Jump to content

Moto Zajednica

Fuck the Zeus! Hvaljen Isus!

Recommended Posts

  • Zainteresovan, 914 postova
  • Motocikl: BMW R50/5

PAŽNJA, PAŽNJA! ACHTUNG! WARNING! Putopis je bez slika. Skoro. Za one koji će ipak nastaviti sa čitanjem objašnjenje je u tekstu koji sledi. Za one nestrpljive koji će ovde završiti sa čitanjem (što potpuno razumem): jednostavno- lenj sam.

Nikada nisam pisao putopis. Nisam imao želju. Po povratku sa ovog putovanja imao sam neku nedefinisanu unutrašnju potrebu da pišem. Bilo šta. To obično biva kad osećam neki unutrašnji konflikt, kad me nešto muči. Pomislih – putopis? Što da ne.

 

 

Ove godine prst sudbine otelotvoren u kažiprstu moje voljene bivše-sadašnje žene spustio se na Atinu. Posle par godina sukoba, nerazumevanja, nesporazuma moja bivša, a sadašnja žena i ja prošle godine pronalazimo spasonosnu formula za zajednički odmor.

Ona voli da putuje brzo, avionom da bi što pre stigla tamo gde želi. Ja volim da putujem motorom, polako, sporednim putevima, da putujem, ne da stignem. Ona voli zapad, ja istok. Ranije sam patio zbog toga što ona ne voli da se vozi motorom, što ne mogu da delim lepote avantura sa bliskom osobom. A onda sam zavoleo tu lonely rider varijantu. Mir i spokoj. Lakoća vožnje. Odgovornost samo za sebe. Intenzivniji, dublji doživljaj svega oko sebe. Okrenutost sebi. Razgovori sa sobom.Spoznaja da postoji osoba na koju uvek mogu da računam, na koju mogu da se oslonim, koja me nikad neće izneveriti. Ja. I BMW. Ovo svakako nije bio razlog, ali je odraz našeg udaljavanja…Razvod… Svako je krenuo svojim putem. I bukvalno. Ona avionom u Australiju, ja motorom u Albaniju.

I tako sada kada odlučimo da negde idemo zajedno moja bivša-sadašnja nađe najpovoljniju avio kartu do negde. Rezervišemo smeštaj u blizini. Ja krenem par dana ranije motorom i tamo negde se nađemo.

 

Utorak, 19. avgust 2014.

 

Dan pre polaska menjam filter i ulje u motoru, 1000km pre roka. Ne volim da takve stvari radim tokom puta ako ne moram. Punim rezervoar. Imam samo malo obaveza na poslu i razmišljam da krenem na put još ovog popodneva. Tako imam mogućnost da odstupim od planirane rute ako mi se neki putić učini interesantnim. To malo obaveza se zahvaljujući komotnom odnosu državnih činovnika prema svom poslu pretvara u agoniju. Dok se vozim od jedne do druge birokratske tvrđave matora bembara, deset godina mlađa od mene, se nešto joguni. Ne prijamo jedno drugom. To me brine jer nas očekuje par hiljada zajedničkih kilometara u narednih desetak dana. Gubim volju za putovanjem. Mrzi me i da se spakujem, proverim motor. Sve ostavljam za ujutru.

 

Sreda, 20.avgust

 

Najviše volim da krenem na put veoma rano, u prijatno sveže letnje jutro dok svi još spavaju. Čini mi se da tada i bokser najlepše radi. Ovog jutra nema tog lepog i poznatog uzbuđenja pred put. Ustao sam kasnije nego što sam želeo. Bezvoljno perem motor i pakujem stvari. Postaje već pretoplo. Jutarnji špic. Gužva. Jedva se dočepam autoputa i pravac Požarevac. Konačno sve leže na svoje mesto. Nema onog osećaja od juče. BMW je opet pitomo mače. Opet smo prijatelji. Brzo i lako prelazim prvih stotinak kilometara..Svaki put iznova me obuzme ushićenje kada spustajući se prema Golupcu pre desne krivine odjednom pukne pogled na moćni, široki, plavi Dunav, plavo nebo sa belim, paperjastim oblačcima i Golubačku tvrđavu obasjanu suncem.

 

Put se spušta, isčekivanje i...Razočaranje... Sivo nebo, sivi Dunav, siva tvrdjava. A vetar duva,duva. Stajem na okasneli doručak iako ne osećam glad.

Kao i uvek pre nego izađem iz Srbije javim se ostarelim roditeljima. Otac me moli da ne putujem. Majka je zaista vrlo loše. Objašnjavam da imam već sve unapred uplaćeno, da ću se kretati vrlo blizu granice i da uvek mogu brzo da stignem za ne daj Bože. Ali nije to pravi razlog zašto nastavljam put. U poslednje dve godine, otkako nas je napustila moja rođena sestra otac me je više puta iscimao na ovaj način. „Majka je jako loše“. Ostavljam posao, sve, vozim kao sumanut 350km u jednom smeru i zatičem majku na nogama. Kuva mi kafu, jaku i slatku, sa ratlukom, prinosi omiljeno slatko od smokava i hladnu vodu. „Šta je bre ovo, što me zajebavate?“ – „Pa sada joj je malo bolje“. I još važniji razlog. Ako je tačno da nam se u životu uvek dešava ono što i treba da nam se desi jer je to najbolje za nas, (a tačno je) onda to mora da uključuje i odlazak sa ovoga sveta – isto kao i dolazak. Iz beskraja večnosti dolazimo, u njega se vraćamo.

 

Nastavljam ka Donjem Milanovcu. Volim dunavsku magistralu. Naši putari su napravili mnogo bolji posao od rumunskih kolega preko puta. Put za uživanje. Tuneli, krivine, miris velike vode, sve je tu i ovog prepodneva. Vozim tečno, sve ide glatko. Ali nešto ne štima. Ne znam šta. Nema nikakvih osećanja, ne vidim nikakvu lepotu, nema slatkog uzbuđenja putovanja. Brzo, rutinski stižem u Milanovac.

Kao i uvek kada ne znam šta ću sa sobom okrećem u brda i planine. U trenutku odlučujem da ne nastavim ka Kladovu, nego da presečem preko Miloševe kule i Rgotine ka Zaječaru. Posle desetak kilometara osećam da sam dobro uradio. Odličan put za vožnju motora. Osećam se mnogo bolje. Od početka sam zadovoljan vožnjom, tehnički, ali sada i uživam u njoj. U Rgotini stajem da se osvežim na česmi u centru sela. U kafančetu pored naručujem Šveps i kafu. Karirani stolnjaci, limene piksle, klimavi stolovi i stolice mogli bi da dozovu slatku nostalgiju. Ali ne. Pikavci i djubre svuda okolo. Rojevi muva. Eh Srbijo, ‚bem te. Brzo odlazim.

Očas eto me u Zaječaru. Osećam zdravu glad iako sam maločas jeo. Ručam lepo. Punim rezervoar i u pola jedan već sam na bugarskoj granici. Pusto. Brzo završavam formalnosti. Par neobaveznih rečenica sa bugarskim carinikom koji perfektno govori srpski. Neku zlovolju u njegim rečima pripisujem na ovim prostorima uobičajenoj birokratskoj nadmenosti. A možda samo tripujem zbog jučerašnjeg neprijatnog iskustva.

Bugarska. Posle 22 godine.Odmotavaju se ružne uspomene.

 

Varna. Leto ’82. Kupujem tek venčanoj ženi šećernu tablu jer nigde nema prave čokolade. Ona je baca u đubre. Ujutru ulazi spremačica kao da ne postojimo. Posprema, prazni kantu. “Čokoladu” stavlja u džep… Burgas-Slnčev brjag. Uveče sedamo u neki restoran. Pijuckamo crno vino. Nema plemenitu prefinjenost vrhunskih vina, ali je lepo u svojoj vulgarnosti. Konobar prilazi sa kolicima iz kojih suklja plamen. Na njemu, pred nama peče “sablju”. Naizmenično nanizani komadi mesa i povrća. Za susednim stolom sede dva mladića naših godina. Albanci sa Kosova. Posle večere nam se pridružuju i pomažu da savladamo još jednu bocu. Zbog mojih predrasuda o njihovom narodu iznenađuju me civilizovanom uglađenošću, širokim obrazovanjem, šarmom, blagošću i dobrotom u pogledu. I tada, u toj prijatnoj atmosferi predosećaj da je Kosovo za nas izgubljeno, da ga možda više nismo ni dostojni, steže mi srce po prvi put… Crno Crno more... Crni ljudi sumornih lica koje voze u kamionima i traktorskim prikolicama na posao kao stoku.“ Хозя хора“ piše na tim tužnim ruskim šklopocijama... Crni gradovi, crne ulice, crne zgrade... Samo žuti sofijski tramvaji…

Ma, FUCK THE MEMORIES! Ubrzo skrećem ka Belogradčiku. Rutu kroz Bugarsku mi je ljubazno isplanirao i velikodušno poklonio Neša the Great, poznatiji kao Furious Panda.

 

Link:

 

Vrška Čuka - Kulata

 

Put je iznad mojih očekivanja. I prosečna brzina kojom se krećem. I krajolik. Hej, pa nisu samo sofijski tramvaji žuti.

 

2014-08-20132426.jpg

 

 

Ne volim da seckam vožnju, da prekidam uhvaćeni ritam. Zbog toga sam prestao i da fotografišem. Ne trebaju mi fotografije da me podsete na lepote doživljenog. Slike, mirisi, ukusi, dodiri su uskladišteni negde drugde. Neposredno doživljeno iskustvo je jedno i jedino, neponovljivo i nezamenljivo. Sve ostalo je iskrivljeni plagijat. Umjetno, pa makar bilo i umjetnost. Ova slika je nastala samo zato što sam stao iz nužde. Male. A i cigareta mi je baš prijala.

 

Ubrzo nailazim na skretanje za pećinu Магурата koju mi je neki dan preporučio Saša (Vesna & Saša MSC). Da li da ipak skrenem? Nedoumica je trajala samo delić sekunde. Ma, FUCK THE CAVES! (Sorry V& S, zaista sam vam zahvalan na dobrim namerama). U poslednje vreme putovanja motorom sam sveo na suštinu – vožnju motora. Sve manje vremena posvećujem ljudskim i božjim tvorevinama na koje nailazim, ma kako lepe i interesantne bile. Ukoliko nisu uz sam put. Kao što rekoh, ne volim da prekidam vožnju. Nastavljam dobrim tempom i stižem do podnožja brda na kome je Belogradčik.

 

 

2014-08-20140302.jpg

 

Simpatičan gradić. Uredan, čist.Jasno obeleženi pešački prelazi, putokazi. Vidi se neki red. Eho EU. Parkiram motor u centru, ostavljam i kacigu na njemu. Belogradčik i njegovi žitelji mi ulivaju poverenje. Krećem pešice prema tvrđavi iznad grada.Na pola puta se okrećem.

 

2014-08-20141604.jpg

 

 

Ma, FUCK THE FORTRESS. Sladoled, kafa i opet sam u sedlu. A na ruci novi sat od celih 5 evra. Pokazuje bugarsko vreme, sat više. Aaaa...!!! Baš sam izdangubio.

Put dalje vodi pored Белоградчишки скали. Prirodni fenomen, ne baš poput Đavolje varoši, ali taj fazon. Samo mnogo veće i meni lepše.

 

 

2014-08-20140319.jpg

 

 

Memorišem: Belogradčik i okolinu vredi obići. Ali ne sada. Sad sam u fazonu: Ma, FUCK THE ROCKS. Put je bolji, asfalt kvalitetniji nego do sada. Nema rupa. Odvrćem gas. Mmm…Jedinstveni zvuk boksera iz dva auspuha kada ubrzava. I prvi put nailazim na tablu na kojoj piše “вињетка“. Nisam znao da je u Bugarskoj potrebna vinjeta ne samo za autoputeve. Srećom ne i za motore.

Na nekoj raskrsnici nisam siguran kuda da krenem. Na karti vidim da treba da idem prema Sofiji. Inače, nemam i ne koristim GPS. Nekako mi ne ide uz moj četrdesetdvogodišnji motor. Takođe, kao alibi oberučke prihvatih mišljenje jednog prijatelja da te naprave ionako služe samo za zaglupljivanje ljudi. Hiljadu izgovora, a ustvari mi se ne daju pare za Garmin. Zato uvek kupim auto kartu zemlje u koju idem i odštampam detalje sa google maps.

I tako stojim na raskrsnici i pitam svakoga ko naiđe „Kuda za Sofiju“. Dobijam suprotstavljene odgovore. Dok mi jedan mladić i devojka ne objasniše da na obe strane mogu do glavnog grada. Pravo preko Montane i valjda autoputem, a desno preko neke planine, zaboravih joj ime. E, to mi treba. Prolazim kroz par sela gotovo ne smanjujući brzinu. Put je i dalje zadovoljavajućeg kvaliteta. Na izlasku iz sela Бързия počinje uspon. Dodajem gas kad u daljini spazim policijsku patrolu. Sigurno su me već uhvatili radarom. Kočim i stajem pored puta, pravim se blesav. Spazih gomile gajbica sa svežim malinama. Kupujem jednu. 750 gr – 4 evra. Stavljam je u kesu i mrežicom vezujem preko zadnjeg kofera. Polako nastavljam. Zviždućem dok prolazim pored patrole. Nisu me ni pogledali. Sad sam ljut, pa moj lepotan od motor svuda izaziva pažnju.

Prva krivina mi skreće misli na drugu stranu. Veliki uspon, oštre krivine. Pored puta izvor. Hladna planinska voda me osvežava, bistri misli i povećava koncentraciju. Baš to mi i treba. Saobraćaj je relativno gust, a ovakvi putevi se voze kao staza. Gaaas, treća, gaaas...kočiii, druga – gasss...treća, gasss, četvrta, gass...kočiii, treća, kočii, druga...pa ispočetka. I preticanja, obično preko pune. Pa vozim motor, ne? Još ako se u nekom autu nađe paljevina kao što sam sam - eto bonus zabave.

 

Ima na forumu dosta mladih, pametnih ljudi kod kojih ovakvo ponašanje u saobraćaju izaziva zgražavanje. Nekom prilikom jedan od njih mi reče da postavim svoju fotografiju kako bi mogao da me prepozna i izbegava ako me sretne na putu. Sa par godina zakašnjenja ispunjavam mu želju.

 

2014-08-23094121.jpg

 

Paradoksalno, ja se slažem sa njima. Motor zaista ne mora da se vozi na ovaj način.

 

Osećam se kao onaj grozd koji nesazreo ostane na čokotu da se osuši i smežura, umesto da sazri, oplemeni se i preobrati u vino. Kao što reče Marselas Valas: „Svi misle da će stariti kao vino. Ako pod tim misle da će se pretvoriti u sirće – u pravu su“. Ah, ta kriza srednjih godina...

Usporavam, vozim opreznije. Pažnja mi se usmerava na drugu stranu. Tek sada osećam miris šume, prijatnu svežinu, zelenilo. Put se spusta na drugu stranu planine. Pratim brzinu kojom se kreću ostali. Pa ne žurim nigde.

Ali brate – dosadno!!! - viče Mr.Hajd. GAAS…treća, gaaas…četvrta…KOČIII…Levi migavac više i ne gasim.

  • Podržavam 25

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 914 postova
  • Motocikl: BMW R50/5

I tada, nekoliko rečenica pre kraja ispisanog teksta, pogodi me grom spoznaje. To je, to me tišti, zato se i u napisanim redovi pomalo oseća neka teskoba. STRAH! Strah od SMRTI. Majčine? Ne. Moje . Strah od neumitnog starenja i posledica koje nosi. I ništa tu ne vredi da se tešim – ma još sam mlad, tek sam na pola puta. Ne, starenje se ne može izbeći. Od njega se ne može pobeći, što sam u životu često praktikovao. Šta onda da radim? Pa pomiri se sa tim, nema ti druge. Prihvati to kao prirodni tok stvari. Kao sastavni deo života, ne nužno i najgori. Naprotiv, može se stariti lepo i dostojanstveno. Voli svoju starost jer i ona je deo tebe.

 

Prekinuo sam pisanje, nije mi više bilo potrebno. Neki dan, tražeći nešto drugo, nabasah na ovaj nedovršeni putopis. A pošto čovek u životu treba da završi ono što je započeo, nastavak sledi...

 

PS Pošto očigledno ne umem da postavim link ga gugl maps a da ne izgleda ovako

https://www.google.com/maps/dir/43.8489799,22.3806545/Belogradchik,+Bulgaria/42.8608096,23.1019029/42.2934117,22.7199112/Blagoevgrad,+Bulgaria/Kulata,+Bulgaria/@43.0830486,22.6298967,8z/data=!4m43!4m42!1m0!1m5!1m1!1s0x47548d77af8c7307:0x42563d798e916dd0!2m2!1d22.682956!2d43.6278347!1m20!3m4!1m2!1d23.0497259!2d42.8485055!3s0x40aab95db77389b9:0x9cb3f6f1287f8bbb!3m4!1m2!1d22.9097036!2d42.7419052!3s0x40aaa5b89a7dc711:0xeced4988b0209a1f!3m4!1m2!1d22.9023546!2d42.7389474!3s0x40aaa5c1429bd667:0x61fca8bfb7f4c553!3m4!1m2!1d22.6437936!2d42.4945881!3s0x14aaa715b59c3c61:0x2f68a3da8cabe847!1m0!1m5!1m1!1s0x14aaf6008f7f0f63:0x417cdcb68440f58d!2m2!1d23.0943385!2d42.0208569!1m5!1m1!1s0x14aa2b274e21420f:0xa00a014cd0e7f30!2m2!1d23.3632506!2d41.3875814!3e0

evo i pomoći sniping tula

 

Capture.jpg

  • Podržavam 11

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Integrisan, 8120 postova

Prvo, moram da te pohvalim i ohrabrim, jer znam koliko je to putovanje bilo zanimljivo i znam da nas čeka pravo uživanje do kraja. Dakle, sjajno što (najzad) pišeš!

 

Kao drugo, a i to sam ti negde rekao ranije, na momente svojim pisanjem dotičeš umetnost. Talentovan si. I kao što i taj grozd o kome pišeš, kada je pravi i plemenit i uprkos tome što o sebi misli kao o smežuranom, ima samo jednu svrhu - da na kraju ipak završi u dobrom vinu (pa neka je i kasna berba :lol:, samo je slađe), ni ti ne možeš sasvim pobeći svojoj sudbini! Zato, piši više i češće, pusti ljude da te upoznaju, podeli sa njima svoju filozofiju života. Ima se i svašta i rašta tu čitati!

 

I kao treće, izdvojiću ovaj pasus, o tome pričam:

 

...I još važniji razlog. Ako je tačno da nam se u životu uvek dešava ono što i treba da nam se desi jer je to najbolje za nas, (a tačno je) onda to mora da uključuje i odlazak sa ovoga sveta – isto kao i dolazak. Iz beskraja večnosti dolazimo, u njega se vraćamo.

 

Oduvek sam tvrdio, velike istine staju u jednu rečenicu. ;) Otvorio si se u ovom putopisu, zato je dublji od mnogih.

 

 

PS:Za dve osobe na ovom forumu voleo bih da pišu više: Olja i ti! Čekam(o) nastavak...

  • Podržavam 4

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 156 postova
  • Lokacija: Valjevo
  • Motocikl: 2009-Versys 650 ABS, BMW R1150GS

Svaka čast za stil pisanja! :care:

Kad je putopis ovako pisan, slike nisu ni potrebne, same se stvaraju pred očima čitaoca, obogaćene tvojim, odlično prenetim emocijama.

Jedva čekam nastavak. Bravo!

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Šumadinac, 1581 postova
  • Lokacija: Kragujevac
  • Motocikl: Yamaha xj 900S Diversion

Čini mi se da se provlači i da je utkana u ovaj početak putopisa. Izvrsno, jasno i jako si preneo osećanja koja te prožimaju i koja su te pratila na ovom putu. 1care.gif Kao što je i Smiljke primetio, ovako pisanom putopisu ne nedostaju fotografije!

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1109 postova
  • Lokacija: Sr.Mitrovica
  • Motocikl: Honda Africa CRF 1000

Sreca pa ima nas koji jos uvek imamo maste na pretek pa mozemo da zamislimo slike iz tvojih reci,bravo samo napred 1zdravo.gif

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 898 postova
  • Lokacija: Paracin
  • Motocikl: Honda forza 250

Sreca pa sam imao srece da te upoznam.Nadam se da znas da ocekujem da se javis svaki put kada te put nanese ka Paracinu!

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 914 postova
  • Motocikl: BMW R50/5

Čini mi se da se provlači i da je utkana u ovaj početak putopisa. Izvrsno, jasno i jako si preneo osećanja koja te prožimaju i koja su te pratila na ovom putu. 1care.gif Kao što je i Smiljke primetio, ovako pisanom putopisu ne nedostaju fotografije!

 

Tokom pisanja najčešće sam slušao ovo:

 

 

i ovo:

 

https://www.youtube.com/watch?v=aNLcrSfWGAI

 

a što i vama preporučujem uz čitanje.

Hvala svima :zdravo:

  • Podržavam 3

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Integrisan, 8120 postova

:takoje: :takoje:

 

Tu obradu je Džoni Keš snimio godinu dana pred smrt i predstavlja pravo remek delo. Slušajući tu stvar, čovek ne može da se otme utisku da je pred kraj ipak našao svoj mir...

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 914 postova
  • Motocikl: BMW R50/5

Više volim penjanje nego spuštanje planinskim putevima. Možda zbog slabašnih BMW-ovih kočnica. Nedavno sam originalni doboš na prednjem točku zamenio sa 2 diska. Motor koči mnogo bolje. To mi daje dodatnu sigurnost. Asfalt je odličan, predeli lepi. Uživam. Znam da sa ovog magistralnog puta, koji vodi direktno u Sofiju treba da skrenem desno prema Slivnici. Na jednom dužem pravcu u podnožju planine raskrsnica. Zaustavljam se pored postarijeg, ljubaznog policajca. Ona “prava” raskrsnica je 12km napred. Nakon desetak kilometara ponovo stajem na parking sa nekoliko automobila. Rekoh li da ne volim da seckam vožnju? Ali, ne bih ni da završim u sofijskom poslepodnevnom ringišpilu. Kao i do sada pitam na srpskom, a odgovore dobijam na bugarskom. Sredovečni muškarac me upućuje na svoju ženu koja je ustvari vozač. Zaokrugljena, lepuškasta i obrazovana Bugarka me pita da li govorim bugarski ili engleski. Ohrabren dosadašnjim iskustvom samouvereno i sa osmehom kažem „Oba“. Počinje na bugarskom. Moj blago teleći pogled je prešaltuje na engleski. Objašnjavam da je moja blentava faca posledica genetike i umora koji me stiže. Ona insistira na engleskom. OK. Dok prilazim motoru vidim da iza sebe ostavljam trag od crvenih tačkica. Učvršćujem gajbicu sa malinama.

 

Put od magistrale do Slivnice je katastrofalan. Rupe u asfaltu su neverovatnih razmera. I gotovo spojene. Presecam autoput Sofija- Dimitrovgrad i eto me u predgrađu Slivnice. Sumorno i prljavo. Dostojno našeg sramnog poraza u nesrećnom ratu ambicioznog kralja Milana. Nemam nikakvu želju da se ovde zaustavljam.

 

Ubrzo prelazim na uski, krivudavi putić. Grane okolnog drveća koje natkriljuju put gotovo me šamaraju. Nema saobraćaja, a podloga je solidna. U krivinama često nailazim na pesak i zemlju. I ovde je leto bilo kišovito. Nakon lepog, krivudavog uspona spuštam se i sečem put koji od Pernika vodi do naše granice kod Strezimirovca. Koliko li sam puta prošao tuda? Kada prvi put?

 

Sa zadnjeg sedišta naše nove Lade vidim glavu i šešir dostojansvenog, mršavog čoveka ispred sebe. To je moj deda. Pošli smo u Sofiju da otac kupi košnice.Tamo su mnogo jeftinije nego kod nas. Nozdrve mi golica sladunjava smeša mirisa kolonjske vode i duvana. Glatko, negovano lice predratnog gospodina. Nikada ga nisam video bez odela i kravate. Svakog jutra bi u šoljicu od kafe nacedio sok limuna preko usutog šećera. Na šte srca. Ručak je uvek morao da bude serviran tačno u podne. Oče naš pre prvog zalogaja. Uveče, pred Dnevnik zna se: Politika, tri rakijce i mladi sir. Ispod tankih klerkgeblovskih brčića blede usne i od bezbroj cigareta i kafa malo požuteli zubi.Pojavljuju se dok mi priča njemu drage besmislice od kojih se zacenjujem slatkim dečijm smehom. A onda mi naviru suze od tuge i besa. Zli bugarski okupator slomio mu je nos kundakom puške. I naredio da smesta napusti Strumicu. Onda rodni Prijedor, Kozara, Ustaše, kame i krv, spas u Nedićevoj Srbiji. I sve to sa babom i mojom tada šestogodišnjom majkom. Eh, majka…

 

Nekoliko puta se prebacujem sa jednog na drugi lokalni put. Raštrkana, opustela sela. Smenjuju se dosadni pravci i interesantni krivudavi putići po obroncima planina duž granice koja je prilično blizu. Loše deonice sa puno zakrpa i one tek nedavno asfaltirane. Sve u svemu, u sebi ponovo zahvaljujem Pandi. Ako ćeš samo da se voziš kroz zapadnu Bugarsku- to je to.

 

Na nekom skretanju grešim. Put postaje sve gori i gori, na kraju asfalt samo u tragovima. U kasno letnje popodne nadrealna scena. Usred nedođije velika solarna centrala. Ili kako se već zove to polje načičkano solarnim panelima. Lavež ogromnih džukela primorava dremljivog, tromog čuvara da napusti svoj klimatizovani kavez. Ljubazan čičica. Podseća me na one naše penzionisane policajce ili vojna lica što kunjaju po poštama i bankama izigravajući obezbeđenje. Par telefonskih razgovora sa njegovim pajtašima vraća me na pravi put.

 

Sunce polako zamiče iza planinskih vrhova sa naše strane. Tamo negde prema mom rodnom Vranju. Zbog nečega mi na pamet pade Bulgakov : “Sumrak, koji se polako spuštao sa Sredozemnog mora, polako je prekrivao grad koji je prokurator mrzeo.” Hmm, da. Čim sam završio srednju školu pobegoh glavom bez obzira iz te ustajale, malopalanačko-otomanske žabokrečine.

 

Jedna od retkih kafana uz put. Isti karirani stolnjaci, piksle. Ali je sve uredno i čisto. Doduše, gostiju nema. Samo gazda nalakćen polako nateže iz flaše. Ćerka-konobarica mi nudi Haineken, Carlsberg, Stella Artois, Pilsner Urquell, Beck's. Pa to mogu da popijem bilo gde, čak i u Rgotini. Tražim neko lokalno,bugarsko. Nema. Par konzervi stavljam u kofer sa alatom, uljem za motor, kišnim odelom. Pre par godina eksplodirao mi je ceo paket piva u koferu sa kamp opremom. Ne bih da ponovim tu noć. U smrdljivom šatoru i mokroj vreći.

 

Obično sat vremena pre zalaska Sunca počinjem da tražim zgodno mesto za kamp. Blizu puta, ali skrajnuto i neuočljivo. Sada sve nešto otežem, ne silazi mi se sa motora. I hvata me mrak. Počinje kišica. Pažnja mi je usmerena na traženje zaklonjenog mesta za šator, ne na put. Nikakvog saobraćaja i nema. Prolazim kroz neko avetinjsko selo gotovo bez rasvete. Na izlazu iz sela neka velika napuštena građevina. Odlično. Mogu i unutra da razapnem šator ako ponovo počne kiša. Večera, pivo. 530 kilometara. Taman. Tonem u san.

  • Podržavam 16

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • BJB Maxi Scooter Club, 1509 postova
  • Lokacija: Novi Beograd
  • Motocikl: Versys buljavi

Prva misao nakon pročitanog dela putopisa mi je bila :

 

"Predraže mali vraže" 1zdravo.gif

 

Šalu na stranu, prvi put sam pre nekih 2 meseca solo odvozio 200km i od tada razumem feeling takve vožnje... i počinje da mi se sviđa.

Čekam nastavak.

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 914 postova
  • Motocikl: BMW R50/5

Četvrtak, 21. avgust 2014.

 

 

O, kako volim kada me probudi toplo milovanje sunca. Ustajem, shvatam da sam odocnio. Šator je sa zapadne strane kolhoznog magacina i Sunce je već odskočilo poprilično. Osvrćem se oko sebe. Pored je još jedan demolirani objekat. Poput onih urušenih zadružnih štala širom Srbije. I selo pored, koje je hranilo kolhoz radnom snagom sada je opustelo. Prazne duplje zjape iza razvaljenih prozora i vrata.

 

Gde sam? Ne znam. Nigde table, putokaza. Umivam se. Hoću da operem maline. Njih nema. I ono malo što nisam posejao uz put pretvorilo se u kašu. Ali , ništa ne može da mi pokvari ovo divno jutro. Brzo se pakujem i rešavam da nastavim dalje u istom smeru.

 

Ubrzo nailazim na tablu. Zemen. Malo naselje. Lepo uređen trg i nanizani kafići oko njega. Déjà vu. Sva mesta u “regionu” počinju da mi liče jedno na drugo. Svuda iste banke, marketi, proizvodi u njima. Dosadno. Izgleda da je to cena koja mora da se plati Briselskoj trojeručici koja jednom rukom daje, a dvema uzima. To ipak ne sprečava i moćnije od nas ili Bugara da joj se klanjaju.

 

Lokalci, koji lenjo ispijaju svoje jutarnje kafe, me dočekuju nepoverljivim pogledom plahe zveri. Ona čeka tvoj prvi potez. Ako polako ispružiš ruku da te onjuši i kreneš da je maziš počeće da prede. Zamahneš li prema njoj pokazaće ti zube. Sedam za sto, naručujem sok i kapućino. Otvaram kartu. Aha, u selu Kalotinci trebalo je sinoć, u mraku, da skrenem desno. Prilaze mi dva mladića. Odakle sam, gde je bolje, tamo ili ovde, koliko kubika, km/h.... kuda idem. Pokazujem na karti krivudavi put do Ćustendila. A, ne, ne. Ima mnogo bolji, širok i prav, mnogo kraći put. Odmahujem glavom. Ma da, da,oni će me i odvesti do tog “boljeg”. Zahvaljujem, ispijam kafu i odlazim.

 

Punim rezervoar i vraćam se do promašenog skretanja. Odatle uzbrdo počinje uzan, ali korektan put kroz šumu. Dosta krivina i opet nigde nikoga. Divota. Pri samom kraju radnici u zelenim uniformama raščišćavaju put od nanete zemlje i oborenih stabala. Jedan radi, a dvojica podupiru lopate. Kao u “stara dobra vremena”. Navike se teško menjaju. Mašu mi. Otpozdravljam.

 

Prilično sam visoko u planini. Osećam svežinu dok prelazim na magistralu 637, Tran-Ćustendil. Široki put okružen šumom, dobar asfalt, krivine, krivine, krivine. Mešane, najčešće umereno brze, uglavnom ne previše zahtevne. Odličan put, a gotovo bez saobraćaja!? Vozim najčešće u 4. brzini. Mmmm...Kakva jurnjava. Zašto sve što je lepo ima kraj? Hoću još. Vratio bih se po još jednu dozu. Gledam na sat. 11 sati. Neki drugi put. Ali obavezno. Uz prevoj Petrohanski prohod ovo je još jedan dragulj. Ako ni zbog čega drugog, zbog toga je vredelo proći kroz Bugarsku.

 

zlogos-custendil.jpg

 

Postaje toplije. Ćustendil samo dotičem po obodu. Sive zgrade iz „one“ epohe. Uopšte, veliki gradovi mi izgledaju manje uredno od malih. Možda zato što ne zalazim u centar. Kafa, sladoled i jurim dalje. Put do Boboševa je u početku prav kao strela. Brzo prelazim taj deo. Kod mesta Četirci počinje još jedno prijatno iznenađenje. Put prati reku. Mnogobrojne duge, brze krivine. Nešto kao Kovin-Bela Crkva. I bolje. Žalim za bivšim CBR-om. Ovde bi bio idealan. Davno sam naučio: tražiš zabavu? - Nađi neku planinsku reku. Put pored nje pružiće ti ono što tražiš.

 

10D0etirci-boboscaronevo.jpg

 

 

 

Temperatura i dalje raste. Uključujem se na široku, ali preopterećenu magistralu. Reka vozila koja od Sofije teče ka Grčkoj. Svi voze brzo. Kao naša ibarska, samo još veće. A ja volim ibarsku. Uprkos tome što sam na njoj skoro svakodnevno. Na motoru je doživljavam kao izazov, ili neku od igrica za Commodore 64. Uglavnom, nije dosadno.

 

Što južnije to toplije. Nedaleko od granice nanizane drumske kafane. Iz nekih dopire grčka muzika. Naručujem 2 velike flaše vode. Porcije su prave šoferske. Vešalice štrče sa oba kraja ovalnog tanjira. Grčka salata ogromna. Samo od nje bih se najeo. Ipak trpam sve u sebe dok me obliva znoj. Pa nisam jeo od sinoć, a baš sve je po mom "vranjanskom" ukusu.

 

Poslednje bugarsko parče puta je neka obilaznica. Dopunjujem rezervoar. Gorivo u Bugarskoj je jeftinije nego u Grčkoj. Ostaje mi još dosta leva. Od članice EU očekivao sam više cene, a manje-više isto je kao kod nas. Pre manje nego više. Neka, imam izgovor da dođem ponovo.

 

Gotovo u isto vreme kao juče, oko jedan, stižem na granični prelaz. Kolone se brzo kreću. Oni sa bugarskim, i ostalim EU tablicama, prolaze bez zaustavljanja. Ja moram da stanem sa strane i predam pasoš. Ovo me malo boli, priznajem. Pasoš ulazi na jedan (bugarski) prozorčić kontejnera, a izlazi na drugi, grčki.

Znači, u Grčkoj sam! Jeee..!

  • Podržavam 17

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 914 postova
  • Motocikl: BMW R50/5

Ne znam. Iako praktično više nema granice osećaj u starijoj članici EU je nekako drugačiji. Spržena, gola okolna brda, nepodnošljiva vrelina, široki autoput…ne znam. Ali osećam se još bolje, nekako radosnije, a prepodne u Bugarskoj je bilo fantastično. Stvarno ne znam.

 

Ovo mi je plan kroz Grčku. Osim početnih par kilometara, u njemu uopšte nema autoputeva.

 

https://www.google.rs/maps/dir/41.3851014,23.3646624/38.4162569,23.6866204/@40.4442959,22.0647632,7z/data=!4m12!4m11!1m5!3m4!1m2!1d23.0954178!2d41.2524209!3s0x14a9920100e4b4c3:0xe53b5e8d9a52a442!1m0!2m2!1b1!2b1!3e0?hl=en

 

Put uz bugarsku i makedonsku granicu, prema Dojranskom jezeru, je dobar, sa malo saobraćaja, ali prav i dosadan. Svi lufteri su otvoreni, ali ne vredi. Pakleno je vruće. Stajem, vadim iz kofera flašu vode. Vrela. Skidam jaknu i pantalone. Oblačim farmerke sa protektorima, gladijator i tanki duks.

 

Kada idem van Srbije ne nosim telefon, ili ga isključim. Sada je drugačije. Majka...Proveram poruke i propuštene pozive. Nema očevog. Uh, dobro je! Kolege sa posla me dobro znaju pa i ne zovu. Ostalima ne odgovaram. Na odmoru sam!!! Pa neće svet propasti bez mene. Bar ne narednih deset dana. Ups...devet.

 

Skrećem ka Dojranu. 'Ajde da vidim kako je sa grčke strane jezera. Nema ništa, mulj, močvara. Jedino što izgleda vredi je preko puta. A tamo sam bio. Okrećem nazad prema Kilkisu i Solunu. I dalje je pravo, vruće, dosadno i sada veoma prometno.

 

Nešto posle Kilkisa treba da skrenem desno, na zapad, izbegnem Solun, lokalnim putićima izbijem na ukrštanje autoputeva Skoplje-Atina i Solun-Igumenica, i nastavim paralelno sa autoputem do Katerinija. Ali u mreži lokalnih putića se gubim. Opet nigde putokaza, naziva mesta. I nigde ljudi. Ako jedva i na'vatam nekog ne razumemo se. Vapim - O, gde ste sada braćo Bugari. Kako mi nedostaje lakoća komunikacije sa vama.

 

Poslepodne je. I baš vruće. Siesta. U nekom selu sedam na klupu u senci ogromnog drveta. Pored je lepo uređena česma. Čekam da neko naiđe. Posle par popušenih cigareta eto grupice mladića. Radosno ih dočekujem. Ali niko ne govori engleski!!!??? Obuzima me bes. Pa jeb’te, ja sam zbog vas počeo da učim engleski!!!

 

Sredina je raspusta, onog najdužeg, između osnovne i srednje škole. Sinoć smo se vratili sa letovanja u Grčkoj. Preturam strpljivo po očevoj biblioteci. Znam da sam jednom video predratno izdanje knjižice Engleski u 100 lekcija. Požutelih listova i onog knjiškoprašinastog mirisa. Pokreće me surovo bolni zaključak da sa svojim nemuštim jezikom pantomime i "govora tela", tela nesrazmerno i naglo izdžikljalog adolescenta, protiv preplanulih mladih Apolona koji igraju basket kao Harlemovci i parlaju po nekoliko svetskih jezika, u borbi za naklonost slatko pegave Holanđanke sa kikicama, nisam imao nikakve šanse.

Još uvek gotovo ljut dajem kontakt, pritišćem dugme startera. Tak..Tak... Anlaser neće da uzubi. Pa zar i ti sine Brute!? Spašava me kurbla. Vozim, nije mi bitno gde, samo dalje odavde.

 

Oslanjam se na svoju „nepogrešivu“ intuiciju u orijentaciji. I, eto me na autoputu :stabre: Ubrzo shvatam – na istočnom prilazu Solunu !!!??? WTF !!!???... Pa dobro, tu sam gde sam. Kad sam već ovde mogao bih da se osvežim u nekom od solunskih kafića. Dole na obali. Možda baš kod “one kule”! Pred očima mi požutela crno-bela fotografija nareckanih ivica. Ispred “one kule” deda i baba zagrljeni. Baba u naručju drži bebu, moju majku. Nesnošljivi solunski krkljanac me “totalno dovlači k’svjesti”. Ma, FUCK THE MOTHE…. Ups…Ugrizoh se za jezik.

  • Podržavam 13

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 914 postova
  • Motocikl: BMW R50/5

@ Hauard Hjuz

Čoveče, obožavam tvoje duhovite koncentrat komentare. Biseri.

A i ti bi mogao (i imao šta) da pišeš. :zdravo:

 

@ štampar

Generacijo, ti bar znaš kako je to počelo. Para uvek 'fali, pa bolje da ih sipam u rezervoar i sebe, makar vukao šator. A posle ti više nije ni važno gde spavaš. Još ako je tu neka Malena...

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Ne silazi, 5472 postova
  • Lokacija: Kraljevo
  • Motocikl: XT1200Z Super Tenere

Ova zima je bas pozitivno uticala na ljude...Forum je posednut fenomenalnim putopisima! Bolje ni ne moze!

 

PS. ne osecam nedostatak fotografija :takoje:

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 914 postova
  • Motocikl: BMW R50/5

Izgubio sam dosta vremena. Nastavljam autoputem ka Kateriniju. Znam da odustajući od lokalnog puta kojim sam nameravao ništa ne gubim. Na svakih par desetina kilometara naplatna rampa. Grrrr.... Najgluplji, možda i najskuplji način ubiranja putarine. Srećom, do Katerinija su „samo“ dve. Pored jedne od njih, sa druge strane žice, kantina. Sećam se tih kamp kućica sa brzom hranom. Mmm....Već osećam ukus najboljih girosa. :ooo: Nema girosa. :'( Suvlaki. Podgrejan i suv. Bljak. Pokušavam limunadom da sperem taj ukus. Zašećerena vodica. :bljak: Eh, svet se promenio. Ili ja? Biće da je oboje.

 

I Katerini se izmenio. Porastao. Nije više lep kao u mojim sećanjima. Ali je ledeni frappe nes odličan. I ljudi, veseli i opušteni. Konačno mogu sa nekim da ćaskam. Kasno je poslepodne. Ne mogu više ni da se snađem u ovom preraslom gradiću. Zato dobijam vodiča.

 

Polako se udaljavam od autoputa na zapad. Porast nadmorske visine mi donosi toliko željeno osveženje. A i već je veče. U usputnom selu oblačim ponovo jaknu. Punim rezervoar i kupujem večeru. I par limenki piva. Grčkog. Tek sam zagrebao predivan planinski put. Mami me dalje, u moćnu planinu ispred. Toliko da pomišljam da u preostalom satu do mraka probam da ih savladam. I krećem. Ubrzo, u jednoj oštroj krivini kamion sa prikolicom, do pola u mojoj traci, me odvraća od nauma. U gustom zelenilu, na par metara od puta pronalzim skrovište za predstojeću noć. Za desetak minuta šator je postavljen, prostrta podloška i vreća za spavanje. Večera, pivo. 480 kilometara. Taman. Dugo ne mogu da zaspim. U toku noći me povremeno budi zvuk prolazećih kamiona.

 

Petak, 22.avgust

 

2014-08-22082713.jpg

 

 

Dremljiv i krmeljiv izlazim u prijatno sveže planinsko jutro. Pa i ne toliko sveže. Osam je sati i Sunce je odavno iznad Olimpa. Perem zube, mrzi me da se brijem. Lenjo se pakujem. Doručkujem. “Organizujem” đubre. Uvek i svuda se trudim da ga ne ostavljam za sobom. Izlazak na asfalt me potpuno budi.

 

Možete li da zamislite duplo višu Frušku goru? I put Vrdnik – Rakovac preko nje? A da je metar širi? I da je bez rupa, nedavno asfaltiran? Da je šuma skroz i sa vrdničke strane? E, to je ono što iskušavam ovog jutra. I to skoro dva puta. Drugi uspon je kraći, prevoj niži.

 

Negde usput skretanje ka Nacionalnom parku me baca u dilemu. Da li da iskušam sreću i probam sa zapadne strane da dosegnem stanište olimpskih bogova? Šta je sa polusrušenim manastirom debelih kamenih zidova na istočnoj padini? I da li onaj mladi, usukani iskušenik (zbog koga sam na svoju listu Šta želim da budem kad porastem, uz: Vinetu,vozač kamiona, naučnik, pilot, astronom... dodao i – monah) u toj ruini podno Zevsovog prestola još uvek sam traži svoj put ka pravoslavnom Bogu? Ili da nastavim ovozemaljsko uživanje na dva točka? Naravno:

 

Ma, FUCK THE ZEUS!

  • Podržavam 8

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 914 postova
  • Motocikl: BMW R50/5

Nisam odmah shvatio šta sam to opet "zgrešio". Tek se sada setih da si već video ovaj šator, i gde i kada. Dobro, ja sam ga samo kupio pa je naš.

Inače, šator je Sande, i odlično se pokazao. Svakako dobar odnos uloženo-dobijeno.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Integrisan, 8120 postova

:takoje:

 

PS: objašnjenje - šator sam prvi put video kod Nemanje, Peđinog sina, u ulozi njegove svojine, pa sam eto, pomislio da je naš putopisac maznuo opremu malom, koji više i nije mali, jer ima već svoju bebu i prestalo je da mu treba šator, i ja, eto, pomislih da je senior iskusno iskoristio okolnosti... ;) Toliko o šatoru, ipak dobro je što nisi postao monah, a Nemanja i brat mu postoje...

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Zainteresovan, 914 postova
  • Motocikl: BMW R50/5

I dodatno objašnjenje. Moja refleksna, preterana, panična i ishitrena reakcija na Severijanov post, sada ublažena do krajnosti brojnim prepravkama, bila je posledica činjenice da u životu nisam radio samo dobre, pametne, lepe i korisne stvari.

 

Nedugo nakon čvrste rešenosti da postanem monah odao sam se potpuno raskalašnom životu. Alkohol, motor, r&r i tako to... Uopšte, bio sam sklon krajnostima, i još uvek sam, samo se dobro pretvaram. :zvizduk: Taj period se završio kada sam, kao već oženjen čovek pravosnažno osuđen na 6 meseci zatvora. Sa grupom prijatelja iz srednje škole, a zbog krivičnog dela KRAĐE (40 litara benzina iz vozila Beobanke), učinjenog dok smo još gulili školske klupe.

Olakšavajuća okolnost- mlađi punoletnici. Otežavajuća - u vreme prve nestašice benzina u SFRJ to je postala učestala pojava kojoj se moralo stati na kraj. Ne pravdam se, čovek treba da plaća svoje greške. Iz toga se puno uči.

 

No, ovaj putopis postade moja ispovest, a to mi nije bila namera. Htedoh samo da prenesem svoj doživljaj jednog običnog odlaska na more.

  • Podržavam 14

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja