Jump to content

Moto Zajednica

Gato

Euroazijske priče i jedna afrička by Boris Rukavina

Recommended Posts

  • U prolazu, 13 postova
  • Lokacija: Zagreb

Nekoliko se kompleta knjiga nalazi u Beogradu, pa ako nekog zanima, mogu mu javiti broj telefona na koji se može obratiti za kupnju. Dodajem i link na moj FB i YT account. 

 

 https://www.facebook.com/boris.rukavina.104

 

https://www.youtube.com/channel/UCLhS0Ncs4ooVcztiGOKLA0Q?view_as=subscriber

 

LP, Boris

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • U prolazu, 13 postova
  • Lokacija: Zagreb

A evo i jedna priča. Iran, Esfahan.

 

 

 

BICIKLISTI

 

Natočio sam benzin i odgurao motor u hlad obližnje zgrade. Mario još toči, a naše dvije zamotane žene dogovaraju se kako će iskoristiti vodu iz naše tank torbe za kuhanje kave. Voda je toliko vruća da se ne može piti, pa bar da si smute Nescafe. Stiže i Mario i svi četvero se pokušavamo malo ohladiti na vjetriću koji puše oko ugla vulkanizerske radione kraj pumpe. U brdima smo iranske pustinje, stotinu kilometara sjeverno od Esfahana. Na prijevoju na kojem je pumpa nije ništa hladnije nego u nizini, gdje su motori pokazivali 38° C. S druge strane radionice čujemo muziku i vidim da je tamo dućan s onom iranskom ležaljkom, taman za nas četvero. Još je i u hladu!! Selimo se iza ćoška, a Ksenija si prolijeva kavu u kacigu dok je otkopčava s upravljača. Širimo se na ležaljci, uz kavu, hladnu vodu, sokove čudnih boja i iranske motorističke grickalice. Baš nam je teško! Dok se tako mučimo vidimo kako se približava grupa biciklista. Očito su to domaći dečki, ali nisu lokalci. Bicikli su fino natovareni, bisage i torbe pune su im opreme za kampiranje.

Na svakom putovanju negdje usred ničega susretnemo jednog, dvojicu ili grupicu biciklista poput ovih. E, to su pravi putnici, a ne mi. Najluđa je bila češka obitelj, mama, tata i dvije tinejdžerke koje smo na Kavkazu susreli na 2.300 metara visine. I ovi Iranci nisu baš normalni. Po ovoj vrućini pedalirati po ravnici nije baš lako, a voziti uzbrdo herojski je pothvat. Naravno, čim su se malo ispuhali, evo ih kod nas uz već obavezno: „Helou, velkom tu Iran, ver du ju kam from, ken aj tejk a pikčer?“

 

 

 

Jutros Garmin nije htio surađivati i što god mu je Mario upisao, uporno nas je do tamo vodio kroz centar Teherana. Zahvalili smo mu na suradnji, dobio je po gumbiću i iz Karaja prema Esfahanu krenusmo na dobri stari način, kartu čitaj, policajca pitaj. Imamo sreće da je petak, neradni dan, pa niti promet nije baš naročito gust. Dobro se orijentiramo, čak i putokazi postoje i uz dvije, tri provjere jesmo li na pravom putu, uključujemo se na cestu za Esfahan.

 

Kako odmičemo od Teherana prema jugu, sve je toplije. Pustinja kroz koju vozimo nije pješčana. Suha, gola, ispucala ravnica postupno prelazi u malo brdovitiji teren. One rijetke površine žgoljavog niskog raslinja koje se bore za život u ovom negostoljubivom okolišu sasvim su osušene. Izgledaju poput sivog paperja na zemlji boje terakote. Tvrđi i otporniji slojevi zemlje koji dulje odolijevaju suncu i vjetru poput malih balkona strše iz jalovih brežuljaka. Sunce prži, temperatura je blizu 40 C i čudi me izmaglica koja zamućuje planine pred nama.

 

Cesta je brza i veći nam se dio dana svodi na rutinu, vozi, toči, vozi…. Ako bih napravio ljestvicu prometa, na kojoj bih kao jedan ekstrem stavio kaos u Teheranu, a na drugi hiper uređenu strogu Švicarsku, ne bih imao niti najmanju dvojbu za kakav bih se promet odlučio. Teheranski, naravno. Možda zvuči čudno, ali više me umara voziti u Švicarskoj, a i ostalim sličnim, takozvanim „uređenim“ zemljama, gdje devedeset posto koncentracije trošim da ne bih slučajno prekoračio brzinu za 1 kilometar, ili napravio kakav bezazlen prekršaj koji me može vrlo skupo koštati, nego voziti po Iranu. Ovdje voze ludo, ali ne divljaju. Ni sad, niti prije dvije godine nismo vidjeli nikog da baš onako, idiotski, vozi. Na autocesti nema junaka koji će potegnuti 250. Dozvoljeno je 120 i čim ubrzamo na 130-140, već smo brži od svih ostalih. Nitko ne pušta pješake na zebri, ali i mi, ovakvi iranski pješaci-žutokljunci, već smo prokužili kako se pješke prelazi šest prometnih traka gustog prometa. Polagano, s noge na nogu, dok ispred i iza tebe prolaze auti. Iranci su, u stvari, jako dobri vozači.

 

Nakon selfija s biciklistima brzo stižemo u Esfahan i uz malo lutanja po gradu smještamo se u nešto skupljem, jako lijepom hotelu točno uz glavni most. Most u stvari sad i nije most. Recimo da je sad nešto kao vijadukt, jer u ovo doba godine rijeka presuši i most prelazi preko suhog ispucanog korita. Svejedno, most je jako lijep, naročito navečer, sa svojih dvadesetak lijepo osvijetljenih lukova.

I Esfahan je lijep grad. Nakon fine večere, gdje smo imali malo problema kamo s nogama, a da ih ne uvalimo u tanjur, malo smo šetali drvoredima ulica, kroz park, do glavnog trga Naqsh e Jahan. E, da nas je nešto takvo dočekalo u Teheranu, skinuo bih im kapu. Ne znam je li manji samo od Tiananmena, ali zaista je velik. Sa svih strana ograđen je arkadama koje su noću naglašene osvjetljenjem. Građen u sedamnaestom stoljeću i danas izgleda impresivno.

 

Ono što je ljepše od arhitekture tisuće su Iranaca. Čitave obitelji, tri, možda i četiri generacije zajedno, provode večer u parkovima i na travnjacima. Dekica, ili češće tepih, košara s jelom i pićem i svi se ludo zabavljaju. Djeca trče i skaču, mladići i djevojke se druže kao bilo gdje na svijetu, stariji spremaju hranu, ponegdje se kuha i kakav gulaščić, još stariji kartaju ili igraju neku meni nepoznatu igru. Svi nas radoznalo promatraju, većina nas zove da im se pridružimo na njihovom tepihu, a „helou velkom tu Iran ver du ju kam from“ čuli smo toliko puta da je Ksenija izjavila da od sad na cestu ne izlazi bez natpisa oko vrata: „Hello, I am from Croatia, and my name is Ksenija.“.

 

 

 

SAVRŠENI SVIJET

 

Trg Naqsh e Jahan danju je puno mirniji nego uvečer. Kao i u ostalim vrućim krajevima, život kreće kad zvizdan malo popusti, a u kasno poslijepodne na trgu nema niti djelića večernje gužve. Sunce je još visoko i iako je jesen i kalendarski počela, ono malo ljudi što hodaju trgom zaklanjaju se u sjenu arkada. Ne znam je li arhitekt koji je projektirao ovaj trg zamislio da arkade budu ovakve bijele, bez mozaika i plave keramike kojima su prekrivene kupole susjednih medresa i džamija, kao i četiri glavna ulaza na trg. Ovakve mi, iako uredne, djeluju nekako nedovršeno. Svi dućani sa suvenirima, tepisima, điđama-miđama su otvoreni. Kupaca nema, ali prodavači se ne uzrujavaju. Sjede u svom dućančiću ili kod kolege ćaskaju uz čaj. Za razliku od Arapa, ovdje nas nitko ne nagovara da uđemo baš u njegov dućan. Razdvajamo se u tri grupe. Buljani odlaze potražiti neke sitnice koje bi željeli kupiti, Ksenija će u obilazak medrese i muzeja, a ja ostajem na samom trgu. Želio sam tu leći na travu i poput pravog Iranca malo se odmoriti u sjeni stožasto šišanih niskih čempresa. Puno smo hodali, noge mi bride, a i leđa mi baš nisu sretna. No, iako je vruće, trava je vlažna. Očito se travnjaci dobro navodnjavaju. Kako ipak nisam Iranac nemam tepih da zalegnem. Sjedam na rub nogostupa. U sjeni sam, a kamen je ugodno topao. Sve mi je pred očima. Monumentalne plave kapije natkrivene kupolama na kojima je plava boja tek mjestimično prisutna na sjecištima bijelih linija na svijetlosmeđoj podlozi. Bijele arkade koje svijetle iz tamnožutog zida pod kojima bijele razvučene tende štite dućane od poslijepodnevnog sunca. U sredini trga, na travnjaku između nekoliko redova debelih stožastih čempresa, čupavih zelenih grmova i niskog drveća crvenog lišća, povjetarac lagano mreška vodu u fontanama koje danju ne rade. Dva, tri kočijaša vrte se u krug vozeći rijetke turiste. U sjeni zapadnog zida grupice Iranaca polako hvataju mjesto za večerašnji izlazak. Gledam ih kako udobno leže na svojim ležaljkama, a ja imam samo knjigu Lonely Planet. Što imam, s tim klimam. Liježem uz rub travnjaka na vrući kamen. Knjigu pod glavu i sasvim je ok. Kamen me grije odozdo, čempres hladi odozgo, povjetarac osvježava, jednolični topot kopita uspavljuje. Noge mi sve manje bride i napetost u leđima popušta. Uopće nije loše. No, nešto me smeta. Legao sam preblizu travnjaku i vlati trave me škakljaju po lijevoj ruci. Veliki problem. Kamo god da stavim ruku, trava zajebava. Smišljam genijalno rješenje. Mičem se tridesetak centimetara udesno i sljedećih desetak minuta svijet je savršen.

 

 

 

Ovi turistički dani uopće nisu dani odmora nego dani umora. Nakon doručka svi smo nekako umorni, a još moramo razmišljati i planirati sljedeće dane. Nazvao sam brodsku kompaniju u Bandar Abbasu i, ako me je čovjek razumio što sam ga pitao, a ako sam ja dobro razumio njegov odgovor, onda brod vozi tri, a ne dva puta tjedno. To nam omogućuje da putujemo prema zamišljenom planu i za tjedan dana se ukrcamo na trajekt.

 

Nakon planiranja budućih dana slijedi realizacija današnjeg. Ponovo preko lijepog dvoetažnog mosta. To jest, pokraj mosta, jer vode nema. Nakon što smo pregazili rijeku, uspješno izbjegavamo da mi ne budemo pregaženi pri prelascima ulica i šetamo Esfahanom. Jako lijepi grad, gotovo da nema ulice bez drvoreda. Mario kaže da je veliko gradilište podzemne željeznice u centru grada bilo tu i prije tri godine i nema naznaka da će se skoro maknuti.

U parku naše zamotane žene ulaze u zgradu koja izgleda poput male palače, a Mario i ja, kao pravi muževi, ostajemo sjediti na klupi. Ne hranimo golubove, kojih i nema, nego češkamo pitomu uličnu mačku. Zamotanih nam žena nema, pa pretpostavljamo da su u palači. Nakon nekog vremena se vraćaju, svaka nosi po kutiju. To nije palača, već nekakva gradska administrativna zgrada, ali, kad su već ušle, pozvane su da je malo razgledaju, još su kao poklon dobile brošuru i DVD o Esfahanu.

 

Lutamo gradom u potrazi za palačom Čehel Sotun. Usput nailazimo na djevojačku gimnaziju. Cure su iste kao i kod nas, cika i smijeh mlade ženskadije, jedino što svaka ima maramu. Vjerujte, ta marama puno više smeta samozvane zaštitnike ljudskih prava koji se negdje daleko, iz neke daleke zemlje brinu o potlačenim ženama u Iranu, nego ove vesele tinejdžerke. Koliko god je frktala, Ksenija se već toliko navikla na krpu na glavi, da je zaboravi skinuti kad se vratimo u sobu. Veći je problem što je ponekad zaboravi staviti kad idemo van. Ja se isto uhvatim da ponekad uopće ne primjećujem da su sve žene pokrivenih glava, a s druge strane, koji put mi se čini da hodam u jatu pingvina. A ponekad me, s onim velikim punđama pokrivenim maramama, koje sasvim promijene izgled glave podsjećaju na aliena iz Osmog putnika. Plaćamo ulaznice za palaču. Lijepa je, ali toliko toga sam vidio da me je teško nečim oduševiti.

 

U kafiću osnovanom 1950. godine 3 od 4 piju finu kavu uz glazbu Pink Floyda, a za mene nema Coca Cole.

 

Na trgu se rastajemo na sat vremena. Ksenija se uspješno penje na vidikovac, Buljani neuspješno traže devinu kost, a ja imam trenutak savršenog svijeta.

 

Uspješno se ponovno okupljamo i još uspješnije gubimo u labirintu Esfahanskog bazara. Kad smo već izgubili nadu da ćemo se ikada vratiti u hotel lovimo taksi koji nas vozi do drugog lijepog mosta preko rijeke koje nema. Nakon mosta slijedi još jedno dulje trošenje cipela do hotela.

 

3 od 4 odoše na večeru, a ja si u sobi pokušavam ponovo stvoriti savršeni svijet.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • U prolazu, 13 postova
  • Lokacija: Zagreb

Crtica iz Sibira, Altaj

 

 

ELENA I DIMA

 

U blagom dugačkom desnom zavoju prestižu nas Dima i Elena na plavoj Yamahi FJR1300. Dimitri lagano usporava, ali mu signaliziram da nastavi svojim tempom. Nema razloga da se i oni poput nas vuku ovako lijepom cestom. Poznaju svaki zavoj, već su mnogo puta uživali u pogledu na vrhove Altaja lijevo i desno od nas. Nama je ovo prvi put da smo tu i od vozačkog užitka važniji nam je doživljaj kanjona rijeke Katun kojim se vozimo. Prizor je spektakularan. Negdje sam pročitao da su Alpe i Altaj slični. Ne bih se sasvim složio. Dodirne točke postoje, ali, Altaj je zeleniji i po tome sličan Kavkazu. Geološki je drugačiji, a brojne rijeke pokraj kojih prolazimo na poseban način dube svoja korita. Često nailazimo na okrugle smeđe stijene, veličine od metar-dva do veličine kućice, koje su nasumice razbacane. Ako se koja rijeka poigra s takvim kamenjem, zaobli ga i izgladi do savršenstva.

Rijetko se vidi golo stijenje, gotovo sve površine koje nisu prekrivene šumom pokrivaju pašnjaci. Nisu pusti. Svugdje slobodno šeću stada krava, ovaca, koza, a i manje skupine konja ponekad nam prelaze cestu. Cesta je genijalna. Savršena traka crnog asfalta slijedi tok rijeke, tek se povremeno udaljujući od nje. Tad vozimo blagim brežuljcima, a u daljini vidimo kako cesta skreće iza kamenih gromada i ponovo ulazi u kanjon. Vozim opušteno, uživam u svakom mirisu, svakom zvuku, svakom pogledu. Divimo se neobičnom bjelogoričnom drveću treperavih žutih listova, koje me izdaleka podsjeća na goleme grozdove bijelog grožđa. Često nas odozgora, na bistrom plavom nebu, slijede orlovi. Bez napora plove zrakom, vidim kako im onih nekoliko velikih pera na vrhovima krila lagano podrhtavaju. Vrebaju male tekunice koje povremeno pretrčavaju cestu pred nama. Malo se uspinjemo, prolazimo nekoliko serpentina i pri vrhu uspona vidimo ugibalište s nekoliko automobila. Tu je parkirana Yamaha, a Dima nam signalizira da stanemo.

Kaže, dođite, pogledajte, ovdje je ušće Ursula u Katun. Ostavljamo motore kraj ceste i penjemo se stotinjak metara do ruba stijene. U dubini pod nama, predaleko da bi čuli huk vode, gledamo sraz dviju bujica. Voda nije baš čista, žućkasta je od pijeska koji nosi. Sunce zalazi i crvenkastim svjetlom obasjava samo vrhove planina iznad nas, a kanjon se u dubini polako ispunjava tamom. Imamo još sedamdesetak kilometara do Aktaša, gdje želimo prenoćiti i prebrzo napuštamo vidikovac.

 

 

 

Kedrovij Ostrov je prekrasan. Bungalovi su lijepi. Soba je mala ali topla. Tuš vruć i snažan. Krevet je za patuljke. Jedna muha nam je cijele noći naizmjence slijetala na nos. Ništa nismo spavali. Nakon naporne noći, navlačenja jednog pokrivača i neuspješnog muholova, konačno skupljamo dovoljno snage da se ustanemo. Brzinski tuš i osjećamo se bolje.

 

Turističko naselje Kedrovij Ostrov smjestilo se u šumi cedrova na samoj obali rijeke Katun. Drvene kuće s po nekoliko soba savršeno su se uklopile u šumski ambijent, isto kao i brojne drvene skulpture medvjeda na koje diskretno ukazujem najboljoj supruzi na svijetu.

Za razliku od neki dan, sad se rijeka dobro vidi, pa ako nešto šljapne, ne mogu pričati gluposti. Katun je ovdje širok dvjestotinjak metara i na puno mjesta ispresijecan većim ili manjim stijenama, sprudovima i otocima.

 

Na svakom otoku raste šuma. Uglavnom cedrovi, ali ima i nešto breza. Vidi se da je rijeka momentalno oko tri metra ispod svoje maksimalne dubine i možemo se šetati pješčanim sprudovima. Po pijesku je razbacano okruglo kamenje veličine lubenice ili veće.

Ovdje je očito i ušće neke pritoke, koja je sad presušila, pa se penjemo po oblim bezobličnim stijenama. Nakon jutarnjeg jogginga, odlazimo na doručak. Iako smo debelo zakasnili, dobivamo zobenu kašu i jaja na oko. Dosta za cijeli dan.

 

U Čemal odlazimo kako bi pogledali crkvu izgrađenu na stijeni usred rijeke. Nakon malog motanja blatnim ulicama između starih drvenih kuća, dolazimo do cilja. Prilaz je neuređen, pravog parkinga nema, pa se guram među aute koji su razbacani po čistini ispred šume.

Dakar s ovim grubim gumama bez problema prelazi preko velikog isprepletenog korijenja. Strmo je i jedva sam ga smjestio da se ne sruši. Odlazimo prema obali, kao i brojni drugi posjetioci. Gužva je velika.

 

Sad vidimo zašto. Ovo je očito i mjesto hodočašća, a jedini je prilaz otoku preko visećeg mosta. Most je krhak i dozvoljen je prijelaz za najviše šest osoba odjednom. Svakih nekoliko minuta nova šestorka može prijeći. Pred mostom je repina od barem tristo ljudi. Ne želimo toliko čekati, pa malo gledamo, slikamo, snimamo i idemo dalje. Odnosno nazad, jer je i Čemal slijepo crijevo.

 

Vraćamo se na glavnu cestu za Tašantu. Odlučili smo da ćemo ovaj put Mongoliju preskočiti. Nemamo dovoljno vremena. Previše smo dana izgubili, nekoliko s nešto kasnijim polaskom-zbog mog prsta, nekoliko s duljom vožnjom no što smo planirali - zbog kiše, a najviše u Barnaulu - zbog hladnjaka.

Ken i Carol su nam jučer rekli da, ako ne idemo u Mongoliju, nego samo želimo vidjeti Altaj, nema potrebe ići skroz do Tašante. Da je najatraktivniji dio Altaja negdje do Aktaša i još malo dalje. Kad ti savjet daju ljudi koji posljednjih osam godina lutaju svijetom na motoru, koji su već ranije četiri godine motorom šalabazali svim kontinentima, tada taj savjet treba poslušati.

 

Zumo kaže da se polako penjemo. Cesta je odlična, promet nije gust i užitak je voziti. Uglavnom pratimo tok rijeke Katun. Rijetko imamo izravan pogled na rijeku, uglavnom je naziremo kroz šumu.

 

Prolazimo kroz nekoliko malo urednijih naselja. Stare drvene kuće, kojima je boja izblijedjela, pa se vidi suho raspucano drvo. Nove su u veselim bojama, uglavnom plavih, zelenih, rjeđe crvenih krovova.

 

Kako se sve više penjemo, cesta više ne slijedi tok rijeke. Zavoji postaju zatvoreniji, ponekad naiđe i koja blaža serpentina. Ne pretjerujem s brzinom. Prvo, želim vidjeti što više mogu, zatim, ove gume baš i nisu za neko polegavanje, a i često na cesti nailazimo na stada rogatih životinja. Penjemo se na prijevoj Seminski. Na vrhu, Zumo kaže da smo na 1.770 metara visine.

 

Sunčano je i toplo. S obje strane ceste su štandovi sa suvenirima i hranom i pićem. Kupujem čeburek. Fin je, vruć, s mesom, krumpirom i lukom. Ksenija neće ništa. Gleda đinđe na štandovima. Prodaju se tople vunene stvari. Rukavice, veste, čarape, pojasevi od ovčje vune i devine dlake. Kupujemo magnetić za frižider. Drveni. S medvjedom. ŠLJAP!!!

 

Dok se borim s čeburekom vidim da je u blizini parkirana Yamaha FJR1300 ruske registracije. Eto i njih. Oniži Rus obrijane glave i pripadajuća mu Ruskinja. Prilaze nam.

 

Dimitrij i Elena su iz obližnjeg Lenjinsk Kuznjeckog. Tu blizu, malo sjeveroistočno, niti 800 kilometara odavde. Ovo je njihova omiljena cesta i često se dođu ovuda provozati. Dimitrij jako voli motore. Osim Yamahe, ima i Kawasaki Versysa 650 i Harley Davidsona. Pokazuje mi slike svojih motora. Pravi motorist ima u mobitelu slike motora. Ne žene, djece ili punice. Znalački gleda Dakara i pita, „BMW“? Potvrđujem. „1200?“ Njet, šestopjedeset! Ne vjeruje, u panici objašnjava Eleni da smo iz Horvatije prijahali na biciklinu. Kad si i mi i Rusi damo truda, sasvim se dobro možemo razumjeti, pa koristim priliku da pitam Dimu ima li kakva poprečna cesta prema Bajkalu, da se ne vraćamo skroz u Novosibirsk. Kaže da se moramo vratiti do Barnaula. Malo mi je pozlilo. Iza Barnaula ima odlična cesta za Kemerovo, pa za Krasnojarsk. Pokazujem mu na našoj karti neke ceste koje prije Barnaula vode na istok. Rezolutan je: „Njet, ploha doroga.“ Moramo preko Kemerova. I moramo biti njihovi gosti. Da se malo odmorimo, operemo veš, motor, možda trebam servis? Zamenu masla? Da nas nahrane i napoje. Uzimamo njihov broj telefona. Danas i oni idu u našem smjeru, pa se dogovaramo da će nas dostići. I, zaista, nakon određenog vremena vidim ih u retrovizorima. Mi smo nekoliko puta stali zbog fotografiranja, pa im nije dugo trebalo. Prelaze nas i nešto kasnije zajedno se penjemo na vidikovac.

 

Elena i Dima ostali su na vidikovcu da si snimke iz GoPro kamere prebace u laptop, a mi smo nastavili prema Aktašu. Kako pada mrak, postaje hladno. Cijeli dan bilo je izuzetno ugodno, vozili smo se samo u kratkim rukavima ispod jakne. Ali, čim sunce nestane u sjeni je hladno.

 

U sam sumrak ulazimo u Aktaš. Teška, teška selendra. Prolazimo pored jedine gostinjice i tražimo dućan da kupimo nešto za večeru. Dok je Ksenija u dućanu, ja sam uz motor i promatram stanovnike. Svi su kosooki.

 

Vraćamo se u gostinjicu. Sve su sobe pune, ali ima još jedan slobodni bungalov. Ok. E, ima tri kreveta. Ok. Možemo platiti samo dva, ali, ako još netko dođe uvaliti će nam ga u sobu. Nije ok. Plaćamo sva tri kreveta. U bungalovu nema vode. Nije ok, ali ok, nemamo izbora. Voda za umivanje je eno tamo, trideset metara. Ok. Voda je pitka. Super ok. Tu je tuš kabina. Ok, danas se ne tuširamo. A wc je na drugu stranu, pedeset metara, preko odbojkaškog igrališta. Kućica od dasaka s rupom u drvenom podu. Nije ok, ali ok, nemamo izbora. Smještamo se u sobu. Velika je i širimo se na sva tri kreveta. I u ovoj je sobi grijalica. Nevjerojatno je kako su noći hladne. Danas je bilo baš toplo preko dana, ali kada sunce zađe, temperatura se bliži prema nuli.

 

I, za kraj, znate li kako se kenja u otvorenom poljskom zahodu noću u Sibiru?

 

Brzo.

  • Sviđa mi se 1
  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • U prolazu, 13 postova
  • Lokacija: Zagreb

Oman

 

 

WADI SHAB

 

Ovaj vani viče Allahu akbar s minareta, a meni, neukom strancu koji ne razumije arapski, zvuči kao da jauče jer ga sve boli. Ne znam zašto on viče, kad mene sve boli. Ovo pentranje po stijenama, bosonogo hodanje po kamenju, jednoruko plivanje, balansiranje po rubu litice i razne druge Ironman discipline nisu za stare i nemoćne. Wadi Shab nam je sve to priuštio. I, znate što? Vrijedilo je svake prolivene litre znoja, a bilo ih je jako puno.

Upišite Wadi Shab, Oman, slike, u vaš omiljeni internetski pretraživač i vidjeti ćete zašto.

 

Jeste li?

 

Evo, baš nas je ovaj čamac prevezao na drugu stranu Wadija, nakon što smo svu motorističku opremu nekako poslagali na motore i presvukli se u kratke hlače i tenisice. Naime, desna strana Wadija na kojoj je parking prepriječena je visokom crvenom liticom i po njoj se ne može ući u kanjon. Na drugoj strani kanjona ravni dio počinje iza iste takve litice, pa se u kanjon ne može ući bez plivanja, hodanja preko gaza dubine metar i pol, ili čamcem. Kao stari i nemoćni odabrali smo čamac.

 

Prvih nekoliko stotina metara staza vodi pokraj nekoliko nasada banana. Male, nedozrele bananice skrivaju se u sjeni svog velikog lišća. I nama bi dobro došao takav golemi zeleni list da nas malo zaštiti od tropskog sunca koje nemilice žeže. Gotovo je točno iznad nas. Visoke strme crvene litice kanjona ne rade nikakvu sjenu. Staza uskoro nestaje i hodamo po vrelom šljunku. Sa strane, u palmicima, nekoliko ljudi tamnije puti, možda Indijaca, ili domaćih Omanaca, došlo je na izlet i sprema se za ručak. Kako zalazimo dublje, kanjon se sužava i uskoro se penjemo po usjeku u stijeni. Usjek je uglavnom prirodna tvorevina, koja je na neprohodnim mjestima proširena ili popunjena grubim betonom. Cijelo vrijeme hodamo uz debele gumene cijevi koje vodu s izvora vode u grad. Ružne su, ali već smo se navikli, pa ih i ne primjećujem.

 

Ovdje, gdje se kanjon suzio, voda, koja je skoro neprimjetna iznad jezerca kojeg smo prešli čamcem, ponovo stvara prekrasne zelene bazene. Mladići veselo skaču u duboku vodu, a mi pazimo da ne padnemo u tu istu duboku vodu. U tome nam ne pomaže uski i niski prolaz na rubu litice kroz koji povremeno hodamo pogrbljeni. Ne zapinje mi glava, ali nekoliko puta zapinje mi ruksak na leđima. Kako bi bilo veselije, onako spuštenom, u polu čučnju, naočale su mi pune znoja koji mi se nemilice slijeva s čela. Ako ste zaboravili, ponovo smo prešli Rakovu obratnicu, ponovo smo u tropima i sunce to zna. Dalo je sve od sebe da malo ugrije kanjon.

 

Smaragdna jezerca u dubini mame da se bućnemo u njih, ali ona su duboko, a mi smo visoko. Na suprotnoj strani kanjona ekipica roštilja na kamenom ispustu. Nije nam jasno kako su se tamo popeli, još manje kako su dovukli limeni roštilj. Bez incidenta prolazimo kroz usko grlo kanjona i ponovo dolazimo u proširenje. Iako se nismo okupali, potpuno smo mokri od znoja, a polagano, od umora počinje i popikavanje po kamenčinama.

Vidimo privremeni spas, ili barem olakšanje. Pred nama je jezerce. Trideset metara dug i petnaest širok bazen bistre zelene vode. Pod stijenom je duboka, tamnozelena, a na šljunčanom žalu vidimo svaki kamenčić i male ribice koje plivaju naokolo.

 

Voda je predivna, plivamo, ronimo. Kad se malo smirimo, ribice nam prilaze i pomalo nas grickaju. Mini pirane, ili besplatni peeling, kako tko gleda. I ovdje je u blizini ekipa s roštiljem, pa nam rastu zazubice. Dolazi obitelj Australaca, mama, tata i dvije kćeri, pa malo s njima brbljamo. Najradije ne bi otišli odavde, ali na početku kanjona je čudo koje moramo vidjeti.

 

Potpuno mokri oblačimo majice da se probamo zaštititi od sunca. Malo se pomaklo iz zenita i kanjon tu i tamo radi sjenu, ali i dalje gazimo po usijanom kamenju. U stvari, ne gazimo. Penjemo se po kamenim gromadama. Staza je nestala i provlačimo se među stijenama većim od nas. Nekoliko puta prelazimo male vodene tokove. Mokro kamenje prekriveno je skliskim zelenim algama.

 

Dio puta olakšava nam mali betonski kanal za vodu po čijem rubu hodamo. Već smo umorni od vrućine, skakanja s kamena na kamen, pentranja po stjenčugama, a najteže tek dolazi. Prelazimo preko neravne strme stijene i koliko god pazim kako hodam, desno stopalo mi se izvrće. Srećom, svu silu preuzima peta metatarzalna kost i skočni zglob je ok, ali tanke platnene tenisice slaba su zaštita. Skidam tenisicu da vidim štetu. Ljubičasti podljev lagano se širi iznad malog prsta. Za sad ne boli jako, pa se spuštamo do posljednje prepreke. Čeka nas serija od nekoliko jezeraca koje moramo preplivati koja se izmjenjuju s nekoliko kraćih dionica koje moramo propješačiti. Bosi, jer nismo baš opremljeni za vodeni alpinizam. Dodatni je problem što sve stvari moramo ostaviti na obali, među prilično brojnim posjetiocima Wadi Shaba. Sve stvari znače doslovno sve. Dokumente, ključeve, novčanike. Oman je vrlo sigurna zemlja, Omanci pošteni ljudi. Jesu li svi ovi Omanci? Nemamo izbora, stigli smo ovamo i nema nazad dok ne vidimo čudo.

 

Ulazimo u predivnu zelenu vodu među oblim bijelim stijenama. Iznad nas strme crvene litice kanjona pokazuju usku traku plavog neba. Da me stopalo ne boli, da mogu plivati s obje ruke, a ne mogu jer sa sobom nosim mobitel, te da mi pri jednom skoku leđa nisu rekla kvrc, zaista bih uživao.

Jednoručno plivam do kraja jezerca. Oprezno izlazimo po skliskim stijenama. Svako malo netko od ljudi oko nas posklizne se i padne. Jedan je Indijac pri padu laktom tako opalio po kamenu da su me prošli trnci. Debela se cura otkotrljala bez ikakvih posljedica i pri tome se slatko smijala. Koji puta je dobro biti debeo. Klimamo se bosi po pikavom kamenju. Ma, nije baš toliko pikavo, ali već godinama nisam bos hodao, kamenje je vrelo, a i na desnom stopalu mi raste ljubičica. Ponovo jednoručno plivanje. Mobitel je u navodno nepromočivoj vrećici, ali ga ipak nastojim držati iznad vode. Pred posljednjim jezerom susrećemo Silvu i Maria. Oni nisu stari i nemoćni i već su vidjeli čudo. Silva oduševljeno kaže: „ Ne morate roniti, glava prolazi!“ I Mario je jednoruki plivač. S fotoaparatom. I on pada na skliskoj stijeni.

 

Plivamo kroz toplu zelenu vodu. Oko nas su visoke stijene koje sasvim zatvaraju sve strane osim one iz koje dolazimo. Odnekuda dopire šum vodopada. Naporno je ovo jednoručno plivanje i odmaramo se na podvodnim stijenama. Izgleda da smo stigli do kraja.

Ili nismo?

 

Dvije su goleme stijene naslonjene jedna na drugu. Iako duboka, voda ispred stijena vrlo je svijetla. Kao da je osvijetljena odozdo. Plivamo prema spoju stijena. Postoji uski prolaz između stijena. Glava prolazi, ramena ne. Kako je rekla Silva, ne moramo roniti. Pod nama je bezdan, osvijetljen odozdo. Svjetlo se lomi kroz duboku vodu negdje iza stijena. Postrance plivamo kroz uski prolaz i ulazimo u špilju koju čini nekoliko ogromnih stijena nabacanih jedna na drugu. S jedne strane je vodopad čiji se huk čuje i vani. Dnevna svjetlost dopire odozgora, a tirkizna iz vode. Predivno je.

Pravo čudo.

 

Uživamo koliko nam kondicija dopušta i kroz uski prolaz izlazimo iz čuda.

 

Povratak do motora naporan je kao i dolazak ovamo. Lakši je jer smo sad više u sjeni, idemo nizbrdo i znamo koliko nas puta čeka. Teži je jer smo umorni, bole nas i stare i nove ozljede i jer znamo da ponovo moramo proći sve kamenčine i stjenčine. Polako se spuštamo. Palme, banane, litice, jezerca…

 

Kod motora se presvlačimo, malo se odmaramo uz kavu i Colu i vozimo se do Sura. Hotel na plaži. Nekima nije dosta fiskulture i 3 od 4 hodaju plićakom pješčane plaže. Duboko more za plivanje je predaleko, pa se zadovoljavaju brčkanjem u Indijskom oceanu. Brza večera u restorančiću kraj hotela. Ljutkasta picekovina. Dobro za gubicu, loše za …..

 

Apartmani su veliki i uredni. Nakon tuširanja mažem gavezovu mast na stopalo. Koljeno. I drugo koljeno. Ne mogu se odlučiti čime da mi žena maže leđa, gavez? Deep Relief? Ibuprofen?

 

Osim toga, crven sam k'o Indijanac.

 

Tako je to kad si star i nemoćan.

 

Ali čudo je bilo vrijedno muke.

 

Ako sutra ne bude posljedica.

 

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • U prolazu, 13 postova
  • Lokacija: Zagreb
Maroko
 
 
Fotografija Borisa Rukavine.
 

 

KONTROLA

 

 

Kontrola ne postoji. Kontrola je privid. Naš život u svakom trenutku ovisi o tisuću slučajnosti.

 

Cesta iza Ouarzazatea večeras. Zlatne minute dana. Monumentalne crvene stijene. Nisko osvjetljenje naglašava reljef terena. Dah pustinje u daljini. Idemo prema istoku i vidljivost je odlična. Naša dugačka sjena točno je pred nama. Vozim okruglo, mekano, gotovo bez upotrebe kočnica. Motor zadovoljno prede. Zna sve moje misli. Sve rješavam gasom, mjenjačem i međugasom kako Ksenija ne bi osjetila kad mijenjam brzine. Ćaskamo o ljepoti koja nas okružuje. Schuberth radi dobro pri ovim brzinama. Vjetra nema, osim od vožnje. Ksenija neusporedivo bolje od mene vidi krajolik. Ja moram istovremeno gledati u retrovizore i 300 i 100 i 1 metar ispred i pokraj sebe. Biram najsigurnije putanje. Imam kontrolu. Gledam cestu. Osjećam cestu. Imam stotine tisuća kilometara iskustva. Imam kontrolu. Znam što je iza sljedećeg zavoja, makar tu nikad nisam bio. Znam što će učiniti auto ispred mene. Znam kad će kamion iz suprotnog smjera prijeći na moju stranu.


Imam iskustvo. Imam kontrolu. Pazim na rupe, šoder, nepravilne nagibe, promjenu boje asfalta. Predviđam postupke drugih korisnika ceste. I onih pokraj ceste. Čitam cestu. Živim cestu. U tim trenucima sve ovisi o meni i cesti. Moja žena. Moja kći. Moja obitelj. Moji prijatelji. Ja.

Imam kontrolu.

 

Cesta je dobra. Crna. Asfalt je hrapav i grub. Imam kontrolu. Sami smo na cesti. Već dulje vrijeme nitko nije prošao ni u našem, niti u suprotnom smjeru. Lijevi zavoj kroz usjek u stijeni. Pregledan. Na sredini zavoja čudna mrlja. Javlja se Strah. Strah je dobar kad ja kontroliram njega, a ne on mene. Bez panike smanjujem brzinu koliko mogu. Pogledom tražim izlaz. Nema ga. Mrlja je prevelika. Negdje ću morati prijeći preko nje. Kontrola je privid. Prolazimo zavoj uz proklizavanje oba kotača. Bjelko se rita. Ksenija začuđeno pita što je to bilo. Odgovaram: „Ulje na cesti“. Vjerojatno je nekom kamionu iscurio dizel. Spasio nas Strah. Ili Sreća. Ili Iskustvo. Kad mi se takva stvar dogodi na sljemenskoj cesti kažem - ups, jebiga. Ovdje mi nije svejedno. Na rubu smo Sahare.

 

Kontrola ne postoji.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • U prolazu, 13 postova
  • Lokacija: Zagreb
Fotografija Borisa Rukavine.
 

 

 

A DAN JE TAKO LIJEPO POČEO...

 

 

 

Ugodna noć u lijepom hotelu, ljubazno osoblje s odličnim znanjem engleskog, čak sam i Bjelka onako površno oprao, tek toliko da mogu nakrcati stvari bez da se jako zaprljam.

 

Žeti Oguz naš je današnji cilj prije povratka u Kazahstan. Fantastična formacija crvenih stijena nalazi se na svakom kirgiskom turističkom prospektu, pa je red da i to vidimo.

 

Tridesetak kilometara od Karakola brzo prolazimo po lijepoj cesti, koja je, kao i mnoge u dolini Issyk Kul, uokvirena visokim drvoredom. Ne znam koje je to drveće, često je bijele kore, ali je previsoko za breze. Ksenija pokušava fotografirati cestu, koja, djelomično u sjeni visokog drveća s obje strane, ide ravno prema zeleno-bijelim planinama ispred nas. Vrijeme je odlično, vedro, ugodnih 25 C. Nema puno prometa, skoro da su najčešći konjanici, koji ne jašu iz hobija ili zabave. Konj je ovdje još uvijek idealan prijevoz, što ćemo kasnije tijekom dana i sami uvidjeti.

 

Skrećemo prema Žeti Oguzu i uskoro se pred nama pojavljuje „ Slomljeno srce“. To je naziv goleme crvene stijene, koja se zaista raspukla po sredini, a naziv su joj dali lokalni stanovnici. Postoji tu i priča o dva udvarača koji su se u bitci za djevojku malo zaigrali i utamanili jedan drugoga, pa je njoj od tuge srce puklo! Evo, sad ga gledamo! Ostale stijene zovu se „ Sedam bikova“ i što ja znam više kako, ali ne mogu se sad sjetiti priče iza tih naziva. Slične crvene stijene gledali smo i u Arbataxu na Sardiniji, ali tamo su male, malecke.

 

Pokraj ceste na kamenu vidimo ogromnu ptičurinu. U prvi čas nismo niti sigurni je li prava ili je to kakav ukras, međutim orlušina se miče i vidimo da ih ima nekoliko. Stajemo i odmah nam prilaze dreseri, pa se za nofčeke možemo slikati sa zaista veličanstvenim pticama. Ksenija se u prvi čas boji, ali joj ipak uvaljuju ptičurine na ruku, rame, kacigu.

 

Nikad još nisam držao orla. Kandže su mu veće od mojih prstiju, a kad raširi krila mislim da im je raspon preko dva i pol metra. Sad mi one priče da orao može ugrabiti ovcu uopće nisu nevjerojatne. Nije ni meni bilo baš svejedno s dva kralja visina u rukama. Još mi je i sokola uvalio na rame. A ja nisam imao kacigu, samo Teletubbie potkapu. Naravno, žena se ponovno svadila oko toga koliko ćemo im platiti, jer prvobitnih 200 somova je u trenu naraslo na 1000. Našli smo se na pola, pa su svi bili zadovoljni.

 

E, došlo je vrijeme da se uputimo prema Kazahstanu. Vraćamo se do Karakola, te da ne bi duplirali cestu od jučer, a i da si malo skratimo put, odlučujemo poći hipotenuzom trokuta, cestom nižeg ranga od jučerašnje, umjesto po katetama, po glavnoj cesti po kojoj smo došli. Za svaki slučaj često stajemo i pitamo jesmo li na dobrom putu i kakva je cesta pred nama. Počelo je odlično, lijepa cesta, drvored, obrađena polja, konjanici, visoke planine u daljini s jedne i druge strane.

 

Tu smo u srcu Tien Shana, na tromeđi Kine, Kirgistana i Kazahstana. Skoro Shangri La.

 

Na jednom križanju dobivamo uputu da možemo ići i lijevo i desno kako bi došli do sela Sovjetskoe, koje nam je smjer za uključenje na glavnu cestu. Biramo desni odvojak i uskoro cesta nestaje, a mi se vozimo po neugodnom makadamu. Tješimo se da je to samo do Sovjetskoeg i da će, zatim, biti sve ok. Cesta je sve lošija, ali vozimo dalje. Pa nećemo se valjda sad vraćati po 50% hipotenuze i po katetama! Bauljamo makadamskim puteljcima, koji put moramo na nekom odvojku pričekati da netko naiđe kako bi znali kojim putem dalje. Pa nećemo se valjda sad vraćati po 60% hipotenuze!

 

Konačno, natpis Sovjetskoe i neki šugavi asfalt. Ali on vodi u krivom smjeru. Pitamo konjanika za granicu. Upućuje nas na odurni makadamski puteljak. Pa, nećemo se valjda sad vraćati po 70% hipotenuze! Vozimo po grbama i rupama , a konjanici samo praše uzduž i poprijeko ceste. Pitamo koliko još do glavne ceste. Jedan kaže 20, drugi 30, treći 35 kilometara. Pa, nećemo se valjda sad vraćati po 80% hipotenuze! Cesta je sve gora i gora, u jednom trenu baca me na rahlo krupno kamenje i jedva prolazimo. Žena ciči. Pa, nećemo se valjda sad vraćati po 90% hipotenuze! Uspon je sve strmiji, kamenje krupnije, ja imam podlaktice k'o Popaj i konačno odustajem. E, sad ćemo se vraćati po 95% hipotenuze!!! Ksenija silazi, jedva nekako okrećemo motor na strmini. Do sad je bilo lako, sad se treba spustiti. Sam se spuštam do malo ravnijeg dijela puta. Dok čekam Kseniju da pješke stigne, ni od kuda dolazi Kirgiz s brdom raznih pitanja. Nije zlonamjeran, samo je dosadan, pogotovo meni nervoznom. Ovakvih 150 uzaludnih makadamskih kilometara nikako me ne vesele. To nije samo štrapac, rizik i trud, već i tu je i izgubljeno vrijeme, koje nam je danas bitno, jer je granični prijelaz otvoren do 18:00. Dok se polako vraćamo prema Karakolu žena mudro zbori: „ Toliko si želio voziti po Tian Shanu, da ti je Bog to i omogućio“.

 

U Karakolu moramo odlučiti što dalje. Glupo je ponovno ovdje spavati, a do granice okolnom, dobrom cestom ima oko 170 kilometara. Trebali bi stići. Vozimo dio kojim smo jučer došli u Karakol i kod Tyupa skrećemo desno. Cesta je odlična, čista idila i sami se sebi smijemo kako smo pogriješili u izboru pravca. Pokraj nas promiču pašnjaci, polja, u daljini planine pokrivene snijegom, konji, dječica nam mašu. Ma, divota, gotovo je s teškoćama i sigurno stižemo na vrijeme na granicu.

 

E, kujac gotovo. Tek počinje. Iznenada asfalt nestaje i ponovo se truckamo po prašini i kamenju. Zaustavljamo neki auto i saznajemo da je s asfaltom gotovo, a da je granica udaljena još sedamdesetak kilometara.

 

Nema šanse da stignemo do 18:00. Odlučujemo ipak ići dalje i nadamo se da će negdje uz granicu biti kakva gastinjica kako bi imali gdje prenoćiti. Svakim kilometrom put je sve lošiji i ponovo se penjemo. Svatko kog pitamo ima svoju verziju o udaljenosti do granice, radnom vremenu granice, kao i o postojanju kakvog prenoćišta. Samo konjanici bezbrižno jašu i galopiraju na sve strane. U stvari ne znam od kuda se pojavljuju, naselja nema, povremeno se pojavi kakva jurta ili stara prikolica s košnicama uz koju je improvizirana nekakva kućica. Vrijeme curi i skoro je 18 sati, a mi nismo nigdje. Više mi lijepi planinski vrhunci i nisu toliko privlačni, a i ti konji, ta trava i to cvijeće idu mi na onu stvar. Dajte mi cestu! Prema nama dolazi dvoje pješaka. Kad im se približimo vidimo da su to dvoje backpackera. Pitamo ih koliko je još do granice. Kažu još oko 4 kilometra, ali prijelaz radi samo do 18:00. Na satu je 17:59. Vozim k'o sumanut preko rupa i kamenja, sve zvoni i udara. Vidim granični prijelaz, ali nikako stići do njega. Prije su oni to pješke prešli nego što ja mogu motorom.

 

U 18:09 stižemo pred rampu. Ovdje nema nikog, ali oko druge, one glavne rampe motaju se neke uniforme. Malo se međusobno domunđavaju i zakapčajući hlače pojavljuje se dizač rampe. Govori nešto u stilu: Požuri, požuri, kasnite! Ma, znam ja da kasnimo, ali nisam stigao ranije. Carina brzo razdužuje motor. Idemo kod policije. Ksenijin pasoš je ok, ali na mojem se ne vidi cijeli žig prijelaza gdje smo ušli?!? Organ veli, ne može, vrati se tamo gdje si ušao u Kirgistan, da te oni puste van. Ne možemo vjerovati! Malo natezanja, malo pravljenja da niš' ne kužimo, ali tip ne popušta. Konačno, jedan drugi vidi da je neka frka, ulazi u kućicu i rješava stvar. Taj je ponovno spasio stvar kad je spriječio onog koji otvara kofere da mi otvara kofere i tako nam uštedio nešto vremena. Kaže, požuri, da ti Kazahstanci ne zatvore prijelaz. No, to bi bilo stvarno još nedoživljeno iskustvo. Spavanje na ničijoj zemlji između Kirgistana i Kazahstana na visini od 2200 metara. A kišica se sprema. Srećom, Kazahstanci nas čekaju i polakice, uz glupe razgovore odrađuju svu proceduru. Pitamo ih za gastinjicu. Veli, ima u Kegenu, tridesetak kilometara od prijelaza. A kakva je cesta? 12 kilometara „ploha“ , ostatak „harašo“. Na plohu smo već navikli i odrađujemo još tih 12 kilometara makadama.

 

Taman stižemo na kakav takav asfalt, kad nas stiže Stjepkovo prokletstvo i nakon dugo vremena oblačimo kišnjake. Ma, bolje tu nego na onom makadamu. Nije jako paldalo, više je puhalo, pa stižemo u Kegen gdje nitko nema pojma o nekakvoj gastinici. Konačno se žena nekog Kazahstanca koji nas je blijedo gledao sjetila da postoji neki čovjek koji izdaje sobe i vode nas do tamo. Dobro je da su nas odveli, jer konak „Yi“ nisam prepoznao kao takav niti kad smo mu ušli u dvorište. Strašno, ali ima krevet i krov nad glavom.

 

I, da ne povjeruješ, ima wifi!!!!

  • Podržavam 3

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • U prolazu, 13 postova
  • Lokacija: Zagreb

Naravno da može, ali nije baš jeftino.

 

Na stranici Hrvatske pošte poštarina za paket težine 3 kg (knjige su velike) je cca 25 €, knjiga je 40 €, znači ukupno 65 €. Mogu sutra provjeriti je li to prava cijena.

 

Ako vam to odgovara pošaljite mi Vaše podatke na mail pilizota@yahoo.com da se dogovorimo o detaljima.

 

Pozdrav, Boris.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites
  • U prolazu, 68 postova
  • Lokacija: Gothenburg
  • Motocikl: BMW R1200R x 2, 2008

Prva knjiga skoro pročitana, mami meda posjetim... Iran :-) Odlično i duhovito, prvi dio, Alpe i Pirineji mi nije isti kvalitet kao ostatak ali ostalo vuče na citanje. 

 

Nego, zašto R1200R? 

Koje je sjedište na njemu, standardno ili nesto udobnije? 

Vidim I da gume nisu ništa "specijalno". 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Aktivni korisnici   0 članova

    Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.




×

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja