Jump to content

Moto Zajednica

Putevima i džadama Male Azije i Bliskog Istoka

Recommended Posts

  • Ne silazi, 5343 postova
  • Lokacija: Trebinje
  • Motocikl: Honda Varadero 1000 ABS

Covjece :o :o :o

 

Tekst fenomenalan, slike feonemalne, avantura do 00.

 

Mada, mogao Vas je postediti koji maler. I, daj vise nastavak! ;)

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svakom po zasluzi, 12217 postova
  • Lokacija: NBGD - KN04ET
  • Motocikl: Honde Transalp, plavi i narandžasti, oba za dečake

Za sad fantastično i bravo Matijak i Olja....

 

Ajd' nastavak ovog "trilera", baš je interesantno :D

Uputstvo za upotrebu teme

-Refresh, refresh, refresh...

...kljuckam već 120 minuta po refrešu ;D

 

;D

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 364 postova
  • Lokacija: Vancouver
  • Motocikl: CB125 K3

 

 

 

II

 

Budi nas voda koja je skvasila vreće za spavanje. I pored toga osećamo se mnogo bolje. U toaletu sušimo vreće, odeću i obuću na fenu za sušenje ruku. To traje, Makedonca nema, ali za njim je ostao amanet da nas čuvaju i paze. Nije im se baš dopalo to što radimo, ali niko nam ni reč nije rekao.

 

Na pumpi vidimo momka koji toči gorivo u svoju Hondu CBR-600. Vidi se da je sa motora padano više puta. Crta nam kako da dođemo do dve moto radnje, servisa. Motoboom i Motobox. Ne veruje da bilo ko od njih radi u nedelju ujutro. Meni je u glavi štoperica koja odbrojava naših 36 sati boravka u Bugarskoj koliko nam dozvoljavaju tranzitne vize koje su nam u pasošima.

 

K4wES_put20081095rp9.jpg

 

Nalazimo Motoboom, ne rade. Motobox je u Gornoj banji, ispod planine Vituše, koji takođe ne radi. Okruženi smo stovarištima građevinskog materijala i prigradskom železničkom stanicom. Nigde žive duše. Nalazimo portira jednog od stovarišta za servis motora. On nas uverava da je sasvim tačno to što piše na vratima servisa i da nedeljom zaista osim njega niko normalan ne radi. Dobro, radi i prodavnica vodke i piva. Inače, njegovo ime je Plamen a vlasnik servisa, Kiro, je njegov jako dobar drug i sad će da ga zovne da vidi ima li malo vremena za nas. Objašnjavam situaciju za vizama. Kaže «Kiro stiže za dva sata, hoćete li da popijete nešto?». Pijemo pivo, razmenjujemo sve znamo o Bugarskoj, on o Srbiji. Smejemo se glupostima i predrasudama. Jedina neosporna činjenica i fakat je da je Lepa Brena vaistinu sletela helikopterom na svoj koncert, na stadion u Sofiji, i da sam ja kao sedmogodišnjak, 1982, u sred Sofije, svojim rođenim očima, u muzeju, video pravi pravcijati svemirski brod. Sodelevano v SSSR.

 

Super je Plamen, vidi se da je panja od čoveka. Žali se na Evropu, na cene, na to što mora da radi dva posla da bi preživeo. Sve sama mafija i turbo-šabanijada. Ulazak u Evropsku uniju je promenio mnogo manje stvari nego što se očekivalo. Korupcionaške afere pokazale su da novac evropskih fondova za razvoj ide u privatne džepove. Evropa je zavrnula pipu. Nadanja u bolju budućnost su pomalo izbledela. Vidim imamo i drugih zajednickih pesama, a koje ne pevaju ni Lepa Brena, a ni Slatki Greh. Pitamo Plamena da li prati srpski tenis. «Koji bre srpski tenis»?

 

Priznajem da mi je od svega kuda smo želeli da prođemo, Bugarska jedino mesto u kome nisam hteo da se zadržavam. Petnaest godina do nas dolaze samo priče o drumskim razbojnicima obučenim u sve moguće, zamislive i nezamislive, uniforme i o opelješenoj srpskoj raji koja pokušava da preživi tako što tu i tamo prošvercuje nešto preko granice ili o našim turistima koji jedino što žele je da na miru, u hladovini hrasta, provedu svoj godišnji odmor na plaži plaži crnog mora. Jeftino. Petnaest godina u Bugarskoj vlada isto takvo mišljenje o Srbiji i Srbima. Srpska policija je na najgorem glasu. Ustvari, prvo ide Uprava carina.

 

Preskačem prugu ne bi li napunio flašu čuvenom mineralnom vodom koja tu izvire i koja se po celoj Bugarskoj može kupiti pod imenom Gorna Bana. Ljudi sa kantama me puštaju da preko reda napunim svoju bocu. Moj deda je, početkom osamdesetih, radio u jugoslovenskoj ambasadi u Sofiji i uvek je govorio kako je to dobar grad pošto na svakom koraku postoji česma. Za skoro pola veka života po mnogim evropskim prestonicama i gradovima došao je do toga da neki grad vredi onoliko koliko ima javnih česmi.

 

Niz ulicu brunda honda varadero. Nabildovana afrika u penziji. Vlasnici varadera uvek se mudro smeškaju dok ih zadirkuju i svoje motocikle retko menjaju za druge.

Eto Kira. Svojim osmehom od uva do uva oslobađa me mučnih prisećanja na lica i raspoloženja srpskih majstora za motocikle kao i većine onih koji se tim „biznisom“ bave. Ne beri brigu na brigata, ili tako nešto.

 

Uskoro još jedna kotrljajuća grmljavina trese ulicu, uplovljava Kawasaki a’la Gold Wing. Izgleda moćno. Pridružuje nam se Ivo, još jedan nasmejani lik. Sada već imamo konzilijum.

 

BVdSg_put20081104db7.jpg

 

Ispovedamo svoje jade, Kiro sluša, zagleda motor. Ok, kaže, ukoliko su se štapovi viljuške iskrivili ispod donjeg trougla, popravićemo za pet minuta, ukoliko su krivi između trouglova, onda će mu za popravku trebati dva dana. Mašina koja se gasi je posledica nečistoća koje su ušle u karburatore prilikom pada, a ne lošeg benzina. U vožnji se motor trese ne zbog krivog prednjeg točka nego zbog loše prednje gume. Pita me zašto kupujem Metzeler gume kada je to obično smeće. Ja mislio da su super. Pregledaćemo i druge stvari, da putujemo u miru. Svakakvi su prošli kroz njegovu radnju, ali ovakve kao što smo mi do sada nije imao. «Jeste li gladni?»

 

Ivo koristi intermeco ne bi li nam dao par saveta u vezi Turske, u kartu nam ucrtava mesta na Egejskoj obali koja moramo videti. Vidimo da ga istorija veoma zanima. Na njegovom motoru, na latinskom, piše - Legislator – onaj ko donosi zakone. Kaže da je loše što nemamo vizir pošto insekata ima puno, bićemo prljavi. Bio je jednom u Beogradu, na putu za Mađarsku. Iskustva mu nisu preterano pozitivna. Pitam se hoću li makar jednom čuti nešto lepo o našoj zemlji. Niko ne zna za naše tenisere... fudbal je odavno sramota. Na dalje govorimo samo – Tito, Jugoslavija - što i dalje govori sve jezike sveta. Kasnije pojašnjavamo – Srbija, bum bum. I to svi razumeju.

 

Viljuška je, srećom, kriva ispod trouglova, Kiro iz sve snage uvrće volan. Vidi da mi nije svejedno. «Sad ću da se vratim». Pali afriku i nestaje iza ćoška. Posle dva minuta eto ga sa nazad. Na africi je viljuška prava kao strela.

 

9M5xq_put20081102nu0.jpg

 

Prelazimo na prednji točak, ispuštamo vazduh, mažemo rubove sapunicom kako bi guma lepo nalegla na felnu. Pumpamo gumu, vrtimo točak, opet guma šeta gore-gole, levo-desno. Ponavljamo sve još dva puta, tri puta, bez uspeha. Primenjujemo brutalnu silu ne bi li na kraju mecelerka, posle dobrih batina, ipak sve lepo priznala i pristala da se nekako stavi u ravnotežu.

 

Da bi se došlo do karburatora potrebno je skinuti rezervoar, sedište, plastike... Nije jednostavno a ni brzo. Produvavaju se tako što se motor upali, jednom rukom se zapuši usis jednog od karburatora, a drugom doda gas do kraja dok se kazaljka obrtometra ne zakuca u kraj skale. Isto se ponovi sa drugim karburatorom ili već koliko ih ima. Ovde sam već napravio čvrst  izraz lica, ne bi li Kiro ponovo morao da vodi motor negde iza ugla.

 

KgqWS_put20081103nt1.jpg

 

Stavljamo nove svećice i menjamo ulje kojeg sam poneo četiri litre ne bih li ga promenio negde na putu, kada pređem 5.000 kilometara i imao još litar i po u rezervi za dosipanje. Tokom celog puta, koje je ispalo oko 9.000 km, afrika nije niti jednom tražila dosipanje ulja. Zdrava je ko devojčica iako već stasala za decu i udaju. Kaže Kiro da motor sa istim uljem može bez problema da pređe i više od 15.000 km, ako se kontinuirano vozi u kratkom vremenskom periodu. Lakši smo za dve i po kile.

 

Najzad, vraćamo sve, montiramo prtljag, pijemo kafu, sok. Kiro nam kaže da mora kući ...porodične obaveze. Pitam ga koliko smo dužni za to što smo mu uzeli pola nedelje. «Ništa, lepo se provedite. Svratite u povratku da popijemo nešto. Pazite na policiju na izlazu iz Sofije». Pokušavam da mu gurnem neke novce u ruku. Nema teorije. Dobijamo njegovu vizit kartu i nalepnucu koju je sam napravio. Podignuta kosturska ruka ispod koje piše – Na putu ima mesta za sve, pazite motoriste. Prva stvar koju smo zalepili na jedan od bočnih Zega kofera. Nemamo običaj da po motoru lepimo auto-oznake država kroz koje smo putovali ili logotipe renomiranih firmi koje nam po paprenim cenama naplaćuju ulje, filtere, lance, svećice... Upravo njihova žeđ za profitom ubija suštinu motocikla i onoga što motocikl pre svega treba da bude – jednostavno prevozno sredstvo dostupno onima koji nemaju novca za automobil. Kiro definitivno nije od tih žednih ...a ni gladnih.

 

2VlxE_motoboxstickercropdn6.jpg

 

Ostajemo sa Plamenom koji nam kaže da Kirova žena svakog trenutka treba da se porodi, pa je malo frka... Olja i ja se u čudu gledamo.

 

Hvala Kiro, care!

 

0c1s2_kirovizitkartacropbq8.jpg

 

 

Rastajemo se, afrika pali iz prve, spuštamo se sa Gorne Banje na južni tranzit oko Sofije, izbegavamo rupe u kojima se točkovi ostavljaju bez problema. Prekoračiti brzinu ovde je nemoguće. Policija zaista čeka sa radarom, prolazimo pored njih sa 40 km/h.

 

F2gG0_put20081116lg3.jpg

 

Napokon izlazimo na dobar auto-put. Navijamo brzinu na nešto preko stotke – putovanje može da počne. Nema više – šta, valjda, možda... Loše misli i predrasude se rastapaju u beskraju prelepe ravnice. Severni i južni horizont uokviruju vrhovi planina. Idemo na istok. Do Turske ima čistih 300 kilometara.

 

TrnYM_put20081118ow8.jpg

 

Pre Plovdiva sipamo gorivo na OMV pumpi, sendviče koje smo poneli nismo ni načeli. Nismo jeli odavno. Osećamo kako nas stiže umor od svega što nam se dogodilo. Provesti dan i po u stanju šoka nije lako. Do Istanbula danas nećemo stići, spavaćemo negde usput.

 

Vremenska prognoza, za taj dan, je najavila kišu u celoj Bugarskoj. Nad Plovdivom oblaci se razilaze i po prvi put vidimo plavo nebo. Neće nas napuštati tokom celog putovanja. U daljini vidimo zloglasnu nuklearnu elektranu koja je je istog ili vrlo sličnog tipa onoj u Černobilu. Industrijski giganti i soliteri.

 

Pred Haskovom auto put se završava i u koloni vozila koja je tek malo sporija od one na auto-putu vozimo po dobrom dvosmernom drumu. Turci u novim i skupim automobilima sa nemačkim, francuskim, britanskim tablicama. Nacija gastarbajtera u svom jedinom pravom habitatu, negde u nedođiji, na putu između svoje dve domovine u kojima su stranci.. Veoma brzo voze ne bi li ta razdaljina izgledala manja. Bugarska policija po slobodnoj proceni bira koga će da zaustavi i naplati kaznu zbog brze vožnje. Radar je tu pro forme. Uz put je puno natpisa na turskom jeziku. Svuda se nudi žuti sir u kolutovima sa crvenom etiketom. I na benzinskim pumpama su izloženi. Kasnije, kolute sira zamenjuju makete koluta sita od drveta, stiropora, keramike, linoleuma, kartona... Bitna je crvena tačka u sredini. Računa se na maštu prolaznika. Takođe pored puta se prodaje ručno izrađena keramika koja je prelepa. Nije blesav onaj Čeh na africi što za sobom vuče džipa.

 

Prolazimo kroz varoši imena poput Iskra, Prvi maj... Jednolične betonske zgrade, spomenici socijalizma. Velikoj bronzanoj statui fabričke radnice uzeli su petokraku i umesto nje u ruku joj tutnuli puno malih žutih zvezdica evropske unije. Napolju, ne vidimo puno ljudi.. Priroda je fenomenalna.

 

9hztP_put20081124mg0.jpg

 

Slične slike nas prate kroz Haskovo, Harmanli, Svilengrad. Poslednjih tridesetak kilometara pred granicom pejzažem dominira ogroman krst od betona, ne bi li svima bilo jasno gde je granica između dve vere i dva sveta.

 

555Ny_put20081126rb6.jpg

 

Kolona kamiona nam govori da smo na na domak onog drugog, u koji smo se zaputili i koga znamo samo iz bajki. Pretičemo, dolazimo na začelje kolone privatnih vozila koja se ne pomera. Dolazim na ideju da siđemo sa motora i odguramo motor do policijske kontrole mimo reda. Svako malo stanem, ko fol, da proverim nešto ne bi li izgledalo kao da smo u kvaru. Ljudi negoduju, ali mi prolazimo i za čas preko naših viza, koje ipak nisu istekle, dobijamo pečate. Isti red je i ispred carine, ispred naplate auto-puta, ispred naplate za nešto što se zove - dezinfekcija. Nama niko ništa nije naplatio, niti je kome palo na pamet da proba da nas dezinfikuje.

Prolazimo brzo - gurajući motor. Kasnije, na svakom od dvadeset dva granična prelaza, koliko smo ih ukupno prošli, smo koristili istu tehniku i time uštedeli barem jedan dan. Svako sa sobom nosi svoju kulturu. Balkanci nose hranu i marifetluke.

 

Posle ničije zemlje izbijamo na drugi po veličini granični prelaz na svetu. Veći je jedino onaj između Kalifornije i Meksika. Redovi i nervoza, na ovoj granici, su primereni njenoj veličini. Put je u rupama poput onog okolo Sofije. Đubre je na sve strane, pada mrak, nema rasvete. Vrućina i oblaci komaraca. Ne skidamo sa sebe ništa od opreme, kupamo se u znoju. Očigledno je da ovde ljudi provode puno sati ne bi li došli na red. Hiljade sirena svira u jedan glas. Zavlačimo ruke ispod kaciga ne bi li rukama pokrili uši. Opet smo se dogurali do policije. Šalju nas po markicu za vizu, primaju samo turske lire, menjamo novac u kiosku pored, na vrh prsta nam lepe nalepnicu koja je viza i mašu da ih odnesemo nazad policajcima. Ubrzo dobijamo pečat i Welcome to Turkye. Odgovaramo „Tešekure derem“. U Beogradu smo naučili da kažemo – hvala, doduše pogrešno. Policajac se smeje. Vozi bre – kaže. Viza važi mesec dana, možemo više puta da uđemo i izađemo iz Turske. Divota! Carinicima nismo interesantni, pokazuju nam da prođemo. Mnoštvo drumskih kafana koje su pune. Čim uđu u svoju zemlju Turci staju na prvo mesto da ne napoje domaćeg čaja. I mi smo se zaustavili, popili najskuplji čaj u životu.

 

Vozimo sjajnim auto-putem uz samu granicu sa Grčkom, grabimo preme gradu Edirne, po naški, Jedrene. Balkanski ratovi. Iz mraka izranja veličanstvena džamija sa kupolom poput one na Aja Sofiji u Istanbulu i sa četiri minareta. Takve džamija se, izgleda, samo u Turskoj grade. Da bi ugođaj bio potpun iznad džamije je neko upravo okačio mlad, najmlađi mogući mesec, što se kaže - tanak kao srma. Celim putem kroz tursku i arapske zemlje imali smo ga kao saputnika. U povratku, na istom ovom mestu, nas je i napustio. Dalje znate i sami.

Brzo smo u vrevi centra grada, na taksi stanici pitamo za camping. Postoji camping kod Omera, u tom pravcu. Možemo spavati i na travnjaku džamije. Nema problema, oni će nam čuvati motor i stvari. Ipak ćemo potražiti Omera kamp koji je izvan grada i gužve. Na starom i pomalo zaboravljenom putu ka Istanbulu, kampa nema. Samo par benzinskih pumpi. Primećujemo da su veoma moderne i velike. Stajemo na Shell, gde na parkingu, pod vedrim nebom, desetočlana porodica spava na ogromnom tepihu. Pitamo pumpadžije možemo li i mi tako. Pa naravno, pokazuju nam gde je toalet i gde je mesdžit, mala džamija za putnike namernike. Umesto na tepih, mi naše vreće za spavanje prostiremo preko starog i pocepanog šatorskgo krila stare i pocepane Jugoslovenske narodne armije, koje nam je uz put bilo i čaršav i ćebe i ćilim i stolnjak i asura za plažu i torba za prtljeg i cirada za motor. Modni detalj kakav niko nema. U našim planinarskim vrećama se može spavati u snegu, ali u vreloj turskoj noći malo teže. Morali smo da se skroz zatvorimo u njih pošto je sve bolje od komarca. Pod baterijskom lampom upisujemo u blokče glavne utiske ta dva dana. Sve smo stavili na papir, sada je sve jasno i pod kontrolom. Taj mali dnevnik je ispao jako koristan, pošto intenzitet događanja nije opao. Naprotiv. U jednom trenutku nas je budi patrola žandarmerije, momci nemaju ni dvadeset godina. Pregledavaju nam pasoše i govore nam kako oni čuvena i slavna turska žandarmerija. Kad smo im rekli kako i mi u Beogradu znamo za čuvenu i slavnu tursku žandarmeriju pakuju se u alfa romeo i odlaze. Noć je već svežija, čak nas komarci ostavljaju na miru.

 

oewr0_put20081130hj2.jpg

 

 

  • Podržavam 6

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 364 postova
  • Lokacija: Vancouver
  • Motocikl: CB125 K3

Ljudi, drago mi je da vam se dopada putopis. Hvala na cestitkama. Bogami ima da bidne knjiga.

 

Dane, lektiru sam procitao vise puta. Kupovina malog kompresora je naravoucenije tog korisnog stiva. Fakat, bog da te vidi.

 

Sto se tice otvorenog pitanja oko pritezanja matice na ventilu unutrasnje bogami tesko da se Bogu ili Budi ovako nesto desilo ...na njihovim afrikama. Ja, vala, od sad, odvrcem do kraja.

 

Zege ne bih prodao ni za koje pare na svetu. Na njima pise da je maksimum koji se u njih moze natovariti po koferu 15 kila, mi smo u svakom imali vise nego duplo i opet nista nije puklo, cak ni kad smo pali i navalili se svom tezinom. Na jeftinoj Shad tank torbi odmah je pukao rajsferslus pa smo se mlatili po Damasku da nam to neko popravi.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1777 postova
  • Lokacija: Sibir

Stvarno dobar tekst...

 

A za Kira nema reci... Kao i za njemu slicne, koje sam sretao negde tamo na istoku...

 

 

Ja bez kompresora ne idem vise nigde :D

 

Jel si nosac za kofere pravio ili si kupio TT

 

 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 364 postova
  • Lokacija: Vancouver
  • Motocikl: CB125 K3

 

III

 

Nije ni svanulo, već smo budni. Par metara od nas otkrivamo spavače kojih noćas tu nije bilo. Putnici malog autobusa leže umotani u ćebad i poređani kao sardine. Vozač spava na podu minibusa. Tiho se pakujemo, guramo motor na drugi kraj parkinga ne bi li probudili koga. Pumpadžije piju kafu sa policajcima na pustoj stanici. Na nas niko na obraća pažnju. Vidimo da smo od Edirna podaleko pošto naselja na vidiku nema. Vraćamo se, prema karti, najbliži izlaz na auto-put smo sinoć prošli. Hoćemo što pre u  Istanbul. Jezdimo pitominom Trakije po savršenom putu. Tu i tamo preteknemo poneki kamion. Put ide ravno preko blagih i po nekoliko kilometara prostranih brda. Teški i debeli talasi nepreglednih polja suncokreta. Miriše na zejtin. Do Istanbula ima da se pređe oko dvadesetak takvih talasa. Prve fabrike i skladišta stidljivo se pojavljuju. Pejzaž postaje sve urbaniji.

 

hHJTw_put20081135wk9.jpg

 

Prema putokazima, ima još više od pedeset kilometara do grada. Mi tražimo skretanje za Kumburgaz na Mramornom moru, odakle put uz obalu vodi ka četvrti Bakirkoy, u kojoj se nalazi Londra kamp, u blizini Ataturk aerodroma. Isključujemo se, plaćamo simboličnih 1.75 YTL (novih turskih lira). Tačno jedan evro.

 

404.jpg

 

Put na koji izlazimo isti kao auto-put, samo je besplatan. Saobraćaj je saobraćajni kolaps u četiri trake. Oko nas mamutska naselja. Sve novogradnja. Shvatam da do Istanbula ima još šest-sedam trakijskih brda, kojima su beton i asfalt pojeli svu travu i polja suncokreta. Izgleda stravično. Pokušavamo da se snađemo u haosu u kojem jedino važi zakon jačeg. Kako drugih motorista nema, jasno je da smo mi oni najslabiji. Prizivam veštine vožnje po beogradskim ulicama. Obilazimo, pretičemo, sečemo, trubimo, mašemo rukama, psujemo. Dobro nam ide, za sat vremena smo prešli smo celih dvadeset kilometara. Sve vreme pokušavam da kazaljka temperature motora ne dođe u položaj u kome se pali ventilator za dodatno hlađenje. Ne vredi, ventilator se pali, u nogu mi duva vreo vazduh. Nerviram se, to nam se nadalje dešavalo svaki put kada upadnemo u gužvu ...i nije pestalo da me nervira. Nalazimo Bakirkoy, skrećemo u manje ulice, ljudi nas šalju tamo-amo, obišli smo krug oko aerodroma, izašli na isti glavni put da bi li sličajno pored Shell benzinske pumpe u moru bilborda, reklama, natpisa pronašli malu strelicu Londra Camping. Na kapiji Londre je katanac. Nema više. Vadim jedan od nekoliko papirića u koje sam dva dana pred put upisao po dve tri adrese hostela u nekoliko većih gradova koji su nam na putu. Plan je bio da kampujemo u predgrađima, a sve adrese kojima raspolažemo su u četvrti Sultanahmet, centri centra, majki svih saobraćajnih gužvi. Probijamo se, put izlazi na more. Odjednom, iz vedrog neba se na nas sručuje pljusak, poplava, bežimo pod prvi most. Ispred je more. Gledamo u Bosfor. Desetine ogromnih teretnih brodova koji se tiskaju. Istanbul je majka i svih gužvi na moru. Proveravam nebo, za svaki slučaj, plavo je i dalje, a kiša pljušti. Kasnije smo shvatili da je to najnormalnije.

 

8hCTn_put20081141zs3.jpg

 

Iza mora se uzdižu brda, pa to je Azija! Potom, sa leve strane, prizor sa razglednice. Zlatni rog, na vrhu minareti i kupole Plave džamije i Aje Sofije! Vrištimo. Skačemo na motor, idemo tamo.

 

ewl4Q_put20081149an8.jpg

 

Vozimo sumanuto, penjemo se, spuštamo, penjemo. Kroz lavirint strmih sokaka izbijamo na veliki trg od kaldrme. «Gde je...?», tip mi pokazuje prstom u vis. Dižem glavu i vidim obli vrh ružičastog brda. Aja Sofija.

 

dHtbQ_put20081155ke5.jpg

 

Prekoputa je Plava džamija.

 

sdCUK_put20081159lm1.jpg

 

Prilaze nam policajci. Saobraćaj, parkiranje i zaustavljanje ovde je najstrožije zabranjeno. Umesto da su nam napisali kaznu, iyvode nas na put i  pokazuju  gde je Pejkhanli sokak, u kome se nalazi Cordial hostel, prvi na mom papiriću za ne daj bože.

 

irNrZ_put20081162tm8.jpg

 

Pratimo šine na putu koji se zove Divan, brojimo dve stanice tramvaja. Eto nas. Na recepciji nemamo sreće, upućuju nas u Paris hotel, dvadeset metara niže. Pariz je prepun, ne znaju kome bi još mogli da se obratimo ...osim... dobijam komad papira na kome piše Pansion Turkmen, your second alternative. Parkiramo ispred Turkmena, nema problema za motor, možemo ga ostaviti tu. Kreveta, soba, apartmana ima koliko hoćeš. Atmosfera odudara od one po hostelima. U lobiju sede zabrađene žene i brkati muškarci u košuljama. Klimaju nam Selam alejkum. Klimamo Alejkum selam. Pogađamo se za cenu, cenjkamo se, 25 lira za nas dvoje, sa obaveznim doručkom. Bell boy, mladi Pakistanac, vodi nas u suteren, kroz trpezariju, pa kroz dvorište i hodnik u kome nema svetla do naše šestokrevetne sobe za dvoje, koja je srećom pristojna ...što se za nas dvoje i ne bi moglo reći. Od Beograda se nismo niti jednom svukli, promenili veš, kamoli nešto drugo. Hajde ja, ali Olja... Zaista, niti jednom se nije požalila, a od onih je što za rođendan najviše vole da dobiju parfem ili pomadu. Okupiramo jedino kupatilo na spratu, ribamo se,  šamponom peremo i odeću. Izlazi crno. Oblačimo rezervno odelo, izlećemo na ulicu. Gde ćemo prvo? Pešačimo uz brdo, ka minaretima Plave džamije. Na poznatom trgu samo fijakeri. Turisti svih boja i rasa. Japanci nose otvorene kišobrane iako je kiša prestala pre četiri sata. Aja Sofija je ponedeljkom zatvorena za posetioce. Slikamo se sa poslednjim sendvičem, da se vidi dokle je dobacilo naših majki ruku delo.

 

9vmTC_put20081178wp1.jpg

 

Malo dalje ulazimo u prvo dvorište sultanove palate. Do sultanovog keveta ima sedam ovakvih dvorišra i svako je opasano debelim zidom tvrđave. Umesto prodavaca balona i šećerne vune na kapiji stoje čuveni i slavni turski žandari sa automatskim puškama. Ispod svoda je predivan kaligrafski ornament od zlata. Potpis Osmanlija. Guramo se sa turistima. Fleševi sevaju sa svih strana. Čujemo srpski jezik, ustvari srpske psovke. Sa jedne strane pogled puca na Bosfor i azijski deo grada. Stojimo, gledamo i ne verujemo. Sultanova palata i harem nas više ne interesuju. Ostavljamo turiste da se dive zidovima i travnjacima. Ponovo prolazimo pored Aje Sofije, idemo ka Plavoj džamiji.

 

KHIBH_put20081168zp1.jpg

 

Niko ne traži kartu ili novac za ulaz, postoji samo pult na kome se može ostaviti dobrovoljni prilog i za uzvrat dobiti manju ili veću zahvalnicu što ste pomogli Plavu džamiju. Svaki spomenik kulture na ovom svetu, na ovaj način, bi trebalo da je dostupan. Na ulazu Olja dobija maramu, da se pokrije, a ja oblačim suknju do poda. Dobijamo i plastične kese u kojima ćemo poneti svoju obuću.

 

gQDk9_put20081189tt3.jpg

 

Jednom sam čuo legendu, da je, nekada davno, svijetli sultan naredio svom najboljem meštaru da digne džamiju koja će biti veća i starija od Aje Sofije, pošto sa njom nikako izać na kraj. Dodijalo više i bogu i narodu to jeste-nije. Napraviše Turci Plavu džamiju, najbolje što mogaše, a mogaše puno, i do Beča doć'. Džamija bi gotova, ali avaj, nekim slučajem, ispade da fali koji centimetar da nadvisi Aju Sofiju. Džaba šest minareta, ostade Plava džamija sa srebrnom medaljom. Bez čega ostade meštar koji je gradio, bolje da ne znam. Svejedno, zaštitni znak fantastičnog Istanbula je bezbeli ona. O tome šta se nalazi spolja i unutra napisane su knjige, studije i doktorati, ja bih samo dao da sa se na izlazu napiše – Poštovani posetioci, sada možete da zatvorite usta.

 

vjYHV_put20081202gj3.jpg

 

jvlsS_put20081190tz9.jpg

 

4YUiZ_put20081195na1.jpg

 

Malo ko zna da bronzanu medalju na Zlatnom rogu nosi džamija Mehmetpaše Sokolovića. Naš Pansion Turkmen je jednu ulicu iznad. Ništa nije džaba, ništa nije uzalud.

 

Olja i ja imamo običaj da, na ulici, sednemo na neke stepenice ili zidić, posmatramo šta se zbiva i pijemo pivo. Na Istoku svi to rade, jedino se umesto piva pije čaj. Ispred svake radnje, na počasnom mestu, stoji samovar, ne bi li uvek bio na dohvat ruke. Nekada je u Turskoj kafa bila nacionalno piće, ali je ser Lipton svojim brodovima i čajem uspeo da osvoji i promeni skoro ceo svet ...na bolje. Od vrućine i dehidracije ne postoji bolji lek od čaja. Balkan je ostao veran turskoj kafi i čaj se pije samo po kazni, u slučaju bolesti.

 

8FjDf_put20081207hi4.jpg

 

Pitamo nekog bucmastog zanatliju gde se nalazi njegov omiljeni restoran. Pokazuje prstom ka krovu i govori Doi Doi. Na krovu? Na krovu, Doi Doi na krovu. Dižemo glave, umesto Aje Sofije ovoga puta vidimo nešto nalik na šator preko celog krova zgrade. Bucko se smeje, pokazuje prstom gore i klima glavom. Doi Doi. Izgleda da u Istanbulu sve dolazi sa neba. Za ovakav razgovor na turskom nama je potrebno oko deset minuta. Nosimo Turski sa izgovorom koji je sastavljen od 4000 najbesmislenijih i najnepotrebnijih fraza i izraza na svetu. Molim da razdeljak bude sa ove strane. Pokažite jezik. Ipak, pod naslovom Odmor se nalazi moj favorit: Imdat! boguluyorum! – Upomoć! Davim se! Zamišljam davljenika koji se hvata za Nolitov Turski sa izgovorom.

 

pvpgN_put20081213ic2.jpg

 

Ulazimo u restoran, miriše dobro. Stepenicama se penjemo na krov koji je u hladovini ogromnog belog platna. Zidova sa strane nema, tako da kroz hladovinu pirka ugodan povetarac. Pogled puca na sve četiri strane Sultanahmet, džamije, Azija, Bosfor. Konobar nam donosi čaj bez da smo ga išta pitali. Neko je pametno dao da se na jelovniku odštampaju fotografije jela koja se nude. Olja bira neki od dvadeset vrsta ćevapa, a ja prstom ubadam u sliku nekakvog tavčeta sa kuvanom jagnjetinom i povrćem. Uželeo sam se nečega na kašiku ...i salate. Zanatlija debeljko koji nas je ovde poslao nije nas prevario. Na kraju baklave i čaj.

 

Acg7a_put20081211ml0.jpg

 

Red je da se promuvamo po nekom od bazara. Obišli smo dva manja. Ako izuzmemo suvenire za turiste koji su svuda na svetu isto đubre, ono što se po izlozima radnjica može videti predstavlja čudo, ravnopravno čudima geografije, istorije i arhitekture. U oduševljenju smo zaboravili da se tu kupuje. Nismo u galeriji. Na kraju smo u Istanbulu kupili samo jedan upaljač. Sklanjamo se u neki budžak, da čulima damo minut pauze. Iz jednog od mračnih i ni po čemu primamljivih hodnika dopire žamor. Umalo ne polomismo noge pre nego se nađosmo u poluzasvođenom dvorištu starijem i od Turske carevine. Na stolicama, sofama, kanabetima, krevetima, taburetima, jastucima, tepisima i  hasurama baškari se pedesetak pušača nargile. Dim se može nožem seći. Odmah primećujemio da ovde stranci ne zalaze. Biramo nešto nalik na separe. Smeštamo se među desetak pušača, među kojima je i par devojaka.

 

nSwr0_put20081225mw4.jpg

 

Ispred svakoga je po nargila, čaj. Koji duvan želite? Neki dobar. Aplle tobacco, very good ser. Stiže naša nargilu, visoka oko metar, crevo je kao i na svim ostalim vezano u neki čvor oko vrata i posude sa vodom. Drška je dugačka više pola metra, teška je i presvučena nečim što najviše liči na tepih. Svi te drške drže na grudima, meko, kao da drže bebe. Ne vidimo da postoje dve iste nargile. Na vrhu svake je keramička posuda zapremine čaše za čaj, oko decilitar, u kojoj se nalazi duvan. Preko nje je prevučena aluminijumska folija sa nekoliko, čačkalicom probišenih, rupica. Na tu foliju se stavlja užareni ćumur. Tu su i dve sterilisane plastične muštiklice koje se utaknu u dršku nargile i kroz koje se puši. Nije nam jasno zašto nismo dobili žar. Kako da pušimo? Ubrzo se pojavljuje momak čiji je jedini posao da proverava da li je stanje žara na svakoj nargili po propisu. Posebnom hvataljkom sklanja previše sagorele komadiće i zamenjuje ih novim koje nosi u nečemu što podseća na džinovsko kandilo. Dolazi do nas, bez reči stavlja ugljen i odlazi mašući i dimeći svojim kandilom. Krećem da uvlačim dim kao na cigareti. Ništa. Malo jače, opet ništa. Uvlačim iz sve snage punim plućima. Voda klokoće. Izbacujem oblak dima poput parne lokomotive. Gledam druge, svi uvlače punim plućima i izbacuju slične oblake. Shvatam zašto neko Puši kao Turčin. Eto nama novog momka, pita šta želimo popiti. Čaj. Koji čaj? Pa, onaj crveni. Apple tea, very good ser. Pušimo i pijemo čaj. Prekoputa, u uglu, jedan brka nam daje nekakve signale podizanjem obrva. Obrve nisu puno manje od brkova. Pokazuje prstom na svoj čaj koji je u velikoj staklenoj čaši i koji je za razliku od našeg pun nekakvih trava. Zelene je boje. Ja klimam glavom u znak odobravanja. Stiže nam čaj poput njegovog. Zaista prekrasno. Hvala, nazdravljamo. Brka stavi ruku na grudi i blago se nakloni. Pitamo momka koji je zadužen za piće kakav je to čaj. Ada cay ser.

Svako se bavi svojim merakom.. Niz lulicu sa duvanom kreće da curi katran. Nas dvoje smo potpuno omamljeni. Ni drugi nisu ništa bolji. Jedan pokušava da kuca na laptopu, ali nešto slabo mu ide. Duvan je prejak, imamo osećaj da smo popušili po kutiju cigareta u roku od pet minuta.Dva najglasnija momka u pušionici nas pitaju odakle smo, gde idemo. Predstavljaju se kao vlasnici radionice za proizvodnju nargila. Sve nargile u ovom salonu su oni napravili i gazda je njihov very good friend. Dobijamo kratak kurs pravilnog rukovanja žarom. Komadići treba da su poređani po rubovima lule a ne nagomilani na sredinu. Pepeo se skida tako što se malom hvataljkom uzme komadić žara, tresne o limeni tanjir nargile, da otpadne žar, pa vrati nazad. Brka koji nam je poslao čaj sada daje signale obrvama punom brzinom i pokazuje rukom nešto u stilu da prestanemo razgovor. Mi nastavljamo priču. Daju nam da probamo dim iz njihove nargile. Najbolji duvan je onaj arapski, iz Egipta, kakav oni puše. Osetio sam oštrinu i manje arome. Ovaj što mi pušimo je tradicionalna aroma od jabuke. Postoje i arome ananasa, banane, dinje, lubenice, kapućina... Probamo kapućino, kao da si spalio jedan. U proseku,  pušenje ovakve nargile traje između dva i po i tri sata! Stvarno, više od pola sata smo ovde a da se niko nije pomerio. Pitaju me šta mislim koliko vredi jedna nargila. U bazaru sam video po koliko se prodaju. U glavi režem cenu iz bazara na pola, na jednu trećinu, izgovaram jednu četvrtinu. Izgleda da sam pogodio. Dobijamo vizit kartu, da svratimo, dobićemo jedne na poklon. Brka se uznemirio preko svake mere. Odjednom skoči na noge, uhvati nas za ramena i na brzinu izvede napolje usput plativši svoj i naš ceh (koji uopšte nije mali, nargila nije jeftino zadovoljstvo). Momci sa kojima smo pričali su ozloglašeni kriminalci. Sve vreme uzbuđeno ponavlja jednu reč – Topeka. Okreće da vidi prati li nas ko. Govori turski, deset reči u sekundi.. Šta ti je bre Brko? Kakva Topeka? Gura nas u taksi. E pa nećeš vala. Pokazujem ka tramvajskoj stanici na koju se može ući jedino kada se ubaci novčić ili žeton. Kada se uđe nema nazad osim da preskačeš ogradu. Propuštam Brku da uđe prvi, Olja i ja se okrećemo na peti i nestajemo iza prvog ugla. Brka ostaje na stanici na kojoj tramvaj čeka i jedan policajac. Pošto nam je noćnog provoda dovoljno, za deset minuta smo ispred Turkmena. Ja se tu i tamo osvrćem. Pitam recepcionara šta je Topeka. Čudi nam se. Topeka je kvart poznat po trgovini narkoticima. Topeka no good.

 

Nt8It_put20081214zv0.jpg

 

 

 

  • Podržavam 3

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1777 postova
  • Lokacija: Sibir

haha izgleda da se svakom u Istanbulu desi ta situacija, da jedan turcin oce da te prevari a drugi da ti pomogne... A u stvari ne znas ni sam sta ko ustvari hoce ;D

 

Mozda je brka stvarno hteo da bude smeker i da vam pomogne, a vi ga ispalili, a mozda i nije...

 

Ovo je stvarno uzivanje citati, stvarno moze da bude knjiga, i to bez slika, jel teks je takav da postice mastu, a slike je malo ogranicavaju.

Recimo, dobro je da nema slike Brke sa velikim obrvama, jel on sad u mojoj glavi izgleda totalno suludo ;D, nema sanse da tako izgleda u javi

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 364 postova
  • Lokacija: Vancouver
  • Motocikl: CB125 K3

Jes, i ja da sam kasnije video brkinu sliku ne bi mi na pamep palo da ga uopste opisujem. Slike u glavi se ne podudaraju sa onim sa kamere. Ne zamerite.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Teoreticar ..., 12089 postova
  • Lokacija: Lazarevac
  • Motocikl: BMW R1200GS Adv

Ovo je stvarno uzivanje citati, stvarno moze da bude knjiga, i to bez slika, jel teks je takav da postice mastu, a slike je malo ogranicavaju.

Recimo, dobro je da nema slike Brke sa velikim obrvama, jel on sad u mojoj glavi izgleda totalno suludo ;D, nema sanse da tako izgleda u javi

 

Ja ga zamisljam kao coveka od oko pedeset godina, u kosulji na strafte i sirokim pantalonama i sandalama. Ima trsavu kosu i lice puno rupica od nekadasnjih bubuljica. Naravno, brkovi i obrve se podrazumevaju.

 

Matijak, zbog tvog putopisa umalo ostadoh da radim prekovremeno...

 

Jes, i ja da sam kasnije video brkinu sliku ne bi mi na pamep palo da ga uopste opisujem. Slike u glavi se ne podudaraju sa onim sa kamere. Ne zamerite.

 

Ti si jos tu? Ne pises????

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1260 postova
  • Lokacija: Chicago

Ovo je stvarno uzivanje citati, stvarno moze da bude knjiga, i to bez slika, jel teks je takav da postice mastu, a slike je malo ogranicavaju.

Recimo, dobro je da nema slike Brke sa velikim obrvama, jel on sad u mojoj glavi izgleda totalno suludo ;D, nema sanse da tako izgleda u javi

Staljin i Sadam  ;D

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1898 postova
  • Lokacija: Sumadija GM
  • Motocikl: BMW F650

Ja tog brku zamisljam kao onaj lik iz filmova Carlija Caplina, ona gromada od coveka u odnosu na Carlija. Mislim da znate na koga mislim.

A pretpostavljam da je sutra nastavak.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 364 postova
  • Lokacija: Vancouver
  • Motocikl: CB125 K3

 

 

IV

 

Celu noć je padala kiša. Za doručkom, u trpezariji Pansiona Turkmen koji, pored tople vode, nudi dvadeset modernih soba za utehu (comfort), obeduju samo turisti iz muslimanskih zemalja, uglavnom Arapi bez naftnog izvora u bašti. Slušamo njihov jezik i pitamo se kako ćemo se sporazumevati posle Turske. Već ovde nam ne ide - nikako. Izuzetak je dubok i ravan glas koji kao da čita vesti. Savršen engleski. Prepoznajem motoraške termine. Prosedi vitalni gospodin, mladom arapskom bračnom paru, prepričava zgode i nezgode iz motoraškog života. Vesti traju. Srećom, na sebi nemamo ništa od opreme što bi nas moglo odati kao vlasnike parkirane afrike ispred hotela. Dosta mi je priče o gumama, uljima, paknovima, lancima, lančanicima... Bežimo na sokak. Pre nego što krenemo ka Ankari želimo videti unutrašnjost Aje Sofije i čuvenu Istanbulsku cisternu. Nismo imali sreće. Redovi su dugački stotinama metara. Šetamo sokacima u kojima nema turista. Kao i na Baš Čaršiji u Sarajevu, svaki sokak ili nekoliko njih okuplja zanatlije jednog esnafa. Šetamo se Saračima, Kazandžilukom. Tražim Kujundžiluk, ne bih li sreo duha svog predaka po kome nosim prezime, koji je ovde, prema usmenoj legendi, pre više od 500 godina, kao zarobljenik, izučio kujundžijski, tj. zlatarski  zanat. Kujundžije su jet set među zanatlijama, ugledni i bogati. U Turskoj se  bave se i menjanjem novca. Pri zameni, daju bolji kurs od državne banke.

 

Umesto na gomile srebra i zlata put nas nanosi na ultimativno remek delo mehanike. Pokretna presa za pomorandže, jednosed, na ljudski pogon. Da bi se videlo kako ovo čudo radi potrebno je pokazati dva prsta i izvesti imitaciju ispijanja čaše. Majstor iz gajbe vadi nekih četiri kila pomorandži, svaku seče na pola i jednu po jednu ubacuje u čarobni stroj. Povlači ogromnu ručicu, u kriglu teče žuti sok. Spretno menja polutke, ručica leti gore dole. Od sada pa nadalje problem sa nedostatkom vitamina je rešen. Genijalni pronalazač ovog rols rojsa ostao je anoniman. Jednog dana kupiću jedan, već se vidim kako, na Skadarliji, potežem polugu. Učenici, vojnici, penzioneri po pola cene. Kompenzacija traume iz detinjstva što nisam postao prodavač viršli u crvenom PKB kiosku.

 

Odjednom, protrčava muškarac obliven krvlju, drži se za lice. Za njim trči drugi sa velikim skalperom u ruci. Liči na Brku. Pa nije ni čudo, ovde negde je i pušionica od sinoć. Definitivno, ovaj kraj nije za šetnju sa otvorenim kišobranom pod vedrim nebom.

 

Vreme je da se krene dalje. Vraćamo se do Turkmena, plaćamo hotel koliko smo se dogovorili. Dok pakujemo prtljag na motor čujemo poznati glas. Prosedi vitalni gospodin  nam se osmehuje. Opet vesti. Svaka reč koja izlazi iz usta ovog gospodina strogo poštuje ograničenje brzine. Vozi BMW RT ...neki broj... Motor je uredno parkiran preko puta, pod ciradom. Nisam ga ni primetio. Ima probleme sa prednjom gumom. Dimenzije guma su potpuno drugačije od naših. Nudimo da odemo u internet kafe i pokušamo pronaći adresu nekog prodavca moto guma u Istanbulu. Sigurno ih ima. Gospodinu nije pravo što mu nudimo pomoć poput one da nepismenom čoveku napišemo pismo. On je Englez i profesor je engleskog jezika. Oljin kolega! Oooh, how delightful ...ti likovi kucaju po tastaturi svim prstima bez da gledaju. Tema se prebacuje na englesku književnost i slično, ali ne zadugo. Gospodin na BMW ima 72 godine, sada živi u Australiji i na putu je tačno pola godine. Iz Australije je brodom prebacio motor u Rusiju koju prešao je uzduž i popreko, sa svim mogućim i nemogućim bivšim i manje bivšim republikama ne bi li se dočepao Turske i Istanbula. Dobro je što govori polako, pošto bi inače morao da mi sve to ponovi još jednom. Guma mu se raspala pa je potrebna zamena. Opet Metzeler. Pitam ga zašto kupuje to smeće. On nas pita jesmo li videli neki internet kafe u blizini. Jesmo, u onom pravcu, opraštamo se. Jedni drugima želimo puno sunčanih kilometara.

 

Sa Sultanahmeta spuštamo se na obalu, prelazimo most koji nas prebacuje u Beyoglu, isto na evropskoj strani.

 

1U4vT_put20081227xn8.jpg

 

Beyoglu je mnogo više evropski građen, drugačiji od svega pre toga. Istanbul ima pun rukav kečeva ...tačnije oba rukava. Čitava obala tog grada je velika putnička i trajektna luka. Mreža gradskog brodskog saobraćaja prebacuje ljude i robu duž svih obala a ne samo sa kontinenta na kontinent. Beyoglu tu nije izuzetak. Gužva i strka.

 

lKKcD_put20081231wm1.jpg

 

Prolazeći ulicama pomišljam kako bi u Istanbulu svaki čovek trebao da poživi koju godinu. U svakom kvartu po jednu.

 

UM6y6_put20081232kn4.jpg

 

Pantomimom pitamo taksistu sa ogromnim turbanom kuda se ide za veliki most koji ide preko mora. Pokazuje nam da idemo za njim. Pratimo žuti taksi, napuštamo obalu, penjemo se, nemamo vremena za razgledanje pošto se u onom turbanu očito krije mlazni motor. Vidimo most, usporavamo, hoću da uživamo u premijeri.

 

u5np1_put20081240mq9.jpg

 

Milimo preko Bosfora, ne znamo na koju stranu ćemo pre okrenuti glavu. Olja pravi par snimaka.

 

o2AY6_put20081243wi9.jpg

 

Ispred nas tabla – Welcome to Asia.

 

zxVzj_put20081246tt5.jpg

 

Iza table velika naplatna rampa, pogledom tražim iznad koje rampe piše – nakit ili cash. Postoje samo dva natpisa, OGS i KGS. Biramo KGS, stajemo u red. Vidim da ljudi ubaciju nekakve kartice i da se rampa otvara. Nema nakita. Sve je automatski, nema ljudi. Nazad više ne možemo da se okrenemo. Dolazimo na red. Otvori se Sezame. Otvori se Surdulice. Otvori se Supice. Pritiskamo dugme interfona da priupitamo Ali Babu za novi pasvord. Ne zvuči ni malo oduševljeno. Dapače. Iza nas se stvara kolona, trube nam. Gde li sam ono stavio Turski sa izgovorom, da nekom spretnom frazicom sredimo situaciju pa  svi zajedno, u zdravlju i veselju, odemo kod frizera da nam udari po razdeljak. Vozač prvog automobila iza nas izlazi, gura svoju karticu u automat, diže se rampa. Nešto nam govori mada ne verujem da je reč o dobrodošlici u Aziju. Stavljam ruku na grudi, lagano se klanjam i kažem - Tešekur edijorum. Naučili smo pravilno da kažemo hvala. Vozač u trenutku menja boju lica i glasa, stavlja ruku na grudi, zatvara oči i uz blagi naklon mirno izgovara – Bir šej delig, nema na čemu. Uđosmo u Aziju ko oni  što se na autobuskoj stanici provlače ispod rampe da ne bi platili žeton za ulazak na peron. Srećom, Turci svoje rampe ne premazuju prljavim uljem ne bi li se odeća onih što se provlače ili preskaču uflekala tako da se jedino može baciti. To je ipak Šabački specijalitet.

 

Put vodi u brdo. Izlazimo iz Istanbulske sparine koja guši. U krajoliku pod okupacijom armije betonskih klonova nema olakšanja.

 

oOug9_put20081248jm2.jpg

 

Soliteri, novoizgrađana naselja koja se protežu dokle god pogled seže. Novobeogradski blokovi su u poređenju sa ovim botanička bašta. Puno zgrada je nenaseljeno iako je sve spremno. Čeka se samo na paraf ugovora o uzimanju stambenog kredita. 20, 30, 40, 1000 godina. Šejtan ima puno različitih formulara za svoje ugovore ...i jedan pečat.

 

eV3rm_put20081249uy3.jpg

 

Do Izmita ima nešto manje od sto kilometara. Negde na pola, grozomorna naselja ustupaju mesto industrijskim gigantima. Dno ledenog brega. Zagađenje vazduha je vidljivo i pored vetra koji samo što nas ne obori. Smrdi.

 

Taj deo puta je meni bio jedan od najtežih za vožnju. Grozan spoj nepovoljnih i opasnih okolnosti. Bočni vetar nas jako udara. Da bi održali ravnotežu vozimo nagnuti na stranu sa koje duva vetar. Kada stane, imam osećaj da ćemo, tako nagnuti, pasti. Moramo da vozimo polako. Vetar nas, svejedno, metrima šeta levo-desno. Kamioni nas pretiču, pošto smo spori, stvarajući zavetrinu. Tada moramo da se cimamo i ispravljamo. Kada nas preteknu dočekuje nas udar vetra, moram da obaram motor. Najsporija traka kojom vozimo ima ulegnuća u asfaltu, tragove koje su vremenom napravila najsporija i najteža vozila u vrelom i mekom asfaltu. Sredina je grbava i masna od ulja koje curi iz teretnih mašina. Raspali kamion ispred nas seje žito po auto-putu. Ne mogu da ga preteknem. Horor. Što reče drug Vlada iz Novog Sada – Motoraški hleb je hleb sa sedam kora.

 

Ponovo vidimo more, početak Izmitskog zaliva. Industrija je ovde, pored kontinenta, zauzela i čitavu obalu i more. Ogromni terminali, naftovodi, gasovodi, rafinerije, skladišta. Bakarski zaliv, pored Rijeke, u poređenju sa Izmitskim, je netaknuta koralna uvalica na polinežanskom ostrvu. Put prolazi iznad Izmita. Pored pumpe je Burger King restoran. Stajemo, tak sad vidim koliko duva. Od vetra, pešaci hodaju kao pijanci. Bacam se na hranu kao da mi je zadnja. Olja gleda jesam li poludeo. Ona je usput baš fino dremnula. Znam, opalila me kacigom više puta. Kaže da je nemoguće kontrolisati to spavanje, kao da ti neko da inekciju... Kasnije smo to, donekle, rešavali tako što smo u koferu uvek imali spremnu koka-kolu ili nešto slično sa puno kofeina.

 

Dižemo se iznad obale, penjemo se u prave planine. Prelepo. Uspon traje desetinama kilometara. Prava Turska, Anadolija, počinje ovde negde.

 

Z1RAy_put20081255jq8.jpg

 

Planinski pejzaži se smenjuju. Na dobrom smo putu.

 

N4LTF_put20081263ma7.jpg

 

Nema puno naselja. Tu i tamo proviri po koji minaret.

 

zr3HI_put20081264np6.jpg

 

Na prevoju Bolu, put je na oko hiljadu metara nadmorske visine. Veče se lagano spušta i postaje hladno. Olja oblači kišni kombinezon da bi se zagrejala. Do Ankare ima još nekih stotinak kilometara. Vozićemo još malo, prespavaćemo, u vrećama, na nekoj pumpi da bi sutra ujutro bili u Ankari. Posle pola sata stajemo negde u planini, na pumpu Opet, koje su po čistoći toaleta pez premca. Mnogi hotelski gosti bi mogli da nam pozavide na onome šta dobijamo uz četiri kvadrata besplatnog parkinga. Širimo naše šatorsko krilo, naduvavamo podloške za spavanje, prostiremo vreće. Društvo nam pravi mačak dok ne drugom kraju parkinga neki turski Paja Vujisić nije, iz autobusa, izneo roštilj ...da počasti svoje putnike, mladi fudbalerskii tim.

 

kOIdf_put20081272uy4.jpg

  • Podržavam 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 469 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Honda CBR 1100 XX Blackbird SUZUKI DR 800 BIG, Yamaha DT125MX, Yamaha TZR 125

Šejtan ima puno različitih formulara za svoje ugovore ...i jedan pečat.

 

Olja i Matija,

BRAVO

 

Daj jos  ;D

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 3121 postova
  • Lokacija: Svilajnac
  • Motocikl: '75 Honda cb 750F ss / '83 Jawa babetta typ. 207

Veoma lep putopis...

Tekst je ekstra (kao da sam putovao sa Vama)slike dodju onako, "uz-put" mada nisu potrebne!!

Sta reci vise osim, BRAVO !

 

P.S.'Ajmo dalje...

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja