Jump to content

Moto Zajednica

Fatalna privlačnost - daljina, dim i prašina...more i planina

Recommended Posts

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Dan prvi. Toplo –hladno, odustati ili ne?

 

Ovo bi bila priča o sasvim običnom putovanju i prijateljstvu da se nije zakomplikovala i postala pomalo neobična …

 

A počela je …

Pa kao i obično... Grozničavom idejom …

Par slobodnih dana, prolećna temperatura u februaru posle tmurnih zimskih meseci i nestrpljenja da proleće konačno dođe. Šta drugo čoveku da padne na pamet nego da sedne na motor  i vozi…

Jedino što je proleće samo prividno stiglo, najviše u mojoj glavi, više zbog želje da tako bude a manje zbog temperature koja je podsećala na to.

Prognoza se menjala na dnevnom nivou, od toga da će za praznike svih pet dana biti prijatnih 15 C  do toga da će par prvih dana biti suvo i toplo a poslednja dva padavine sa padom temperature u jutranjim časovima do ispod nule.

Mislila sam: “Ma kada je još prognoza bila tačna. Biće lepo toplo vreme, taman da Honda i ja napravimo prvu malo dužu turu do Crne Gore i nazad.

Međutim kako se približavao dan polaska temperatura je kao u inat padala.

U utorak je bilo baš hladno, a ni prognoza za sredu nije bila ništa bolja, jutarnja -4 a najviša dnevna 6 do 7 stepeni.

Nije to baš prijatna temperatura za vožnju od 450 km i proveden ceo dan na motoru, mislim se...

Ali teško je meni da odustanem, ideja se već rodila, crvić je već proradio …

Spakovala sam se u utorak uveče uz rezervu da ipak ujutru odlučim da li idem ili ne.

Odustaću samo u slučaju ako procenim da ne mogu ceo dan da vozim u takvim uslovima.

Moj prijatelj Petar upotrebio je sve moguće argumente da me ubedi da ovo putovanje nije ni malo pametna ideja, ali bez uspeha.

Kako to obično biva, tvrdoglav čovek ne sluša dobronamerne savete iskusnijih. Ide glavom kroz zid i onda kada je skoro izvesno da ne može proći.

Jasno je meni bilo da putovati sada nije baš mnogo mudra odluka. Vreme je promenljivo.

Može sve dobro da prođe, ali može i da se iskomplikuje za dan, za sat , a na kraju se ispostavilo da može i za deset minuta.

Računala sam se da ipak neće. Greška. A greške se znamo plaćaju… Najčešće…

 

Svanula je sreda 15 februar. Jutro je hladno ali oblaka nema. Sunce se tek nazire a temperatura sporo raste ka nuli i naviše. Pogledam kroz prozor, stakla na kolima na parking su bela od mraza.

Ali ja se odlično osećam, putna groznica je već učinila svoje. U mislima sam već na motoru na putu ka jugu…

Izgleda da sam već odlučila. Idem. Pakujem se, oblačim slojeve i slojeve garderobe u nadi da će me to dovoljno grejati da preguram dan.

 

image_0_02_05_ef6337f7a04fab15d5148f22af

 

Srećom imam grejače ručica na Hondi. Poklon od Petra. Mislio je na mene i moje ruke, da se više ne smrzavam. Grejači će mi značajno pomoći po ovoj hladnoći, hvala mu.

Krenula sam kasno, oko pola deset, što je u startu značilo da ne mogu da stignem do sela po danu. Pa, ili ću negde usput spavati ili ću voziti po mraku ako procenim da mogu.

Dogovor je bio da javim odluku idem li ili ne pre nego što krenem.

Ali nisam, javila sam se tek iz Lazarevca . To je bila prva greška u nizu, što se prijateljstva tiče.

Danima pre polaska bila sam pod velikim pritiskom da li da idem ili ne, treba li, mogu li ja to.

Više faktora je ovde bilo u pitanju. To što idem sama nije ništa neuobičajeno. Ali ono što jeste je motor koji ne poznajem kako diše, godišnje doba za koje ne znam kakva iznenađenja može da donese i najmanje mesec dana da nisam skoro uopšte a kamoli negde ozbiljnije vozila.

Ali tenzije sam se morala rešiti, na motor sedam isključivo hladne glave, posebno kada krećem na duži put.

Ne znam da li je to zbog rešenosti da stignem do CG ili nečeg drugog ali nije mi bilo preterano hladno, a i grejači stvarno pomažu.

Posle Lazarevca nisam stajala do Zlatibora, osim na kratko za slikanje kod Ovčar banje. Zapadna Morava mirna i lepa sa tragovima snega tu i tamo uz obalu.

 

P_20170215_124740.jpg

 

tP_20170215_124818.jpg

 

P_20170215_124854_BF.jpg

 

P_20170215_124934.jpg

 

 

Vozila sam nekim srednjim tempom, dovoljno brzo da ne bude dosadno a ipak oprezno da imam vremena za reakciju u slučaju neočekivane situacije.

Put je bio suv, sa dosta rizle, oštećenja pa čak i kamenja od odrona ali sve u svemu ok.

Malo dužu pauzu za kafu i predah napravila sam na pumpi na Zlatiboru, istoj onoj odakle smo jesenas krenuli na vožnju pored Uvca, preko Golije pa dolinom Ibra ( još jedna izuzetna vožnja za pamćenje, priroda i doživljaj koji se ne zaboravljaju).

 

P_20170215_144338.jpg

 

 

P_20170215_144521.jpg

 

 

Prošlo je podne odavno. Već je značajno otoplilo i bilo mnogo prijatnije za vožnju pa sam se konačno se opustila i počela da uživam u putovanju.

A počela sam i češće da stajem da napravim po koju sliku.

 

P_20170215_145515.jpg

 

P_20170215_145522.jpg

 

P_20170215_145611.jpg

 

P_20170215_145720.jpg

 

P_20170215_151008.jpg

 

P_20170215_151014.jpg
 
P_20170215_151125.jpg
 
P_20170215_151251.jpg
 

 

Na granicu stižem u pet, još uvek je dan ali ne zadugo.

A tamo kolona kamiona, sreća nije to red u koji ja treba da stanem. Mada ni u jedan ne stajem, obilazim polako vozila, a ima ih, i stajem na par metara od kućice da izvadim dokumenta a i da se javim poslednji put iz Srbije.

To malo traje, skidanje rukavica, kucanje na telefonu,traženja po koferu pasoša i saobraćajne … Konačno se pakujem, dolazim do carinika, pružam dokumenta a on me samo gleda i nešto se smeška.

Pitam ga: “Jel nešto nije u redu?”.  On kaže: “Ja vas zovem, kucam vam u staklo a vi ništa. Znate li da ne smete da se zadržavate na graničnom prelazu i telefonirate? Hteo sam da izađem da vas opomenem ali pomislio sam da je sigurno ljubavni razgovor u pitanju pa ajde da ne prekidam”.

Pogledam ga zbunjeno i mislim se… ma šta on zna a kažem: “Izvinite, nisam znala da ne sme, stala sam samo da izvadim dokumenta...”

On se još jednom nasmejao , pogledao pasoš i mahnuo rukom da idem dalje.

Još uvek ne znam da li se šalio ili stvarno ne sme.

U Bijelom Polju već je pao mrak. Petar predlaže da ostanem tu da prespavam.

Do Močila je ostalo nešto manje od 100 km. Nije previše ali treba preći preko Mojkovca i Kolašina, a to znači krivine, usponi i hladnoća. Ali ajde, to ću još nekako pregurati. Najviše me je zabrinjavala činjenica što sa magistrale moram po mraku da se popnem lošim uskim seoskim putićem do sela. To je lutija za mene i po danu a kamoli noću zimi. Ali sad šta je tu je. Taj putić je skoro kao onaj na Rajcu u gornjem delu, samo je ovaj uži, u lošijem stanju , pun kamenja, svega i svačega. Već  sam umorna, hladno mi je i loše se vidi. Vozim izuzetno sporo, između 50 i 60 km/h što je za lokalce presporo pa me pretiču, seku krivine, pa čak i kamioni. Mislim se: “Kuda svi ti ljudi toliko žure majku mu”. Ali neka ih… Ja vozim svojim tempom… Rešila sam da čitava stignem tog dana, ne dam im da utiču na moj ritam.

U Kolašinu stajem na pumpi da sipam gorivo i pojedem nešto. Sad sam već osetno umorna i gladna. Ceo dan ništa konkretno nisam ni pojela, osim nekih kifli u LA, keksa i čokoladica usput.

Tu na pumpi stojim duže nego što sam planirala, pokušavam da prikupim ostatke snage i povratim koncentraciju da pređem taj mali ostatak puta. Momak što toči gorivo gleda mene i motor sa zanimanjem i raspituje se da li je hladno, odakle sam, gde idem, kako to da sada vozim motor…

Kaže da nema baš motociklista sada,mada je bio skoro neki stranac koji je vozio čak iz Danske ili sl. do CG po minus 10. Njega je zapamtio i eto sad i mene.

Da ne dužim dalje, stigla sam do skretanja za Močila, popela sam se putićem uz stajanje na svakoj krivini za svaki slučaj (sreća da krivina nema previše do gore).

Honda se dobro ugrejala od tog stani-kreni tempa do Loline kuće gde parkiram motor od kad sam ono jednom pala na makadamu, pa prepešačim tih par stotina metara do moje kuće.

Lola, pravo ime mu je Radovan, jedini preostali meštanin u selu, baš se iznenadio što me vidi.

Dobro je da je bio tu, da mi pomogne da se raspakujem i ponesem stvari do kuće jer od umora više ni baterijsku lampu nisam mogla da pronađem.

Tamo me je sačekao Vesko, naš dalji rođak, naložio vatru  i ugrejao kuću. Toplota se prijatno širi i pruža osećaj zadovoljstva i topline.

Dugačak, naporan, uspešno završen dan je iza mene, sada dolazi zasluženi odmor i mir.

Mir koji uvek pronalazim ovde u ovoj maloj usamljenoj  kućici na obronku, iznad smaragdno zelene Morače čiji virovi i hladne dubine odnose brige i nemire daleko od mene. U ovoj maloj kamenoj kućici ispod  zvezdanog neba koje mi se osmehuje i daje spokoj i radost , kućici okružoj planinskim vrhovima, gorskim divovima  koji nju a i mene u njoj čuvaju i štite od teških, nemirnih misli, grozničavih osećanja.

 

:P_20170216_115909.jpg

 

Moje utočište, moja mirna luka. Zar je svi nemamo ili tragamo za njom?

Samo se pitam da li ću i sada ovde pronaći ono zbog čega sam došla?

Rođak odlazi. Ostajem sama. Vatrica pucketa.

Jedina stanica koju hvatam na radiju pušta laganu prijatnu muziku. Ide pesma So Long Marianne...

Nameštam posteljinu, raspakujem se, vadim nešto hrane koju sam ponela. Od prošlog dolaska novina u kući je bojler. Nedostaje ručica na tušu, za sada ima samo crevo ali ja se osećam kao u Hajatu. Posle dugog putovanja i napornog dana ono što me uvek najviše obraduje i opusti je topao tuš.

Dodajem još neko drvo u šporet pre odlaska u krevet, da vatra gori još neko vreme pošto zaspim, zavlačim se u posteljinu ispod dva jorgana i ćebeta, sa čarapama, u helankama, dukserici sa kapuljačom preko glave i… tonem u san. Noći su ovde hladne a ja volim da mi je toplo.

Razmišljam o Petru, volela bih da je mogao da pođe sa mnom. Na trenutak se osećam strašno usamljeno. Toliko je prokleto tiho, nema ni insekata a ni zvukova spolja. Tišina para uši.

Ali to traje samo par trenutaka, a onda sam zaspala snom pravednika. Nisam se ni pomerila do ujutru.

  • Podržavam 27

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • BJB Maxi Scooter Club, 1015 postova
  • Lokacija: Beograd, Rakovica, Skojevsko naselje
  • Motocikl: Yamaha Majesty 250

Samo da se upišem, pratim...

 

Sent from my GT-I9300 using Tapatalk

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Dan drugi.  Show me the place

 

A jutro je svanulo sunčano, obećavalo je predivan dan.

Već je četvrtak. Prognoza za ovaj dan je jako dobra. Trebalo je da ga iskoristim verovatno drugačije, onako kako je Petar predlagao, da siđem do mora, možda do Petrovca u kafić na litici, na kapućino… Da upijem malo toplog sunca i mirisa mora… Ali nisam.

Spavala sam dugo, ustala lenjo, bez planova da bilo kuda idem motorom. Ovaj dan obično je rezervisan za boravak u selu, posetu očevom grobu, šetkanje po okolini, uživanje u prirodi i pogledu na Moraču, odmaranje.

To je onaj dan kada dozvolim sebi da provirim kroz ona tajna vratanca sakrivena u dnu duše, zabravljena katancima i lancima, ona kroz koja se prolazi retko, samo u izuzetnim prilikama kada sebi dozvolimo da pogledamo u najdublje, najtajnije i najskrivenije hodnike naših misli i osećanja. To je  trenutak kada spustimo sve zastore, suočimo se sami sa sobom, sa istinom, i sa onim što poričemo, što ne možemo ili nećemo da priznamo. Jer uvek postoje neki razlozi, zašto nešto ne može ili ne treba ili možda treba... Ili…

Čudo jedno, kad se zagledam tako duboko i jasno rasute kockice se uvek nekako poslože. A ja se osećam bolje, smirenije, sigurnije. Spremna sam opet da stanem na ivicu litice gde su vetrovi jaki i hladni ali mi ne mogu ništa. Duvaće oni oko mene i zaljuljaće me sigurno, ali me neće srušiti.

Da, obično pronađem ovde sve što mi je potrebno da povratim veru u ljude, život i sebe, ako je slučajno u međuvremenu negde izgubim.

Ali ovog puta ne.

Suviše mnogo nemira u mojoj duši, pomešanih osećanja, očekivanja od sebe i drugih, strepnji… i opet nemira…

Jednostavno je kada čovek samo sa sobom treba da se dogovori. Pa ako pogreši razočaraće samo sebe.  Mnogo je teže pronaći onaj tanki putić do pravog izbora i ne razočarati drugog, nekog tebi dragog i važnog.

A pogrešne procene i pogrešne odluke donose baš to.

Dakle, ostala sam u selu u četvrtak i radila sve drugo osim da razmislim i napravim neki racionalan plan za nastavak putovanja obzirom da je već bilo izvesno da će se vreme od sutra polako pogoršavati a već za subotu su najavljene padavine svuda, i u CG i preko Zlatara i Zlatibora.

 

P_20170216_115832.jpg

 

P_20170216_115909.jpg
 
P_20170216_123223.jpg
 
P_20170216_123347.jpg
 
P_20170216_124523.jpg
 
P_20170216_125652.jpg
 
P_20170216_125902_BF.jpg
 
P_20170216_130042.jpg
 
P_20170216_153047_p.jpg
 
P_20170216_153151_p.jpg
 
P_20170217_095454_1_BF_p.jpg
 
 

 

Da moj previd bude još veći kada sam razmišljala o padavinama za mene je to značilo kišu. Mislila sam, pa dobro, neće to biti potop. Putovala sam i ranije po kiši. Radomir mi je dao svoje kišno odelo daleko bolje od onog koje sam imala. Mislila sam da neće biti tako klizavo za vožnju a valjda neće biti ni tako hladno, a i da bude preživeću.

Petar je utrošio sate i sate te večeri da me ubedi da moram u petak da krenem nazad kući jer će me u protivnom u subotu sačekati jako loše vreme. Možda je i rekao da je po prognozi sneg u subotu ali ja to ili nisam čula ili nisam uošte shvatala šta to znači.

Iz trenutne perspektive činilo mi se nemogućim da vreme bude nešto mnogo lošije. Kako, pa danas je u selu temperature bila 16C a na primorju i preko 18C. Ma ne može da bude strašno, čak  i da padne temperatura. Pa i da bude kiše preko Crkvina i Mojkovca, pa i posle preko Zlatibora voziću pažljivo i sve će biti ok, mislila sam.

Pa možda bi i bilo da sam se tim putem vraćala.

Po planu je trebalo da krenem za Beograd tek u nedelju.

Ipak odlučujem da krenem iz sela u petak, a u kom pravcu videću ujutru  u zavisnosti od toga kakvo vreme bude.

  • Podržavam 8

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Dan treći.  You Know Who I Am

 

U petak ujutru pakujem sve na motor, zatvaram kuću i silazim do magistrale.

Pre samog uključenja stajem da pogledam Moraču još jednom i slikam je. A ona lepa, zelena, vijuga tu pred mojim očima i mami me da je pratim, a ide ka moru…

 

P_20170217_112300_1_p_Copy.jpg
 
P_20170217_112311_1_BF_p.jpg
 
P_20170217_112412_1_p_Copy.jpg
 
P_20170217_112444_1_p.jpg
 
 

Zaboravljam na prognozu, na Petra, još uvek mislim mada u dubini duše naslućujem da je ovo onaj trenutak kada se čaša koja pada lomi, ali jednostavno ne mogu da krenem levo ka Beogradu. Skrećem desno. Mislim, samo ću se spustiti do mora, da bacim pogled i osetim miris, pa ću se vratiti istim putem nazad. A znam da se samo zavaravam. Već je jedanaest sati, nemam vremena da idem dole i nazad i da stignem do Zlatibora istog dana (tu sam mislila da prespavam). Tehnički bih možda i mogla ako bih samo vozila, bez zadržavanja. Ali kako, kada je Morača tako lepa, moram da stanem još malo da je slikam.

 


P_20170217_115348_p.jpg
 
P_20170217_115604_BF_p.jpg
 
P_20170217_115625_p.jpg
 
P_20170217_115634_1_p.jpg
 
P_20170217_115653_1_p.jpg
 

 

A onda Virpazar, prekrasna slika čamaca uz obalu, kao sa razglednice.

 

P_20170217_125446_p.jpg
 
P_20170217_125539_1_BF_p.jpg
 

 

A onda kroz tunel izbijam na more…

 

P_20170217_133433_1_p.jpg
 
P_20170217_135012_1_p.jpg
 
 

Nema gužve na jadranskoj magistrali, ma samo da skoknem do Budve najdalje… Pa ću se vratiti, razmišljam a ushićenje raste. U glavi već prestajem da kalkulišem vreme. Staću negde da napravim predah, na miru da razmislim i napravim neki pametan plan… Ha,ha.. Napraviću pametan plan… Kakva iluzija.

Nebo je još uvek vedro, oblaci se tek spuštaju ali je toplo. Sveti Stefan je predivan. Nemam vremena da silazim, samo upijam pogledom i slikam.

 

P_20170217_135755_1_p.jpg
 
P_20170217_142503_p.jpg
 

 

Tamo negde između Morače i Svetog Stefana napisala sam Petru da idem na primorje i da ću se kasnije javiti a već sam znala da je prekasno. Korak je učinjen, a  svi posle njega samo su dublje vodili u istom pravcu.

More me čvrsto drži uz sebe, ne pušta mi ni pogled ni misao. To mirno duboko beskrajno plavetnilo i zimi pod ovim zubatim suncem izgleda moćno i veličanstveno.

Ne mogu da se odvojim od njega. Prolazim Budvu, idem dalje do Kotora.

 


P_20170217_144737_p.jpg
 
P_20170217_144743_p.jpg
 
P_20170217_150525_1_p.jpg
 

 

Nebo je sad već oblačno ali i dalje čarobno. Tu stajem da se počastim palačinkama. Red je malo da uživam još dok sam na primorju jer već je jasno gde sam krenula iako još nisam ni u sebi to glasno izgovorila. Zeleni karton za Hondu nisam izvadila, povratak kroz Bosnu otpada što znači da je jedina opcija da probam ka Nikšiću pa da vidim kakav je put. Ako bude ok idem do Žabljaka i tu ću da prespavam pa u subotu nastavljam ka Zlatiboru. Tako sam razmišljala… To je bio taj promišljen, pametan plan…

 

P_20170217_153945_p.jpg
 
P_20170217_153957_1_p.jpg
 
P_20170217_154044_p.jpg
 
P_20170217_155227_1_p.jpg
 
P_20170217_161703_1_p.jpg
 
P_20170217_161904_1_p.jpg
 
P_20170217_162222_1_p.jpg
 

Ali opet, već je tri sata, ne mogu da stignem do Žabljaka do pet, znači da ću ili ću voziti po marku preko Šavnika po onim mokrim i oštrim krivinama ili ću ostati da spavam u Nikšiću.

 

P_20170217_170942_1_p.jpg

 

Do raskrsnice za Nikšić stižem u sumrak . Put do tamo je bio suv i dobar, moglo je da se vozi i malo brže ali ne previše. Oprez me ipak nije napustio iako zdrav razum jeste.

Ne skrećem za Nikšić. Računam da ću stići do Durmitora pa i po mraku, pa i ako bude vlažan put. Još uvek je relativno toplo, leda ne može da bude, a o snegu ni ne razmišljam, znam da nije padao prethodnih x dana. Voziću tih 75 km koliko god dugo treba, oprezno i polako, ne žurim. Tek  je pet sati, nije previše hladno, iznad nule je… A svi slojevi odeće na meni a posebno grejači čuvaju mi toplotu.

Honda se sve vreme lepo ponaša. U selu je stajala napolju ali je bez problema upalila. Lepo ide, lepo vuče. Možda se još nisam navikla na ugao gledanja u retrovizor, nekako stalno imam osećaj da nemam dobar pregled pa se pomeram u sedištu napred, nazad da bolje vidim. A pomeram se i protiv svoje volje, sedište kod Horneta je nekako nizbrdo pa stalno klizim na rezervoar.

Tu je i onaj nerešen problem sa migavcima, uvek moram da pogledam da li su se upalili ili nisu, mada su do kraja ovog putovanja zadovoljavajuće radili, ne uvek odmah, ali su radili.

A ni grejači ručica nisu izbacili osigurač, što je dobro jer rezervni nisam imala. A posle se ispostavilo da i ono što sam imala i nameravala da ponesem od alata, zaboravila sam – imbus ključeve recimo (ako ste čitali moj putopis o kupovini Honde onda znate za šta mogu da zatrebaju).

Pošto mi je zadnji kofer jako mali i praktično neupotrebljiv za pakovanje Radomir mi je pozajmio svoj tank bag. U prvom momentu sam mislila da tu ništa ne može da stane. Potpuno sam se iznenadila kada sam skoro sve uspela da spakujem u tu naizgled malu torbu. Oduševljena sam njenom funkcionalnošću i dimenzijama. Vezala sam je gurtnama na zadnjem sedištu i to je bilo skroz dobro, mnogo bolje nego torbe koje sam ranije koristila za putovanja.

Ali da se vratim putovanju…

Od Nikića do Žabljaka vozim po mraku, ne prelazim 70 km/h, možda čak ni 60 km/h.

A kod Šavnika po krivinama i tamnom asfaltu koji je evidentno mokar bukvalno milim. Često spuštam nogu da proverim koliko je klizavo. A klizavo je.

Ne želim da rizikujem ni za sekund. Mrak je, nema vozila ili vrlo retko. Ne smem ni pod razno da napravim problem tu usred šume i planine, sad već na -2. Pred svaku lakat krivinu bukvalno stajem i samo puštam motor da sklizne iz nje na pravac.

I tako stižem na Žabljak. Upornost se nekad i isplati, samo je pitanje kada čovek treba da bude uporan.

Na glavnom putu nema snega, relativno je suv i čist, to je olakšanje.

Ali čim sam skrenula ka centru već je druga priča. Delovi kolovoza su pod ledom, sve poprečne ulice su neočišćene sa uskim kolotrazima po kojima se može uz veliki oprez proći, a negde ni ne može.

Ja biram najčistiju, glavnu ulicu i stajem ispred Voli-ja da potražim smeštaj.

 

P_20170217_190950_1_p.jpg
 
P_20170217_191006_1_p.jpg

 

Tražim nešto jeftino, za jednu noć po mogućstvu sa garažom za Hondu. Za nešto luksuznije nemam ni para a nikada ni ne biram takav smeštaj. Važno da je čisto,toplo i da ima kupatilo, dosta je.

Moguće je da sam bila jedan od malobrojnih motociklista kome je palo na pamet da dođe motorom na Žabljak u februaru.

Ljudi su ovde u fazonu skijanja. Sneg je svuda okolo čak i u gradu a gore na Durmitoru ga ima dovoljno za uživanje u zimskim sportovima.

Motora ovde leti ima mnogo ali zimi nije baš uobičajena slika. Nekako dva točka i sneg ne idu baš jedno sa drugim, osim ako nemaš eksere na gumama.

Možda im je slika ove žene na motoru koja putuje sama zimi i noću ovim krajevima u najmanju ruku bila neobična ali nisu ništa tako rekli a ni pokazali.

Naprotiv, svi počev od kasirke koja me uputila na svog muža da mi pomogne oko smeštaja do gazdarice koja je baš prava lafica -mnogo mi se svidela, pa preko slučajnih prolaznika koji će mi sutradan pružiti pomoć, svi su bili izuzetno srdačni i izuzetno raspoloženi da mi pomognu šta god je trebalo.

E sad komplikacije nastaju time što je soba koju mi je kasirka pronašla u jednoj sporednoj neočišćenoj ulici koja se strmo spušta na dole. Prvo je trebalo sići niz nju a onda motor parkirati ispred kuće ispod nadstrešnice do koje se moralo preći parče dvorišta pod snegom, a ako sve to i prođe kako treba onda ujutru tom istom ulicom uzbrdo treba doći do glavne a ne pasti.

Sada je već vrag odneo šalu. Ovo je situacija gde oprez više ne pomaže. Ja definitivno nisam takav vozač koji motor može da spusti ili izveze po snegu a nemam ni snage da ga zadržim ako počne da pada.

Tih par stotina metara niz ulicu činilo mi se težim nego ceo put do sada, ma teži su bili nego svi putevi kojima sam ikada vozila. Ali nisam mogla da se vratim. Polako sam spuštala motor tragovima koja su delimično kola napravila i tako do dvorišta. Tamo sam sišla pa smo ga Milovan (kasirkin muž) i ja odgurali po snegu na terasu. Ispostavilo se da je garaža zauzeta i da motor mora da prenoći napolju.

Još jedan potencijalni problem. Otkud znam koliko će se temperature noćas spustiti i da li će Honda upaliti ujutru. Sve to vreme ponavljala sam sebi i ovom čoveku, samo da motor ne padne, ne sme da padne… Ovo nam je tek prvo putovanje a on je tako lep i očuvan, samo da ne padne...

Ali… Rizične i nepromišljene odluke znače i da moramo prihvatiti moguće posledice.

Kad sam konačno smestila motor i raspremila stvari gazdarica me je odvela u sobu.

Zapravo sama sam na celom spratu, a kotlarnica za grejanje je bila odmah u susednoj prostoriji.

Relativno je rano za spavanje. Iako planine volim mnogo, posebno zimi, ipak odlučujem da ne izlazim u šetnju.

Treba se ugrejati, pojesti nešto i odmoriti se za sutrašnji dan. A treba se suočiti sa posledicama dolaska na Žabljak, a i sa Petrom kada bude čuo gde sam.

Pokušala sam kroz šalu to da mu saopštim, ali koja šala može da ublaži ozbiljnost ove situacije.

A situacija koliko god na prvi pogled izgledala simpatično i koliko god sam se osećala posebno i srećno ovde i sada, bila je najblaže rečeno zabrinjavajuća.

Kako ću ujutru izaći uz ovu zaleđenu uličicu? Noćaš počinju padavine, a ja još nisam svesna koje padavine… Nalazim se na 1500 m nadmorske visine a još uvek mi ne pada na pamet da može da me zaveje sneg i da možda neću moći uopšte motorom da siđem sa Durmitora… A ako se to dogodi pitanje je kada ću to uopšte biti u mogućnosti …

A ja moram, neizostavno moram da budem u Beogradu na poslu u ponedeljak. Druga opcija ne postoji.

Međutim sve ovo postalo mi je jasno tek ujutru.

To veče sam bila neizmerno srećna. Sneg okolo a toplina u sobi ugrejali su mi i dušu i telo.

Pa iako ne mogu da skijam, a to volim čini mi se više od svega ipak sam eto tu, došla sam motorom koji je moja druga ili možda sada već prva ljubav.

I sve što želim u tom trenutku je tu, te večeri na toj planini... skoro sve...

Petar je uzdržan i hladan. Osećam to i sa tolike razdaljine.

To me baš rastužuje… Još mi je dalji. Toliko se razumemo  a ne razumemo …

A tu su i moji ostali prijatelji i porodica. Poslala sam im slike sa mora i snega, njima je drago. Dele sa mnom radost zbog ovog neobičnog poduhvata i žele mi bezbedan povratak.

  • Podržavam 13

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Dan četvrti.  Dance Me to the End of ….. Journey  

 

Iako se jedno prijateljstvo te večeri možda nepovratno ruši (mada sam se još uvek nadala da ne) spavam tako lepo, tako zadovoljno i budim se tako srećno kao ne pamtim kada u poslednje vreme.

Kroz žaluzine se probijaja svetlost ali sunca nema. Još uvek ne gledam kroz prozor. Srećna sam i pokušavam još jednom da povratim sa prijateljem onaj dobar odnos razumevanja i deljenja.

Ne moram ni da gledam kroz prozor a da znam biće mi potrebna svaka vrsta podrške danas.

Tek sada postajem svesna da napolju pada sneg, da je padao tokom noći i da ne znam u kojoj meri je napadao po asfaltu.

Kroz prozor ne vidim put, samo dvorište. Oblačim se i spremam za izlazak napolje. Gazdarica me hrabri da je glavni put sigurno čist, kaže da nije mnogo padalo noćas. Skreće mi pažnju da dobro pazim kod silaska sa Žabljaka do kanjona Tare pošto je put u senci i ima dosta leda. A i upozorava me da požurim, da stignem do Zlatibora do popodne kada su najavili ozbiljne snežne padavine.

Malo me je opet strah hoću li uzbrdo uličicom izaći bez problema ali uz Milovanovu pomoć to uspevam.

 

P_20170218_104613_p.jpg
 
P_20170218_104619_p.jpg
 

 

A onda... Pametni ljudi znaju kada je dosta a oni drugi rade nepromišljene stvari… opet i iznova...

Na vrhu ulice, ako levo skrenem idem ka glavnom putu koji je čist i koliko toliko bezbedan. A ako desno skrenem, tamo je jezero, visoke jelke prekrivene snegom , predivni planinski vrhovi iznad, raj za oči i dušu…

 

P_20170218_110159_p.jpg

 

Stanem tu na raskrsnici da obučem potkapu i namestim rukavice a ono odjednom grane sunce pravo meni u lice. Obasja me tako iznenada i tako snažno, skroz da sam potpuno zaboravila na oprez, zaboravila sam na sve.

Ako ima nešto na planini što volim još više od skijanja onda je to ona blještava belina snega pod sunčevim zracima. Tada se osećam tako zadovoljno i potpuno ispunjeno, ceo svet oko mene prestaje da postoji a ja kao da prelazim u neku drugu dimenziju. Tako fatalno, sveobuhvatno prožimajuće…

Pod uticajem tog čarobnog trenutka, potpuno obuzeta snagom i lepotom sunca i planine ne razmišljajući skrećem desno ka jezeru. Ali sunce je sijalo samo par trenutaka a stvarnost je brzo bljesnula pred mojim očima u punom svom svetlu.

 

P_20170218_110213_p.jpg

 

Put ka jezeru nije bio očišćen, tragovi za prolaz su bili jedva vidljivi i potpuno klizavi, van svake moje kontrole.

Kad sam to shvatila bilo je kasno, prednji točak je skliznuo i motor je pao na zemlju a i ja sa njim mislim.

Čak se toga ni ne sećam, znam da sam bila užasnuta što sam dozvolila da se ovo dogodi.

Za tako mali pad šteta je ipak bila velika. Pukla su oba leva migavca, retrovizor, čak deo prednje maske.

Užas.

Kakva neprirodna slika, motor koji leži na snegu.

Čovek tek tada postane svestan gde je i šta je uradio.

Moj motor koji sam tek nedavno kupila, kome je ovo tek prvi duži put sa mnom i meni sa njim, motor koji je do pre par sekundi bio u izuzetno očuvanom stanju leži tu ispred mene na snegu razlupan (meni je tada to tako izgledalo).

Kako stvarnost surovo može da ti se sruči na glavu ako letiš previše visoko sa glavom u oblacima.

Ali ovo se već dogodilo, vreme ne može da se vrati unazad.

Sada treba videti šta dalje. Kako podići i upaliti motor.

Stala su jedna kola, izašao je momak i pomogao mi da podignem motor. Ali Honda neće da upali.

Ja sam nervozna, ne mogu uopšte da sastavim misao, verglam i naravno praznim akumulator do kraja.

Sada sam svesna i  toga da vreme prolazi, da moram da potražim rešenje što pre. Moram da siđem sa Durmitora pre snega.

Zovem mog majstora i prijatelja iz Bg za savet. Javljam Radomiru šta se dogodilo, pokušavam i Petru ali njega nema.

Akumulator je prazan, moram da nađem nekoga sa kablovima. Pitam u obližnjoj kafani, kablove ima taksista, doći će za deset minuta.

Dok se vraćam ka motoru dečak juri kuče koje se otrgo sa povodca po ulici. Moli me da mu pomognem.

Sad i ja sa njim jurim psa koji beži levo desno i na kraju ga ipak hvatamo. Dečak se zahvaljuje i odlazi a ja se vraćam svom problemu.

Taksista uskoro stiže. Uz asistenciju majstora preko telefona palimo Hondu na kablove.

Međutim dok smo vratili sedište i zavezali torbu akumulator koji je oslabio opet neće da upali.

O Bože, kakav dan. Ne možemo opet sve da skidamo, probaćemo da priđemo akumulatoru tako što ćemo skinuti bočnu plastiku. Ali čime? Ja sam zaboravila one famozne imbus ključeve. Priča se opet ponavlja…

Sreća taksista ne stanuje daleko i ima ove ključeve. On odlazi po njih i ovog puta uspešno palimo Hondu i ja konačno krećem. Samo što je već dva sata a padavine počinju oko četri, pet…

O putu do mosta na Đurđevića Tari nema šta mnogo da se piše. Moje samopouzdanje je nizom prethodnih događaja potpuno poljuljano a ako se tome doda i to da sam postala svesna koje sve opasnosti još uvek potencijalno stoje ispred mene nesigurnost me je gotovo paralisala.

Nije mi pomoglo čak ni to što se Radomir u međuvremenu organizovao i pronašao prikolicu i auto sa kukom ako treba da dođe po mene i motor. A mnogo znači znati da imaš takve prijatelje koji će za tebe uraditi sve što mogu i doći gde god treba da pomognu. Srećom imam ih nekoliko…

Međutim sada kada je motor upalio i kada je trebalo voziti dalje meni je bila potrebna podrška druge vrste. Morala sam da se saberem i smirim inače nastavak puta nije imao smisla. Dalja vožnja sa tako lošom koncentracijom predstavlja direktno izlaganje riziku u ovakvim vremenskim uslovima. Ali ono što mi je možda jedino moglo podići samopuzdanje u tom trenutku nisam imala, a jednostavno sam morala dalje.

Veoma, veoma polako sam se spustila do Tare. Tamo već uopšte nije bilo snega, samo vlažan asfalt.

Tu malo stajem, da popijem sok i probam još malo da se saberem. Pravim nekoliko slika.

Imam mnogo slika mene i motora sa ovog mesta ali eto prvi put zimi.

 


P_20170218_134836_p.jpg
 
:P_20170218_134903_p.jpg
 
P_20170218_141044_1_p.jpg
 
P_20170218_141112_1_BF_p.jpg
 
P_20170218_141128_p.jpg
 
P_20170218_141150_p.jpg
 
 

Do Pljevalja stižem nešto pre četri sata. Počinje kiša. Stajem na pumpi da obučem kišno odelo. E ovde me ljudi sa pumpe već ozbiljno upozoravaju da moram da požurim da pređem preko Jabuke do Prijepolja pre snega koji je kako kažu najavljen posle pet sati.

Skoro sam stigla do graničnog prelaza kad je sneg počeo da pada. Mislila sam da neće on dugo, i da će biti sve u redu. Međutim, prevarila sam se potpuno.

Sneg je vejao sve jače. Prelazim granicu ali  već mi je jasno da ako uspem da se spustim u Prijepolje a to je još 11 km,  moraću tu da prespavam. Tada sam još verovala da je sneg prolazan i da će u nedelju moći da se vozi preko Zlatara i Zlatibora nazad do kuće.

Međutim sneg je sve jače i jače padao i u roku od deset minuta potpuno je zavejao put.

Uspela sam da pređem pa ne verujem ni kilometer od granice kad je na nizbrdici točak ponovo počeo da proklizava.

To je trenutak kada sam definitivno znala da ne smem da napravim ni metar dalje ako mislim da opet motor ne bude na zemlji.

To je bio kraj ovog putovanja na motoru.

Na sred puta, u sred šume sat vremena pre mraka ja sam sišla sa Honde, spustila je na ćopavu i zaključala volan.

 

P_20170218_163009_1_p.jpg

 

Trebalo je brzo naći rešenje šta dalje dok ne padne mrak. Jedino rešenje je bilo pronaći nekoga da spusti motor i mene do Prijepolja. Ali moja baterija na telefonu je bila na kraju.

Još jedna stvar koju nisam uradila, nisam pre puta prebacila USB punjač na Hondu a ni instalaciju za navigaciju.

Pišem Radomiru i Petru za novonastalu situaciju i tražim pomoć da pronađu neki kombi prevoz.

Oni ubrzo šalju potrebne informacije, svaki na svoj način…

Međutim ja nemam baterije više da zovem a i sneg toliko pada, telefon je skroz mokar.

Zaustavljam jedna kola koja idu ka granici u nameri da zamolim carinike za pomoć.

Ispostavilo se da ljudi koji su me povezli imaju rođaka u Prijepolju koji se bavi kombi prevozom. Oni ga zovu i dogovaraju sa njim da za 20 eur dođe po mene i motor i preveze nas do Prijepolja.

Preračunavam se, imam još tačno 20 eur ako skupim svu siću po džepovima, dobro je. Prihvatam.

Tu je mogla da se dogodi još jedna komplikacija zbog moje nesmotrenosti i sad već velike uzrujanosti zbog razvoja svih događaja. Kad sam izlazila iz kola ispao mi je ključ od motora na sedište. Sreća da su ljudi to odmah videli i potrčali za mnom da mi ga vrate inače bi otišao u Herceg Novi.

Zamislite tek to. Bez ključa ne bi mogli nikako da utovarimo u kombi motor sa zaključanim volanom. Haos. Imala sam ludu sreću da je čovek video ključeve na sedištu, da recimo nisu ispali na pod ili između sedišta ili u sneg…

Dok kombi nije stigao grejala sam se u kućici sa carinicima. Oni su super momci, odmah su ponudili pomoć. Ispostavlio se da je žena od ovog kombi prevoznika rođaka  jednog od njih. Tu sam malo i dopunila telefon a poslužili su me kolačima i sokom. Stvarno super momci.

Kombi je brzo stigao i začudo bez problema smo utovarili motor pozadi. Ovo je poslednja slika kroz šoferšajbnu kombija na put zavejan snegom. Pa i kombi se jedva spustio sa Jabuke.

 

P_20170218_171938_1_p.jpg
 
P_20170218_171946_1_p.jpg
 

 

Za ono što se dalje događalo te večeri nemam pravih reči kojima bih to mogla da opišem.

To je slika ljudske dobrote, solidarnosti koja vraća veru da su ljudi ipak dobri, velikog srca i spremni da pomognu potpunom neznancu u nevolji.

Motor su mi prevezli otac i sin.  Smestili su ga u podrumske prostorije svoje porodične kuće i ponudili da tu da ostane koliko god je potrebno dok ne budem mogla da ga prevezem kući.

Ponudili su mi i prenoćište u slučaju da hoću sutra da vozim dalje.

Primili su me u svoju kuću kao najrođenijeg, ugrejali, nahranili, infomisali se kada polazi to veče autobus za Bg pošto smo se uverili da ni u nedelju neće biti moguće voziti zbog snega a onda u pola jedan prevezli do stanice i sačekali da uđem u autobus pa tek onda otišli kući da spavaju.

Ja toliku srdačnost i gostoprimstvo potpuno nepoznatih ljudi koji me vide prvi put u životu nikada nisam doživela.

To me je zaista duboko dirnulo. Sa ovom porodicom ću sigurno dugo zadržati prijateljski kontakt.

 

I tako, Honda je ostala u Prijepolju, čeka da se sneg na Zlatiboru otopi bar na putevima pa da odem da je dovezem.

Ja sam ušla u minibus u jedan sat po ponoći i stigla u Bg oko šest. Već u sedam sam bila u svojoj kući.

Još uvek uzdrmana i nesvesna možda sasvim šta je sve moglo još da pođe naopako na ovom putovanju sa jedne strane a opet sa druge ispunjena onom dragocenom energijom koja vraća u život i gura napred a koju mi svako putovanje donosi.

Na kraju bilo je ovo lepo, uzbudljivo i po mom mišljenju ipak uspešno putovanje. Donelo je nova dragocena iskustva i prijateljstva, mada je jedno i uništilo.

Nije se odvijalo baš do kraja onako kako sam planirala…

Putovanje je  prekinuto je u poslednjem trenutku kada se dalje nije moglo. Motor je oštećen.

Nije moralo da bude tako, ali i to je sastavni deo vožnje, pogrešna procena koja se plaća. Cena ovde nije visoka. Osim manje štete na motoru ja sam prošla bez ikakvih posledica.

Pa kada sve sagledam ipak je rizik tokom celog ovog putovanja bio minimalan posebno do momenta proklizavanja. A i posle, mada  je od tog trenutka bio nešto veći zbog moje nesigurnosti i nemogućnosti da se fokusiram na vožnju.

Da nisam napravila par pogrešnih odluka  putovanje bi se možda uspešno završilo do kraja a moje i Petrovo prijateljstvo bi možda još trajalo. A možda i ne.

Ovakve situacije su najbolji test za mnoge stvari pa i za prijateljstva.

Ona prava prijateljstva kao i ljubavi odolevaju pritiscima i vremenu, neće ih zavejati snegovi niti sprati kiše.

Trebalo bi da je tako… Zašto nam je onda toliko žao ako se to ipak dogodi?

A na pitanje da li ću li opet ponoviti ovakako nešto, odgovor je…

Sigurno hoću, Petar je tu u pravu … To je ono što me pokreće.

Ali ipak ću nastojati ako i budem vozila zimi da to ne bude po snegu a ni preko planina viših od 1000 m.

Ali ako me ipak put navede i tamo, potrudiću se da bar ružičaste naočare ostavim kod kuće.

 

A Stršljen, on se vratio kući.

 

P_20170304_123629_1_p.jpg
 
P_20170304_123652_1_BF_p.jpg
 
P_20170304_123948_1_p.jpg
 
P_20170304_124018_1_p.jpg
 

 

Dovezla sam ga u subotu.

 

P_20170304_132747_p.jpg
 
P_20170304_132805_1_p.jpg
 
P_20170304_132843_1_BF_p.jpg
 
 

 

I već je skoro kao nov, spreman za nove avanture…. 

  • Podržavam 20

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Cool tip, 2146 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: MT 09 Tracer

Slusaj,da ti pricamo o nesmotrenosti,i o tome kako se planira bezbedan put,nema neke potrebe.Imas dovoljno godina.Ako uzivas u svemu ovome,imas moju podrsku. :takoje:

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 279 postova
  • Lokacija: Boka Kotorska-Boogie street
  • Motocikl: Kawasaki ZZR 600 E

Sad nemam vremena da pročitam, mora se na poso... Ali mi je Cohen odmah zapao za oko. Obožavam ga!

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 385 postova
  • Lokacija: Karađorđevo-Bačka Palanka-Kraljevo
  • Motocikl: Suzuki gsx 750f

Meni je teško da napišem bilo šta. Pročitao sam u dahu ceo tekst.Iskreno, danas sa ovoliko godina ovako nešto ne bih uradio nikada. Pre 20 godina, možda, jer tada sa 20 nisam mislio kao sa 40. Nema potrebe da ovako se ovako rizikuje. Makar je ja ne vidim.

Svakako, malo je reći da si hrabra!

I dobro je da se sve završilo kako treba. Srećno i u buduće!  :)

  • Podržavam 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1020 postova
  • Lokacija: Sopot
  • Motocikl: BMW R1200RT Honda VFR 800 v-tec MotoGuzzi falkone NSU SuperMAX Tomos T12

Hrabro i ludo,platila si danak neiskustvu. :)

Ja sam nedelju dana pre tebe prošao taj isti put.

Vreme je bilo neuporedivo bolje,sunčano,suv put,prognoza obećavajuća.

Bio sam u dilemi motor ili auto,odlučio sam za auto.

Pre tridesetak godina isto bi i ja uradio.

Ali je na kraju sve ispalo dobro. :care:

Putopis je odličan,uživao sam.

 

PS

poslušaj nekada savet prijatelja i drugara ;)

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1142 postova
  • Lokacija: Mladenovac
  • Motocikl: BMW K1200 RS ;YAMAHA Nouvo

Lireteralno, nadahnuto,podsticajno odlično pišeš i prenosiš osećanja pa se i ja osećam bolje. Nastavi sve

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

E Bruno,pa ono jeste u pravu si ... donekle (i ostale kolege naravno), al malo je falilo da pobegnem snegu ☺.

A i ko ga je očekivao u februaru na planini .

Šalim se malo, da to mi je mana...slabo slušam, a prijatelji mi dobro žele ☺

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Ne silazi, 5472 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: XT1200Z Super Tenere

Huuu!!!

Čim sam pročitao prvih par redova, nešto u stomaku mi se dogodilo i trajalo je do kraja...ako ga uopšte ima.

Molim te, napiši jedan putopis, onako lagan sa lepim vremenom i uživanjem, da prekineš ovaj niz, pa posle kako bude!  :takoje:

U svakom slučaju, čestitam ti na odvažnosti...imaš je na pretek!

 

PS. Još uvek ne isterujem motor iz garaže, nešto me djavo tera da idem motorom na Koponik na skijanje, kao preko Rudnice je južna strana i suvo.......

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 294 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: BMW K100

Lepa avantura , uzivao sam citahjuci. A, sto se tice prijatelja ,ja da sam ti prijatelj, ja bi te izudarao. Salim se,naravno, samo uzivaj, i vozi.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

Da znaš Doktore da sam rešila sledeći putopis da napišem baš tako, sa lepim vremenom,lagano za uživanje ako u međuvremenu ne iskoči nešto opet ovako ☺.

Šta ću kad me neodoljivo privlači

 

A ovo za Kopaonik nemoj da se prevariš, pa tek tu se u toku jednog dana promene sva godišnja doba, osim ako možda nećeš i ti da probaš kako Yamaha ide po snegu.

Ipak verujem da bi se ti bolje snašao na snegu, znače tu finese a i motor i iskustvo ☺

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Hronični Motociklopata, 7032 postova
  • Lokacija: Severna Bačka
  • Motocikl: Banditos 650

Svaka cast na hrabrosti i istrajnosti  :takoje:  :care: 
ali cemu sve to? voznja u februaru po hladnoci, zasto ne pricekati malo, i otici u aprilu, maju... i navozas se lepo ko covek i uzivas a ne ovako,
ali u svakom slucaju, skidam kapu  :aha:

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 707 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Lucifer

E pa i to ima svojih draži samo kad te ne zaveje sneg, a čak i onda...☺

A otići ću ja i u aprilu, maju da se navozam ko čovek...

  • Podržavam 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1424 postova
  • Lokacija: BG - Zemun - Zvornik
  • Motocikl: Yamaha FJR 1300, Ktm exc300

Odlicna avantura. zao mi je sto si pala i ostetila motor, ali i to je sastavni deo nasih svakodnevnica.

 

Jeste da si malo rizikovala vozeci po snegu, ali mislim (siguran sam) da bih i ja da sam u toj situaciji, tako postupio.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 525 postova
  • Lokacija: Novi Beograd
  • Motocikl: NC750x

Kad srce pretekne misli počinje avantura. Žao mi je što ima štete na motoru, ali je bitno da si ti dobro. Da si imala neke najlonke da obmotaš oko točkova..

Ma šalim se.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 251 postova
  • Lokacija: Beograd
  • Motocikl: Suzuki Bandit 1250 S

Majo, svaka cast na odvaznosti i hraborsti za ovakve putesetvije  :care:

Ja sam prosle nedelje sredjivao nesto oko svog motora i primetih da nema tvog motora u garazi. Prvo sam pomislio da nisi promenila garazu ali videh da ti je ona crna cirada i dalju tu u onom cosku. Nije mi ni na kraj pameti bilo da si otisla na neku duzu voznju po ovako promenljivom vremenu.

 

Svaka cast jos jednom!

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja