Jump to content

Moto Zajednica

New Delhi - Mukhtinath 5600km u 9 dana

Recommended Posts

  • Svrati ponekad, 145 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: KTM 890 Duke 2022

Posle dosta vremena, još malo pa deset godina, i nebrojeno nagovaranja od Arakisa, nakanih se da napokon napišem kompletan putopis, moto berza je objavila njihovu skraćenu verziju al još sunca nije videla cela priča.

 

Ali kako dolikuje malo upoznavanja pre nego krenem. Dosta vas me ovde poznaje a verovatno još više me i ne poznaje. Može se reći da nisam preterano društven tip osobe, al jbg..ne može baš sve. U svet motora su me uveli drugari još davne 88-89 godine...dugo vremena sam ih gledala kako sređuju popravljaju i stalno nešto rade oko tad prelepog MZ ETZ 250. Uvek sam bila uz njih i učestvovala u nebrojenim rasklapanjima i sklapanjima i moram reći za razliku od ostalih „devojki“ uživala da su mi ruke masne i da gledam kako se to tamo pokreće pomera itd. Jelena tatin sin.

Da ne dužim sa time puno, moj ulazak u svet motocikala je bio veoma detaljan, pre nego su mi dopustili da probam da vozim MZa morala sam znati 80% „šta ako“, morala sam naučiti da ga podignem sa zemlje, to je bilo Trti i Marku super smešno, devojče od 30kg pokušava da digne mrcinu od 200+kg...onda bez vožnje i sa svom opremom koju su mogli staviti na mene, guranje motora uzbrdo-nizbrdo i tako više puta. Tako su prošle te godine i dok su se druge devojke mog uzrasta šminkale i gledale kako da privuku momke ja sam bila u drušvtu malo starijih al super ljudi koji su se ozbiljno potrudili da mi utuve u glavu neke osnovne stvari vezane za motociklizam. Išli smo na Ušće, mali krug, veliki krug, gledali trke, svađe...i nekako je prošlo to vreme.

 

Posle više ni sama ne znam broja koliko pređenih kilometara, padova, popravki itd i jedne veoma dugačke pauze u vožnji motora iz koje nisam ni sama znala kako da izađem, 2013te godine u Martu-Aprilu nađem se po četvrti put u New Delhiju kod prijatelja Indijca kao gost.

Poslove koje sam imala završila sam i mogu reći da sam se ubijala od dosade. Počela sam razmišljati da skratim boravak i prebukiram kartu i vratim se u Beograd tu ideju podelih sa Abhishekom, starim prijateljem. Već sam počela gledati koje su opcije pomeranja datuma na avio karti kod Aeroflota, kad je Abhi utrčao u sobu i viknuo „J lets go out and ride my baby, i have fixed it“

Momentat tišine i zbunjenosti...u neverici sam ga pogledala i promrndžala kakvu bre „baby“...tu mi on objasni da je nasledio od oca svog stari Royal Enfield Electra motor koji je bio na servisu eto do tog dana...izađemo napolje i imadoh šta videti.

 

Crveni Royal Enfield Electra 350cc jedan cilindar 4 taktni motor, tanke ćoškaste gume, žičane felne, sedište kao na MZu, rogobatni ogromni čelični krešbarovi i nosači kofera, mrljav i prljav cilindar, okrugli satovi, okrugao veliki far, KURBLA...(naknadno ugrađeno električno paljenje koje više nije radilo nego što je radilo).

 

baby.thumb.jpg.df95b0ca3d6a74a0351ac79cde8b3271.jpg

 

....ali ja nemam opremu!...

Kaže Abhi, nema veze imam ja rezervnu kacigu, nadam se da ti nije velika...fuck jeste..ali jbt vožnja motorom...aaaaaaaaaa....

Ali čekaj a jakna... „fuck it J, do you really need a jacket at 40+??“...

Ummmm jok ja...a gde idemo?, a jel mogu ja da ga provozam, a...bla bla bla?

„If you stop asking fucking questions, i may let you try it out...now hop on...“

 

O bogca ti tvoga kao da me je torpedovalo u detinjstvo, miris benzina i sagorelog ulja, i jedno super udobno mekano sedište...i osmeh od uha do uha. To je bio momenat kad sam shvatila da ipak ne mogu bez motora i rešila da kad se vratim za BG moram sebi nabaviti motocikl.

Enfield je relativno tih motor, jako udoban i za vozača i za suvozača što će se pokazati jako dobrom osobinom veoma brzo. Otišli smo do India Gate i tamo se susreli sa još gomilom motorista, bejaše neki praznik i oni su odlučili da naprave malu vožnju (od jedno 500motocikala) po Delhiju, što je samo po sebi iskustvo za sebe. Jako su dobro organizovani i za divno čudo u onoj njihovoj džungli od 23 miliona stanovnika gde je 2/3 konstantno u nekom pokretu to sve funkcioniše. Da Indija je bila kolonija Velike Britanije pa voze naopakom stranom i sve je izvrnuto.

Bobmc.thumb.jpg.9658bdc7bd80e94a6a7ad2a292e7a314.jpg

 

Da, i još jedna super zanimljiva i ni malo zabavna stvar je to da Enfield ima doboš kočnice i napred i pozadi, što će se uskoro pokazati mnogo zajebanim. Pošto smo rešili da sa par drugara odemo do "roadside daba" ili ulične prodavnice/restorana da večeramo i to skroz na drugom kraju Delhija ubrzo smo se popakovali i otišli, pridružio nam se i jedan skroz čudan lik Bobbee Singh koji je inače oženjen našom ženom, tad prvi put videh Enfielda sa side car, i nije moglo da prođe bez fotki. Bobbee nas je slikao. Na slici su sa kacigom Abhi, onda Nithin koji je neki kompjuterski frik i ja.

2.thumb.jpg.ac9e41e1516f3791b8f856355d2de3e5.jpg

 

Pre nego smo otišli kući, nagovorih Abhija da skoknemo do Shiv-a, koji živi tu u blizini i jedan je od retkih ljudi koji u Indiji poseduju Hayabusu. Tu sam se sa njim dogovorila da je isprobam na njihovoj stazi Buddh.  Shiv i moja malenkost. 

shiv.jpg.5fccaf1439980769387bc15e21d9cad1.jpg

 

Busa, je super motor, posle kruga zagrevanja i upoznavanja sa stazom napravih još cela dva kruga i siđoh sa nje tresući se kao prutić...vratih motor i rekoh ja ću sa ovime poginuti, nit me oseća nit ima granice.

busaaaa.thumb.jpg.50a4e1106e40d768d4638bd194220e7f.jpg

Čizme broj veće, jakna Abhijeva, kaciga i rukavice od Shiva...i idemooo..bela zver...

Nije ovo poenta ovog putopisa ali mi je bilo interesantno podeliti koliko su ljudi u Indiji u stvari prijatni i gostoljubivi. Totalna suprotnost onome što se predstavlja na TVu. Dva dana posle Budh-a, Abhi je došao sav blesav i prvo što je pitao je da li imam multientry vizu...na šta je dobio potvrdan odgovor i naravno pitanje..a što?

Hoćeš li samnom do Nepala? 

Nepala?, koj ću andrak tamo, tamo svi oni ludaci harekrišne bla truć idu...

Kaže meni Abhi, ma bre idemo do izvorišta Gange, to ti je mesto Mukhtinath i nalazi se na 5300mnv na Himalajima...i idemo motorom.

Kojim motorom? Namrčih se tu kao nevreme, kaže meni Abhi, pa idemo sa mojim motorom. Idemo sa baby...

Hajd' ionako nemam šta drugo raditi...i tako je krenula avantura. Nastavak sledi.

  • Sviđa mi se 38
  • Hvala 2
  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 135 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: BMW r1250gsa

Bravo.... bravo za mladost, lucidnost, hrabrost, otvorenost prema iskustvu....

Podsetilo me na sva moja iskustva u Indiji gde u toku dana donosis odluke da krenes na životni put... daleko... 

Sa nestrpljenjem cekam nastavak i jako mu se radujem...

  • Hvala 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 145 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: KTM 890 Duke 2022

Uhvatih još malo slobodnog vremena pa da dodam još jedan deo. Na žalost hard disk sa slikama i još gomilom drugih stvari je stradao, uspeh pokupiti neke, ne baš sve i nadam se da će moći da dočaraju bar deo avanture. 

 

......Sledećeg dana smo ustali ranije ujutru da izbegnemo vrućinu i otišli da kupimo rezervne delove za Enfilda, sajle, paknove, unutrašnje gume, ulje i sve što nam je palo na pamet...posle toga smo otišli da ja sebi kupim jednu finu mesh jaknu i rukavice. Bilo mi je sve skoro pa nerealno. Raspitali smo se za vizu za „non Indian residents“ za Nepal, i saznali da se na granici kupuje viza u trajanju 15 ili 21 dan.

 

Dogovor je pao krećemo u 3am sledećeg dana da bi smo izbegli vrućinu, u to vreme je u Delhiju temperatura varirala od 42 do 45 C.  Stvari smo spremili i popakovali još uveče. Oko 19h smo se pozdravili i na spavanjac, čekalo nas je dobrih 550km do granice sa Nepalom, i planirali smo to da prođemo u jednom danu i da nađemo prenoćište kad uđemo na Nepal.

 

Rano jutro i mir i tišina napolju, to je skoro pa neverovatno za Delhi, napakovasmo motor, sve lepo zavezasmo, sedosmo i oko 3:45am smo već bili na putu. Nad asfaltom u to doba dana lebdi blaga izmaglica, ulice su puste i čiste. Deluje nerealno kao grad duhova.

Jako malo ljudi ima na ulicama, radnje su zatvorene ali i benzinske pumpe, te smo odlučili da kasnije natočimo gorivo. Dogovorili smo se da vozimo deonice i da se menjamo na mestu vozača.

Kako je jutro odmicalo tako se spoljašnja temperatura povećavala, ali i broj ljudi i vozila na ulicama. Međutim, nisu to bili jedini „objekti“ na ulicama, pored standardnih vozila tu su rikše na električni pogon, tu su bicikl rikše, tu su rikše sa „trkačima“ (na ljudski pogon), biciklisti, pešaci, motori, po koji bivo, i po neko indijsko goveče, super natovareni kamioni izgleda kao da su iz Mad Max filma izašli.

Dokopali smo se takozvanog auto-puta koji je bio u super stanju i lagano jezdili celih 100kmh gde je bilo moguće.

Prvo stajanje je bilo negde uz put da sipamo gorivo. Zanimljivo je da je i dalje prisutan 80-86oktanski benzin u Indiji, cena mu je oko 75din/l. Tu se Abhi setio da ipak dok smo u Indiji kupimo dve 5litarske kantice za gorivo i natovarimo i njih. Nedugo posle isključismo se sa „autoputa“ i pođosmo ka mestu zvanom Rudarpur, međutim pre toga smo rešili da zastanemo da se malo osvežimo pokraj puta.

 

Zastali smo na jednoj raskrsnici, ostavili motor da se malo ohladi, i momentalno krenuli da skidamo opremu sa sebe. Istog momenta kad smo zastali krenuli smo da se znojimo kao u sauni. Sunce je bilo u zenitu i peklo je kao da nas je neko bacio na roštilj. Naručili smo ledeni sok od manga i raspitali se da li smo na pravom putu za Rudarpur.

Petnaest minuta kasnije smo krenuli ka Rudarpuru, kako smo se približavali gradu put je postajao sve gori a gužva sve veća, dok u jednom momentu nismo zaglavili u ludnici nekoj gde sam ocećala kako mi znoj curi iz kacige u jaknu pa niz leđa.

Vazduh je bio pun neke vlage i jako jako zagušljiv, u jednom momentu motor je krenuo da nam kliza na stranu i da upada u neki pesak, ispostavilo se da smo upali u rupu koja je samo napljuskana bila nekim peskom i prašinom i krenuli da suljamo van puta. Uz ludačku sreću i dosta balansiranja, upiranja i natezanja smo se iz toga izvukli i krenuli dalje.

 

 

Put je postajao sve gori, dogovorili smo se u dve reči da Abhi nastavi da vozi tu deonicu, samo da izađemo odatle, ubrzo nas je tabla sa natipisom Rudarpur obradovala. Kroz ceo grad asfalt je prepun kratera i rupa, tako da smo 80% vožnje proveli stojeći na fudasterima i tražeći manje rupičast put. Kad smo napokon izašli iz grada stali smo da predahnemo. Postavih pitanje... „jel to slučajno bila kiša meteora ovde ili šta?“...ostadoh bez odgovora.

Krenuli smo dalje ka granici, dogovorili smo se da ne stajemo nigde sem do pred granicom, da ručamo. Kichha, Sitarganj, Nanakmatta, Kathima...i Chakarpur...jedna lepa deonica sa koliko toliko lepim putem, zastali smo u restoranu u mestu Chakarpur da bi ručali, bilo je oko 15h i oboje smo bili gladni kao vukovi.

To se ispostavilo da je bila moja super velika greška, od tog momenta pa na dalje sve do Pokhare moj stomak je bio u problemu (nije mi izgleda prijala bakterijska flora tog restorana). Kako god, deonicu do granice morao je Abhi da preuzme kormilo jer ja ipak nisam imala dozvolu za vožnju po Indiji. Kako smo se približavali granici put je bivao sve natrpaniji vozilima i pešacima. Na pravcu ka granici videh gomile ljudi kako stoje sa strane, različitog izgleda, prepoznah i one Harekrišne, videh i neke putujuće Hindu sveštenike, ma neverovatan broj ljudi koji čekaju reklo bi se možda i danima da uđu na teritoriju Nepala.

 

Granični prelaz Banbasa, pošto je Abhi Indijac, nismo čekali na red u onoj ludačkoj džungli ljudi nego prođosmo kao lokalci. Parkirali smo motor ispred zgrade granične uprave, Abhi je otišao da izvadi putnu dozvolu a ja se vratila unazad malo do jednog šaltera da izvadim vizu. 15dana 20USD u protiv vrednosti u Nepalskim Rupijama, primaju Visa kartice...sreća rados’. Kako su tada stvari stajale, NR (Nepalska rupija), je bila slabija od našeg dinara recimo 20NR za 1RSD (ne uzimati za sigurno jer se više ne sećam), ili tako nekako, znam da je bilo veoma povoljno sve. 

 

 

Putna dozvola tj. dozvola za korišćenje puteva na Nepalu u trajanju od mesec dana iznosi oko 30USD. Kad smo završili sa svim generalijama, već je bilo oko 18h i bili smo kao dva prebijena psa. Vrućina, stanje na putu i konstantni oprez na putu su krenuli da uzimaju danak.

Dok smo se pripremali da krenemo dalje, primetih da me gleda jedan stariji graničar, inače Nepalci su jako obzirni prema tome kako se ophode prema ženama, nije im svojstveno da dođu i započnu razgovor, te nabacih osmeh i kretoh ka njemu.

Sa dozom poštovanja u obraćanju (to naučih u Indiji, svi oni jako vole kad im se belci obrate sa poštovanjem i nazovu ih „sir“), priđoh mu i pitah ga da nam preporuči gde bi mogli da prenoćimo i odmorimo se jer smo putovali čak iz Delhija. Čovek se oduševio i odmah preporučio da ne idemo dalje od Mahendranagar-a, jer će uskoro noć pasti, i rekao nam je da ni malo nije sigurno putovati njihovim autoputem noću. Kasnije smo doznali i zašto.

Rekao nam je da odemo u Opera Hotel i tamo ćemo naći parking, dobre sobe sa klimom, wifi-jem po pristojnoj ceni. Pozdravismo se i krenusmo ka Mahendranagaru, nit kraćeg nit bolnijeg puta. Svaki mišić, svaka kost, ma i koža su boleli, sa naglaskom na vrat, ramena i donji deo leđa.

Živeo Nimulid!!

Mahendranagar je na nekih 20tak km od graničnog prelaza, put je prav kao strela, nema levo nema desno, ima dve trake odvaja ih nevidljiva razdelna linija.

Odmah se može primetiti koliko je Nepal drugačiji od Indije. Prvo vozila na putevima je izuzetno malo, tu i tamo se naleti na neki auto. Uglavnom tim putem saobraćaju autobusi i kamioni. Asfalt je perfektan, nema ni jedne rupe, sa strane su odvodi za kišnicu. Naselja su raštrkana, i ljudi van gradova žive uglavnom u blatnim kolibama, bez struje, koriste bunarsku vodu, bave se nekom poljoprivredom i glavni izvor hrane (mleka i mesa) im je Bivo (Bubalus Arnee) poznat i kao Vodeni bivo, ili Arni. Na žalost došao je na listu ugroženih životinja. Takođe jedna stvar koja se odmah da primetiti je da na Nepalu nema papirića i đubreta na ulicama, kraj puta, na putu...nigde. Sve je uredno u kantama za otpad. Saznali smo da je zakonom zabranjeno bacanje đubreta po putu i da su kazne drakonske. 

Već je bilo veče kad smo stigli pred hotel, Abhi je ušao da se dogovori oko soba, a ja kretoh da raspakujem motor.

Za celih 5USD, uzeli smo jednu sobu sa dva kreveta, sa klimom i wifi-jem.

Prašnjavi, premoreni jedva smo čekali da se istuširamo i ukomiramo. Sreća imali su bojler i toplu vodu.

Istuširah se i osvežih, za to vreme su nam doneli večeru - uključeno u cenu sobe, koju ja na žalost nisam mogla jesti, zamolismo ih da nam nabave banane i ako imaju kuvani krompir, dobili smo i to plus par šargarepica. Uspela sam oprati bandanu, majicu, i veš i ostaviti ga na žici od klime da se osuši, (nikad ne nosim puno stvari sa sobom i uvek se trudim da sve budu čiste što pre je moguće) nisam znala šta me čeka na dalje pa ko veli bolje čisto nego prljavo.

Kad sam sledeći put otvorila oči bilo je oko 6am. Planirali smo da stignemo do Botwal-a, koji je na oko 850km od Mahendranagar-a....to be continued....

 

  • Sviđa mi se 25
  • Hvala 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 145 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: KTM 890 Duke 2022

Malo se zeznuh gore, omakla mi se cifra, nije 850km nego 550km...nema veze, pošto smo se par puta zagubili negde na putu pri izlasku iz grada, nakovrljali smo lako kilometražu.

 

 

Put do Botwala...uh...najdosadnija deonica. Moj stomak je idalje negodovao na hranu ali kuvani krompir i banane su radile posao sasvim dobro. Natovarili smo motorin, platili noćenje i put pod točkove.

Put ide duž granice sa Indijom, prati reku Rapti, na žalost, valjda zbog nedostatka resursa ili ko zna čega već, put koji je inače autoput, i koji vodi do mesta Butwal (Botwal...), je prav..prav kao strela..sve do mesta Chisapani, gde se račva. Potpuno ludilo, raskrsnice su ili u obliku slova T ili  kao + krivine gi nema.

Da bi valjda razbili monotoniju putovanja Indijci su im na putevima na svakih recimo 50tak km napravili GRBE, ne ležeće policajce već grbetine valjkaste, ničim obeležene, neprimetne. Postanu primetne kad pri brzini od 80tak kmh zveknete u nju, rastrese motor, i vozače. Za moje već utrnule mišiće to je bio ultra stres a i buđenje.

Krajolik je prelep, pored hotela nas je ispratio jedan od menadžera dajući nam vizit kartu nekog njegovog prijatelja koji može da nas uvede u nacionalni park (valjda radi kao rendžer) i pokaže nam tigrove i ostalu živalj. Ideja bejaše divna ali kad smo tamo stigli bilo je podne i jako vruće te smo samo produžili dalje.

 

put.jpg.1fdc3d9b3d0518182987d7a4bfc7709e.jpg

i tako u nedogled...kraj se nigde nije video....

2019022618_josputa.jpg.8002dce5349e77e4db3152769cbe8784.jpg

i još jednoličnog puta...

 

Nepal je zemlja u kojoj ima dosta neobičnosti, pored toga što na svakih 100-200km postoji policijsko-vojni punkt gde vam proveravaju dokumenta i da li imate putnu dozvolu, mogu se videti taljige, bivolje zaprege, blatne kolibe, mesta za prodaju širokog dijapazona namirnica i koječega – od igle do lokomotive – se mogu sresti svako malo. Kao i u Indiji, čajdžinica ima gomila uz put, pored njih i prodaja svežih tek spremljenih grickalica i đakonija. Mnogo mi je bilo zanimljivo gledati kako pripremaju klopu. U primitivnim blatno glinenim ručno napravljenm kao malenim pećima založe vatru a na gornjoj zaravljenoj površini prže, peku i itd razne tipove hlepčića (veoma ukusno). Cena hrane tamo je u najmanju ruku smešna. Za nepunih 50tak dinara čovek dobije kompletan obrok sa sve pićem i nekim slatkišima. Od hrane ima uglavnom raznih vrsta ribe, govedine ( al to je ili bivolje ili meso onih veoma primitivnih rogatih rasa, jako je žilavo te ga kuvaju više sati), raznog povrća spremljenog na xyz načina i dosta voća, pirinča, krompira, tapioke...U jednoj tako siromašnoj zemlji dok ste na putu, suludo je očekivati neke klasične restorane i neku posebnu uslugu, dobijete osmeh, hranu i lepu reč. Ostavite mali bakšiš, pozdravite ljude i put pod noge. Moram napomenuti da je sve čisto, svi sudovi i čaše se peru u skoro kipućoj vodi, jako se vodi računa o ličnoj higijeni i o higijeni prostora.

Dogovorili smo se da ne stajemo bez preke potrebe jer treba stići do Butwala i preći 550km u cugu pre noći. Jedan od razloga zašto ne preporučuju vožnju autoputem pošto padne mrak je to što tuda ozbiljno jurcaju kamioni i autobusi SA UGAŠENIM SVETLIMA!!!..razlog nepoznat, valjda da ne uznemire stanovnike i životinje, takođe se nikome ne preporučuje da kampuje, postavlja šatore i tako to, jer je na 60% puta nacionalni park i sa jedne i sa druge strane, a ko može da odoli besplatnom obroku.

I tako smo se voooozili...

17000092_shadowwarriors.jpg.f7d08c5f3aa9034b09f99caae955454b.jpg

Posle dobrih 5h vožnje i par usputnih stanica da se osvežimo čajem stigli smo do mesta zvanog Chisapani i odlučili da je vreme za veliki odmor, tu se nalazi ogroman metalni most. Samo mesto je izgrađeno na obali dosta širokog dela reke i glavni izvor hrane je riba. Ljudi na Nepalu su nasmejani, radoznali i veoma prijateljski nastrojeni.

Seli smo u maleni restoran kraj puta i naručili klopu. Sočivo sa još nekim povrćem, koliko god da sam želela probati ribu, nisam smela da testiram svoj želudac, taman se malo umirio i počeo da ponešto vari (ispostavilo se da sam uspela da ukokam kompletnu mikrofloru u svom želudcu pa je varenje bilo skoro pa nemoguće, eh da mi je tad bio neki Liobif). Odmah posle tog metalnog mosta je jedna od + raskrsnica i pitali smo lokalnog policajca kojim putem do Butwala. Čovek nam je dao sve moguće i nemoguće informacije, i preporučio gde da odsednemo i kome da se javimo i ostavio svoju vizit kartu (izgleda da tamo svi imaju vizit karte). Posle jedno 45minuta odmora osveženi i nahranjeni smo krenuli, zaustavivši se samo još jednom na pumpi da sipamo gorivo, iako je natovaren bio Enfield je trošio oko 4l/100km, rezervoar mu je poveliki (zaboravih koliko staje) i imali smo veliku autonomiju kretanja. Jedino što smo često proveravali je ulje, jerbo je slinio ..negde..

1698788314_blizuchisapanimosta.jpg.d46b2b3ac4eeb15c80e368564a25373a.jpg

korito ogromne reke blizu Chisapani mesta i mosta.

odmoooor.jpg.ccbbea440add65a25d6c95fabe12f536.jpg

napokon odmor!!!

 

Sedosmo opet i put pod noge. Nikako da stignemo do Butwal-a, i krenulo je da se lagano smrkava, počeli smo malo da brinemo da li ćemo uspeti da dođemo do nekog bilo kog naseljenog mesta i da nađemo neki smeštaj. Već je bio mrak kad smo došli do mesta zvanog Banaganga, tu smo pitali za prenoćište ali nije bilo nigde mesta, uputili su nas na Mandir (Hindu hram) niže niz put, naravno promašili smo ga i lagano je krenula frka u glavi i neka muka u stomaku, međutim stegneš zube upališ dugo svetlo i po mraku pređosmo još jedno 100km te u nekih 22h stigosmo u Butwal.

Gradić (u stvari malo naseljeno mesto), osvetljen sa vrlo aktivnim noćnim životom...sreća radost i napokon mogućnost da se opustimo. Upustismo se u traženje prenoćišta sa parkingom. Negde uz put zazvonismo na vrata nekog hotela, gde nam je otvorio polu uspavani portir, zblanut našim prisustvom. Abhi je tu uspeo da ugovori garažu za motor (nismo morali da se raspakujemo), opet jednu sobu sa dva kreveta, tuš sa toplom vodom, bez klime sa ventilatorom na plafonu za celih 2USD za noć. Dok je on tu pregovarao sa njima sedeh na motoru i čekah da vidim šta će biti...

Hajmo dobili smo sobu...reče on...a ja sedim ne znam dal ja držim motor il on mene i ne mrdam.

Potpuno ukočena..vrat, ramena ruke..leđa sve mrtvo..šta čekaš hajde mahnu mi rukom...a ja oči kao fildžani, lagano mrdnuh vrat i kao da je neko pustio struju kroz njega do ramena lagano, usporeno kao lemur spustih ruke sa guvernala, pri svakom pokretu nešto je puckalo u mišićima.

Siđoh ni sama ne znam kako i onako sa sve kacigom odkoračah kao kauboj, još uvek osećajući oblik rezervoara na butinama, ka zidiću od ograde, te ga podupreh pozadinom i nekako smaknuh kacigu sa glave. Za vreme moje agonije skidanja kacige i rukavica, Abhi je uparkirao motor u garažu, povadio osnovne lične stvari i otišli smo u sobu. U međuvremenu se raspitao koliko ima do Pokhare (oko 200km zavisno od puta kojim krenemo). Posle tuširanja i još jednog nimulida, samo sam čula kad je Abhi rekao, nećemo da krećemo rano, naspavaj se...utonuh u potpuni mrak, kao da je neko ugasio svetlo.

Butwal je najveći gradić u ravnici na ovom putu. Kad sam ga videla po danu, bio mi je ružan i prljav.

Posle buđenja i još jednog tuširanja vrelom vodom i neizostavnog Nimulida, oko 10am kretosmo put Pokhare. Odlučili smo da tamo provedemo 2 dana i dobro se odmorimo pred glavni uspon do izvorišta Ganga. Dosuli smo još goriva „do čepa“ i uputili se ka izlazu iz grada, lagano sam mogla u daljini videti obronke Himalaja.

376038552_brdanapomolu.jpg.974f3b618a65228f624eda8b7754985a.jpg

reka.jpg.0241252f50e84f628ff1d1b41188e10d.jpg

polako ali sigurno brda su tu iza ćoška, nekog...možda...

Celim putem po ravnici Nepala pratila nas je temperatura od oko 40C, kako smo izašli iz Butwala put je krenuo da se penje, a temperatura da pada sve do prijatnih 25C. Put je postao zavojit i divan, pred nama su se prostirali vidici i bilo je veliko uživanje putovati tim delom, često smo stajali slikali predele i krajolike, jer nismo nigde ovaj put žurili, smatrajući da 200km nije problem proći. Sa svim našim stajanjima negde oko 19h smo stigli u Pokharu, divno malo mesto kraj jezera. Jedna od čestih turističkih destinacija.

334778349_kapokhari.jpg.a614afcf68e6d9f425402d06e2b63726.jpg

penjemo se penjemo....

1798826009_idemotaaaamooo.jpg.c586a3168866b9c24924385c2c70eb2d.jpg

tamo negde...

1455275992_pirincaneterase.jpg.fbd82a6e56d3b16b2a9d3952a70f52d5.jpg

ovo je poljoprivreda na Nepalu, pirinčane terase i zmijugavi putići do njih.

1882819862_manijedalekododole.jpg.f771ba75c5c62f774987e0d8ecf14d58.jpg

ma nije to dalek pad...možete li zamisliti kad je doba topljenja snega na vrhovima kolike su bujice vode u ovim rečnim koritima...

odmor.jpg.5e3e883e5a0a8aea1715d16e28d77e69.jpg

say cheeeeeseee....

dead.thumb.jpg.b0ca41598a7bbd77ad25bedc2bf2414c.jpg

ma ne nisi ti umorna, samo ne znaš kako da ustaneš odatle...

1127969593_kacigafrizura.jpg.862716b50f5d4bbc93ac6ad6aba9f78c.jpg

1...2...3....456789..da da treba da krenemo... danas...

277950441_sedajstaslikas.jpg.ffe962e7b706baf305ebea7c9fc2a0c7.jpg

sedaj, jedva se držim...

Čim se uđe u Pokharu, spopadnu vas razni „agenti“ u stvari vlasnici kuća sa sobama za izdavanje. Došli smo do centra Pokhare i naišli na mali restoran, koji nam je delovao jako pristojno i lepo. Ljudi su se spremali da zatvore, kad smo ih namolili da nam spreme večeru koju ćemo pokupiti čim se smestimo.  Jedan od onih agenata, koji nam je delovao skroz super, je uspeo da nas odvuče do svoje kuće koja je stvarno bila divna. Imala je više praznih soba i mogli smo da biramo. Opet smo izabrali jednu sobu sa dva kreveta, ogromnom terasom, klimom i naravno toplom vodom. Međutim morali smo da sačekamo da bojler ugreje vodu. Motor smo uvezli u dvorište i gazda ga je pokrio ogromnim maskirnim šatorskim krilom, i obećao nam da će ga sutra oprati crevom. I sve to za 1.2USD po osobi za noć.  

1811923522_Pokharajezero.jpg.1efd38aef5e203019509201e97dcf319.jpg

haaaaaaaa stigli smo....u Pokharu.

pokhara.jpg.4c7b146d5bb42eae0236a10202ea474b.jpg

jezero je divno osvetljeno u večernjim satima.

 

Valjda i ono spavanje u Botwalu do 10am i lep put sa dosta stajanja a i mnogo niža temperatura su učinili da ne budemo baš toliko umorni. Dok smo čekali da se zagreje voda u bojleru, umili smo se i osvežili malo, odmah smo potopili sve naše stvari uključujući i jakne i farmerke u vodu sa deterdžentom da se raskisele, sreća gazde su imale više većih korita i veš mašinu.

U trenerkama smo se vratili do grada smo svratili po našu večeru, Abhiju pun obrok a meni kuvani krompir. Gazde su bile toliko fine da su insistirali da večeramo tu sa njima. Jako im je bilo čudno zašto samo krompir te sam dobila opet šargarepu i karfiol ovaj put sa komadom putera i soli, a ubrzo pošto smo objasnili šta je po sredi, gazda restorana je otrčao do apoteke i nabavio mi neku belu mućkavinu koja je mirisala jako lepo a nije imala nikakav ukus, i rekao da je to jedino što može da mi trenutno vrati stomak u normalu.

Dogovorili smo i doručak kod njih.

923707454_pokhararestoran.jpg.76051da127eb62ed25d2a353a26f4583.jpg

restoran

Moj stomak se čudotvorno oporavio i sad sam već mogla jesti normalnu hranu. Uputili su nas gde da odemo i šta da posetimo dok smo u Pokhari. Pokhara je baš lepo mesto, jezero je prelepo, postoji i jedan budistički manastir u brdima koji deluje kao vojna baza.

214311750_budistickimanastir.jpg.578405c18363085bc0cf9b1b2be42c7c.jpg

 

Pogled na ono šta nas čeka je bio malo uznemirujući, ispostavilo se da su nas sve ove muke pripremale na finalne korake...pokušaj da pređemo još 180km od Pokhare do Beni-ja i do Muktinatha u jednom cugu...

644280688_idemotamonegdeuplanine.jpg.aa19401ca2be5464fe4c2ddc30898b7c.jpg

da tamo negde idemo...

287164031_dadatamoidemo.jpg.a8519a65bd5e9570509cd6ca1f617908.jpg

ne nego idemo u ovom pravcu, ovo je Anapurna venac koji se ne vidi baš najbolje iz Pokhare, tj mora da bude jako vedro.

Postoji mogućnost paraglajdinga i letenja balonom, kad smo se raspitali za cenu, nije nam odgovarala ama ni malo.

paraglajding.jpg.787520614ced1c8a11219b143d2eb690.jpg

jedan neuspeli pokušaj setovanja tajmera...da kao zabeležimo boravak u Pokhari...

755042054_bemtiodbrojavanje.jpg.1863a75f7f9725ce67b63f28e7948617.jpg

 

I jedna mala nasmejana devojčica...

devojcica.thumb.jpg.84175a21da728674fffd0dc6f20a68bd.jpg

 

i totalno i apsolutno neizbežan detalj u samom centru Pokhare...takozvani seoski Google ili Gullugullu...

841798537_seoskigoogle.jpg.9cd371b3aeeb91072c4fef79c680ce75.jpg

Takođe smo u Pokhari saznali da su Himalaji izdeljeni na distrikte, i da bi došli do Mustang distrikta moramo proći još neka tri distrikta i za svaki se mora kupiti propusnica u turističkoj agenciji, ta stavka za državljane indije košta od prilike oko 10tak eur a za strance oko 60eur.

Od Pokhare do Muktinath-a ima oko 170 -180 km (ako se malo zagubite ili zaglibite...ili jednostavno nema više puta..puno više kilometara)

 za koje smo se nadali da ćemo preći u jednom danu..khmm misliti i cveće brati nije isto...

a ovog mališu Apollo 250 RX smo našli u potrazi za turističkom agencijom, moj prijatelj Abhi je bio oduševljen njime...

sprint apolo RX.jpg

  • Sviđa mi se 20

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 145 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: KTM 890 Duke 2022

722469132_Anapurnavrh.jpg.99429c6f9e85230441367898d9e997dd.jpg

Da tamo idemo samo malo levo...Na slici je Anapurna vrh, imadoh sreće te ga uslikah

 

tamo.jpg.6326820181d5d7c78f486235c555e682.jpg

Levo od vrha..tu je Muktinath

Dva dana odmora u Pokhari su bila više nego dovoljna, stomak se unormalio, ostala blaga upala mišića, i sve stvari bejahu oprane...eh to pusto žensko...Na žalost primetili smo da nam je jedan od bočnih nosača pukao, verovatno od truckanja ili od onih kamiljih grba na putu. Raspitasmo se kod divnih ljudi iz restorana i nađosmo varioca, za celih 10NR nam je zavario nosač i popravio još neke sitnice. Raspitali smo se kojim putem je najbolje ići do Muktinatha i naravno izabrasmo taj put, ili smo bar tako mislili u početku.

Dogovorili smo se da vozimo do mesta Beni i tamo da dospemo gorivo. Doručkovali smo u „našem“ restoranu i dobili smo specijalnu flašicu sa vodom koju smo trebali sipati u Gangu tamo kod Muktinatha jer su to „želje“, nikom nije palo na pamet to meni da kaže...khmm. Put do Benija je odličan i pratilo nas je lepo vreme, temperatura je bila prijatna oko 30C i naravno nije bilo gužve na putu. O Beniju su pričali kao da je grad, ali je u stvari to bio zaseok, jedva smo našli pumpu i tad smo saznali divnu fenomenalnu vest da posle Benija više nema asfaltiranog puta i da su benzinske stanice „strateški“ raspoređene te da je najbolje da ponesemo rezervno gorivo. Kad su videli naše kantice od po 5l, ponudili su nam da ih zamenimo za 10l kantice uz minimalnu doplatu, što smo prihvatili oberučke. I tako kupismo još 2 litra ulja i neke specijalne kesice sa nekim uljem koje se sipa u rezervoar tako da motor nema problema sa nadmorskom visinom i razređenim vazduhom...ja se ne razumem u taj deo i samo sam osmatrala šta rade i pratila šta pričaju te tako prenosim. Bilo mi je čudno jer je Enfield 4taktna mašina da se u benzin sipa ulje, kesice su bile zelenkasto žute sa karakukama indijskim i povremeno bi iskočilo OIL ili ona šifra 710 što nekima iskače na autima. Tako sad potpuno natovareni, kretosmo dalje.

Istina je da stvarno kako se dođe do granice Benija, tako kao da je neko isekao nožem put..nema ga..tucanik i kamenje...nije to strašno odmorni smo a i šta imamo „samo“ 170km.

 

541519378_wherethe...fiscopava.jpg.755641281adb0604d6d28ece4ed106fe.jpg

gde je nestala ćopica....

 

brm.jpg.2a4035d732245b5105835a8138b3a3e3.jpg

put daleko ide...

brrrrrmmmmbrm.jpg.1fa34ebbc3532726935ca24eb0ac9bd5.jpg

i još dalje..eee pa super je put...

 

gore.jpg.037f8a54d469769f848e4c001d3e9cd7.jpg

u stvari ovo je fenomenalan put, meni se samo čini da je to loš put...još sam ja mala i imam puno da učim... mmgghrrrrffffpppfffff....

 

Put je bio jako uzan i kao da ga je neko urezao u ivicu planine. Ivica puta nije imala ogradu već ponegde kamene velike cigle. Prisustvovali smo mimoilaženju dva autobusa sa ljudima..delovalo je zastrašujuće. Autobusi kao da su izašli iz serije „Ko to tamo peva“.. Leiland obli veliki visoki...i ljuljaju se kao brod u oluji.

 

mimoilazenje.jpg.53a5eeb247f21d256c451630d2f0bd74.jpg

 

ma skroz su zabavni zar ne...elem..tako smo stajali u ćošku čekajući da se mimoiđu oni tamo i osmatrali kuda nas vodi put, sve je delovalo kao da mi u stvari nismo na pravom putu i kao da idemo dosta dalje od pravca u kojem trebamo ići. Zaboraviti na google maps, GPS i te stvari, njima treba baterija da bi radili, telefone smo držali u rancu isključene za slučaj da nam treba pomoć u nekom momentu, pa da imamo baterije da pozovemo.

Dogovorismo se da kad se iskobeljamo odavde da napravimo malu pauzu...i evenutalno pitamo nekog "where the fuck are we"....

103687089_ibager.jpg.a9bc26c5056176813310d301b2260a9a.jpg

vidi sad smo sa druge strane....kako dođosmo ovde...i bager...bager...BAGER!!

 

1017616357_moderniautobus.jpg.1bb2637584722679c1fdb481e7590228.jpg

manja gužva i super moderni autobus..i neki motorin.

595670063_datojeput.jpg.09eb6e9f336b1f6f5babcc65aa96231a.jpg

da to je put..ali ne onaj kojim smo trebali ići, što ćemo uskoro saznati

859682475_daovuda.jpg.25e604ab130b78235c580a5aaf1153a0.jpg

a sad malo uzbrdo, inače ovde je trebao biti neki normalniji put ali ga je bujica odnela, kako su nam rekli to sve biva poplavljeno u doba kiše. Vojska je zadužena za nasipanje puteva...Pitali smo neke radnike (vojnike) za pravac, i naravno shvatili da nismo skrenuli levo kod Albukerkija...kako god imali smo izbor da se vratimo nazad i skrenemo ili nastavimo pravo i u nekom selu presečemo ka našem putu. Posle svog onog tucanika i prašine nije mi bilo ni dočega, a najmanje do priče i postavljanja pitanja, jedino što sam rekla je bilo idemo pravo, ne vraćam se onuda više....auuu kakav zajeb...

prasinaaaaaaa.jpg.194d8193a17e9c1e9d2be15bb89573c2.jpg

Ne gledaj dole...ne... ne...ovo mu dodje kao kamel trophy na oko 2000mnv...ma skroz je kul...dišeš na škrge i nema stajanja, staneš zakopao si se. Fina najfinija prašina veoma duboka na određenim delovima, toliko vuče motor u stranu da nije normalno, dobar deo puta pređosmo tako što smo stajali na fudasterima i nadali se da nećemo stati, brzina kretanja 80% ovog puta nije prelazila 30kmh..

389704171_asadmalonizbrdo.jpg.12d9e2480f8bc17de8c71a5d08b8c4b3.jpg

a sad malo nizbrdo, ja sam sišla sa motora i nastavila jedan deo peške jer sam htela i malo slikati kako to izgleda, mislim da me je u tom momentu Abhi mrzeo najviše na svetu.

I onda smo došli do metalnog mosta i napravili 10min pauzu. Temperatura je bila veoma blaga, oko 20C, i prijalo je ali uz sav napor vožnje po ovom fenomenalnom putu bili smo skroz mokri.

842750779_celicnimost.jpg.d8605a0790e3c9fb963ad193199eb028.jpg

dupence.jpg.74bbd51d275ab7e59361548561646182.jpg

Ovde smo provalili da smo negde uzput izgubili onaj rezervni litar ulja za dolivanje. 

Posle jedno desetak minuta smo krenuli dalje, bili smo ovaj put sami na putu, nigde nikog, ubrzo ćemo saznati i zašto, ali prvo još malo mostova i prirode oko nas.

mostovi.jpg.fc055e8dc1244d9d8c4fda63de2ef39f.jpg

još jedan most i još jedan odmor, ispred su prošli neki ljudi u kolima i ulili nam nadu da ipak tu ima ljudi. Viseći mostovi uglavnom služe za pešake i da se ode od sela do sela preko useklina i brzaka.

1579210682_ljuljaljuske.jpg.003874816484566357f00264260801fd.jpg

slike govore više od reči, dovoljno je pogledati samo brazde i boju stene sa desne strane da bi se shvatilo koja količina vode ovde prolazi, inače voda je super čista, pitka i ledeno ledena. Viseći most je izgledao super primamljivo ali sam bila preumorna da idem do njega da bi se slikala.

ja.jpg.96240137e12be24cfe3db55e8ded3ad8.jpg

prašnjava, prljava, premorena, nije mi bilo bitno gde ću sesti samo da spustim guzicu i naslonim leđa. Nimulida više nismo imali a ne bi ni pomogao, sve se udrvenelo na nama, samo pokretanje vrata levo desno je iziskivalo super napor i stvaralo ogroman bol. Posle nekog vremena i bol je nestao. Ovo je bila pauza broj 3.

Odavde smo se spustili skoro do korita reke (neke), nismo imali blage veze gde se nalazimo ali kompas je pokazivao da smo na dobrom putu, te smo odlučili da ga pratimo. Kod reke smo napravili pauzu 4.

1277495407_divnavoda.jpg.b120ff5a36c9cd0bce628c17eb1a8fb8.jpg

umivanje.jpg.075f5dd108d29827c672b84817895601.jpg

Umivanje kao naručeno, voda je toliko hladna da ruke trnu posle par sekundi u njoj. Ali nemate pojma koliko je prijalo skinuti slojeve prašine sa lica i ruku i vrata i uhhh...osveženje za bogove.

djihaaaa.jpg.33fa1fef9b49f8656d06c97e4fcf63ef.jpg

djihaaaaaaa....ma kako to kaže naš dobri Arakis..."a ti bi želela da si normalna jel' da?" 

Odatle krenusmo dalje, ali ne predaleko. Došli smo do dela gde puta nije bilo više, ogromna kamenčina i puteljak kao za pešake koji nas vodi gde...u sasušeno korito reke..WTF?! iznad nas je bio viseći mostić koji povezuje puteljak sa puteljkom i naravno korito...bio je moj red da vozim ali sam zarad sigurnosti nas oboje ipak to prepustila Abhiju, koji je sad vozio duplu deonicu i ni malo mu nije bilo zabavno, a čekao nas je još veći sex negde za par km rečnog korita.

 

2002999082_asadsex.jpg.84dc579f3c8fcef90e8a1c3c07d04c52.jpg

U poređenju sa ovim, put kojim smo došli do Pokhare i onaj što ga okarakterisah da je preživeo kišu meteora su fenomenalni. Prolazno vreme nam je bilo očajno, niko se nije usuđivao da pogleda na sat. Jedina dobra strana je što ovde bi i mogli noćiti negde u zaklonu, bilo je oko 13h kad smo ovde bili a krenuli smo u 5am. Prema nekim preračunima prošli smo oko 100km tandrkavog puta.

U jednom momentu smo se iz ovog korita popeli opet nekim drljavim puteljkom do mostića, kompas je pokazivao da smo idalje na pravcu, a nama je izgledalo kao da smo u sred ničeg, mada nismo ni razmišljali o tome, ustvari nismo razmišljali uopšte.

1221175418_tucemoprovestimotor.thumb.jpg.260b7a448a201ece99b63b8f557804d1.jpg

Naš mostić...nemezis...prevezli smo motor tuda, da bi došli do puta kojim smo trebali ići, sa jednom malenom začkoljicom, trebalo je preneti motor preko stepenica...i trebalo je voziti motor po ovome. Ovaj mostić povezuje dva dela preko ogromne klisure na čijem dnu huči pobesnela vodurina.

Misija raspakuj stvari, ostavi ih na jednom kraju...prevezi motor (to je bio moj zadatak), i koristi mozak da preneseš motor preko tri TRI...tri ....stepenika. Trebalo nam je oko pola sata za tu akciju koja je iscedila 80% od preostalih 50% snage u nama.

250336939_nemoguvise.jpg.e3a3a4a76c424c0fad6160749b2b6e61.jpg

rezultat prenošenja motora - jedan polumrtav Indijac. Inače ovo je i dobar pokazatelj širine mosta, Abhi ima oko 170cm visine..

Posle ovog dela dokopali smo se "našeg" izgubljenog puta, kojim smo dosta velikom brzinom od čak 30kmh stigli do naselja, gde smo na putu počeli da srećemo bicikliste, pešake, planinare, one hodače i naravno proveru propusnica. Ulazili smo u novi distrikt i trebalo je na našim karticama da dobijemo pečat da smo prošli tuda. Ne planiran odmor i neželjena gužva. Pošto je već bilo dobrih 17h raspitasmo se za put i moguća odmorišta, rekli su nam idite samo pravo tim putem. Opet tucanik i opet gužva ali išlo se jedno 50km uzbrdo, konstantna uzbrdica, negde strmija negde manje strma, dok nas nije zaustavila još jedna kontrola, bilo je 18h i lagano se smrkavalo. Oboje smo bili kao prebijeni, policajci su hteli i da provere moj pasoš i vizu i Abhijeva dokumenta, te smo parkirali motor u dvorištu kod njih i povadili sve papire koje su nam tražili. Tad me je pitao jedan od njihovih policajaca, odakle sam...odgovorih Srbija...a on meni Siberia? 

Klikne meni u momentu, ma ne, Yugoslavia, Tito...i na licu policajca ogroman osmeh, aaaaaaaa...kaže on i odmah nam vraća dokumenta, Tito, Yugoslavia, Nehru..bla bla...

Ma čoveče daj puštaj nas..meni odzvanja u glavi, utom ga pitam, imate li vode...poče čovek da se snebiva kaže nema flaširane, nema radnje blizu, na šta sam mu odgovorila ma bre daj onu sa česme napolju, jel to izvorska...skočiše dvojica kao kenguri i donesoše mi pun bokal, gledali su me kao da nikad nisu videli žedna čoveka. Posle objasniše da stranci uglavnom nose flašice, kako to nije dobro za prirodu, kako oni posle moraju skupljati to za njima (ukoliko ih ne ulove i ne naplate im kaznu za zagađivanje), i kako ne razumeju zašto moraju da nose tu vodu kad ima izvorske. 

Iskoristih i priliku da pitam ima li negde u blizini neko odmorište hotel ili tako nešto, jer pada mrak i ne bi baš da spavamo na otvorenom. Onaj što je pitao odakle sam okrete telefon i najavi nas u planinarskom domu, koji je od prilike još 50km uzbrdo putem, rekao nam je kako izgleda i kako se gazde zovu i da obavezno pomenemo da je on zvao. Zahvalismo se, napunismo flaše vodom i kretosmo. Tih narednih 50tak km su nam se činili kao večnost...bili smo u sumraku i nije nam bilo sve jedno jer je postajalo hladnije, i to znatno hladnije. Srećom videsmo čoveka sa vojnom baterijskom lampom na putu kako nam blica. U momentu pomislih "koj ti andrak bre, šta hoćeš treba da stignem a ne znam ni gde"...tupka me Abhi po ramenu, uspori..uspori možda smo stigli daj da pitamo...I'll be damned!!! STIGLI SMO..u planinarski dom, čekala nas je večera koju smo pojeli kao dve ale i tražili još, tad shvatih da od doručka u Pokhari pa do tad smo samo vodu pili i jeli ništa, dijeta aaa... mršavljenje, trening..maaaaa vidiiiiii.

Ljudi su bili super prijatni i veoma predusretljivi, bilo im je super neverovatno da žena vozi motor još i da vozi muškarca iza sebe, malo su zezali Abhija, ali mi smo bili toliko umorni da nismo imali snage za glupiranje. Pitasmo ih koliko još do Muktinatha...kazaše nam ima još 70km uspona i jedno 20tak km ravnog puta ali put je loš. Planinarski dom je na 3300mnv i uz samu ivicu puta. U mojoj glavi slike onog što smo prošli i misao ma ne može biti gore od toga. Dobili smo jednu sobu, jedan ogroman krevet u njoj, izvinjavali su se što nema tople vode za tuširanje (nisu očekivali goste) i što je samo jedna soba pristojna za noćivanje. doneli su ogroman perjani jorgan, težak kao tuč, i dva velika perjana jastuka. Crvene lampice u mojoj glavi govoreše izgleda da je ovde hladno noću...

Soba je bila u stvari kao daščara drvena, sa drvenim podom, drvenim krevetom, velikim prozorom koji se nije mogao otvarati, jednim ogledalom i malom komodom. Pogledasmo se i raspakovasmo malo stvari. Tuš kabina je bila na kraju hodnika u sklopu zadnjeg dela terase. Tuširanje hladnom vodom uopšte nije zabavno...nekako sam se izborila sa tim, čak u jednom momentu mi je i prijalo, obukla trenerku i uvukla se pod jorgan, već je bilo 22h i vazduh napolju je bio dosta hladan, kad izdišete stvara se para...U sekundi mi prođe misao da smo razmišljali da spavamo napolju...brrrrrrr...

Jedna veoma lepa stvar na planini je to da kombinacija, hladnoće, hladnog tuša, (ne neće izazvati upalu pluća) oporavlja telo nezamislivom brzinom. Probudila sam se u 6am odmorna i sveža kao prvog dana kad smo pošli na ovaj put. Leđa, ramena, vrat, ruke ništa nije bolelo više. Sedela sam na terasi i gledala oko sebe, obasjana divnim zracima izlazećeg sunca. One tmurne misli da je sve ovo bila greška, koje su se povremeno javljale skoro pa celim putem, je sunce raspršilo kao maglu. 

1575007766_Dompogled.jpg.8d517b16b93ca4b157472a9609fe9720.jpg

pogled sa terase

116034802_dobrojutro.jpg.6ae03cfe9972dc009d5773b59c3cbebc.jpg

dobro jutro svete

sunce.jpg.bc66b89aa69a5f0ed7fd937a37f1823f.jpg

"Roads go ever ever on,
Over rock and under tree,
By caves where never sun has shone,
By streams that never find the sea;
Over snow by winter sown,
And through the merry flowers of June,
Over grass and over stone,
And under mountains of the moon.
Roads go ever ever on
Under cloud and under star,
Yet feet that wandering have gone
Turn at last to home afar.
Eyes that fire and sword have seen
And horror in the halls of stone
Look at last on meadows green
And trees and hills they long have known." J.R.R Tolkien

vanzemaljci.jpg.d2ff05aadbb6531fd319a6f3af1e3d48.jpg

ovaj put su nam i vanzemljajci i oblaci pokazali da smo ipak na pravom putu...ne nije prljav objektiv, ne nije bilo odsjaja..i da ima neka plava strelica na oblaku... koju sam videla tek u Beogradu kad sam prebacila slike sa kartica na kompjuter...

to be continued...

  • Sviđa mi se 22
  • Hvala 4

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1013 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: Aprilia Atlantic 500 Classic

E ovo je putopis!!
Bravo!!!

Послато са Redmi Note 8 Pro помоћу Тапатока

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 2069 postova
  • Lokacija: Borca - Greda
  • Motocikl: V-Strom 1050 XT

Sad ozbiljno.
Ona fotka sa Busom, neznam kome pre da cestitam.
Fotografu?
Tebi?
Zabelezeno, pa jednom kao gospdja u vremenu (da ne kazem u godinama) sa punim pravom pokazes potomcima.

Sent from my SM-A715F using Tapatalk

  • Sviđa mi se 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1652 postova

С обзиром да пишеш о томе, значи да си преживела, а када је већ тако, завидим ти! 

Мали број људи из Европе може да каже да је путовао тако и туда... 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 145 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: KTM 890 Duke 2022

..pa da nastavimo...

Pošto je bilo baš rano ujutru i nismo nameravali da krenemo pre 7am i bez doručka, dogovorismo sa ljudima iz odmorišta da ćemo opet prenoćiti kod njih, sedesmo malo na velikoj terasi pričajući sa njima. Pridružio se i onaj policajac od juče, krenuo čovek na posao pa svratio, vidim ja nosi on flašicu neku...tuc muc...predaje nam tu flašicu kaže ako nam nije problem da prospemo u Gangu gore kod Muktinatha. Utom krenem razmišljati, a zar nismo imali još neku flašicu, ispostavilo se da sam je verovatno ja popila negde dok smo se gubili po puteljcima i rečnim koritima. Nasmeših se lepo i obećah da ćemo obavezno to uraditi, naravno dobili smo još jednu od gazdi planinarskog doma. Ovaj put zapamtih da ta voda nije za piće. :ph34r:

Napakovasmo mi naš motor, proverismo ga celog, sve je bilo na svom mestu, nije bilo potrebe za dodavanjem ulja, dosuli smo benzin iz jedne kantice u rezervoar i Abhi je ispraznio jednu od onih čudnih zelenih kesica unutra. Samo što smo se spremili da krenemo, dolazi neki čovek i kaže sprema se kiša, dolaze oblaci. Gledasmo u nebo a ono divno plavo sa tek po kojim oblačkom, pogledasmo se i ko veli, ma imamo kišna odela ako bude frke. Na ovom delu puta nisam pravila previše slika, jer sam se bojala da vlaga ne uđe u telo mog Canon 550D i ovaj put sam ga upakovala u njegovu torbu i zamotala je kišnom onom zaštitom. Bilo je oko 7:15am kad smo krenuli, potpuno odmorni kao da pre toga nismo prešli više od 2200km (to smo računali tako što smo beležili kilometar sat na motoru, i ime mesta gde očitavamo). Put je idalje vodio uzbrdo samo što je sad bilo strmije, nije bilo onog klizavog crnog kamena, nego utabana zemlja. Sretali smo dosta ljudi tu na putu izgorelih od sunca, lica su im imala one crvene fleke. Posle nekih 50tak km smo malo zastali da odmorimo na jednoj zaravni pored još dva motora, koji su sami stajali tu bez vlasnika. Otpakovah aparat i napravih par slikica.

hmm.jpg.9075c81a0783b04ec64f7a90f11a626b.jpg

 

Popismo malo vode, i kretosmo dalje, cilj je bio stići do Muktinatha i vratiti se nazad do mraka. Iza ovih brda nas je čekala još jedna postaja gde smo morali priložiti svoje propusnice, ušli smo u oblast zvanu Mustang. Dok smo bili u kolibi i čekali na red, napolju je pljusnula kiša i nastavila da pada dobrih pola sata.

 

Put se totalno raskvasio i bio je ultra klizav, kao da vozite po nekoj glinastoj zemlji. Čim je stala kiša izašli smo napolje nekim krpama osušili sedište i krenuli dalje. Došli smo do dela gde smo naleteli opet na Bager i na još jednog motoristu u istom problemu u kojem smo i mi bili.

blato.thumb.jpg.b0432ea379141ca4783b67006c03c09a.jpg

 

sačekali smo sa strane dok se on nije izvukao iz gliba, a onda smo izabrali drugu putanju i kao dve patuljaste žirafe stojeći na fudasterima prebacujući težinu tamo amo, na jadnom motoru izvukli se na vrh te uzbrdice bez da smo morali da skidamo teret sa motora, za divno čudo tamo je bio koliko toliko ravan put sa naznakama nekog nekadašnjeg asfalta ili se to meni samo pričinjavalo.

Uspon ovom deonicom je trajao dobrih pola sata i moram priznati da je bilo zabavno ublatnjaviti se i izaći gore. Posle tog uspona putovali smo još jedno sat vremena ali konstantno na gore,  zanimljivo je da je kiša pala samo na određenom delu puta i to u ogromnoj količini, dok na ovom putu kao da nije bilo ni kapi kiše danima. Sledeći odmor je bio kraj jednog šarenog malenog budističkog hrama. Tu smo sprali blato sa nas i sa motora. 

hram.jpg.e19e42613550af3fffb985ef3f2bd145.jpg

posle ovog brdašca smo naleteli na sneg...

5.thumb.jpg.94b399b00d460bba54b7df0efaca2873.jpg

a posle snega na još jedan hram...i činilo mi se da smo opet negde zalutali, jer nikako da dođemo tamo gde smo krenuli, put je bio skroz nepredvidiv vijugav i nije bilo mnogo mogućnosti za greške, al to smo mislili i prvi put. 

1369674306_josjedanhram.jpg.46df1a4d42d4050306ab8b891ca29bd8.jpg

Sama sebi sam bila skroz smešna raspakujući i zapakujući aparat svako malo, uglavnom su slike ovih hramova morale biti seckane jer nisam htela menjati objektiv, te šta je mogao onaj stock plastikanac 18-55 to je bilo to. Ovde smo napravili još jednu pauzu i ovaj put se setili da prezalogajimo neke banane i popijemo limunadu koju smo poneli. Dobro sam pazila da ne popijem "namenjenu" vodu opet. Putovali smo još dobrih dva sata dok nismo došli do jednog kao platoa. Pogled sa njega je bio obarajući, kao da se nalazite na vrhu sveta. Šteta što nismo imali više vremena, i šteta što nisam imala hrabrosti da držim aparat stalno pri ruci, i šteta što mi je crkao hard disk sa raw fajlovima i svim slikama, preživeo je samo mali broj koji se trudim da ubacim ovde što bolje mogu.

 

8.thumb.jpg.07699ecb226b9ee6bdd80a21155553da.jpg

i onda vas zagrli oblak

a sa druge strane

pogled.jpg.dfe13126511db8e04f93087049b4936b.jpg

priroda je čudo, mnogo je moćna i mnogo je lepa. Mislim da nema čoveka koji pred ovako nečim ne bi ostao bez reči. 

Pošto smo uspeli da se otrgnemo od ovog pogleda, kretosmo našim ipak dobrim putem, i ubrzo naiđosmo na Muktinath, budističko sveto mesto koje se nalazi na cca 5300mnv, al nigde izvora...samo mali neugledni manastirčić sa silnim natpisima i ni malo lepa energija odatle, čak nisam imala želju ni da uđem unutra. Nismo imali nikakvih problema od razređenog vazduha, valjda smo se bili privikli jer smo imali konstantan lagan uspon i spavanje na 3300mnv. Za divno čudo od upale mišića i bola ništa nije bilo. Jedino je bio prisutan umor. Vodili smo računa da stalno pijemo vodu jer su nam tako savetovali ljudi koji tu žive.

Muktinath.jpg.ae0612631db600a962f99ab2f469fac8.jpg

sat koji pokazuje neko vreme samo ne ono pravo, izvrnut sto i nigde nikog..zadržali smo se toliko da Abhi prospe onu vodu tamo negde preko nekog kamena u hramu i uzjahali naše verno motorče i odlučili da malo odemo napred, pa ćemo se okrenuti i istim putem nazad. E to malo napred je bilo mnogo napred i odlučismo da vidimo kuda vodi taj put. Posle dobrih tri sata vožnje naiđosmo na poznat krajolik...

3.thumb.jpg.7f3f18cf0797a87962df21c33c919cf4.jpg

lepo je kad vas malo prati i sreća, uspeli smo da zaobiđemo ono blatište i krš i lom i dokopali se ovog lepog tucanika, koji nas je posle još jedno 2h doveo na isti onaj lepi ravni put kojim smo se popeli uzbrdo. Oko 20h smo bili u planinarskom domu, super raspoloženi i veoma gladni, naravno čekala nas je obilna večera i okupilo se dosta ljudi  među kojima sam prepoznala i onog policajca i još jednog od njih iz one postaje, da čuju kako smo se proveli. Zaspali smo posle ponoći, odlučivši da se opet lepo naspavamo pa da krenemo nazad do Pokhare. 

Isa.thumb.jpg.7b3fc9bd118a53270d8cdb18690eb35a.jpg

Isa, divno maleno stvorenje, ćerka gazda doma. Ona i njen brat su izneli fudbalsku loptu i zamolili nas da se malo igramo sa njima pre nego pođemo nazad. Bilo je jako zabavno i svi smo uživali. Posle toga smo se popakovali i oko 12h krenuli ka Pokhari. Kad smo prolazili kraj policijskog check punkta svi su nam odande mahali i pozdravljali nas. Tako sa kezom na ustima smo vozili, sad već kao veterani ka Pokhari, znali smo da nas čeka dug put ali smo se radovali tome što je nizbrdo i što sad znamo za jadac. Ovaj put smo skrenuli gde treba i nismo morali da putujemo rečnim koritom, ali nas je ulovila neizbežna žuta prašina.

put.thumb.jpg.b482fc91f38246ee1207ff9bb7d20393.jpg

čak smo naleteli i na par drugih motorista. Pozdravili se mahanjem i nastavili naš povratak. U Pokharu smo stigli u 22h po mrklom mraku. Sreća javili smo se gazdama te su nas čekali, a čekali su nas i naši prijatelji iz restorana (čiju sam "namenjenu" vodu ja popila...jbg prenamenila sam je) sa spremnom večerom. Dogovorili smo se da ostanemo još jedan ceo dan u Pokhari da se odmorimo i da posle toga idemo u Lumbini, mesto gde je rođen Gautam Budha...taj deo sledi u nastavku...

 

 

 

 

 

 

 

  • Sviđa mi se 19
  • Hvala 1
  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 145 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: KTM 890 Duke 2022
3 hours ago, Bruno 68 said:

Sad ozbiljno.
Ona fotka sa Busom, neznam kome pre da cestitam.
Fotografu?
Tebi?
Zabelezeno, pa jednom kao gospdja u vremenu (da ne kazem u godinama) sa punim pravom pokazes potomcima.

Sent from my SM-A715F using Tapatalk

Tu fotografiju je napravio drugar koji je inače profi fotograf, on fotografiše sve njihove izlaske na stazu i ima onaj neki ogromni skupi objektiv.

A ja kad sam sišla sa Buse srce je htelo napolje, jedan od retkih motora koji me je ozbiljno uplašio, vozi se super lako iako je težak kao crna zemlja, i ima fenomenalnu upravljivost ali nema granice. 

A potomci, pa jedan već vozi motor uveliko a drugi cinculira (više voli da ga neko vozi nego da sam vozi), ima dovoljno godina za A1 ali nije mu zanimljivo još...ne silim ja to ništa kako god koji želi. 

  • Sviđa mi se 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja