Od Austrije do Crnog mora

[Bruno 68 2576 Napisano Decembar 12, 2017]

Tvoje nadahnuce za putovanje motorom dodatno daje vrednost putopisu.

Moram reci da je veoma interesantan izbor marsute. Cesto sam koristio neke od deonica narocito kroz Rumuniju I Bugarsku (kolima).

Jesu li ti bile monotone?

Mozes li nam nesto reci o tvojim utiscima o kacigi koju si nosio? Pretpostavljam da je iz Luisa?

[NedeljkoG 430 Napisano Decembar 17, 2017]

Pozdrav Bruno... Sto se tice Bugarske, ako izuzmem primorje, gotovo da sam vozio samo autoputem- a to i nije neki poseban dozivljaj. Ne nekim mjestima je auto put bio u poprilicno losem stanju. Kada na sve to dodas i vrucinu (termometar na motoru je redovono skakao preko 40°C), nisam se bas nauzivao vozeci se po Bugarskoj. Sa druge strane, Rumunija je bila malo zanimljivija, rano smo sisli sa autoputa. Asfalt je OK, krivina tu i tamo ima... Definitivno najzanimljiviji dijelovi puta su mi bili Madjarska i Srbija, prije svega zbog prirode.

 

A kaciga, da to je iz Louisa. Kupljena za 200 evra, mislim da je i sada cijena tu negdje. Za tu cijenu sam dobio i Pinlock, koji nije dio kacige. Trazio sam kacigu na preklop, porbao Caberg, Nolan, mozda jos neku, ali po pitanju oblika i dimenzija moje glave ni jedna mi nije odgovarala kao Nishua. I to su bila dva glavna razloga zasto sam se za nju odlucio- na preklop je i odgovara mi njihov kalup. U voznji mi se pokazala kao dobra. Funkcije su lijepo prilagodjene za lijevu ruk sto se naocala i preklopa tice. Izolacija od buke nije losa, ali nije joj ni jaca strana. Vadio sam joj spuzve, prao, vratio bez vecih komplikacija. Obimom je rekao bih malo veca od prosjeka, sto utice na vec otpor vazduha.. Kada je preklopim, ne plasim se da ce mi u voznji ili prilikom kocenja pasti preko ociju, ima neki zlijeb u koji usjedne kada je otvorena. Rekao bih da ce mi sluziti jos koju sezonu bez problema. Ako razmisljas o ovoj kacige, rekao bih da ne trebas ocekivati cuda, ali da ce te sigurno sluziti. Jedino sto sam primjetio u Lousiu jeste da kod nekih spustanje i dizanje naocala nije funkcionisalo bas najbolje, te sam ja probrao u mojoj velicini onu kacigu gdje je to izgledalo koliko toliko uredu.

[NedeljkoG 430 Napisano Februar 4, 2018]

#09.08.2017#

 

Kako vjetar u Plovdivu moze da duva... Spavali smo pored otvorenog prozora i sa ukljucenim ventilatorom koji se monotono okrece lijevo desno, da bi se smanjio osjecaj vreline koji ni nocu ne jenjava. Mozda vjetar i nije bio toliko jak, ali imali smo to neko ogromno drvo u dvoristu pod prozorom i lisce nije prestajalo da susti cijelu noc. Pored tog sustanja ulicama su stalno jurila neka bucna auta i rekao bih po zvuku, samo jedan motor, ali sa dobro razvaljenim auspuhom. Kada god sam se probudio pomisljao sam kako je ovo divna noc za bugarske lopove, o kojima sam cuo sve i svasta, i jeza me prosla svaki put da necu naci motor ujutro tamo gdje sam ga parkirao. Ali umor odradi svoje i dzaba sustanje lisca i sva ostala buka..., san opet dodje na oci. Ustajem i prvo sto gledam kroz prozor je mjesto gdje sam parkirao motor. Dobro je, jos je tu, ceka nas za dalji put. On je, rekao bih, dobro spavao. Dok se Milica pakuje, silazim u bastu, sjedam ispod ogromnog drveta i uzivam u svjezem jutru. Par stolica je tu uz tri-cetiri stola i nikoga nema, sam sam. Vidim da je frizider sa picem zakljucan, bice da je ovo neka neformalna verzija kafica za koju vjerovatno znaju samo oni koji odsjednu i prenoce ovde. Dolaze nedugo zatim i zene koje su i juce tu bile. Njih tri su vlasnice kuce, odrzavaju je, ciste je i iznajmljuju. Kukaju na Bugarsku, na sistem, tesko se zivi i nista nije kako treba. Politika i lopovluk idu ruku pod ruku i ovde. Pricamo, a da vise ne znam ni sam na kome jeziku, ali se razumijemo. Kazu da im tu i tamo navrate poneki motoristi. Bas su nedavno bili neki, ali nisu imali tako lijep i nov motor kao nas. Uz osmijeh objasnim da plastika i plasticna hirurgija i ovde znaju da zamazu godine Jedna od njih, pricljivija mi pokaza slike dva motora, nekih 125 kubika, pojma nemam koje marke i ko ih je skrpio. Natovareni prtljagom. Kazu voze ih momak i djevojka koji su spavali kod njih. Krenuli su, kao i svi mi, od svoje kuce na put u svijet na dva tocka. Jedino sto je njihova kuca u Australiji... Saosjecam sa kolegama, Austrija je ipak zemlja u kojoj, po vjerovanju mnogih, zive kenguri.

 

Idemo do centra, tamo cemo jos napravit jednu setnju i kupiti neki dorucak, pa lagano na put ka bugarskoj prestonici, Sofiji. Pored dorucka jednako je vazno da se nadje i superlijepak, bez koga na dalji put ne mozemo:

 

Nekada ovoga jutra, kako se putovanje blizilo kraju, skontao sam da bi se cijela prica mogla sloziti u neki putopis na bjbikers-u. Zbog toga i nema bas mnogo fotografija na pocetku putopisa, a i fotografije motora sa ovoga putovanja su rijetkost. Motivisan tom idejom, fotografisao sam cizmu, pa rekoh mozda bi se i mogla i napisati koja rijec. Uglavnom, naidjosmo na obucara, pa ga upitah da li ima neko ljepilo na prodaju. Kaze, moze samo popravka, nema na prodaju. Dobro. Odem do jedne trgovinice, nesto kao kiosk u sklopu zgrade, pitam- kaze prodavacica imamo. Super. Izlazi iz radnje i kaze ajde za mnom. Krenuh automatski, a onda kontam da li smo se dobro razumjeli... Na deset metara nize, nalazi se ista takva trgovinica, tu udjosmo. OK, sve je jesno, rade zajedno ili kako vec, kupih tu jedno. Koliko je? Dva leva. Odlicno, ulaznica za Sofiju i dalji put je kupljna. Lijepim cizmu u sobi i snosimo stvari, a talas vrucine se uveliko pocinje osjecati. Stvar izvlaci jedino hladovina ispod drveta, gdje je motor parkiran, ali palimo motor, standardno zagrijavanje i krecemo. Plovdiv ostaje iza nas i bice lijepo posjetiti ga nekada ponovo, lijep utisak je ostavio na nas.

 

Dan ili dva prija toga smo nasli smjestaj u Sofiji, nedaleko od centra, a opet povoljno. Izgledao je pristojno. Idemo tamo. Do Sofije koristimo auto-put, zelimo sto prije stici i biti na suncu sto je moguce manje. Put pred nama je kratak, nekih dva sata voznje, i brzo ga prelazimo. Ulazak u Sofiju je zanimljiv, srecemo se po prvi put na ovome putovanju sa neboderima, putevima sa vise traka, mnostvom automobila. Mi smo na odmoru, ali Sofija nije, za nju je danas jedna uzurbana srijeda. Sa slusalicama u usima i navigacijom nalazim smjestaj bez vecih problema. Zvonimo na vrata zgrade, otvara nam komsinica neke Angelike kod koje smo iznajmili, ispostavice se, cijeli stan, samo za nas. Angelika nije tu, mi cemo da platimo ovoj zeni, a kljuc sutra ubacimo u sanduce i to je to. Cijena od oko 40 evra, kako je to pisalo na bookingu, placa se u evrima bez problema. Jedini problem je parking za motor, koji ostaje u jednoj slijepoj ulici. Ne bi trebao smetati, nema tu mnogo saobracaja, ali ne kontam da li se parking za motore placa ili ne, nigdje nikakve oznake, nigdje aparata za parking. Fino ga parkiram, zakljucam, pa sta bude. To ce mu biti prvi i poslednji put da je prenocio na ulici, izvan necijeg dvorista ili garaze.

 

Prvi cilj nam je naci sta cemo rucati, a posle cemo lako, nije Sofija zec da ce pobjeci.. Trazim na internetu neki restorancic sa bugarskom kuhinjom, da vidimo i probamo nesto njihovo. Navodo ima nesto u blizini, jedno 20 minuta hoda. OK, idemo tamo. Nije u pravcu centra, ali, po iskustvu, najbolja hrana i nije nikada u tom pravcu. Restoran tik uz nadvoznjak, spolja izgleda veliko i ne bas posjeceno. Otvaramo jedna vrata, otvaramo durga i udjosmo u bas prostran restoran u kome se moze vidjeti sve osim praznog komada zida- nema sta nije okaceno, prikaceno, privezano ili sta vec. Bice da smo uletili u nekakav etno restoran, koji odmah na prvi mah izgleda bas zanimljivo. Jedini smo, nema nikoga osim nas, a moglo bi stati barem stotinjak gostiju. Jelovnik ima mnostvo salata i raznih jela- za neka mozemo samo da nagadjamo sta su. A na pocetku jelovnika pise koliko se placa ulaznica u restora. Hm..., prije nego sto narucimo, da razrijesimo tu misteriju sa konobarom- konobaar!! Kaze to je cijena koja se placa navece, jer se navece odrzavaju tradicionalni bugarski plesovi i bude prepuno gostiju. Danju i nema mnogo posla. Onaj osjecaj kao kada bi se '41. ne daj Boze nasao u po Berlina, pa onda jos tu upao u gestapovski restoran, malo da eto pojedes nesto toplo. Eto tako smo i mi ovo sa restoranom pogodili, ali naravno sve u pozitivnom smislu.

 

 

Standardno nase na ovoj turi, ovcarska salata na jedno sedmi nacin iz isto toliko pokusaja, plus sa jos nekom crvenom salatom, koja je dalji rodjak ajvara u koji su braca Bugari uvaljali krupni pasulj i zadjenuli joj list salate, jer, ipak je to jedna salata . Punjene pecurke za Milicu, a ja kuruzu sa svinjetinom, dobro zaliveno mascu. Uhu, sada ogladim kada pomislim na ukuse. Uz pice i baksis, cisto da se malo orijentisete, ne znam da li smo prebacili 20 evra za ovo. Odmorni i potpuno siti, krecemo ka centru krupnm koracima i stizemo do... prvog coska. A tamo neke bliskoistocne poslastice, na komad ili na kilogram, kako ti je volja. Ma nema sanse, ne mozemo, siti smo. Gledajuci u izlogu jedno cetiri vrste halvi, pa hormasica, pa kadaifa, pa badema uvaljanih u neka cuda, pa nesto bijelo sa necim sto nije bijelo, nismo ni skontali da smo usli unutra. Primaju leve, imamo malo jace od 10. Pa sto da ih bas sada ne potrosimo. Nastavljamo ka centru, halvom ulijepljenih prstiju, otpuhujuci. Cilj nam je stici ispred zgrade suda, jer smo nasli da se u Sofiji nudi besplatna turisticka tura, koja je zakazana za 18h. Ne znamo tacno o cemu se radi, ali idemo da vidimo, jer to bi nam upravo trebalo. Nemamo mnogo vremena, a htjeli bismo obici znacajna mjesta u gradu.

 

 

Prolazimo kroz neki pristojan park, pa onda izmedju dva reda kafica. Sunce manje udara, vec se lakse dise. Ipak, kupujemo dvije litre vode, zlu ne treblao. Tu se ovo troje igraju sa onim sto se, imam osjecaj lijepi za patiku, bez obzira kako ga udaris. Moze pasti na pod samo ako se bas potrudis, tako to izgleda kada drugi igraju. Kada ti probas, stizu zalbe tipa: patika me nesto zulja ili smeta mi ova majica inace bih ja to sad bez problema...ili nesto realnije kao zateze me prepona ili u koljenu mi nesto cudno puca... Nebitno, raspisah se u nedostatku slika sa ove kretke setnje

 

 

Mjesto gdje se trebamo naci....  Pa dobro, lavovi su se sada skupili, hiene su se razbjezale. Gledamo na sat, stigli smo jedno 20 minuta ranije. Mozda je to uvijek tako kada stignes ranije, nemamo bas mnogo iskustva u ovim situacijama. Pa nista, zauzecemo mjesto na stepenicama. Deset minuta prije pocetka pocinje da se vrti neka omladina oko nas, stepenice se pune, i izgleda kao da ce se nesto poceti desavati. Nakon pet minuta izgledalo je kako to i treba da izgelda kada je nesto dzaba- bilo je baaaas puno. I to toliko puno da su se odnekuda pojavila tri vodica i svaki je napravio svoju grupu od oko 15-20 turista.

 

Organizacija se zove The 365, vrlo lako se moze proguglati. Skontasmo da smo ovu oznaku 365 vidjeli i u Plovdivu dan ranije, to je ona grupa koju smo vidjeli kako se formira i sa kojom smo se vise puta ukrstili. Sve je pocelo od jednog studenta koji je htio nesto da uradi za Sofiju i poceo je da zakazuje ture jednom dnevno. Dolazio bi na ovo mjesto i cekao turiste. U pocetku se desavalo da se niko ne pojavi, pa onda po malo, i sada, nakon devet godina, ovo funkcionise savrseno. I ocigledno da je se prosirilo i izvan Sofije. Odlicna ideja, a ispostavice se i odlicna realizacija. Ture su na engleskom, traju oko sat i po. I tako krenuse tri gupre u tri razlicita pravca.

 

Spomenik Sofiji, koja je postavljena na visokom stubu i koja u stvari od skora tu stoji. Njen dekolte se nikako ne uklapa sa necim svetim i bogovskim, ali eto, tako je prikazana u ovoj verziji. Grad Sofija je u stvari nosio naziv Sredec ili Serdika, sto na nas nema potrebe da se prevodi. Jednostavno, bio je raskrsnica puteva koji su vodili ka Carigradu na istok, ka Rimu na zapad. Putnici koji bi putujuci iz Carigrada na konjima po jedno dvanaest dugih dana iz daleka ugledali vrhove crkve Svete Sofije izgradjenu oko 400-te godine, sa uzvikom bi govorili eno je Sofija. Sofija je, moze se reci, na elegantan nacin nadvisila puteve i samo ime grada, i tu Sredec vise nije imao sta da trazi. To ti je old school marketing.

 

 

U blizini suda se nalazi hotel sa starim grbom, na kome su u kamen urezani simboli Sofije i Bugarske. Izmedju ostalog tu je i lav. Vodic nas "upozorava" da je ovo vec drugi lav koga vidimo u obilazku (prvi je bio kod suda) i da ce ih biti jos mnogo. Zasto se Bugari bas vezu toliko za lava tesko je objasniti, ni jedan od kako je imena Bugarska se nije slobodno prosetao ovim bugarski stepama, ali eto, cak su nam ih i dzepovi bili puni- bugarska valuta lev je nista drugo do lav.

 

 

Evo nam ga i vodic, zanimljiv tip sa dobri engleskim i dobrim smislom za humor, cesto na racun bugarske istorije. A ovde smo stali ispred crkve Svete Petke. Niska vrata, da se konjima ne moze uci.

 

 

Iduci samo par metara dalje, nailazimo na iskopine grada Sredeca. Da bi se ocuvali stari slojevi od uticaja vremena, da bi se jos bolje docaralo kako je to prije izgledalo, dozidani su novi dijelovi na stare zidove. Gradjevinari su se fino snasli i povukli su liniju koja se moze vidjeti i na slici- sve sto je ispod linije je staro, sve sto je iznad je novo. U pozadini se vidi dzamija Banja Basi, sto bi znacilo mnogo banja. I danas je u funkciji, kao jedina koja se koristi u Sofiji. U blizini se moze vidjeti i sinagoga koja je takodje u funkciji. Kada se pogleda Sofija iz ove pozicije, moze se vidjeti sav njen nakit koji je skupljala tokom godina istorije: iskopine starog grada koji dobrim dijelom lezi pod zemljom, pravoslavna crkva, dzamija, sinagoga, siroke ulice i za komunizam karakteristicne monumentalne zgrade, moderna statua Svetoj Sofiji. Osjecas se da si dosao u veliki grad.

 

 

Pauzu pravimo kod termalnog kupalista, koje nije vise u funkciji. Desna strana je bila za muskarce, lijeva za zene, a uzivanje u toploj zdravoj vodi nije bila privilegija bogatih, nego pravo svih gradjana Sofije. Nazalost, ovo i sva ostala javna kupalista u Sofiji vise nisu u funkciji. A izvora vode ima na svakom mjestu, navodno samo treba zabosti stap malo dublje i poteci ce nesto toplo sto mirise na jaja. Mozda moj prevod i nije bas najbolji, ali cini mi se da je vodic tako rekao  

 

 

Tik uz banju lezi dokaz da su Bugari samo naslijedili tradiciju javnih kupatila. Oni su im ostavili i jos po neki vjesto obradjeni kamen, za uspomenu i dugo sjecanje. I danas se moze poznati raskos vjestina i znanja ovog majstora.

 

Pogled na Svetu Sofiju preko velikog trga, a ispod staklenih prozora cini mi se da se kriju ostaci staroga grada.

 

Zgrada narodne skupstine.

 

 

Jedan od usputnih kadrova...

 

 

Pa zgrada predsjednika, kog cuva dremljiva straza. Dva na ulazu, jos dva se naziru tamo kroz staklo. Nekada su za ove strazare birani samo visoki i plavooki tipovi.

 

 

A iza predsjednicke palate se nalaze ostaci jedne kao i jedna citava crkva. Ne sjecam se o cemu se ovde tacno radilo, ali sam zapamtio vaznu informaciju- ova crkva je najstarija crka u svijetu sa svojim originalnim krovom. Nije zapaljen, razrusen ili stradao u nekom zemljotresu. Posto je ovaj obilazak brza verzija Sofije, nije bilo predvidjeno duze zadrzavanje ili ulazak u objekte, tako da nemam predstavu kako to sve izgleda iznutra.

 

Pozoriste Ivan Vazov, koje je dobilo ima po Marku Kraljevicu Uglavnom, taj Ivan Vazov je bio opasan lik. Budio se u kuci, nedaleko od ovoga mjesta koja se nalazila u, po njema za zivota nazvanoj ulici Ivan Vazov. Lagano bi se spustio tom ulicom do pozorista Ivan Vazov, koje se, pogodicete, i tada tako zvalo. Sjeo bi u stolicu koja je bila rezervisana iskljucivo za Ivana Vazova i onda bi jedno sat-dva uzivao u predstavi..., koju je potpisao Ivan Vazov. Apsoluta dominacija, car svog unvirezuma, alfa i omega. Salu na stranu, ipak, veliki bugarksi umjetnik cije su pozoriste malo isarali zlatnim bojama, oko cega se u zadnje vrijeme vodi polemika medju gradjanima Sofije. Trebali su farbati vs. nisu trebali jer nikada tako nije bilo i tako u krug.

 

 

Vodic je na mastovit nacin objasnio kako se gradila i rusila bugarksa kraljevska dinasija. Uvozili su kraljeve i careve cak iz Habzburske monarhije. Jedan od najpoznatijih je bio Tsar Boris III. Vladao je od kraja prvog svjetskog rata i umro tamo sredinom drugog. Zanimljiva stvar je da su komunisti 1924 ubili jednog bugarskog generala. Znali su da ce svi vidjeni ljudi, izmedju ostalog i sam car Boris, doci na sahranu u crkvu u Sofiji. Postavili su eksploziv u crkvu i ispod krova i sacekali su da se svi okupe...i digli su crkvu u vazduh, potpuno je demolirali, krov je pao na ljude. Navodno niko nije prezivio, ali jeste car i to zahvaljujuci jednoj njemu svojevrsnoj karakteristici- uvijek je kasnio.

 

Tokom drugog svjetskog rata prisao je Hitleru, ali navodno nije bio tip koji ga je bas i slusao. Tj. slusao je i obecavao, ali je malo bio aljkav u provodjenju aktivnosti. Tako je vecina Jevreja u Sofiji dan ranije saznavala kada ce biti racija i deportacija. Obecavao je da ce Bugarsku ocistiti od Jevreja, ali svoje obecanje Hitleru do 1943, kada je preminuo, nije ispunjavao u putpounosti i tako su Jevreji dobrim dijelom ostali da zive u Sofiji tokom cijelog drugog svjetskog rata, a i posle njega. Toliko o carevima..., a ovo ispod je ni manje ni vise nego Stocna gara, gari ko da je na dizel a ne na zice:

 

Dala se malo u 'odanje. Samo da ne pretekne kod komsije.

 

Bugarski Car Samuil, tip koji me asocirao na likove iz Igre prijestola.

 

Pred kraj jos jedan lav, cisto da ponovimo gradivo:

 

I iza poznati hram Svetoga Aleksanra Nevskog, koga su bugari podigli u cast Rusije i ruskih vojnika koji su se borili protiv Otomana, cime je Bugarska povratila svoju nezavisnost 1912. godine. Tu se i zavrsava nas turisticki obilazak Sofije. Vodic, koje je nagradjen velikim aplauzom, kulturno je ponudio opciju dobrovoljne donacije za organizaciju. Nema sta, zasluzeno, ubacujemo lavove u kacket. Odlicna ideja, mnogo korisnih informacija, u svakom slucaju za preporuciti ako se nadjete u Sofiji.

 

Za vece smo ostavili jos jednu setnju, ovaj put do trznoga centra. Valjalo mi je kupiti patike, jer su se ove na nogama raspale i nije im bilo vise spasa. Tako da smo skupili i par slika, kako Sofija izgleda nocu:

 

 

 

Ujedno ovo je i poslednja noc koju provodimo u Bugarskoj, ostala su nam jos dva dana putovanja. Provjeravam da li je motor na mjestu i da li mu nesto nedostaje. Sve je u redu, nadam se da cu ga naci ujutru u jednom komadu.

 

#10.08.2017#

 

 

Mirna noc, budimo se odmorni, ni tabani vise ne trnu od kilometraze koju smo "odradili" u Sofiji. Gotovo smo 20 kilometara prepjesacili, kako je to mjerac koraka sa telefona uredno zabiljezio. Prije dorucka odlazak do motora, stoji na mjestu, ceka na novi put. Znam da ce potrajati jos sat-dva dok ne krenemo, hajde da vidim da li se placa parking, gdje se kupuje karta. Naidjoh na tipa koji izlazi iz auta. Tuc-muc na nekom nama poznatom jeziku- kaze on sada je vidio onog sto kontorlise, svako malo obilazi. Da, da, za motor se naplacuje, obavezno da kupis. Dobro, gdje mogu`? Pa nema ovde aparata, kaze. Ides lijevo, desno, pravo, desno pa trafika. Aham..., nista od toga. Upalim motor i uvezem u dvoriste jedne obliznje zgrade, kojoj je kapija  bila otvorena. Slijedi dorucak u obliznjoj pekari. Ispod suncobrana, dok smo sjedili, vec se pocela osjecati vrucina. Zatim pakovanje stvari, kljuc ubacujemo u postansko sanduce, kao sto je i dogovoreno i krecemo. Pogledao sam na netu kuda cemo izaci na prvu vecu ulicu, nije izgledalo komplikovano, pjeske treba proci samo dvije raskrsnice. Medjutim, sve same jednosmjerne i plus radovi u jednoj ulici i vrtili smo se nekih deset minuta kroz jedno petnaestak ulica, ni jedna duza od sto metara. Ljudima koji su sjedili na terasama vec smo postali zanimljivi, samo smo kruzili kao bumbar. Nakon dva, tri nasumicna pokusaja da izadjem iz lavirinta, krenuo sam sistemom eliminacije- probati sve moguce kombinacije, jedna ce nas izbaciti vani. Tako i bi, jedno treca je bila dobitna i eto nas na putu za Srbiju.

 

Put dobar i priroda lijepa, ali optereceno saobracajem. Ostalo nam nekih leva, pa da ih se rijesimo na benzinskoj. Stajem na jednu, kontam mozda i poslednju benzinsku pred granicom i tocim za nekih 12 leva po cijeni od 2,2/l ako se ne varam. Mala pauzica tu, protezemo se i nastavljamo dalje, kada odmah iza iduce krivine eto je je jos jedna, ovaj put vjerovatno prava poslednja benzinska prije granice. Izgledom manje sredjena, a cijena 1,8 leva/l. Vec imam film u glavi kako masa turista, ovako kao i ja, gleda gdje da utopi poslednje leve iz dzepa i nakon kilometara i kilometara bez benzinke nailaze na jednu fino sredjeno, u blizini granice. Ono ruzno pace, sto viri iza krivine, svi vecinom vide prekasno.

 

Na granici guzva. Prvi put prelazimo na tom prelazu, pa ne znam ocijeniti gdje je tacno granica i kolika je kolona. Tu gdje mi stojimo je samo jedna kolona, jedna traka. Sunce ugrijalo, cekamo samo da prodju zastitne ograde za nasu traku, pa cemo iskoristiti prednost i poceti sa provlacenjem. I tako smo poceli i provlacili se i provlacili.... Nisam prije o tome razmisljao, ali brzo mi je postalo jasno kojom turom Turci dolaze u svoju drugu kucu- Evropsku uniju. Lagano od jedne trake postaju tri trake, pa onda se siri ka svakoj kucici po jedna. Sve puno, sve zacepljeno, probijamo se nekako i izlazimo iz Bugarske. Ulazimo u Srbiju, osmjeh je na licu. Tu cemo biti dva dana, prokrstaricemo juznom i zapadnom Srbijom. Ali za pocetak pauza odmah na granici. Kupujemo plazmu, izvracamo i susimo mokre jakne na jakom suncu,a zamotane Turkinje oko nas ganjaju djecu izmedju auta.

 

Nastavljamo dalje u pravcu Nisa. Vozimo se pored autoputa koji je u izgradnji. Dok ga nismo vidjeli, nismo ni znali da se ovdje gradi autoput. Duzina na kojoj se izvode radovi ne izgleda mala, prosli smo mi dobrih desetina kilometara pored konstantnog gradilista. Lijepa slika Srbije u kojoj se gradi, drago mi je bilo vidjeti sve to. Nakon nekog vremena imamo priliku da i besplatno oprobamo novi asfalt autoputa i to besplatno. Dio koji je najblizi Nisu je otvoren za saobracaj, a naplatne kucice ce sacekati na montiranje jos neko vrijeme. Vrijeme leti, umor lagano stize, a i goriva bi trebalo natociti negdje. Znamo da necemo stajati u Nis- za njega ne zelimo odvojiti sat ili maksimalno dva, nego ga planiramo posjetiti neki drugi put, onako maksuz. Ali zato Niska Banja zvuci kao savrsena lokacija. Tu na ulazu, prije kruznog toga, tocimo i raspitujemo se gdje se moze nesto pojesti. Radnik nas uputi na pravo mjesto. Ne sjecam se imena, ali to je restoran bas kod Banje, taman da malo i tu prosetamo.

 

 

 

Natocili smo jos i vode, prosetali sa ponekim penzionerom i penzionerkom koji su se usudili izaci po ovoj vrucini u setnju. Gledaju nas i ne vjeruju sta to nama pricinjava zadovoljstvo- hodati u crnim hlacama i cizmama... Eh, jos da smo u jakni i sa rukavicama prosetali, mogli bi samo jos pomisliti da smo neka banjska fatamorgana.

 

 

Pauza prija, i jedva cekamo da krenemo, da nas vjetra rashladi. Obilazimo Nis, idemo preko Prokuplja i Brusa ka podnozju Kopaonika. Tamo oko Brusa vozimo lijepim asfaltom prepunim sitnih krivina. Reklo bi se savrseno za voznju, ali stvar znacajno kvare kamencici na putu. Kao da ih je neko posuo u svakoj krivini. I to tako par kilometara. Bas gadna dionica, gdje treba paziti na svako ulazenje, na ispravljanje krivina i minimalno naginjanje, a umor stigao. Stavljam slusalice pod kacigu, trazimo smjestaj Tatic koji smo rezervisali preko bookinga dan ranije. Samo znamo da se nalazi prije uspona na Kopaonik. Kopaonik smo htjeli da odvozimo odmorni, sutradan, te smo trazili smjestaj bas u ovome dijelu. Ugledah kucu, dvoriste gdje smo se uputili, ali prekasno. Okretanje prvom prilikom, nismo daleko otisli, i eto nas silazimo sa motora. Lijepo dvoriste sa cvijecem, dvije kuce i pratecim objektima, kao da smo dosli kod nekoga u goste, a ne u smjestaj koji se iznajmljuje preko neta. Izlazi Bojana, cerka, smjesta nas u prostranu sobu, pogled na povrce, vocnjak, sumu... Evo ovako, samo sto je fotografisano iduce jutro:

 

 

Disemo punim plucima, hvatamo net, javljmo se svojima i izlezavamo. Lijepa tura iza nas, ali ne planiramo jos stati. Plan je otici do vodopada Jelovarnik, motorom koliko se bude moglo prici, pa onda pjesice. Citam da je doci do njega prava mala planinarska avantura, ali stavio sam to na ignore, razmisljam da cemo mi imati snage i volje za to. Sa tom mislju, laganije obuceni, krecemo ka motoru, ne treba ga mozda mnogo ni grijati, pa da krenemo. Ali taman ulaze u dvoriste otac i sin. Reklo bi se da su dosli iz nekog posla. Prilaze nam, prvo otac, sin za njim. Spontanost i gostoprimstvo svojevrsna ovim ljudima, ocigledno naviklim na cest kontakt sa gostima, cini da se, sa klasicne recenice u kojoj se izrazava dobrodoslica, razgovor odmah prebaci i povede o ovogodisnjem rodu i cijeni maline koju su upravo obisli, pa o mehanizaciji i gradnji same kuci u kojoj smo smjesteni, koja stoji tik uz njihovu porodicnu kucu, u kojoj su u stvari igrom slucaja i primili prve goste na spavanje i tako dosli na ideju bavljenja i ovim poslom... "A vi krenuli negdje, na vodopad, pitaju nas? Tamo je bas lijepo, ali mrak ce da vas uhvatiti, a u sumi je to, jos nije bas ni tako pristupacno... Ma hajde da sjednemo zajedno, popijemo nesto. Imamo domacu rakiju, sa ovim i onim bobicama unutra, mi to sve sami pravimo". Milica bi sok, rakija joj bas i ne lezi. Naravno, sada ce i sok, domaci, naravno. Kako smo se zapricali na terasi njihove kuce, i kako je koji minut prolazio i sve gusci mrak padao, shvatili smo da nam nikakav vodopad veceras nece nedostajati i dobro je pa nismo krenuli. Saznali smo da sjedimo sa vrsnim domacinima i dobrim ljudima. Prave sve moguce sto se u jednom domacinstvu napraviti moze, od hrane pa do zgrada i to sve svojim rukama. Informisani su i o subvencijama drzave, plan je napraviti bazen u sklopu smjestaja, da se upotpuni ljetnja ponuda. Kazu da se osjeti neki boljitak u drzavi, da se moze zivjeti i planirati, a politika, to ih ne interesuje mnogo. Cistota i jednostavnost razmisljanja ljudskog uma se mozda bas tako i moze postici, kroz marljivost i uzivanje u samom tome poslu, a ne bavljenje i umovanje poluapstraktnim stvarima kao sto je politika. Inace, zimi su i onako puni i sto je vazno, redovno stalnim gostima. Ljeti cak imaju jednog Svabu koji sjedne na svoj, po prici sam zakljucio, BWM LT, i spuca u komadu 1.600 kilometara. Ostane tako par dana, par sedmica tu. Nudio im i kucu da im otkupi, svidjelo se covjeku. A Nemanja, sin, prica sa njim na njemackom, zna i engleski, ljeti radi sa ocem, pri tome i studira, a zimi je instruktor skijanja na Kopaoniku. Na toj terasi, a jos i pod uticajem vidjenih radova na autoputu, Srbija mi je izgledala lijepa i obecavajuca kao nikada do tada. Ostali smo tako sjediti dugo u noc, dok je potok zuborio, a price se vezale jedna za drugu.

 

#11.08.2017#

 

Prije dvije veceri, u Plovdivu, smo se skuvali u toku noci, u Sofiji je jos i bilo podnosljivo, a pod Kopaonikom bi se covjek mogao i prehladiti ako se dobre ne pokrije. Klima uredjaj tu ljeti nema sta traziti. Danas vozimo ka Zlatiboru, nekih 200 kilometara, nismo rezervisali smjestaj, stacemo, pitati, bice negdje nesto slobodno.

 

 

Dorucak kod Tatica, za koji vjerujemo da je vrlo dobar, planski propustamo kako bismo negdje u centru Kopaonika ima razlog da stanemo i jos malo i obidjemo, vidimo Kopaonik. Domacini nam jos ujutru pokazuju i salu za proslave, fino uredjena. Obecavamo da cemo doci ponovo, da se okupamo u tom bazenu, a i vodopad da vidimo. Kao uspomenu kupujemo manju teglu domaceg meda, otprilike za samo to jos i ima mjesta, kisna odijela smo davno izbacili i privezali ih za kofere.

 

Uspon na Kopaonik ostaje mi kao jedna od najljepsih uspomena sa ovog puta. Otvorena kaciga, brzina jedva tolika da se eto krecemo. Zrak je cist, prohladan i nakon dvije sedmice kuvanja ispod oprema, sada nam ista sluzi da nas ugrije, iako je suncan dan. Pogledi pucaju na sve strane, a na putu skoro samo mi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pustili smo da nam se Kopaonik uvuce pod kozu to jutro, osjecali smo ljepotu i snagu prirode, mislili da smo na krovu svijeta odakle se sve pojedinacno cini malim i nevidljivim, a samo je sklad svega toga ono sto je vazno, ono sto vlada.

 

Sjedamo u bastu nekog lokala, navodno imaju kuhinju. Imaju, ali ne radi, renovira se... Nista, nastavljamo dalje, naici ce nesto. Medjutim, kako dalje prolazimo, nista nas ne privlaci da svratimo, nista ne izgleda dovoljno "etno" za nas standard, ne zelimo hranu, zelimo iskustvo. Brzo utome pocinje i spustanje sa Kopaonika, idemo u pravcu Raske, pa cemo negdje nesto pojesti, nije tolika frka. Spustanje natovarenog motora vec predstavlja drugacije iskustvo od maloprjedjasnjeg uspona. Kocenje motorom, kocenje kocnicama, lagana voznja, i tako, znacajno mijenjamo nadmorsku visinu. Dijelom od manevrisanja, dijelom od povecanja temperature vazduha, ponovo smo u svome standardnom, znojavom ambijentu. Negdje pred kraj spustanja stajem na jedno prosirenje, da se kocnice ohlade. Ne znam da li je bilo potrebno ili ne, ali sam imao osjecaj da bi im prijalo. Gledamo u toj pauzici na brda Kosova i Metohije... Slijedi zatim dobar put ka Raskoj, jedan od najboljih na kojima smo se vozili. Opisivan je na putopisima od strane nekoliko forumasa, znao sam da cemo se tu lijepo provozati. Posle Raske, na lijevoj strani, restoran krajputas. Konobarica, kuvarica i sankerka, sve nadogradjeno i uredno apdejtovano u jednoj zeni nas fino docekuje, preporucuje sta je svjeze. Tu smo se fino potkozili, vec je bilo vrijeme, uzivamo jos malo u hladovini baste, pa put pod noge ka Starom Rasu. Zelja je bila da danas obidjemo Studenicu i Milesevo, ali pouceni iskustvom da u opremi u ovo doba godine pravljenje pauza i nije bas ugodno, odustajemo od tog plana. Kako prilazimo Novom Pazaru, iskoci nam putokaz za Djurdjeve Stupove- kratki dogovor sa Milicom i ipak idemo tamo, barem to. Fin uspon, ponovo mijenjamo nadmorsku visinu a pogledi pucaju na sve strane. Drago mi je sto smo ovde, vracam se nekih osamsto vijekova u nazad i pokusavam zamisliti ondasnju sliku ovog podrucja i vaznost tadasnje i danasnje institucije kakvi su Djurdjevi Stupovi. Dolazimo do pred kapiju manastira, parkiramo i skidamo sto je moguce vise stvari sa nas, kako bismo lakse podnijeli pjesacenje uzbrdo.

 

 

Na kapiji informacije o dvojici velikih Srba, ktitora manastira. Manastir je podigao Stefan Nemanja, rodonacelnik loze Nemanjica, otac Svetog Save. Doci i posjetiti ovaj manastir mi je bilo kao i doci na vrelo rijeke koja osamsto godina tece i uliva se direktno u nase zivote. Drugi ktitor bio je kralj Dragutin, koji je dogradio manju crkvu uz manastir i gdje je i sahranjen i lezi i danas.

 

 

Manastir se trenutno nalazi u fazi rekonstrukcije, radovi su bas tekli u momentu kada smo mi bili tu.

 

 

Ostale su mi u sjecanju slike iz knjige za istoriju iz srednje skole. I tada sam imao zelju da ga posjetim.

 

 

Manastir je bio dugo napusten i neobnavljan, a sa druge strane i redovno skrnavljen, te su stoga i zubi vremena i vandalizma vidljivi na njegovim zidovima.

 

 

 

Freske koje su jos tu ostavljaju nas bez daha. U glavi pokusavamo rekonstruisati nekadasnji izgled. Moralo je biti velelepno, ipak su kraljevi gradili i ulagali u ovo zdanje.

 

 

 

Na velikom broju mjesta, nazalost, potpisi i inicijali, urezane godine. Mahom u visini najvise tacke koliko je mogla ruka skrnavnika da se propne i zagrebe po vijekovima starom malteru i boji. Urezane godine su mahom 1945a. 

 

 

 

 

Grob kralja Dragutina. Skromno. Covjek koji je prvi kovao cirilicni dinar.

 

Ostaci zidina i konaka ispred manastira.

 

Grobovi svestenika.

 

I za kraj slika koja govori vise od rijeci. Manastir se nalazi na prelijepom mjestu, vidljiv sa svih strana. Lako je bilo danas doci do njega motorom. Kako li je bilo graditi ga, dolaziti u njega na sluzbe i zivjeti u njemu u doba i nakon osnivanja? Kupujemo nekoliko predmeta, malih ikona, melem i vacamo se ka motoru, koji je parkiran na uzbrdici bocno, naget nogarom na visu stranu. Ne razmisljajuci, nesto pocinjemo da ga cackamo sa strane gdje je naget i na koju stranu se ne moze srusiti, ali zato krece da se izvrce na drugu, strmu stranu. Ja nisam uspio odreagovati, potrcao sam sa druge strane da ga docekam i ne bih stigao da ga Milica nije uhvatila za bocni kofer. Drzao sam ga za gornji, ali tako ga ne bih mogao vratiti u ravnotezu. Milicina reakcija je bila dovoljna da napravim jos dva koraka i da ga docekam sa druge strane- nije pao. Vracam ga na nogaru, vidim da mi je vrh prsta krvav, nesto sam zakacio, pojma nemam sta. Prolaze mi kroz glavu sta se moglo desiti. Da je samo bocni kofer pukao, veci problem nam ne bi trebao, a znam da ni retrovizor ne bi ostao citav. Bas bi odvalio i zbog nagiba terena bilo bi gore nego da se samo prevrnuo na ravnome. Obli nas znoj u iducem momentu, ovaj put ne od sunca, ali dobro je. Vracamo se u nizinu, prolazimo kroz Novi Pazar. Prljva kasaba koja se rasirila, eto tako sam ga dozivio. Gledamo da sto prije izadjemo iz njega i njegovog neorganizovanog saobracaja, iduci ka Sjenici. Iduci kilometri puta su veoma losi, put prpao, zakrpa na zakrpi a pri tome i posut kamencicima. Nije za brzu voznju i uzivanje. Ipak, neki ne misle tako. Obilazi nas tip na povecem skuteru, u potkosulji. Na glavi, kao i djevojka iza njega nose jedinu zastitu- suncane naocale. Sviraju, kao spori smo im. Za njima i neko bijesno auto sa jedno 3-4 mladja momka, registracija iz Luksemburga ili tako nesto. Jurcaju, znaju ove puteve. Neka hvala, propustamo ovu zabavu. Posle ih obilazimo, stali su da odmore. Posle stajemo mi da pijemo vode na nekom izvoru, gdje sam probao najledeniju vodu. Put uzak, ali stoji tu i sljeper, stao vozac da se osvjezi. Tu obilaze oni nas. Posle nekog vremena ih stizemo i obilazimo, vidimo gdje su krenuli, na neko kupaliste, bazeni, sta li je. Super da nam se putevi razilaze, bili su naporni i ne bas pouzdani saputnici. Mi se zatim prepustamo carima srpskog Tibeta iliti Pestarske visoravni. Prelijepi su predjeli kroz koje vozimo, a i put se popravio. Pravo uzivanje je proci predjelima za koje si cuo iz srednjoskolskih udzbenika i za koje si se pitao kako stvarno izgledaju.

 

Prilazimo Zlatiboru, osjetimo promjene predjela. Kao ni Kopaonik, ni Zlatibor nikada ranije nismo obisli. Negdje izmedju Zlatarskog jezera i Zlatibora navlace se oblaci. Nije nam mnogo ostalo do cilja, a evo, izgleda da cemo imati i kisu na nasem putovanju. Malo po malo, kap po kap tako i bi. Stajemo ispod nekog drveta, samo da grom ne udari, i navlacimo kisna odijela. Da ih nismo dzbaba vozikali...

 

 

Vec smo morki, ne stadosmo na vrijeme, ali nema veze.

 

Ova, kako je slucajno fotkana, dobro je ispala.

 

Kako to obicno i biva, krecemo, a kisa nakon tri minute staje. Necemo se sada svlacite, pa kako bude. Ispostavalja se kao dobra odluka, jer ulijecemo ponovo u oblak. U Zaltibor dolazimo mokrih odijela. Prolazimo centar, ne skrecemo ka njemu nego nastavljamo malo niz put. Prvo odvajanje desno, skrecemo. Prvi covjek u dvoristu- imate li sta slobodno? Nema, pitajte u ovoj kuci tu do nas. Gospodja u godinama izlazi, dobar dan, imate li dva lezaja- imam djeco, hajte. Cijena odgovara. Raspakujemo se i uzimam da skinem gornji kofer. Kao da ga skidam prvi put, neiskusno, otkljucavam ga, ali ga ne zakljucavam nakon odvajanja od nosaca i samo se otvori, sav sadrzaj se prosu pod noge. Gledam stetu, sta se moglo razbiti, kad ono med od Tatica se razliva po kamencicima, pomijesan sa ostacima staklene tegle. E veselo. Probali smo nesto spasiti, ali nije bilo sanse, bio je prepun ostataka sitnog stakla. Probao sam ga malo onako sa puta, sa neuprljane strane, da me zelja mine.

 

Sredjujemo se za setnju, jos je dan, ali nece dugo. Pjesice do kruznog toka preko nekih livada i lagano u centar. Osjeti se masovni turizam, konobari nemaju vremena za goste. U jednom restoranu se trudimo da nadjemo mjesto sami sebi, konobari bas i ne stizu a imam osjecaj da im i nije mnogo stalo za nas. Nema sta, prelazimo u drugi. E tu je druga prica, konobar sasvim ok, atmosfera super. Hajde da probam komplet lepinju. Hocete li i suhovine? Moze i to. Nije mi trebala, lepinja je bila predobra. Tu je i ono ulje od ovcetine kojim se zaliva...., huh. Prvo sam zalivao uljem, pa sam onda sve to zalivao pivom. Milica se jos ne da, jos je na moru, uziva u lignjama. Idemo u setnju, ocekujemo da cemo nesto mimo vasera vidjeti, ali tu je samo to aktuelno. Suveniri, hrana i mnostvo turista. Zlatibor ima svojih ljepota, a po nasem misljenju, ovo nije jedna od tih, nije nam bas sjelo. Kao siguran znak da smo se opasno priblizili kuci i priveli ovu nasu avanturu kraju bio je moj komsija sa djevojkom, dosli tu na par dana. Sjedamo sa njima, pice, dva, tri, setnja, prica i lagano tonemo u noc. Sutra nam ostaje put do Samca/Modrice gdje cemo biti dva dana i onda nazad za Grac kroz Hrvatsku i Sloveniju, preko autpouta...

[dtesic 353 Napisano Februar 5, 2018]

hvala !

 evo i Kopaonik da ekipe sa Gross-a vide sta su propustili.

 

 

[Mr.ZOKI 46 Napisano Decembar 28, 2019]

Pročitah sa užitkom , fina i ozbiljna tura za troje punoletnih 

[NedeljkoG 430 Napisano Decembar 30, 2019]

Hvala Mr. ZOKI, drago mi je  

Hvala i BJBikersima na osvježavanju teme i počasnom mjestu kao poslednji izabrani putopis za ovu godinu  

[milanozibandit 22 Napisano Avgust 19, 2020]

Bravo