Jump to content

Moto Zajednica

Kraj ili novi početak? I jedno i drugo - Dobar dan Rumunijo!

Recommended Posts

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Uvod pa razrada...

 

Odmah na početku da kažem, posebno zbog onih koji su čitali moje prethodne putopise ovo će biti priča o putovanju koje je u moto smislu po pitanju vožnje i svega vezanog za to proteklo bez ikakvih problema.

Nema drame, ni kiše a ni snega. Nema kvarova a nema ni padova.

Temperatura idealna, vreme sunčano,  putevi kao stvoreni za ovu prvu dužu prolećnu vožnju kojom otvaram ovogodišnju sezonu u Rumuniji.

Mislim, ja sezonu nisam ni zatvarala... Samo mesec dana je Honda bila parkirarana u garaži kad je bio baaaš minus, mada vozila bih se i tada ali ajde da ne preterujem kad ne mora.

Spremala sam se za ovu vožnju po Rumuniji, gledala prognozu i tražila prvi vikend kada je skoro sigurno bilo zagaranatovano lepo vreme bez mogućnosti za kišu.

Većim delom rute kojom ću sada  ići prošla sam ono jesenas u novembru kada sam kisnula ceo dan.

Pa već kad idem opet hajde bar sada da izaberem lepše vreme i vozim po suvim putevima. Zadovoljstvo u putovanju i uživanje u vožnji će biti daleko veće.

To je mogao da bude prvi ili neki vikend početkom aprila.

Jedna kombinacija za vožnju sa ekipom je otpala iz komplikovanih razloga. Ponekad jeste lepo voziti i u društvu, putovanje može da bude zabavnije a i ako ti zatreba pomoć imaš nekoga uz sebe.

Mada ja volim da vozim svoju vožnju. Znam tačno koliko mogu i dokle mogu, a to više nije ni malo i uživam u tome. A umem i da se snađem u slučaju potrebe.

Tako da je izbor pao na prvu nedelju aprila. Idem tog vikenda  i idem sama.

I stvarno sve mi je išlo na ruku kako se približavao polazak, pa skoro sve...

Kada putujem tako sama van granice gotovo uvek uzmem putno osiguranje za ne daj Bože, pa sam to uradila i sada.

Radomir mi je i ovaj put pozajmio tank torbu za pakovanje. Prosto je obožavam, po gabaritima mala, bar se tako čini a svašta može da stane u nju, ma prava čarobna Sport Bilijeva torba...

Motor je spreman, ima novi akumulator  tako da tu nema iznenađenja a za ostalo videćemo usput.

 

Kraj jednog poglavlja

 

Ostalo je samo da odradim i taj petak na poslu , pa da odem kući da se spakujem.

Uobičajen petak, nije nagoveštavao ništa posebno...

Ali neočekivane stvari se upravo dešavaju onda kada ih ni ne naslućujemo, iznenada.

Posebno one ružne i teške. Pogode nas takvom silinom  i u trenutku  sravne sa zemljom ono što smo mislili da smo na čvrstim temeljima sagradili, da je stabilno i postojano.

Da ne dužim dalje, tog petka direktor mi je saopštio da firma raskida dalju saradnju sa mnom (uz prikladno obrazloženje koje ide u takvim situacijama...).

Drugim rečima ostala sam bez posla.

Auh...

Koliko god mislim da sam spremna na sve i da ću rešenje uvek naći ipak znamo šta u zemlji u vremenu u kome živimo ova situacija znači. Mnogo, mnogo problema i neizvesnog tumaranja u traženju novog posla.

Ali nije ni samo to...

Ovaj trenutak mogu slobodno da uporedim sa elementarnom nepogodom, zemljotresom, poplavom ili cunamijem koji izbriše za par sekundi sve što si do tada stvarao, pa i ono u šta si verovao.

Čovek se zapita gde je pogrešio, to je neminovno da se zapita... Zapita se vredi li on onoliko koliko stvarno misli...

Svašta ti prolazi kroz glavu ...

Jesi li sposoban i koliko brzo ćeš biti u mogućnosti da rešiš problem...

Sumnje, nesigurnost, preispitivanje....pa sve iznova i iznova.

Da li je to početak kraja ili definitivo kraj jednog poglavlja života?  To tek treba da se vidi.

Ili možda početak nečeg novog? Pa izgleda i jedno i drugo.

Možda nije mojom odlukom, možda nije lakšim putem ali definitivno velika prekretnica u životu jeste.

U kom pravcu tek ću saznati...

Ovakav trenutak sve menja, pa i plan da za vikend idem u Rumuniju.

Sve je sada obojeno drugim bojama. Čini se da vožnja, da vožnje koje me pokreću i motivišu više nisu važne. Kako i mogu biti kad je tako jedna bitna stvar, egzistencijalna dovedena u pitanje.

Ali ja ništa pametno neću smisliti za dva dana, neću naći odgovor na pitanje zašto, niti rešenje šta dalje.

Najverovatnije da ću oba dana prespavati u nekom stanju bunila, mučena pitanjima bez odgovora koja će se iznova i iznova vraćati i samo me udaljavati od jasnog proaktivnog  razmišljanja.

Negde oko ponoći donosim odluku.

  • Podržavam 13

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Idem u Rumuniju

 

U moru crnih misli tračak nade da nije sve tako crno (a u takvim situacijama samo crno i vidite) ulilo mi je saznanje da oko sebe imam porodicu i prijatelje, koji će me zadržati i kada padam, pomoći da sebe i događaje vidim u jasnijem svetlu, da se setim svega važnog zašto treba da pronađem put za dalje iako mi se to sada čini nemogućom misijom.

Pakujem se na brzinu, to mi je već rutina, a i ne treba mi ništa posebno. Dovoljan je samo ispravan motor koji će me odvesti svuda gde krenem i gorivo da tamo stignem...

Spavam malo i loše. Ali ustajem savršeno spremna za put.

Interesantno ali uvek je tako. Svest o tome da za koji trenutak sedam na motor i krećem negde daleko i sama uvek predstavlja okidač. Potpuno se resetujem, sve drugo odlazi u drugi plan, koncentracija je maksimalna, fokus je na vožnji  i putu. To je ono između ostalog zbog čega neizmerno volim da vozim motor, ono što me pokreće i vuče da sve više i dalje putujem.

Savršen osećaj kontrole nad samom sobom koji čak nije posledica moje volje.

Onog trenutka kada sednem na motor, okrenem ključ i spustim vizir počinje taj magični interaktivni odnos između mene i motora. Sve je samo između nas i puta kojim vozim. Drugo ne postoji. Kad stanem, opet okrenem ključ i isključim motor vratiću se u ovozemaljski univerzum a dotle....

Prijatelj mi kaže da ne razume kako mogu da odem u Rumuniju sada, smatra da bežim od problema.

U pravu je na neki način.Kupujem još malo vremena pre nego se suočim sa stvarnošću, a i tako nemam pojma sa koje strane da počnem da razmišljam.

Pa onda bar da se vozim...

Dakle, okrećem ključ i čarolija počinje.

Kasnije  sam krenula nego što bih obično. Dok sam ustala, pa sve napakovala na motor, nije puno ali ipak treba sve zavezati, bilo je već deset sati mislim...

Vozim ka Beloj Crkvi. Nema gužve, odličan put za Hondu. Ona je najsrećnija kad joj negde na čistini zavrnem gas, vuče kao luda.

Ljudski um je prava enigma. Misao mi je čista, rasterećena od problema ali tu i tamo ipak ima tragova odsutnosti.

Nigde ne žurim, više nisam vremenski ograničena. Ne moram čak ni da se vratim u nedelju ako mi se ne vraća.

Vozim sasvim korektno, mogu reći iznenađujuće dobro u odnosu na to kako sam očekivala.

Ipak koncentracija u pogledu orjentacije u prostoru i pored navigacije mi je loša.

Pokazalo se da ću nekoliko puta promašiti skretanja  čak i na poznatim putevima i izgubiti dosta vremena tražeći pravi.

Prva takva situacija bila je već u Pančevu. Pa skoro sat vremena sam se motala po nekim slepim ulicama ni sama ne znam kako dok nisam izašla na bavaništanski put, put za Belu Crkvu.

Posle je sve bilo pesma, a i mislim da sam pevala usput. Šta, pojma nemam.  Sve što mi je palo na pamet. Moram da nabavim komunikator, sad mi već nedostaje muzika na putovanju...

Stajem pre Banatske Palanke na mostu da slikam kanal i nasip. Za ovo mesto me vežu posebne uspomene.

A sentimentalna sam, jesam... Rado se vraćam na mesta koja me podsećaju na neke lepe trenutke...

Uostalom, šta čini čoveka srećnim u lošim vremenima nego lepe uspomene...

I u povratku ću zastati na istom ovom mestu tri dana kasnije i napraviti gotovo istu sliku.

 

post-15349-0-98107300-1491780457.jpg

 

post-15349-0-06979100-1491780463.jpg

 

Pre prelaska granice doručkujem u Beloj Crkvi, sipam gorivo i javljam se kući.

Idem dalje. Već mi je poznat ovaj prelaz a i put. Još koji odlazak u Rumuniju i osećaću se kao u svom dvorištu, kako kaže jedan moj prijatelj.

Carinik me pita jesam li sa nekom grupom koja je malopre tuda prošla, da li ja to kasnim za njima.

Ne, ne, nisam sa njima, putujem sama.

Gleda dokumenta , udara pečat i kaže da nastavim dalje.

Brzo ulazim u Rumuniju.

Prvi je april. Proleće je. Okolo je sve već zeleno, vazduh je topao i miriše na cveće. To te dodatno ispuni i ponese. Stvarnost potpuno prestaje da postoji. Sada si u Zemji čuda, sve je čarobno i sve je moguće.

Niko mi ovaj put ne nedostaje, ničija podrška mi nije potrebna, potpuno sam zadovoljna što putujem sama. Zapravo nikome osim porodici nisam ni rekla da ipak idem... Nisam ni stigla.

Motor mi uliva poverenje , radi bez greške i dodatno mi pojačava mir. Savršeno.

Prolazim pored vetrenjača, imam već slika od ranije ali ove su lepše, prve prolećne...

 

post-15349-0-35179700-1491780486.jpg

 

Put ide kroz ravnicu ali ne zadugo. Već se ispred mene naziru obronci Karpata.

I ovaj put idem na Semenik. To je idealno mesto za prvu prolećnu vožnju. Snega sigurno nema, proverila sam. Visina je oko 1000 metara, znači putevi će biti suvi i čisti. Kasnije u daljini kad već budem na vrhu Semenika  videću planinske grebene koji su još uvek duboko pod snegom , ali tamo ovaj put ne idem.

Lepo i veličanstveno izgledaju, prave krug oko tebe kao biserna ogrlica.

Na putu do vrha Semenika prolazim kroz Oravitu. Neki  je vašar, mnogo ljudi, gužva a i deo puta je zatvoren.

Tu ću razmeniti nešto novca kao i prošlog puta da imam za trošak. Vrućina je baš. Imam novu jaknu koju na ovoj vožnji testiram prvi put. Stvarno sam zadovoljna, jakna je ekstra. A i lepa je stvarno, mada mi to nije glavni kriterijum za izbor. Jutros kad sam krenula ostavila sam sve postave u njoj a imam i duks. Temperatura je već preko 20C. Za vožnju kroz mesta, kreni stani prevruće. Morala sam da skinem par stvarčica da mogu da dišem...

I ovde promašujem put... Nije mi  jasno kako. Vozim nekim zaobilaznim putem punim rupa pored nekog groblja. Oprez mi je sada još veći. Pusto je, nema ni ljudi ni kuća, treba voditi računa da slučajno zbog neke rupe ne završim pored puta.

Ali sve prolazi kako treba, ubrzo se ovaj loš put spaja sa kvalitetnim i širokim asfaltnim koji prepoznajem. Odatle pa do Anine uživanje je voziti. Mnogo krivina uzbrdo i povremeno nizbrdo kroz šumu. Stvarno pravo uživanje za sva čula. A saobraćaja uopšte nema. To sam primetila i prošli put kada sam ovuda vozila, jedva da prođu po koja kola.

 

post-15349-0-95537200-1491780558.jpg

 

post-15349-0-85609500-1491780582.jpg

 

post-15349-0-08676800-1491780629.jpg

 

post-15349-0-03109500-1491780640.jpg

 

post-15349-0-39364100-1491780688.jpg

 

post-15349-0-94828000-1491780693.jpg

 

 

Put je kroz šumu i povremeno ima tu i tamo rizle ali ništa strašno.

Ja i tako ne vozim brzo. A i ne smem. Dodatno sam oprezna kad vozim sama, a to je gotovo uvek.

Razmišljam kako bi bilo da sam krenula sa ekipom .

Pa sigurno po ovim krivinama vozim sprije nego oni, ali nisam nezadovoljna. Što duže vozim, sve više upoznajem Hondu i sve smo bolji i sigurniji  tandem.

Prolazim Kroz Aninu, već  znam na koju stranu treba da skrenem ka Resiti, desno.

A sećam se i da je taj deo puta vodi preko proplanaka, šume nema , asfalt je odličan a krivine duge i brze.

Novi talas uživanja počinje.

U Resiti se ne zadržavam. Idem dalje. Sada sledi moj omiljeni deo. Uspon na Semenik. Tu je ona čarobna šuma pod mesečinom koja mi se uvukla u sve pore i oborila me s nogu jesenas.

Zbog nje, zbog jezera a delimično i zbog povezanih uspomena se ovde opet vraćam. A vraćaću se i ubuduće. Sada imam mnogo razloga. Zavolela sam i sama ovu planinu, ove puteve, krivine i šume. Već ih doživljavam kao poznate, kao moje...

 

post-15349-0-59848200-1491780753.jpg

 

post-15349-0-91677800-1491780754.jpg

 

post-15349-0-66293100-1491780756.jpg

 

post-15349-0-93985700-1491780757.jpg

 

 

Još je lepše voziti kroz ovu šumu danju i u proleće. Brzo stižem u Valiug, pa u Brebu Nou.

A tu je ono jezero iz snova,  Trei Ape. Sada je  još uvek pusto, treba ponovo doći leti kada ima živog sveta. Ništa specijalno, reći će neko.

Meni je predivno i posebno mi znači. Nisam još uvek ovde bila sa nekim sa kim sam dogovarala, prosto se svaki put nešto ispreči. Ali zastanem uvek ovde, napravim neku sliku i ne mogu da ne pomislim pogledom prelazeći po krajoliku, da li je ovo onaj mostić preko koga je trebalo da pređem makadamom pa tu ima idealnih mesta za kampovanje i da li je ovo ona obala na kojoj može da se raspali odličan roštilj...

 

post-15349-0-25700900-1491780846.jpg

 

post-15349-0-14228400-1491780849.jpg

 

post-15349-0-71941000-1491780850.jpg

 

post-15349-0-62770200-1491780847.jpg

 

post-15349-0-58274500-1491780852.jpg

 

Pa u svakom slučaju, koje god mesto ovde da se izabere verujem da obećava dobar odmor i provod uz pravo društvo.

Pored jezera postoji kamp koji još ne radi a ima i par privatnih vikendica. U završnoj fazi je i neki ugostiteljski objekat za koji verujem da će uskoro biti pušten u rad. Deluje obećavajuće, možda sledeći put tu prespavam.

 

post-15349-0-81513700-1491780953.jpg

 

post-15349-0-71203500-1491780957.jpg

 

post-15349-0-30557700-1491780962.jpg

 

post-15349-0-31608000-1491780966.jpg

 

Odatle do Slatine Timis put počinje da se spušta. To je strana sa čistinom, nema šume pa vetar prosto briše.

Ovde je potreban poseban oprez u vožnji. Vetrovi su naneli gotovo celom dužinom desne trake na potezu do Slatine Timis rizlu i pesak po putu. To je nekih 20 km izuzetno spore i oprezne vožnje, posebno u krivinama. 

 

post-15349-0-43408400-1491781022.jpg

 

post-15349-0-14622200-1491781024.jpg

 

post-15349-0-58408500-1491781025.jpg

 

post-15349-0-73377200-1491781026.jpg

 

Ako se zanemari ova mala neprijatnost pravo je uživanje voziti i ovim predelima. Kad se put već spusti ka Slatini Timis vijuga opet kroz šumu pored reke (ne znam koje).

Ovaj predeo me veoma podseća na Goliju, kanjon Studenice i moju i Petrovu vožnju tuda.

Pomislila sam, moraću opet da odem tamo sama. To je izuzetno mesto i priroda kojom želim ponovo da vozim.

Ma ima toliko predivnih mesta, i nisu uopšte daleko od nas. Verujem da ako bih mogla bez prestanka da vozim svaki dan u kontinuitetu trebalo bi mi dosta vremena da obiđem sve te divne predele i prođem svim tim putevima koji su tu odmah na dohvat ruke.

Stižem u Slatinu Timis. Još je dan. Nisam ništa rezervisala za spavanje. Razmišljam se da li da nastavim za Caransebeš ili da spavam ovde u istom motelu kao prošli put. Motel je na magistralnom putu Orsova-Caransebeš. Jeste na prometnom mestu ali ima garažu za motor. Umorna sam, mrzi me da tražim... Spavaću ovde.

Brzo nalazim motel, osoblje ne zna ni reč engleskog. Ipak se nekako sporazumevamo oko sobe, oko garaže. Isti motel, ista soba kao prošli put.

I isti problem. Soba miriše na duvanski dim, što mi smeta. Alergična sam na duvan. A nema ni tople vode do devet sati kada puštaju neki kotao da radi.

Nema veze... Izuzetno sam tolerantna ovaj put. Ne žurim... Svejedno mi je hoću li se istuširati odmah ili za dva sata.

Tek sad šaljem poruku: Otišla sam... Isti motel, ista soba...

Ovo ne nailazi baš na odobravanje ali previše sam umorna od svega ... Svejedno mi je... Preumorna sam, ali ne od vožnje... Jednostavno sve mi se skupilo... Vožnja je u stvari došla kao relaksacija.

Ipak ne mogu da zaspim...

Razmišljam kako sam prošli put u istoj ovoj sobi delila oduševljenje zbog uspelog poduhvata sa prijateljem preko telefona. Bilo je to tako intenzivno i euforično osećanje koje je stvorila vožnja nepoznatim predelima, noću po hladnom i kišovitom vremenu u novembru mesecu.  Tada sam imala nekoga ko je to osećanje razumeo i prepoznavao, mogla sam to da podelim sa nekim bliskim i zbog toga sam se osećala kao da sam osvojila Mont Everest. Potpuno ispunjeno i strašno moćno.

Sada je bilo sasvim drugačije. Bila sam sasvim smirena, bez ikakvog entuzijazma i euforije. A opet sa druge strane taj mir je značio duboko unutrašnje zadovoljstvo . Bila je ovo jedna potpuno poznata i kontrolisana vožnja koja je donela sigurnost, duboki mir i novi osećaj spokoja.

Ovaj put nije bilo prijatelja da sa mnom deli i proživljava utiske sa putovanja, ali nije mi to ni trebalo.

Svet mi se pre nepunih dvadeset četri časa srušio i ovako i onako.

Niko to nije mogao da izmeni a ni da ublaži (možda do neke mere) a ni da reši osim mene same.

Sada sam želela samo  da nastavim da vozim... Negde, nekim putevima, novim,nepoznatim predelima, bez žurbe, bez cilja, bez kraja...

Eh da sam samo mogla to .....

Topla voda je na kraju došla. Tuširanje je donelo dodatno opuštanje. Konačno sam zaspala i spavala dugo i duboko. Nije mi više smetao ni miris duvana. Psihička iscrpljenost me je na kraju  savladala.

 

post-15349-0-27539500-1491780393.jpg

  • Podržavam 5

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Rumunijo, dobar dan!

 

Ujutru sam ustala kasno, neplanirano kasno.

Mislila sam da se vratim nazad kući tog dana. Drugim putevima ali ipak kući.

Međutim budim se kasno ispunjena neverovatnom setom koju teško kontrolišem.

Tužna sam, jako sam tužna i usamljena.

Toliko da počinjem da se pitam šta radim u ovom motelu na putu, sama u ovoj jeftinoj  hotelskoj sobi u kojoj sve miriše na duvan, na čijem parkingu stoje parkirani kamioni. Zašto lutam ovim praznim, tuđim putevima daleko od kuće, daleko od porodice i prijatelja, daleko i od same sebe.

Ali to prazno sećanje je trajalo kratko. Čim sam se spremila, sela na motor i okrenula ključ, čim sam čula onaj poznati umirujući zvuk istog trenutka sam sve zaboravila i samo želela da idem dalje i dalje, da to traje u nedogled, dok se ne zamorim ili dok mi ne dosadi.

Plan za danas je bio da odem gore do Caransebeša, taj grad još nisam videla, pa onda opet na Resitu, odatle ka Anini a onda pored vodopada Bigar preko Božovića da se spustim na Orsovu do Dunava.

 

post-15349-0-10875800-1491781511.jpg

 

Već sam znala da je kasno i da danas nema povratka kući. Negde treba da prespavam, po mogućstvu negde što jeftinije a sutra obalom Dunava da se vratim za Beograd rumunskom ili srpskom stranom. To još treba odlučiti.

Caransebeš je lep, stvarno lep gradić. Nisam se dugo zadržavala iz praktičnog razloga. Na motoru imam torbu i ne mogu baš da se udaljavam na duže. Malo sam prošetala kroz centar, slikala prelepu crkvu i neke iskopine, ne znam baš šta je to. Podigla još nešto novca na bankomatu i krenula dalje.

 

post-15349-0-76586200-1491781551.jpg

 

post-15349-0-49653800-1491781587.jpg

 

post-15349-0-30353000-1491781640.jpg

 

Naravno opet sam kružila ko zna kojim putevima naokolo dok nisam pronašla taj za koji mi je Petar svojevremeno rekao da je odličan za vožnju od Caransebeša do Resite.

I jeste stvarno. Savršen asfalt, blage krivine, može da se vozi brzo i sigurno.

Naravno moje brzo nije isto što i brzo nekog drugog... Ali meni sasvim taman. Od 80 do 110 zavisi od dela puta.

U Resiti sipam gorivo, i tu prvi put na ovom putovanju srećem dvojicu motociklista, Rumuna. Voze neke sportske motore. Pozdravimo se, oni nešto pričaju, ne razumem baš ali čini mi se idemo u istom pravcu.

Međutim ja ostajem još malo na pumpi da pojedem sladoled i još se malo odmorim. I danas je dan savršen, mnogo sunca, topao, obećava dobru vožnju i uživanje.

 

post-15349-0-43209000-1491781696.jpg

 

post-15349-0-25613100-1491781698.jpg

 

Od Resite vozim istim putem kojim sam juče prošla, preko onih obronaka do raskrsnice gde se put odvaja za vodopade. Danas vozim mnogo sigurnije, bolje i brže. A i još više uživam.

Od raskrsnice put ulazi u šumu. Krivine su kratke i oštre. Vozim dosta sporo ovde. Nismo se Honda i ja još uhodale na ovakvim putevima... Ali polako doći će i to.

A predeo je raj za oči i dušu.

 

post-15349-0-55051900-1491781756.jpg

 

post-15349-0-74000700-1491781760.jpg

 

Vodopad sa desne strane, pa jezero isto ono gde sam se slikala i prošle a i pretprošle godine (prvi put sam ovde bila sa Radomirom i Saletom). Samo danas pod ovim suncem jezero izgleda kao iz bajke.  A onda na obali ugledam njih dvoje. Leže zagrljeni na ćebetu, okolo korpa za piknik, radio, buket cveća. Mladi su i zaljubljeni. Filmska slika.

Silazim do obale da slikam pazeći da im ne poremetim mir. Ali oni me uopšte ne primećuju. Dovoljni su jedno drugome i niko im to ne može narušiti. Jednog trenutka pojačavaju muziku i počinju da plešu tu na travi na obali jezera. Zaista im zavidim .Njima nije potrebno da sednu na motor i odu nekoliko stotina ili hiljada kilmetara daleko da bi pronašli sreću. Imaju jedno drugo i ne treba im više ništa.

Stvarno prelepa slika koja mi je mnogo popravila raspoloženje. Nekako su tu opuštenost i radost preneli i na mene.

 

 

post-15349-0-39061700-1491781847.jpg

 

post-15349-0-81646700-1491781848.jpg

 

post-15349-0-66680300-1491781850.jpg

 

post-15349-0-42405000-1491781852.jpg

 

post-15349-0-02803200-1491781854.jpg

 

post-15349-0-67220200-1491781845.jpg

 

post-15349-0-81859300-1491781855.jpg

 

post-15349-0-08650900-1491782024.jpg

 

post-15349-0-43009900-1491782028.jpg

 

post-15349-0-74836400-1491782030.jpg

 

post-15349-0-74516700-1491782032.jpg

 

post-15349-0-08662900-1491782035.jpg

 

Vozim dalje. Od juče sam na putevima videla baš dosta milicije. A danas  tu negde kod Božovića su me zaustavili. Rutinska kontrola, pogledali dokumenta, pitali odakle sam i poželeli srećan put. Nisam vozila preko ograničenja mada je i ovo deo puta gde je uživanje voziti. Rumunija baš ima dosta dobrih i kvalitenih puteva za vožnju. Ova ruta kojom sam ja vozila sadrži sve što je potrebno za dobru vožnju i zabavu. Počev od dugačkih i brzih pravaca preko kratakih i oštrih krivina uz i niz planinu više puta, pa do dugačnih i brzih na proplancima. A tu je i vožnja dunavskom magistralom jednim kraćim delom rumuskom stranom danas i našom sutra u povratku kući.

Stvarno svega je bilo što vožnju čini savršenom.

Dakle, od Božovića vozim pored banje Herculane do Orsove. Tu pri kraju je baš bila gužva u saobraćaju. Veoma prometna magistrala sa kamionskim i ostalim saobraćajem a očigledno je i da milicija tu često kontroliše brzinu jer se svi pridržavaju ograničenja i sve to mnogo usporava kretanje.

Izlazim konačno na Dunav još po danu. Čini mi se da je 20-30 km odatle hidrocentrala i granični prelaz.

 

post-15349-0-55649100-1491782131.jpg

 

post-15349-0-25831100-1491782133.jpg

 

Idem za Kladovo. Tamo sigurno ima jeftinog smeštaja. Prespavaću u Kladovu, i tako ne žurim. Ne moram u ponedeljak na posao, ne moram ni u utorak a ni u sredu... Znači da mogu da se vratim kad hoću.

Ipak, novac je uvek ograničavajući faktor. Treba biti racionalan, a posebno sada.

Pored Dunava je predivno voziti. Jeste malo gužva ali ne smeta. Honda prosto obožava da vozi ovakvim putevima. Tu diše punim plućima a meni podiže adrenalin i čini me opet srećnom.

Brzo stižem u Kladovo. Lep je to gradić na samom kraju uz Dunav. Sedam u prvi kafić na koji sam naišla na trgu da se osvežim i nađem prenoćište.

Tu sam popila odličan nes sa šlagom i čokoladom za samo sto dinara. U stvari popila sam odmah dva.

Momci za susednim stolom su mi pomogli da brzo rešim pitanje smeštaja.

Ispostavilo se da je apartman pravi pogodak.

Motor je smešten i obezbeđen u dvorištu a ja sam na raspolaganju imala moderan komforan stan opremljen krevetima  sa dušecima od memorijske pene ( što mi je stvarno došlo kao poručeno da se odmorim i naspavam kao beba), toplu vodu , peškire, TV... Ma sve što treba za dobar odmor.

Apartman je odmah blizu centra pa sam čak uradila nešto što retko praktikujem na putovanjima.

Obično sam već preumorna kad stignem do konačišta da retko izlazim da prošetam. To vreme koristim da se odmorim i pripremim za sutrašnju vožnju.

Ali sada nisam nigde žurila. Sutra ću ustati kad se naspavam, do Beograda kuda god da vozim mogu da stignem relativno brzo, osim ako ne rešim da proširim rutu. Ja bih to rado ali ne smem. I tako sam prešla dovoljno klimetara ovog vikenda,dosta više nego što sam planirala.

Posle raspremanja izašla sam u šetnju pored Dunava.

Izuzetno mi je prijalo. Osećala sam se na momente kao da šetam obalom mora nekog primorskog gradića. Vetrić je blago duvao ali nije smetalo.

Prošetala sam i centrom malo ali ovde  se relativno rano sve zatvara. Bilo je oko deset sati  i jedva sam u poslednjem trenutku stigla da u trafici kupim nešto od slatkiša i vodu.

Posle sam se vratila u apartman, istuširala, malo pogledala TV, razmenila nekoliko poruka sa prijateljem sa kojim se inače dobro slažem ali su svi naši razgovori takvi da bi neko da to sluša (a i mi sami ponekad to pomislimo) mislio da smo u konstantnoj prepirci.

Tako mu valjda to ide, sličnosti se privlače ali i odbijaju.

A onda sam zaspala.

  • Podržavam 6

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Povratak - ka novom početku

 

Ne mogu da se setim kada sam ovako udobno spavala i toliko se odmorno probudila.

Ovi anatomski dušeci stvano vrede.

Ujutru sam sve natenane radila. Ustala, spakovala se, popila kafu... Doručkovala čak... I krenula pa možda i posle jedanest. Nisam ni na sat pogledala.

A vožnja dunavskom magistralom, uh kakva je to vožnja bila. Valjda sam se skroz  opustila, gužve nije bilo a vreme idealno. Više ne onako toplo kao juče ali dovoljno da mi ne treba duks ispod jakne.

Ma gotovo da automobila nije uopšte ni bilo. U neku ruku sam se osećala kao da jurim po stazi sama, jedino što je pored mene bila predivna panorama, široki zeleni  Dunav koji para klisuru.

Na vidikovcu stajem da slikam. Fenomenalan pogled.

 

post-15349-0-55311800-1491782884.jpg

 

post-15349-0-03555100-1491782886.jpg

 

post-15349-0-85167600-1491782889.jpg

 

post-15349-0-63582400-1491782891.jpg

 

Jurim dalje. Uživa Honda, a ja još više. Sada već moram sebe da podsećam na oprez, ipak ne vozim ja tako brzo tako često. Ali adrenalin je već porastao, a sa svakom krivinom i sigurnost je veća. Ipak ne želim da preterujem.... Ima vremena i za veće brzine.

Stižem do Golubačke tvrđave, ali ponedeljkom je zatvorena za posetioce. Nema veze, drugi put. Sada samo slikam preko ograde.

 

post-15349-0-11948400-1491782961.jpg

 

Još jedno novo osećanje počinje da dominira u meni.  Osećanje slobode. Sloboda bez ograničenja vremenskih i prostornih, bez uslova , beskrajna sloboda. To osećanje donosi neopisiv osećaj sreće.

I u pravu je onaj koji kaže da sloboda nema cenu. I nema.

Ali matrijalni faktor je uvek taj koji donosi ograničenja.

Uvek imamo nekoga koga volimo više od lične bezuslovne slobode, kome želimo sve blagodeti ovozemaljskog života, a na kraju i nama za ovo što najviše volimo da radimo treba novac.

Tako da je diskutabilno šta tačno znači to da sloboda nema cenu.  Naravno, jasno je na koju slobodu se ovde misli. Ali u širem značenju u uslovim mira u potrošačkom društvu u kome živimo, gde sve zavisi od novca počinjem da razmišljam koliko smo mi u stvari slobodni.

Međutim ovo je za neke druge teme, ovde da se vratim vožnji i putovanju, leptirićima u stomaku i vetru kome prkosimo.

U Golupcu sipam gorivo. Zapravo pokušavam da sipam ali se kasa zablokirala pa čekam nekih pola sata da se to sredi. Ne mogu na sledeću pumpu, rezervoar je skoro prazan.

Ali ni to me ne nervira. Ne žurim. Kakav predivan osećaj kad nigde ne žuriš. Savršenstvo... bez mane.

Sunce blago miluje, nije prevruće. Stižem do Srebrnog  jezera. Tu pravim pauzu... Tek onako malo da uživam pored vode.

Sezona nije počela ni ovde kao ni u Rumuniji.

Još se radi na turističkim objektima... Ali ima i otvorenih restorana.

Pijem još jednu nes kafu  i ponovo nešto objašnjavam prijatelju.

Neverovatno je to kako je ljudima koji su inače slični i dobro se razumeju čak i bez mnogo reči potrebno da baš oni uvek  budu u pravu. A oboje su u pravu jer u suštini imaju isto mišljenje, ali ne ovaj drugi mora obavezno to drugačije da prikaže. Nikada nisam razumela zašto, ali dešava se često. Valjda se radi o karakterima, a možda je u pitanju samo ego. Ali takvi smo kakvi smo, možemo samo da se trudimo da budemo bolji.

Preostali deo dana do povratka kući je možda najlepši na celom ovom putovanju.

Možda zato što je bio sasvim opušten.

Odlučila sam da idem putem oko Srebrnog  jezera sa druge strane do Rama. Tu da pređem skelom opet do Bele Crkve i tako da se vratim opet na početnu tačku, da tako kažem. Na isti onaj most preko kanala, da napravim sliku istog nasipa i odatle odjurim kući.

 

post-15349-0-44810200-1491783428.jpg

 

Druga strana Srebrnog jezera je predivna. Ta slika ispred mene mi je pružila toliko zadovoljstva, ne mogu da pronađem prave reči da to opišem...

 

post-15349-0-55888200-1491783153.jpg

 

post-15349-0-98196800-1491783154.jpg

 

post-15349-0-15140000-1491783156.jpg

 

post-15349-0-88646300-1491783157.jpg

 

post-15349-0-19330400-1491783159.jpg

 

Uopšte sve dalje...pa  i  vožnja skelom. Honda i ja na tom trošnom drvenom plovilu koje se ljulja na talasima i vetru kao da će svakog časa potonuti i odvući me u mračne dubine izazivalo je nestvaran osećaj. Kratak ali neviđeno moćan. Opet onaj osećaj kada je sve ali sve moguće...

Zašto, ne znam tačno ali baš tako sam se tada na toj skeli osećala. Možda zato što volim da prkosim...

 

post-15349-0-14618700-1491783262.jpg

 

post-15349-0-50372600-1491783264.jpg

 

post-15349-0-89892500-1491783265.jpg

 

post-15349-0-48598400-1491783268.jpg

 

post-15349-0-88091900-1491783269.jpg

 

Stala sam na mostu, slikala . Još jednom brzo proletela kroz sećanja na onaj divan poseban trenutak i odjurila dalje.

 

post-15349-0-69803400-1491783342.jpg

 

Ali bukvalno odjurila.

I sama sam se pitala odakle mi toliki adrenalin i smelost tako da vozim. I zašto sada na sto kilometara od kuće.

Ne znam odgovor na to pitanje. Možda zbog Dunava i skele... A možda i zbog povratka...

Znam samo da sam tu, na tom putu prvi put isprobala malo više Hondine mogućnosti, a i svoje.

Naravno nisam u potpunosti, to ostavljam za neki drugi put kada budem još sigurniji i bolji vozač ali za sada i ovo je dosta.

Honda ide kao zmaj, a nisam ni ja baš za bacanje.

Izgleda da sam od ispunjenog i predivnog dana zaboravila da jedem. Kad sam konačno stigla kući potpuno me savlado umor da sam jedva raspremila i parkirala motor.

Savršen vikend, savršena vožnja.

Kažu ljudi, svaki kraj je novi početak. Mora da je tako, kako bi inače moglo da bude.

Još uvek ne znam u kom pravcu ide moj novi početak.

Pokazaće vreme.

Svakako nešto novo i drugačije od do sada poznatog.

Da li će biti bolje ili gore ne znam, videćemo.

U svakom slučaju mogućnosti za nove  horizonte su uvek pred nama.

Koliko i da li ćemo ih širiti zavisi najviše od nas samih.

  • Podržavam 20

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • 8-bit, 1759 postova
  • Lokacija: Beočin
  • Motocikl: KTM690 Freeride 250R

Kroz ove putopise imamo priliku da uživo pratimo razvoj od literarnih početaka do, po meni, sada ozbiljnog pisca.

Baš sam uživao čitajući.

 

Hteo bih i da zamolim kolege, s obzirom da znam koliko je Maji sada teško bez posla, ako znate za neko radno mesto - javite.

Mesto je Beograd. Široko iskustvo u administraciji, od uvoza, izvoza do vođenja čitave firme.

I neki jednostavniji poslovi mogu doći u obzir.

Ja sam pitao koga sam znao, ali svi vrte glavom - teško neko vreme došlo.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Nikola, Radomire, hvala na podršci  :)

Svaki problem je onoliko veliki koliko mu dopusimo da bude.

Rešiće se i ovaj, nije ni prvi ni poslednji  ;)

 

U međuvremenu ću raditi ono što najviše volim - voziću se i pisati o tome.

 

Možda baš uskoro opet bude jedna zanimljiva turica...

 

Ako bude.... čitaćete :)  

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1016 postova
  • Lokacija: Zemun
  • Motocikl: Hornet 600

Divan tekst, do sada najzreliji. Mozda te ova situacija odredi da postanes ono sto jesi, pisac. Sto veliki Njegos kaze:

 

"Bez muke se pjesma ne ispeva,

 bez muke se sablja ne iskova..."

Toliko si hrabra da nema sanse da ti se ne desi neko lepo cudo.

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 241 postova
  • Lokacija: Cacak
  • Motocikl: Honda Hornet the Grey

Svaka ti cast, uvek kad vidim neku ovakvu temu od tebe pomislim- "evo je opet, zena Zmaj", stvarno si za svako postovanje..

Nadam se da ces resiti i ovaj problem sa poslom sto pre, znas kako kazu : "kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore"...

Srecno

 

 

 

Sent from my iPhone using Tapatalk

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 122 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Kawasaki Z 1000 sx

Svaki tvoj putopis sam procitao ali nikad do sad nisam komentarisao , hocu samo da ti se zahvalim na ovakvim putopisima i da ti zahvalim sto to radis na takav nacin da pomislim da sam ja sve to preziveo. Jos jednom svaka cast i zelim ti puno srece i u poslu i na putovanjima.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Hvala svima  :) 

Posebno mi je drago da vam se sviđaju moji putopisi.

I ja se nadam da će zanimljivih putovanja ( a ja svako doživljavam kao posebno i jedinstveno   ;) )  biti i ubuduće.

Trudiću se i dalje  da utiske i doživljaje prenesem što vernije, neposredno i interesantno.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 3075 postova
  • Lokacija: Arandjelovac-Darosava
  • Motocikl: Suzuki GSF 1250 SA

Čitajući te kao da sam ja prošao tu trasu...imaš smisla za pisanje,opis,zaključke...najbitnije je što si optimista,znaš ono...crne misli zlo navlače...srećno u vezi posla...

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Политички некоректан, 858 postova
  • Lokacija: Zemun
  • Motocikl: Honda CB 1100 SF X - Eleven

Kakav divan senzibilitet!

 

Prepoznaje se ženska ruka, i fina, tanana duša... A na forumu nedostaje ženskih autora.

 

Bravo, i za putovanje i za putopis!

 

Želim ti puno sreće: prvo da nađeš posao. Ostalo će se "skockati" samo od sebe.....

 

PS: Stršljen je kao lutka! Pravi izbor...

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 94 postova
  • Lokacija: Cetinje
  • Motocikl: VESPA PX200 1988 BMW R1200GS 2015

Majo! Legendo! Procitah tvoje snijezne vragolije, nijesam pisao jer nijesam imao sto pametno reci da te utjesim nakon pada.

Necu te ni sad tjesiti zbog izgubljenog posla, ne umijem. Samo cu ti reci, veliko bravo za vikend turu i za nacin pisanja!

Ima li medju BJB vitezovima zena? Ako nema, Maki zasluzuje da bude prva, dokazala se vise puta...  

  • Podržavam 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja