Jump to content

Moto Zajednica

Pretraga zajednice

Prikazani rezultati za tagove 'italija'.

  • Pretraga po tagovima

    Kada ukucavate tagove, razdvajajte ih zarezima.
  • Pretraga po autoru

Tip Sadržaja


Forumi

  • Dobrodošli Na BJBikers Forum
    • Predstavljanje Članova
  • Putovanja, Izleti, Moto Skupovi
    • Putopisi
    • Predlozi za izlete i putovanja
    • Tour Around Serbia
    • BJB Vikend Vožnje
    • Moto Skupovi
  • Motocikli
    • Generalno
    • Enduro
    • Sport
    • Touring
    • Naked
    • Custom, Classic, Oldtimer, Chopper
    • MZ Svet
    • Kineska Imperija
    • Skuter Caffe
    • Maxi Scooter
    • Vozili smo
  • Moto Oprema
    • Odeća, obuća
    • Kacige
    • Prtljag
    • Kampovanje
    • GPS Kutak
    • Dodatna Oprema
  • Motociklisti
    • BJBikers Magazin
    • BJB Podcast
    • Akcije Motociklista
    • Motoristi Na Drumu
    • Crna Hronika
  • Moto Sport
    • Moto Trke
    • Vožnja Na Stazi
    • Moto Kladionica
  • Garaža
    • Motocikli
    • Sam Svoj Majstor
    • Iskustva Sa Prodavnicama
    • Iskustva Sa Servisima
  • Moto Oglasi
    • Kupujem
    • Prodajem
    • Moto Berza
    • Oglasi za posao
    • Pomoć prijatelja
    • Razno
  • Opšte diskusije
    • Fotografija

Calendars

  • Akcije motociklista
  • Turističke vožnje
  • Vožnja na stazi
  • Skupovi, žurke, sajmovi
  • Moto Sport
  • Rođendani

Kategorije

  • Articles

Traži rezultate u okviru

Traži rezultate koji...


Datum postavljanja

  • Početak

    Kraj


Vreme poslednje promene

  • Početak

    Kraj


Filtriraj prema broju od...

Pridružio se

  • Početak

    Kraj


Grupa


AIM


MSN


Website URL


ICQ


Yahoo


Jabber


Skype


Lokacija


Interests


Motocikl

Pronađeno: 21 rezultata

  1. Čačkao sam po pretrazi, jer me svrbi tzv "biker friendly" smeštaj za dvoje u Budimpešti i nisam uspeo da nađem. Ako ima negde tema o tome neka admini prebace. U principu, kao najbližu destinaciju Budimpeštu godinama ostavljam za kasnije, ali bi konačno bio red da je posetim u nekom od narednih vikenda. Ako neko ima dobrih iskustava sa pre svega čistim smeštajem, gde se na sigurnom može ostaviti motor, neka podeli lokaciju. Valjalo bi da je smeštaj dobro pozicioniran u odnosu na javni saobraćaj, kako bi se uz što manje muke obišlo sve što valja videti. Naravno (ukoliko takva tema već ne postoji, a čini mi se da ne) smisleno bi bilo da se ovde podele dobra iskustva sa smeštajima u zemlji, okruženju, širom Evrope, ali i sveta, koji su prilagođeni našim potrebama. Verujem da bi takva baza značila svima nama putnicima namernicima na dva točka, pre ili kasnije. Svako dobro!!!
  2. Vežite se, polećemo .... Nije tajna nit ništa neobično da se vremenom pročitalo mnogo putopisa oko Sardinije i Korzike, dve veoma popularne destinacije. Više manje sve spektakl do spektakla. Ko god se tamo vozikao, priča samo u superlativima. Rekoh, pa ajde da proverimo. Ipak smo prošli kroz sva ta g*vna oko Covida i karantena i svega. Duša i telo jednostavno moraju da se izduvaju a i treba nešto da se planira za sezonu 2022. Pored putopisa i klasičnog »guglanja« o destinacijama pristupio sam i iskusnim kolegama, koji su imali šta da ispričaju. Jedan ključnih u toj priči je i svima nama dobro poznati i iskusni moto kolega i prijatelj Pavle @nemo. Između te dve destinacije pada plan (ne još odluka) za Sardiniju. Propitam po društvu ko bi da se počasti sa avanturom. Neki nemaju vremena, neki nisu u trenutnoj kondiciji, ovakvoj ili onakvoj, drugi drugo i tako dalje. Ali verni drug Aleš je prepoznao potencial i priliku i iz prve »kliknuo I Agree«. Pa ništa, ajmo onda na Sardiniju.
  3. Uvertira Ideja za putovanje “rodila” se kao i sva druga u post korona dobi, kada smo svi jedva čekali da osetimo sopstvenim čulima miris, hladnoću, vlagu, vrućinu, umor i sreću iz video zapisa koji smo gledali tokom zime na youtubu. Možda sam malo isforsirao relativno dugo putovanje koje je za mene bilo jako novo i nepoznato jer sam do tada sve u svemu prošao 8-9.000 km od kojih recimo 2.000 km sa suprugom. Zašto prvo Dolomiti, a ne “Mala Matura'' t.j. Transalpina i Transfagaršan? Najverovatnije sam malo ispaničio kad sam na forumu u temi Dolomiti, 06/21 pročitao da se u Italiji planira postupno zatvaranje planinskih prevoja na Dolomitima za motore u korist “zelenih” prevoznih sredstava, počevši već od 2022 god. Kao iskusniji (nikako reč - stariji) kolega @Petre me poveo na zagrevanje od 3 dana i nekih 1200 km do manastira Ostrog u Crnoj Gori. Prvo pregledali moju Hondicu NC750x 2018, podesili zadnji amortizer, upakovali što manje stvari za 3 dana i krenuli da testiram svoje granice i mogućnosti, a Petre da ispuni godišnju dužnost. Dan: Skoplje - Uroševac - Suva Reka - Prizren - Skadar - Ulcinj - Bar - Budva Dan: Budva - Ostrog - Cetinje - Lovćen - Kotorske Serpentine - Budva Dan: Budva - Tuzi - SH20 - Prokletije - Peć - Priština - Skoplje Sve prošlo kako treba, ja sam bio prezadovoljan od obiđenog, a posebno SH20. Ne bi dužio o ovom putovanju jer smatram da ste ga većina več prošli. Elem, planiranje je bilo počelo lagano oko Nove Godine, a intenzivnije u toku proleća. Cilj putovanja su bili prevoji Dolomita, primarno famozni Stelvio, a i ostali, ali je trebalo tamo i stići i vratiti se do Skoplja. Pritom, supruga ne deli, ili bar nije delila moje oduševljenje, ni motorom, ni vožnjom po planinama, pa je trebalo dodati planu neke destinacije koje bi njoj bile zanimljive. Prvi plan je bio da se zadržimo na relativnom severu Italije, znači da se ide u Veneciju, kroz Dolomite, do jezera Komo i Milana i onda nazad preko jezera Garda do Trsta, pa preko Jadrana do Skoplja. Međutim, Jadransku obalu smo već videli, a Italiju slabije, pa kad već mora da se izvozi tih 1300-1500 km ka jugu - što ih ne bi vozili kroz Italiju? Tako, nakon dugog, dugog klikanja po Google Maps i preračunavanja dnevnih distanci (a pritom su nam neke iskusnije kolege govorile da je 200km razumna dnevna distanca, a druge da komotno možemo proći i 400km dnevno) plan je pao da ne vozimo više od 250km. Nekako su se složile kockice da mlađu od troje dece pošaljemo u dečji kamp u Grčku, dok je najstarije imalo svoje planove, festivale i Ohrid. Pored finansija i slobodnih dana, za nas kao roditelje je to bilo ključno da bi se ovo putovanje ostvarilo, mada smo sve vreme imali taj neki pritisak i strepnju da li će sve biti u redu i sa nama i sa decom.
  4. Neka druženja sa foruma su se pretvorila u prava prijateljstva. Valjda to tako biva... Valjda tako treba da bude.. Pronaći ekipu sa kojom si totalno različit, a imaš mnogo zajedničkog je retkost. Još prošle godine posle našeg putešestvija, dogovorismo da ćemo sledeće godine u isto vreme, napraviti sličnu rutu. U međuvremenu, mnogo toga se izdešavalo. Nažalost, jedan od nas, naš braćko @milos-v, više nije sa nama. @Astral nam postade tata, par njih odjaviše motore al' nas petorica, ne odustajemo @ProMaster, @Krmco, @Nenadbg88 , @Darko Mihajlovic i ja. Posle junske vožnje, dogovarali smo se za Septembrenje dva'es druge, al' se nekako kockice ne sklopiše da krenemo zajedno. @Krmco nam ode na jug (MNE, AL, GR, BG), @ProMaster je nažalost morao zbog odustati zbog privatnih obaveza i posla, @Nenadbg88 se premišljao, al' je i on morao otkazati, te ja odlučih da krenem sam. Prvo sam razmišljao o tome da pozovem nekog da mi pravi društvo, al' odustadoh. Vožnja treba da teče. Moraš da znaš kada kolega kreće u preticanje, kada će kolega da prikoči, moraš da imaš sličan tempo, interesovanja itd. Italija... Dolomiti... Pa da krenemo sa tim filmom... Danima sam razmišljao kuda, kako... odakle mi je najlakše da napadnem Italijanske Alpe. Da li voziti noću, posle posla do Ljubljane, pa nastaviti sutradan ka ITA il', voziti preko dana do ITA, pa odatle nastaviti put. Sa obzirom na to da idem solo, odlučio sam da vozim preko dana. Udine, Trst il' Monfalcone. Udine zvuče logično, nalaze se na dobroj geografskoj lokaciji, ali pak, ja volim more. Prvi dan, polazak, kao po običaju, dosadna vožnja autoputem, duž HR i SLO. Negde na izlasku iz SLO, pretražujem po netu smeštaje i odlučih se za jedan fin hotelčić u Monfalcone-u. Monfalcone, mali lučki, a drugi po važnosti gradić u opštini Gorica. Najsevernija luka Jadrana. Nalazi se u samom vrhu Tršćanskog zaliva, 20-ak km severozapadno od Trsta. Zanimljiva činjenica je da je Monfalcone faktički ušće reke Soče u Jadransko more. Ulazak u gradić I dan: Google Maps GOO.GL
  5. Pozdrav svim kolegama Otvaram temu radi vaših preporuka i saveta što se tiče rute Isto tako se nadam lepoj temi u vidu putopisa kada se vratim... Dodatak: ruta je ogromna, dovoljni su samo vaši saveti u vidu malih delova za koje znate da su dobri, pa ću da sklapam mozaik... Jer isplanirati celu rutu odjednom je dosta zahtevno. 10. Juna krećem, cilj je Cabo da Roca, najzapadnija tačka kontinenta. Imam 2 i po meseca. V Strom 650 2008., šator, i ja... Okvirni plan: Bg - Boka Kotorska. Jadranskom Magistralom do Istre. Ljubljana pa Zagreb (usputne obaveze) E ovde kreće... Idem za Ortisei (Dolomiti, blizu Bolzana, što je ujedno i najdalja tačka gde sam već bio) To mogu gore uz Dravu preko Klagenfurta, tu imam CHECK-IN u vidu free smeštaja, ili preko Slovenije sve, Kranjska-Triglav? Nije frka za taj CHECK-IN ako propuštam neke vrh puteve, krivine, znate već sve Svakako sam na šatoru. Iz Ortisei bih vozio Alpe-Stelvio, još neke pasove...? Spuštao bih se u nekom trenutku, jer sledeći CHECK IN mi je Andora. Da li da se spuštam na Liguriju, San Remo-Nica-Marsej-Monpelje-Andora? Ili da vozim skroz Alpe pa da ulazim odozgo iznad Torina, preko Avinjona u Andoru možda? Ovo mi je za sada najveća dilema. Sada do cilja: Andora-Lisabon Vozio bih Pirineje, ne znam da li da ulazim u koninentalnu Španiju, ili kao što sam mislio da idem severom uz okean Bilbao-Hihon-La Korunja-Vigo-Porto-Lisabon-Cabo da Roca dace Bog Sada polako u drugom pravcu: Lisabon-Francuska Sledeći CHECK-IN je selo St Robert, 1,5h južno od Limoža, Nova Akvitanija. Neka centralno-jugozapadna Francuska, kukala mi majka dan kad sam seo na motor Dotle možda kroz tu "kontinentalnu" što rekoh Španiju, tu nemam ideju, Madrid usput, mada bih pre da ne ulazim u gradove, po španskim selima iskreno...? Ono sa Andorom ispade šala, Francuska mi je najveći problem. Ogromna, i ravna. Sve pravci, autoputevi... Za samoubistvo. Dakle: St Robert, tj. ta nazovi centralno-jugozapadna Francuska - BRETANJA, NANT. Poslednji CHECK-IN. Da li da izbijam na Bordo, pa uz okean, kolko tolko, kolko mogu, evo sad gledam i tu sve sami pravci majko mila, ili da se probijam kroz kontinent? Za povratak... Nemam živaca, na avion Šalim se, ali verovatno će biti dosta autobahn-a, sa prekidima da ne prsnem, verovatno, ili neke trajekte da gledam? Sad mi pada na pamet... Hvala svima koji su radi da priskoče sa putevima koje su prešli, za koje su čuli, ili za koje misle da vredi (pr)overiti... Srdačno vaš, Džonika
  6. Sezona 2022 u punom jeku, Avgust mesec @lestra i ja na voznji kroz Albaniju, Crnu Goru i BiH... Uvece nakon celodnevnog putovanja razgovaramo o voznji, motorima i td. Pricamo i o nekoj voznji za narednu sezonu gde bi mogli voziti u nekoliko dana i vec tada se dogovaramo da odemo do Slovenije i odatle pravimo dalje voznje... Do duse, prica o Sloveniji je pre mene bila planirana sa druga dva druga, ali nista nije bilo definisano. Slede odmori, poslovi, kraj sezone, dolazi zima... Sa sto jacom zimom i snegom jos vise maste o motoru i voznji. Predlazem neke rute, pricamo, ali nista konkretno i tako vreme prolazi.... Dolazi April-Maj i shvatamo svi da plan i dogovor bilo kakav moraju da se naprave ako smo reseni i voljni da idemo negde. Nas cetvoro je u prici. @lestra, Cika Iva, Spale i ja. Pravimo viber grupu u kojoj se nista ne dogovaramo. Planiramo vidjanje, danas - sutra, svi u poslovima, guzva, haos. Nalazimo se jedan dan, pijemo kafu i definisemo gde cemo i kako cemo. Imamo na raspolaganju 5 dana. Do Slovenije imamo 600-650km od Arandjelovca i to skoro sve auto put. Nikome se ne vozi 1300km auto puta i dogovor je da motore stavimo na auto prikolicu i da se tako prevezemo do Slovenije i odatle motorima vozimo sve ostale rute. Jedan od predloga je da se pronadje smestaj u Ljubljani jer je sve u radijusu od 200-250km (Austrija, Italija, Hrvatska). Plan je da po danu vozimo 300-400-500km i uvece se vratimo u bazu. Kroz dalju pricu shvatamo da je jos bolje pronaci smestaj u Kranju zbog same pozicije, svi glasaju za Kranj i na kraju nalazimo smestaj na Bledu, kaparisemo i tu se prica oko smestaja i baze zavrsava. Nakon samog planiranja puta Ivanov auto sa kojim smo planirali da prevezemo motore pretrpljuje havariju i nastaje pometnja... U istom trenutku moj auto koji koristim za vucu je na velikom servisu i vec planiramo da vozimo motore na tockovima preko Crne gore i uz Jadransku magistralu, ali nam u tom slucaju ne treba 5 nego 7-8 dana. Posto Ivan drzi auto servis, po hitnom postupku se napada njegov auto i radi popravka. Imamo na raspolaganju dve prikolice. Jednu veliku slep auto prikolicu i jednu manju koja je idealna za vucu. Na dva dana pred polazad Deki (Spale) javlja kako odustaje od puta jer se razboleo, ima temperaturu i ne oseca se zdravim da vozi. Krecemo probu da spakujemo motore na manju prokolicu zbog lakseg transporta, ali ne uspevamo da spakujemo lepo ni dva motora, a ne tri... Jedina opcija je velika prikolica. Pakujemo dva motora, a treci ne moze da stane zbog praznine na sredini prikolice.... Trci, juri, pravi metalnu plocu koja poklapa sredinu da bi motor mogao lepo da se naveze i veze. Uvece pred sam polazak Deki se javlja i saopstava da ipak ide. Ivan zove da se odmah dovezu motori i da ih lepo vezemo da bi sutradan lepo i normalno krenuli. Lestra komplikuje stvari nece uvece da natovari motor, vec hoce ujutru i tako nastaje svadja i carolije putovanja... A realno kakvo je to putovanje ako nema "varnica" pre puta? Motori i motoristi su: - Ivan (Yamaha tracer 900) - Dejan (Honda NC 750) - Strahinja (Honda Africa 1000 Adv) - Bojan (BMW R1200GS Adv) Uka, buka, jurnjava, motori su spakovani, mi spakovani i spremni za putovanje. Dogovor je da krenemo sutra 31.05. u 15h ali ja sa posla ne uspevam da izadjem pre 16:30. Od ujutru cim sam se probudio drzi me euforija samo da krenemo, a na kraju ja kasnim. Krecemo od Ivanove kuce i na 20km od polaska shvatam da sam zaboravio cizme. Pravimo prvu pauzu posle 15min voznje, zovem zenu da krene i da mi donese cizme. Stize komad opreme, smejemo se i idemo dalje. Nista ne ide kako je planirano i svi imamo osecaj da ce samo voznja biti vrhunska sto se kasnije i obistinilo. Zbog mog kasnjenja stizemo na Bled u dva - pola tri ujutu. Bled mesto kao iz bajke... Mir, tisina, cisto, lepota neopisiva. Stovaramo motore, pazimo da ne pravimo buku, jer na Bledu posle 22-23h se vise nista ne cuje... Ulazimo u smestaj, sredjivanje i spavanje.
  7. Pozdrav ljudi! Evo odlučih se da podelim sa vama jednu od mojih vožnji od prošle godine. Pa dok je još uvek ovo loše vreme, barem za nas na zapadnom delu severne Evrope , da napisem koju rečenicu. Nadam se da će vam se dopasti a nekom možda bude i od koristi.. nikad se ne zna.. Pa da počnem.. Početna tačka ovih mojih putešestvija je Bergen. Zapadni deo Norveške, najkišniji grad u Evropi. Čovek da se zapita kako to da ovde ima toliko motora. Mnogi od njih voze tokom cele godine. Cilj je negde mnogo južnije i sunčanije. Prokuplje, Srbija. Znam da imam par varijanti koje mogu da planiram, čitao sam dosta putopisa ovde na Forumu i odlgedao mnoštvo videa na YT kako domaćih tako i stranih motordžija, a i već sam vozio 2021 god. do Srbije. Ipak i dalje nemam jasan plan gde ću da vozim nego samo kupujem kartu za trajekt Bergen-Hirtshals na severu Danske čim sam dobio godišnji odmor. Odradjujem pripreme koje su neophodne pred svaki duži put. Servis motora, oprema koju ću koristiti usput i navikavanje tela na velike kilometraže. Pred svaki duži put vozim rute izmedju 100 i 200 km u okolini i tako tempiram formu za sedenje na motoru. Izbacujem i kafu iz upotrebe pred putovanje..mada povecam unos piva zacaran krug sta ces... nista lepse nego dobra vecera i pivo na kraju dugog dana na motoru. Kako se blizi putovanje zapisujem sve sto treba da spakujem od stvari,alata,lekova itd.. Motor koji vozim je V Strom 650 2016. Verni drug na ovim putovanjima i odlican motor za pocetnika kao sto sam ja. I dalje nemam jasnih planova gde cu da vozim i koliko ce da traje... Ne moze da traje duze od 4 nedelje zbog posla. Nedelju dana pred sam polazak pada odluka da vozim kroz Dansku,Nemačku,Švajcarsku,Lihtenštajn,Italiju,Sloveniju,Hrvatsku,BiH i Srbija kao konačno odredište. Putovanje od ispostaviće se 4500km i 14 dana. Sad treba samo još raditi tu jednu nedelju i onda krenuti na dugo očekivani put i odmor. Dan 1. Bergen-Hirtshals Izlazim iz noćne smene i žurim kući da se spakujem i natovarim motor. Kao i uvek mislio sam imaću dovoljno vremena da sve to uradim. Ipak je trajekt oko 13 h. Naravno vremena uvek malo i u žurbi se pakujem. Kačim bočne kofere,obezbedjujem torbu na sedištu i krećem. Gužva na čekiranju. Puno je bajkera iz Nemačke i Holandije. Svi su nestrpljivi ali neverovatno lep junski dan je svima popravio raspoloženje i uz razgovor čekamo na ukrcavanje.(pre toga je padala kiša danima ) Inače je bilo samo dva Suzukija. Ostalo su bili samo GS-ovi..:) Napuštamo grad sedam planina i krećemo ka Stavangeru i kasnije ka Danskoj! Put trajektom traje 18 sati. Od ove godine ce produžiti putovanje na 20 sati iz kako kažu ekoloških razloga. Na trajektu se može izabrati kabina koja je skuplja varijanta ili sedište. Svakako preporučujem kabinu jer ipak je san bitniji. Pogotovu nama na dva točka. Nastavak sledi...
  8. Pre 3 godine sam prvi put bio motorom na Alpima I ono po cemu cu ja, a verujem I moja zena, celog zivota pamtiti Alpe je promena statusa “devojka” u ”verenica” na vrhu prevoja Passo dello Stelvio. Kako smo se u junu “napokon” vencali, odlucili smo da za medeni mesec posetimo Alpe I podsetimo se kako je lepo bilo.
  9. Petre

    Dolomiti, 06/21

    Vec nekoliko godina kako mastarim da odem u Italiju I odvozam te Alpe. Mislim da nisam propustio ovde neki putopis, a da nije vezan sa Dolomitima. Nisam se ni nesto nadao, samo san, preskupo je to za mene. Cini mi se da je bila 2019-ta kad sam prelomio I rekao sebi... pa sta je to, oderem karticu malo vise I umirim srce. Planiram rutu, apetiti rastu, sto vise, sto dalje... Italija, pa rogjaci u Svajcariji, pa rogjaci u Nemackoj I onda natrag preko Austrije. Lepo. I tako, dok ja iscrtavam rute I planiram sta videti I gde spavati, dogje virus. Stalo sve. Na Alpama pokolj, najvece zariste u Evropi. Razmisljam kao da spasem 2020 sezonu sa putem na Karpatima I uklopim Open air blues festival (izvanredan izbor muzicara). Otkazali. Nista. Promuvam se malo po putevima Crne Gore, Albanije I Grcke, kao neka utesna nagrada. Stize I 2021. Makedonija na crvenoj listi za putovanja. Italija nece ni da cuje da nam otvori granice. Prolece vec na izmaku. Svaki dan proveravam Covid stanje I uslove za putovanje kod Italijana. Nema sanse. Karintini, testovi, rokovi. Kazem sebi, a da zajebem sve I ostavim samo Dolomite? Jedan test I 48 sati rok za ulazak u Italiji, maksimum 5 dana I moras da bezis. Formirali neko telo gde saljes mail I trazis da ti dozvole ulazak I prestoj koji ne sme biti duzi od 5 dana, kako bih izbegao obavezan karantin. Turizam nije na spisku za odobrenje ulaska. Pisem , ljudi, ja sam u godinama, ne mogu da cekam na virus. Za mene je Stelvio obaveza koju ne mogu odloziti. Nisam verovao, dobijem odgovor, moze. Lele lugje, sto napravivme :)). Presretan. Kad ono, sledeceg dana, novi mail. Pise neki Italijan, clan te grupe, da je sve to falsifikat I da ce on obavestiti granicnu policiju I proslediti moje podatke. Tus. Hladan. Unervozim se I trazim objasnjenje, ma koji crni falsifikati, koja sam ja to dokumenta falsifikovao?! Nisam nikakav dokument poslao. Opet onaj Italijan, kaze vidi na web strani koji su uslovi I toliko. E jbg, mi smo iz Balkana, pa mi smo prvi izmislili inat. On meni, ne moze. Ma da. Skoknem do prodavnice, nakupim pastete I hleba I pocinjem sa pakovanjem. Rol torba od 40l I tank torba od 5l. Odaberem odecu I obucu I spakujem se. PCR test zakazan. Smestaj blizu Sremske Mitrovice dogovoren. 14.06.2021 Tacno u 8.00 na punktu za testiranje, sa spremnim motorom I kacigom na glavi. Nagurali mi ono cudo u nos, suzile mi oci do Nisa. Granica sa Srbijom, bez problema. Vreme... tako tako. Stizem u Nis I skoro pa do Bubanj potoka, kisa. Ma prolom, kakva kisa. Kapi otskakali po pola metra. Na tridesetak kilometara pre Beograda, po vec malo normalnije padavine pretekne me coper. Par, verovatno mojih godina (obelela brada I kosa), na njih majice, jet kacige I oko 150 km/h. Nisam mogao da verujem. Sta sam sve ja imao na sebi, ne zelite da znate. Pritisnem malo na gas, postideli me muski I na naplatnoj rampi sam iza njih. Odvrnuli neki turbo folk, pa to rastura. Oni okezeni od uha do uha. Srecni. Kad ih vidis zaboravis na kisu. Ulepsali mi dan. Bravo. Malo posle Bubanj potoka se iskljucim, pa na neku obilaznicu na kojoj su bili radovi, uhvatim pravac za S Mitrovicu. Smestaj u Nocaju, 15 e, malo starije ali uredno I cisto. Meni dovoljno. Dobio kafu I vodu. Sve 5. 15.06.2021 Ustajanje u 7, kafa, dorucak I oko 8 sedam na motor. Brzo stizem na granici sa Hrvatskom. Bez problema. Nisu me ni pitali za test. Stajem na prvi parking. Spremim sebi kafu. Cigareta I proveravam telefon, kad ono free wi fi. Sta ti je Europa. Ubrzo krenem I poceo jaki ceoni vetar. Ubi me nacisto. Naked, jbg. Ostali parkinzi na koje sam naisao... bruka. Da ne trosim vreme na njih. Negde na trecini puta pre Zagreba, na jedan parking stanem, uzmem kafu I udaljim se od restorancica. Seo pod neko granje da uhvatim hladovinu. Naigje momak na kawasakiju, beogradske tablice, ide da radi u Zagreb. Podelio sa mnom energy bar, popricali malo I ode. Pogledao onaj mali vizir na njegovom motoru... , mozda je trebalo I ja da montiram. Pre Zagreba stane onaj ludi vetar. Kako se priblizavam granici sa Slovenijom, tako se uvecava I saobracaj. Prelazim granicu I opet niko ni rec o testu. Uzimam vinjetu, lepim je na levoj viljusci I uklucim internet na telefonu kako bih potrazio smestaj u Italiji. Nece, pa nece. Produzavam I stajem na prvu benzinsku pumpu sa malim restorancicem. Uzimam kafu sa automata I sklonim se. Wi fi, da, free, ne. Nista, idemo dalje. Ja odavno nisam video tako lep autoput, priroda je neverovatna, cista, krivine... Nemam reci. Steta sto je saobracaj bio toliko gust I nisam smeo da se opustim I bas uzivam u okruzenju. Svi voze 130-150 , maltene na branik auta I kamiona. Previse guzve. Ali opet, ima lepote I u tome da svi voze brzo I nekako svi su u ritmu. Stanem jos jednom na neki parking, dok ide cigareta cackam telefon, nema interneta. Uplatio roaming data paket u MKD I ne funkcionise. Pisem poruku kuci, da mi potraze smestaj u Udinama I da mi posalju adresu. Blizim se Gorici I malo mi nezgodno. Ko zna sta je uradio onaj Italijan. Sta ako ima neki punkt za proveru? Juce sam dobio rezultat od testa putem maila I u okviru sam tih 48 sati vaznosti. Kako se pojavljuju table da smo izasli iz Dezele I da ulazimo u Italiju, tako naigjem na neku zgradurinu I vidi se , to je to. Bio neki kamioncic ispred mene, ne preticem, ne staje on, ne stajem ja. Olaksanje, nema nikakvih kontrola. Krenuo optimizam. Stajem, namestam navigaciju na telefonu da izbegava toll I ne gubim vreme, jos uvek sam blizu granice. Pravac Udine. Nesto pre grada, vidim neku kafeteriju u sklopu, valjda, neke plantaze. Lepo izgleda, uredno, malo ljudi. Stajem na kafu I da probam srecu sa internetom. Nista. Konobarica, lepa, usluzna, daje mi pass :). Proveravam sta je problem sa data paketom I lopovi kazu da nisam smeo da iskljucim mobil data pre izlaska iz MKD. Pa bravo, sto to niste napisali. Nije bilo nacina da to srede I ostatak puta je bio bez interneta. Maltretirao sam kcer da mi pronalazi smestaj u sledecim danima. Ja pisem gde sam, ona meni adresu. A, da, naplatili paket. Ukucam adresu koju sam dobio I krenem. Hostel u Udinama, 30e, sam u sobi sa duplim lezajem. Bile dve curice, ali jbg, ostarilo se. Raspakujem stvari, podmazem lanac I vidim da se zadnja guma ukockastila, a kad sam krenuo imala je ne vise od 2 000km. Sta ucini onaj autoput. 16.06.2021 Dogovorio sam se sa sobom, da ustajem u 7.00. Ispozavrsavam jutarnje obaveze I rutuale I vec oko 8.00 da krenem. Napakujem motor, vadim ga iz garaze hostela I odguram ga dvadesetak metara. Palim I polazim. Cortina, Hir aj kom, a hir aj go . Navigacija namestena, put preko Arunca. Ne mogu da verujem. Nije guzva, polako, polako... jedan motor, drugi, pa grupica motora, pa kez, pa mahanje. Vozim moj san. Vozim auto I mislim da sam dobrano iznad proseka. Bez skromnosti, zaista sam dobar. Motor? Paa... sa druge strane klatna. Ispod proseka. Verovatno zato volim da kazem da sam pazljiv :)). Na jednom semaforu, radovi na putu (nije to bilo cesto, pa da nervira) I stvori se mala grupica koji cekamo. Vidim ja njih... pa ovi nista bolji od mene, cak me I nervira malo kad neko vozi tako da ne mozes da ga “procitas”. Malo vamo, malo tamo, ma nikako. Obigjem I pozurim da stvorim malo lufta izmegju. Kad , oni krenuli da me jure. I najveci vic, ja im pobegnem. Ja?! Nemoguce, mora da sam promasio neko ogranicenje brzine. Da budem iskren, zna mi se to desiti. Kako god, dogje skretanje za Misurinu I veoma brzo, stizem. Lepota. Nebo, jezero, sunce. Puno srce. Foto sesija, spremio sam kafu, nekoliko cigareta I vreme da se produzi. Vracam se tih nekoliko kilometara I skrenem ka Kortini. Sledece stajanje isplanirano za Giau. Nista od voznje, stajanje na svakih stotinjak metara da bi slikao. Umorim se. Poceo sam da budem prebirljiviji za fotografisanje. Predas se, ne moze se to postici. Gde god pogledas, lepo. Put nije sjajan ali daleko da bi se zalio. Shvatio sam sta znaci “jednom ko nijednom” . Prvi put dogjes I slikas, a drugi put da vozis. Nema druge. Na putu je mnogo vise motora. Ipak, daleko da je neka guzva. Bas kolko treba. Auta I busevi, slabo. Bas sam “ubo” sa izborom termina. Cak I biciklisti nisu u nekom broju. Jedino sto svako, ali bas svako izgleda kao maneken. To doterano, usminkano, uparene boje bez greske. Da se covek postidi. Od tog momenta, vise ne kupujem opremu tek tako. Ili kao sto treba ili nista. Nisam video vise od dva motora koji nisu bas pazili na izgled. Ono ostalo, pa to glava boli. I puno, bas puno devojaka na motoru, sto same sto u grupi. Iznenadio sam se, ovde na Balkanu to je jos uvek retkost. I jos nesto, vecina motora bez prtljaga. Verovatno su negde utvrdili “bazu” I odatle krecu u dnevne voznje. Ko si to moze dozvoliti, verovatno je najbolje. Posle Giau, idem ka Colle S. Lucia. Pogubio sam se nacisto. Pratim navigaciju I zveram okolo. Da vas ne smaram, regjao bih iste reci iznova I iznova. Ma druga dimenzija je to. Jednostavno, ne verujes gde se nalazis. Nekima je mozda cudno, ali ja sam bas zalugjen lepotom prirode. Kome to nije bas bitno, verovatno bi vise uzivao u samoj voznji. Stanem u neko selo I ulazim u market po dopunu namirnica. Sok. Jeftinije nego u MKD. A ja vukao hranu u torbi. Mada, opet bih bio ko magarac. Rizicna kategorija u vezi korone, pa moram da pazim. Ne mogu da shvatim, breskve jevtinije u onim planincugama neko kod nas. Idem ka Arabi. Stanem na neki proplanak sa klupom, kafa I jelo. Ide fantastican put ispod mene, prolaze motori, po neki biciklista... Sta vise reci. Da, tu negde se zavrsio film u kom sam mislio da mozda I nisam tako los na motoru. Progje me grupa od 5-6 motora, Italijani. Da nije bilo kacige, ispala bi mi vilica. Pa kako ovi voze po krivinama... Jao. Onaj zadnji u grupi... coper. Pa to juri ko ludo. Zalepio im se u rep. Izvozim jos nekoliko pasova I stignem u Kanacei. Pola hotela ne rade, ostali po nekim protokolima, nema koga da pitas. Mada, iskreno, kada sam video cene smestaja, pa I nisam bio nesto potresen da vidim bilo koga . Produzavam dalje, trazicu smestaj negde drugde. Pravac Bolzano, preko nekog manje prometnog puta. I udari kisa. Iza mene neki Nemci, oprema vrh. Ne stajem da obucem kisno, jedva pronasao neke koji me ne preticu . Kozna jakna I tekstilne water resistant pantalone (10 godina stare, nikad obnovljena impregnacija) izdrzale tih pola sata. Bravo za njih. Jedino ne shvatam kako su izdrzale I rukavice koje so prosle godine popustili na manjoj kisi. Stizem u Bolzano I dobijam, porukom, adresu za smestaj. Nema parkinga, motor na ulici. Nista, odlucim da teram za Merano. Stigao me umor, ne obracam vise paznju ni na sta osim na put. Ovaj deo mi ostao u magli. Kako god, stignem u Merano. Dobio dve tri adrese od kuce. Festival cveca. Puno. Na zadnjoj, jedna soba slobodna, 60 e, fin hotel. Raspakovanje, lanac, tus, kafa, pivo, krevet. Ko pas. Oprostite mi sto nema puno podataka o pasovima kojim sam prosao. Nije mi bio u planu putopis, pa nisam zapisivao. A verovatno je I do onog Nemca koji me nije pretekao :).
  10. Bolje motorom do Sicilije nego peške do frižidera! Južna Italija i Sicilija maj 2019 Godinama sam član foruma i koliko toliko ga redovno pratim, ali mi je ovo prvi post za sve ove godine. Sam sebe podsećam na ono dete iz vica, “Đe je ođe so?” . Nisam imao primedbi. Jednostavno je tako. Ovde sam toliko putopisa pročitao, toliko korisnih saveta i toliko ideja dobio. Red je da i sam dam mali doprinos. Mesecima se odlučujem da napišem ovaj putopis. Jednostavno nisam stigao. Svakako ću ovim pisanjem sebi sačuvati uspomenu na jednu baš lepu avanturu. Red bi bio i da poštedim drugare mojih pijanih priča gde sam bio i šta sam radio, nego im lepo pošaljem link i sve mogu ovde da pročitaju. Prilično sam neiskusan motorista. Ceo život vozim skutere i sve na fazon, daj samo da završim posao i uvek nekako premalo vremena. Toliko malo pređenih kilometara da kad sam prodavao svoj poslednji skuter niko mi nije verovao da je motor 6 godina star prešao samo 3500km. Tek poslednjih 7-8 godina sam kupio sebi “veliki motor” i počeo da pravim malo ozbiljnije kilometraže. Ja to doživljavam kao otkrivanje nekog novog sveta. Šta znam, valjda su stvari došle na svoje. A i sjajn razlog za kidnuti od kuće haha... U svakom slučaju poslednjih 7-8 godina ne silazim sa motora. Posao, kratka putovanja, pa malo duža putovanja, pa onda još malo duža putovanja...nekad sam, nekad sa drugrima , nekad sa ženom...... Čitam sve ove putopise i nekako mi deluje da svi ovi ljudi znaju šta rade. Ja moram da priznam, nisam imao pojma. Mučila me je gomila pitanja. Šta poneti od stvari, koliko veša, koji alat, koliko prelaziti dnevno, kako uklopiti dane kad prelazim velike kilometraže i dane kad obilazim znamenitosti, kako se hraniti, da li da izvadim neko zdravstveno osiguranje i još gomila pitanja. Tako da kapiram da ovo svakako nekome može da bude zanimljivo, čak i od nekog neiskusnog kao što sam ja. Pisaću i o gomili sporednih stvari koje sam usput rešavao jer bi i sam voleo to da pročitam a i cenim da nekome može biti korisno. Ovo svakako nije bilo klasično putovanje motorom. Imao sam situaciju gde sam na par dana morao da menjam prevozno sredstvo. Ipak sam većinu kilometara prešao motorom a i ono što se dešavalo oko toga može nekome biti zanimljivo. Snalaženje u neplaniranim situacijama. Ali o tome u nastavku. Planovi Ideja za putovanje kao i većina sličnih planova dolazi zimi. Vince, motor u garaži, čitanje ovog i sličnih foruma, gledanja putopisa, maštanje o dalekim destinacijama i nasmejanim cicama..... Pretprošle godine sam sa drugarom išao na dva putovanja. Jednom 4 dana Tranfargarašan i Transalpina i 5 dana Slovenija i malo Italije. Međutim oba putovanja su nekako bila, šta znam “lagana”. To je taman toliko dana da šta god da si zaboravio nije strašno, koliko god da se umoriš opet nije strašno a i nisam išao sam. U društvu je sve nekako i lakše i lepše. Ovakvo putovanje planiram godinama ali sve nekako na kraju skratim. Ili nedostatak vremena ili para ili i jednog i drugog. Svakako, počeo sam da planiram oko nove godine. Nije baš da sam pisao deda mrazu ali tako nešto. Konačno ću imati proleće bez nekih dodatnih obaveza, klinci su već dovoljno veliki da ih nekome ostavimo, nemamo radova na kući, na poslu je sve normalno.... i krećemo. Odmah sam rešio da bude 10 dana ili više. Šta uklopiti to ćemo tek da vidimo. Sicilija i Južna Italija me odavno privlače i skroz mi se dopada ideja da to bude moje prvo veliko putovanje. A i nekako mi na karti izgleda baš kao kraj kojim bi voleo da se provozam. Plan je bio, idem sa ženom, zovem Pecu i Kolju sa ženama. Taman super ekipa i za putovanje i za zezanje. Period planiranja je izgledao otprilike ovako Kako to biva, Kolja ne može da uklopi odmor a posle mesec dana planiranja odustaje i Peca. Jednostavno nismo mogli da uklopimo poslove. Mislim da je ovo generalno klasična priča svakakog ko planira neko putovanje. Nismo više deca, obaveza je previše i teško je uklopiti se. Ja sam odvojio ovu godinu i rešio idem pa kud puklo da puklo. Idemo Jelena i ja. Taman biramo maj kad još nisu vrućine, klinci nemaju previše obaveza u školi a ni mi na poslu. Ne lezi vraže. Kome ostaviti troje dece od kojih dvoje u pubertetu. Ni moji roditelji ni njena majka nisu tu ideju primili sa oduševljenjem. Posle većanja odustajemo od ove varijante. Gledam lomim se, sve je nekako protiv mene. Ko zna kad ću ponovo ovako uklopiti karte. Imam novi plan. Idem sam. Jelena dolazi u Palermo gde je čekam, vozimo se 4-5 dana po Siciliji, ona sve vraća avionom a ja lagano još par dana nazad. Super. Peca je odustao negde na pola ove priče sa avionom tako da ovo IDEM SAM baš odjekne. Prvo jedva ubedim Jelenu. Onda kreću roditelji. Dal smo normalni, gde ću sam, zašto motorom....roditelji troje dece... moj drugar iz Kragujevca koji mi priča priču kako su njegovom drugaru hteli da ukradu šleper u južnoj Italiji sa sve detetom u kamionu... Šou. Ne zanima me. Idem! U međuvremenu se vidim sa kumom Đoletom iz Pančeva koji je više puta obišao te krajeve i ispostavi se da on ide sa dva drugara baš nekako tih dana. Ajde sa nama. Upoređujemo rute, planove i nekako mi se ništa ne uklapa u moju priču. Baš mi se ide sa njima. Iskusni su, svake godine obiđu pola Evrope ... A opet oni voze putne motore, dosta su brzi, prelaze velike kilometraže i nekako se ne uklapam ja tu. Ok, ostajem pri starom planu. Stvari polako počinju da dobijaju svoj oblik. Odmah kupujem avionske karte za Jelenu kako bi uštedeli na toj ranoj kupovini. Beograd – Palermo sa presedenjem u Rimu. U principu Rim - Palermo ima baš gomila letova dnevno tako da uklapamo neko presedanje sa jako malo čekanja. Po planu ja krećem 3 dana ranije, idem na trajekt iz Dubrovnika, pa ću polako kroz Južnu Italiju. Tako planiram i povratak 3 dana. Karte za trajekt ću uzeti 10-tak dana pred put jer Jadrolinija još nije odredila ni cene ni polaske. Po nekom mom proračunu trebalo bi da ide svaki dan. Bar – Bari u to vreme još ne saobraća a Drač mi nekako u tom trenutku nije opcija. Kum Đole mi savetuje Dubrovnik jer kaže da je uvek neka fina i kulturna ekipa i uvek se nađe dobrog društva. Što se kasnije ispostavilo kao tačno. Na kraju trajekt ipak ide dan ranije a vraća se dan kasnije. Tako da sve ispada 11 dana. Super. Sve je isplanirano krećem 15.05.vraćam se 26. 05. Peh!!! Već skoro 10 -15 godina imam problem sa diskushernijom. Skoro svake godine se ukočim i budem teško pokretan par dana. Polovinom aprila me stegne kao nikad do sad. Ukočim se tako da je trebalo 11 injekcija da me popusti. Dve nedelje provedem u krevetu. Posle toga sam morao još 10 dana na fizikalnu. Ubedljivo najgore do sad. I sve se to dešava mesec dana pred put za koji već znam da vozim sam. Oko mene panika. Jesi li normalan, šta ako te ukoči usput. Gde ćeš motor kako ćeš kod lekara....? Sve u svemu otkočim se desetak dana pred put, kupim karte za trajekt i odlučim da ipak idem. Prekrstim se i šta mi bog da. Za sve vreme puta leđa me nisu ni zabolela. Bog čuva budale! Pripreme Spremiti motor, kupiti karte za trajekt, spakovati stvari, napraviti okvirni spisak mesta koja želim da obiđem i šta želim da vidim, uzeti zdravstveno osiguranje....... Sve ovo ide glatko. Celu zimu sam planirao i maštao, tako da nema velike filozofije. Motor je nov, idem samo na redovan servis, nameštam moj neki sistem za vezivanje torbi i neke male bisage. Odlučio sam da ne kupujem GPS. Koristiću google maps, dobro se snalazim i bez toga a i obožavam to da radim. E sad dolazi danak neiskustvu. Pakujem u veliku torbu 50l samo “osnovne” stvari. Uz to dodajem Jeleninu kacigu i moto pantalone (da je ne tegli avionom jer će nositi samo jedan ranac). Pored toga imao sam neke male bisage, kao neće mi trebati više i tank torbu. Velike bisage nisam ni probao da montiram jer mi “ne trebaju”. U “osnovne” stvari naivno stavljam 12 kompleta veša, majce, čarape, majce za vožnju, pidžamu, patike, papuče....Duks, rezervni duks, sredstva za higijenu.... set za krpljenje guma, mali kompresor, kišno odelo, rezervne rukavice.... i ko zna šta još. Naravno zaboravim moju domaću rakiju, Gledam sve ovo na motoru, kako je moguće da ljudi idu na moto ture po mesec dva dana. Nigde nisam uspeo da pročitam kako da organizujem stvari, sa Jovanom Dašićem sam se par puta video i nikako da ga pitam koliko je stvari nosio i kako se organizovao kad je išao na onaj 44 dana put, a ne pitah ni kuma Đoleta. Povrh svega ja sam prilično opušteno pristupio svemu. Jednostavno sam se natovario kao mazga. Tek posle putovanja nađem neka video uputstva, pa vidim ljudi nose aktivni veš pa peru pa gomila nekih saveta. Jbg ja sam poneo sav svoj komfor na motor. Možda sam malo dosadan ali meni je napravio veliki problem i voleo bi da sam naleteo negde na neki tekst o pakovanju motora za put. Ili da sam bio pametan da nekog pitam. Šta je tu je. Dobra strana svega je da mi ništa nije falilo mada mi je motor izgledao kao ciganska čerga. Realno sam izgledao baš šmekerski hahah... Usput sam sretao razne likove na raznim motorima ali svi su na putnim motorima sa koferima i svim stvarima po ps-u. Ja sam bio jedini koji putuje sa takvim motorom i tako natovaren. Bio sam atrakcija. A mislim da su mislili da sam neki od onih putnika koji obilaze ceo svet (kamo lepe sreće). Svakako svuda sam privlačio pažnju. Šta da kažem, to je dar haha... Vremenom su počeli da me nerviraju matori nemci sa savršeno spakovanim motorima i sa svim onim koferima i opremom. Zato što se ja nisam toga setio haha. Naravno čim sam se vratio kupio sam kofere, vizir i ozbiljno doradio repnu torbu. Iskustvo je najbolja škola. Posle je to izgledalo ovako
  11. Pozdrav svima, ako nas posluži sreća, spremamo se da odemo Moto GP Italija krajem maja, pa spremam turu koju ćemo da odvozamo, pa htedoh da se konsultujem sa znalcima. Prošao sam dosta tema ovde na forumu i napravio sledeći plan - Bg - kamp Sobec u Sloveniji - Bled - Alpi - Bolonja i Ducati fabrika - staza Mugello - Firenca i Toskana - Siena - Ankona i trajekt za Hr. Evo i linka za mapu cele ture sa odredištima, pa ako primetite da sam propustio nešto vredno pomena pišite. Plan je da delom kampuJemo, delom budemo u hotelima, tako da će mi značiti i predlozi dobrih kampova po Italiji. Vremenski nismo ograničeni previše, tako da možemo i da značajno produžimo turu ako je nešto vredno posete, a malo dalje od aktuelnog plana. Mugello 2021 – Google My Maps WWW.GOOGLE.COM Mugello 2021
  12. Koliko nas koji vozimo motor i koji smo osjetili ljepotu sjedenja za upravljačem bi pristalo da se prebaci na mjesto suvozača i bude voženo dan ili dva ili ne daj Bože tri sedmice na godišnjem odmoru? Da pasivno učestvije u ulasku u krivinu, te da se na pravcima prepusti uživanju u pogled na potiljak vozačeve kacige ? Zvuči nezanimljivo, zvuči kao da već znam odgovor. Stoga mi djeluje sasvim prirodno što je ta avanturistkinja u Milici odlučila da za sledeći odmor napravi transformaciju i prijeđe sa mjesta suvozačice na mjesto vozačice. Hm..., da li to onda znači da ja prelazim na, pu-pu-daleko-bilo, uže sjedište ? Jeste da sam viši i da bi mi pogled prebacio preko njene bijele kacige. Ali ipak zvuči... nehumano ili da kažem nebajkerski. Kao argument protiv koga se ne može uložiti primjedba prilažem činjenicu da je moj motor zajedno sa koferom i sa mnom na suvozačevom mjestu ( opet neka jeze prođe niz kičmu) jedno šest puta teži od nje same i da eto čak i da sve ostalo štima, protiv fizike se ne može. Dakle, projekat počinje- sticanje dozvole za motor, te kupovina našeg drugog, a za Milicu njenog prvog motora. Šta bi odgovaralo nekome ko još nikada nije ni skuter vozio? A da opet ne bude skuter, jer sa skuterom teško da se može na ozbiljniji vikend izlet a kamoli na veće putovanje (da se kolege skuteraši ne uvrijede, ovdje je bilo riječi o onima od 50 kubika). Kako i kada do vozačke, a i koje od A1, A2 i A. Priča se povela na vrijeme, na kraju sezone 2018, tako da je bilo dovoljno vremena za razmisliti i djelovati. Među prvim opcijama učinila se najzanimljivijom ona da se odradi šest časova jedne subote u martu/aprilu 2019 na motoru od 125 kubika i da se bez ispita dobije pravo vožnje motora do 125 kubika sa B katagorijom. Prednosti su bile jasne- za jedan dan i uz minimalne troškove se rješava problem dozvole. Formalna mana je ta da ovu dozvolu priznaju Austrija, Italija, Španija, Portugal, Češka i Litvanija. Pa dobro, za prvu godinu biće nekih tura po Austriji, možda Italiji. Taman da se vidi da li Milici to leži, pa ako da, da se onda uđe ozbiljnije u priču o pravoj A kategoriji. (Važna opaska: uvod putopisa nastao je dijelom kao plod mašte autora i nikakvog govora o mom prelasku na zadnje sjedište nije bilo . C!! Čisto da se zna..) I tako je ta ideja rasla i razvijala se. Kako se približavalo proljeće 2019 ja sam se sve više suočavao sa mišlju i novim osjećanjem da će neko moj sjesti na motor i da ću se ja brinuti o njoj, kao što su do sada neke osobe brinule o mojoj sigurnosti. Ideja da preuzmem odgovornost obuke i savjetovanja nakon tih odrađenih šest časova sve mi je više izgledala neozbiljno. Jedno je kada neko ko vozi motor objašnjava, drugo je kada ti je tu instruktor, koji svoj cijeli radni vijek radi samo to. Tako smo lagano, ali na kraju potpuno uvjereni u ispravnost odluke, prešli na mnogo zahtjevniju ideju, ideju da ona od starta krene sa obukom za A kategoriju, gdje će steći prvo iskustvo sa motorom i to pravim, od preko 600 kubika, kako na poligonu tako i u gradskoj vožnji. Uporedo sa tim smo gledali i oglase, tražili nešto što bi se uklopilo kubikažom, izgledom (zašto ovo stoji tek na drugom mjestu?!) i funkcionalnošću i naiđosmo na Hondu Virago 535. Stigla je kod nas i prije nego što je obuka za motor započela. Mirno je čekala na svoj novu gazdaricu, da se zajedno povedu u bajkerske vode. A gazdarica se ganjala sa terminima i nefleksibilnim auto školama, zvala, hodala i tako nesvjesno položila svoj prvi bajkerski predispit, pokazavši dovoljno volje i želje za dva točka. U junu je položen i vozački ispit, i to iz prve. I eto nam nove bajkerke u društvu. Pa, dobro došla !!! Slatke muke, kuda sada da se krene? Apetiti rastu, opcije su razne, nijedna ispod tri hiljade kilometara. Odlučujemo se za Italiju (što se po naslovu dalo naslutiti), jer nam je najbliža i jer je nismo obišli do sada kako bismo htjeli. Plan je da se krene u septembru, a do tada da lokalnim vožnjama okrenemo koji kilometar na Viragu, kako bi motor sjeo i kako bi se steklo iskustvo pred veliki put. Obuka je odrađena na Yamahi MT 05, a Virago je potpuno drugačiji tip motora. Trebalo se u kratkom roku navići na dva motora. Bilo bi neiskreno reći da je sve teklo glatko i po planu. Više puta smo što Milica što ja posumnjali u opciju odlaska do Italije sa dva motora, te je često opcija odlaska autom izgledala kao realističnija. Neke pripremne vožnje su bile više nego dobre, dok su neke ukazivale da ipak treba skupljati još iskustva prije velikog puta. Recimo, vožnja auto-putem gdje se po prvi put trebalo na nekih 110 km/h upravljati, naginjati i boriti sa drugim autima i kamionima. Malo prije planiranog polaska su nabačeni nosači i bisage na Viraga, zaprljane ruke i odrađeni mali servisi na oba motora i oba su spremna čekala na odluku da li ćemo ih povesti u avanturu ili ne. A odluka je pala neposredno pred put- idemo motorima. I tako je nastala priča koju pretačem u putopis. … Motori su još sinoć postrojeni i upregnuti. A danas je četvrtak, peti septembar 2019. Sunčan, lijep dan. Nas dvoje, dva motora… i pet napakovanih kofera (plus torba na rezervoaru). Mašine se zagrijavaju ispred zgrade, sve je spremno za avanturu. Oblačimo jakne i zatvaramo vrata iza sebe. U mislima ostaje slika stana. Stan će nas takav dočekati za malo jače od dvije sedmice, ali kao i posle svake ture, čovjek se vrati drugačiji. Neke stare se poguraju dalje, dok se neke nove granice postave, vjetar oko tebe otpiri nepotrebne brige i izmjesti te iz svakodnevnice, a čula upiju bljeskove nadražaje. Neopipljivo bogatstvo putovanja. Hvatam kilometražu malo prije 10h, da se brojkom nakon povratka možemo "uštinuti" i provjeriti da sve to nije bio samo san. Uz pomoć kamena kao stativa pravimo fotkicu prije puta Provjeravamo komunikatore i zavrćemo gas...
  13. "Doooobro Nole, evo napisacu putopis :)" Verujem da bi i vi ovako reagovali da vas neko danima pita kad' ce taj putopis, pa, jesi li poceo, ajde pozuri, cita mi se... Malo se salim i pozdravljam ovom prilikom mog dobrog prijatelja Noleta (Nole Bg). Odavno nisam pisao o putovanjima, pa reko' sada kada je krenulo lose vreme, 'ajd malo da se posvetim tome Kako su se planovi za putovanje na istok malo izjalovili, odlucili smo da istok ostavimo za neki drugi put a ove godine da posetimo francuske Alpe i da zaokruzimo pricu oko Alpa. Svaki put kad odem na skijanje u Francusku, javi se zelja da te predele obidjem i motorom. I evo, kockice se sklopile i pocelo je planiranje. Kada vec prevaljujemo toliki put, odlucili smo da bi bila dobra ideja da pored planina posetimo i Azurnu obalu, Nicu i Monte Carlo. Suvozac na ovom putesestviju je vec uvezban i pun iskustva, moja supruga. Da bi prikupio sto vise informacija o prevojima i mestima koje treba obici, preko Amazona sam narucio knjigu "Alps beyond and ...". E sad, da li je vredelo, pa i ne znam bas, mnogi hvale ovu knjigu kao da je sveti gral za Alpe, ali po meni je malo suvoparna. Elem, kao i uvek, najvise potrebnih informacija sam prikupio na forumima, analizirajuci Google maps i u prici sa kolegama koji su vec vozili tim putevima. Ogranicavajuci faktor je bio moj godisnji odmor. Mogao sam da uzmem samo 5 dana i 2 vikenda, ukupno 9 dana da odemo, provozamo, uzivamo i vratimo se. Hmmm...kontam oko 4500km, pa dobro, yamaha ce izdrzati, a mi pa sta znam, videcemo, na muci se poznaju junaci. Uvek uzimam i osiguranje pomoci na putu kod AMSS-a ali prestali su da osiguravaju motore. Par dana sam se raspitivao ko radi motore i dosao do aplikacije Vozzi. Vidim po netu ljudi ih hvale, pa reko' 'ajd da i ja probam. Postoje tri paketa pomoci u zavisnosti od zemalja gde se putuje. Samo najveci paket obuhvata Francusku, tako da sam morao da uzmem najveci paket koji je kostao, cini mi se 8000 din. Sto se tice pripreme motora, trenutno vozim Yamahu FJR 1300, nisam nista posebno radio osim malog servisa i zamene guma. Za sad se yamaha pokazala izuzetno pouzdanom, rentabilnom i udobnom. Jedinu sumnju sam imao da li cemo moci spakovati sve stvari u fabricke bocne kofere koji su veoma mali i nepravilnog oblika, pa se ne moze staviti mnogo stvari. Medjutim, sve smo spakovali, pa cak i stvari za vecernju setnju po Nici i Monaco-u. Isprva sam mislio da probam da odvozam jedan mini Iron But od 1400km u toku dana, ali sam odustao jer ipak treba sutra biti odmoran za nastavak voznje po planinskim prevojima, tako da sam odlucio da prenocimo negde na pola puta u Italiji, grad Trevisio. Smestaj unapred rezervisan preko booking-a i airbnb-a i nismo pogresili, osim za Nicu, slike smestaja totalno dugacije od onoga sto smo zatekli. Ali sta je tu je.
  14. U domaćem filmu "Poslednji krug u Monci"majka glavnog junaka izgovara rečenicu koja mi se poslednjih meseci vrzma po glavi: "Uroše sine,šta ćeš ti u Italiju?!" Ne zovem se Uroš,ali ekipa od nekoliko momaka i ja se spremamo da početkom septembra meseca posetimo jedno Enduro takmičenje u Italiji. Možda nisam dobro napisao,ne idemo kao gosti,već da se takmičimo. U daljem delu teksta ću i opisati o čemu se radi pa ćete shvatiti zašto uopšte ona rečenica. Ideja o samom učešću postoji već godinu dana. A na samo takmičenje smo se prijavili početkom januara ove godine. Vrlo je popularno i broj učesnika je ograničen. Nema pojedinačnih takmičara već se ide u ekipi 3 ili četiri člana. Zbog bezbednosti. Hajde ispočetka. Da predstavimo ekipu (s desna na levo) Igor BMW R1200 GS (nije član BJB foruma) Najveći zajebant u ekipi,koji se ponekada i zaboravi pa pretera u tome. Glavna meta su mu svi. Pa koga zakači. Predstavnik nemačke škole off road vožnje. Ponosni vlasnik Yamahe V Max i naš zvanični prevodilac sa nemačkog i francuskog. Sklon padovima sa motora i valjanju po blatu. Na takmičenju u Loznici u aprilu ove godine je pokupio više blata na lokalnim putevima nego omanji TAMIĆ. Na ovom takmičenju zadužen za ishranu i negu takmičara. Deki BMW R 1200 GS LC (Deki Adv) Ozbiljan off road vozač. Vlasnik 4 sina koji su već pretekli mnoge vozače ove discipline. Njegov najstariji sin Luka(16) se već takmiči u ozbiljnim kategorijama na takmičenjima po Srbiji. Svaki trenutak svog slobodnog vremena koristi da unapredi tehniku vožnje van asfalta. Predstavnik off road škole iz Viš Badena(Višnjička Banja) i obronke Beograda(Glinaru) koristi kao glavni poligon za vežbanje. Do skoro je vozio i lokalna takmičenja(Tara 2015,16,Loznica 2015,16,17,Raška 2016...)na Yamahi WR. Glavni inicijator ovog takmičenja u Italiji je baš on. Na ovom takmičenju je zadužen za logistiku,finansije i kontakte sa organizacijom takmičenja. Slabo mu ide italijanski,ali se perfektno koristi rukama i osmehom. Saša BMW F800GS (Sasha P) Ja! Šta reći,a ne zaplakati?! Neću posebno da se predstavljam,pošto ću da pišem i izveštavam,a oni koji prate moja putovanja,već uglavnom sve znaju. Poslednjih dve godine sam se dosta posvetio lokalnim takmičenjima i vožnji na off road stazama. Ne želim da gradim karijeru na tome već da naučim bolje da vozim i pripremim se na neka daleka putovanja(to je već tema za neku drugu priliku). Kao i Deki učestvovao na Tara 2016,Loznica 2016,17, Raška 2016. Motor u 2016 Husqvarna 310 TE u 2017 BMW G650 X Predstavnik zemunske škole off road vožnje. Koja nije poznata ni u mojoj ulici,ali mora da se počne od nečega. Lokalna motokros staza GRAVEL mi je došla glave. Na ovom takmičenju zadužen za mehaniku,navigaciju i marketing. Neša KTM 1190 Adventure R (Neso_Zlatibor) Predstavik zlatiborke škole off road vožnje. Imeđu svakodnevnih obaveza prema jadnim turistima na pomenutoj planini,svaki dan pronađe vremena za trening po lokalnim putevima i livadama. Pobornik zdravog načina života i smatra da je "komplet lepinja" poslednji izdanak zdravlja u ovim krajevima. Osvežava,a ne goji! Verni član "narandžaste ekipe" i pobornik austrijskog brenda. Ne voli BMW vozače i vrlo često to naglašava. Na ovom takmičenju zadužen za nabavku,transport i smirivanje Igora kada pretera u zezanju. Siniša - ne takmiči se,već ide kao pomoćnik,drug i vozač automobila (Sima 46) Ponosni vlasnik Yamaha Super Tenere XTZ 1200. Odličan vozač na asfaltu. I motora i automobila. Čak iako mu poreklo to baš i ne obećava(Pančevo). Sad nešto razmišljam...kome smo mi dali da nas vozi?! Nema ga na gore izloženoj fotografiji,ali prvom prilikom ga stavljamo. Na ovom takmičenju zadužen za vožnju automobila i pomoć bilo koje vrste. Što se tiče samog takmičenja: Start 8.9.2017. u 23h - San Remo Cilj 10.9.2017. kada stignemo - Sestriere 850 - 900 km off road puteva Vožnja bez prestanka,sa malo sna po vuko... Italije u noćnom režimu vožnje. Ako neko shvata ove podatke,videće da nismo baš normalni. Ali dobro... Za sve detaljnije koga interesuje takmičenje,na ovom linku http://www.over2000riders.com/en/agenda/9a-hat-2017-hardalpitour-apertura-iscrizioni-gennaio-2017/ Ako neko ipak želi više u slici i tonu,može i ovo: Redovno ćemo izveštavati sa ovog putovanja,a plan je da bude i jedan film o svemu. Poželite nam sreću! Nije cilj nikakav plasman,pobeda ili dokazivanje već da završimo reli-trku bez povreda ili lomova motocikala. S obzirom da je na ovom takmičenju prvi put ekipa iz Srbije,potrudićemo se da ostavimo najbolji utisak. Kao ekipa,pojedinci i oni koji ne žure da bi pobedili već lete da bi nešto novo naučili.
  15. Uvod Kažu da je najbolje vreme za pisanje i čitanje putopisa tokom zime i hladnih zimskih dana kada su nam motori parkirani i kada se ne vozimo onoliko koliko bi želeli. Kada gledamo u vremensku prognozu i samo čekamo da vidimo neki dan kada neće padati kiša ili sneg i kada će temperatura biti iole iznad nule, kako bi smo samo na kratko, samo na sat vremena izašli iz kuće i isterali motore iz garaža na kratku vožnju do omiljenog mesta za kafu i za druženje sa dragim prijateljima. Upravo je to i razlog zašto tek sada krećem sa pisanjem ovog putopisa za putovanje koje se dogodilo u Julu 2017. godine. Blaga zima i konstantno traženje prilika za vožnju. Pa ko će jos da razmišlja o putopisima, kad sezona još nije gotova. Naravno sve su ovo izgovori, koje ja koristim u svoju odbranu kada me prijatelji pitaju kada će više da procitaju nesto o mom putu u Alpe i kada će videti neke slike. Istina je da sam ja u stvari jako lenj, što opet prijatelji znaju pa mi verovatno i ne zameraju. Kažu:"Napisaće on to kad tad..." Čitajući odlične putopise koje su drugi ljudi pisali, došao sam do zaključka da je dobro napraviti neki uvod u putopis. Objasniti malo situaciju pre samog puta i pokazati kako je uopšte i došlo do celog putovanja. Sve to na kraju da širu sliku celom putovanju i na neki način celu priču uobliči i zaokruži. Putovanja motorom meni nisu strana, duga, kratka, jednodnevna, višednevna, višenedeljna... Na prva ozbiljna putovanja u Italiju sam išao davno još Burgmanom 650, pre toga pravio lokalne ture na GSX650F-u, nakon Burgmana, opet lokalne ture na GSXR 750. Tek po prelasku na Fz1s Fazer 1000 sam nastavio i počeo da planiram daleko ozbiljnije rute po južnoj i severnoj Italiji, Jadranu, Sloveniji, Bosni, Hrvatskoj. Srbiju sam prošao i uzduž i popreko na kratkim vikend vožnjama. U februaru 2015. sam presao na BMW sa kojim sam i najviše proputovao uključujući i Italiju od juga do severa, ali to ću opisivati u nekom drugom putopisu (uskoro nadam se), a koji je i ujedno glavna sporedna uloga u ovom putopisu pored mene u glavnoj ulozi. Ideja da obiđem Alpe i alpske prelaze postoji od kako sam položio za motor i u vozačku upisao A kategoriju. Čuveni Stelvio prelaz, Grosglockner, Furka... Ima ih toliko mnogo. To su neka putovanja o kojima čitaš u putopisima drugih ljudi koji su bili i nadaš se da ćeš ti nekada isto otići i doživeti sve to. Prilika se ukazala 2017. godine još na početku kada sam upisivao odmor za tu godinu. Tražio sam udarne termine u sred leta kako bi bilo toplo i sunčano. Ispostaviće se da je bilo hladno i kišovito, ali ko bi rekao da se tako nešto može dogoditi u Julu mescu. Planine su prevrtljive. S obzirom da sam se te 2017. godine u septembu i ženio, buduća gospođa je odlučila da svoje dane godisnjeg odmora ne koristi tokom leta već da prebaci za posle svadbe da bi otišli negde na medeni mesec. Sada s obzirom da ja imam mnogo više dana godišnjeg odmora od nje, meni nije padalo na pamet da se odričem letnjeg godisnjeg odmora u sred sezone kada mi je pakao na poslu i jedva čekam da pobegnem negde da se vozim i odmaram. Doduše obećao sam joj i kasnije u Junu i ispunio obećanje da ću da je vodim u Barselonu, gde se neverovatnom slučajnošću taj vikend vozio MotoGP, pa je to bila prilika da i ona prvi put gleda trke uživo (meni peti put) i da shvati zašto ja toliko vičem i sto se nerviram kada gledam trke. Malo sunca, mora, MotoGP-ja, sangrije, i piva da se pripremimo za letnju sezonu na poslu. Ostatke dana ću iskoristiti u Maju mesecu za vožnju po Jadranskoj magistrali i Hrvatskim ostrvima (putopis uskoro) i u septembru za taj medeni mesec. Bilo kako bilo, odmor u Julu prijavljen, od buduće supruge imam odobrenje (ona ionako mora da radi), motor spreman pa spreman, to je BMW nema tu mnogo šta da se radi i priprema za velike ture. Sedi i vozi. Do tada ću promeniti gume, servis u Sloveniji će biti urađen u Maju nakon ture po Hvaru i Istri, pločice će biti zamenjene. Kao što rekoh nema tu šta mnogo da spremaš BMW. Ostaje još da se sačeka tih par meseci do Jula pa da krenem kako sam ja to sebi pričao, na poslednji HURA pre nego što se oženim, prodam motor, kupim mini van i dobijem decu. Dosta me ljudi i poznaje što sa druženja što sa nekih akcija, ali dosta i nema pojma ko sam ja, pa je red i da predstavim sebe (u glavnoj ulozi) i motor sa kojim sam putovao (u sporednoj ulozi). Tako da bez daljih odugovlačenja, moje ime je Marko, nadimak Jefta, a motor sa putovanja je BMW R1200GSA. Na ovo putovanje sam krenuo sam. Kada sam prvi put spominjao rutu i kako bi to odprilike izgledalo bilo je interesovanja, ali odmori upisani u drugačijem periodu, nedostatak novca ili jednostavno strah od tako dugačke rute je dovela do toga da na kraju ostanemo moj motor i ja. Nije ni to loše kada se malo bolje razmisli. Dosta smo tajni on i ja podelili za ovaj period koliko je kod mene. Kada se malo povede priča oko toga ima i za i protiv stavova za putovanje u društvu ili putovanje u jednini. Meni odgovara da sam sam. To mi omogućuje da nametnem sebi svoj tempo, da jedem kada sam gladan, da prelazim dnevno kilometara koliko mi dupe dozvoli. Da vidim i iskusim ono što želim i da ne moram da pravim kompromise. Nus pojava toga je da čim negde stanem, pored kafe i menija za klopu tražim i šifru za wi-fi kako bih se nakačio na internet i kako bih stupio u kontakt sa porodicom, prijateljima, kako bih podelio neku sliku i neki trenutak u kojem trenutno uživam. Jer opet šta to sve sto vidiš znači u životu ako nemaš to sa kim da podeliš. Da je moja buduća supruga krenula sa mnom na ovo putovanje ne bih se onda bunio ni za šta. Imao bih najbolje moguće društvo na svetu. Kada smo kod putovanja sa prijateljima koji su na svojim motorima, i to ima velike prednosti i mane. Neka prijateljstva se i završe nakon završetka ture, ili ostanu na povremenoj kafi jednom u mesec dana. Ogromne prednosti su da kada negde staneš ili kada odvozaš neku deonicu nisi bio sam i neko je bio tu da posvedoči da to što ste upravo prošli se u stvari i dogodilo i nije plod mašte. Možeš sa nekim odmah da popričaš, kažeš svoje utiske ili odmah da prepričate neke situacije na koje ste naleteli. Bilo šta da se dogodi imaš tu nekog ko može da ti pomogne. Po mom iskustvu kada putujete sa nekim u grupi, ta osoba ili ti ljudi moraju potpuno da vam odgovaraju kako na putu i po stilu vožnje, tako i van puta u pauzama, u večerama nakon dugog dana, u kafani. Jer ako se sve to ne poklopi, svaka sitnica koja vam se čini beznačajna na kratkim jednodnevnim ili dvodnevnim turama sa tim istim osobama se višestruko uvećava i pojačava na nekom dužem putovanju. Zato meni i nije problem da idem negde sam, ali ako se pridruži dobro društvo rado ću ga prihvatiti. Drugari su me zezali da kada ja pišem putopis, samo izbacim 400 slika i eto na putopis. Zato ću se sada potruditi da malo više rečima, a i slikama ispričam ovo moje putovanje. Ako su tekstovi predugi ja ću ih skratiti. Dosta sam snimao i GoPro-om pa će biti i nekih videa ako se ikada nakanim da ih editujem i postavim na Youtube. Te snimke ću naknadno kačiti u ovoj temi. Pa da krenem u stvari sa delom koji ljude najvise zanima a to je putovanje. Nastavak sledi...
  16. Cao ljudi, ima ovaj majstor kod tri bika na karaburmi, vidim da mahom radi italijanske skutere, jel ima neko da je bio kod njega, kako rado?
  17. Poštovani prijatelji i kolege, ovom prilikom želim da vas obavestim o mom velikom putu oko Evrope (40-50 dana, 10 000km) na motoru (Honda VF750 CafeRacer), koji sam sam napravio. U prilogu se nalazi PDF document sa detaljima ovog puta... svaka pomoc mi je dobrodošla (u vidu saveta, nekih vaših iskustva) PONUDA-ZA-SARADNJU.pdf
  18. Drage kolege, Svako putovanje zaslužuje da osim u pamćenju putnika ostane zabeleženo i u formi koja obezbeđuje trajanje. Upravo iz tog razloga sa sobom nosimo onu silnu tehniku i trudimo se da nam ništa ne promakne. Sa druge strane, sve te silne fotografije i video klipovi ne mogu da dočaraju stvarnost, jer im bez obzira na tehnološku savršenost nedostaje ono najvažnije – reč. Zato se trudimo da ovaj forum ne bude obična „izložbena galerija“ već da svojim sadržajem zadovolji i one koji od njega očekuju nešto više. Ovo će biti moj skromni doprinos velikoj kolekciji putopisa koji se već više od jedne decenije svakodnevno pojavljuju na ovim stranicama ... Iako se neki sa time neće složiti, smatram da svako putovanje mora da ima svoj cilj. U konkretnom slučaju je ovaj uslov višestruko ispunjen, jer postoji pregršt stvari koje sam želeo da obiđem. Na vrhu liste se naravno, nalaze Grossglockner i Stelvio, a tu je i čitav niz manje poznatih prevoja i vidikovaca koje nikako ne bi trebalo preskočiti. Ako se na to doda želja moje saputnice da vidi barem jedno od onih čuvenih talijanskih jezera i moj predlog da zakačimo malo Švajcarske, lako dolazimo do zaključka da to neće biti baš jednostavan zadatak. Pored toga, plan mora da zadovolji i neke "sporedne" uslove kao što su maksimalno trajanje putovanja (do 7 dana) i planirani budžet (do 100 € po danu). Na kraju, tu je i faktor koji lako može da bude presudan - vremenski uslovi tj. potpuno odsustvo bilo kakve pouzdane vremenske prognoze. Posle nekoliko dana sam zaključio da se ovaj problem može rešiti samo ako se na put krene sa maksimumom optimizma, što u praksi znači - nadaj se najboljem, pa će tako i biti! U svojoj konačnoj verziji, plan je obuhvatio nekih 2,700 Km krivudavih puteva što nije nikakvo čudo ako se ima u vidu da je za trasiranje korišćen sajt koji je posebno prilagođen željama motociklista – Kurviger. Pri njegovoj realizaciji je doduše, došlo do nekih promena, pa su u cilju postizanja planirane dinamike korišćeni i autoputevi, a to nam je omogućilo da njihov kvalitet uporedimo sa onim što se kod nas naziva „Evropskim koridorom“.
  19. Odmah da se izvinim jer se ne radi o moto putopisu, ali relacija je zaista sjajna i verovatno može da inspiriše na sjajnu turu motorom. Italija - kako i ne bi?! Elem, prijatelj ima brod/jedrilicu od cca 9 metara i rodila se ideja uz gajbu piva po principu "a zašto ne bi...". Vlasnik barke, stari morski vuk + nas trojica alava morska štenad = siguran recept za traženje đavola. Kad malo bolje razmislim tražimo ga cela veka, pa što ne bi malo i ovako. Prvomajski praznici protekli su u Tivtu, u fazi pripreme plovila, što je bio dosadniji deo čitave avanture, tako da izuzev naredne fotke nemam nameru da se mnogo osvrćem na taj period. Farbanje korita i porinuće: 24. juna (ranom zorom) polazak. Vetra ni u tragovima. Potpuna bonaca. Odmah je bilo jasno da tu od jedrenja neće biti ništa i da će nam tišinu aktivno narušavati mali brodski Volvo. Šteta. Imao sam prilike da jedrim na nekih 7 bofora i znam kakav je trip kad je jedrenjak nagnut pod uglom od 45 stepeni. U povratku smo imali nekih 3 bofora, pa su se kombinovali motor i jedra. Da ne dužim i pređem na ono što bi bajkerima moglo biti interesantno. Elem, Bari je fin i veliki lučki grad. Ima svoj istorijski centar i čuvenu baziliku Sv. Nikole u kojoj se i čuvaju mošti dotičnog sveca. Ipak, ne odskače ničim po italijanskim merilima, tako da smo, vođenim jendom starom reportažom gospodina Marinowskog, rešili da zađemo na kopno južne Italije, te obiđemo Arbelobello i Materu. Oba mesta su na cirka 60km udaljenosti od Barija. Renta Car, fljas 70€ + 300€ depozita i put pod točkove. Arbelobello: Italiju povezuju solidni putevi, pa i oni lokalni (uz pojedine izuzetke), uz koje se pružaju sjajni mediteranski pejzaži. Već na 30-ak kilometara od Barija primećuju se specifične Trullo građevine koje vas bacaju u detinjstvo i bude osećaj da ste došli u neko štrumpfovsko selo Arbelobello je oličenje te arhitekture i očuvanosti iste. Fotke od 1000 reči: Legenda kaže da ovaj stil suve gradnje proizilazi iz 2 razloga. Prvo, kuće su projektovane tako da se u slučaju zemljotresa otvaraju (ruše) na spolja, drugo, ove kuće su se brzo i lako rasturale i ponovo podizale što je bilo krucijalno bitno kad nagrnu poreznici iz Rima. Utisci odavde su fantastični i ovo mesto jednostavno mora da se vidi. Naravno ima sjajnih taverni i restorana da okrepe putnika namernika po krajnje povoljnim cenama. Nas četvorica smo pristojno ručali u možda najekskluzivnijem restoranu za svega 50-60€. Matera: Opet vijugavi putevi po vijugavom jugu Italije i potpuno menjamo ambijent. Pred nama je Matera nešto izvan granica Puglije (Pulje), tačnije u pokrajini Basilicata. Ukoliko neko smatra da je Vajler loše odradio Ben Hura iz 1959. godine, te da je rimejk iz 2016. još veće **anje, komotno ovu lokaciju može da iskoristi za simuliranje naseobina tih vremena i snimi bolji film. Fotke (bez reči): Inače, dobar deo ovih kuća je uredno naslonjen na stene i predstavlja logičan nastavak neke od mnogih pećina. Pojedine otvorene pećine su korišćene za život negde do završetka WWII, kada je italijanska vlada naredila iseljavanje stanovništa isključivo iz higijenskih razloga. Zaključak: Nakon ovih obilazaka usledio je povratak za Boku, mučili smo se uz neku pršut i vino, i uz društvo iznenađujuće puno delfina. Ono što je mene potpuno iznenadilo je autentičnost, sjaj starih vremena i stil koji vlada u celoj Italiji. Prvi put sam na tzv "siromašnom jugu" a zaključujem da on ni najmanje ne zaostaje za ostatkom Italije kada se u obzir uzme onaj "wow faktor". Po meni sjajno iskustvo, pa kom se namesti da može nek pali mašinu i pravac trajekt Bar-Bari, sigurno se neće pokajati.
  20. Za pocetak malo objasnjenje – nisam putovao motorom, pa ko hoce da nastavi, neka izvoli…. Dakle, posto sam se ove godine motorom obisao sve sto sam planirao motorom, red je bio da uposlim i mog jadnog cetvorotockasa, da se ne oseti zapostavljenim. To je bio jedan razlog, drugi je sto sam isao sa zenom (nije za duga motoputovanja) a treci – ovo sto smo mi planirali je bolje odraditi kolima (obilasci gradova koje spajaju autoputevi a motor i autoput su kod mene spojivi samo u krajnjoj nuzdi). Evo plana…Bec (moja zena ga nije videla leti), Salzburg, nemacki Alpi (kao nesto sto ce da nas ugosti pre spusta u Italiju), Verona, Lago di Garda, Pisa, Modena-Maranello (ovo sam ja ubacio iz ociglednih razloga), Firenca, Venecija, Trst (uleteo neplanirano) i kuca… Necu mnogo da davim, jer kao sto rekoh, nisam bio na motoru pa i ovaj moj post smatram offom, ali siguran sam da ima ljudi koji ce bar deo od ovoga da prodju na 2 tocka, pa se nadam da ce nesto od ovoga i da bude od koristi. Iz Bg-a krecemo rano ujutru (bio je radni dan a ja sam hteo da izbegnem jutarnji spic preko Gazele da mi put do novosadskog puta ne bi trajao kao Novi Sad-Budimpesta). Za nekih standardnih 6 sati stizemo u Bec. Tamo smo ostali 5 dana…obilazili grad i okolinu, vozili rolere, zdrali, pili….evo par slika samog grada Petog dana smo iz Beca krenuli za Salzburg, rodni grad W.A. Mozarta. Na putu do tamo…pa evo ovako je to izgledalo….vozis na secanje. Kisa kakva se dozivljava jednom u par godina (a mene ove godine hoce takve stvari tako da sam sada miran do tamo neke 2020) Tada sam stvarno bio zahvalan odluci da ne odem motorom Salzburg je prelep. Nije veliki, dovoljan je jedan pun dan da se obidje kako treba. Jedina mrlja u svemu je kazna za nepropisno parkiranje (zaboravio sam da je na tom mestu kolima dozvoljeno parkiranje samo do 11am a posle toga tu staju samo turisticki busevi) – 108EUR…pa dobro, malo da dopunim jadan austrijski drzavni budzet. Evo slika: Tu vidim i tipa koji je uspeo da spoji dve stvari CBR-RR i touring i postao shatoRRash: Iz Salzburga krecemo ka Nemackoj, prolazimo pored Minhena, ulazimo u nemacke Alpe (meni drugi put za mesec dana, pa se snalazim kao mator). Voznja kolima opet daje neku drugu dimenziju u odnosu na motor. Naravno da nismo isli po prevojima, to bi vec bilo previse a i vise vremena bih proveo u stajanju da Jelena povraca nego u voznji. Voznja kolima ti daje priliku da vise gledas u prirodu a manje u put. Vozim sporije nego sto to cinim motorom, koncetracija je puno manja i odjednom vidis stvari koje si propustio da vidis a bile su tu…odmah pored. Voznja motorom kroz Alpe zahteva punu koncentracuju jer se greske izuzetno skupo placaju a retki su pravci gde mozes malo da se opustis i kazes….uh, bas lepa priroda. Za tako nesto stanes i gledas na miru. Uz put dok sam tankao na jednoj pumpi dodje simpaticno drustvance. 4 tipa u 4 automobila: BMW Z4 M, BMW Z4 M coupe, BMW M5 i BMW M6. Pa gde im je masta?? Spavali smo u Garmishu. Nekako mi je prirastao srcu… Iz Garmisha sutradan nastavljamo ka dvorcu Neuschwanstein. Mislim da je zvanicno proglasen za najlepsi dvorac na svetu (njegova, ajde da je nazovem – replika, stoji i u Disneylandu). Nalog za njegovu gradnju dao je jedan prilicno opicen lik - Ludwig II, kralj Bavarije. Na zalost, nije docekao njegov zavrsetak, umro je 1886, pet godina pre nego je zamak zavrsen. Danas on izgleda ovako: Sa njega se pruza fantastican pogled na stari Ludwigov zamak kao i na dva jezera (nisu na ovoj slici):
  21. E ljudi, odosmo Svaba i ja sutra da ostvarimo decacki san - Monaco Grand Prix. To planiramo da uradimo negde od moje 10. a Svabine 11. godine. Ruta ne izgleda posebno zanimljivo jer nam i nije bio cilj. Idemo u sredu ujutru za Zagreb. Tamo smo do 14h. Svabi cu da dam jedan tour po Zg-u. Ujutru krecemo za Milano (oko 650km) i stizemo, nadamo se, oko 16,17h. Tamo nas ceka neko moje drustvo. U Milanu spavamo i ujutru nastavljamo put ka Monacu. Milano-Monaco je oko 400km. Uzeli smo hotel u Antibes (jebiga, ne znam kako da ga stavim u padez). Mesto izmedju Nice i Kana Ovako su tekle pripreme… Svaba budzi instalaciju za komunikaciju radio vezom u moju kacigu. Ja sam se za to vreme maltretirao sa ubacivanjem softwarea za navigaciju u moj pocket PC Na kraju posle 5,6 sati jebade i nerviranja, sve je proradilo a Svaba je pomislio da sada moze da mi zaspi u gajbi!?! Detaljan izvestaj, sledece nedelje. Vracamo se u utorak...
×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja