Jump to content

Moto Zajednica

Pretraga zajednice

Prikazani rezultati za tagove 'putopis'.

  • Pretraga po tagovima

    Kada ukucavate tagove, razdvajajte ih zarezima.
  • Pretraga po autoru

Tip Sadržaja


Forumi

  • Dobrodošli Na BJBikers Forum
    • Predstavljanje Članova
  • Putovanja, Izleti, Moto Skupovi
    • Putopisi
    • Predlozi za izlete i putovanja
    • Tour Around Serbia
    • BJB Vikend Vožnje
    • Moto Skupovi
  • Motocikli
    • Generalno
    • Enduro
    • Sport
    • Touring
    • Naked
    • Custom, Classic, Oldtimer, Chopper
    • MZ Svet
    • Kineska Imperija
    • Skuter Caffe
    • Maxi Scooter
    • Vozili smo
  • Moto Oprema
    • Odeća, obuća
    • Kacige
    • Prtljag
    • Kampovanje
    • GPS Kutak
    • Dodatna Oprema
  • Motociklisti
    • BJBikers Magazin
    • BJB Podcast
    • Akcije Motociklista
    • Motoristi Na Drumu
    • Crna Hronika
  • Moto Sport
    • Moto Trke
    • Vožnja Na Stazi
    • Moto Kladionica
  • Garaža
    • Motocikli
    • Sam Svoj Majstor
    • Iskustva Sa Prodavnicama
    • Iskustva Sa Servisima
  • Moto Oglasi
    • Kupujem
    • Prodajem
    • Moto Berza
    • Oglasi za posao
    • Pomoć prijatelja
    • Razno
  • Opšte diskusije
    • Fotografija

Calendars

  • Akcije motociklista
  • Turističke vožnje
  • Vožnja na stazi
  • Skupovi, žurke, sajmovi
  • Moto Sport
  • Rođendani

Kategorije

  • Articles

Traži rezultate u okviru

Traži rezultate koji...


Datum postavljanja

  • Početak

    Kraj


Vreme poslednje promene

  • Početak

    Kraj


Filtriraj prema broju od...

Pridružio se

  • Početak

    Kraj


Grupa


AIM


MSN


Website URL


ICQ


Yahoo


Jabber


Skype


Lokacija


Interests


Motocikl

Pronađeno: 8 rezultata

  1. Pozdrav svim kolegama Otvaram temu radi vaših preporuka i saveta što se tiče rute Isto tako se nadam lepoj temi u vidu putopisa kada se vratim... Dodatak: ruta je ogromna, dovoljni su samo vaši saveti u vidu malih delova za koje znate da su dobri, pa ću da sklapam mozaik... Jer isplanirati celu rutu odjednom je dosta zahtevno. 10. Juna krećem, cilj je Cabo da Roca, najzapadnija tačka kontinenta. Imam 2 i po meseca. V Strom 650 2008., šator, i ja... Okvirni plan: Bg - Boka Kotorska. Jadranskom Magistralom do Istre. Ljubljana pa Zagreb (usputne obaveze) E ovde kreće... Idem za Ortisei (Dolomiti, blizu Bolzana, što je ujedno i najdalja tačka gde sam već bio) To mogu gore uz Dravu preko Klagenfurta, tu imam CHECK-IN u vidu free smeštaja, ili preko Slovenije sve, Kranjska-Triglav? Nije frka za taj CHECK-IN ako propuštam neke vrh puteve, krivine, znate već sve Svakako sam na šatoru. Iz Ortisei bih vozio Alpe-Stelvio, još neke pasove...? Spuštao bih se u nekom trenutku, jer sledeći CHECK IN mi je Andora. Da li da se spuštam na Liguriju, San Remo-Nica-Marsej-Monpelje-Andora? Ili da vozim skroz Alpe pa da ulazim odozgo iznad Torina, preko Avinjona u Andoru možda? Ovo mi je za sada najveća dilema. Sada do cilja: Andora-Lisabon Vozio bih Pirineje, ne znam da li da ulazim u koninentalnu Španiju, ili kao što sam mislio da idem severom uz okean Bilbao-Hihon-La Korunja-Vigo-Porto-Lisabon-Cabo da Roca dace Bog Sada polako u drugom pravcu: Lisabon-Francuska Sledeći CHECK-IN je selo St Robert, 1,5h južno od Limoža, Nova Akvitanija. Neka centralno-jugozapadna Francuska, kukala mi majka dan kad sam seo na motor Dotle možda kroz tu "kontinentalnu" što rekoh Španiju, tu nemam ideju, Madrid usput, mada bih pre da ne ulazim u gradove, po španskim selima iskreno...? Ono sa Andorom ispade šala, Francuska mi je najveći problem. Ogromna, i ravna. Sve pravci, autoputevi... Za samoubistvo. Dakle: St Robert, tj. ta nazovi centralno-jugozapadna Francuska - BRETANJA, NANT. Poslednji CHECK-IN. Da li da izbijam na Bordo, pa uz okean, kolko tolko, kolko mogu, evo sad gledam i tu sve sami pravci majko mila, ili da se probijam kroz kontinent? Za povratak... Nemam živaca, na avion Šalim se, ali verovatno će biti dosta autobahn-a, sa prekidima da ne prsnem, verovatno, ili neke trajekte da gledam? Sad mi pada na pamet... Hvala svima koji su radi da priskoče sa putevima koje su prešli, za koje su čuli, ili za koje misle da vredi (pr)overiti... Srdačno vaš, Džonika
  2. Dana 6. jula u 9 časova ujutru krenuo sam u svoju prvu i najveću avanturu do sada, ona je počela iz mog rodnog mesta a završila u Višegradu. Obukao sam odelo, nabacio kacigu na glavu, upalio motor i izašao na magistralni put Zaječar-Paraćin. Čim sam uhvatio prvih nekoliko stotina metara asfalta, pojavio se problem a to je vetar koji je duvao jako i trudio se da pokvari ovu avanturu i da me natera da odustanem od iste. Vetar sam nekako uspevao da prevarim i posle Boljevca i Čestobrodice, ulazim u prvi grad a to je Paraćin, zatim posle kroz Ćupriju i Jagodinu, kroz ova tri grada sam samo prošao. Na izlasku iz Jagodine, krećem se putem kroz sela Trnava i Dragocvet koja vode ka Kragujevcu, ovde sam prolazio automobilom mnogo puta tako da znam kakav je saobraćaj i poznajem skoro svaku krivinu. Posle nekih stotinjak kilometara pravim prvu pauzu u trajanju od 15-tak minuta u centru Dragocveta. Skinuo sam ranac sa leđa, upalio telefon i snimio video na ovoj lokaciji gde sabiram utiske za ovu pređenu kilometražu. Kako je vreme odmicalo, izašao sam iz pomenutog sela i sada se vozim po krivine i doline. Ubrzo se uključujem na raskrsnici koja vodi levo za opštinu Rekovac i desno za grad Kragujevac, ja biram naravno ovu drugu. Kragujevac Neposredno pred ulazak u grad, stao sam pored jednog motela i nastavio dalje kroz Kragujevac prolazeći kroz centralne gradske ulice. U jednom trenutku omašio sam put i krenuo ka kragujevačkom oktobru umesto za Čačak, izgubio nekoliko minuta lutajući ali uspeo sam bez navigacije da se snađem i krenem pravim putem. Kako izlazim iz grada, saobraćaj postaje sve gušći, malo je bilo i rizično voziti ovom deonicom jer vas većina obilazi. Posle pola sata od Kragujevca postoji raskrsnica na sred puta koja vodi levo za Kraljevo i desno za Knić odnosno Čačak, ja ponovo skrećem desno i sada ulazim na teritoriju opštine Knić. Knić Ovo malo mesto podseća na Boljevac, s tim što se prolazi kroz centar opštine. Samo mestašce nije zanimljivo, ali postoji nešto što vredi da vidite čim izađete iz Knića, naravno ovo nije pravi autobus iz tog filma ali ko ne zna lako će se navući. Napravio sam pauzu čisto da usnimim par kadrova i saberem dosadašnje utiske. Pitate se o čemu je reč ? slike sve govore. Čačak Oko 14 časova stižem i u Čačak, ali samo obilaznicom oko istog, nikada me ovaj grad nije privlačio da ga posetim. Prolazim pored jezera Međuvršje i predeo izuzetnih odlika Ovčarsko-Kablarske klisure, ovde se pojavljuju i prvi tuneli i to neosvetljeni ! gde u jednom trenutku nisam video ni belu liniju, što me je baš uplašilo te sam morao da stanem da odmorim i dođem sebi čim sam izašao iz istog. Pauzu sam napravio na samom putu za planinu Ovčar. Iako vozim već pola dana, nisam nijednom popio gutljaj tečnosti bilo to sok ili voda. Požega Ova opština nalazi se na pola puta Čačak-Užice, kao i sa prethodnim gradom, ništa specijalno nije bilo vredno pisanja sem što sam posle više od 200 kilometara vožnje natočio još malo benzina u rezervoar motora. Užice Uskoro ulazim u taj čuveni grad, za razliku od Čačka gde sam vozio po "ružnoj" zaobilaznici, sada je već druga priča, sama priroda koju Užice ima je neverovatna, zaobilaznica je prelepa naročito što se sa vaše desne strane čim izađete iz grada pruža pogled na tvrđavu Stari grad Užice i dolina reke Đetinje gde sam stao i pokušao da snimim što bolje kadrove kako bih imao materijala da ubacim u ovu priču i kasnije napravio reportažu za YouTube. Granica SRB-BiH Granicu sam prešao bez problema, potrebna dokumenta su bila lična karta i saobraćajna od motora, zeleni karton se više ne traži. Nisam baš bio oduševljen radom granične policije, neljubazni a pomalo i bahati. Višegrad Posle par kilometara od graničnog prelaska Vardište u BiH, pročitao sam tablu koja obaveštava da se u blizini nalazi manastir Dobrun, stao sam sa strane na par minuta i potom nastavio ka Višegradu. Prošao sam pored table koja označava teritoriju opštine Višegrad i tu ispred nje napravio fotografiju kako bih jednog dana mogao da osvežim sećanja na ovu prelepu avanturu. Silazim laganom brzinom u centar grada i osećao sam se u tom trenutku baš srećno i ispunjeno a o slobodi da i ne pišem, što je zapravo i cilj svakog mog putovanja, sada tražim mesto gde da na kratko ostavim motor dok ne pronađem u blizini neki besplatan WiFi kako bih našao adresu mog smeštaja u ovom mestu. Motor sam ostavio u sam centar, a pored mene na klupi sedeli su radnici koji naplaćuju parking, javio sam im se a oni su meni pokazali put gde se nalazi smeštaj, naravno ja sam omašio i tako kružim ulicama Višegrada ne bi li našao već jednom taj apartman. Posle nekoliko minuta ugledam natpis "Kruna restoran" i ulazim u taj objekat, objašnjavam da sam rezervisao smeštaj nedelju dana unapred i da trebam da platim i dobijem svoj ključ za sobu. Konobar koji je radio tu počeo da traži spisak ljudi i pročitao moje ime, na šta sam mu ja odgovorio da je to taj papir i da trebam da uplatim noćenje. Izlazimo iz restorana i šetamo do apartmana gde mi ostavlja ključeve i pokazuje sobu. Ostavio sam stvari, zaključao sobu i otišao da motor doguram do apartmana, inače od 17h nastupa Korzo kao što je u Boru tako da je glavna ulica zatvorena za saobraćaj i njom mogu samo pešaci da prolaze. Raspakovao stvari, istuširao se i krenuo ka mostu Mehmed paše Sokolovića. Kako je sunce već polako zalazilo žurio sam da napravim dobru fotografiju dok se još vidi, pa sam pokušavao pored ograde kod mosta, nisam bio zadovoljan i tako iznova dok nisam otišao na Bulkove stene i tu uspeo da se uslikam onako kako sam želeo. Posle večere uputio sam se da pazarim neke suvenire za uspomenu, kako bih odmorio u pogledu na prelepi most, sedeo sam na klupi dobrih dvadeset minuta, zaboravio sam sve probrige barem na tren i posmatrao ljude kako šetaju i uživaju baš kao i ja jer se nalaze na jednom prelepom i istorijski bogatom mestu. Ustao sam sa klupe, šetao mostom i polako vraćao u apartman da ovaj prelepi i naporan dan privedem kraju. II deo: Tačno u 7 časova zvoni alarm, otvaram oči i isključujem isti. Danas me čeka uzbudljiv dan, onaj koji mesecima unazad planiram. Kako sam juče mnogo para dao za hranu, ovoga puta neću jesti ćevape i uživati u tom luksuzu već ću uzeti proizvode iz marketa i napraviti sebi doručak. U novčaniku sam imao "dinarčiće" kako ih ja nazivam, a to su kovanice od 1 do 5 marki i nekoliko feninga, otišao sam u market "Tropic", šetajući između rafova, gledao sam neke artikle koje mi u Srbiji nemamo, kako vreme odmiče posle 15 minuta izlazim iz marketa i upućujem se ka apartmanu, na terasi istog doručkovao sam i počeo polako da pakujem stvari u ranac, ono što ne mogu sebi da oprostim je to što sam zaboravio da ponesem kratke pantalone od kuće tako da sve vreme menjam farmerke i trenerke. Vreme je da vratim ključeve od Pive(šta je to, pogledajte na YouTube video) otvaram ulazna vrata restorana "Kruna" i pružam ključeve jednom od konobara, pošto su bila dva upitaše me kako su utisci iz tog apartmana, ja sam odgovorio da su odlični, ono što nisam napisao u prošlom članku je da sam u sobi imao i klimu koju sam pustio da hladi dok ja obilazim Višegrad, kada sam se vratio klima nije odradila svoj posao jer je verovatno prazna bila ili možda nešto drugo je u pitanju, sve u svemu nisam im rekao da je neispravna, jer smatram da za tu cenu što sam prespavao je i više nego odlično. Pre nego što ću poći, povezao sam se ponovo na WiFi i potražio adresu kuće u kojoj je Ivo Andrić proveo svoje detinjstvo, napravio sam screenshot i počeo da tražim kuću. Posle par promašenih ulica stigao sam do nje, stao sam pored trotoara i tu proveo nekih par minuta dok sam razgledao istu i napravio nekoliko fotografija, stariji čovek u kući pored penjavši se na stepenice me je gledao šta radim, ja sam mu poželeo dobro jutro, a on je sa osmehom na licu isto uzvratio. Kuća u kojoj je svoje detinjstvo i školske dane proveo nobelovac Ivo Andrić. Za sada još uvek u privatnom vlasništvu, može se videti samo spolja. Skromna kuća sa leve obale reke Drine, koja se nalazi nedaleko od višegradske ćuprije, bila je vlasništvo Andrićevog tetka Ivana i tetke Ane Matkovščik, sa kojima je Ivo i odrastao. Njega je u Višegrad dovela majka Katarina Andrić 1894. godine, kada je imao dve godine. Odrastanje dečaka uz puno ljubavi i pažnje koju su mu u novom domu pružili tetak i tetka, kao i ambijent ove varoši, obeležiće Andrićev život i stvaralaštvo. Njegov ponovni susret sa gradom svog detinjstva bio je 1953. godine, kada je Andrić bio već značajan i cenjen književnik. Te godine, Andrić je poklonio opštini kuću koju mu je ostavila tetka Ana Matkovščik. Posle kuće, izlazim iz Višegrada i vozim ka gradu Goraždu, priroda je baš lepa, vozi se uz samu Drinu, a ono što ovaj put pamtim još dok sam bio u Sarajevu su mnogobrojni tuneli, kroz celu avanturu najviše sam mrzeo iste, jer oči treba priviknuti od jakog sunca u mrkli mrak, ono što je ogroman minus je i izbledela farba unutar tunela, tako da baš ništa se ne vidi prvih nekoliko desetina metara, šanse za udarac u zidine su ogromne. Taman izađem iz jednog, pojavi se drugi, treći i tako u krug. Od dvadeset njih, svega tri, četiri su bila osvetljena. Goražde Kroz ovaj grad sam prošao i nisam zadržavao, generalno mi se svideo i spada u lepša mesta na ovom putu koja sam obišao. Foča Približavam se Foči, za razliku od Goražda gde magistralni put prolazi kroz sam grad, sa Fočom nije tako, dao sam levi žmigavac i pratio putokaz za centar, želeo sam da napravim pauzu u tom mestašcu a usput i da se javim roditeljima. I tako nailazim na prvi semafor i tražim mesto gde da ostavim motor a ujedno i da osvežim grlo nekim pićem, vrtim se tako desetak minuta po fočanskim ulicama i na kraju nisam našao parking, te sam motor ostavio na povećem trotoaru, jedan od prolaznika me je pitao "kako ide motor" i popričali smo o tome koji mi je cilj i gde sam se uputio. Čim smo završili razgovor, počeo sam da tražim prodavnicu neku, međutim ni to nisam našao tako lako, sve je nekako zabačeno, sakriveno... Nađoh ja isti onaj "Tropic" kao u Višegradu i tu pazarim sok. Ostalo je još i WiFi da pronađem, šetao sam u blizini u nadi da neki kafić ima otvoren, ali nisam uspeo u tome. Na kraju sam pitao konobara u jednom od kafića, naziv istog je "Carpe Diem" on mi je bez problema rekao i iskoristio sam priliku da se javim roditeljima i da pogledam Google maps, odnosno koliko je udaljeno Tjentište od Foče jer mi je spomenik palim borcima sledeća tačka. Posle više od pola sata pauze u Foči, uputio sam se ka Tjentištu i Nacionalnom parku Sutjeska. Tjentište - Nacionalni park Sutjeska Vožnja po krivinama i prelepih planina koje okružuju Tjentište ostavljaju utisak na meni, jedna od tih je i Maglić (2386m) koja je i krov Bosne i Hercegovine, jer je to najviši vrh u istoj. Saobraćaj nije frekventan, tako da je uživanje zagarantovano a predeli su kao iz bajke. Sutjeska je inače poznata široj javnosti kao mesto odvijanja bitke na Sutjesci iz 1943. za vreme Drugog svetskog rata. Pored restorana na parkingu sam ostavio Hondu, i ulazim u predeo koji se zove Dolina heroja. Ono što sam video na internetu su mnogobrojne stepenice u obliku violine koje vode ka spomeniku, imao sam sreću tako da nije bilo mnogo ljudi, svega desetak možda. Spomenik svojim izgledom ostavlja bez daha. Monumentalni spomenik je građen u obliku dva raširena krila koja pretstavljaju slobodu. Ove betonske gromade koje odaju utisak lakoće vetra u snažnim krilima simbolišu i surovost prirode u kojoj se bitka odigrala; nepristupačan teren, kanjoni reke, planinske vrhove, ali i prodor, ili let u slobodu. Građen je sa ciljem da dočara i predstavi važnost događaja kojem svedoči. Sa ciljem da napravim što bolju fotografiju, pored spomenika sam proveo čitavih sat vremena, što je prevazišlo sve granice mog plana. Sedam na motor i pičim dalje ka izlazu iz NP Sutjeska gde počinje veliki uspon u dužini od nekoliko kilometara i prolazak kroz najduži tunel u BiH, tunel Čemerno, on spaja Gacko i Foču a dužina je 2109 metara, sreća pa je barem ovaj osvetljen, ali obzirom da nosi epitet najdužeg, mogli su malo više da se potrude što se tiče rasvete, na tri mesta su bila proširenja u slučaju nužde što je za svaku pohvalu. Jezero Klinje Iza mene u daljini ostaje planina Volujak, a put polako iz šumskih predela prelazi u kamenita brda, to je prvi znak da ulazim u Hercegovinu i početak adrenalina, uzbuđenja, sreće... Vozio sam nekom srednjom brzinom, ulazim u poveću krivinu i sa moje leve strane ugledam prelepo jezero Klinje, na tom mestu sam odmah stao i morao bolje da pogledam ovaj biser prirode, jezero koje se stopilo sa okolinom dok su oko vas u pozadini stene i kamenje. Uključio kameru, snimio par vertikalnih i horizontalnih kadrova, a onda napustio ovu lepotu. Na samo nekoliko kilometara uzbrdo odjednom nailazim na stado krava koje šetaju po celom kolovozu, za divno čudo išle su ka meni, to je bio odličan momenat za fotografiju i video. Samo što sam stao pored bankine, nailaze dvoje na motoru iz suprotnog pravca subotičkih tablica i pitaju me da li je potrebna pomoć, verovatno su mislili da se nešto dogodilo pa da se ponude, ja sam odgovorio da nije potrebna, stao sam radi ovog prizora usnimio i slikao ih dok su bile na drumu. A onda se pojavljuju i nekoliko znakova upozorenja za domaće životinje, te tako u krivini krava šeta u mojoj traci, zamišljam šta bi bilo da sam išao brže, tačno bih imao poljubac veka i to sa kravom... Gacko Sada sam već u Hercegovini, ostajem bez daha kako se približavam mom cilju, spuštam se drumom niz planinu kojoj ne znam ime a ukazuje mi se dolina Gatačkih polja, a onda i tabla "Dobrodošli na teritoriju opštine Gacko" kao i sa Goraždom, ovaj gradić ostaje u senci, generalno sam zadovoljan i spada u lepša mesta, vratio bih mu se sigurno. "Pustinja" Hercegovačka Od Gacka do Mostara ima 90 kilometara, čim sam izašao iz grada i prošao pored doline, krećem se putem za Nevesinje, ono što sada sledi narednih 50 i kusur kilometra je pustinja u bukvalnom smislu, jedva da poneko vozilo prođe, moram priznati osećao sam se zabrinuto i usamljeno. Takođe je i ovo "najlošija" deonica puta koju sam izvozio kroz BiH. I tako truckajući se po ispucalom asfaltu po nekom rupom na putu uspevam da izađem iz pustinje, čim sam prošao kroz prvo naseljeno mesto vratio sam se sebi. Nevesinje Kada sam ugledao tablu na kojoj piše Nevesinje i prošao pored nekoliko desetina drvoreda proradio je opet hormon sreće, jer je ovo mestašce ušlo u moje srce, iako sam prošao samo centralnom gradskom ulicom nekako sam se zaljubio u taj gradić. Pazario sam opet osveženje i to ponovo u "Tropic-u" samom centru sam pauzirao petnaestak minuta, čisto da protegnem noge i ispravim vrat od one pustinje. Sedam na motor i vreme je da malo požurim, pratim putokaz za Mostar i na kružnom toku skrećem desno gde me put vodi kroz neku šumu u kojoj se izvode radovi u vidu zamene asfalta, kroz nju je bilo nekoliko krivina i dobrih uspona ali savladala je Honda to bez problema. Nevesinje ostaje iza retrovizora a ja gledam pravo. Još malo i stižem, ili ipak ne ? Hercegovina je čudo prirode, nisam je toliko cenio ali sada posle ove avanture, sve ono što sam mislio o njoj je palo u vodu. Spuštam se niz neku planinu, da li je to Velež ili nije to ne znam, ali onoliki spust nisam nigde video pa čak ni na Sutjesci, odjednom ušao sam u neki vreli talas da se to ne može opisati, znači iz neke podnošljive temperature kao da sam skočio u lavu. Negde na polovini spusta ugledao sam i nestvarno lep Stjepan grad iznad mesta Blagaj gde je moja sledeća tačka a to je vrelo Bune. Stižem na raskrsnici koja vodi levo za Blagaj i desno za Mostar, dajem žmigavac i pratim put za Blagaj. Blagaj - vrelo Bune Na ulaz u Blagaj, prejahao sam nekolicinu ležećih policajaca, pratim putokaz za Tekiju i ubrzo nakon što sam je pronašao, gledam gde Hondu da stavim, ono što sam primetio je da lokalci drže parkiralište i ako želite da se uparkirate vozilom morate to da platite, sigurno 3-4 različita parkinga sam video, međutim kada ste motorom o tome se ne morate brinuti. Napolju je pakao, sigurno preko 40 stepeni celzijusa, tako da šetam do izvora Bune, sa leve i desne strane su izloženi suveniri ali to sam ostavio za povratak, inače taj dan je bila najezda stranih turista, toliko ih je bilo da me glava zabolela. Do ovog nazovi vidikovca nema nekih smernica, tako da sam tu lutao po terasama restorana, ali uz malo napora i znoja stigao sam do prve tačke gde se pruža pogled, ali sada je problem količina ljudi na malom prostoru, taman ode jedna grupa ono naiđe druga i tako u krug jedno dvadeset minuta dok se konačno nije rasčistilo plato, zamolio sam jednog čoveka da me uslika, ali slika je ispala veoma loše te sam istu odmah obrisao. Napravio sam iole normalniju fotku i vreme je da stignem već jednom u taj Mostar. Tako da prelazim most na Buni i pazarim neki suvenir za uspomenu. A sunce prži i prži, dočepah se nekako do motora i sada zvanično pravac za Mostar. Napokon taj Mostar Izašao iz Blagaja i stižem ponovo na onu raskrsnicu gde nastavljam pravo, sve vreme pratim putokaz za Stari most, moram priznati da je sve lepo obeleženo, ni u jednom trenutku ovog putovanja nisam palio navigaciju, a i kako da upalim kada nemam internet... Već se nalazim na teritoriji grada Mostara, vozim kroz glavnu ulicu i pratim znak, bilo je i dva semafora gde ću posle ovog drugog da skrenem desno i nastaviti nekih par stotina metara pravo i doći do parkinga gde ponovo ljudi sede i naplaćuju, ja sam došao bukvalno do samog starog grada, pitao sam čoveka koji sedi na stolici u hladu i čeka mušterije, da li mogu tu negde da parkiram motor na njegovom parkiralištu, rekao je da može. Gasim motor, stavljam na nožicu, zaključavam kacigu, bacam ranac na leđa i pravac pičim kod Starog mosta. Razgledam kratko taj stari grad i stižem na svoj cilj, prošetao sam Starim mostom i ispunio sebi još jedan san. Moram priznati dosta turista je bilo, a ono što ostaje kao noćna mora je materijal od kojeg je obnovljen most, toliko je klizavo bilo da samo mi je falilo nogu da povredim, pa su zato stavili "ležeće" i tako nasloniš nogu na to i nemaš gde da se oklizneš. Kratko sam se zadržao kod mosta, odlučih da odem kod stena gde je najbolje mesto za fotografiju, nema nikoga na tu stranu sem par mladih roma koji su me rešetali da im dam novac, jednom od njih sam dao 80 feninga, ali oni nisu odustajali od mene, tako da sam na oprezu bio 100% mogli su da mi ukradu nešto iz ranca, ili još gore da isti bace u Neretvu... Proganjali su me, nisu mira dali da imam, ali uspevao sam da ih nekako prevarim tako što smo se slikali svi zajedno i tako umanjio mogućnost da naprave neku štetu. Vreme je za smeštaj, ili ipak ne ? Nađoh u blizini besplatan WiFi i ukucao na navigaciji adresu smeštaja gde trebam noćiti i pratim navigaciju, stigao sam do lokacije i u kafiću pored smeštaja povezujem se sa Wifi-jem i trebam da kontaktiram vlasnika hostela, konobar iz ovog kafića se sam ponudio i kontaktirao je on umesto mene, Saša je došao, upoznali se, platio sam mu smeštaj i saopštio da krećem kući ! Vremenska prognoza je za naredni dan i dan posle najavila kišu i to ceo dan a ista se odnosi na region, tako da ne bih pokisao ja sam oko 20 časova krenuo iz Mostara, pre nego što ču krenuti istuširao sam se, i jedno sat vremena razmišljao da li da noćim ovde ili vratim kući, izabrao sam ovu drugu opciju, težu ali na kraju ispostavila se kao dobar izbor. Kiša bi me uhvatila, i ogroman rizik bi bio voziti po mokrom kolovozu a pogotovo ovoliko udaljen stotinama kilometara od kuće. Pred polazak napunio sam rezervoar na benzinskoj pumpi gde sam sa radnikom popričao o svojoj nameri, on mi nije preporučivao da krenem a takođe isto mišljenje je imao i Saša(vlasnik hostela u Mostaru) ali ja ih nisam poslušao te sam krenuo svojoj kući u 20 časova a glavu naslonio na svoj dobro poznati jastuk oko 10 časova narednog dana.
  3. Pozdrav svima, ako nas posluži sreća, spremamo se da odemo Moto GP Italija krajem maja, pa spremam turu koju ćemo da odvozamo, pa htedoh da se konsultujem sa znalcima. Prošao sam dosta tema ovde na forumu i napravio sledeći plan - Bg - kamp Sobec u Sloveniji - Bled - Alpi - Bolonja i Ducati fabrika - staza Mugello - Firenca i Toskana - Siena - Ankona i trajekt za Hr. Evo i linka za mapu cele ture sa odredištima, pa ako primetite da sam propustio nešto vredno pomena pišite. Plan je da delom kampuJemo, delom budemo u hotelima, tako da će mi značiti i predlozi dobrih kampova po Italiji. Vremenski nismo ograničeni previše, tako da možemo i da značajno produžimo turu ako je nešto vredno posete, a malo dalje od aktuelnog plana. Mugello 2021 – Google My Maps WWW.GOOGLE.COM Mugello 2021
  4. Da počnem dok je sve sveže,kad se oladi ko tastina dusa postane uspomena i preneti u slova liči na poeziju ulepšanu detaljima i opisom u nedogled. Putopisac,poput grckog Herodota,krenuo malo do Grčke,prvi put,i koliko je loše prošao kreće za 20 dana i drugi put,mada prva ljubav zaborava nema,druge su tu da izleče prvu. Nekoliko dana pre puta dobijam poziv od drugara,kaze muški putopis,destinacija Grčka,6 dana,jesi li za? Pristanem ja na to,ali vremena polaska nismo mogli da spojimo nikako,zato sto sam ja nekoliko dana pre uzeo odmor a i vec pocetkom juna cekaju me obaveze,tako da se poklapamo samo u 3 dana,i zato ovaj putopis i pisem jer sam na kraju seo na motor i krenuo sam do Grčke,dok su se oni odlučili kolima,njih trojica,prase od 25kg zive vage,15 kg spremljeno u friz,2 litra domace i 3 gajbe velikog valjevskog piva.Pošto sam imao tehničku podršku u drugom delu putovanja od glave,stomaka i dalje rešim da krenem motorom 3 dana ranije bistre glave i da malo u svojoj režiji obidjem Bugarsku i deo Grčke obale dok se ne sastavimo i završimo na Tasosu.Moje lutanje se ispostavilo kao pun pogodak jer ispade onako kako sam zamislio i vise od toga sa tim da sam se na kraju morao vratiti ranije jer ranije sam i dosao jelte. Dodje i taj 26ti ja uz jutarnji kofein jos nemam plan u glavi kuda,kojim putem da dodjem do Grčke,da li da idem na Bugarsku ili Albaniju,opcija Makedonija otpada jer mi nije ni palo na pamet da uzmem zelenu kartu.I rekoh ako neznam kuda cu znaju drugi,otvorim forum i listam i videh da je preko Bugarske i ski centra Banskog zanimljiv put.Odluka je pala samo jos da se upakujem i krecem.Dok se pakova ponesoh i previse stvari,idem prvo na planinu,posle na more,rekoh sebi trebace i tu mi se na dovilci zaglavi brava na koferu sa sve rancem unutra u dok sam ga otvarao ja pocepah oplatu.Sedim i gledam u pocepani bocni kofer,dal je dobar znak ili loš.Ma neka ide zivot,uzimam medicinsku traku,dosta jaku,i sa unutrasnje strane lepim kofer i konacno sastavljam sve i krecem pre podneva,nekako sve u zadnji minut,valjda tako to ide kad planiras usput jer tako bude zanimljivije,dok po planu krenem nikada nebude kako sam planirao,tako da vise planovi nisu opcija,pali,kreci,gas pa planiraj usput.
  5. Pred početak ovog putopisa još jednom objašnjenje iz paralelne teme šta to uopšte znači "pofočkati se". E pa počnimo … Ideja je bila da na put krenemo u trojki. Sandi, njegov kolega s posla (nismo upoznati) i ja. Naravno, kao i prošle godine bio sam odlučan da 16. maja krećem, pa šta bilo. Iskreno, u nijednom momentu nisam posumnjao u Sandija, da bi mogao da stisne rep međ' noge. Sandi je lik, u kojeg sam siguran kao u pištolj. Čovek od reči. Putem putopisa upoznaćete nas bolje. Nekoliko dana pred polazak Sandi stiže sa vešću da se kolega s posla predomislio jer je mislio da je skok do Grčke ono tipa dva tri dana. Aha. Ništa. Idemo nas dvojica sami. Šta smo rekli, rekli smo. Kao što pomenuh jednom pre, ne vozimo motore sa foteljicama i setom kofera pa su tu potrebne malo drugačije pripreme. Napunio sam torbe nekim dekama i glupostima da bi na dvorištu testirao kako će stvar izgledati na motoru, kad se napakujem za put. Ništa pozitivno na prvi pogled. Moje pauk mreže i elastike nisu ni blizu sigurne za takav poduhvat pa sad ti traži backup. Koga prvo zvati nego iskusnog »starog lava« @nemo pitanjem da li slučajno u svom magazinu ima neke gurtne, vezice, … Drug Pavle nije bio kući (gde će biti nego na moru) pa mi je organizovao preturavanje po njegovoj garaži uz pomoć poštovane gospođe. Našao prave gurtne, kablove, điđemiđe i trk kući na ponovno testiranje. Zatežem torbu na motor kao neprijatelja. Nema mrdanja. Jeste da je u njoj ćebe ali to je to. Stvar pretestirana. Veče pred put uzimam torbu, izbacim ćebe i ubacujem »minimalno« potrebno za put. Pomažem si sa listom od lani. Nešto još dodatno eliminišem, nešto dodajem. Iskustvo je pripomoglo pametnijem pakovanju iako za sledeću avanturu imam još fore za napredak. Drugi deo oko priprema bile su gume. Sandi je sve to lepo rešio u pravo vreme a ja se nešto nećkao u principu imaju one još fore ali ko zna šta će biti posle »jadranke« i tamo usred Albanije. Ništa. Odlučim ja da preobujem Dukca ali me sada kao i uvek steže vreme. Na poslu i kući da rešim otvorene stvari zahteva svoje vreme, kojeg nemam za menjanje guma. Zamolim Sandijevog sina da sa Dukcem skoči do servisa, ja dogovorim cenu i tako je i bilo. Dukac na novo obuven a ja sada u glavi miran. Neprocenjivo. Deo priprema bilo je naravno i planiranje rute. Uz pomoć vas kolega ovde sa foruma i uz pomoć čitanja putopisa i nekih drugih kanala. Plan je bio do Grčke kompletno uz more dok smo si dozvolili opcije, da se deo puta vraćamo po unutrašnjosti. Jer je Sandi posle povratka planirao na svadbu u Bosnu, trebao mu je bar jedan free day posle puta, zato smo rutu zastavili kao dosta dinamičnu. Šta je bilo interesantno, da smo rutu samo jednom zajedno uz kafu pregledali i posle toga praktički nikakvih komplikovanih sastanka, detalja, …. Jedini dogovor je bio »četvrtak, 16.5. pred 8 kod mene na kafi«. I tako je i bilo.
  6. Sta reci...koju posluku porati...kome? Bicu kratak... Dugo se odlagao ovaj put... Ideja je bila sa pocetka sezone ali jedanput se odlozila zbog kise, jedanput jer me zena nije pustila da idem... Jedino cega se sigurno secam je da je plan bio da idemo brat, kum i moja malenkost... a na kraju (tj. pocetku puta) zabrundalo je 7 masina sa 9 jahaca... Ekipa sledeca: @Satelis NC750xd @Bojanko NC750x @PaPaja Caponord @GAGI74 Tracer 700 + lepsa polovina @AlexaBGD Silver Wing 600 + lepsa polovina @bobi_krofna njonja (Kawasaki ZX6r) WlayCo i Jadranka (Yamaha FJR) Cetvrtak vece, pregledam Jadranku, ulje, pritisak u gumama, kupanje, punjenje rezervoara i trpanje svega i svacega u sva 3 kofera (i sto mi treba i sto ne treba)...ima se - moze se... idem sam al sam tezak za dvoje normalnih... Petak, rano jutro... ustao ko vampir, probudio sunce i petlove pa krenuo po kuma. Vreme sve govori… Krecemo da se nadjemo sa ostalima na Gazpromu u Zarkovu…iz nekog razloga idemo preko Kosutnjaka… sto li me vodi ovako rano tamo, nije mi jasno…nisam mu ja jedna od njegovih, lakih devojaka…al ajd, oprezno nastavljam za njim… Kafa, poslednje provere, pasosi, zeleni k(u)rtoni, sve je tu, krece se polako… Dan prvi: Beograd, Valjevo, Tara, Visegrad, Tjentiste, Trebinje (~420km) To polako je zaista bilo polako… ako se ne varam, magla nas je pratila Ibarskom sve do Lazarevca. Skrecemo ka Valjevu I polako primecujemo da sunce jos uvek postoji I da nam se javlja kroz oblake. Kako smo poceli da se penjemo po Debelom Brdu, sunca sve vise ali u dolini se videla magla I dalje… Tu smo negde stali I prvi put, samo na kratko da se neki (cije ime necu ni da spomenem Aleksa) olaksaju… kaze vidi da Hondica nece da vuce pa da je oslobodi kojih par stotina grama ja sikoristih priliku da odem malo ispred I “uhvatim” ih kamerom sa mog shajomija VID_20180803_081643.mp4 Put preko Tare divan, penjemo se, prolazimo pored Tarabica I spustamo se ka Mokroj Gori I granicnom prelazu. Nema guzve, put prelep pre granice a posle jos lepsi, ide se pravo za Visegrad. Prva pauza. Sendvice smo poneli, kao I pljosku sa rakijom a posle sedamo na kafu I malu pauzu… Sipamo gorivo po odlicnim komsijskim cenama I krecemo dalje preko Tjentista I Bilece ka Trebinju. Druga pauza je u Tjentistu, jedu se sendvici, pije se rakija a neki su se usudili cak I da se popenju do spomenika jer imaju kondicije I nisu lenji, debeli I pre svega umorni Nakon toga, uzbrdo I nizbrdo po uskim krivinama pravac put Trebinja. Na ulasku u grad, pocinje neki letnji pljusak. Trajao je 10 minuta a sve vreme sam se pitao odakle kisa pada jer ja kisni oblak nisam video nigde…vedro, lepo, sunce, a kisa pada… u totalnom sam bio zbunu… Smestamo se, oni sto hrcemo idemo u jednu sobu, oni sto ne hrcu u drugu a parovi okupiraju bracne lezajeve. Uvece, Nektar se pije, meso se jede, seta se po gradu, sve po PS-u. Dan drugi: Trebinje, Dubrovnik, Mostar, Trebinje (~290km) Jede se burek, pije se jogurt (nismo odusevljeni ni jednim ni drugim) I krecemo oko 7. Divan put do Dubrovnika sa granicnim prelazom gde nam je bilo jasno kakav dan nas ocekuje. Kilometarska kolona. Uredno je obilazimo I redjamo se polako (ne svi odjedanput) I prelazimo. Zao me onih ljudi u kolima… upoznah mladu mamu, beogradjanku u Audi-ju sa cerkicom tinejdzerkom dok sam cekao (da,da…)… kaze krenuli su 1h pre nas I jos cekaju… haos. Elem, mi prolazimo I stizemo brzo u grad. Neki iskusni medju nama nas odvode na parking u hladovini na samom ulazu u stari grad, besplatan I lep. Parkiramo masine I ostajemo 2 sata. Razgledamo, slikamo I resavamo da prezalimo po 4-5e za po pivo… ko zna kad cu opet da dodjem ovde da ga popijem… Nakon toga, krecemo za Mostar. Idemo magistralom, put fenomenalan, levo more, desno planine, asfalt ko staklo (ravan, ne klizav). Prelazimo kilometre I kilometre automobila, prelazimo 3 puta granicu I napredujemo ka Mostaru. Usput pravimo pauze jer je vrucina prevelika. Jadranka se usijala a ja nisam obukao moto pantalone vec tanke, vojnicke, I tu sam se zajebao samo tako… Butkice vrele, listovi vreli, morao sam bukvalno sa zadnjeg sedista da vozim… sva sreca da imam duge noge za igranje I duge ruke I dug…hvat, khm… Parkiramo, most, atrakcija… pije se kafa, prava turska pije se squishi, fenomenalan, pun leda, da mi je opet da ga popijem na ovu vrucinu, uh… Suveniri, kao I svuda, magneti, slikanje, isto oko 2 sata provodimo I krecemo nazad. Dan pre je drug @bobi_krofna ugovorio rucak u renomiranom ugostiteljskom objektu Zvijezda na putu ka Trebinju. Tu nas je ugostio drug Branko, pocastio sa kojom lozom pred rucak a kad je stigla teletina, umalo prste nismo pojeli. Uhvatis kosku sa dva prsta a meso samo spadne I ostane u ovalu… uh… popismo I koji Nektar a lokalci piju samo uvozno pivo, Zajcarsko 0.5. Zamalo da I zamenimo motore za poljoprviredne masine… Ja sam imao odlicnu ponudu da dam Jadranku za IMT 539 u odlicnom stanju I sa malo sati rad…dvoumio sam se Krecemo dalje punih stomaka I iz nekog razloga ja krecem prvi a uvek vozim na zacelju…prvo zbog sigurnosti, nema pritiska a I lako ih stignem kad treba… a sada kretoh prvi I upoznah sve blagodeti kad si vodja… Automobila skoro da nema, putevi sasvim dobri, puni brzih krivina, puni uspona I padova, u proseku se ide bas brzo ali sigurno… Bas sam uzivao… U trebinju nam nije bilo do vecere ali smo otisli na sladoled a zatim seli kod platana, pijuckali I gledali zgodne devojke kako se setkaju…a da su zgodne, zgodne su, retko koji grad ima takve lepote… brat mi je pricao, nisam mu verovao ali sada mi je jasno… Dan treci; Trebinje, Niksic, Zabljak, Zlatibor, Uzice, Cacak, Milanovac, Rudnik, Topola, Mladenovac, Beograd (~520km) U 8 izjutra krecemo nazad, bez dorucka. Vozimo ka Niksicu, penjemo se ka granicnom prelazu Klobuk ka Crnoj Gori. Put odlican. Granica prazna. Spustamo se ka Niksicu velikom brzinom ali stajemo da uslikamo koju fotkicu. Niksic – Zabljak je tek uzivancija. Jedino od opreme sto nemam su moto cizme I sad mi je zao sto sam sve patike upropastio zakacinjuci asfalt. Ali, vredelo je svih para. Ja nisam neki vozac ali krivine su ucinile svoje, zalamali smo na sve strane, odavno se nisam tako navozao… Zabljak, dorucak, kafa, pa nastavljamo dalje. Stajemo na kratko na mostu na Tari, to mora da se uslika pa pravac Zlatibora. Svracamo na rucak ali ne smem da se prejedm. Ipak danas najvise prelazimo a ako se najedem zaspacu na motoru…zato jedem komplet lepinju, popijem pivce I idemo dalje. Na Rudniku svracamo na popodnevnu kaficu I blagi odmor… odatle motor vec sam zna put kuci mada ne idem u zavicaj vec preko Topole I Mladenovca se vracamo za BG. Vec je kasno, neki odlucujemo da zadnje kilometra predjemo autoputem I doletimo u BG. Vec je I kasno, mrak pocinje da pada a meni se ne vozi bas nesto nocu… Oni koji su ipak otisli preko Avale kazu da nije ni bila guzva a ja sam bas mislio da je nedelja popodne takva, guzvava… Sve u svemu, 3 dana, ~1300km, 4 zemlje regiona posecene, odlicni putevi, dobro drustvo, svi motori se odlicno pokazali, bez kvarova I problema, svi vozaci ispunili ocekivanja… Bice I koji snimak kasnije kako cujem, a evo prilike I ostalima da se nadovezu, kazu koju rec I podsete me na nesto sto sam zaboravi da pomenem a trebao sam…
  7. Ćao drugovi, kolege motoristi i drugi dobri ljudi! Nije oglas nego ako/kad budete putovali kroz Sloveniju i ako/kad kome zatreba povoljan, a dobar smeštaj u prirodi, uz lepe puteve te predivan pejsaž, možete mi poslati privatnu poruku i naćemo se . Lokacija u okolini Ljubljane. Dobro nam došli u deželu Ćale
  8. Odmah da se izvinim jer se ne radi o moto putopisu, ali relacija je zaista sjajna i verovatno može da inspiriše na sjajnu turu motorom. Italija - kako i ne bi?! Elem, prijatelj ima brod/jedrilicu od cca 9 metara i rodila se ideja uz gajbu piva po principu "a zašto ne bi...". Vlasnik barke, stari morski vuk + nas trojica alava morska štenad = siguran recept za traženje đavola. Kad malo bolje razmislim tražimo ga cela veka, pa što ne bi malo i ovako. Prvomajski praznici protekli su u Tivtu, u fazi pripreme plovila, što je bio dosadniji deo čitave avanture, tako da izuzev naredne fotke nemam nameru da se mnogo osvrćem na taj period. Farbanje korita i porinuće: 24. juna (ranom zorom) polazak. Vetra ni u tragovima. Potpuna bonaca. Odmah je bilo jasno da tu od jedrenja neće biti ništa i da će nam tišinu aktivno narušavati mali brodski Volvo. Šteta. Imao sam prilike da jedrim na nekih 7 bofora i znam kakav je trip kad je jedrenjak nagnut pod uglom od 45 stepeni. U povratku smo imali nekih 3 bofora, pa su se kombinovali motor i jedra. Da ne dužim i pređem na ono što bi bajkerima moglo biti interesantno. Elem, Bari je fin i veliki lučki grad. Ima svoj istorijski centar i čuvenu baziliku Sv. Nikole u kojoj se i čuvaju mošti dotičnog sveca. Ipak, ne odskače ničim po italijanskim merilima, tako da smo, vođenim jendom starom reportažom gospodina Marinowskog, rešili da zađemo na kopno južne Italije, te obiđemo Arbelobello i Materu. Oba mesta su na cirka 60km udaljenosti od Barija. Renta Car, fljas 70€ + 300€ depozita i put pod točkove. Arbelobello: Italiju povezuju solidni putevi, pa i oni lokalni (uz pojedine izuzetke), uz koje se pružaju sjajni mediteranski pejzaži. Već na 30-ak kilometara od Barija primećuju se specifične Trullo građevine koje vas bacaju u detinjstvo i bude osećaj da ste došli u neko štrumpfovsko selo Arbelobello je oličenje te arhitekture i očuvanosti iste. Fotke od 1000 reči: Legenda kaže da ovaj stil suve gradnje proizilazi iz 2 razloga. Prvo, kuće su projektovane tako da se u slučaju zemljotresa otvaraju (ruše) na spolja, drugo, ove kuće su se brzo i lako rasturale i ponovo podizale što je bilo krucijalno bitno kad nagrnu poreznici iz Rima. Utisci odavde su fantastični i ovo mesto jednostavno mora da se vidi. Naravno ima sjajnih taverni i restorana da okrepe putnika namernika po krajnje povoljnim cenama. Nas četvorica smo pristojno ručali u možda najekskluzivnijem restoranu za svega 50-60€. Matera: Opet vijugavi putevi po vijugavom jugu Italije i potpuno menjamo ambijent. Pred nama je Matera nešto izvan granica Puglije (Pulje), tačnije u pokrajini Basilicata. Ukoliko neko smatra da je Vajler loše odradio Ben Hura iz 1959. godine, te da je rimejk iz 2016. još veće **anje, komotno ovu lokaciju može da iskoristi za simuliranje naseobina tih vremena i snimi bolji film. Fotke (bez reči): Inače, dobar deo ovih kuća je uredno naslonjen na stene i predstavlja logičan nastavak neke od mnogih pećina. Pojedine otvorene pećine su korišćene za život negde do završetka WWII, kada je italijanska vlada naredila iseljavanje stanovništa isključivo iz higijenskih razloga. Zaključak: Nakon ovih obilazaka usledio je povratak za Boku, mučili smo se uz neku pršut i vino, i uz društvo iznenađujuće puno delfina. Ono što je mene potpuno iznenadilo je autentičnost, sjaj starih vremena i stil koji vlada u celoj Italiji. Prvi put sam na tzv "siromašnom jugu" a zaključujem da on ni najmanje ne zaostaje za ostatkom Italije kada se u obzir uzme onaj "wow faktor". Po meni sjajno iskustvo, pa kom se namesti da može nek pali mašinu i pravac trajekt Bar-Bari, sigurno se neće pokajati.
×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja