Jump to content

Moto Zajednica

Crno beli svet i 2375 km nijansi duginih boja između

Recommended Posts

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Ne hodaj ispred mene možda neću slediti.                                   

Ne hodaj iza mene možda neću voditi.                                          

Hodaj pored mene i samo budi moj prijatelj.                                

-Albert Camus –

 

 

Za jedno nesvakidašnje prijateljstvo, da se ne zaborave sve bistre i mutne vode kojima smo plivali, svaki kilometar dalje, izazov više koji nam ne da mira i gura nas napred, iskustva lična i zajednička koja su nas čvrsto povezala u prostoru i vremenu, nesebično davanje, bezuslovna vera…

 

 

Sve ili ništa

 

Ovo je mogla da bude priča o nama, njemu i meni ali nije…

Ipak  je samo o meni i mom kružnom putovanju po Balkanu, kroz neke nama susedne države i neke odmah do njih. Po raznim meni nepoznatim a i ponekim poznatim putevima, preko planina, pored reka, mora, jezara. Svega ima.

 

Deset dana, šest država, osam graničnih prelaza, sa zadržavanjem ponegde dan, dva ili tri… 2375 km.

Kako sam uopšte krenula na ovo putovanje i kako sam se pripremila za njega?

Oni koji su čitali moje prethodne putopise već me donekle poznaju.

Pa tako znaju da krećem i stižem  onoliko daleko koliko sam zamislila, na lakši ili teži način.

A i u životu je tako. Sapletem se ponekad, padnem ali ustanem pa nastavim dalje. Od osvrtanja unazad nema neke velike koristi. Mudri ljudi bi mogli možda da izvuku neku pametnu pouku iz prethodno načinjenih grešaka. A opet, oni drugi zapeće više puta na istom mestu i opet će krenuti istim putem.

Ja u nekim stvarima možda više naginjem ka ovim drugima, bar što se planiranja tiče.  I dalje krećem na put nedovoljno pripremljena sa nepotpunim informacijama i bez detaljno razrađene rute.

Reći ćete, mogla sam već dosad da naučim da dobra priprema štedi vreme a nekada i novac i pruža veće mogućnosti za upoznavanje mesta kroz koja prolazim. Sasvim tačno.

Ali i ovako nađem ja sve to, pa čak i ono što nisam ni tražila niti sam znala da postoji. I stignem svuda pre ili kasnije…

Dakle, za ovo putovanje sam se pripemala jedno veče po principu hajde da vidim u kom pravcu bih mogla da nestanem sutra. Da to budu putevi kojima do sada nisam prošla (većim delom)  a da me na kraju dovedu naravno do sela u Crnoj Gori ( jer tamo se završavaju i počinju gotovo sve moje vožnje).

Na raspolaganju sam imala maksimalno deset dana, poslednjih deset pre povratka u radne tokove, pre povratka u realnost.

A zašto sam otišla…

Znate ono kada u životu sasvim slučajno i iznenada da uopšte niste ni tražili a niste ni verovali da tako nešto za vas postoji pronađete ono nešto posebno, jedinstveno i retko. Ono što vas dodirne do srži, ispuni u potpunosti. Ono zbog čega počnete da verujete da život nije crn, nije ni siv već obojen divnim duginim bojama. Kada se smejete a ni sami ne znate zašto, kada vam se čini da je najveća sreća koja postoji upravo ona koju osećate. Kada mislite da možete sve, pa i nebo da dodirnete.

Ja sam od onih koji za prave stvari doslovno ginu, kada verujem da su jedinstvene i to zaslužuju. Do krajnjih granica ulažem sebe. Sve...

Ali dogodi se da je kula ipak bila od karata iako sasvim posebna i možda savršena baš za mene.

Kada se ruši, padam i ja. A udarac jako boli.

Ni ne može drugačije, bar kod mene.

Veliki ulog donosi veliki dobitak ili gubitak.

Sve ili ništa.

Takva je igra, nema tu kalkulisanja.

A posle?

Pa ili sediš i čekaš da sunce opet grane. A od toga nema ništa.

Ili ustaneš, stisneš zube, otreseš prašinu, sedneš na motor. I voziš dalje.

To je ono što me nikada nije  izneverilo ni razočaralo. Vožnja i daljina…

Od svake vožnje imam velika očekivanja i ona uvek budu opravdana. Zapravo, na kraju dobijem mnogo više od onoga što sam želela.

Pa tako i od ove.

 

 

Prvi dan:  24.05.2017

Bugarska: Beograd-Bansko

 

Rapsodija na vetru   

 - Na početku duge -

 

Posle  neprospavane noći, kucanja na viberu, pakovanja na brzinu zbrda zdola i površnog iscrtavanja ruta  do tri ujutru, ustajem rano ipak rešena da krenem.

Naravno kiša pada celu noć. A kako bi drugačije nego da mi još malo zakomplikuje polazak na put.

Ali jutro sviće i kiše nema. Odlično, bar ću krenuti po suvom.

Umorna sam, ali adrenalin čini svoje. Sva čula su mi budna, misli su mi već na putu… Spremna sam.

 

12.jpg.a253b0c0c0432faf7d3c7c63b7173d97.jpg

 

Ovo je dan kada treba da pređem najviše kilometara. Prvobitna opcija je bila da vozim do Zaječara pa tu da uđem u Bugarsku i onda regionalnim putevima do Banskog.

Međutim dok sam popakovala stvari na motor bilo je već relativno kasno, a malo sam spavala.

Treba voziti skoro šesto kilometara nepoznatim putevima (nisam do sada vozila po Bugarskoj nikada), nije realno a ni pametno.

Odlučujem da na ovoj prvoj etapi nešto žrtvujem. Idem najkraćim i najbržim putem za Bansko, autoputem do Niša pa Sićevačkom klisurom do Dimitrovgrada. Odatle nastavljam do Sofije gde bi trebalo da skrenem na put za Bansko.

Navigaciju nisam ni stavila, kako zbog kiše koju sam očekivala usput, tako i zato što ne radi kako treba pa me mrzelo da se sa njom uopšte bakćem. To se pokazalo kao greška, ali možda i nije. Tako ne bih vozila nekim lepim predelima kroz Bugarsku i možda ne bih poželela da se opet vratim i otkrijem sve one lepote koje sam sada samo dotakla.

Vožnja autoputem je kakva nego dosadna. Svi to znamo ali ipak nekada biramo i ovo kao alternativu.

Kod Velike Plane pravim prvu pauzu u Meku, jedem i malo odmaram.

Od polaska me prati neko čudno ponašanje motora.  Manifestuje se tako što se motor neprestano ljulja.

Pomislila sam da je od vetra, ali nije samo to. Meni je to potpuno novo i nepoznato. Kao da neko mimo moje volje gura ručice volana napred-nazad i tako naizmenično blago obara motor levo, desno non stop. Vrlo neprijatan osećaj koji ti ne dozvoljava ni za trenutak da se opustiš.

Još uvek ne znam šta je bio uzrok toga. Pre puta sam stavila distancere na volan da ga malo podignem. Da li je to moglo da izazove ovakav efekat, ne znam. Ili možda torba na zadnjem sedištu koja je pravougaona i visoka, možda je ona pravila otpor vazduhu pa se motor ljuljao. Ili možda istrošene gume…

Ili sve to zajedno u kombinaciji sa vetrom…

To me malo nervira, pogotovo što je putovanje tek počelo a već ima nešto što nije baš kako treba. Mislim se, ako ostane samo na tome biće dobro. I bilo je na sreću.

Vruće je. Jutros kad sam pošla vreme nije baš obećavalo pa sam obukla majicu dugih rukava a i helanke ispod moto pantalona. Sve to skidam usput na nekoj pumpi,  što mi konačno daje malo prostora da dišem i bolje se osećam.

Od Niša put vodi kroz Sićevačku klisuru. Ovo je osveženje u odnosu na monotoni autoput. A meni posebno jer prvi put ovuda vozim. Zelenilo okolo i reka koja teče duboko između stena donose opuštanje.

Daleko iza mene ostaje sivo uzburkano nebo a ispred se otvara novi put, onaj neizvesni, još neotkriven, onaj koji će me odvesti dalje napred.

Nije važno da li je kiša ili sija sunce ja vozim kroz dugine boje.

Sve je baš kako treba.

 

P_20170524_144716_p.jpg.ca91322428614b4c26bf7b3b6ddbe137.jpg

 

P_20170524_144712_1_p.jpg.ab971d5ab7fea6e9edafb6c6903be158.jpg

 

P_20170524_144814_BF.jpg.6f3e4ae646dcbc1734899f0e6bee8e4a.jpg

 

P_20170524_144743_1_p.thumb.jpg.83ee57c36392866d2fe278ace1ce2c80.jpg

 

Stajem povremeno da slikam ali ne baš često. Treba stići do cilja za dana, što će se ipak pokazati kao nemoguće. Možda bi i bilo moguće da nisam sasvim promašila put od Sofije ka Banskom.

Granicu prelazim brzo, bez  čekanja.

Put za Sofiju se radi, povremeno ima suženja ali ništa strašno, samo malo više treba biti oprezan.

 

P_20170524_150551_1_BF_p.jpg.77f638ea3681d6115991ca8221fc628e.jpg

 

Od ulaska u Bugarsku me prati kiša. Nije velika ali dovoljno da smanjuje vidljivost i tera na dodatni oprez u vožnji.

Pred samom Sofijom stajem na pumpi da proverim na Google Maps kuda dalje.

 

Na put sam iznenada krenula, skoro niko nije ni znao osim porodice da sam negde uopšte otišla. Čak sam se u poslednjem tenutku setila da nisam izvadila ni putno osiguranje  bez čega bi stvarno bilo sasvim neodgovorno krenuti na ovakvo putovanje, pa sam i na to izgubila vreme pre polaska. Onako napakovana otišla sam do najbližeg AMS gde je radio samo jedan šalter i u kompletnoj moto opremi morala da sačekam red. Skuvala sam se a da nisam još ni krenula.

A onda sam na staroj naplatnoj rampi na Bubanj potoku skroz smorena od tog čekanja za osiguranje, a verovatno i umorna od teške noći, tražila gde mogu da uzmem listić za putarinu  ne primećujući da rampa ne radi i da vozila bez zaustavljanja prolaze, dok mi nije prišao policajac i sumnjičavo pitao: Jel vi ne vidite da rampa ne radi?

Ja skroz zbunjena gledam rampu pa njega i pitam: A gde ima neka koja radi?

Čovek se nasmejao pa mi objasnio da je rampa izmeštena malo dalje a verovatno se u sebi mislio da nisam baš pri sebi. Pa sad, ne mogu da kažem da je tu mnogo pogrešio.

 

Od  Sofije pratim putokaze za Blagojevgrad i oni me vode na autoput. Kiša još uvek pada, tako da vožnja autoputem i nije loš izbor.

U nekom trenutku sa putokaza se gubi Blagojevgrad, ostaje Kulata ali kako nisam dovoljno pažnje posvetila proučavanju rute tako nisam shvatila da je to pravi put kojim treba da idem.

Umesto toga na jednom isključenju silazim sa autoputa i skrećem za Pernik, a zatim za Radomir.

Već  je sedam sati po bugarskom vremenu. Potpuno je izvesno da ću morati da vozim po mraku, samo se nadam da je put dobar obzirom da moj vid nije. Skoro sve pumpe na kojima sam stala imaju besplatan internet tako da vrlo brzo shvatam da sam promašila put za Blagojevgrad.

Oko mene je  priroda fantastična. Prolazim preko neke planine sa izletištima visine recimo do 1000 metara. Potpuno uživam u vožnji i okruženju.

A od Kjustendila do Blagojevgrada tek počinje pravo zadovoljstvo. To je nekih 60 km vožnje uz reku između stena, pravi biser prirode.  Ma zaboravila sam i da pada mrak i da još uvek lutam tražeći put za Bansko, i to da sam tamo u nekoj tuđoj zemlji  usred neke šume gde nema baš ni mnogo vozila, sve sam zaboravila.

Ničega drugog nema, samo radost i oni slatki leptirići u stomaku kada otkrivam nešto novo, nešto lepo.

Bila sam neopisivo srećna što sam pogrešila put.

Jer da nisam ne bih ovo videla a ni doživela baš ovde, negde i nigde taj dodir sa prirodom.

Trenutak od koga kreće osećanje da je moje putovanje, moja avantura već počela i da sve što stoji ispred mene može samo da mi donese radost, lično unutrašnje zadovoljstvo i mir, pa i svaki izazov na koji eventualno naiđem.

Sve je to sastavni deo doživljaja za kojim svaki put iznova tragam, da ga pronađem, osetim i doživim izvornog, onakvog kakav jeste tamo negde u nekoj šumi na nekoj planini u nekoj zemlji...

 

P_20170524_202753_1_p.jpg.6c457774e32915d59dba0b4ef21c755f.jpg

 

P_20170524_202646_1_p.jpg.1d2bc8e72a0f676e7f2ca5119cc6d339.jpg

 

P_20170524_202947_1_p.jpg.a59f4bf8c10b901fe0849e44755cd8ce.jpg

 

P_20170524_203008_1_BF_p.jpg.b21004d0dfdf324b0ccf516a5c38e9ca.jpg

 

P_20170524_202935_1_BF_p.jpg.5c11feddb9c84ea91b210c844cfa3d70.jpg

 

Čarolija ubrzo prestaje, ponovo se uključujem na autoput koji me vodi do Blagojevgrada i još deset kilometara posle njega. Odatle se isključujem na magistralni put odličnog kvaliteta koji se penje u planinu i vodi ka Banskom. Zapravo to je put kojim se preko Goce Delčev-a ide za Grčku.

Već  je pao mrak, loše se vidi ali put je stvarno dobar tako da mi ne predstavlja problem za vožnju.

Od skretanja Bansko je na nekih 40 km. Ne znam koliko je već  bilo sati kada sam stigla, mislim nešto posle pola jedanaest. Grad je prazan, ali bukvalno. Na ulazu je pumpa. Stajem da pogledam na Booking-u ima li kakvog smeštaja jer isti nisam rezervisala ranije.

Nisam poslušala savet prijatelja da prespavam u Sofiji dok je još bio dan, a ni onaj da rezervišem nešto unapred sa pumpe gde sam imala internet.

Tako ovde na ulazu u Bansko konstatujem da su svi smešataji koje sam na Booking-u pronašla imali prijavljivanje najkasnije do devet sati uveče.

Krećem da potražim nešto na licu mesta. Vozim praznim ulicama gore-dole skoro čitav sat.

Mnogo objekata ima ali na svima su ugašena svetla. Nije sezona, ništa ne radi. Ima par grandioznih  hotela koji su otvoreni za posetioce ali su  im i cene veće. A ja tražim nešto jeftino, samo da prespavam pa sutra da nastavim dalje. I naravno bezbedno za motor.  Ne nalazim bukvalno ništa.

Ponovo se vraćam na istu pumpu i pitam tamo. Dobijam informaciju da je osim hotela sve zatvoreno, kasno je a i nije sezona.

Već sam baš umorna i spava mi se. Preostaje jedino da se vratim u podnožje do prvog grada i probam tu nešto da pronađem. Silazim u Razlog. Ovde ipak ima nekog života na ulicama. Pitam taksistu u centru i on me prati do obližnjeg pansiona čije ime nisam zapamtila. Tamo je cena sobe sa kupatilom pristojna, 15 eur, a motor parkiram odmah ispred recepcije na zaštićenom i osvetljenom mestu gde je na oku čuvaru čitavu noć.

U hotelu je neka proslava, muzika je glasna. Iako je soba na trećem spratu buka dopire čak dotle.

U jednom trenutku čujem naše pesme, Ceca, Brena i ne znam ko sve već…

Ali ja sam već mrtva. Brzo se tuširam, jedem neke ostatke hrane ponete još iz Beograda, šaljem poruku da sam stigla i tonem u san.

Pre toga donosim odluku da se ujutru ne vraćam u Bansko. Nemam mnogo šta tu sada da vidim a samo ću izgubiti u vremenu.

Sada sam samo malo zagrebala Bugarsku, dovoljno da otvorim i ta vrata i probudim radoznalost da je bolje upoznam i ono što ona nudi.

A ima dosta toga da ponudi. Putevi možda nisu tako dobri kao u Rumuniji ali zato prirodne lepote ne zaostaju ni malo.

To je ono zbog čega ću se ovoj zemlji opet vratiti sasvim sigurno.

 

5946ca7691e3c_PrvidanBgBansko24052017.thumb.jpg.8e969a7861a6a537a3c43d4f124c91b0.jpg

  • Podržavam 8

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Ne silazi, 5472 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: XT1200Z Super Tenere
Quote

Nije važno da li je kiša ili sija sunce ja vozim kroz dugine boje.

Pre jedno mesec i po dana, treba da krenemo na turu po Bosni, lose vreme i stalno pada kisa...razmisljamo da li ce ili nece i sve u tom smislu...Drugar koji je isao sa nama prica:

Vracao se sa zenom iz Beograda i na autoputu vidi grupu motorista koji putuju po kisi. Njegova zena, vise u smislu konstatacije, pita:

-Kako im je zadovoljstvo da putuju tako po kisi?

A on joj odgovara recenicu koju sam od tog trenutka usvojio kao lajtmotiv voznje motora:

-Nema veze sto pada kisa, ispod kacige je sunce! :)

  • Podržavam 19

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Drugi dan:  25.05.2017

Makedonija: Bansko – Ohrid

 

Rapsodija na kiši

 

Ne ustajem rano.

Spremam se, pakujem i krećem nešto posle  deset. U startu znam da kasnim ali to je kompenzacija za malo duži odmor koji mi je baš bio potreban.

Pogledala sam vremensku prognozu, ne obećava baš dobro vreme. Kaže, oblačno sa kišom i znatno nižom temperaturom.

Za ovaj dan je planirano da pređem Makedoniju po dijagonali, znači nekih 400 km, manje više.

Na brzinu sam popisala nazive mesta kroz koja je trebalo proći za slučaj da navigacija koju sam ovaj put rešila neizostavno da upotrebim otkaže poslušnost.

Potpuno nepoznat put od početka do kraja, što znači nije poželjno lutati, posebno ako želim nešto ranije da stignem u Ohrid i što manje pokisnem.

Od Razloga se vraćam istim putem do Blagojevgrada. Kiša počinje da sipi samo što sam sela na motor.

Mrzi me da oblačim kišno odelo. U zadnjem koferu je, a tamo više ni šibica ne bi stala, tako da ako otvorim čeka me x minuta pakovanja i zatvaranja a i nerviranja.

Računam da neće jako padati, a i valjda ću se brzo sušiti na vetru. Malo sam se oko toga preračunala, pokazaće se kasnije.

Do graničnog prelaza Stanke Lisičkovo ima nekih osamdesetak kilometara. Prolazim pored jezera Logodaž. Stajem na usponu da napravim slikicu i nastavljam dalje.

 

P_20170525_124605_1_p.jpg.d9ede0b99d53e0a5398ca8f783ece267.jpg

 

P_20170525_124625_1_p.jpg.6cdfb89413aab308261a6d770600bdb2.jpg

 

P_20170525_124554_1_BF_p.jpg.889cbec65ad499dbf810341bae997ede.jpg

 

P_20170525_124635_1_p.jpg.2d180fe1af5306b06fb8fef1f99ef72c.jpg

 

Saobraćaja na ovom putu gotovo da nema.  Prelaz je preko Maleševske planine koju zovu još i granična planina a deo je planinskog masiva Osogovo-Belasica. Granični prelaz je na vrhu prevoja u šumi odakle se put vijugavo spušta ka podnožju, ka Delčevu. Opet pada kiša. Sada jače, pa se ne zaustavljalam da slikam, što mi je žao jer  je priroda ovde zaista predivna. Temperatura je osetno pala u odnosu na jučerašnju a meni je odeća ispod moto opreme već mokra i to postaje jako neprijatno.

Ono o čemu ću razmišlajti  u više navrata do kraja današnjeg dana je da je sasvim opravdano mišljenje o važnosti aktivnog veša, pa će mi prva sledeća investicija što se opreme tiče definitivno biti upravo first i second layer.

Ovako, pamučna garderoba na meni kada se natopila vodom ostala je mokra satima. Jakna se od vetra u kratkim periodima bez kiše sušila. A i pantalone bi verovatno da ispod nisam imala pamučne helanke koje su bukvalno kao sunđer upile čini mi se svu kišu koja je pala. Da ne pominjem kako mi je donji veš i veći deo majice potpuno bio mokar. A čarape, naravno i one.

Brzo sam se pokajala što ipak nisam izvadila šuškavac iz kofera ali već je bilo kasno za to.

Preostalo je jedino da zaboravim na taj neprijatan mokar i smrzavajući osećaj koji će me pratiti narednih par sati, usresredim se na vožnju (jer će mi to itekako biti potrebno na putevima na koje nailazim) i uživam u novim predelima kroz koje prolazim.

Neću dozvoliti da mi malo kiše pokvari zadovoljstvo i doživljaj putovanja, a ni loši razrušeni putevi, ni odroni i klizišta kojih je bilo ne malo a ni rekonstrukcija pojedinih deonica između Delčeva i Makedonske Kamenice.

Ništa mi to neće pokvariti onu radost putovanja kada osvajam neki novi put (pa makar bio i najlošiji, najklizaviji i meni krajnje nebezbedan), neko novo mesto sa mutnom rekom koja možda u ovom sumornom danu deluje sablasno ali meni veličanstveno, ili jezero čije su obale tužne i sive bez sunca ali za mene impresivne toliko da me ne mrzi da stanem, skinem mokre rukavice, slikam i opet sa mukom iste navlačim.

 

P_20170525_123301_1_p.jpg.11ff342c3a69993e0370cf26732ea293.jpg

 

P_20170525_123608_BF_p.jpg.0980e3097f4364fc34d73945356275ba.jpg

 

P_20170525_123327_1_p.jpg.a3ba9e5e9d16acab03a0f8abde8a6bd5.jpg

 

P_20170525_125731_1_p.jpg.50f8d712428fe985f0e53d5e8d4b1b61.jpg

 

P_20170525_125746_1_BF_p.jpg.64ee43fff0ea9339e9d208ce29d885ff.jpg

 

P_20170525_130318_1_p.jpg.26a715e9f0848ab6b3eab0279ce68aa9.jpg

 

P_20170525_130401_p.jpg.cabdb4fa24b537f8245b57b92201c960.jpg

 

Ovaj put kroz Makedoniju većim delom je zaista bio u jako lošem stanju.

Toliko izazova u jednom danu, stalno iznova do samog kraja.

Pre ovog putovanja u širokom luku sam zaobilazila sve što nije asfalt. Nekada mi treba i nekoliko minuta da sebe ubedim da moram da prođem recimo parče puta koje se renovira pa je asfalt skinut pa mora da se vozi po makadamu.

Međutim, danas je bilo toliko mnogo ovakvih deonica, neki delovi puta bili su čak sa krupnim kamenom, dosta rupa, mokri, klizavi i takvi da uopšte ne znaš šta te sledećeg trenutka, na sledećoj krivini čeka.

A nazad nemam kuda. Izabrala sam ovu rutu i njom ću proći najbolje što mogu. Potrudiću se da ostanem na točkovima ako to bude ikako moguće sa ovim motorom, njegovim  ćelavim gumama  i mojim umećem vožnje. A  ono je bukvalno ravno nuli  na ovakvom terenu i kiši.

Međutim motivacija da izazov ipak savladam je zaista moćno oružje.

Sasvim instiktivno već na prvoj ovakvoj deonici u momentu kada je trebalo da siđem sa asfalta setila sam se svega što mi je rečeno kako voziti i kočiti po rizli, makadamu i mokrom putu.

Bukvalno doslovce sam tako uradila i stvarno osećaj sigurnosti je značajno porastao.

Prikočila sam pre silaska, prebacila u prvu brzinu ili negde ostala u drugoj, pustila kvačilo, olabavila ruke sasvim da volan može nesmetano da se pomera kako ga podloga gura. Nisam kočila osim ako nije moralo (recimo zbog vozila ispred, ovde je bilo saobraćaja a zbog radova se napravio ponegde i zastoj), a i onda samo zadnjom kočnicom. Prednju nisam pipala ni pod razno. I to je funkcionisalo čitavog dana.  Samo je bila jedna situacija gde je prednji točak proklizao, izgleda preko nekog većeg kamena, ali srećom ipak nisam pala.

U Štipu grešim izlaz, pa umesto ka Velesu vozim fenomenalnim i dosta kvalitetnim asfaltom koji se vijugavo penje uzbrdo (nešto slično onom  od Budve ka Cetinju). Pravo je zadovoljstvo ovuda voziti.

Konačno nešto i za dušu što se same vožnje tiče. To je put od Štipa do Negotina koji dalje nastavlja preko Kavadaraca ka Prilepu.

Kako sam već dugo bila mokra i to je već postalo iritirajuće a bilo mi je i hladno stala sam na pumpi u Prilepu sa namerom da se presvučem. To je već u najavi bila komplikovana operacija jer nisam predvidela unapred ovakvu situaciju (a trebalo je) i nisam ostavila negde pri ruci presvlaku (po principu: ma ne treba mi, mogu ja da vozim i mokra, pa cele prošle sezone sam kisnula gde god sam krenula). Sada je trebalo skroz skinuti torbu sa sedišta, pronaći suvu garderobu (što se takođe pokazalo  kao ne baš tako jednostavno jer su i stvari u torbi većinom bile mokre), a onda sve to ponovo dobro pričvrstiti gurtnama  da je ne izgubim negde usput. I sve to na mokrom parkingu. Srećom kiša je prestajala, bar sam ja tako mislila. Ne znam da li znate koliko je teško skinuti sa sebe mokru odeću u ne tako komfornim uslovima (kao što je npr. uska kabina ženskog WC-a) i ponovo obući polusuvu na vlažnu kožu.  A preko toga mokre moto pantalone i potpuno natopljene čizme.

Bar privremeno sam se ugrejala.

Tome je dosta doprinela vruća kafa i kroasan koji sam pojela u restoranu pumpe.

Taman što sam malo povratila energiju posle deset minuta od napuštanja pumpe kiša je počela da pada takvom jačinom (a pogodite šta? Opet nisam obukla kišno odelo) , pa sam u rekordno kratkom vremenu ponovo bila skroz mokra. Ovaj put u totalu.

Haha, kakvo besmisleno maltretiranje oko presvlačenja i još besmislenije nepromišljeno neoblačenje šuškavca. Moj prijatelj će reći, baš neočekivano od mene…

Ali šta je tu je. Preostaje da do Ohrida vozim tako, jer i da hoću da se opet presvučem druge suve odeće nema. A ni neću jer više nemam ni snage ni vremena za to. Od Prilepa do Bitole je autoput ali ne mogu brzo da vozim, dosta pada, loše se vidi. Posle Bitole put je magistralni, malo se penje i spušta ali ne tako loš sve do Resena. A onda kroz mesta opet počinju jako loši delovi uništeni klizištima sa rupama, ispunjeni vodom pa je sporo i teško voziti. To obilaženje iznenadnih kratera na putu me baš dodatno izmorilo, mrak je već na pomolu a Ohrid nikako da se pojavi… A sve je kao tu, tu je odmah iza ćoška.

I onda kad sam već savladala krizu od umora, hladnoće i pomalo već i gladi (od polaska sam pojela samo par kroasana i grisina, ništa više), stižem u Ohrid.

I kiša prestaje.

Sve je već mnogo, mnogo bolje.

U Ohridu sam bila pre šest, sedam godina. U sećanju mi je ostao kao lep grad za odmor a ima i šta da se obiđe.

U planu je bilo samo da prenoćim pa ujutru da nastavim dalje. Ali kiša menja planove. A ni ja nigde ne žurim. Sama putujem, niko me ne čeka, niko mi ne broji kilometre a ni dane provedene u istom mestu tako da jedna ili dve noći u Ohridu ne menja stvari.

A time dobijam mogućnost da se odmorim, osušim stvari i obiđem ovaj lepi grad na jezeru.

Smeštaj nemam rezervisan, klasika. Vozim do jezera gde mi odmah prilaze ljudi koji izdaju apartmane.

Malo se cenkamo oko cene, mada ja to uopšte ne umem, ali ona koju su prvobitno tražili stvarno mi je bila visoka.

Brzo postižemo dogovor i čovek me prati do apartmana odmah par ulica od jezera a  vrlo blizu starog grada.

Apartman je u novoj zgradi, veoma moderan, opremljen  svim potrebnim za udoban boravak ( imala sam i fen za kosu i peglu sa daskom za peglanje, što se pokazalo veoma korisnim za sušenje garderobe).

Dobila sam i mesto u podzemnoj garaži  za motor, tako da sam nesmetano mogla da se opustim i ne razmišljam o njegovoj bezbednosti.

Dok sam se raspakivala još onako mokra i umorna, gazda je dopratio još jednog kolegu motociklistu koji dolazi iz Slovačke. I on je bio vidno umoran i takođe mokar kao i ja.

Upoznali smo se, malo popričali i mada smo bili smešteni vrata do vrata umor je učinio svoje tako da se kasnije nismo videli a on je ujutru produžio dalje za Grčku.

Uh kako je prijalo konačno skinuti sve one mokre stvari i otići pod vruć tuš. Osećaj koji vraća u život.

Ali ja sam odmah posle toga utonula u san.

Kratko sam se javila porodici gde sam i da je sve u redu. Drugog nikog nije ni bilo u opciji za ćaskanje.

Nikom od prijatelja nisam ni rekla da idem, nikom osim jednom.  A ni on više nije bio tu… Tako da na drugoj strani žice nije ni bilo nekoga sa kim bih mogla da razmenim neku rečenicu, nekoga koga bi zanimalo da čuje kako je protekla današnja vožnja, jesam li umorna, zadovoljna, muče li me neke dileme.

Ali taj oseća uopšte nije bio loš. Skoro da sam zaboravila kako je biti sam i svoj. Ima to svojih mana ali i prednosti. Nikome ne moraš da se pravdaš, ideš gde i kada želiš. Slobodan si i nezavistan. A ni podrška mi više nije potrebna. Možda se ne pripremim uvek detaljno za put, možda ponekad ili uvek lutam do cilja ali možda baš to čini putovanje zanimljivijim.  Jer kako bih onda otkrila one lepe stvari za koje nisam ni znala da  su tu odmah na dohvat ruke.

Sutradan spavam dugo, a onda odlazim u šetnju Ohridom.

 

P_20170526_123911_1_p.jpg.9796f508489e4651ebb91513f366da76.jpg

 

P_20170526_123821_1_p.jpg.e0a61617cccb3499963a62d42b4d4f6a.jpg

 

P_20170526_152840_p.jpg.4878219c67b922ad7a66ff2dd5abacff.jpg

 

P_20170526_154228_1_p.jpg.7b2ce425419c04aad655f7b3ff55fc69.jpg

 

Temperatura je iznenađujuće niska, nema ni 14 stepeni, za razliku od Beograda gde mi kažu da je jako vruće, čak preko 25 C.

Ali kiša je stala, osećam se odlično. Nisam se prehladila juče, a to je važno zbog daljeg nastavka putovanja. Dobro, ne baš tako odlično. Zapravo celo putovanje prati neko setno raspoloženje.

Kilometri, novi utisci i doživljaji to ne brišu, mada čine da se osećam ispunjeno i sa te strane zadovoljno i smireno.

 

Posle obilnog doručka (a jesam baš bila gladna), prošetala sam starim gradom, zatim se popela  uskim popločanim uličicama sa lepim kućicama i uređenim dvorištima  sa puno cveća do Crkve Sveti Kliment i Pantelejmon (još je u rekonstrukciji  ali prelepo za videti).

 

P_20170526_115941_p.jpg.4d4d4f1cacccc329c30897613a3cdb6f.jpg

 

P_20170526_120003_1_p.jpg.3a3240d8d55541608c2d110c888c1436.jpg

 

P_20170526_120905_1_p.jpg.e90e8b96b431d9944ff402a3af906c61.jpg

 

P_20170526_122317_1_p.jpg.5c5cf0322ecc0fbeadc78c486d8d8af0.jpg

 

P_20170526_122711_1_p.thumb.jpg.9c152839f46765c8598b179dcd829612.jpg

 

P_20170526_122944_p.jpg.4418958290c327a678e6d0f45d424e5d.jpg

 

P_20170526_123507_p.jpg.ea288611a9cd93bf82a6c9365af38732.jpg

 

P_20170526_134335_1_p.jpg.8e1fe8533622571fb067fa9bc05d70ad.jpg

 

Posle toga sam obišla Samuilovu tvrđavu do koje se dolazi popločanom stazom kroz šumu između visokih drvoreda. Mnogo mi se svidela.

Tu sam se dosta zadržala. Popela sam se na zidine odakle se sa vidikovaca pruža prekrasan pogled na Ohridsko jezero ali i na čitav grad i okolinu.

 

P_20170526_124833_1_p.thumb.jpg.29efd60b3a3ee12edb5fde6c57811f56.jpg

 

P_20170526_125521_1_p.jpg.feac9f8c11452e90e4a20ebd0361cf97.jpg

 

P_20170526_125313_1_p.jpg.7b1e5b3cb57f71b3b50ead64a728b920.jpg

 

P_20170526_125736_1_BF_p.jpg.8f4d2bb7d3ed474d2265859349033550.jpg

 

P_20170526_130136_1_p.jpg.2b6ccbd7c3edb1944231fa7bf556ebf7.jpg

 

P_20170526_131318_p.jpg.e0525afaa20caa649367604ecda8c781.jpg

 

P_20170526_130128_BF_p.jpg.8f21941a6c41989177b33eb6c7c2c302.jpg

 

P_20170526_131646_1_p.jpg.59cc7d74c7e914fa755fd31b8dd1b2ae.jpg

 

Posle sam se spustila do obale jezera i možda po meni najlepše crkve, Sveti Jovan Kaneo smeštene na steni, između plavo-zelene vode sa jedne i predivnog zelenila sa druge strane.

 

P_20170526_135839_p.jpg.93481196430b82f99f16d3b535ed1122.jpg

 

P_20170526_135605_1_p.jpg.260cd4f6213e24faa902215cd7d583ba.jpg

 

P_20170526_135816_1_p.thumb.jpg.da4792f80ff51ab70cbfe978ce77581b.jpg

 

P_20170526_140143_1_p.jpg.99c36395a6c6e829682a330e29b10341.jpg

 

P_20170526_140213_p.jpg.f01a7e9ac6fefbcc2c00bde65c186d01.jpg

 

P_20170526_140236_1_p.jpg.de929cef14769dcb2cd397a7311fe495.jpg

 

P_20170526_141353_p.jpg.301c1fb63437bb7c510dd09f0837cce8.jpg

 

P_20170526_141914_1_BF_p.thumb.jpg.49949a2108530a0fcb6ab7d6502ae77f.jpg

 

P_20170526_142837_1_p.jpg.d305dc509f548c974a44b16596b6827a.jpg

 

Da bi ugođaj bio potpun sela sam na terasu jednog kafića na obali, tu odmah nedaleko od crkve i u miru kakav samo može da se oseti na ovakvom mestu, popila kafu. Savršen trenutak.

 

P_20170526_142915_1_p.jpg.57b9090f2be6705f3658f68c8c7ae3e4.jpg

 

P_20170526_135545_1_p.jpg.46031a9c5d84b0879645da9f7e4e7dc4.jpg

 

Kasnije lagano šetam nazad do centra, ali ne idem u apartman. Još je rano. Produžavam levom obalom jezera gde su uređene staze za šetanje, dečji parkovi, parkovi za rekreaciju, uređene plaže za kupanje sa velikom ponudom zabave i sportova na vodi (sve je to još u pripremi, sezona tek treba da počne). Dugo hodam, htela sam do kraja staze. Ipak odustajem posle nekih sat, dva.Umorila sam se a treba se i vratiti nazad, pripremiti nešto za jelo a i osušiti i popakovati stvari.

 

P_20170526_155827_p.jpg.67a8d773a35a4ea663c009ffab60201c.jpg

 

P_20170526_160134_1_p.jpg.7baa1499570b4501e3c959ee1fa5d00f.jpg

 

P_20170526_162457_1_p.jpg.98db4045e29f0c522c998b9474ac4197.jpg

 

P_20170526_162812_p.jpg.c45dda816f28667e6c1f22e492569c51.jpg

 

P_20170526_162852_1_BF_p.jpg.0934ac1e9b153cea376bd664ad06330c.jpg

 

P_20170526_162348_1_p.jpg.8047923629b7317e289981e370c543bc.jpg

 

P_20170526_171031_1_p.jpg.a12aa4e84e1eda5f89b1da0fc78e1f0f.jpg

 

Večeru sam kupila u marketu a stvari sam sušila fenom i peglom jer ni približno nisu bile suve, naročito čizme i rukavice.

A onda pakovanje, pripremanje rute za sutra i završetak ovog lepog opuštajućeg dana uz tuširanje i šolju čaja pred spavanje.

 

Drugi dan Bansko Ohrid 25 05 2017.jpg

 

 

 

 

 

  • Podržavam 9

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • BJB Maxi Scooter Club, 1015 postova
  • Lokacija: Beograd, Rakovica, Skojevsko naselje
  • Motocikl: Yamaha Majesty 250

Prijatna jeza me hvata, maki, svaka čast.

Sent from my GT-I9300 using Tapatalk

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Četvrti dan:  27.05.2017

Albanija-Grčka-Albanija:  Ohrid-Sarande

 

Plava i zelena rapsodija

- Preko mora i planina, preko brda i dolina -

 

Polako popravljam prolazno vreme ustajanja i polaska.

Danas dan počinje kako treba.

Ustajem rano, odmorna. Napolju je vedro i suvo. Odličan početak.

Sve je kako treba, skoro sve. Stiže poruka od prijatelja, pita treba li mi pomoć oko ruta kroz Albaniju i Grčku.  To mi nije potrebno. Već znam kuda ću… Mislim da znam.

Možda bi mi u nekoj drugoj prilici značilo. Sada ne. Nije mi mnogo ni bitno kojim baš tačno putevima ću voziti, da li ću iz prve pronaći ono što mislim da tražim… Svakako ću na kraju dana negde stići, usput nešto videti i doživeti avanturu i uzbuđenje vožnje kroz nepoznato. A to je uvek dobitna kombinacija. Ne može da bude greške.

Sada bi mi možda više značila neka druga vrsta prijateljstva ali… Nije uvek sve onako kako bismo želeli.

Već sam dovoljno daleko i dovoljno svoja. Ono što me pokreće i inspiriše imam a to je isčekivanje onoga što će doneti današnja vožnja. Zadovoljstvo ne može da izostane.

Krećem malo pre devet. Za danas je planirano nekih trista pedeset kilometara vožnje od Ohrida do albanske granice, malo preko Albanije pa kroz severni planinski deo Grčke opet do Albanije sa idejom da spavam na obali Jonskog mora u gradu Sarande. Prošle godine sam u ovom lepom i mogu reći modernom primorskom gradu smeštenom  preko puta Krfa prenoćila i jako mi se svideo.

Grad koji raste i gradi se, sa mnogo novih savremenih objekata za smeštaj turista kojih stvarno ovde ima u velikom broju, naročito u sezoni. Prošle godine u avgustu mesecu sa mukom sam našla prenoćište od tolikih apartmana koji se izdaju. Sve je bio prebukirano.

Ulice su bile toliko zakrčene saobraćajem a šetalište ljudima da je to stvarno izgledalo neverovatno i meni  potpuno neočekivano. Podsetilo me na gužve u Budvi u jeku sezone.

Do granice sa Abanijom kod Svetog Nauma vozim pored jezera. Početak dana kakav se samo može poželeti. Divan pogled na jezero sa desne strane, zelena šuma sa leve i put koji blago krivuda tek toliko da te zagreje podižu adrenalin i raspoloženje. Ne svraćam u muzej na vodi – rekonstrukciju neolitskog ohridskog naselja koji svakako treba posetiti. Pre par godina sam to obišla, stvarno impresivno, sada nisam htela da se zadržavam. I Galičicu ostavljam za drugi put.

Do granice brzo stižem, možda čak i brže nego što sam mislila.

 

P_20170527_101009_1_BF_p.jpg.4b33e241ad73180b02371333684550af.jpg

 

P_20170527_101050_p.jpg.976dc723169ddfc0983375c0ca05726e.jpg

 

Vožnja uz jezero stvarno relaksira. Mislim se, šteta što je tako hladno a baš bih se bućnula. Na graničnim prelazima gotovo uvek nailazim na simpatije carinika, valjda zato što sam žensko i vozim sama. Na ovom prelazu carinik sa oduševljenjem zapaža da smo rođeni istog datuma iste godine i otvara priču o tome gde ko živi, kuda putujem, zašto sama, dok automobili iza strpljivo čekaju da stignu na red.

Probala sam od njega (to je bio makedonski carinik) da dobijem informaciju da li je put preko Korche kroz Albaniju ceo asfaltiran. To je bila jedna opcija za vožnju, da idem samo kroz Albaniju do Sarande (odnosno jedan manji deo bi prošao kroz Grčku) ali nisam bila sigurna kakav je kvalitet ovog puta.

U jednom putopisu je pisalo da je deo ovog puta neasfaltiran, u jako lošem stanju i da je prihvatljiv jedino za endure motore, mada to je bilo pre šest godina. Možda je do danas obnovljen ali to nisam uspela da saznam (carinik nije znao) a ja se ipak nisam usudila tuda da krenem. Posle onakvih puteva kroz Makedoniju nije mi se opet vozilo po rupama i makadamu a naročito ne preko planine.

Mada sledeći put ako budem u blizini tuda ću ići. Izgleda da je priroda fenomenalna a to je ono zbog čega uopšte vozim ovim raznim putevima i putićima, a može se proći motorom, pa proći ću i ja.

Ovaj put odlučujem se za sigurnu varijantu. Idem od Pogradeca sa donje strane ispod Prespanskog jezera do Bilishta (granični prelaz iz Albanije u Grčku). Put je dobar, jednim delom čak izuzetno kvalitetan, širok magistralni. Naravno, kao što je to na ovom putovanju postalo tradicija bar jednom pogrešno skrećem, pa vozim možda malo duže, kroz neka sela u ravnici u podnožju između planina. Ali to me ne uznemirava, znam da idem u dobrom pravcu. Koji kilometar gore-dole, neko albansko selo više ili manje nije strašno. Čak sam otkrila da me to dodatno raduje.

Na ulasku u Grčku je gužva, ima i autobusa ali i onih koji peške prelaze ovaj granični prelaz. Ima i migranata. Redovi su na punktovima. Odlučujem da ne obilazim nego da sačekam u koloni. Već je otoplilo i nije baš prijatno sedeti na suncu u punoj opremi. Srećom, nisam čekala previše dugo. Ulazim u Grčku i vozim ka Kastoriji. Kakva drastična razlika u kvalitetu puteva. Uživam dok vozim ovom deonicom, naročito od uključenja na put Florina - Kastorija. Odličan magistralni put za brzu vožnju, zelenilo okolo, reka sa leve strane. Fantastično. Na jednom uređenom odmorištu stajem da doručkujem. Ogladni se od vožnje i uzbuđenja, posebno ako je već podne. Sendviče sam napravila jutros u apartmanu. U daljini čijem neku zvonjavu ali ne vidim šta je i ne mogu da povežem odakle dolazi. Podseća na zvuk crkvenih zvona ali nije to. Kasnije na jednom drugom putu kroz Grčku shvatila sam od čega potiče taj zvuk. Od stotine zvončića koje koze u stadu nose oko vrata.

Tu se dogodio jedan zanimljiv događaj. U početku sam bila sama na parking a onda je stao jedan ogroman kamion sa prikolicom sa AL tablicama. Vozač je bio mali  zdepasti, stariji čovek pedesetih godina. Prišao mi je odmah čim me video da sedim na zidiću i jedem. Pitao me na albanskom da li govorim turski.  Zašto, nemam pojma. Valjda je on znao taj jezik. Videlo se da sam mu jako interesantna.

Kako nismo govorili ni jedan zajednički jezik osim onog rukama i znakovima nekako sam ga razumela da ga zanima ima li još nekoga ili sam sama. Čovek je delovao iskreno i dobrodušno a i ja nekako nemam strah gde god da idem pa sam mu rekla istinu.

To ga je još više razdragalo, mahao je nešto rukama i pričao ali nisam shvatila šta želi da mi kaže.

Onda je otišao do kamiona, izvadio dve stoličice i stočić na rasklapanje i pozvao me da sednem sa njim. Izvadio je i neku torbu za piknik ali već je bilo vreme da krenem. Pozdravila sam se, zahvalila i nastavila dalje. Ovaj pomalo neobičan susret me je ispunio toplinom i potvrdio moje uverenje da su ljudi u suštini dobronamerni. Ma gde da kreneš, sam ili u društvu uvek ćeš naići na one koji vole putnike i iskreno im se obraduju. I nije važno odakle smo, kog pola, vere ili nacionalnosti, ta ljudska solidarnost i potreba da te upozna, popriča uvek i svuda postoji. To je ono što otvara mogućnosti i širi horizonte, čovek i njegova priroda.  A ona je u suštini dobra, otvorena i prijateljska.

Stižem u Kastoriju. Nisam planirala tu da se zadržavam duže, tek koliko je dovoljno malo da pogledam grad, jezero, napravim neku slikici i kratak predah.

 

P_20170527_140925_p.jpg.41fa78a2591f623601faf45aa7893fc3.jpg

 

P_20170527_141001_1_p.jpg.facab8e17b14bd99f9ae82ddb1ba328c.jpg

 

P_20170527_141034_p.jpg.de804789de64a2355061dfbf5026acbe.jpg

 

P_20170527_141120_1_p.jpg.afd0878b36758e3cf9ca54f28ef760ee.jpg

 

P_20170527_141138_1_BF_p.jpg.65929f1ebc2d99b9bc237ad047a590de.jpg

 

P_20170527_141216_1_p.jpg.8ee62fa8b4041986e33bef5dce6ffa80.jpg

 

P_20170527_141316_p.jpg.d0b0bf60dab2393e6eedce28fddb468f.jpg

 

P_20170527_141352_1_p.jpg.3050792f03ded85735968275c32504c7.jpg

 

P_20170527_141509_1_p.jpg.875091f6dfaffe427671c11c98550475.jpg

 

P_20170527_134947_1_BF_p.jpg.f93de0c3b28c5d5aec639aa14344c8f4.jpg

 

Verujem da u okolini ima još mnogo toga da se vidi ali to ostaje za neki drugi put.

Na ovom putovanju samo dotičem neka mesta i skrivene bisere prirode tek da se uverim da postoje, čak ne ni previše daleko od nas. A vratiću se opet jednom… Uvek se vraćam, da zavirim u svaki skriveni  kutak do koga mogu da stignem, da osetim i doživim njegov duh, da zatvorim krug…

Od Kastorije vozim starim putem kroz planinski severozapadni deo Grčke, putem nama manje poznatim ali mnogo lepšim i za vožnju i za uživanje, od autoputa koji spaja recimo Solun sa Jonskim morem.

Za ovaj put sam pre dve godine čula na zimskim večerima putovanja od Spredraga koji ovaj i još mnoge druge alternativne putiće kroz Grčku dobro poznaje. Vrlo verovatno da nisam baš potpuno istim putem išla ali tu je negde.

Ovo je za mene bio jedan potpuno novi pogled na Grčku. Kada idemo na more to je najčešće  autoputem kroz neku ravnicu sa zemljom okolo ili eventualno žutom od sunca sprženom travom. Ništa inspirativno ni privlačno. To je bila moja slika o kopnenom delu Grčke do sada.

Nisam ni znala koliko planina i zelenila Grčka ima. Zapravo ne znam ni sada jer sam samo prošla jednim malim delićem ali dovoljno da me oduševi i zainteresuje da potražim i ostala takva mesta za neke buduće vožnje. Mogu samo da zamislim šta može da se vidi i doživi u ovakvim predelima van asfalta.

Ovaj put kroz severni deo Grčke ide praktično paralelno sa albanskom granicom i celom dužinom se penje i spušta po obroncima planine. Nisam sasvim sigurna da li su to obronci Pinda ili neke druge planine ali bez obzira koja je vozićete kroz prirodu izuzetne lepote koja vas sigurno neće ostaviti ravnodušnim. Mene svakako nije. Put je sasvim sasvim solidnog kvaliteta, pruža mogućnost za dobru vožnju po krivinama, neopterećen je saobraćajem, okružen šumom a dobrim delom prolazi pored reka koje neko vreme teku sa njegove desne a kasnije prelaze na levu stranu.

 

P_20170527_151126_1_p.jpg.8c0f5741ecd6e49edf8e6ac4785f40d5.jpg

 

P_20170527_151144_1_p.jpg.cc84bc34485e710928051479311d3212.jpg

 

P_20170527_152728_1_p.jpg.11ae927f893efe2f42c1d6484aa3fb6f.jpg

 

P_20170527_152745_1_p.jpg.ff78bcfbe91fba28a73c3ab22a299c71.jpg

 

P_20170527_152750_1_p.jpg.457898dd074c243a3add9a352be1b32a.jpg

 

Ovde se izgleda koze dosta gaje.

Na nekoliko mesta sam naišla na stada koja idu po putu tako da na to jedino možda treba obratiti pažnju. Ali koze zvone kao orgulje pa ne može čovek da ih ne čuje a predivne su za videti. Na par mesta je bilo malih odrona, ali to je zaista zanemarljivo u odnosu na puteve u Makedoniji.

Na jednom od prevoja gde ima baš pravih ozbiljnih serpentina koje ništa ne zaostaju ako čak nisu i lepše od onih u Rumuniji pisala je visina, 1500 m. Jako, jako lepo. A kada sam birala puteve nisam imala pojma da ću najvećim delom voziti preko planina. Tako da je ovo bio pravi dobitak.

 

P_20170527_153725_1_p.jpg.0094b5e62952da13c65bf8adab24417c.jpg

 

P_20170527_153733_1_p.jpg.3474bc4b609c0e5ec6b803ae17cdb3a2.jpg

 

P_20170527_153754_p.jpg.450d688796b11b01b02c1e3d0024ef63.jpg

 

P_20170527_153809_1_p.jpg.0df5c6173c8b7a9bde1d3e0975459dee.jpg

 

P_20170527_153908_1_BF_p.jpg.f40b3233d66ed9c576f20495e231afdc.jpg

 

P_20170527_154607_p.jpg.189fb42750eb0f779bd94b64ff5e9233.jpg

 

P_20170527_162655_p.jpg.695211fc845e87c50dade306bf4987df.jpg

 

P_20170527_162713_1_BF_p.jpg.a795219e90b95655a863a90acfb4778a.jpg

 

P_20170527_165442_1_p.jpg.ed0b49bd995687eba2d0d6cfa1be67fe.jpg

 

P_20170527_165513_1_p.jpg.fe726c90a5d1ad448d7f8e8cbfb0ef4b.jpg

 

P_20170527_170550_1_p.jpg.d94f16cb023ad5ce3f8e297a60aea484.jpg

 

Po ovim putevima se ne vozi brzo ali mi je i pored toga prolazno vreme dobro. Svakako ću do Sarande stići po danu što je i bilo u planu jutros kada sam krenula.

U Grčkoj je toplo, čak i preko planina znatno toplije nego na Ohridu.

Od Kastorije vozim do mesta Kalpaki preko Konitse gde se put grana, levo za Ionanninu a desno za granični prelaz sa Albanijom Kakavia. Ja idem za Kakaviu. Ali opet grešim negde… I završavam u nekim pograničnim grčkim selima gde niko ne zna engleski pa ne možemo tako lako da se sporazumemo. Jedan meštanin mi nekako rukama i gestikulacijom mršteći se objašnjava da sam skroz zalutala i da do tog prelaza moram nekim seoskim makadamskim putem koji nije baš dobar. Uh pa zar opet, mislim se, makadam ni danas ne može da me zaobiđe.

Ali srećom grešim tražeći put koji mi je čovek objasnio i umesto toga penjem se opet na neku planinu. Pošto ne znam kakav je ovaj granični prelaz, pomislila sam da je možda to neki mali prelaz preko planine i ko zna ima li uopšte asfaltnog puta. Ali sada nema povratka odatle, kakav god da je preći ću ga tu.

Na moje veliko iznenađenje i radost na kraju sam lutajući preko te neke pogranične planine izašla na fenomenelan, širok magistralni put koji me je doveo do više nego pristojnog graničnog prelaza Kakavia.

Uh, baš sam se obradovala. Nije mi se ni malo sviđala ideja da eventualno zaglavim na  planini po mraku tražeći kako da uđem u Albaniju.

Od granice do Sarande ima još 55 km.  U početku se i ovde put penje uzbrdo uskim i oštrim serpentinama ograđenim betonskim graničnicima koji podsećaju na velike žardinjere. Priroda je drugačija nego u Grčkoj, nema toliko zelenila ali su brda veoma neobična. Izgledaju kao kifle naslagane jedna pored druge posute nekim gustim žutim cvećem. Ispod zlatnih zraka sunca koje već zalazi ovo deluje nestvarno.

Serpentine i žardinjere nisam slikala, nije imalo gde da se stane ali zato kiflasta žuta brda jesam.

 

P_20170527_182144_1_p.jpg.d5273c69e2a2315b0c6a20b867bc1bf9.jpg

 

P_20170527_182845_1_p.jpg.43227007f45f693600fd8e64b06fc142.jpg

 

P_20170527_182901_p.jpg.60d973b0e523ceb6fbb848f01f7dbaab.jpg

 

P_20170527_183018_1_p.jpg.8346853b8c9f97d16f7d31d9c3dbf464.jpg

 

P_20170527_183100_1_p.jpg.621f5e8a3b77d9fcda6dbef3c4aa5307.jpg

 

P_20170527_183121_p.jpg.b57bffcd40dfaa88f6f9be404055da32.jpg

 

Posle ovog prevoja  put silazi u ravnicu i do Sarande se relativno brzo stiže.

Prilaz ovom gradu je stvarno užasno neuređen i vrlo nepristupačan. Opet neko brdo sa kraterima na putu, isto kao prošle godine. Ništa nisu uradili da to poprave.

Neposredno pre uspona na to brdo, dva kilometra ispred Sarande na jednom uvučenom kružnom toku ja kasno shvatam da znak nije za skretanje levo nego levo oko kružnog toka. Ne shvatajući grešku ulazim u kružni tok u suprotnom smeru. Ali to je bio samo trenutak, brzo se ispravljam i produžavam smerom koji treba. Ali kasno, na drugoj strani stoji policajac i maše da stanem. Auh kakav peh, razmišljam, šta li će sada biti. Ja stajem i objašnjavam da nisam videla pre nego što su išta pitali. Da li zato što sam stranac ili još i žensko uglavnom oni me puštaju dalje. Čak sam ih i pitala koliko ima do Sarande mada sam znala da je odmah tu na brdu i oni su ljubazno odgovorili. Dobro je prošlo… Ali kakva greška, mogla je dosta da košta. Možda u nekoj drugoj zemlji i bi.

Sunce još nije sasvim zašlo a stižem u Sarande. Baš sam se popravila!

 

P_20170527_193128_1_p.jpg.4ad1eded22e47b5a2b1c76a1d8023ab1.jpg

 

Usput sam na Booking-u videla neki jeftin smeštaj koji mi se učinio ok pa sam krenula da ga potražim. Ali to nije išlo baš kako sam planirala pa sam odlučila da opet zatražim pomoć od policajca. U Albaniji ih ima na svakom koraku. Na žalost to nije baš mnogo doprinelo saobraćajnoj kulturi. Tamo se slabo poštuju saobraćajni propisi. Svi voze, skreću i pretiču po svojoj želji, nekada potpuno neočekivano i to ispred očiju policajaca sasvim nesmetano.

A izgleda da su svi policajci pa mogu reći i svi Albanci sa kojima sam imala prilike da razgovaram izuzetno ljubazni prema strancima. Pošto ni sam nije znao gde se apartman koji sam tražila nalazi on je pozvao telefonom da se raspita a onda me na svom motoru otpratio do ispred ulaza. Zaista ljubazno.

Smeštaj je bio sasvim pristojan sa ograđenim dvorištem iza kuće za motor što mi je bilo najvažnije.

I lokacija je bila dobra, samo par ulica od mora i šetališta.

Raspakujem se, gazda me zove na kafu i sok da se osvežim, kuća časti. U prizemlju objekta je kafić sa baštom.

Raspituje se za motor i putovanje, veoma je srdačan. I njemu sam simpatična, želi što bolje da me ugosti. Soba je velika, sa tri kreveta iako ja koristim samo jedan, sa velikim kupatilom i terasom. Ima i internet.

Javljam prijatelju da sam stigla mada više nisam sigurna da li to njega uopšte zanima.

Još je rano, presvlačim se i idem u šetnju do obale.

Prošle godine je bila strašna gužva, milion turista sa svih strana, ulice zakrčene automobilima. Ali bio je avgust mesec.

Sada je kraj maja, ima ljudi ali ne preterano. Šetalište je uređeno, restorani otvoreni i nisu prazni. Svuda svira muzika. Prijatno je.

More se blago talasa, pravi penu na plaži.

 

P_20170527_210014_1_p.jpg.9c2fa43b15a214a0159d2d7d9f9deebc.jpg

 

Prolazim pored male marine. Uvek volim da vidim te čamce i brodiće usidrene a spremne svakog trenutka da isplove. Volim i more i mesečev odsjaj na vodi. Sve to imam ovde ove večeri.

 

P_20170527_210741_1_p.jpg.e4ba1b14360d13f4457d6ebc3c872470.jpg

 

Volim i miris mora, i šum talasa. Sve je to tu ali nekako daleko, kroz maglu... Možda zbog umora a možda i zbog emotivne praznine… Ko zna.

Šetam od kraja na kraj uz obalu. Usput sam svratila do prodavnice i kupila nešto za jelo a i sladoled. Volim i sladoled. Nekada tako mala sitnica može da pruži veliko zadovoljstvo.

 

P_20170527_211028_1_p.jpg.25a6dca86df3195ea2c4ec2d207520c3.jpg

 

Sedim posle na klupi i gledam u more. Preko puta je Krf, nazire se u mraku. Razmišljam, volela bih da sam sada srećna. I jesam srećna ali ne onako kako bih mogla da budem, sada ovog trenutka baš na toj obali mora.

 

P_20170527_211047_1_BF_p.jpg.148097b0b3122af8c367a1993c0844a5.jpg

 

Posle odlazim u sobu. Još je rano. Imam dovoljno vremena da se istuširam, malo pogledam internet i naspavam za sutrašnji dan. Sutra vozim duž albanske obale. I prošle godine sam vozila tuda ali Yamahu.

Jako mi se svidelo i htela sam to opet da ponovim sada boljim motorom i boljom vožnjom.

Znači rano ustajanje, nema razvlačenja kod pakovanja i pokret što ranije. Treba preći 400 i nešto km kroz Albaniju, uživati uz obalu i po krivinama, preživeti gužve i radove po gradovima i stići na kraju dana do Crne Gore a to za mene znači praktično do kuće.

 

5946dd4adf39b_etvrtidanOhrid-Sarande(krozGRiAL)27_05_2017.thumb.jpg.e40df1cdfb733117e2d8e3395910482a.jpg

  • Podržavam 5

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Peti dan: 28.05.2017

Albanija-Crna Gora:  Sarande – Ulcinj

 

Rapsodija u plavom  

- Krivo je more -

 

Kako dani odmiču sve više ulazim u rutinu pakovanja.

Najviše volim kada sve od jutra krene kako treba. Nebo je čisto, sunce već sija. Biće ovo topao dan. Ali ne smeta. Mnogo je bolje od kiše.

Danas sam možda najranije ustala. Brzo se spremam. Motor sluša, pali iz prve kao zmaj. I njemu prija mediteranska klima. Pozdravljam se sa srdačnim domaćinima. Sada je tu gazdina majka koja takođe kao i njen sin pokazuje velike simpatije prema meni. Pakuje mi hladnu vodu pošto kafu nisam htela da pijem da ne gubim vreme i želi mi srećan put. Izlazim poznatim putem iz Sarande ali pre toga stajem da slikam panoramu grada i Krf preko puta.

 

P_20170528_091634_p.jpg.860f1cfae3d9c3b46c2ce147e04d707b.jpg

 

P_20170528_091659_BF_p.jpg.cc015946876725131e09c851a796ef26.jpg

 

P_20170528_091829_1_p.jpg.4ae2347aff53885b7b17a687c79d1b8d.jpg

 

Od Sarande do Vlore je najlepši deo puta, onaj zbog koga mnogi motociklisti iz raznih zemalja dolaze u Albaniju.  Put ide pored obale, penje se visoko uz liticu i pruža nezaboravan doživljaj vožnje po krivinama sa fantastičnim pogledom na kristalno čisto tirkizno more .

 

P_20170528_094621_1_p.jpg.335d111b7f7093716ec6bdb049a1ec72.jpg

 

P_20170528_094702_1_BF_p.jpg.8f8515d50b3d7f42597fec575cb3869f.jpg

 

P_20170528_094754_1_p.jpg.4e888f89cf81b4cde2a87b6b945095cb.jpg

 

P_20170528_102747_1_p.jpg.56d14a33a1c0e64a21f2c15c7c9692d4.jpg

Bunker

 

P_20170528_102903_1_p.jpg.b13eba7760f42bb4412ce07b4f606c7d.jpg

 

P_20170528_103655_1_BF_p.jpg.f6d79baf1422598efa964985c56deef3.jpg

 

P_20170528_103750_1_p.jpg.19f3c67fdd2f959150c3c48606b08ea1.jpg

 

P_20170528_104229_1_p.jpg.e5da7118497dad8c1978af24cf30b308.jpg

 

P_20170528_104245_1_p.jpg.fd35d94c79847f093b455ceba5a26b87.jpg

 

P_20170528_104304_p.jpg.d0591cbfd86772a1bd14191f3c21d67d.jpg

Bukner u kaktusu

 

P_20170528_104329_1_p.jpg.6e94a60c32b6877514e11e9e8bd62f4e.jpg

 

P_20170528_104437_p.jpg.d928c0f01271e64d016881262d867a4d.jpg

 

P_20170528_104922_p.jpg.d3c9bc2a8fe32f57aa93c4aa39cc8d5a.jpg

 

P_20170528_105510_1_p.jpg.7fc23459fb0c35203af7a2b1f41d78b3.jpg

Prelepe plaže i tirkizno plavo more

P_20170528_113235_1_p.jpg.457fe67cd060a3782876a301a8a81235.jpg

 

Put između Sarande i Vlore ide preko planine Ćika visoke 2044m, ali sam put se praktično sa 0 metara nadmorske visine penje na preko hiljadu metara uskim, oštrim serpentinama vrlo često pod nagibom. A sve vreme puca pogled na more, Krf ostaje negde iza a u daljini se čak nazire italijanska obala. U gustoj borovoj šumi ispod sivih strmih planina ima mnoštvo restorana i kafana sa čijih terasa putnik može da uživa u prelepom pogledu na obalu i plavo more sa jedne i strme vijugave serpentine sa druge strane.

Stvarno fascinantno. Putnik ne može a da ne zastane i ne divi se ovoj surovoj lepoti koju je stvorila priroda a čovek probio puteve koji su se potpuno utopili u prirodnu konfiguraciju terena. Ovako oštre krivine, serpentine i nagibi su jedinstveni na Balkanu. Sliku upotpunjuju čobani sa velikim stadima koza na koje ćete naići sigurno više puta.

Ovo je najlepši deo obale Albanije, predeli izuzetne lepote sa planinama koje se dižu direktno iz mora.

 

P_20170528_115736_1_p.jpg.9d8ade4c4547a70ecaed3ae1e4829943.jpg

 

P_20170528_115753_p.jpg.9889d18e81a1f96ba08f5c10ba7eae96.jpg

 

P_20170528_115823_1_p.jpg.f94eee09beba87652367545dbc381172.jpg

 

P_20170528_120414_1_p.jpg.abd2708f759a7023e48bf5d17ef7dbce.jpg

 

P_20170528_120432_1_BF_p.jpg.de540a708b2c3dc776abb77327cb7c8b.jpg

 

P_20170528_121402_1_p.jpg.6d0d3cea1574323e039d0fa5be957dbf.jpg

 

P_20170528_121409_1_p.jpg.85eb18f363a520c06f597597922c5272.jpg

 

Od najviše tačke do koje se put penje počinje spuštanje ka najvećem nacionalnom parku u Albaniji  Ljogara. Odatle Jonsko more prestaje i počinje Jadransko. Park je dobio ime po istoimenom prevoju koji se nalazi na 1000 m  nadmorske visine i proteže se putem koji vodi od Valone ka jugu Albanije. Park Ljogara je proglašen 1966. godine za zaštićeno područje koje obuhvata oko 810 hektara prirodnih lepota planinske i morske klime.

Do Valone ima 40 km.  Valona je veliki grad koji se užurbano gradi i razvija i druga luka po veličini u Albaniji. To je ujedno grad koji je najbliži italijanskoj obali čiji se uticaj uveliko oseća. Drugi jezik pored maternjeg nije engleski nego italijanski. Ali to je slučaj u čitavoj Albaniji, bar u ovom priobalnom delu kojim sam celom dužinom prošla.

Prolazak kroz gradove mi nije omiljen deo putovanja. Prosto ne volim saobraćajne gužve, loša mi je orjentacija i teško nalazim izlaz, a poseban razlog je je i to što se sporo vozi, kreni-stani i previše je vruće.

Od Vlore do Fjera je trebalo da vozim autoputem. Međutim i onda kada se odlučim za autoput jer drugog nema (bar tako su mi rekli prošle godine a tada sam baš tražila neku alternative) , desi se da savim slučajno zamislite zalutam i narednih 35 kom vozim po tako lošem putu sa kraterima koje je bilo nemoguće zaobići tako da sam mislila da će mi otpasti točkovi. Na momente mi je stvarno bilo žao Honde šta je sve morala da preživi. I taman kad sam mislila da je gotovo nailazim na kraj puta. Nema dalje osim preko nekog oronulog mostića čija se ograda odavno obrušila u reku. Nemoguće da je to most za automobile pomislim i skrenem levo gde je jedino bilo moguće.

Vozila sam po nekoj ravnici možda čitavih 20 km dok mi nije postalo sumljivo kako to da nema kuća a ni grada na vidiku. Ipak Fjer bi već trebalo da bude blizu. Objašnjenje je bilo jednostavno, vozila sam skroz u suprotnom smeru. Pravi put je bio baš preko onog mostića koji izgleda kao iz nekog ratnog filma.

Nemojte da se prevarite pa da kojim slučajem pođete ovim umesto autoputem.

Verujte mi pokajaćete se.

Na kraju nekako stižem u Fjer. A tamo radovi na putu pa je saobraćaj preusmeren a to znači ja opet lutam tražeći izlaz. Da li od vrućine ili sam se opametila (što je manje verovatno), ovde odmah pitam na pumpi kuda dalje pa tako skraćujem vreme pronalaženja izlaza.

Ostatak puta kroz Albaniju do Skadra nije tako atraktivan ni za vožnju a ni uživanje. Vozi se autoputem u pravcu Tirane do Drača. Odatle se odvaja levo put za Skadar a za Tiranu autoput nastavlja pravo. Ovog puta za razliku od prošle godine uopšte nema gužve, mnogo brže se vozi tako da sam uspela da nadoknadim vreme izgubljeno u lutanju oko Fjera. Još je uveliko dan. Stvarno sam sve bolja i bolja, značajno popravljam prolazno vreme i to me baš raduje. Ali već sam umorna od vrućine i ne tako lake vožnje po uskim serpentinama u prvom delu dana. A ni pređena kilometraža nije baš zanemarljiva po putevima takve konfiguracije. Malo se zadržavam na izlasku iz Skadra da napravim neku slikicu i još jednom pogedam iza sebe. Još malo pa završavam veće poglavlje ovog putovanja. Još malo pa ulazim u Crnu Goru a to praktično za mene znači da se vraćam kući.

 

P_20170528_185652_1_p.jpg.14223a5d4dc914fab7e050377bdfe0f8.jpg

 

P_20170528_185836_1_BF_p.jpg.d697d13bfbec5a7f8f206712c7d95b52.jpg

 

I zaista. Kada mi je crnogorski carinik vratio pasoš pre toga me pustivši preko reda i to u onom delu za pasošku kontrolu pešaka, kada sam okrenula ključ i odmakla par metara od granice preplavio me osećaj ogromne sreće. Vratila sam se kući (jer ovo jeste moja druga kuća). Iza mene su stotine kilometara vožnje po raznim putevima, konfiguracijama terena, vremenskim uslovima. Puno utisaka, puno izazova. Ali na kraju kada se sve sumira ovo je jedno izuzetno uspešno putovanje. Motor me ni jednog trenutka nije izneverio. Može se pre reći da sam ja njega ponegde lošim izborom puteva i nedovoljnom informisanošću. Putovanje nije još gotovo, ali onaj njegov duži, neizvesniji i teži deo jeste. Što ne znači da u danima i kilometrima koji predstoje neće biti lepih iznenađenja. Naprotiv. Tek dolazi po meni možda i najlepši deo ovog putovanja a tu je blizu čak ne ni u nekoj dalekoj tuđoj zemlji.

Oduvek je važilo pravilo ali ga retko slušamo. Najlepše stvari su tu pored nas, uopšte ne moramo da idemo daleko da bi ih pronašli.

Čim sam ušla u Crnu Goru više nisam nigde žurila a nisam ni oko čega brinula. Rešila sam da ostanem u Ulcinju tu noć. Mnogo davno sam bila u ovom gradu. Eto sada sam poželela baš tu da se zadržim dan, možda dva. Sutra da odem na veliku plažu, da ležim na vrućem pesku i okupam bar noge u moru ako voda bude hladna.

Obožavam dugačke peščane plaže. Da, ostajem u Ulcinju… Naspavaću se, odmoriću se… Kupaću se jer voda uopšte nije bila hladna, sunčaću se satima na divnom sitnom pesku bez suncobrana i izgoreću skroz (jer uvek zaspim na pesku).

 

P_20170529_130045_p.jpg.6c7313140f23e89785118537100a40b3.jpg

 

P_20170529_130713_1_p.jpg.c3eb3b1b8cc51918b0e75950dfec3158.jpg

 

P_20170529_151122_p.jpg.60a086059dce5d517a66aa47e735f249.jpg

 

P_20170530_181910_1_p.jpg.88eeecb903c2fb1849ad87cd84509b43.jpg

 

P_20170530_175825_1_BF_p.thumb.jpg.eec79f22bb8df4f7c47e3efa906c7b89.jpg

 

P_20170530_181621_1_p.jpg.77ddd58a6e24f770420aabc9dcb9316b.jpg

 

P_20170530_182108_p.jpg.7e3cc647ce7298ac61e02a4e62aa9bbc.jpg

 

P_20170530_181805_1_BF_p.jpg.150e94c705b69d5485f26222b52e1ca1.jpg

 

P_20170530_180746_1_p.jpg.81a2bf42138de7d48c86444950c84139.jpg

 

P_20170530_182452_1_p.jpg.e8affd0ea3c9562592ec62b2e83206f0.jpg

 

P_20170530_182809_1_BF_p.thumb.jpg.f3ad75df523e575241db079175f40168.jpg

 

Uveče ću prošetati do starog grada koji će ostaviti na mene prijatan utisak. Uopšte, ušuškana u apartmanima (pronašla sam jeftin a predivan smeštaj preko Booking-a, sa velikim dvorištem lepo održavanim, garažom za motor i velikom terasom ispred sobe koju sam sama koristila jer sam i bila jedini gost), skroz sam se opustila. Na red je došao zasluženi odmor. Dva dana potpune relaksacije i uživanja. Ali opuštanje donosi i nemir. Sećanja lako isplivaju na površinu i pokrenu lavinu osećanja. A onda si u zamci, pritisnut između onoga što želiš i onoga što imaš, odnosno nemaš.

 

5946e31b1bbab_PetidanSarande-Ulcinj.thumb.jpg.60db024525eaecbf78b1324c3452e250.jpg

 

U sredu napuštam Ulcinj i idem u selo.

Lagano, bez žurbe kroz tunel Sozina, preko Podgorice (tu svraćam da se opskrbim namirnicama za par dana), kroz kanjon Morače preko mosta na Pjenavcu stižem u moja Močila. Ovaj put preko dana što je retkost.

 

P_20170531_153707_p.jpg.ca05de715c695ff94ec194772af638e1.jpg

 

P_20170531_153924_1_BF_p.jpg.0002e843a81afaa9a10d9e6c85ad4892.jpg

 

P_20170531_153908_p.thumb.jpg.1ecb65d8d30c15465b7fcefd2e80e64e.jpg

 

Koliko su lepa moja Močila neću vam opet pričati. Već ste čitali gotovo u svakom od mojih prethodnih putopisa. Koliko mi boravak tamo znači, neću ni o tome, znate i to. Koliko sam srećna tamo, koliko ispunjena... I to sam vam pričala.

Ovde ću samo dodati da mi se rođaci zbog sve češćih dolazaka raduju. Vole me zbog toga.

 

P_20170601_154437_1_p.jpg.5881728692b5b38d00a1b08f3376973e.jpg

 

P_20170601_135305_1_p.jpg.084cc9f4b919cde6d3ff1982c8e8850c.jpg

 

P_20170531_200440_p.thumb.jpg.35e61c8d3279f460ed98844afd23d629.jpg

 

P_20170602_140045.jpg.13dc7d6b9d79839c0205a698aa3ed828.jpg

Sjenokose ( oko 1000 m nadmorske visine),  Izvor Jelostak

 

P_20170602_140852.jpg.3a69e2e213e579145c65ea113bb8d388.jpg

Sjenokose, početak puta za Maganik ( idealno za vožnju van asfalta za motore i vozače koji to mogu)

 

P_20170602_141025.jpg.6ec45e0d8334d1f98e8319acd924ca08.jpg

 

P_20170602_141830.jpg.5385882f6eb7f3b5cec6830b8d8a2ff4.jpg

Sjenokose, napuštena koliba

 

P_20170602_144347.jpg.fe87f53e8e37fa5cc1854e2a58937b33.jpg

 

P_20170602_184926_1_BF_p.jpg.a35f5e86f80036734afe4b778b80bc13.jpg

 

P_20170603_113303_1_p.jpg.496ee8e09f63f8b234525efba51dc1a9.jpg

Još jedan put za off ( ozbiljno razmišljam da promenim motor :) )

 

Gotovo svi rođeni tamo su otišli negde, kuće su prazne, ruše se. A ja se iz grada vraćam sve češće…

Sve više me srce vuče ka ovom napuštenom parčetu zemlje koje moj prijatelj zove pustinja, vuče me da mu se vratim i ostanem. Ostanem tu, negde i nigde, tu gde je vreme stalo. Nema trke za prestižom, nema velikih očekivanja pa nema ni velikih razočarenja. Znaš gde si, znaš ko si, znaš s kim si. Svoj si na svom, sam, bez laži i prevare.

Ali realnost je sasvim drugačija, bar u ovom trenutku.

Dani bez obaveza prolaze. Moram da se vratim u stvarne životne tokove koliko god se meni to sviđalo ili ne .

Moram da se suočim sa posledicama izbora, svojih a i tuđih a to nekada nije ni malo lako.

Pa bar za povratak da pronađem još neko skriveno mesto, još neki biser prirode koja očarava, još neki put koji nadahnjuje…. Uvek još nešto više…

Ali koji kad sam skoro svakim već prošla?

Možda ipak ima jedan… Samo da proverim kakav je, ali već se čini da sam pronašla pravi put za povratak.

  • Podržavam 7

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Poslednji dan: 04.06.2017

Crna Gora-Bosna-Srbija:  Močila-Durmitor-Trsa-Šćepan Polje-Foča-Sokolac-Zvornik-Beograd

 

Zelena i opet zelena rapsodija

- Sve dugine boje -

 

Sve ovo kuda sam vozila proteklih dana je lepo, svaka zemlja na svoj način.

Ali definitivno današnja vožnja, predeli po svojoj lepoti nestvarni kao iz nekog drugog sveta, prednjači daleko ispred svega.

Rano krećem, biće ovo dugačak dan i dosta pređenih kilometara gore-dole, levo-desno dok ne stignem kući.

Vozim pored Manastira Morača. Tu se negde otprilike uvek opraštam od sela i  vrtim po mislima kada ću se opet vratiti. Sada je to neizvesno kada ali... Vratiću se.

 

P_20170604_085811_1_p.jpg.3ea8ac3d37f0fe1186b213b8adb9aae2.jpg

 

Kod Mioske skrećem levo. Ne idem preko Crkvina. Idem na Durmitor, preko Krnje Jele i Boana. Put vodi preko planina, a kako bi drugačije. Ako sam kroz sve ove zemlje vozila po planinama neću valjda to preskočiti ovde. Vreme je odlično za vožnju. U najavi je bilo kiše ali već sam navikla na to tako da uopšte nisam imama nameru da menjam plan. Vožnja do Durmitora uvek opušta. Put nije baš savršen ali ne smeta. Sve ostalo oko mene jeste. Priroda, vrhovi kao u snu iz koga uopšte ne želim da se probudim.

 

P_20170604_093145_p.jpg.f99520775e158c4271af5bb5a4242e86.jpg

 

P_20170604_094853_1_p.thumb.jpg.c41be9f911ec58a3fa3752add90de4f5.jpg

 

P_20170604_102637_p.jpg.3bedb79c50933a1a2434ccbc0794a204.jpg

 

P_20170604_103915_p.jpg.6dbfc5c930d9e61f744af691e0c60bea.jpg

 

P_20170604_103932_1_p.jpg.dee5a16690dbed57a466916631252fd6.jpg

 

P_20170604_104918_1_p.jpg.b9672c3dc1cc75e8c4b2ccf5e7daa039.jpg

 

A tada nisam još ni slutila kakva lepota i savršenstvo me tek čeka. Stižem na Durmitor. Usput nailazim na stado ovaca, a onda na konje. Tu je i malo ždrebe, valja se po travi. Da ne vozim motor jahala bih konje. Volim ih. A okolo sve zeleno pa još zeleno. Samo vrhovi su sivi.

Idem do centra Žabljaka da sipam gorivo i proverim još jednom kojim putem za Trsu.

Sinoć sam na Youtube-u pogledala nekoliko snimaka ovog puta, čisto da se uverim da je sve asfalt. Ali snimak ne može da dočara ono što se oseti i doživi uživo. To je stvarno savršenstvo prirode. Put ide preko Durmitora, vijuga u dužini od nekih 50 km između vrhova, od Žabljaka preko Trse do Plužina.

Na momente ako se zaboravite gde ste činiće vam se da sanjate. Sve je tako nestvarno lepo. Mala jezera između gorostasnih vrhova, zelene livade u podnožju sa ovcama rasutim po njima kao biseri, katuni u svom izvornom obliku, tragovi snega zaostali u skrivenim delovima do kojih sunce slabije dopire i put koji vijuga odozgo sa vrha nežno, da ne pokvari sklad i tu savršenu sliku prirode.

 

P_20170604_113845_p.jpg.726d88cc527a8da59711911a0b987faf.jpg

 

P_20170604_114438_p.jpg.c07ff0014b63f1f4bf6c890c20a1b56b.jpg

 

P_20170604_114519_1_p.jpg.fa2471f79fdc35bb1cc3be04293ead03.jpg

 

P_20170604_114540_p.jpg.7925a055642d1fcddbb735f1b84289fb.jpg

 

P_20170604_115139_p.jpg.6ae17eca327e317663037c3f6d84c4bc.jpg

 

P_20170604_115332_1_p.jpg.6ffbdf749ae0781ced347cea3986838c.jpg

 

P_20170604_115346_BF_p.jpg.8d5381036c7c6855cb98e63770016bd2.jpg

 

P_20170604_120433_p.jpg.0e5770e3df196fcf7bf8701581fe8ae3.jpg

 

P_20170604_120450_1_BF_p.jpg.ee757e1923340e134f9c8b1e31b85793.jpg

 

P_20170604_121553_p.jpg.2264bba028ff63ebecc997aed0eac478.jpg

 

P_20170604_121608_1_p.jpg.c4a2f37e5e0cf159972d02b0fdc156aa.jpg

 

Zaista uživam svim čulima. Prosto mi je bilo žao što sam tako malo vremena imala, nisam dugo smela da se zadržavam. Usput srećem dva Italijana na Goldwing-ovima. Nešto malo razumem italijanski. Oni putuju iz Barija. Sada dolaze iz Sarajeva. Raspitivali su se da li su na pravom putu za Durmitor i nešto mi objašnjavali o kvalitetu puta što u prvi mah nisam razumela ali mi je ubrzo bilo jasno. To što su pokušavali da mi kažu pratilo je dramatično mahanje rukama i crtanje u vazduhu nečega što liči na pećinu. Otkud znam, možda u okolini ima i nekih pećina, pomislila sam. Ali nije bilo to u pitanju.  Od Trse ka Plužinama spušta se opet vijugavim putem i opet kroz prirodu vrhunske lepote ka Pivskom jezeru. Tu ima dosta tunela onako samo probijenih kroz stene, neosvetljenih, sa čijih plafona otpada kamenje. Tuneli si neosvetljeni, klizavi i puni rizle ali i krupnog kamena pa vožnja tuda deluje pomalo sablasno i zastrašujuše što celom doživljaju daje posebnu draž. Ne znam kako je na Alpima, nisam još tamo bila ali verujem da se po lepoti Durmitorski prsten i Pivsko jezero može uporediti sa njima.

 

P_20170604_130436_BF_p.jpg.fda8c465f7cc5d5db969222f34d91422.jpg

 

P_20170604_130525_1_p.jpg.9491927447e3e3a325374113ee0adae6.jpg

 

 

 

P_20170604_131442_1_BF_p.jpg.f158e5343cd70abda6012a5f32db0fce.jpg

 

P_20170604_131449_p.jpg.ec17043d494f8b82d5282d68019f9d05.jpg

 

P_20170604_131456_p.jpg.aeaefa4da58fb77965d63081900cfd18.jpg

 

P_20170604_133418_p.jpg.be4c7598f8b74e67af6d3077acbb3828.jpg

 

Za kraju ovog spektakularnog dela puta stižem kanjonom Pive do brane Mratinje, jedne od najimpozantnijih lučnih brana na svetu. Ukroćena goropad, simbol ljudske snage i vekovne borbe sa prirodom uzdiže se 220 m iznad dna reke Pive. Neverovatan prizor na još neverovatnijem mestu.

 

P_20170604_134839_p.jpg.60bb920065c7c25957e0db6b13041155.jpg

 

P_20170604_134842_p.jpg.cb3523e6e7377eab4da2bfa850cef731.jpg

 

P_20170604_134921_p.thumb.jpg.fcbabd0f4b8f4067726e93308bfea0cd.jpg

 

P_20170604_135052_1_p.jpg.f3f5f221ff49e5bbdeac2af6199ed9e4.jpg

 

P_20170604_135209_1_BF_p.jpg.88ac8b1f606d33ca88485c572e18a931.jpg

 

Dalje put vodi do Šćepan polja. Svi koji ste bili na raftingu znate gde je. Tu je ujedno i granični prelaz sa Bosnom. Reka Tara (Suza Evrope) i Piva sastaju se u Bosni i Hercegovini između Ščepan Polja i Huma i formiraju Drinu. Za sve ljubitelje avanturizma rafting je sigurno jedno nezaboravno iskustvo a ovo mesto je idealno za to. Na žalost danas to nije u planu ali neki drugi put neizostavno.

 

P_20170604_142658_p.jpg.00baf8993125678713df8042c312f42a.jpg

 

P_20170604_142712_BF_p.jpg.7529e1cbbdb36968a21c0980263042da.jpg

 

Do Foče se vozi nekih dvadesetak kilometara dosta lošim putem. Desna traka u dužini čak do sedam kilometara sa prekidima nema asfalta, samo makadam. Ali uz snalaženje malo desnom malo levom može se proći samo asfaltom uz eventualno baš kratke deonice po makadamu. Sve u svemu nije bilo tako strašno kako sam se plašila a i kako mi je rekao carinik na graničnom prelazu.

U Foči pravim pauzu na pumpi. Jako je vruće i dosta sam umorna kako od temperature tako i od vožnje po serpentinama, tunelima pa opet serpentinama...

Momak na pumpi je isto bajker, zaljubljenik u off. Priča mi gde tu sve ima da se vozi i kakva je priroda.

Priča mi kakva sve jezera imaju na Zelengori, a do mnogih od njih se može doći samo kros motorima.

Slušam ga i maštam... Sve me to privlači, sve bih to da vidim i doživim. I tu skrivenu prirodu i avanturu kakvu samo ova vrsta motora pruža.

Ovaj malo duži predah i ćaskanje sa kolegom mi baš prija. Obnavljam energiju za nastavak puta. Ima još danas dosta da se vozi do kuće.

Razmišljam se da li da idem preko Višegrada pa dalje kroz Srbiju ili preko Debelog brda (ali tuda sam skoro vozila) a mogu i preko Užica pa dalje standardno. Ne bih ni jedno ni drugo, tu uvek mogu da skoknem od kuće...

Odlučujem ipak da skrenem posle Goražda za Rogaticu umesto da nastavim ka Višegradu. Vozim ka Sokolcu, preko Romanije. Romanija je divna. Samo vozim, ne zaustavljam se. Vreme curi, biće već mrak kada uđem u Srbiju. Prvo se penjem krivudavim putem uz reku, onda preko prostranih zelenih proplnaka, pa kroz šumu... Lepota svuda.

 

P_20170604_173255_p.jpg.630cab49feeeb78c5eade99d3b2dfc69.jpg

 

P_20170604_192112_p.jpg.b1cbc85ca3d585df54a7a3dc0aec5941.jpg

 

Oko sedam stižem do Drine... Još malo pa će Zvornik. Sve sam bliže kući i završetku putovanja.

Ulazim u Srbiju, Banja Koviljača, Šabac, Ruma, autoput.... Beograd. Gotovo.

 

5946ed9a12936_PoslednjidanRovca-Trsa-Piva-Foa-Sokolac-Zvornik-Bg.thumb.jpg.1166d9f8a62f2faefab95717a3a53f61.jpg

 

Poslednjih sto kilometara sam bila baš, baš umorna. Izgleda da nisam u najboljoj kondiciji, moram to da popravim :).

Kakav fantastičan dan za završetak putovanja.

Krug po Balkanu je zatvoren. Mnogo utisaka, mnogo lepih slika za pamćenje u svim bojama duge i dosta pređenih kilometara.  

Honda je savršeno sarađivala.

Zaslužila je svaku pohvalu. Nismo imale ni jedan problem na celom putovanju. Mogu slobodno da kažem da smo nas dve dobitna kombinacija, tandem koji se ne menja.

Pozdravljam vas do neke sledeće vožnje, neke nove avanture... A kada i gde videćemo...

 

  • Podržavam 23

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 914 postova
  • Motocikl: BMW R50/5

Odlično makikt. Lepo pišeš. Drago mi je da su ti koristile informacije sa Zimskih večeri. Tome su valjda bile i namenjene a šteta je da ih više nema.

Svako dobro

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 644 postova
  • Lokacija: Vela Luka , HR, Stavanger, No, Dubai UAE
  • Motocikl: K1600GT SE 2016

Volim citat tvoje putopise, jer su totalno drugaciji od mojih. Ja na put idem bezbrizno ko zuta banana, i ne ramisljam o nicemu, a tebi stotinu misli na sat kroz glavu. Prozor u tvoju dusu je stalno otvoren, i to mi se svidja kod citanja. Samo hrabro dalje

  • Podržavam 3

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Hvala svima,

 

Spredrag, i meni je baš žao što više nema Zimskih večeri putovanja.Bio je to zaista dobar prijekat, spoj ugodnog i korisnog.

Iskreno se nadam da će opet zaživeti ☺.

A inače već odavno planiram da provezem sve one tvoje rute kroz Grčku ali nikako da stignu na red ☺

 

Zog, ranije sam vozila narandžastu Yamahu.Ima dosta slika u mojim putopisima od prošle sezone.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati Svaki Dan, 883 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: brm brm brm

Putopisi su zaista sjajni, autenticni, pitki. 

Ta tvoja unutrasnja borba sa emocijama i partnerima i prijateljima bivsim i buducim... boji celu pricu u jednu ljudsku, prirodnu, neku kojoj moze svako da se poistoveti. 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1020 postova
  • Lokacija: Sopot
  • Motocikl: BMW R1200RT Honda VFR 800 v-tec MotoGuzzi falkone NSU SuperMAX Tomos T12

To je to.....nema tu šta više da se kaže osim VELIKO POŠTOVANJE koleginice.

Razmisli da svoja putovanja i ostalo što ti se desilo i dešava, pretočiš u nešto ozbiljnije,imaš ti to u sebi.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 747 postova
  • Lokacija: Ugljevik; RS; BiH
  • Motocikl: MZ TS250/1, Honda CBF 1000

Kao što u našoj  kulturi imamo mušku i žensku poeziju (epsku i lirsku) tako se ovdje na forumu počinju razlikovati muški i ženski putopisi. Ovo je tipičan primjer ovih drugih, nekako poseban, drugačiji. Hvatam sebe da razmišljam o autorkinim porivima zbog kojih putuje, o razlozima zašto na takav način putuje itd.

Kako god, samo ti nastavi da voziš i da nas častiš ovakvim štivom. Želim ti svaku sreću.

 

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Početnik, 587 postova
  • Lokacija: zemun
  • Motocikl: yamaha xtz 750 super tennere

Sve je to super i tako... Ali ajde jedno tehnicko pitanje, koliko puta si oprala i podmazala ili samo podmazala lanac za vreme ovog puta, s obzirom da si vozila i po kisi i po makadamu gde ima dosta prasine, osim ako nemas neki e oiler onda zaboravi na pitanje. 

 

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

deki295,

pitanje je sasvim na mestu. Nemam podmazivač lanca ali nosim sprej sa sobom i podmazujem lanac pa recimo na pređenih 500 -600 km. A na ovom putovanju konkretno posle svake dnevne etape a to je između 350 i 400 km osim prvog i poslednjeg dana kada su bile duže.

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 361 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Yamaha YBR250

Svaka čast Majo. Svaka čast na divnom putovanju, a posebno hvala na sjajno napravljenoj priči koju pročitah u dahu.

Sjajna si.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • 8-bit, 1759 postova
  • Lokacija: Beočin
  • Motocikl: KTM690 Freeride 250R
3 hours ago, deki295 said:

Sve je to super i tako... Ali ajde jedno tehnicko pitanje, koliko puta si oprala i podmazala ili samo podmazala lanac za vreme ovog puta, s obzirom da si vozila i po kisi i po makadamu gde ima dosta prasine, osim ako nemas neki e oiler onda zaboravi na pitanje. 

 

He, he, amerikanci bi rekli "you are barking at the wrong tree". Nemoj se iznenaditi kada u sledećem putopisu bude menjala i ulje negde na putu :)

 

Majo, već standardno dobro pisanje - samo tako nastavi.

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja