Jump to content

Moto Zajednica

Bosna, Hrvatska, Crna Gora

Recommended Posts

  • Drug član, 1079 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Suzuki V Strom 650 2020'

 

Ideja:

 

Dakle, ideja se javlja negde pre Maja 2018.

Napravio sam grupu na forumu na ciljem da ljudi predlože najbolje najbolje puteve i predele koji bi mogli da se vide na putu do mora kroz Bosnu i Hrvatsku, usput da se odvoza i Jadranska Magistrala i Crna gora.

Puno je tu bilo saveta i predloga.

Pred polazak odlučim da pitam da li neko želi da pođe samnom. Tu se javlja kolega sa foruma koga ću kroz celu ovu priču zvati "kolega" i držati anonimnim jer ne znam da li želi biti spomenut i komentarisan. Ako se bude prepoznao i želeo da piše, da se nadovezuje i komentariše, dobrodošao je ;-)

 

Naime, pošto kolegu do tada nisam poznavao, odlučimo se videti nekih nedelju dana pred put, da dalo proćaskamo o vožnji, tačnom datumu putovanja, ruti, itd itd...

Tog lepog dana našli smo se u Beogradu na Adi, u jednom kafiću. Vidim da je kolega jako iskusan što se tiče putovanja i da je proputovao jako puno, da poznaje dosta mesta i lokacija.

Sedimo pored onog jezera, i ja tako slušam o raznim putešestvijama, i tada kolega mene pita da li sam ja nekada kampovao i šta mislim o toj ideji.

 

Ideja o tome me je zapravo jako privlačila. Zamišljao sam kampove na plaži pored mora, gde naravno ima civilizacije, ljudi, žurka, muzika, itd. Rekoh ja da mi se dopada ali da nemam ništa od opreme. Takođe, ako bi to radili uslov je da bude na organizovanim mestima, nikako po divljini i nedođijama.

Posavetujem se malo šta i kako trebam da kupim, kolega mi čak nađe na netu jako jeftin McKinley šator, u Inter Sportu, čak je i čovek pristao da ide samnom da vidi da li to valja. Tako se ispostavilo da je šator super za ono što meni treba, a usput sam pazario i odličan vazdušni dušek sa 50% popusta na drugi artikal. Ja prezadovoljan i srećan.

 

Putovanje:

 

Dan 1.

 

Došao je moj godišnji odmor i vreme da se krene na putovanje. Bio je neki datum u Maju, ne sećam se ni sam tačno koji.

Ja i kolega smo krenuli iz Bg do Bajine Bašte, obišli kućicu na Drini, Vidikovac, svratili do jedne pekare na fenomenalnu komplet lepinju, i dalje produžili ka BiH.

Stižemo na granicu, pokazujemo pasoše. Sve protiče kako valja i tu kreće da pljušti kiša iz sve snage. Potop.

Zveči plusak pod onom nadstresnicom iznad nas, kolega vadi kišno odelo i oblači ga u sekundi. Gleda mene začuđenim pogledom i kaže, ajde oblači odelo idemo dalje.

Deo opreme koji se podrazumeva za malo duže putovanje, ja naravno, nemam.

Tu odlučismo da sačekamo da barem malo opadne intezitet pljuska pa da nastavimo. Setim se reči jednog mog iskusnog druga: "Za kišno odelo ćeš misliti da ti ne treba sve dok jednog dana ne budeš morao da voziš po kiši, i dok ti ne budu gaće mokre. Tada ćeš poželeti da si ga kupio kada su te prvi put posavetovali.

Uz te misli prolazi već i dobrih pola sata kako čamimo ispod one nadstrešnice, već nas i carinici opominju da ne smemo puno da se zadržavamo. Reče kolega da se nedaleko nalazi benzinska pumpa sa kafićem. I da možemo da odemo tamo pa da sednemo i uz kaficu sačekamo da prođe.

Rekoh ajde, šta sada da se radi.

Kiša je bila toliko jaka da su mi posle 50 metara gaće bile potpuno mokre. Posle nekih 10-tak minuta sav srećan ugledah Benzinku pumpu.

Gas ka njoj, ulećem brže bolje pod nadstrešnicu, ne videvši da je po celoj pumpi urađen umesto betona onaj gumeni sloj, ili epoksivna smola (ne znam tacno) to je uglavnom onaj materijal koji se nalazi po podovima podzemnih garaža u tržnim centrima. Sigurno je svako barem jednom osetio da mokra guma kliza po tome kao po ledu...

Uglavnom ulećem ispod nastrešnice i istog momenta mi zadnja guma proklizava i motor pada na levu stranu...

Kolega gasi svoj motor, pritrčava. Ja nepovređen, podižemo motor. Osim malih ogrebotina i polomnjenog migavca deluje da je to tô. Međutim primećujem da mi se poluga menjača iskrivila i pribila uz deklu tako da je nemoguće da je koristim.

 

Tu pritrčava iz kafića neki čovek i pita jesam li dobro. Treba li kakva pomoć.

Vidi onu polugu menjača i naže da ima rešenje. Odlazi do kola i iz Golfa Dvojke izvlači nekakav pajser sa zakrivljenim donjim delom, kao stvorenim za moj problem. Vraćamo polugu na svoje mesto u jednom potezu!

Sednemo svi zajedno tu u kafić. Ja kako je red počastim njega i njegove drugare pićem, čovek se stvarno našao u nevolji.

Prolazi dobrih sat vremena. Kiša ne staje. Kolega me gleda, glupo mu da mi bilo šta kaže, a meni još gluplje da ga zadržavam i rekoh ajde idemo pa ću valjda usput naći negde neko mesto da kupim kisno odelo...

 

Kroz Višegrad samo prolazimo. Kiša pljušti i dalje, malo manjim intezitetom. Kako vreme i kilometri prolaze polago ali sigurno se smanjunje i na kraju potpuno prestaje da pada.

Nailazimo na suv asfalt i polako počinjemo da uživamo u vožnji...

Krivina za krivinom, pretičemo auto za autom, uživamo...

U jednom trenutku neko blinkanje u retrovizoru me je odvuklo od sve one lepote...

Policija. Tačno iza mene i blicaju da stanem.

Stajem ja desno na neko proširenje, staju oni zamnom, a staje i moj kolega koji je u tom trenutku bio iza policijskog automobila, i realno je mogao da produži i da me sačeka iza krivine. Ali dobro znak solidarnosti u svakom slucaju.

Skidam ja kacigu, ovaj jedan izašao iz kola, kaže uđi unutra kod kolege. Ja već metnuo 20e između vozačke i saobraćajne, lik uzima, vidi pare, i vraća mi ih.

Kaže ja tebe pratim već 40min izbrojao mi ne znam koliko punih linija bla bla bla...

Pa onda izvadi neku svesku pa mi pokazuje koliko je kazna za koji prekršaj, pa ovo, pa ono...

Vidim ja koliko je sati, rekoh prijatelju, ajde kaži mi lepo molim te koliko da ti dam ionako nismo pri parama vidiš da nosimo šatore da kampujemo, raskukao se ja...

On se češka po bradici pa kaže: "Pfffff.... Pa stoja jarane..."

Meni fliper u glavi rekoh kojih crnih 100e mi toliko i nemamo bla bla bla... I moj kolega koji je vec bio i sam prisutan u pregovaranju izvadi 50e i daje mu. Posle sam skontao da je mislio na 100 maraka.

Uglavnom, da se ne ljubimo, raziđosmo se.

 

Stižemo u Sarajevo. Parkiramo i osiguravamo motore i krećemo u šetnju po centru. Prvo je u planu bilo da nađemo motošop, kako bih ja kupio kisno odelo i migavac, ili migavce. Kako ne nalazimo nista po centru lokalci nas upućuju na obližnji veliki Shoping Centar, motorima udaljen 5-6min. Odlazimo tamo, parkiramo motore ispred neke bandere, sećam se nekih cigana koji su tu sedeli...

Kolega odluči da popije kafu u kafiću ispred na suncu, dok ja procunjam i potražim kišno odelo...

Lutam ja tako od lokala do lokala, zagledao se, veliki trzni centar, ali kišnog odela nigde... Rekoše mi da uđem u Army Shop da pitam tamo. Nema. Video neki mnogo dobar ranac, rekoh da uzmem da ga slikam. Hvatam se za džep, jedan, drugi, torbica...? Nema telefona .

Setim se da je ostao u nosaču na motoru! I setim se cigana pored motora!

 

Kako sam trčao sa trećeg sprata... Garantujem da su svi mislili da sam nešto ukrao i da bežim. Istrčavam kroz glavni izlaz u punom galopu, kolega koji pije kaficu u kafiću me zbunjeno posmatra. Dolazim do motora, tu je! Dobro je, olakšanje. Ne treba mi odelo, idemo.

 

Nastavljamo dalje da se vozimo. Kiše više nema, uživamo u vožnji kroz planinske predele. Polako ali sigurno počinje da zalazi sunce. Mi skrećemo sa asfalta na makadam i dolazimo u Park Prirode Blidinje. Prelepo mesto sa jezerom, neverovatna priroda...

I tu počinje da se dešava rasplet...

 

Kolega je mislio da tu kampujemo.

Ma koliko lepo delovala ta priroda i prostranstvo, pomisao da tu prespavam me je užasavala potpuno. Ipak je dogovor bio da kampujemo na mestima koja su organizovana i uređena za tako nešto.

Znam da mnogo ljudi to gotivi ali ja imam fobiju od životinja predatora, tako da samo sigurna opcija dolazi u obzir.

Tu kolega pocinje da me ubeđuje kako je potpuno bezbedno, i da nema razloga za brigu i paniku.

Počinje da pada mrak i da bude sve hladnije.

Posle nekog vremena ubeđivanja, napravismo kompromis da se barem spustimo sa ove planinčuge gde je malo toplije, i tu prespavamo.

 

Spustismo se mi motorima po mraku u punom gasu. Kolega skrenuo sa glavnog puta, ja ga pratim... Mislim se sigurno zna gde idemo... Dolazimo do jednog raskršća putića u nedođiji, malo brdašce od 4-5m visine, i na njemu veliki krst.

Kaže kolega, ovde ćemo da kampujemo, mesto je super.

Ja u šoku, gledam i ne verujem. Kolega lagano raspakuje šator, vadi stoličicu na rasklapanje, pali neku led lampu na glavi, kaze biće super ovde. Samo da znaš nemoj da se uplašiš, nekada zmija zna da se podvuče pod šator

Posle nekoliko minuta negodovanja, shvatam da mi nema druge. Po ovom mraku i ovim putevima ne vredi nastavljati dalje. Jer je kolega skinuo offline mape na svoj telefon, ali ja nisam. Nisam ni znao u kom bi pravcu krenuo.

Polako raspakujem šator, i u sebi razmišljam kako ću izdržati budan do prvog svitanja, a onda nastaviti do prve civilizacije i naći tamo neko prenoćište...

 

Horor misli mi prekinu čudan zvuk u daljini... Kako se približavao shvatio sam da je to motor automobila, pitao sam se ko ovuda prolazi u ovo doba...

Beli Džip. Dačia Duster. Staje pored nas i iz njega istrčavaju 3 krupna momka u policijskim majicama.

Ko ste, odakle ste, šta radite ovde???

Dok kolega pokušava da dâ neke odgovore ja u trenutku vrištim od sreće u sebi mislići: " Tooo! Spavaću u stanici večeras! Bezbedno i toplo!"

Rekoh, braćo, bog vas poslao, vodite nas odavde!

Jedan od njih me zbunjeno gleda i objašnjava kako su oni mislili da smo mi ilegalni migranti, kako ih ovde često zatiču da kampuju.

Objasnismo mi lepo ko smo i šta smo, pokazasmo uredna dokumenta, sve legalno. Kaže momak, od svih mesta vi ste našli da spavate ovde među Vukovima i Medvedima!

Ja: Ovde ih ima????

Momak: Naravno da ih ima ovde, koliko hoćeš.

Ja, već vidno nervozan: Momci, jel možete vi da me povedete negde sa sobom odakle god da ste došli, ja ću za vama, pa makar da spavam ispred stanice. Ako slucajno znate neko prenoćište gde bi ste mogli da me uputite, bili bi odlično.

Momci prihvatiše. Ja brže bolje srtpam onaj šator i dušek i sve što sam imao u motor i krenuh sa njima.

Momci pitaše kolegu hoće li on sa nama, ali kolega je ipak želeo da sam prespava na tom mestu. Mi se pozdravismo i odlučismo da se sutra čujemo šta dalje.

 

Vozio sam se makadamom za tim džipom dobrih 15-20 minuta, zatim smo izašli na asfalt i vozili se još toliko.

Došli smo do nekog malog naseljenog mesta. Momci su me doveli do objekta za koji sam shvatio da je sala za proslave, sa apartmanima iznad. Čak su i telefonom pozvali momka koji mi je otvorio smeštaj.

Kaže momak 15e ti je noćenje slobodno ostavi novac ujutru u apartmanu i ključeve u bravi ja neću biti tu...

 

Ogromno oduševljenje i zahvalnost momcima koji su me doveli do ovde. Pozdravljam se sa njima, i odlazim u smeštaj. Napokon! Civilizacija, struja, topla voda, tuš, tv.... U tom momentu sam znao da me kampovanje više ne zanima...

Istuširao sam se, upalio tv, jeo, konektovao na wifi, i ustanovio da se nalazim u mestu Posušje, u blizini granice sa Hrvatskom.

Odlazim na spavanje....

 

Kraj prvog dana...

 

 

 

Sent from my WAS-LX1 using Tapatalk

 

 

 

 

  • Sviđa mi se 6
  • Haha 3

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja