Jump to content

Moto Zajednica

Evropa i malo Azije, 14 dana i 9000 km solo tura

Recommended Posts

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Veliki pozdrav svima na forumu. Svojevremeno sam ovde dokumentovao svoju prvu "ozbiljniju" moto turu, čim sam dobio A dozvolu, tamo još 2008-e godine: https://forum.bjbikers.com/index.php?/topic/16703-vikend-tura-po-norve%C5%A1koj/

 

U međuvremenu sam dosta putovao, uvek solo, krećući iz Osla, gde živim, izbrojao sam na motoru ukupno 35 zemalja Evrope. Međutim, pošto je prošlo nekoliko godina od poslednje, po Engleskoj, Škotskoj, Irskoj i Velsu, potrudio sam se da odem na najduži put do sada i uspeo da ga smestim u jedini slobodni vremenski prozor - kraj aprila, početak maja. Kako je to još sveže, rekoh da napišem brzo jedan mali putopis, jer inače ništa od toga, kao ni proteklih 10 godina..

 

Vrlo malo vremena sam proveo na planiranju puta. Zapravo, do par nedelja pred put nisam ni znao hoću li ići. Pre dve godine sam zamenio svog vernog V-Stroma 650 iz 2007 za još starijeg 2003 BMW R1150RT. Kažu to je motor za deke - super, taman za mene, godine teku.. Štos je što nije bio na poštenom servisu bar 5 godina, pa nemam poverenja za veći put. Gume dotrajale, servis lokalno jako skup..

Jako sam želeo ponovo na put, ali puno obaveza i na poslu i u porodici, malo vremena, dvoje manje dece, troškovi, nije izgledalo realno. Međutim, upravo mi je draga početkom aprila rekla "Jao što si dosadan i nervozan, samo kukaš i uzdišeš okolo, idi već jednom na taj *ˇ&$ put, ostavi nas malo same, a prijaće ti.". Teška srca, nekako se nagovorih i grubi plan je brzo napravljen.

 

Dogovorio sam servis u Beogradu kod dva sjajna momka, Baneta i Peđe. Međutim, teško je bilo sigurno nabaviti gume koje sam baš želeo (Michellin Pilot Road 4 GT), pa sam odlučio da nove gume i neke delove nabavim usput. To se međutim malo iskomplikovalo, jer se baš tih dana u većini Evrope slavio Uskrs, pa se nije radilo. Na kraju sam našao gume i delove u Češkoj, u Liberecu, u jednoj firmi od koje sam već uzimao delove za Suzukija na ranijem putu za Beograd, još 2012-e. Našli smo i servis koji će gume montirati.

 

Imam već dosta iskustva sa dužim turama, ali su me neke stvari brinule.

Brinulo me je najviše sedište. Na V-Stromu je bilo krajnje neudobno na dužim turama, pa sam dugo koristio Airhawk (specijalan vazdušni jastuk), a onda mi je novo sedište uradio Boban iz Beograda i ono je bilo sjajno. Tada sam Airhawk poklonio prijatelju i sada sam ga se uželeo ponovo. RT sam kupio u Stavangeru i vozio ga nekih 500km do kuće uz muke u zadnjici. Bilo bi divno ako bi Boban mogao da mi uradi i sada novo sedište!

 

Nisam imao ni tankbag - torbu koja sedi na rezervoaru - na koji sam navikao. Brinulo me i da li ću imati dovoljno mesta u koferima, koji su delovali manji od Givijevih. BMW R1150RT ima jedno zgodno spremište pod ključem sa leve strane, pa je to moralo da zameni tankbag. Ako bude frka, računao sam da bi mogao da stignem do Luisa u Beču, pa tamo da uzmem nešto.

 

BMW koferi sa strane su ispali veći nego što sam očekivao i uspeo sam sve da spakujem u njih. U jednom je bio sav veš, pantalone i sl, u drugom termo postava opreme, ulje, cipele, topla garderoba, ekstra rukavice i sl. U gornjem koferu samo laptop (radiću 4 dana u Beogradu). Znam da će mi tu trebati prostora za vodu, možda neku hranu i sl.

 

Pošto sam se tesno spakovao, nešto je moralo otpasti. Iako mnogo volim fotografiju, a imam i solidnu foto opremu, ovog puta sam za fotografisanje poneo jedino telefon - Samsung S9.

Imao sam 15-ak dana do puta a znao sam da nisam u dobroj formi. Pre 20 godina sam operisao diskus herniju, izvađen mi je jedan disk, pa imam hronične probleme sa leđima. Na jednom od ranijih putovanja mi je kod Sankt Petersburga čak bio i napukao leđni mišić, tokom vožnje. Zato sam svako jutro do puta koristio za pola sata do sat vežbanja - trbušnjaci, leđa, istezanja, sklekovi.. Rekoh, šta je tu je, krenuću pa videti kako se osećam.

 

To bi bilo to, spreman sam za put koliko se može, idemo!

  • Sviđa mi se 10
  • Podržavam 11

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Prvi dan (18.04.2019)

 

Krenuo sam oko 11 sati. Imao sam kartu za trajekt Trelleborg (sam jug Švedske) - Roštok (Nemačka) u 22h večeras. Ali mora se biti tamo sat ranije, pa imam 10 sati za oko 600km. Kada sam krenuo bilo je samo 7-8 stepeni, međutim bilo je sunčano, temperatura je rasla i ubrzo sam skinuo termo postavu iz jakne. Auto put, bez mnogo gužve, brzo se ide. Neradni dan u Norveškoj, ali radni u Švedskoj i to se malo oseti, više vozila. Zastao sam duže, da nešto pojedem i prošetam se u Švedskom gradiću Landskruna, blizu krajnjeg cilja.

 

Mesto ima lep stari centar sa srednjovekovnom tvrđavom iz 16-og veka. Na okolnim panelima učim da je tada grad bio deo Danske, a tek da je kasnije osvojen i pripojen Švedskoj.

 

20190418_184212.thumb.jpg.b3b291f754f3916f4b738c2cc7f5e281.jpg

 

Posle ugodne i duže šetnje i još ugodnije večere u kineskom restoranu, krenuo sam dalje. Davno sam još naučio da je kada se ceo dan provodi "u sedlu", mnogo bitno imati bar jednu dugu i aktivnu šetnju. Tada pokušavam da hodam što više i u jačem tempu, da se mišići leđa dobro zagreju i prokrve. Tako sam i ovog puta sigurno prošao bar 3-4 kilometara i obišao ceo stari centar.

 

Brzo sam stigao do trajekta u Treleborgu, oko 20:45. Jednom drugom prilikom sam u istu ovu luku stigao svega 15 minuta pre polaska trajekta. 600 km i samo 10-15 minuta fore na kraju - bilo je tesno i stresno, ali su me ipak pustili. Nisam hteo da izazivam sudbinu, pa sam ovog puta stigao mnogo ranije. I požalio sam. Ubrzo je postalo dosta hladno, 6-7 C, plus vetrovito. Nisam imao gde da sednem, pa sam stajao, vrteo se okolo, grejao kako znam. Pustili su me na trajekt tek posle sat vremena i odmah smo i krenuli. Noć je bila mirna i srećom bez mnogo ljuljanja.

  • Sviđa mi se 1
  • Podržavam 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Drugi dan (19.04.2019)

 

Trajekt je rano pristao, oko 7 ujutru. Krenuo sam pravo ka Berlinu i tamo proveo par sati. Lepa prednost kod putovanja motorom, u odnosu na automobil, je što se u principu možete vrlo lako parkirati u samom centru. Tako na svojim putovanjima uglavnom obiđem jedan do dva interesantna grada dnevno, odem pravo u centar i prošetam se par sati. Dva sata ne zvuče mnogo, ali uz malo iskustva može se jako puno obići i videti za to vreme. Plus je hodanje vrlo važno za zagrevanje i rastezanje mišića leđa, što sam već napomenuo.

 

Berlin je veliki, metropolitski grad i odiše nekom tolerantnom atmosferom.

 

Centar Berlina prelep, pun ljudi. Čeka se neka crkvena povorka, Veliki je Petak. Obilazim uobičajena mesta – Rajhstag, mesto Hitlerovog bunkera, Branderburšku kapiju, Checkpoint Charlie, ostatke Berlinskog Zida, ali tumarajući okolo nailazim i na spomenik Marksu i Engelsu, kao i muzej posvećen Ampelmanu, figurici na pešačkim prelazima koja ima svoju priču. Takođe nailazim i na muzej posvećen Trabantu i još neke interesantne spomenike posvećene drugom svetskom ratu.

 

20190419_105848.thumb.jpg.e059b79ab60e0996d8699261f11b6a5e.jpg

 

20190419_113524.thumb.jpg.dc3ab8e519e6ba7b805bd3b140244e07.jpg

 

20190419_121147.thumb.jpg.bafb98ab9759eadce604b9d390ce26d3.jpg

 

20190419_125146.thumb.jpg.e7f0453cfeff47211c7d78ed241a4793.jpg

 

20190419_120650.thumb.jpg.5ca479a147b8e4616ae99a08c64eb30b.jpg

 

 

Dan je bio vrlo sunčan i topao, ja sam puno hodao, a još uvek imao na sebi termo postavu u pantalonama. Na ranijim putovanjima sam znao da u top koferu držim bermude i sandale, pa da se presvučem leti kada želim da se duže prošetam. To ima smisla, jer se generalno morate obući za auto put i velike brzine, a to je previše garderobe leti po vrućini u gradu. Ovog puta se nisam tako organizovao, jer nisam mislio da će biti tako toplo, a plus mi je 17-inčni laptop uzeo dosta mesta u gornjem koferu. To će doneti neke neočekivane probleme..

 

Vreme je da se ide dalje. Odlučio sam da svratim u Drezden. Tu mi je pomogao Google Map. Video sam da je Drezden usput, znam nešto o njemu, imam vremena do Libereca.. Google Map mi je inače najvažnija aplikacija na putu. Nemam roaming u Evropi, pa onda mogu da ga koristim po volji. Sem navigacije, pomaže i da se nađu interesantna mesta u okolini. Npr. picerija ili mesto Hitlerovog bunkera. Ranije sam morao da koristim offline mape i TomTom aplikaciju, ovako je mnogo zgodnije.

 

Drezden je jako ošetećen u savezničkom bombardovanju ’45-e, ali je stari centar grada kasnije lepo obnovljen. Sasvim slučajno sam parkirao odmah pored Zwinger parka (https://en.wikipedia.org/wiki/Zwinger_(Dresden)). Kad sam parkirao primetio sam da mi se desni cilindar od viljuške vrlo sjaji. Pogledao sam malo bolje i video da je je simring propao i da je počelo da curi hidraulično ulje. I to dosta. Odmah sam zvao Baneta, nemaju simringe i nema vremena da se nabave. Zovem odmah i Čehe, ne rade, jasno Veliki Petak je... Šta sada, stići ću do Beograda, ali ceo nastavak puta je pod znakom pitanja?! Dok razmišljam kome sada da se obratim, stiže poruka od Baneta – „Nema frke, nabavili su jedan komplet, sve OK“. Uf, olakšanje!!

Sav sretan krenuo sam sa obilaskom od Zwingera i centar mi se jako dopao – pun je starih zdanja, lepih crkava i trgova. Međutim, posle jednog sata shvatam da ne mogu više da hodam (opet onaj problem iz Berlina). Vreme je da se malo sedne, lep stari restoran. Otvaram drugu najvažniju aplikaciju, Booking.com i bukiram smeštaj u Liberecu, vrlo blizu servisa gde me čekaju gume. Stiže račun za kolu i čašu vode – 7 evra. Centar grada... Idemo dalje.

 

20190419_154323.thumb.jpg.90fee56d22fae9d4c98bed4f85382304.jpg

 

20190419_160144.thumb.jpg.5fe6d64ed0850e259c64d74346c04d7c.jpg

 

 

Put do Libereca je bio jako lep, kroz Češka sela i brda. Lep predeo, sve deluje vrlo uređeno, da nisam znao gde sam, mislio bih da sam negde u Bavarskoj. Kad sam došao do Libereca, vreme je da mi GoogleMap pomogne da nađem pansion. Standardna procedura – slušalice u uši i gospođa sa Googla mi šapuće na uvce kuda tačno da stignem – „za dve stotine metara, skrenite desno“.

 

Navigacija je jedini razlog zašto mi malo nestodaje tankbag – kada si blizu može se staviti telefon u gornji prozirni džep i onda tu i tamo gvirnuti, da se proveri put. To je posebno bitno kod kružnih tokova i nekih višestrukih raskrsnica. „Izađite na 3. izlazu“ – uh, ček, jel ovo bio 2. izlaz ili samo ulaz na parking? Jedan pogrešan izlaz me je kasnije na putu koštao skoro pola sata, ali o tom kasnije.

Sa druge strane, bez tankbaga se lakše puni gorivo i ničeg nema da smeta, nije loše ispalo.

 

Pansion u Liberecu i starija ljubazna gospođa koja ne zna reč engleskog. Ne, ja ne znam nemački. Hajde onda svako svoj jezik i da vidimo koliko su srpski i češki slični. Nije loše ispalo. Shvata moj problem (onaj iz Berlina i Drezdena) i brzo nalazi jednu teglicu dečjeg pudera. Děkuji, madam.

Sada nešto za večeru, ali nemaju restoran, a pansion je u sred ničega. Ima, kaže, fin restoran u blizini, 15 minuta hoda. Popio bih rado par čeških piva uz klopu. Ali 2x15 minuta pešačenja? Veče je jako ugodno, međutim šta ćemo sa onom mukom? Puder pomaže, ali šta ako se pogorša?

 

Teška srca ipak idem motorom na večeru, ništa od hladnog piva, makar večeras. Jednom sam samo, jako davno, u Novom Sadu, popio jedno malo pivo (još mislim da je bilo neko limunada pivo sa 2-3% alkohola). Čim sam krenuo da vozim, osetio sam i te kako razliku. Nikad više ni liznuo nisam alkohol kada se vozi.

  • Sviđa mi se 5
  • Podržavam 4

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Treći dan (20.04.2019)

 

Mmmm, izvanredan doručak. Tu je bilo i nekog domaćeg peciva i još malo srpsko-češkog razgovora. Pansion je bio pun pogodak.

 

Servis je bio zakazan za 9 ujutru i bio sam tamo baš u to vreme. Tu su bile gume, kao i kočioni paknovi i prednji set lagera, sve što sam poručio i platio unapred. Gume sam platio 260€ i po dogovoru još 40 za montiranje. Shvatam da će ih staviti vlasnik radionice. Neradni je dan (zbog Uskrsa), on je došao da sređuje neke papire, pa prihvatio da mi montira nove čizme. Dozvolio mi je da budem tu, radi lagano i pažljivo. Pokazuje mi da je zadnja guma bila 8 godina stara i da je trebalo menjati pre bar par hiljada kilometara.

 

Do 10 je sve bilo gotovo i spreman sam za nastavak. Opet odlično iskustvo sa Češkom. Kao i 2012-e sam sve poručio emailom i telefonom, platio deo unapred, sve me je čekalo i sve je bilo odlično organizovano. A evo kako je tekao jedan razovor sa Beogradom, u vezi guma:

-          Bato, plati samo unapred, a stižu gume za dve nedelje, nemaš brige.

-          Mnogo mi je važno, jer sam tu samo vrlo kratko.

-          Ma to je za tri nedelje, sigurno će biti tu. Garantujemo!

-          A super, znači ako ne budu tu kad dođem – vraćate pare?

-          Kako? Pa ne, šta ja da radim sa tim gumama, ne mogu da vratim novac!

-          A šta ja da radim sa gumama kad već odem iz Beograda. Znači, ne garantujete ipak...

-          A ne, ne, pa rekao sam da garantujemo!

-          Ali ne vraćate novac?

-          Ne, pa kako ću?!

-          Jel znate vi šta uopšte znači reč „garancija“?

-          Nisi ti bato ozbiljan kupac, do viđenja!

 

Idemo! Mapa kaže da do Beograda ima oko 1000 km. Da li je to mnogo za jedan dan? Lični „rekord“ mi je 1160 km za jedan dan, ali sam mlađi bio i u boljoj formi. Ništa, hajde da krenem, pa da vidim kako ide. Ako budem umoran, potražiću neki hotel ili motel u Mađarskoj.

 

Kilometri brzo idu, odlučio sam da danas nigde ne stajem usput. Ranije sam već obilazio i Prag i Beč i Bratislavu i Budimpeštu. Samo pumpe danas.

 

Kako je malo monotono, stavljam slušalice i puštam muziku. Pošto mi je kaciga (X-Lite X701) matora i vrlo bučna, moram dosta da pojačam zvuk. Onda ide borba sa *#%&# Samsung plejerom koji posle nekog vremena smanjuje jačinu da ne „oštetim sluh“. Gde se to beše gasi?! Hajde za muziku, ali kad mi smanji dok sam na GPS-u, pa ne čujem uputstva! Nekako to rešavam i prelazim na Aimp plejer. Ja sam staromodan i volim da pustim ceo album, tj. folder . Moj putni izbor su AC/DC, Led Zepellin, Rolling Stones, Thin Lizzy, Jimmy Hendrix, Stevie Ray Vaughn i Dire Strates.

 

Kada nemam slušalice zbog GPS-a ili muzike, *obavezno* koristim čepove za uši. Koristim neke gumene, koje se peru, imam 3-4 para. Pitali me mnogi – zar nije opasno sa čepovima, da se nečuje saobraćaj?!

Zapravo je puno, puno sigurnije. Moja kaciga je bučna, pa kao da imam roj besnih bumbara oko ušiju. Jako je zamorno i stresno. A posle nekih 15-20 minuta na scenu stupa naš mozak koji se zasiti i počinje da filtrira zvuke, u nameri da nas zaštiti. Čepovi filtriraju posebno više frekvence, pa se dobro čuju zvuci motora, sirene, čak i dovikivanja okolo. U principu, ako zaboravim da vratim čepove na pumpi, odmah stajem na sledećem odmorištu.

 

Dobro napredujem, već sam u Mađarskoj, kilometri se nižu. Razmišljam da se drznem da stignem ipak večeras do Beograda? Bez pritiska, idemo pa ako bude moglo, bude.

Moj RT ima rezervoar od oko 25L, čak i sa, khm, većim brzinama, opet izvlači bar 300 km. Međutim, stajem na pumpama češće, obično na oko 150 km, maksimalno 200. Davno sam naučio da je bolje često stajati, PRE nego leđa ili zadnjica krenu da bole. Bol kad dođe, ne prolazi. A i 5 minuta prošetati oko pumpe mnogo znači. Ja imam najvećih problema sa trtičnom kosti. Kad krene da boli, to je to, boleće do kraja dana. Menja se položaj, levi guz, desni, napred, nazad, više na noge. To sve malo olakšava, ali boleće svakako. Stajanja pomažu, makar kratka.

 

Muzika i navigacija, drndanje po Internetu na pauzama srču bateriju telefona. Srećom, pa moj RT ima izveden priključak od 12V (dva zapravo). Nije onaj standardni, za upaljač, nego nešto manji, DIN. To je AliExpress sredio za 10€, mali USB punjač. I zlata je vredan! Imao sam i na Stromu izveden USB punjač, pa sam znao koliko je to bitno. Bez telefona bi nastradao na nastavku puta!

 

Granica. Kao i obično, preskačem većinu kolone i stajem 3-4 vozila pre carinika. Pitam jel može gestikulacijom, dobijam palac gore. Hvala lepo! Mađar traži da otvorim kofere, izvolite, molim. Mađari imaju 6-7 punktova i red od 20-30 vozila na svakom. Na našoj strani samo dva i bez ikakvog reda. Vremena su se promenila..

 

Umoran sam dosta, zadnjicu jedva osećam (zapravo boli pa je osećam i te kako) i postaje sve hladnije i hladnije. Ali blizu sam, jedno točenje benzina odmah kod granice i bez stajanja sve do Beograda.

Stižem oko pola deset i bajk ide odmah kod čika Baneta i Peđe u garažu. Od njihove procene zavisi da li ću i gde nastaviti put.

  • Sviđa mi se 9
  • Podržavam 3

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Pit stop (21.04 – 25.04.2019)

 

Dok je motor kod dvojice čika doktora, ja za to vreme radim – zato se ceo put teglio onaj veliki laptop.

Usput se čujem često sa Banetom i Peđom, sredili su viljušku, sredili paljenje i ventile, svećice. Problem su prednja kočiona creva, ona su razlog što mi je kočenje bilo „lenjo“. Preporučuju da se naruče teflonska (ili beše metalna?), ima dasa koji seče po meri. To se sređuje, kao i još neke stvari. Npr. usisna grana puna šljunka. U Norveškoj se koristi tucani kamen za posipanje puta zimi, preko leda, pa ga ima još okolo početkom proleća. Ja obično krećem da vozim redovno čim se otopi sneg i više nema leda ujutru, dok je još i mali minus, pa često još bude te rizle na putu i svugde zna da se zavuče.

 

Jako sam zahvalan Banetu i Peđi, uradili su divan posao, sjajni su ljudi, entuzijasti i vrlo predani. Ima znači „Čeha“ i kod nas! Lepo je to doživeti i osetiti. Ima nade, ipak, za Srbiju, dok je god takvih ljudi!

 

Najveće razočaranje je bilo kad saznajem da Boban ne može da mi uradi novo sedište za RT-a. Velika šteta, tome sam se nadao jer je moja zadnjica njemu jako zahvalna ostala na tome šta je uradio na Suzukiju. Moraću se nekako snaći. Ipak, počeo sam da kapiram zašto je BMW dizajnirao takvo sedište (uvek se klizi nekako ka rezervoaru). Naime, vrlo ga je lako dobro obuhvatiti nogama i imati zaista dobar osećaj u brzim krivinama, iako je ceo motor nekako kabast. Preživi se nekako i sa čestim promenama položaja, položajem nogu i sl.

 

Na kraju Bane i Peđa rekoše da će sve biti OK i da će BMW biti spreman za veliki put. Još da odlučim gde?

Išao sam sa Stromom za Rusiju iz Beograda tek pre nego je počeo sukob sa Ukrajinom. Međutim, problem je bio prelaz između Gruzije ka Rusiji. Još su rane iz rata bile sveže i pričalo se da su svi prelazi zatvoreni za strance. Moralo se ići preko Azerbejdžana, što je duže, treba viza..

Kažu da je sada jedan prelaz, preko Kavkaza, sigurno otvoren. Ali je to veliki put, 6.500 km, najmanje..

Razmišljam o drugoj strani – nisam još vozio kroz Španiju i Portugaliju, u Portugaliji još nisam nikad bio, to je EU, moje kasko osiguranje radi, šlep služba, itd.

 

Zadnje veče, četvrtak, na večeri sa bratom, snajom i sestrom spontano prelamam – lepo je vreme, idem na Istok, pa šta bude!!!

  • Sviđa mi se 4
  • Podržavam 3

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Četvrti dan (26.04.2019)

 

Krećem tek oko podne, idem preko Bugarske pravo za Istambul. Spavanje negde u Bugarskoj, pred granicu. Ide se brzo, lepo i sunčano je vreme. Jako sam srećan što mi je draga utrpala u ruke neku njenu ekstra kremu za sunčanje „loušn emulžn“. Inače bi bio crven kao rak. Ceo dan sunce bije, spušten vizir za sunce, ali ipak bije. Krema me spasla, ali su usta skroz pocrvenela i ispucela. Konačno sam počeo da mažem i usne i to ih je spaslo u nastavku putovanja. Krema za sunce je obavezna!

Kad smo kod sunca, ko bi da vozi malo duže najtoplije preporučujem kacigu sa ugrađenim vizirom za sunce. Mnogo olakšava stvari.

 

Primećujem da nisu baš sve priče prazne i da je put ka Bugarskoj mnogo bolji nego pre. Granica se brzo prolazi, bugarski putevi vrlo dobri. Na pumpama u Bugarskoj pričam srpski, sasvim se dobro razumemo. Bliži su nam jezici nego češki.

Sada već redovno kreću propitivanja – daleko si od kuće, gde ideš, koliko brzo ga teraš i sl.

Malo je bilo muke obići Sofiju, nešto GPS, malo nagađanja. Nije ispalo optimalno, po Guglu makar, ali se prošlo nekako bez većih problema.

 

Pada mrak i razmišljam da nađem prenoćište u Svilengradu, tik pred turskom granicom. Skrećem tamo i gledam niz ogromnih hotela i kockarnica. Sine mi da je kocka sigurno zabranjena u Turskoj i zato je ovde nikao mini Las Vegas u sred Nedođije.

Ne dopada mi se i krećem ka Turskoj. Neću još da bukiram noćenje, ne znam koliko ću se zadržati na granici.

 

Turska granica je bila gnjavež, ali nije zapravo dugo trajalo. Prvi šalter – pasoš i saobraćajna. Drugi šalter – pasoš i saobraćajna i zeleni karton. Treći šalter – ponovo šalter i saobraćajna. Četvrti policajac – opet pasoš, milost. Za ovakve stvari odlično dođe onaj pretinac što ga imam na motoru, sa leve strane ispod upravljača. Ili tankbag, ako se ima naravno.

Naučio sam mnogo davno da svaki granični ili policijski službenik samo radi svoj posao, onako kako i njih teraju. Zato strpljenje, ljubaznost i osmeh sigurno najdalje dobacuju, kakva god da je situacija.

 

Kad sam konačno ušao u Tursku, pokrenuo sam Booking da nađem smeštaj. Nalazim neki resort hotel kod Luleburgaza, 100 km udaljen, nekih 180 km od Istanbula.

 

Turski putevi su odlični, dobar asfalt, široko i pregledno, brzo se ide. Zbunjuje me naplatni prelaz. Nema rampe. Ima prolaz sa optičkim prepoznavanjem tablica i drugi preko radio talasa, za lokalce sa posebnim uređajima. Ali kuda za motore? Ne bih da me neko vija posle ili pravi probleme na izlasku iz Turske. Zastajem skroz, gledam okolo, nigde ništa. Nastavljam malo zabrinut, ali su mi sledeći dan objasnili da motori ne plaćaju. Jako lepo od njih.

  • Sviđa mi se 1
  • Podržavam 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Peti dan (27.04.2019)

 

Odličan i vrlo ukusan doručak. Svačega je bilo, i sa Istoka i sa Zapada. Uopšteno, dobro se jede u Turskoj, barem je takav moj doživljaj. Cena smeštaja je bila vrlo umerena, mislim da se maltene isplatilo samo za doručak. Inače, kao čest putnik, dobijam često dodatnih 10% popusta na Bookingu. Kupovinom online u zadnji čas, često i manje od sat pre nego stignem, se smanjuje izbor, ali zato neretko naiđem na vrlo dobre popuste i platim i 30-40% manje nego što bi da sam samo ušetao u hotel ili motel.

 

Prešao sam 200 km od prošle pumpe (uvek, ali uvek resetujem onaj mali brojač na pumpi), ali mi se nije dalo odmah stajati, čim sam krenuo. Prekršio sam jedan svoj princip i, jasno, ubrzo zažalio.

Približavao sam se Istanbulu i shvatio da će mi trebati gorivo ubrzo.

Konačno pumpa! Međutim, mašu mi i objašnjavaju „Niht benzina“. Shvatam da imaju samo dizel. Kažu da je neki problem u isporuci. Gde sada? Nekako mi objašnjavaju da treba da pređem na njihovu pumpu sa druge strane auto puta. Ide se okolo, preko mosta i kroz neku fabriku (!), pa na drugu stranu. Ništa, idemo.

Međutim, tamo opet mašu, isto samo dizel. Nazad preko mosta..

Gugl tvrdi da ima neka pumpa blizu, kod neke petlje. Idem, vozim, ima pumpa, ali zatvorena, a meni se pali lampica za rezervu.

 

Gledam mapu, kontam da sam blizu mora. Ništa, pravo pa prvi izlaz sa auto puta do prvog mesta, tamo mora biti neka lokalna pumpa. Tako je i bilo, a računam da sam bio samo na dve litre.

I Gugl i radnik na pumpi tvrde da je bolje da produžim pored mora, nego da se vraćam na auto put zbog gužvi i zastoja. Slušam ih, ne znajući da mi je to bio poslednji klasični auto put u Turskoj.

 

Sev je bilo OK do nekih predgrađa Istanbula, 30-40 km od centra, gde sam malo zalutao. Tu kontam o kolikom se gradu radi, koliko ljudi, puteva i petlji ima.. GPS je pomogao, ali ne bez muke i dosta pogrešnih skretanja.

 

Konačno, Istanbul! Puno velikih građevina, velika gužva, mnogo vozila. Tražim od GPS-a da me vodi u sam centar, onako kako sam skontao gde je. Gužva postaje sve veća i veća. Vrućina takođe, zvanično ima 29 stepeni, u hladu, na asfaltu jasno mnogo više. Skrećem u neke male uličice, kaldrma, prava turska. Zastoj, neko istovaruje piliće. Opet zastoj, dosta putnika kod nekog hotela. Opet neki zastoj, sve manje uličice. Vrućina sve jača, čini mi se.

Osećam neki smrad, kao da mi gume gore, gledam da li je sve OK, čekajući naravno neki zastoj...

Smrad paljevine se mnogo pojačao, primećujem neki crni dim kako izlazi negde oko viljuške. Tad prvi put gledam merač temerature ulja i vidim da je samo jednu tanku crticu ispod maksimuma. Shvatam da moj motor, kao i njegov vozač, ima vazdušno hlađenje i da ne voli velike gužve i zastoje.

 

Odmah stajem sa strane, 10-15 minuta da se oboje ohladimo. Tražim parking, kaže Gugl da ima jedan veći tu dosta blizu, hajmo tamo onda.

 

Stižem do parkinga, ali tamo neće da me prime. Objašnjavam da ima mesta za mene sa strane, ali samo mašu. Prilazi stariji čovek i objašnjava mi da se džabe trudim, da ne smeju da primaju motore. Ja razočaran, ali on mi pokazuje neki ivičnjak, predlaže da tamo stanem, kaže da je OK. Žalim se da je ivičnjak jako visok, ne mogu da se popnem (ili se ne usuđujem). On nalazi neke cigle, penjem se nekako. Objašnjava mi da je tačno preko puta njegova radnja (prava turska, gde se prodaje sve od igle do lokomotive) i da će mi paziti na motor. Predlaže da posle malo dođem da obiđem. Sve kapiram i obećavam da ću navratiti, za oko 2 sata.

 

Ispostavilo se da sam odmah ispod Plave Džamije. Najstroži stari centar. Skinuo sam čizme i obuo patike, mnogo ugodnije za šetnju, mada sam ubrzo zažalio što nisam presvukao i pantalone.

 

Centar Istanbula je prelep i pun istorijskih mesta. Ipak se radi o gradu koji je milenijum bio prestonica

Istočnog Rimskog Carstva, a posle i moćne Otomanske Imperije. Na svakom ćošku je nešto staro 500, 1000 ili više godina. Oduševljen sam što stojim ispred Aja Sofije, ali ne ulazim. Dva su ogromna reda – prvi za prodaju karata i drugi za sam ulazak.

 

20190427_131002.thumb.jpg.b7f26aa237be94cab7f22690062d44c1.jpg

 

 

Nailazim na stub Milion. On je pandan Miliariumu u Rimu i obeležavao je referentno mesto od kojeg su se merile sve udaljenosti u Konstantinopolju. Saznajem da je Beograd udaljen tačno 943 km.

 

20190427_132150.thumb.jpg.e2b93b715269405f2e56935718fc0864.jpg

 

Kod Miliona upoznajem tri simpatična mlada Turčina, lokalna studenta. Ćaskamo i pozivaju me da im se pridružim u šetnji, idu do Sultanove Džamije, pokazuju mi sam centar Istambula. Između ostalog i centar univerziteta. Univerzitet u Istanbulu je osnovan i izgrađen 1453-e godine, dakle odmah po zauzimanju Konstantinopolja.

Pokazuje koliko su u Otomanskom carstvu vrednovali obrazovanje!

 

20190427_135518.thumb.jpg.8432f54ae969f6339fe3ad327ce0408c.jpg

 

 

Saznajem da je prelepa Sulejmanova Džamija izgrađena sredinom 16-og veka od strane Sulejmana Veličanstvenog. Kada nije vreme molitve može svako ući, samo da se skinu i odlože cipele.

Unutra veliki crveni tepih i vrlo lep enterijer.

 

20190427_141754.thumb.jpg.c81a2c0e9b89ed807481da592b024176.jpg

 

20190427_141426.thumb.jpg.70e8933e740d932653aa2f2b145d5d9a.jpg

 

Vraćam se do motora manjim ulicama Instambula, pored čuvenog starog Bazara. Bajk je još tamo. Ulazim u opisanu radnju, dobijam vode, koristim WC i kupujem svilenu maramu za moju dragu, iz Izmira. Parking „plaćen“, svi zadovoljni.

 

20190427_142302.thumb.jpg.7149d7d7591eccb1f0ffbaf8187a18ab.jpg

 

20190427_143051.thumb.jpg.d164193baed118973691163fb565deed.jpg

 

 

Istambul se može istraživati danima, ali računam da ću doći jednog dana sa porodicom, pa krećem dalje, na istok. Gugl me vodi kroz Evroazijski tunel, može.

 

Prošlo je 4 po podne i sada tek vidim šta je špic gužva u Istambulu! Guram se polako i stižem nekako do prilaza tunelu. Tamo me zaustavlja policajac (sa automatom) i daje znak da izađem. Auh, rekoh, preticanje preko pune linije, muvanje između kola, sad sam nadrljao! On ne zna dve reči engleskog, ali dolazi njegova šefica i objašnjava da je tunel zabranjen za motore! Kažu da je dugačak, velika je gužva i izduvni gasovi mogu da dovedu do nesvestice. Pitam, pa što ne napisaste negde ranije. Ona odgovara kako ima znak ispred samog tunela i da mi ljubazno pomažu.

 

Ništa, kuda sada, preko nekog mosta „Mučenika 15. jula“. Hajde, GPS, sad pomaži. Sve veći haos i gužva, idem kroz sam centar. Levo, desno, kad vidim da mi je nešto poznato. Ja opet ispred Evroazija tunela. Shvatam da je Gugl shvati da će mnogo „brži“ put biti preko tunela i u vožnji je samo prebacio rutu nazad na njega. Tu je velika razlika u odnosu na vožnju kolima. Uh, kako u Gugl mapi da *zabranim* da ide nekim putem?!

Tu sam se gnjavio neko vreme, dok se nisam dosetio da dodam puno usputnih stanica i da me onda neće vraćati uporno na tunel.

 

To je zaista i pomoglo. Međutim, čim sam stao do prve usputne stanice, GPS teta je zaćutala. Stajem i shvatam da se očekuje da stisnem dugme na ekranu da se put nastavi do sledeće stanice. Kako da stisnem °/%$/€+* dugme kada vozim motor?! Bilo je tu plesa sa Guglom, ali se nekako isplivalo.

A gužva je nekako postajala sve veća i veća. Automobili su regularno prilazili na 10-20 cm jedan od drugog, kao i od mene. Tih sam 30-ak km preko mosta i ka izlazu iz Istambula ukupno prelazio jedno 2 sata.

Potrebno je neko vreme u novoj zemlji da se pohvataju lokalne navike, šta se sme, šta ne sme.

U nekom trenutku sam shvatio da se bajkeri u Turskoj provlače ne sleva, nego krajnje zdesna kroz gužvu. Inače bi trajalo još duže.

 

Konačno van Istanbula, odabrao sam konačište u manjem mestu Osmančik, u brdima ka Crnom Moru.

Saobraćaj je redak, na jednom mestu me osvetljava radar, nešto sam brže išao. Nemam tablice napred, ali ne treba provocirati sreću, jer su možda radari digitalni, pa šalju slike odmah u centralu, a ponekad se tako odluči da se neki divljak presretne patrolom.

Toga ima bar u nekim zemljama na Zapadu, ne bih da izazivam sudbinu, ništa se time ne dobija. Usporio sam ponovo, pa me jedan krem Reno, limuzina, pretiče. Brže ide, ali ga lako stižem. Odjednom usporava pred krivinu, usporim i ja, kad tamo radar.

 

Radari idu sa najavom, ali je ona vrlo blizu i može se lako prevideti noću. Aha, čovek zna put. Pratio sam ga neko vreme, pa pretekao uz sva 4 migavca kao zahvalnost. Onda mu odmakao, dok nisam došao opet u neki urbani deo, sa silnim radarima.

Pretiče me auto, pa to je „moj“ Reno, oni mi trube, pozdravljaju. Vozili smo tako zajedno jedno 100-ak km, bilo je zabavno i brže je prošlo vreme. I osećao sam se sigurnije, kao da imam društvo.

 

Na jednom izlazu za pumpu i restoran skoro stadoše na putu, upalili sva 4, silaze sa puta, ja trubim, pozdravljam. Razmišljam da li da i ja izađem, da popijemo kafu, tj. čaj, zajedno. Kasno, prošišao sam. Posle mi bilo žao, bilo bi taman da se malo i odmorim.

 

Nastavljam dalje sam. Ponestaje mi benzina, a dugo nema pumpe, još više žalim što ne stadoh sa onim Renoom. Konačno jedna, stajem, imaju samo dizel. Kad to kažem, mislim da zaista samo dizel drže, benzin nisu ni predvideli. Idem dalje, 10 km kasnije nova pumpa, isti slučaj. Pa treća.. Postajem malo nervozan, gledam na mapi koliko ima pumpi napred i gde su. Nemam dovoljno goriva skroz do hotela. Konačno, na jednoj imaju benzina, ali ne primaju kartice. Gotovinu i evre čuvam za svaki slučaj, a ovo je „slučaj“. Primate evre? Naravno.

 

Kako Marfijev zakon kaže, 3 km dalje velika Shell pumpa, sva šljašti. Neka, ja sam već pun do vrha, bolje tako. Brzo stižem do prenoćišta.

  • Sviđa mi se 4
  • Podržavam 3

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Šesti dan (28.04.2019)

 

Ponovo izvanredan doručak. Razne pite i voće, sokovi, dobar izbor koječega. Dobar doručak puno znači i uglavnom sam na putu imao dva poštena obroka – doručak i večeru.

 

Ovog puta je sve bilo još ukusnije, jer sam imao sjajno društvo. Sinoć sam ispred ulaza hotela parkirao odmah pored deke mog motora – divno očuvanog crvenog BMW R100RT. Za doručkom sam sreo i vlasnika, gospodina Bernda, Nemca od 64 leta. Obučen u kožne moto pantalone, sa energijom koja zrači, pričama o skorašnjem jurcanju po Italiji u potrazi za nekim rezervnim delom, ni Bernd, ni njegov BMW iz 93-e nikako nisu delovali kao penzioneri. Kako kaže, šta drugo da radi u penziji, da hrani golubove?

 

Priča kako je kupio veliki kamper, kuću na točkovima, i da planira da prođe i Norvešku. Dajem mu neke savete, pominjem šta bi se moglo dopasti njegovoj gospođi. Ah, majne frau, odmahuje sa širokim osmehom, ona će posle pet dana ionako uzeti avion i odleteti kući, a ja ću sam dalje.

Voleo bih da imam makar delić njegove životne energije, kada i meni otkuca sat za penziju...

 

20190428_090131.thumb.jpg.bb95539b42b41d53a1d87e4cc6b826be.jpg

 

 

Iz Osmančika sam brzo stigao do Crnog Mora i ceo dan sam vozio pored njega, što je bilo vrlo lepo iskustvo.

 

Put je bio odličan, sa dve, ponekad i tri trake u svakom smeru, a smerovi su bili odvojeni pregradom. Međutim, nije se radilo o auto putu, zato jer je bilo prelaza u nivou, skretanja u levo, pa i pešačkih prelaza. Zato je ograničenje bilo 82 km/h (nije greška, baš 82). Međutim, kad se stigne do nekih opasnijih ili bitnijih, urbanih delova, postavljani su često radari uz ograničenje od 70 ili 90 km/h. Shvatio sam odmah da se ti radari poštuju, pa sam i ja. Međutim, nekome iz Severne Evrope bi morala upasti u oči bizarna činjenica – kada se dođe do osetljivog dela puta, sa radarima, ograničenje se često *dizalo* sa 82 na 90! Onih 82 je moralo, jer se nije radilo o pravom auto putu, ali većina vozača je vozila zapravo 100-110 ili brže, gde god i kad god može. Onih 90 sa radarom je značilo „E, ovde nema zezanja, zaista max 90!“.

Pošto nije auto put, onda ne važi uvek ideja da je leva traka najbrža i najsigurnija za vožnju. Treba biti oprezan, jer se može zaleteti, a onda auto ispred krene naglo da koči, jer hoće da skrene levo.

 

Benzin nije skup, a facinirala me je tradicionalna turska snalažljivost – primaju sve moguće platne kartice, kreditne i obične. Nije bilo retko videti i 10-ak različitih automata za plaćanje na pumpama. Vaš je novac dobro došao, u bilo kom obliku.

 

20190428_101725.thumb.jpg.844d35939a3c60bc7d6f6335aebd6a42.jpg

 

Odlučio sam da se malo zadržim i odmorim u Trabzonu. Trabzon je jako šarmantan primorski gradić, koji podseća na mediteranske gradiće. Oseća se da je jak turistički, a ima i lep stari centar grada.

Došao sam u sam centar i nisam znao gde smem da se parkiram. Da li u neku malu bočnu uličicu ili negde drugde. Popeo sam se na kraju na trotoar u glavnoj ulici i nisam baš bio siguran, kada je naišla grupa komunalnih policajaca. Pitam ih da li je OK da tu ostavim bajk, a jedan mi prišao i odmahuje rukom. Ja vidno razočaran, a on „ma ne, ne“ i pokazuje mi da samo siđem sa trotoara i ostavim ga na samoj krivini od raskrsnice, skroz uz neke taksije. Ja malo iznenađen, jer sam lepo podučen u Skandinaviji (masnim kaznama, naravno) da je 5m od raskrsnice svetinja.

Ispalo je idealno. Iz iskustva više volim da ostavim motor na prometno mesto, ako je moguće, jer je tu sigurnije uvek.

 

20190428_170150.thumb.jpg.80283eda9ff6684f4184b22dd9e056f3.jpg

 

 

Primetio sam u Trabzonu mešavinu orijentalnog, ali i modernog grada. Ima dosta mladeži, uličnih zabavljača i sl. Veliki broj restorana, izloga i sl.

Takođe sam video da ima žena koje nose marame, ili još tradicionalnije obučenih, ali je većina slobodnijeg izgleda, ne bi se isticale nigde u Evropi. Često sam video da idu zajedno dve prijateljice (ili rođake) – jedna tradiocionalno, a druga moderno obučena. To mi ukazuje da je u Turskoj, makar u većim gradovima, dato slobode ženama da same odaberu u kojoj meri žele da se oblače tradicionalno islamski.

 

20190428_170424.thumb.jpg.457184b81df723a2a4a311456f09b8e4.jpg

 

20190428_173415.thumb.jpg.fd27472b585fe2af3f8aa177a60ab9e8.jpg

 

 

U Turskoj takođe nisam bio u roamingu, ali sam saznao da ću u Gruziji biti. Zato sam seo u restoran u samom centru na (odličnu) večeru, a takođe i WiFi, pa sam skinuo Gugl offline mape za Gruziju, dve za svaki slučaj.

 

Krenuo sam ka granici sa Gruzijom. Malo pre granice me je zaustavila policijska kontrola, kojih ima inače sijaset, svako malo. Mene su zaustavili sada mislim peti put, ali kada su videli odakle sam, uvek bi mi samo mahnuli da produžim.

Sada su mi prvi put tražili vozačku dozvolu. Brza kontrola, uz duže zainteresovano ćaskanje, kako mi je na putu. Govore mi i da pazim na kamione, ali da će meni biti OK.

 

10-ak km od granice shvatam šta su mi govorili. Neki problem je iskočio na granici, da li tehničke, da li političke prirode, pa je krenula nepregledna kolona kamiona koji su čekali na prelaz u Gruziju.

 

Već je došla noć, ali na turskoj granici je bilo vrlo kratko zadržavanje. Malo se više odužilo na gruzijskoj strani. Valjda ih je zbunilo što sam koristio srpski pasoš za sebe, a norveški, kako kažu, pasoš (tj. Saobraćajnu) za motor. Nisu bili sigurni ni da li mi treba viza (ne treba). Tu se pozvao i neki supervizor, odnesoše im dokumenta. Ja se setio, pa im čestitam Uskrs, podsećam da i mi Srbi koristimo isti kalendar. Uglavnom se iznenadiše, samo jedan reče „Serbian, Orthodox, Yes“.

Tu konačno stigoše moja dokumenta, i jedan od onih policajaca me sada odveo direktno na šalter da sve objasni, a objasnio mi je i za osiguranje, da me neko ne prevesla. Strpljenje i ljubaznost zaista najviše pomažu u ovakvoj situaciji.

 

Kad sam prošao kontrolu, odmah su došla dvojica sa nekim bedžom, da im platim osiguranje, kako je policajac i najavio. Bio sam malo zbunjen, jer sam mislio da me moje pokriva, ali su bili u pravu, zaista ne važi u Gruziji. Dao sam 8 evra za dve nedelje, što nije tako strašno.

Inače, dobro da sam skinuo offline mape Gruzije u Trabzonu. Saznajem da mi je ovde 1 MB skuplji od 1 evra!

 

Konačno u Gruziji, trebalo je naći prenoćište. Našao sam fin smeštaj u samom centru Batumia i uz nešto lutanja sa sve GPS-om, konačno ga i pronašao.

Odmah sam se prošetao gradom, a usput prisustvovao lepom uskršnjem vatrometu.

 

20190428_234859.thumb.jpg.1f9498c0c095725a2e33ee3d1c7f5349.jpg

 

Šetajući se noću glavnim parkom naleteo sam i na neki tehno rejv parti, sa puno mladih, ali i nešto policije koja vrši obezbeđenje. Naišao sam i na auto škole tenisa „Serbia“. Batumi noću ostavlja dobar utisak, videćemo ga sutra i po danu.

 

20190428_235315.thumb.jpg.8c28accd228cfc2b0cb0b363297425dd.jpg

 

20190429_002103.thumb.jpg.6473687a54f70ca858fc8e38ffab6601.jpg

  • Sviđa mi se 7
  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Sedmi dan (29.04.2019)

 

Batumi je lep primorski grad, sa vidi se vrlo jakim turizmom. Ima i puno istorije. Na pola puta od granice sa Turskom sam naleteo na neku veliku tvrđavu, koja je delovala ozbiljno starija od Kalemegdana. Ispostavilo se da je još iz rimskog perioda – https://en.wikipedia.org/wiki/Gonio_Fortress.

 

Pored obale postoji niz ogromnih hotela velikih lanaca, npr. Šeraton, Hilton, Radison, itd. Takođe i niz velikih kazina, slična priča kao u graničnom pojasu u Bugarskoj. Batumi je lepo sređen i dosta novca je uloženo. Ima puno turista iz Rusije i Turske, a mogao bih lepo zamisliti da tu dođem sa porodicom na odmor.

 

20190429_103524.thumb.jpg.99531798a38802007f93ecf2e72cef0d.jpg

 

20190429_111809.thumb.jpg.227528b84de6f96399d6fc7b46f4e8de.jpg

 

20190429_114824.thumb.jpg.fa2c46f29c457c52b386752a0369c56c.jpg

 

20190429_104434.thumb.jpg.c2dd8f3b44a8b2cea138d06a449e991b.jpg

 

Ipak, iako se vidi da se dosta ulaže, nailazio sam na nešto što sam uvek viđao u bivšim komunističkim zemljama – neke delove grada koji se raspadaju, jako su trošni i kilavi, pa čak i u najstrožem centru.

To me uvek podseti na jednu zaboravljenu osobinu stare Jugoslavije. Kroz kakvu god prizmu da je posmatrate, pozitivnu (dobro se živelo) ili negativnu (autokratski, bez sloboda), dosta je bio podignut najniži mogući standard, na neki ipak humani nivo. Toga se setim kada obilazim zemlje kao Albanija, Rumunija, ili Gruzija, gde ima prelepih starih građevina, kao i novih, vrlo modernih, ali se onda naiđe na nešto tako niskog standarda, da ja tako nešto u staroj Jugoslaviji jednostavno nisam imao gde videti.

 

Nije to odlika samo eks-komunističkih zemalja, imao sam slične utiske i u Tunisu ili Tajlandu, da ne pominjem ekstreme kao što su bili Indija i Gambija. Bedu koja se i danas može videti u tim zemljama, mi nismo imali (makar za mog života), a nemamo je ni danas.

 

20190429_103545.thumb.jpg.5f49c77a0456171fd15a4a736d19f439.jpg

 

Šetajući se pored mora i gledajući plažu (daleko pre sezone još) sreo sam muškarca na rolerima kako doziva svoje devojčice na srpskom jeziku. Odmah sam prišao i na veliko iznenađenje saznao da sam upoznao vlasnika teniske škole Srbija. Radi se o veoma interesantnom gospodinu jevrejsko-srpskog porekla, odraslog u Moskvi, sa biznisom u Gruziji. Kaže da je Gruzija dobra za posao, sarađuje i sa Srbijom, ali je zamerio Gruzinima da im je „samo misliti na hranu i piće“. To mi je nešto poznato zvučalo..

 

20190429_111301.thumb.jpg.824cf2ef2d66cbab8b34ebf8290bea5b.jpg

 

 

Nisam se mnogo žurio, jer Tbilisi, sledeća stnica, nije bio daleko, ispod 400 km, pa sam krenuo tek negde oko podne.

 

Muvajući se kroz gradsku gužvu, sustigao sam dva motora, iz Rumunije – jedan Tiger 800 i jedan V-Strom 1000. Pridružio sam im se i krenuli smo zajedno da se vozimo. Primetio sam na auto putu da idu sporo, oko 110, ali sam ipak ostao sa njima. Kada smo zastali u nekoj šumi pored puta da se upoznamo, saznao sam da i oni idu za Tbilisi i da su bolje pripremljeni od mene, znaju otprilike kakav put nas čeka.

Objasnili su i da posle idu kroz Rusiju, pa Kazahstan do Kirgistana. Očekuju ukupno 13000 km, pa žele da prištede zadnje gume, posebno na Stromu. Rečeno im je da ako ne prelaze 120 km/h, da imaju dobre šanse da im gume potraju ceo put. Dopalo im se da idemo zajedno ka Tbilisiju, ali sam ja rekao da odoh sam napred ako mi bude sporo.

 

20190429_135010.thumb.jpg.83bb6c9706eeeff9d5f8b5317cc08c04.jpg

 

 

Obzirom da je to žila kucavica cele Gruzije, potez Tbilisi-Batumi, iznenađujuće je da put nije bolji.

Ukupno uzev, ovo je bio najgori drum na celom mom putovanju, ako gledamo cele veće deonice.

 

Bilo je tu i nekih sela, brdskih delova, delova dobrog auto puta, regionalnih puteva sa rupama i koječega. Kad smo stigli u neka brda, zažalio sam što sam svojim novim drugarima, Rumunima, rekao da ću ih ostaviti, jer ja kao idem brzo. Tako su šili kroz saobraćaj i krivine, da sam jedva držao korak. Ja sam bio u sredini, jer oni imaju stalni interkomi i često morao da dostižem vodećeg. Na putu je bilo dosta gužve i saobraćaja, a momci su vrlo hitro zaobilazili. Jedino su za moj pojam „mileli“ na auto putu, zbog opisanog čuvanja guma.

 

Na pumpi je momak sa Stromom 1000 ispričao kako je proteklog leta imao jak „tank slapping“ na 180 kmh koji ga je zbacio sa motora. Kaže, samo se ugruvao, bez većih povreda, ali je sad kao malo nesiguran. Dok sam se mučio da održim korak u krivinama, palo mi na pamet – kakav je tek bio kad je bio „sigurniji“...

Na toj deonici sam primetio da je prema motorima u Gruziji, kao i u Turskoj, dosta opuštenije u saobraćaju, u odnosu na automobile. Nekako se više dozvoljava. U Skandinaviji toga jednostavno nema.

 

U tim brdima ka Tbilisiju se ispoljio snažnije jedini problem koji sam imao sa motorem na celom putu – menjač je lako upadao u „lažni ler“ (false neutral). Kod prebacivanja 1->2 mi je bilo poznato od ranije, ali se retko koristi i nije nikad bio problem. Ono što se istaklo, bilo je vezano za 4-u brzinu. Znači ili kod 3->4 ili 4->5. Bilo je vrlo neugodno upasti u ler prilikom preticanja ispred ili na izlasku iz krivine, baš kad treba dati gas. Shvatio sam da moram energičnije da menjam brzine, ali i da koristim više veliku elastičnost motora i da jednostavno menjam ređe. Ipak, ova me osobenost pratila do kraja putovanja.

 

Išli smo zajedno kao grupa skoro do Tbilisija. Bilo je interesantno imati neko društvo, paziti na zig-zag poredak, pratiti čoveka ispred sebe. Ipak, shvatio sam da sam nekako ipak sigurniji kada idem sam, ili sam tako možda navikao, kroz ipak mnogo hiljada kilometara. Naime, ovako sam stalno pratio šta radi onaj ispred mene, pa sam nešto manje pažnje ostavio za sam saobraćaj i situacije na putu.

 

Nekih 50 km pred Tbilisi je zapalo daleko najgore parče „druma“ na celom putovanju. Naime zatvoren je bio auto put i policajci su nas usmerili na neki lokalni „put“, kao zaobilaznicu. To je nešto najgore gde sam ikada vozio. Nešto ispucali prastari asfalt, nešto stvrdnuti zemljani put, sa rupama na sve strane takvim da su se lubenice mogle lako sakriti u njima. Mislim da su samo traktori tuda prolazili.

Non-stop slalom pored rupa, velika gužva (hiljade automobila sa auto puta), ostala vozila su išla jako nepredvidljivo izbegavajući rupe. Mislim da je bilo možda nekih 5-6 km, ali je delovalo kao cela večnost.

Momci na Stromu i Tigru su tu malo odmakli, ali sam ih odmah stigao čim smo stigli na auto put.

 

Sa Rumunima sam se rastao nekih 30 km pre Tbilisija, jer su oni odlučili da idu odmah za Rusiju. Mene je sačekala ogromna gužva skroz do centra grada, gde sam još jutros našao hotel.

 

Tu se desila ona situacija da sam zbog jednog pogrešno shvaćenog koraka tete sa Gugl GPS-a proveo pola sata tražeći hotel. Trebalo je „oštro ulevo“, a ja otišao samo levo. Na kraju ipak nađoh hotel, koji je majušan, sakriven u nekim još manjim uličicama. Ali centralni, sa svojim parkingom, što sam i ciljao.

 

Prošetao sam se centrom grada, istražujući bez nekog velikog plana. Jako lep utisak je ostavio na mene. Lep, stari grad, sa vrlo velikim starim centrom i puno crkava, ali i moderne arhitekture. Lepo razvijen.

 

20190429_222224.thumb.jpg.daaaa49a3678fb0691dfd1bb7492403c.jpg

 

20190429_223602.thumb.jpg.4172cde59c97ed0d132b41617e188c3e.jpg

 

20190429_224129.thumb.jpg.f9783dc6d22c2ecd98876f389e5c0e07.jpg

 

20190429_225342.thumb.jpg.682204f43fc0ce0f6c5530d71f16227f.jpg

 

 

Bio sam nalepoj večeri, skupljoj nego što sam očekivao, ali sam konačno probao i čuveno gruzijsko vino.

Naime, Gruzija izgleda ima najstariju svetsku tradiciju pravljenja vina, kažu već 8000 godina u ovom području. Na to su vrlo ponosni i vinarija ima bukvalno svuda. Imaju i svoj tradicionalni metod sazrevanja vina – zakopanog u zemljanim posudama, amforama.

 

20190429_224245.thumb.jpg.92f5535745b1160e751266a30a0c3a1e.jpg

 

Kako god, čaša vina u restoranu sa lepim pogledom je bila oko 4-5€, što je bilo više od očekivanog. Ipak, bilo je izvrsno i sada žalim što nisam probao to veče vino na još nekom mestu.

 

Posle jako dugačke šetnje širim centrom grada zaspao sam kao top.

  • Sviđa mi se 5
  • Podržavam 4

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Osmi dan (30.04.2019)

 

Nisam danas mislio da se toliko puno šetam Tbilisijem preko dana, mislio sam da požurim što pre u Rusiju, da me ne uhvati gužva. Ipak, pomislio sam da bi bilo dobro da se ošišam i vidim malo novi centar grada, pa krenuh u tom smeru.

 

Međutim, sasvim slučajno, opet sam čuo naš jezik i upoznao dvojicu jako simpatičnih 25-ogodišnjaka, jedan još studira u Novom Sadu, drugi radi u Beogradu, pravnik i politikolog, a negde su iz Vojvodine inače. Njima je neko preporučio Gruziju, pa su skupili nešto para i preko Beča doleteli za Tbilisi. Svratili su par dana za Batumi prvo, vozom. Veoma su bili zadovoljni i prijatno iznenađeni Gruzijom. Zajedno smo komentarisali kako većina mladih želi samo obići Zapad turistički, ali da Istok i te kako ima šta da ponudi, a pri tome je puno prihvatljivijih cena i troškova.

 

20190430_101737.thumb.jpg.8d391ba969336b14dcc6fe7743a4a92e.jpg

 

Tu sam odmah promenio svoje planove i pozvao ih u šetnju po gradu, da im pokažem šta sam sve otkrio, jer su se oni tek vratili za Tbilisi. Bilo je jako lepo po danu ponovo obići centar Tbilisija, a uživao sam veoma i u društvu dva mlada, pametna i obrazovna momka. Dotakli smo se mnogih tema, a imao sam šta ovako mator i da naučim od mladića. Opet, dok ima ovakvih ljudi, posebno mladih, ima ipak neke nade i za Srbiju, makar dugoročno. Dopalo mi se posebno što su se tako mladi odvažil iza svoje novce da odu u ipak egzotičnu i nepoznatu Gruziju, da bi i proširili vidike.

 

20190430_105508.thumb.jpg.c6b92169459246c2748d803d8d29122e.jpg

 

20190430_114914.thumb.jpg.7b53f5a642cbc2d7e0ca904f78566360.jpg

 

20190430_120240.thumb.jpg.f886d16b89b9e12688fee81e8e60fd78.jpg

 

20190430_120304.thumb.jpg.d596675d885f0f073c29978ae9cefa99.jpg

 

20190430_123958.thumb.jpg.02e64b2bf87aaeb6ecc1c27e141dfd8d.jpg

 

Prvi put sam mislim probao taj dan sveže ceđen sok od nara. Shvatam zašto je više cene, dosta je nara otišo za jednu manju čašu, koja je bila potpuno fenomenalna.

 

Došlo je ipak vreme da se ide dalje, na sever, pa sam na kraju svratio u prodavnicu od Gruzijske Patrijaršije i odabrao svojoj dragoj jednu lepu (kažu i staru) srebnu narukvicu. Prvo smo se malo cenjkali i šarmantna prodavačica je rekla da mora da pozove telefonom šefa da proveri poslednju cenu.

Našli smo se na nekoj sumi, a ja sam ostao da razmišljam, kojeg je to „šefa“ pozvala, da nije reč o nebeskoj liniji...

 

Došlo vreme da se plati, međutim nema mi nigde MasterCard kreditne kartice, koju sam koristio pretežno na putu, prevashodno jer na tekućem računu jednostavno nemam dovoljno para. Au, šta sada? Ovo je problem, moram je otkazati, a šta onda, biće tesno do kuće sa lovom!

Gde sam je zadnji put koristio? Da nije onaj (preskupi) restoran od sinoć? Idemo tamo, to je bilo samo 300 metara od ove prodavnice. Kako se zovete gospodine, imate li neki ID, da nije ovo vaša kartica? Jeste! Palo je odmah grljenje i zahvaljivanje.

 

Naravoučenije – kupujte često nešto svojim najbližima, da otkrijete da li vam je sva lova na mestu i broju..

 

 

Idem sada na sever, ka Rusiji, prelaz Verkhny Lars. Stajem kod jedne prodavnice da kupim vodu i sokove i jedan Kazahstanac staje u nekom krem džipu i pita me baš za Verkhny Lars. Pitam ga jer ide ka Rusiji, reče da i odgovaram mu da je na dobrom putu, samo pravo, toliko i toliko km, upravo sam bio proverio GPS. Spasiba i ode čovek ka Rusiji.

 

Podsetilo me je to i da je kod nas, a i u većini Evrope, uobičajeno da su bolja vozila tamne boje, crna ili teget, tamno siva i sl. Međutim u Aziji, konkretno Tajlandu i Indiji, sam primetio više svetlih limuzina – belih ili krem boje, kao slonovača. Tu je svetla boja otmenija, a možda je tako i u Kazahstanu.

 

Dotakao sam se vode i sokova. Na dugačkim putevima pijem MNOGO vode, a dosta i sokova, ako je ikako moguće pravih, voćnih. Inače preti ozbiljna opasnost od dehidracije. To mi se jednom i desilo, uz toplotni udar na skoro 40 stepeni u planinama Albanije. Na motoru se puno znoji, posebno kada je toplo, a mnogo se vlage gubi i kroz kožu, isušivanjem na stalnoj promaji. Zato treba mnogo tečnosti, piti vodu i kada nisi nešto žedan.

To znojenje mi je pre 10 godina napravilo muku jer sam na prvim turama nosio sve pamučne majce. I onda veći deo vožnje provedem provetravajući se skroz mokar. Od tada sam kupio par specijalnih (i skupih) moto majci, a ostalo nosim u vožnji sportske dresove, jer se brzo suše.

 

20190430_152334.thumb.jpg.c3c5914476e9f6a846921fde4aa98f72.jpg

 

Sever Gruzije je bio jako lep i šumovit, a onda je polako počelo penjajne na Kavkaz. Počela je neka kiša, ali uz sunce, pa sam se nadao da neće potrajati, i nije. Peo sam se sve više, i više i više, sve do jednog jako lepog skijaškog centra, nekih 40 km od granice sa Rusijom.

 

20190430_161209.thumb.jpg.83eae6d8bbed38a7f1be56cff3a0046e.jpg

 

20190430_161240.thumb.jpg.f396a1c719020eaf41fed600e221f3d4.jpg

 

20190430_161314.thumb.jpg.c12119bc2fd0db0ea4a45cefb3601d7f.jpg

 

Nekih 35 km od granice, na najvišoj tački prevoja (2350 m), policija je zaustavila sobraćaj, i to svega par minuta pre nego što sam naišao. Kažu, otvaraju sledeći deo puta samo u jednom smeru naizmenično, zbog teških kamiona. Koliko ćemo čekati? Maks 1 sat, ali maksimalno. Auh...

 

20190430_162650.thumb.jpg.a14c1926227ce8468e8aa9f27eafdc3a.jpg

 

 

Srećom, ispalo je na kraju 20 minuta i zateklo me malo nespremnog, šetajući okolo, da se zgrejem. Brzo sam se spremio i dostigao vrh kolone sa policijskim autom na čelu. On me propustio i onda sam shvatio kakvu sam sreću imao. Zbog zadržavanja od 20 minuta, ceo Kavkaz sam imao samo za sebe, sve te divne krivine skoro skroz do ruske granice, praktično sam na putu, bez ikoga ispred. I bilo je za pamtiti.

 

Pogled je bio fenomenalan i podsetio me kako sam bio impresioniran Alpima i Mon Blanom kada se naglo pojavio kod Šamonija na izlasku iz tunela. E pa ovde je sa leve strane nailazio planinski vrh Kazbek od preko 5000 m, a sa desne Shani od 4500!

 

Granica, gruzijska strana. Nije bilo mnogo zadržavanja, niti velikog reda. Ali je gruzijski carinik bio sumnjičav, pitao gde mi je ruska viza. Rekoh da mi ne treba, on okrenuo telefon, proverava.

Idemo dalje. Obično granični prelazi budu relativno blizu, iz Turske u Gruziju su bili samo 20 metara udaljeni, nekad bude više, stotinak. E, ovde je trebalo voziti par minuta, proći kroz ceo tunel da se stigne do ruskog prelaza. Ko li održava tunel, palo mi na pamet, to je sada ničija zemlja?

 

Ruska strana. Dobro je, nema gužve, nisam mnogo čekao.

Zdrastvujte. A gde ti je viza? Ne treba mi viza. Treba, treba. Ma ne treba, znam, bio sam već dva puta u Rusiji. A gde ti je to u pasošu? Pa ovaj je nov, od prošle godine.

Zove kolegu. A gde ti je viza? Ja uz osmeh da mislim da ne treba da sam proverio pre puta. Kažu čekaj malo, OK.

Čekam... Dođe jedan stariji, kaže daj da vidim vozačku dozvolu. Ja mu dam, on je stavi u džep. Kaže, kad završiš sve, vratiću ti. Aha, OK.

Non stop me pitaju kuda idem, gde ću tačno proći, gde izlazim iz Rusije, zašto putujem, zašto idem sam i sl.

 

Čekam i dalje, sad mi kažu da idem do sledeće kućice da uradim papire za motor, pa da se vratim po pasoš. Znam od ranije da teba da uradim privremeni uvoz vozila u Rusku Federaciju. Kad sam ulazio Suzukijem u Belorusiju bilo je sijaset papirologije, ceo sat da se sve popuni, pa ekstra osiguranje. Sad mi osiguranje pokriva i Rusiju.

Dao mi čovek tamo papire za taj uvoz, mnogo je pojednostavljeno za ovih 5 godina. Ali, treba upisati broj pasoša. Ja se vratim do onih prvih, a onimi ne daju pasoš, već samo pročitaju broj. Nazad do gospodina za vozilo. Dajem papire, a on traži pasoš. Rekoh, kod vaših kolega je, rekli mi da ću dobiti pasoš kad završim ovde sa vama.

Jesi li ti gluv, viče sad on na mene, već treći put ti govorim da mi treba pasoš, ne dolazi mi na oči bez pasoša!

Idem sad pokislo na početak, objašnjavam im da sam u kokoška i jaje situaciji, traže da sednem tu, da sačekam.

 

Ja sedam i pored mene seda još jedan čovek, orijentalnog lica, gunđajući na ruskom o birokratiji i gnjavaži. Pogledamo se i nasmejemo, to je bio isti onaj čovek iz krem džipa mnogo ranije u toku dana, kome sam dao smer ispred prodavnice. Tu se i rukujemo, pozdravimo, malo ispričamo.

Posle nekog  vremena dolazi jedan mlađi carinik i zove nas sa njim, nas dvojicu i još jednog čoveka koji je tu čekao. Prolazimo kroz otvor na ogradi sa bodljikavom žicom, pored stražar sa automatom. Idemo u neki podrum, nije mi svejedno, mislim se čime sam li ih uvredio, šta će sada biti?!

 

Opet čekanje i sada me uvode u kancelariju. Onaj mladi momak me sad krene ispitivati, milion detalja i pitanja. Datum rođenja moje drage, njen broj telefona. Uzima moj telefon, čita i upisuje IMEI broj, shvatam da je to zbog potencijalnog praćenja. Tu se momak počeo osmehivati i skontam da je to prvi osmeh koji sam video od kako sam predao pasoš. Dok ukucava podatke (ne znam jel su me pitali za broj cipela), usput se raspituje o mom putu, gde idem, koliko brzo teram mašinu, jel naporno. Kontam da je to sad gotova stvar, da smo prešli u formalnosti. Tako je i bilo, vratio me je brzo nazad kod ostalih.

 

Sve je sada opušteno, dobijam pasoš, vraća mi se dozvola. Komentarišu iznenađeno kako imam dozvolu samo A kategorije, za motor (što je tačno, sada tek idem na časove vožnje za B). Ima i smeha, zadirkivanja, pitanja o putu.

Odlazim kod službenika koji je vikao na mene ranije i tražio pasoš. On prekucava sve moje podatke, čavrljamo dosta, vrlo je radoznao. Vidim da on ima dosta posla, ukucavanja silna, ali ja samo stojim i pričamo (koliko ja mogu na mom ruskom iz osnovne škole). Završili smo, kažu da sam gotov, idem do bajka da sve papire upakujem.

On izlazi iz kućice, dolazi do mene, pričamo o putovanjima, motorima porodici. Kaže da se boji motora. Na njegovo iznenađenje odgovaram da se ja i dalje jako bojim i da se zato i usuđujem da putujem puno i daleko. Zlo i naopako ako prestanem da zentam..

 

Na kraju se predstavlja, slična smo generacija, one je Osetijac (ili kako već), grli me, traži email da mu šaljem fotke sa puta. Mislim se, jer to isti čovek od kojeg sam zamro od straha pre sat vremena?

E stani, kaže on, sačekaj i ode u svoju kućicu. Vraća se sa malim parčetom papira, nešto većim od kreditne kartice. Lično je nešto rukom ispisao i lupio pečat. Shvatio sam odmah šta je to. Mali papirni Ausvajs.

 

To sam već doživeo u zemljama iz Sovjetskog bloka – Belorusiji, Ukrajini, Moldaviji, Rusiji. Proći ćeš silne kontrole, dobiti pečate i razne papire. Ali, kad je sve gotovo, moraš dobiti „Mali papirni Ausvajs“ koji predaješ vojniku na rampi, sa automatom. I ako njega nemaš, nećeš sigurno nigde dalje otići, sa svim pečatima u pasošu i papirima kod sebe.

E, taj je vojnik pitao odakle idem i čudio se kako su me Gruzini pustili. Kako je sve relativno, posebno iz ugla politike. Gruzini su bili uvereni da me Rusi neće pustiti, a ovi obrnuto.  

 

Sve u svemu, zadržao sam se skoro dva sata na prelazu, ali to uključuje i zadnjih 10-15 čistog ćaskanja. Mislim da imaju malo ljudi na tom prelazu iz Srbije, pa je neobično da neko sam ide motorom na toliki put, pa još motor registrovan u drugoj zemlji. Sve to podiže sumnju.

 

Mislim da Rusi imaju taktiku kad im je nešto sumnjivo da te ostave da čekaš. Makar pola sata – sat. I da te posmatraju kako se ponašaš, da vide hoćeš li biti sve nervozniji.

Vraćamo se na ljubaznost, srdačnost i da ponavljaš u sebi da oni samo rade svoj posao...

 

Uostalom i na Zapadu ponavljam ponekad tu mantru kada krene gnjavaža na aerodromima sa tečnostima i flašicama, uglavnom radi placebo efekta.

 

 

Rusija, idem, gde drugde, na sever. Pregladneo sam, idem prvo u Vladikavkaz na neku klopu pa da vidimo šta dalje. Put je dobar, ali prvo na pumpu. Koliko benzin, pola evra? Može!

 Vladikavkaz mi je bio simpatičan, mada sam ga video samo uveče i po mraku. U ravnici je, ali se nazire ogroman zid Kavkaza u daljini.

 

20190430_192619.thumb.jpg.a993f23ace0866eed7d1c892435db139.jpg

 

Lepa i široka centralna pešačka zona. Našao sam vrlo interesantan restoran lokalne kuhinje. Imate WiFi, treba mi za offline mape? Imamo, sjajno.

Vrhunska hrana, sjajna usluga, dobre cene. Jedino ništa od WiFia. Naime to je neki lokalni sistem gde treba da se ulogujem tako što ukucam broj telefona i onda dobijem šifru na SMS. Jeste, ali ne prihvataju strane brojeve. Ili misle da je norveški pozivni +49 (a nije). I to je bila česta situacija svugde po Rusiji.

 

 

Gde dalje? Odavno sam hteo do Volgograda (Staljingrada), a posebno preko Kaspijskog mora i Mahačkale. Ali me jedan ljubazni gospodin sa dečačićem koji se oduševio kada sam ga pozvao da sedne na moj motor kad sam parkirao, pa smo ćaskali (on mi je i rekao za ovaj restoran), pokušavao odgovoriti od Mahačkale. To je Dagestan, reče, malo je sad tu neka gužva i nije preporučljivo za strance.

Ništa, idem onda preko Rostova, gore ka Moskvi pa kući.

 

Na pumpi mi prilazi jako simpatičan mladić, radnik na pumpi, gleda me zadivljeno i stidljivo pita jel može da me pita nešto. Kako da ne, samo izvoli. Pa me pitao kako to izgleda, jel MI radimo negde? Koji to „mi“, pitam? Pa, vi, bajkeri što tako putujete po svetu, jel vi radite, jel ste zaposleni kao „mi ostali“, ili samo tako idete okolo? Tu se nasmejem i objasnim da radim i te kako, samo da sam na godišnjem odmoru. Aha, pa dobro, kaže da i on ima odmor, samo da ga provodi uglavnom kod babuške na selu..

 

20190430_211942.thumb.jpg.35778d17c363eb92a1f43845d8eb73b8.jpg

 

 

Policijska kontrola, rampa na putu.

Policajac zainteresovan, pričamo o bajku i putu. Nije Rus po nacionalnosti, naučio sam da u Rusiji ima puno različitih oblasti i bogate demografije, posebno u ovom rejonu. Šalje me u jednu kućicu. Tamo metal detektor na ulazu, pregledanje pasoša i saobraćajne. Manji red, ja imam sve papire, nije dugo zadržavanje. Čim sam izašao nastala je gužva, jer su proveravali ceo autobus.

 

Sedoh na motor i upalio ga. Ispred mene onaj „moj“ policajac ljutito opominje nekog vozača i pokazuje nešto. Ugledao me, razvukao osmeh i prilazi. Pita koliko brzo vozim? Rekoh pa koliko je ograničenje. Odmahuje glavom i pita me koliko *stvarno* brzo vozim? Okreće mi ručicu gasa da čuje motor, smeje se zadovoljno i pozdravlja me uz reči „Ne ganjajsa!“.

Prilazi neki stariji policajac gleda me ljutito, ja pokazujem da nisam ja turirao nego njegov kolega, oni razgovaraju, smeše se i pokazuju da produžim.

 

Bilo je usput još puno kontrolnih punktova, možda između svake dve ruske oblasti, kojih ima osamdesetak, ali me nisu nijednom više zaustavljali.

 

Nađoh prenoćište jeftino u nekom hotelu u mestu Pjatigorsk, nekih 200 km od Vladikavkaza, na putu ka Rostovu. Postaje hladno, stajem na jednom odmorištu da se bolje obučem. I tu vidim da se nalazim pored velikog spomenika junacima velikog rata jedne bitke krajem 1942-e. Spomenik vidno dobro održavan i odlično osvetljen. Približava se 9-i maj kada se svi spomenici WW2 u Rusiji osveže i srede.

 

Rusi se vidno ponose tim delom istorije.

 

20190430_220306.thumb.jpg.eef1f74315d19a1a042cef1e448e62da.jpg

 

 

Ovde sam srećom još pristup offline mapi, GPS je puno pomogao, ali sam ipak malo lutao dok sam našao put za hotel/banju. I tu me sačekao put katastrofa, zemljani, pun rupčaga gde bi mi točak ostao, sličan onoj katastrofi iz Gruzije.

 

Već prošlo 10 uveče, umoran, slalom kroz te rupe nije mi baš prijao.

Ali zato je hotel, koji je u izgradnji, izgledao jako lepo i udobno. Vlasnik je jedan jako nasmejan i srdačan Jermen. Sve super i sjajno, samo nema WiFia, nisu još namešteni ruteri. A vraga, ali idem da spavam, pa da vidimo šta ćemo sutra.

  • Sviđa mi se 7
  • Podržavam 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Deveti dan (01.05.2019)

 

Hotel je zapravo bio jako lep i udoban, samo nedovršen i zaista u bestragiji. Simpatični Jermen je sam napravio doručak, domaćinski, što je bila prili ka da se probaju odlični domaći sir i jogurt. Usled problema sa WiFi-em, dao mi je za korišćenje njegov lični PC sa recepcije. Ništa znači od offline Gugl mapa, ali makar da napravim neki plan.

 

Prvo sam kupio kartu za trajekt, za prevoz od Letonije do Švedske. Ispalo je skuplje nego pre kada sam proveravao, ali nisam se usuđivao da je uzmem dok nisam zaista ušao u Rusiju, za svaki slučaj. Gledao sam koliko ima do Rostoka, ali me srce vuklo ipak još malo na istok, ka Volgogradu. Vremensko ograničenje je predstavljao zakazani sastanak u kancelariji u Oslu, na kome sam zaista trebao da prisustvujem, a za koji sam saznao tek za vreme boravka u Beogradu. Kad sam krenuo na put, očekivao sam da ću imati malo više vremena od toga, 2-3 dana više, ali je ovako kako je. Mogao sam da tražim za odlaganje tog sastanka, iil da ga održimo kasnije online, ali bi to bilo neprofesionalno prema mojem poslodavcu koji je bio ovako fleksibilan prema meni.

 

Sa 3 dana više plan je bio da se skokne do Jermenije na dan, onda vrati u Gruziju i preko Azerbejdžana i Bakua duž Kaspijskog Mora krene ka Volgogradu. Ako se ne dobije na vreme viza za Azerbejdžan, alternativa je bila da se skokne do Krima. Iz Jermenije je moralo nazad u Gruziju, jer Jermenija nema još normalne odnose sa Azerbejdžanom, usled gužve sa Nagorno-Karabahom, pa samim tim nema ni graničnih prelaza. Nema ih ni između Jermenije i Turske, iz sličnih razloga. I onda mislimo da smo samo mi na Balkanu u svađi.

 

Ipak, mosle malo računanja i premišljanja, računam da bih ipak mogao da se protegnem do Volgograda! Pošto sada neću moći da koristim navigaciju i Gugl mapu, zapisujem na papir imena bitnijih mesta na putu ka Volgogradu. To je jako bitno, pošto ću retko na raskrsnici videti „Volgograd – 400 km“, nego tek gde se nalazi npr. mesto Aleksandrovskoje.

 

Put je solidan, mnogo bolji nego što sam pomislio gledajući tanku linijicu na Gugl mapi. Jeste običan magistralni put, sa po jednom trakom u svakom smeru, ali dobrim delom ima i mesto za zaustavnu traku. Rusi se često pomere u stranu kada neko brži dođe iza njih, ako nema uslova za propisno preticanje. Često čak i u zemljani deo sa strane. A još češće kada vide jači motor u retrovizoru, naprave mi skoro uvek dovoljno mesta da ih obiđem unutar trake. To sam iskusio u većem delu Istočne Evrope – i u Belorusiji, Ukrajini, Baltičkim zemljama, a nešto i u Češkoj i Poljskoj. Bilo je toga puno i u Turskoj, ali u Zapadnoj Evropi retko, a u Skandinaviji nikako. Posebno ne u Norveškoj, tamo se bajkerima dele regularno i kazne za parkiranje (eh, kako znam). Priznajem da sam uživao u tom posebnom tretmanu.

 

Put ide kroz nepregledne stepe. Ravno sa svake strane, trava i sitno žbunje dokle pogled seže. Dešava se da put ide pravo, bez naznake krivine i po 20-30 kilometara. Razmišljao sam o memoaru jednog nemačkog vojnika koji je opisao kako je bio užasnut tim ogromnim prostranstvom kada su danima i danima u kamionu išli samo pravo i pravo. A to je bilo dok im je još dobro išlo..

 

Nešto kasnije uz put sam video dosta stoke, krave i ovce, a bilo je i prolaska kroz ogromno krdo krava, podeljeno sa obe strane puta. Samo polako i oprezno, da se ne poplaše. Bio je vrlo korektan saobraćajni znak ispred „pazi goveda“, nema šale.

 

Na jednoj pumpi oko 100 km pred Volgograd stajem da obučem duks, popijem vode.

Prilazi mi stariji bračni par u nekom većem džipu. Izlaze, čavrljaju sa mnom. Gospođa se sekira „jadničak, sav je prozebao“, grli me.

 

Otvara prtljažnik kola i daje mi neki slatkiš, sličan ratluku. Slikamo se i želimo jedni drugime srećan put.

 

Dok se oblačim ozaren razmišljam o tome kako su kontakti sa ljudima jedna od najvećih dragocenosti ovakvih putovanja. Stižem ih kasnije na putu, pretičem, trubljenje, mahanje.

 

20190501_175618.thumb.jpg.29a6aafeed6519bd686ac86b3e98faff.jpg

 

Zastajem pored jednog groblja, tj. vraćam se jer mi je privuklo pažnju, pre svega bojama. Groblje je hrišćansko, ali drugačije od naših. Naša su siva, tužnija, ili svečanija, a ovde je prštalo od boja, morao sam da pogledam bolje. Krstovi su drugačijeg oblika od naših i uglavnom u bojama, plavi ili tirkizni. Nema gornjih ploča, samo izdignute humke i većina je sa plastičnim cvećem jarkih boja. Sve ostavlja potpuno drugačiji utisak i podseća koliko ima puno nijansi i u relativno sličnim kulturama.

 

20190501_192714.thumb.jpg.552d695b72ed3c7640f5a2ebb6e988bc.jpg

 

 

Stižem u Volgograd i pikiram sam centar. Tek tu na jednoj pumpi uključujem Mobile Data da nađem hotel. Odlučio sam se za Stari Staljingrad, isto tvrde da imaju poseban parking. Svega par km udaljen. Stižem za 10 minuta, tamo devojka pita jesam li ja taj koji je upravo bukirao? Dobijam ključ, sve spremno. Najvažnije pitanje – imaju li „normalan“ WiFi, uz smeh dobijam potvrdan odgovor.

Hotel je iznutra u komunističkom stilu, bista Lenjina, Kalašnjikovi na zidu, itd. Turistička fora, ali nije loše.

 

20190501_212456.thumb.jpg.3d34c6cbf1076049165630d89a26401e.jpg

 

Šetam se centrom grada, veliki bulevari, sve vrvi od spomenika i spomen parkova. Odmah pored hotela se nalazio bunker iz koga se nemački general Paulus konačno predao, sada pretvoren u muzej. Shvatam da je ceo današnji Volgograd veliki spomenik strašnoj Staljingradskoj bitci. Nema u to nikakve sumnje, na njenom nasleđu čvrsto počiva današnji veliki, moderan grad. Dosta znam o svemu tome, istorija mi je sve draži hobi, pa osećam žmarce šetajući po delovima grada gde se dešavao takav masakr i borba do poslednje kapi krvi.

 

Razmišljam kako se Zapad i Rusija tu ne razumeju. U Zapadnoj Evropi ne shvataju da su se vodila skoro pa dva paralelna rata u Evropi. Hitler je napao Francusku i Nemačku da bi ih osvojio, a Rusiju da bi ih istrebio. Kao kada se ulazi u staru kuću i treba istrebiti pacove i buba švabe pre useljenja. Sve je to lepo i najavio u Majn Kampfu. Rusi su jako dobro svesni te razlike i vrlo su ponosni na 9. maj, dan pobede, dan kada se nacija spasla od propasti. Dosta komunističkih simbola je uklonjeno širom Rusije, menjaju ih i dopunjuju mnogi iz carske Rusije, ili religioznog tipa. Međutim, sve vezano za drugi sv. rat se pazi, čuva, neguje, obnavlja, posebno svake godine pred 9. maj.

 

Večeram fenomenalan biftek u jako interesantnom restoranu, očigledno američki inspirisanom. Sjajna hrana, boršč u hlebu sa tvrdom koricom, odlična usluga, neko domaće pivo. Sit i jako zadovoljan.

 

20190501_222418.thumb.jpg.22bcd10cd81e50c23e7a35ca596649ee.jpg

 

Nazad u hotel i tu malo ćaskam sa radnicom na recepciji. Isključivo na mom kvazi-ruskom, jer ne zna engleski.

Kako ne znaš engleski, a radiš na recepciji? Snalazim se, kaže ona uz osmeh, a ima dosta turista baš iz Zapadne Evrope, posebno Nemačke. Dodaje i da radi tri posla – računovođa je i ima svoju firmu i nekoliko klijenata. Zato nema vremena da i sama putuje. Kaže, mora puno da se radi, da je Rusija skupa zemlja, da joj niko neće ništa dati ako sama ne zaradi.

 

Shvatam da je Rusija danas u vrlo surovom kapitalizmu, ironično možda najsličniji baš onom u Americi.

  • Sviđa mi se 7
  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Deseti dan (02.05.2019)

 

Opet odličan doručak i krećem pored Volge u Panorama Muzej, posvećen Staljingradskoj bitci. Volga je zaista jako široka ovde, nije je bilo lako preći. Usput sve vrvi od spomenika.

 

Drugi je maj, praznik, i u muzeju ima dosta ljudi. Srećom rano sam stigao, pre nego je krenula zaista velika gužva. Muzej je odlično urađen, dobro koncipiran i lepo sređen i složen. Ima mnogo eksponata, što oružja, što raznih ličnih predmeta boraca obe strane i civila tokom bitke.

 

Zastajem ispred vitrine posvećene Vasiliju Zajcevu, čuvenom ruskom snajperisti, opisanom i u filmu „Enemy at the gates“.

Tu je njegova snajperska puška, medalje, fotografije.

 

20190502_100841.thumb.jpg.fbdf45a5d44e835aeaa7e5c99eabf7a6.jpg

 

Dodirujem jedan 76-milimetarski top, za koga piše da je posle bitke za Staljingrad nastavio da učestvuje u raznim bitkama sve do Berlina. Razmišljam šta bi sve mogao da kaže, samo kada bi umeo.

 

20190502_102730.thumb.jpg.94b0906e6ba981b2c51c0e26bd05180c.jpg

 

 

Na vrhu muzeja (koji je cilindričnog oblika) je po celom obodu oslikan zid. Zato se muzej i zove „Panorama“.

 

Umetnici su pokušali da dočaraju dramatiku raznih segmenata bitki oko Staljingrada. Sve je projektovano tamo gde bi nam pogled bio uperen da nema krova. Volga, brdo Mamajev Kurgan, Dom Pavlova, rovovi, fabrike..

 

20190502_102939.thumb.jpg.497eddb520d49216a4333541b092f0da.jpg

 

20190502_104226.thumb.jpg.b146c6be6ba45203d8f09ace4bbfd338.jpg

 

Nalazim u muzeju i na pradedu mog motora, BMW R35, korišćen kod Staljingrada u bitci.

 

20190502_103007.thumb.jpg.3ce317181da8c005a0dec01b42c6e64d.jpg

 

Ispred muzeja ima aviona, tenkova, ali najviše pažnje posvećujem Kući Pavlova -  https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9F%D0%B0%D0%B2%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D1%99%D0%B5%D0%B2%D0%B0_%D0%BA%D1%83%D1%9B%D0%B0.

 

25 branilaca je tu dva meseca blokiralo prolaz mnogo jačim nemačkim trupama i postala je simbol otpora Staljingrada. Zgrada je sačuvana u zatečenom stanju, gde se vidi svo razaranje, ali i kako je žilavo ipak nekako ostala „na nogama“. Baš kao i ceo grad.

 

20190502_111016.thumb.jpg.2e0618dca10c42dc31d92457ff9ce43b.jpg

 

 

Uzimam svoje stvari i krećem iz hotela.

 

Na parkingu srećem simpatičan ruski BMW par – on sa R1150GS, a onda sa K1300S. Razmenjujemo priče, oni su puno prešli za samo 4 dana, imaju kratak odmor.

Pričamo malo o ograničenjima brzine i policiji. Kažu mi da u Rusiji nema moto policije i da su generalno popustljiviji prema motorima. Primećujem da imaju ipak „blago zaprljane“ tablice, taman toliko da su nečitke. Pitam ih, a oni uz osmeh odgovaraju „za svaki slučaj“...

 

20190502_121501.thumb.jpg.5316232d43a661474209f160b36962d6.jpg

 

 

Od hotela idem pravo do brda Mamajev Kurban - https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9C%D0%B0%D0%BC%D0%B0%D1%98%D0%B5%D0%B2_%D0%9A%D1%83%D1%80%D0%B3%D0%B0%D0%BD.

 

Radi se o najvišoj tački iznad grada i kao takvo je imalo ogromnu stratešku vrednost i bilo je osvojeno od obe strane desetak puta. Kažu da je toliko žrtava i municije i šrapnela tu ostalo, da se i dan danas kad god se nešto radi i zabode ašov nalaze redovno i kosti i gvožđe.

 

Na brdu se danas nalazi divovski spomenik „Majka Otadžbina zove“. Izgleda apsolutno impozantno i mislim da je odgovarajući memorijal takvom divovskom i krvavom događaju.

 

20190502_130353.thumb.jpg.8222d206239174667f6c6178d5510ee0.jpg

 

Na brdu se takođe nalazi i nov veliki crkveni hram „Sabor Svih Svetih“, posvećen svim žrtvama u ratu. Oko crkve je dosta spomenika iz komunističkog perioda što pravi interesantan kontrast, ali je posvećeno istom događaju, samo iz drugačijeg ugla. Mislim da to solidno oslikava i neko današnje stanje ruske misli i ideje.

 

Na parkingu nailazim i na jednog Africa Twina, spremnog za još dalji put od mog.

 

20190502_131805.thumb.jpg.beb0c3f48af7b97219f286a788f8f09c.jpg

 

 

Sledeća stanica još jedan milionski grad – Voronjež. Nađoh opet hotel blizu centra sa parkingom i krenuh na put.

Krajolik se promenio i stepe su još ranije bile zamenile plodne ravnice. Ovde je bilo i ponešto drveća, ali najviše nepreglednih oranica. Kako sam se približavao Voronježu, pojavila se i crnica. Kažu najkvalitetnija obradiva zemlja, nama dobro poznata iz Vojvodine. Sem Mađarske, video sam je još (i to u najvećoj količini) u Ukrajini. Sada i ovde u širokom slivu Dona.

 

Hotel u Voronježu, opet problem sa WiFi-em u sobi, potrebna je ruska SIM kartica. Znači treba naći restoran sa upotrebljivim WiFi-em. Devojka na recepciji je zbunjena, traži neke kartone, prijavu boravka, pita gde mi je viza. Ne, ne treba mi viza. Daje mi neki formular da popunim, boravišnu prijavu i čudi se da mi to ranije nisu davali. Zove svog šefa da proveri, boji se da ne pogreši. Birokratija je i dalje vrlo snažna u Rusiji.

 

Centar grada je lepo sređen, fontana sa rasvetom u boji, poznati hoteli, restorani. Jedan od centralnih trgova je, jasno, Lenjinov, sa velikom bistom. Osladilo mi se i tražim ponovo neki dobar stejk restoran, raspitujem se i neki mladi par me šalje u Potrohu. U parku odmah pored restorana je postavljen neki performans – igra svetala i klasična muzika, prilično ugodno.

 

20190502_210822.thumb.jpg.c8df36a5ac7b7fb8179ad573a7112592.jpg

 

20190503_001522.thumb.jpg.6c6522bd51b27d4b17cd932ddffbf1bf.jpg

 

 

Biftek ponovo odličan, a još lepše što sam dobio upotrebljiv WiFi da skinem offline mape sve do Letonije. Konobarica je koristila svoj telefon da bi preko njenog broja i SMS-a dobio šifru. Primetio sam, kao i na pumpama, da mnogi plaćaju telefonom. Na računu se dobije odštampan QR kod, samo se pokrene aplikacija, ukuca kod, uključi kamera i za par sekundi je gotovo. Ovako brzo i lako nije ni u Skandinaviji.

 

Taman krećem ka hotelu, međutim zadržavam se u razgovoru sa jednom radnicom. Radoznala je, a kao i obično, pitanja počinju od moto jakne, pa otkud ja ovde, itd. Priča vrlo dobar engleski, najbolje od bilo koga u Rusiji do sada, ispostavlja se da je provela neko vreme u Engleskoj. Takođe otkrivam da je ona zapravo menadžer celog restorana, što me jako iznenađuje, jer ima tek oko 25 godina. Deluje vrlo sposobno, dok pričamo restoran se zatvara, ona daje naređenja okolo, drži sve čvrsto pod kontrolom.

Kaže mi da vodi ciklično 4 restorana u vlasništvu iste kompanije, kao i da ima još jedan posao sa strane. Zato nema vremena za putovanja, upija moje priče iz daleka. Njena priča je jako slična devojci iz Volgograda – mora da se radi puno, da se bori za pozicije i karijeru što ranije.

Pošto se raspitujem, pokazuje mi koje vrste stejka postoje, kao i različite načine čuvanja – zamrznuto, vakumirano. Objašnjava mi i kako nabavljaju i čuvaju vina. Sva je živnula, animirana, vrlo profesionalna. Pominje i kako je taj dan došao neki momak na intervju za konobara i kako je šokirana bila kako nije znao koja temperatura treba da je u bifteku pred serviranje...

 

Dok se šetam ka hotelu, razmišljam o nekim stereotipima o Rusima koje sam možda i sam imao – da su im recimo mane slične našima, samo još uz vlašu vodke. Vodku nećemo skroz izbaciti iz slike, ali sam video i veliku posvećenost i profesionalizam. Sada mi se više slaže da tako lako šalju astronaute u svemir.

 

 

  • Sviđa mi se 4

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Jedanesti dan (03.05.2019)

 

Vozim na zapad i primećujem da se predeo opem malo menja, da se pojavljuju šume tu i tamo.

Odlučujem da zastanem u Kursku, u čast najvećoj tenkovskoj bitci u istoriji - https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%91%D0%B8%D1%82%D0%BA%D0%B0_%D0%BA%D0%BE%D0%B4_%D0%9A%D1%83%D1%80%D1%81%D0%BA%D0%B0.

 

Glavni muzej posvećen bitci je u Prohorovki, međutim postoji muzej i u samom Kursku. Na žalost, bio je zatvoren, pa sam umesto obišao jedan memorijalni park, naravno posvećen velikom ratu. Zaista lepo sređen, a jedan ogroman uklesani natpis je glasio „Ništa nije zaboravljeno“. I izgleda da zaista i nije.

 

Kako se šetam gradom, na jednog zgradi vidim veliki plakat "Mi smo potomci pobednika!"

 

20190503_144034.thumb.jpg.cb6315de9ab52d347ace173431bcec22.jpg

 

Idem iz centra ka severu i nailazim ne jedan tenk. Sjajno, T-34 u Kursku, to sam tražio, moram da zastanem da napravim fotografiju. Dečaci se neki pentraju po tenku, smeju se, ne smetaju, naprotiv, deluje mi nekako baš prikladno. Nova generacija se igra sa glavnim oružjem kojim su njihovi preci spasli zemlju.

 

20190503_150304.thumb.jpg.f1f8b290b85f0dac099502693989b83d.jpg

 

 

Nastavljam na sever ka Oriolu i Brijansku, odlučujem da spavam u Roslavlju.

Hteo bih da izbegnem gradove, da ne gubim vreme i stavljam slušalice i pokrećem navigaciju.

Oko 40 km pre Oriola, Gugl me skreće na neki manji put, kaže biće kraće i brže. Malo sam sumnjičav, tako sam jednom pred Volgograd izgubio 10-ak km, pa se vraćao, ali uglavnom zna šta radi, idemo da vidimo.

Dočekuje me katastrofalan lokalan put, rupa do rupe. Sada sam već zabrinut, ali posle nekoliko kilometara skreće se levo i put je sada već mnogo pristojniji. Uzak, ali solidan, vozim kroz oranice sa obe strane. Posle nekog vremena put se sužava. Često stajem i proveravam mape, idem ipak napred sve dalje. Odjednom put prelazi u uzak, zemljani. Ovo već ne ide. Gugl tvrdi sve je OK, samo napred, pa levo, pa desno, itd. Vraćam se nekoliko kilometara nazad,  ima još jedna alternativa. Puštam GPS da me tamo vodi i on traži da skrenem levo. Levo zaista ima puta, ali u nastajanju. Traktor, kamion, nekoliko radnika, proširuju stazu između dve oranice.

 

Vraćam se nazad, na onaj glavni put. I dalje imam slušalice, glas mi govori da se okrenem, da nastavim u nedođiju, da će sve biti u redu. Ne, hvala. Posle onog dela sa rupčagama ponovo sam na starom putu. Nisam toliko daleko skrenuo, možda 10-15 km, ali sam izgubio oko 45 minuta.

 

Nastavljam dalje, prolazim kroz Oriol i negde između Oriola i Brjanska stajem na pumpu, sipam do vrha, plaćam karticom, stavljam ponovo slušalice, idemo dalje. Idem pravo na zapad, a sunce je vrlo nisko, neugodno je i sa sunčanim vizirom, loša je vidljivost.

 

Nešto kasnije prolazim kroz jedno naselje i pored još jednog tenka na spomeniku. Bio mi je zanimljiv i stajem da bi ga fotografisao. Međutim, nema mi telefona. Samo vadim prazan džek od slušalica iz unutrašnjeg džepa jakne. Tražim po svim džepovima, ništa. Sećam se da sam ga stavio na sedište na onoj pumpi, dok se spremao i zakopčavao, da nije ostao tamo, na pumpi?! Pa to je katastrofa, tamo su mi sve fotografije, karta za trajekt i, najvažnije, navigacija. Mogu uvek kupiti običnu mapu negde na pumpi i snaći se, ali biće mnogo napornije. Šta sad, da se vratim? Brojač kilometara kaže 38,7 od pumpe.

 

Vraćam kacigu, psujem naglas iz sve snage i okrećem nazad. Vozim mnogo brže, sunce mi je sada iza leđa, sve niže, i dobro se vidi. Dok jurim kroz polja, razmišljam o tome šta se desilo. Slušalice su mi bile u ušima, spremio sam se za navigaciju, jer sam želeo da zaobiđem Brijansk. Da li je moguće da sam u nepažnji promašio unutrašnji džep i da je telefon ostao da visi na kablu, stišnjen ispod jakne? Nešto slično mi se skoro desilo jednom ranije, ali sam primetio na vreme.

 

U tom slučaju je telefon verovatno ispao u vožnji, ali gde? Shvatam da ne mogu da pretražim skoro 40 kilometara i da je najveća šansa da je ispao rano po polasku. Par km pred pumpu usporavam na 30-40 km/h i pretražujem očima posebno suprotnu stranu puta. Na horizontu se već pojavila ona pumpa.

 

Odjednom, u prašini sa druge strane puta, pola metra od asfalta primećujem nešto. Okrećem, stajem, neverovatno, to jeste moj telefon, ekranom na dole. Ekran je oštećen, ispucao, najviše su stradali ćoškovi. Uključujem ga – neverovatno, sve radi, osetljivost na dodir je sačuvana, a nije čak ni tako strašno, može se potpuno normalno koristiti. Desetak metara dalje nalazim i na silikonsku zaštitnu futrolu koja ga je sigurno i spasla. Shvatam šta se desilo – promašio sam džep, telefon je visio samo na kablu i onda kod jakog ubrzavanja, da se što pre uključim u saobraćaj posle pumpe, telefon se otkačio i iskliznuo, pao na asfalt nekoliko stotina metara od pumpe.

Pomešane emocije – jako sam srećan što sam telefon našao i što je skroz funkcionalan, a opet ljut na sebe što sam dozvolio nepažnjom da se tako nešto uopšte desi.

Imao sam mnogo sreće da nađem telefon, ali da ga nisam ciljano tražio mogao sam proći i 5 puta tim delom puta i ne bih ga ugledao.

 

20190503_191213.thumb.jpg.bdf0353bc109eff8b492b3ebb0b0ee72.jpg

 

Vraćam se sada nazad i 38 kilometara kasnije zastajem da ipak slikam onaj tenk. Najviše iz zahvalnosti, jer da nisam stao prošli put, ko zna kada bih primetio da mi fali telefon, pao bi i mrak i ne bi imalo smisla vraćati se.

 

20190503_194113.thumb.jpg.be601e2bace4e1e9e11c0827bfccedf1.jpg

 

 

Veče se spušta i treba da odaberem prenoćište. Brijansk je samo 40 km udaljen, najlogičnije je da prespavam tamo, imao sam vrlo stresan dan, dva puta se vraćao nazad. Međutim, iz neke tvrdoglavosti odlučujem da ipak krenem ka Roslavlju, 180 km udaljenom i nalazim jedan hotel tamo. Kao da nisam hteo da dozvolim da mi moje greške pokvare planove. Ubrzo ću jako zažaliti..

 

Vrlo brzo je počela kiša. Pantalone i jakna su mi veoma kvalitetne, Rukka, sa Goretexom i zaista su nepromočive. Oprao sam ih pred put specijalnim šamponom, impregnirao. Znao sam da neće prokisnuti, vozio sam već puno po kiši, zato nisam poneo nikakvu posebnu opremu za kišu.

 

Međutim, temperatura stalno pada. Postaje mi jako hladno, a termo postava jakne mi je u jednom koferu. Ne staje mi se da je nameštam po kiši. Možda je trebalo, jer se sada već baš smrzavam.

Sada je već mrak i uz kišu je vidljivost dosta loša, uglavnom pratim liniju sa desne strane puta. Hladno je i verovatno vozim brže nego što bi trebalo, žurim se, znam da nisam toliko daleko. Najgore je što je sve ovo bilo potpuno nepotrebno, trebao sam lepo da ostanem u Brijansku i to je bilo najneugodnije od svega.

 

Konačno Roslavlj, manje mesto. Tražim okolo hotel, „Fabrica“, niko nije čuo za njega. GPS ne nalazi adresu, tumaram, pitam taksistu. Bitno da sam se ugrejao, a i kiša je stala. Konačno saznajem pravu ulicu, ali nikako i hotel, idem više puta gore-dole. Konačno od prolaznika saznajem da se radi o kompleksu „Fabrika“ i da je na Bookingu bilo ukazano pogrešno mesto.

 

Gospođa na recepciji mi savetuje da odvezem motor u dvorište pored, gde ima i čuvara. Dok skidam kofere jedam mladić mi dobacuje kako on ima pet motora i da najviše voli R1. Kasnije prilazi, pošto sam se mučio da shvatim gde je to parking dvorište, nudi se da mi pokaže, ispratio me je. Raspituje se o mom putu, zna dosta i engleskog. Saznajem da je on zapravo vlasnik celog hotela. Kupio je staru fabriku iz komunističkog doba, napravio hotel, od drugog dela kuglanu, dodao bilijar stolove, bar, restoran. Priča kako je bio u Crnoj Gori. Ne, ne motorom naravno, pa daleko je, kaže.

 

Pošto je (opet) problematičan WiFi i ne uspeva nam trik od ranije, sa drugim telefonom, vodi me iza do ispred njegove kuće, daje mi šifru, obezbeđujem da imam mapu makar do Letonije, a tamo mogu da se vratim online.

 

Pokazuje mi okolo kako je sve sredio. Kaže da bar radi do pet, da će biti bučno, da izlaze ljudi pijani i da je zato bilo bolje da parkiram u čuvano dvorište. Pitam ga da li ima problema sa pijanim gostima. Smeje se, kaže da je retko, dodaje da znaju dobro čiji je lokal. Možda ga oni znaju drugačijeg, ali je za mene bio izuzetno prijatan i ljubazan mladić, izgleda i sposoban.

 

20190503_233203.thumb.jpg.8b8b892e1bb42eaa629b1d05f46dc98f.jpg

 

Idem u sobu, zaista se čuje muzika iz bara. Srećom, toliko sam umoran da nije problem.

  • Sviđa mi se 7

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Dvanaesti dan (04.05.2019)

 

Posle doručka osmatram bivši fabrički kompleks, pretvoren u hotel i mesto za izlaske. Biznis u Rusiji nije sputan, već se podstiče.

 

20190504_084657.thumb.jpg.dd7ee8f5d71cdad55abc5368f1ed1c2f.jpg

 

Krećem severo-zapadno, ka Smolensku. Planiram da uđem do večeras u Letoniju, za slučaj da se nešto oduži, da ne zakasnim sutra na trajekt za Švedsku.

Sada već ima više šuma uz put. Usput viđam još spomenika sa tenkovima. Još jedno podsećanje na veliki rat i mnogobrojne bitke u ovim predelima.

 

20190504_102548.thumb.jpg.29cbb769d967978935af2937a7732959.jpg

 

 

Ulazim u Smolensk. Dok čekam na semaforu, divim se kako su ih dobro organizovali. Većina semafora po ruskim gradovima ima brojač vremena. Semafori su sačinjeni od LED lampica i srednje, žuto, svetlo ima trobojne lampice. Kad je upaljeno crveno svetlo, tu se, na mestu žutog svetla, crvenim brojevima odbrojava koliko će još sekundi trajati. Ako je zeleno, onda se trajanje odbrojava zelenim brojkama. Jednostavno, pregledno i vrlo efikasno. Nema baš nikakvog opravdanja za prolazak na crveno.

 

Kao i obično, dok čekam na zeleno, ubacujem u ler i ustajem sa sedišta. Iako sam stavio sedište na najviši položaj, dok stojim u mestu mogu normalno da ustanem i da se oslonim na obe noge. Počinje mali program istezanja – jedna noga, druga, na prste, torzo u levo, u desno, uvijanje na obe strane, onda zglobovi ruku, vrat. Vreme ističe, jako sam zahvalan tajmeru na semaforu. Trideset sekundi „gimnastike“ zvuči kratko, ali je zapravo jako korisno i mnogo znači, pokrene se cirkulacija i bol u zadnjici se obično smanji.

 

Obilazak Smolenska sam započeo od predivne Bogorodične crkve (Собо́р Успе́ния Пресвято́й Богоро́дицы), najvažnije i najveće crkve u Smolensku.

 

Potpuno je obnovljena i jako lepa i spolja i iznutra. Shvatio sam da se radi o bitnom zdanju ruske crkve kada sam video autobuse sa turama iz Moskve. Još se osećao duh Uskrsa i bilo je dosta vernika.

 

20190504_113711.thumb.jpg.04fb50000ce343236f56d3a773a9aa65.jpg

 

U sklopu crkve je i poseban zvonik, a dozvoljavali su posetiocima da sviraju na crkvenim zvonima, povlačenjem kanapa koji bi povlačili grupu zvona.

 

20190504_113519.thumb.jpg.77d0f8d7444fce4bbfd8e70a1b277677.jpg

 

Potom sam se odvezao u sam stari centar. Smolensk je grad bogate i burne istorije. U srednjem veku je bio na braniku i više puta osvajan on Poljsko-Litvanske Unije (koja je tada dugo bila jedna od većih i moćnijih zemala Evrope).

 

Na isteku 16-og veka je zbog odbrane i izgrađena velika stara tvrđava sa mnogim kulama.

U jednoj od njih sam posetio mali, ali vrlo lep muzej posvećen tom periodu, sa dosta originalnih eksponata, npr. viteških oklopa i oružja i sa ruske i poljsko-litvanske strane.

 

20190504_124920.thumb.jpg.6e508314cdce912f3af6018a5fabbee2.jpg

 

20190504_130057.thumb.jpg.e8f2863c7205f9a9830d123be2afd0d9.jpg

 

Grad pamti veliku borbu i sa Napoleonovim trupama, kao i kasnije sa Nemačkim. Sve je jasno propraćeno odgovarajućim spomenicima i memorijalnim parkovima, obeležjima. Rusi veoma neguju svoju istoriju i jako se trude da se zaista ništa ne zaboravi. Šetajući gradom, saznao sam recimo da je i Jurij Gagarin rodom iz Smolenska.

 

Šetao sam dva sata po Smolensku, što je bila odlična odluka. U centru grada Lenjinov trg, naravno, i veliki spomenik.

 

20190504_121750.thumb.jpg.3e1d164c0db94910339b48b15649bbd5.jpg

 

Došlo je vreme za ručak, odličan biftek i pohovani sirevi. Radovanje, uspeo sam da se spojim na WiFi u restoranu, malo Interneta i vesti.

 

Nastavljam dalje na severo-zapad. Još tenkova spomenika i solidan put, nije veliki saobraćaj, brzo se ide.

 

20190504_152023.thumb.jpg.7cb3494f9f6b4e4e620713de09fbd933.jpg

 

Odjednom, negde kod Veliža rampa, spuštena. Da li je naplatna, ili je put blokiran? Ima neki zaobilazan, ali mapa me vodi tuda. Dok stojim i posmatram, nalazi par automobila i vozači odlaze u neku kućicu. Ipak je naplatna rampa, nije ni bitno što ja ne vidim razlog, pošto je tu put daleko od magistralnog. Ulazim i čekam red, radnica mi zbunjeno odmahuje, „šta ti čekaš“, motori ne plaćaju.

 

Prolazim kroz oblast tik uz Belorusiju. Arhitektura se promenila, ima dosta vrlo malih drvenih kućica, istog tipa. Izgledaju vrlo skromno, ali sa kitnjastim prozorima i često obojenim u jake boje, recimo svetlo plavu. Kraj je poljoprivredni, sa malim gazdinstvima i čini mi se kao jedan od siromašnijih krajeva na celom putu, do sada. Vidim to po stanju i veličini kuća, dvorišta, načinu obrade zemlje, vozilima.

 

20190504_171357.thumb.jpg.3f6ef30fb944de21ed447c4a1c247ab3.jpg

 

Udaljavam se od Belorusije. Sve su češće i gušće šume. Moram povremeno da koristim navigaciju, jer nigde ne piše „Latvia“, pa da sam siguran da sam na dobrom putu. Želim što pre da prođem granicu, pa se ne zadržavam nigde mnogo. Poslednja pumpa pred Letoniju, sa setom sipam koliko je god moguće tog divnog, jeftinog ruskog benzina.

 

20190504_181217.thumb.jpg.ba77d6487c4a7b4ed5e9c7227d8942ce.jpg

 

 

Konačno granica. Nadao sam se da će proći brže nego na ulazu. Dobro je kernulo, brza provera pasoša, pa provera kod krupne radnice carine skoro bez reda. Tražila je da podignem sedište da vidi ima li šta ispod. Kofere nisam morao ni da otvaram, ali sam se upetljao da vratim sedište, trebalo mi je nekoliko minuta.

 

Šalteri, dokumenta. Sada se moj privremeno uvezen motor izvozi iz Ruske Federacije. Sve se proverava, na par mesta. Čekam zajedno pored jednog čoveka iz Nemačke, vidim po tablicama. Priča ruski i pretpostavljam da je Rus koji tamo živi, ali kaže da je pravi Nemac, ali da je radio dosta u Rusiji, pa naučio jezik. Dobijam čuveni papirić za rampu, pa ovo je bilo dosta brzo.

 

Sa Letonske strane je isto išlo brzo, mada više zapitkuju. Koliko imam benzina, koliko votke, daju mi za to i formular. Mislim da sam bio gotov za ukupno oko sat vremena, po pola sa svake strane. Opet sam sa onim Nemcem i komentarišem kako ovo nije ništa strašno. On mi uz osmeh odgovara kako nekad bude brzo, a nekad i 5-6 sati. Krećem dalje na put i potpuno razumem njegove reči – sa druge strane, iz Letonije u Rusiju, čeka na prelaz nepregledna kolona automobila.

 

Hotel sam našao u mestu Rezekne, 50 km od granice. Cene su sada više nego u Rusiji. Mislim da je obrnuto bilo pre nekih 5 godina kada sam prvi put vozio ovim predelima. Šetam se malo kroz mesto, ali ne mnogo, tek da nađem interesantan restoran. Odlučujem se za suši, bio je pun pogodak.

Veliko je olakšanje što nisam više u roamingu, Internet se sada uključuje na stalno.

Pre spavanja razmišljam o Rusiji. Istovremeno mi je i drago što se vraćam kući, na „Zapad“, a sa druge strane žao što nisam bio duže u Rusiji, da je još bolje upoznam, posebno ljude i kulturu. Imam osećaj da ću se svakako vratiti.

  • Sviđa mi se 5

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Trinaesti dan (05.05.2019)

 

Krenuo sam pravo ka Rigi, glavnom gradu Letonije. Put je dobar, nije ni velika gužva. Ima dosta radara na putu, na logičnim mestima, ali su avi uredno najavljeni. Na radarima se vidi upadljiva antena, pa računam da su umreženi. Kao i obično, nema nikakve potrebe izazivati lokalne vlasti.

Pumpe su moderne, može se direktno platiti karticom. Međutim, sa velikim žaljenjem se prisećam cene benzina u Rusiji i nedostaje mi.

 

Brzo sam stigao do Rige i parkirao se u samom centru grada, u jednom ćošku. Tu sam sreo jednog lokalnog bajkera, on je stao pored mene i potvrdio mi da je skroz OK da ga tu ostavim. Kod mene u Oslu bi za takvo parkiranje dobio kaznu od oko 90€, jer su odlučili da motore tretiraju isto kao i automobile, koliko kod besmisleno to bilo. Za svaki slučaj, ostavljam motor zalepljen za zid zadnjim delom, tako da se ne može jasno fotografisati sa tablicom. Ko se opeče ne vrelo mleko, taj duva i u jogurt...

 

20190505_141716.thumb.jpg.4915bf125c1bc6f7374c6f6edcfd603b.jpg

 

Riga ima dosta prostran stari centar, sa starom kaldrmom. Ima puno starih zgrada, delova tvrđava, crkava. Pozitivno će iznenaditi svakoga ko ne zna da je Riga bila važan centar još u srednjovekovno doba, posebno kao deo Poljsko-Litvanske Unije. Grad je vrlo interesantan, ima se šta videti, puno finih restorana, mesta za izaći, uličnih zabavljača. Centar Rige zaista najviše podseća na neki stariji zapadnoevropski grad.

 

20190505_142615.thumb.jpg.8150e1dd507d561b1d904869931d1225.jpg

 

20190505_143013.thumb.jpg.c6a6ff856a8eda61e9ee1bf3717cab0c.jpg

 

Na ulici ima dosta turista, a iako u Letoniji imaju sada priličan otpor prema Rusiji, manje su odbojni prema ruskom novcu, tako da su svi izlozi ispisani i na ruskom. Često kao na prvom jeziku, ispred engleskog i letonskog.

Hrana u jednom lokalnom restoranu je bila odlična, ali primećujem da su cene dosta porasle od mojeg prethodne posete, pre oko pet godina. To su mi potvrdili i neki lokalci u razgovoru.

 

Ono što ću ovog puta najviše zapamtiti je moj prvi pokušaj u streličarstvu. Zapravo, prva dva. Lokalni streličarski klub je u jedan park postavio tri mete od oko metra na deset metara udaljenosti, sa zaštitnom mrežom. Pet evra za 10 strela. Mlađa devojka mi stavlja štitnik na levu ruku i objašnjava tehniku. Daje mi luk sile zatezanja od 29 funti. Iznenađen sam koliko snage traži da se nategne, zaista se mora paziti na tehniku. Pokušavam da zamislim kako je to izgledalo sa čuvenim engleskim dugačkim lukom u srednjem veku koji se natezao sa više od 100 funti, dakle 50 kila! Prsti desne ruke bride od strune već posle nekoliko strela. Ipak, nekako sam uspeo da makar svih deset smestim u metu.

Dopalo mi se, čekam red da se oprobam još jednom, slušam savete i uspevam da čak dve strele smestim u žuti centar. Bilo je dosta ljudi, pričam sa njima, ima turista iz Finske, Švedske, Rusije.

 

20190505_165312.thumb.jpg.eac412c208dfb0615563789eeb4db442.jpg

 

20190505_165039.thumb.jpg.3ce012b0ea4a6861abd0ec952c29d592.jpg

 

Nastavljam ka Venstpilsu. Počinje kiša i postaje dosta hladno, dodatno se oblačim.

 

Nigde se ne zadržavam, a srećom kiša prestaje. Prolazim kroz velike i lepe šume, stabla zdrava i vrlo prava. Sećam se priča iz istorije kako su Englezi uvozili stabla iz Baltičkih država za izradu jarbola, jer su ih smatrali mežu najboljima. To je moglo biti i negde blizu Venstpilsa.

 

Venstpils me nije nešto očarao. Manje je mesto, centar nije nešto interesantan, a sve je bilo zatvoreno. Ne samo zato što je nedelja, već što je i sledeći dan, ponedeljak, praznik – Dan Povratka Nezavisnosti, kada se u Letoniji slavi odvajanje od Sovjetskog Saveza 1990 godine.

 

Na kraju sam se smestio u Tex-Mex restoran i uživao uz finale FIBA Lige Šampione – Saša Đorđević je osvaja sa Virtusom.

 

Na putu do trajekta kratko posećujem veliki sportski centar ispred kojeg nalazim ogromnu košarkašku loptu – spomenik. Pa da, Venstpils je dom poznatog košarkaškog kluba.

 

20190505_214144.thumb.jpg.d285c92df7ccfd667a47e2bf8267946a.jpg

 

Odlučio sam da ozbiljno shvatim upozorenja da moram da se čekiram najviše dva sata pre polaska trajekta, iako sam se pribojavalo ponovnog smrzavanja (temperatura je pala na 7-8 stepeni).

 

Čekirao sam se u posebnoj kancelariji i pitao za ukrcavanje, podsetio ih da ne mogu da sedim u zagrejanom autu dok čekam. Rekoše, samo napred, brzo će ukrcavanje.

Ispred trajekta su me poslali u poseban red i, na moje veliko olakšanje, među prvima me pozivaju i pokazuju na mesto pored same ulazne kapije.

 

Prilazi mi šef ukrcavanja, predstavlja se. Radi se o Italijanu, bajkeru sa R1200GS, koji me je pozvao čim me je ugledao, da se ne smrzavam, kaže zna kako je. Ćaskamo srdačno neko vreme, interesuje se za moju turu. Pitam ga za trake da učvrstim motor, on odmahuje, idi odmori se, to će sve moji ljudi srediti.

 

Bikers power!

 

20190505_221115.thumb.jpg.6ed9af1b1ba8949749b0c7a20a90fb59.jpg

 

 

Idem pravo do kabine i vrlo razočarano shvatam da ću dobiti samo jedan krevet, od 4. Ubrzo shvatam da sam jako pogrešio. Dvoje cimera su se ispostavili jako zanimljivi saputnici, sa solidnim poznavanjem engleskog. Jedan se bavi trgovinom polovnih vozila, a drugi je završio policijsku akademiju, a sada vozi kamion za Šveđane. Ima troje dece, kaže, mora da zaradi što više može. Pričamo jako dugo, što o mom putu, a još više o Letoniji, kako se živi danas, ranije, prelasku sa komunizma.

 

Potvrđuju da su cene dosta porasle zadnjih godina, krive prelazak na evro. Ukazuju i na neke mane članstva u EU – dosta industrije je zatvoreno, postavljaju se razne kvote i graničenja. Njih dvojica dobro koriste nova pravila igre, ali ima i onih koji se slabije snalaze.

 

20190506_091939.thumb.jpg.9c1e05f85190bc4d07d26a3c2b87dde6.jpg

 

  • Sviđa mi se 4

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 103 postova
  • Lokacija: Oslo, Norveška
  • Motocikl: BMW R1150RT

Četrnaesti dan (06.05.2019)

 

Dok se spremam da krenem sa trajekta, primećujem da nisam jedini sa motorom, tu je i grupa Šveđana, vraćaju se sa obilaska Baltičkih zemalja. Razmenjujemo priče i jedan Šveđanin je vrlo zainteresovan. Govori mi da je dva puta tražio i bio odbijen za rusku vizu, baš za obilazak motorom.

 

Poslednji dan puta. Imam manje od 600 km do kuće, put je uglavnom solidan, delom i pravi auto put.

Ovuda sam ranije već prolazio, ne nameravam da se zadržavam, želeo bih da sam što pre sa porodicom. Dan je hladan, pada povremeno i kiša, pa se oblačim dobro.

 

Nešto ispred Orebroa stajem na pumpu i primećujem iza sebe grupu bajkera, Bandidosa. Bandidosi su, kako ih zakon ovde zove „udružena kriminalna grupa“, slična Anđelima Pakla, sa kojima su bili u pravom ratu u Skandinaviji pre oko 20 godina  - https://en.wikipedia.org/wiki/Great_Nordic_Biker_War.

 

Razovaram sa jednim od njih, govori mi da su iz Pošgruna, nešto južno od Osla, i da se vraćaju sa puta do Talina, u Estoniji. Toči gorivo, jedva da me je i pogledao. Krupan je, ima termo masku preko lica sa mrtvačkom glavom, samo mu se oči vide. Deluje preteće.

Odgovaram kratko gde sam ja bio zadnjih 10-ak dana, solo. Tada me je prvi put pogledao u oči. Pomerili smo motore malo napred, da njegova trojica kolega isto napune rezervoare. Skida kacigu i onu masku, razvlači lice u širok osmeh, zapitkuje kako je bilo na putu, posebno u Rusiji.

 

Kasnije sam razgovarao i sa još dvojicom. Pitam ih, jel može jedna zajednička fotografija. Tu su zaćutali i pogledali me upitno. Pitaju najstarijeg jel može fotka, kažu to je onaj momak što je obišao Crno More. On me isto gleda upitno nekoliko sekundi, koje se meni učiniše nešto mnogo dugačkim. Onda se široko nasmejao, i uzeo moj telefon, fotka za uspomenu. Rukujemo se i krećem dalje svojim putem.

 

20190506_125058.thumb.jpg.332bbd2ba480747fdfde6d76a8a4721a.jpg

 

 

Kiša se nastavlja, sada sam na putu E18 koji ide pravo na zapad, ka Oslu. Sve je hladnije, kiša dodatno rashlađuje. Svraćam na jednu pumpu da se dodatno obučem, smrzavam se. Obukao sam sada sve što sam mogao, a da i dalje mogu da se zakopčam i vozim – termo majica sa dugačkim rukavima, rolka, duks na zakopčavanje, pa preko jakna sa termo postavom. Dole ekstra dugački veš, isto termo postava. Duple čarape.

 

Ulazim u brda, temperatura se spušta na 3-4 stepena, počinje i jak bočni vetar, hladan. Sada se već smrzavam, na momente i tresem od hladnoće. Visok vetrobran, pun oklop, grejanje ručica i sva ona garderoba. Ne pomaže, kiša i vetar se pojačavaju, povremeno osećam i čist bol od hladnoće. U jednom trenutku počinju lenjo da se spuštaju i pahulje snega. Tope se brzo, nije opasno, ali mi je nekako još hladnije. Želeo sam da stignem blizu granice sa Švedske strane. Tamo u velikom šoping centru ima odličan Azijski restoran sa švedskim stolom – jedeš koliko i šta želiš. Nisam planirao da stajem pre njega, ali više nisam mogao da izdržim, postaje opasno voziti ovako se smrzavati.

 

Stajem kod jedne autobuske stanice sa kućicom. Pet minuta cupkanja, sklonjen od kiše i vetra je bilo dovoljno da se malo ugrejem.

 

20190506_150121.thumb.jpg.45d5176427f9039e546ae3e276a8b93f.jpg

 

 

Tek tada shvatam koliku sam sreću imao sa vremenom, ovako krajem aprila i početkom maja. Da sam ovakvo vreme imao preko kavkaskih planina, pitanje je da li bih mogao da ih pređem uopšte. A tek kroz ruske ravnice, morao bih produžiti put možda i nekoliko (mizernih) dana.

 

Stižem do onog restorana u pola četiri i vrlo razočarano shvatam da je bife (švedski sto) otvoren do tri. Objašnjavam kako sam vozio od Stokholma, gladan, i dobijam veliki popust i dozvolu da se poslužim sa čime god da je preostalo (a većina obroka je bila još tu). Glad, sigurno najbolji poznati začin, a hrana je i bez njega bila izuzetno ukusna.

 

Inače, uz norvešku granicu sa švedske strane niču ogromni šoping centri, slično kako kockarnice niču blizu granice sa Turskom. Sve je jeftinije u Švedskoj, a posebno alkohol, cigarete i meso. Parking je pun norveških vozila, dolazi se u veliki šoping. Znao sam i ja ranije da u Švedskoj napunim kofere od motora.

Sada baš ništa, žurim se kući, a nemam ni mesta nešto, a volje još manje.

Ironično, ali prvi put za ovih 10-ak godina me zaustavljaju norveški carinici na granici i traže da otvorim kofere. Pre svega se traži da li imam cigareta ili pića preko kvote. Hvala gospodine, izvinite na zadržavanju i srećan put.

 

Od granice još oko 120 km. Kiša konačno prestaje. Nekako dugačkih zadnjih par kilometara i konačno parkiram ispred kuće. 14 dana vožnje, brojač kaže 9100 km. Dosta je bilo.

 

Krećem ka stanu, ali se okrećem i gledam dugo svog BMW-a. Svog jedinog kompanjona na celom putu.

Odlično se pokazao i uz manje probleme sa menjačem nije imao baš nikakve probleme. Bio je pouzdan, stabilan, dobro držao pravac, kočio, dovoljno snažan za sva preticanja, umereno trošio benzina i još manje ulja. Sedište me je puno brinulo, ali sam ga preživeo. Oblik je takav da se lako stisne nogama kad naiđu oštre krivine. Menjao sam položaj i na kraju se navikao.

 

Ne znam kroz šta je ovaj motor sve prošao od 2003-e do 2017-e kada je prešao kod mene, ali gledajući kilometražu ne verujem da je bio na ovako velikim turama.

R1150RT je model zamišljen baš za duge ture i moguće je da je i on ceo svoj vek čekao na jednu pravu, ozbiljnu. I onda, kada su ga već godine stigle i kada je izgubio nadu, da me je dočekao.

Kroz celo putovanje, šta god da sam tražio od njega, a bilo je zaista dosta toga, kao da je odgovarao „Važi šefe, odmah!“, nemački odlučno. Neki put uz malo početne nesigurnosti i „krckanja kolena“, ali sve što sam zahtevao sam i dobio – bez greške.

 

To je to, kraj puta. Odmori se, prijatelju.

 

 

MC_Tour_2019_Route.thumb.jpg.187973340f05fec94fef36c2fab9ea56.jpg

 

R1150RT_Mileage_2019.thumb.jpg.8d77d909f76ec509585e854d1018e2b3.jpg

  • Sviđa mi se 18
  • Hvala 4
  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Online, 952 postova
  • Lokacija: Čačak
  • Motocikl: Kalkhoff

Svaka čast! 
Prvo mi se sviđa gde živiš. Fan sam Osla zbog Ju Nesbea i njegovog Hari Hulea. 
Drugo, ruta koju si išao mi je baš izuzena želja. Radim sa Rusima svakodnevno već 8 godina, tako da mi je baš ta ruta kroz Gruziju i gradovi (Vladikavkaz, Volgograd, Kursk) koje si posetio pun pogodak. 
Uvek sam te putopise na istok mnogo radije čitao nego "zapadne". 


Hvala ti na prelepom putopisu i da sledeće godine čitamo utiske iz Sibira! :jee1::care::takoje:

 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Ne silazi, 5472 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: XT1200Z Super Tenere

Poželeo sam se ovih epskih putovanja! Svaka čast na realizaciji ovako velikog puta, dnevni proseci kilometraže nisu mačiji kašalj! :takoje: 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja