvora i da sam planirao da ide do njega. Zbog toga, iznenađujem se kad vidim da auto ispred mene iznenada koči i skreće levo. Pogledam tablu i setim se šta je u pitanju, kao i gde sam.

 

Nažalost, ovo mesto nisam posetio, jer je put u dosta lošem stanju. Čim se siđe sa asfalta kreće makadamski put sa milion bara i rupa. Kao što se videli, ovih dana je padala kiša skoro svaki dan, tako da su rupe pune vode, a moj motor i moje gume nisu baš pravljene za offroad. Kako nisam raspoložen za rizikovanje, a i čeka me još oko sat vremena vožnje do Đirokastre koja bi trebalo da je poprilično sadržajna, okrećem motor i vraćam se na asfalt. Kasnije saznajem da je put loš "samo" 2km i navodno svaki motor može da ga pregazi. 

 

Ovaj put Saranda – Đirokastra ima dosta zakrpa i najlošiji je put kojim sam vozio u Albaniji. Vodi kroz planine, pa voda koja se spira sa njih sigurno utiče na njegovo stanje. Zato vožnja od Sarande do Đirokastre i traje toliko dugo. Jednostavno, ovde nema jurcanja. Ali ima brže vožnje od onoga kako lokalci voze, tako da pretičem koga god mogu i izbijam na čelo kolone, dodajem gas i u nekoliko minuta ostavljam sporu ekipu nekoliko krivina iza sebe.

 

IMG_20200806_141003.jpg.33844d4ed0262bdcd84544b0cc37418c.jpg

To su te stene pod uglom

 

Ovo mi omogućava da na brzinu napravim fotku terena kroz koji vozim. Ono što je meni bilo interesantno jeste ugao pod kojim stene stoje i formiraju brdo pored kog vozim.

 

Odavde nastavljam još malo da se spuštam i izbijam na raskrsnicu u dolini. Desno je nebo crno i tamo mi se ne ide. Srećom, Đirokastra je levo. Do starog dela, nema puno vožnje. Penjem se u brda i ubrzo sam u centru. Iz ovog smera, dalje se kolima i motorima ne može.

 

Parkiram, sve što mogu pakujem u kofer u motoru, jer predosećam da ni danas neću proći bez kiše i sa kacigom u ruci odlazim da posetim prvu znamenitost za koju vidim putokaz – tunel iz perioda Hladnog rata.

 

IMG_20200806_145344.jpg.6ec9e2ef858e4710c5b10cf1cdd986f9.jpg

Jedna od prostorija iz bunkera

 

Ulaz u ovaj „muzej“ košta 200 leka i ide se u pratnji vodiča. Jedini sam turista u ovom trenutku, tako da dobijam privatnu turu koja traje oko pola sata.

 

Tunel je jako veliki i građen je deset godina! Interesantno je da lokalno stanovništvo o tome ništa nije znalo sve do sredine ’80-ih godina. Predviđeno je da u slučaju rata i nuklearnog udara (troja vrata su štitila ulaz u bunker – dvoja betonska i jedna čelična) celokupno gradsko rukovodstvo se ovde skloni. Začudo, ni jedna prostorija nije namenjena Enveru Hodži. Kaže mi vodič da je on u Tirani sagradio bunker veći i od ovoga. Ipak mi ostaje čudno da nije sebi namenio po jedno mesto u svakom od ovih bunkera.

 

Odavde odlazim da se prošetam po centru i samom gradu. Centralni deo je u potpunosti sređen i pretvoren u pešačku zonu. Stare zgrade su obnovljene, trotoari sređeni i natpisi na svima njima potpuno uniformni – na crnoj pozadini, belim slovima ispisana su imena prodavnica, restorana i hotela.

 

IMG_20200806_153339.thumb.jpg.a794fdb26573f9dc413da810bf0418c3.jpg

Jedno od ognjišta iz Zekate kuće - jedino je ukrašeno jer se ova prostorija koristila samo za venčanja

 

Ne zadržavam se u ovom delu grada, već puštam da me Gugl odvede do dome porodice Zekate. Ovo je jedna od najstarijih građevina u gradu i, prema rečima vodiča, ništa osim krova nije obnavljano od početka 18. veka kad je kuća izgrađena.

 

Osim zbog stanja u kom je, ova kuća je posebna i zbog toga što je pripadala najbogatijoj porodici u gradu. Bogatstvo porodice se u tim vremenima merilo brojem ognjišta (dimnjaka) koje je jedna kuća imala. Ova ih ima 9. Osim toga, kuća ima i preko 60 prozora i jako puno prostorija. Najniži nivo bio je mesto gde su životinje hranjene (one su imale svoje štale) u dvorištu kuće. Ovde su i ostava, česma, ali i bunker po kome su ova i još mnoge građevine u ovom mestu poznate.

 

Bunkeri su građeni kao skloništa u slučaju napada na grad, ali i ako dođe do puškaranja između lokalnih rivalskih porodica. Zidovi su debeli, a iznad bunkera postoje dva nivoa zaštite u vidu polukružnih svodova građenih od kamena, a preko njih je ravan pod. Iako su podovi u celoj kući pravljeni od drveta, svi podovi iznad bunkera su takođe kameni.

 

Arhitektonski gledano, stil u kom je građena kuća podseća me na neke stare kuće koje se mogu videti na jugu Srbije i, verovatno, u Makedoniji. Turski uticaj se jasno vidi, kako u arhitektonskom smislu, tako i u običajnom. Pod ovim mislim na to da se žene nisu mešale sa muškim gostima i puno soba ima one galerije na kojima bi devojke mogle da budu i posmatraju pridošlice bez da budu viđene. Muškarac je taj koji služi muške goste – žena samo spremi i donese posluženje i preda ga tako da je niko od gostiju ne vidi, itd. Mislim da shvatate u kom smeru su išli običaji - sve smo morali sami :jee:

 

Nakon posete 1-na-1 sa vodičem ovoj mestu, nastavljam dalje. Ima još jedna slična kuća koju bih hteo da vidim, ali bez ulaska unutra. Ipak, malo me navigacija zeza, tako da odustajem od ovoga i odlazim na ručak. Ni danas ništa nisam doručkovao, a znam u kom restoranu ovde želim da klopam.

 

Nakon 6-7 minuta sedim u bašti restorana sam i gledam u nebo. Opet se navlače oblaci. Umesto pirinčanih ćufti koje sam već pominjao, a koje bi trebalo da su u ovom restoranu jako dobre, odlučujem da probam jelo pod imenom tave kosi. U pitanju je jagnjetina kuvana/spremana u nekoj vrsti mleka ili sira, a onda je sve zajedno zapečeno. U slast sam pojeo klopu, ali sam i siguran da ima i interesantnijih jela na meniju. Cena 700 leka.

 

Ne odmaram predugo u restoranu, več plaćam odmah. Već je duboko popodne, a ja tvrđavu još nisam obišao. Dakle, sad je pravi trenutak. Lomim se da li da siđem do motora, pa da tražim način da se popnem skroz do nje, ali pomisao na ponovnu spuštanje klizavom kaldrmom me ne veseli, tako da se peške penjem i uviđam koliko sam apsolutno van forme.

 

IMG_20200806_165235.thumb.jpg.60494602e27bea84459b8a09c5689a6b.jpg

Izlaz u dvorište  utvrđavi Đirokastra

 

Ulaz u tvrđavu je 200 ili 300 leka, nisam skroz siguran. Ulazi se baš u tvrđavu, a onda hodnici levo i desno vode svaki na svoju stranu. Krećem levo i prolazim pored špalira topova koji u ovom ambijentu vrlo impozantno izgledaju. Izbijam napolje i šetam po otvorenom dok mi prve kapi kiše padaju po čelu. Stavljam kacigu na glavu jer ne želim da mi se unutrašnjost iskvasi, a taman mogu i svoju glavu da zaštitim i tako kao marsovac šetam po utvrđenju.

 

Ovo je možda i najzanimljivija tvrđava u kojoj sam bio. Prvo što mi se dopada je što se ulazi unutra, pa možeš da uživaš u arhitekturi unutrašnjosti tvrđave. Nekako su tvrđave u kojima sam bio takvi da se posećuju zidine na otvorenom, a utroba ostaje zabravljena.

 

Ova tvrđava vuče poreklo još iz prvih vekova nove ere. Ipak, zanemarljiv je deo tako starih očuvanih zidina. Sve što se vidi je građeno posle 1500. godine. Svakako zbog ovoga se ne gubi na značaju.

 

IMG_20200806_170532.thumb.jpg.4a79447fbbe013e9e0dc07d3513336ee.jpg

"Sahat-kula" na tvrđavi

 

Na samom kraju tvrđave nalazi se jedan od ulaza u nju, kao i „sahat-kula“ koja dominira ovim krilom tvrđave. Ulazim u nekoliko prostorija koje su prazne, ali sam iznenađen i da su čiste. Kod nas znamo u kom bi stanju bile. Par fotki i vraćam se nazad, jer kiša sad već ozbiljno pada.

 

Pošto već nekoliko dana uspešno bežim od kiše, ne planiram danas da pokisnem kao miš. Imam još malo vremena, tako da odlučujem da posetim tri muzeja koji se nalaze u sklopu kiše i ovde sačekam da se vreme smiri. Ta tri muzeja su:

  • Zatvor – jer naravno da se jedno ovakvo mesto koristilo kao zatvor u raznim periodima, uključujući u vladavinu Envera Hodže
  • Muzej Đirokastre
  • Vojni muzej

Neću ići u detalje šta gde može da se vidi, samo ću reći da sam ovde proveo vreme dok je napolju sunce sijalo, a kiša lila k'o besna pod uglom od jedno 30’C. Gde je bila duga – ne znam. Ja sam se samo nadao da će da me puste da ostanem što duže.

 

Po radnom vremenu muzeja, on bi trebalo da bude otvoren do 18h. Ipak, to kustoskinju nije sprečilo da dođe oko 17.15h i da me potera iz Vojnog muzeja u zatvorski deo, jedini koji do tada nisam obišao. Tamo sam se zadržao možda 5 minuta, jer su objašnjenja na Albanskom, nema ih puno, sve su prazne ćelije u pitanju i prokišnjava. Jedino što mi je zapalo za oko je da mora da je prokišnjavalo i ranije, jer su na prozorima rešetke bez prozora, pa onima koji su držani tu sigurno nije bilo prijatno. Pa opet, kome u zatvoru, pa i jeste prijatno?

 

IMG_20200806_165239.jpg.4277952897dde484f5b6601ebf0908ab.jpg

Jedno od dvorišta na tvrđavi - oko 80 metara ispod je hladnoratovski bunker

 

Pola sata ranije nego što sam planiram izlazim iz muzeja, ali, srećom, tvrđava je i dalje otvorena. Dolazim do izlaza i vidim da nisam jedini koji čeka da kiša stane. Zbog toga, preostalih 20 minuta iskorišćavam da posetim desno krilo zamka u kome nisam bio. U suštini tu su cisterna i dve grobnice koje su na otvorenom, pa im nisam prilazio. Vraćam se nazad i sedam da odmorim. Kiša se već smiruje i u 17.55h sam već napolju.

 

Spuštam se do motora, ali on je toliko mokar da nema šanse da sad sednem na njega. Umesto toga sedam u kafić i trošim malo leka što mi je ostalo u džepu na vodu i čekam da se sedište prosuši. Posle oko 15 minuta odlučujem da je vreme da krenem, jer se oblaci opet skupljaju.

 

Sedam na motor i vraćam se kući drugim putem. Mape kažu da će mi trebati dva sata. Ipak, putevi su prazni, tako da odvrćem gas u uživam u vožnji. Put je jako dobar i dovoljno širok da može da se vozi dosta brzo. Za manje od 2 sata sam u kampu i, opet, nakon tuširanja i čitanja, ležem da spavam. Tu sam još jedan dan i onda krećem za Beograd. Taj poslednji dan planiram da provedem na plaži i još jednom odvozam Llogara prevoj tamo i nazad.

  • Sviđa mi se 18

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja