Jump to content

Moto Zajednica

Pretraga zajednice

Prikazani rezultati za tagove 'igra bez granica'.

  • Pretraga po tagovima

    Kada ukucavate tagove, razdvajajte ih zarezima.
  • Pretraga po autoru

Tip Sadržaja


Forumi

  • Dobrodošli Na BJBikers Forum
    • Predstavljanje Članova
  • Putovanja, Izleti, Moto Skupovi
    • Putopisi
    • Predlozi za izlete i putovanja
    • Tour Around Serbia
    • BJB Vikend Vožnje
    • Moto Skupovi
  • Motocikli
    • Generalno
    • Enduro
    • Sport
    • Touring
    • Naked
    • Custom, Classic, Oldtimer, Chopper
    • MZ Svet
    • Kineska Imperija
    • Skuter Caffe
    • Maxi Scooter
    • Vozili smo
  • Moto Oprema
    • Odeća, obuća
    • Kacige
    • Prtljag
    • Kampovanje
    • GPS Kutak
    • Dodatna Oprema
  • Motociklisti
    • BJBikers Magazin
    • BJB Podcast
    • Akcije Motociklista
    • Motoristi Na Drumu
    • Crna Hronika
  • Moto Sport
    • Moto Trke
    • Vožnja Na Stazi
    • Moto Kladionica
  • Garaža
    • Motocikli
    • Sam Svoj Majstor
    • Iskustva Sa Prodavnicama
    • Iskustva Sa Servisima
  • Moto Oglasi
    • Kupujem
    • Prodajem
    • Moto Berza
    • Oglasi za posao
    • Pomoć prijatelja
    • Razno
  • Opšte diskusije
    • Fotografija

Calendars

  • Akcije motociklista
  • Turističke vožnje
  • Vožnja na stazi
  • Skupovi, žurke, sajmovi
  • Moto Sport
  • Rođendani

Traži rezultate u okviru

Traži rezultate koji...


Datum postavljanja

  • Početak

    Kraj


Vreme poslednje promene

  • Početak

    Kraj


Filtriraj prema broju od...

Pridružio se

  • Početak

    Kraj


Grupa


AIM


MSN


Website URL


ICQ


Yahoo


Jabber


Skype


Lokacija


Interests


Motocikl

Pronađeno: 1 rezultat

  1. makikt

    Nešto između

    Da se bar mogu probuditi U svijetu ljubavi Bez starih dugova i ovih nakaza Što su me stalno pratile Da te bar mogu poljubiti Bez loših sjećanja na hladna proljeća Bez slike stradanja Što se baš na nas zalijepe Jer moj je život igra bez granica Umorna priča, trganje stranica Na kojim ništa ne piše Jer moj je život vječito padanje Kad zbrojim poraze ništa ne ostane Samo još vučem navike Sve na tome ostane Da te bar mogu probuditi Kavu ti skuhati U krevet donijeti Pa te poljubiti Al' toga nema i ne postoji Da se bar mogu zaljubiti U malu seljanku Na nekom proplanku Gore u svemiru Tako da dolje ne vidim Jer moj je život igra bez granica Umorna priča, trganje stranica Na kojim ništa ne piše Jer moj je život vječito padanje Kad zbrojim poraze ništa ne ostane Samo još vučem navike Sve na tome ostane Kakvi sjajni stihovi ! Ponekad pomislim da pričaju moju priču…ali samo ponekad. Ovo neće biti takva priča. Ovde sunce sija visoko i snažno. Naiđe po neki oblak tu i tamo, poprska i kiša, ali vetar brzo odnese sve nemire a duga u milion veselih boja donese osmeh i radost . Nisam puno pisala u poslednje vreme, skoro da nisam uopšte… A bilo je lepih vožnji, ali zbog nedostatka vremena i trenutne inspiracije za pisanje priče su izostale. Ko zna, možda kada stegne zima pa se više bude sedelo u kući ispred računara a iz sećanja izrone slike sa nekih lepih vožnji , možda nastane još neki putopis. Za sada ide ova priča… Radnja se dešava ovog leta, ne mnogo daleko a ni previše blizu, taman da obeća dobru vožnju i lepu avanturu. Pa da počnem… 04.08.2018, subota - prvi dan odmora Divčibare-Golija-Rožaje (Beograd-Obrenovac-Ub-Mionica-Divčibare-Požega-Ivanjica-Golija (tumaranje tamo amo )-Ivanjica-dolinom Studenice-Ušće-Raška-Novi Pazar-Rožaje) Do samog polaska nisam mogla da se odlučim kojim putem da krenem na more. Krajnja destinacija je Ulcinj. Ove godine, kao ni prethodne kod mene nije bila baš najpovoljnija klima za Grčku ili neku drugu dalju obalu. A crnogorska je tu u komšiluku i blizu moga sela pa mogu ujedno da spojim more i par dana odmora u mojoj oazi mira na brdašcetu. Samo nikako mi nije polazilo za rukom da smislim neku zanimljivu rutu za vožnju do dole i nazad a da njom već nisam prošla. Raznim putevima sam do Crnogorskog primorja već vozila i najkraćim i onim zaobilaznim tako da nešto potpuno novo i spektakularno nisam baš mogla da smislim. Prošle godine sam do primorja vozila preko Prokletija kroz Albaniju onim novim putem SH 20 i baš me je oduševio. Asfalt je nov, odličan, serpentine skoro kao na Alpima, kažu ljudi. Ja nažalost još uvek nemam to iskustvo ali verujem da je tako. Kad provozam Alpe reći ću vam da li je. Putopis je prošle godine izostao sasvim neporavdano jer su utisci i doživljaj vožnje preko Prokletija a i do njih bili baš upečatljivi. Zato sam rešila to da ispravim i ponovim istu vožnju sa nekim malim izmenama . Do samog polaska sam se dvoumila da li da idem preko Kragujevca i Kraljeva Dolinom jorgovana do Novog Pazara, a odatle preko Plava za Gusinje ili sasvim drugim pravcem, preko Obrenovca, Divčibara, Požege, Ivanjice do Golije a odatle nekim putem za Plav i Gusinje. Ideja mi je bila da malo više upoznam Goliju koju sam do sada samo delimično i u prolazu doticala ali da izbegnem makadamske puteve koliko to bude moguće. Obilne kiše koje su nas zasipale čitavog leta razrovale su i one makadamske puteve koji su bili koliko toliko dobri za putni motor pa nije baš bilo poželjno voziti tuda sam. Prošle godine sam od Ivanjice do Sjenice išla preko planine Javor. Put je asfaltni sa lepim krivinama i predivnom prirodom a prolazi pored Sjeničkog jezera i veličanstvenih meandara Uvca. Iz Sjenice sam se popela na Peštersku visoravan makadamskim putem srednjeg kvaliteta u dužini od nekih petnestak kilometara, pa se odatle spustila u Tutin. Nije to bila najpametnija odluka tada ( vožnja po makadamu ) ali sreća valjda ponekad prati odvažne pa je sve prošlo kako treba a isplatilo se višestruko. Pešterska visoravan je nešto potpuno fantastično, potpuno nestvarno. Moje ushićenje je bilo ogromno, gotovo kao da vozim po površini Meseca. Ovde se moram ponovo vratiti, a najbolje nekim lakim motorom sa velikim točkovima i gumama sa kramponima. Tek onda će doživljaj biti potpun. I tako, još neodlučna kuda ću, osvanuo je i dan polaska. Napakovala sam motor, sela na njega, okrenula ključ i krenula ka Divčibarama… To se pokazalo kao odličan izbor. Izbegla sam gužvu što je bio dobar preduslov za uživanje u putovanju. Lako i bez nervoze sam stigla na Divčibare. Nisam žurila. Moj odmor je tek počinjao i želela sam da uživam u svakom trenutku. Dan je bio savršen. Ni traga od oblaka niti bilo kakve naznake kiše. Samo vedro nebo i sunce, konačno. U centru kod mostića sam napravila malu pauzu i pojela zdrav bajkerski doručak, kroasan od čokolade sa nekim sokom sumnjivog ukusa od koga mi se kasnije bućkalo u stomaku. Raspoloženje je bilo na nivou pa sitnice nisu mogle da ga pokvare. Tome je doprineo predivan pogled na obronke Divčibara, savršen vijugav put niz Tometino polje, svežina jutra na planini, miris trave i borova i zvuk moje Honde koja zadovoljno prede. Sledeće kratko stajanje i tankovanje goriva bilo je na pumpi u podnožju Divčibara, na ulazu u Požegu. Malo sam proćaskala sa momkom sa pumpe, poznaje me jer uvek svratim kada prolazim tuda ,a onda sam nastavila ka Ivanjici. Radovi na putu su svuda gde god se krene širom Srbije i Crne Gore. Srećom prolazak tih deonica ne traje previše dugo da pokvari raspoloženje i eto me ubrzo u Ivanjici. Kako nisam uspela pre polaska pouzdano da saznam da li je put Ivanjica – Duga Poljana preko Golije asfaltni u potpunosti, nadala sam se da ću tu informaciju dobiti na licu mesta iz prve ruke. Nekako mi se činilo da je pravo mesto za to opet pumpa. Ali ni širenje karte, jedne, pa druge a ni par okupljenih momaka, što zaposlenih što onih koji su stali da natoče gorivo nije na kraju razrešilo moju dilemu. Niko nije bio siguran. Ono što sam sigurno znala je da postoje dva asfaltna puta od Ivanjice. Jedan preko Javora do Sjenice i drugi potpuno na drugu stranu, istočno, obodom Golije i dolinom reke Studenice do Ušća. Oba puta sam već provezla a na Uvcu bila dva, tri, puta. Jeste Uvac predivan. I hiljadu puta da se dođe doživljaj je uvek potpun. Ipak, želela sam još malo da istražim i upoznam Goliju iz nekog drugog ugla. Kako pouzdan odgovor oko puteva nisam dobila , krenula pravo po sredini, negde između, pa videćemo dokle ću da stignem. A stigla sam prvo do ćorsokaka. Vrlo brzo kod mesta Komadine asfalt se završava i počinje makadam. Neki čovek pored puta je kosio travu pa sam stala da ga pitam za pomoć. Rekao mi je, ako produžim ovim putem, makadam je dva kilometra pa se nastavlja u asfalt ka Dajićima a ako se vratim do raskrsnice na asfaltni put opet moram makadamom nekih trista metara pa se asfalt ponovo nastavlja. Nije znao da mi kaže da li se asfaltom stiže do Duge Poljane. Izabrala sam kraći makadam misleći da je to sigurno bolji izbor. Nastavljam napred tražeći to parče gde se put prekida i ubrzo nailazim na predivan kameni most, Rimski most na reci Moravica. Moravica izvire kod Kozje stene negde na Goliji. Most je udaljen od Ivanjice svega 17 km, nalazi se na nadmorskoj visini 632 m, dugačak 14m a širok 2,4 m. Okružen je gustom šumom koja pruža duboku hladovinu i osveženje. Obradovao me ovaj lepi prizor starog mosta i rečice tamo negde i nigde u nekom bespuću, kako je meni izgledalo. Srce mi uvek zaigra pred ovakvim prizorima. Posle slikanja i obilaska sa svih strana nastavljam dalje putem ali opet nailazim na ćorsokak. Izgleda na Goliji kuda god kreneš stižeš do kraja nekog puta, odakle možeš dalje ili peške ili makadamom, a negde i kozjom stazom.. Vratim se malo nazad opet do neke raskrsnice i zaključim da verovatno tu treba uzbrdo. Ima tabla, piše naziv nekog sela koje nisam zapamtila. Put je dosta uzak, strmo se penje uz planinu, mnogo rizle, rupa ali još uvek je asfalt. I tamo negde gore odakle se pruža sjajan pogled na obronke Golije, šume i pašnjake, jedna kuća i dalje nema. Uspon je takav da mi je trebao koji minut da se okrenem i bezbedno prizemljim ispred domaćinstva. Ukućani , domaćin, domaćica i njihovo dvoje dece, su već izašli da me pozdrave i pitaju treba li mi kakva pomoć. Kako da ne treba, treba mi informacija kojim putem mogu dalje odatle. Domaćin kaže da verovatno mogu putem iznad kuće. Jeste zemlja i kamen, loš i strm ali ima samo dva kilometra pa opet asfalt . Kaže prolaze traktori ali misli da može i motor. Malo zagleda moj, vrti glavom, nije baš siguran . Pogledam opet put, ne izgleda mi uopšte dobro. Da imam supermoći ili da sam majstor u vožnji motora ili eventualno ako sam rešila da se samoubijem pa da produžim tuda. Pitam ljubazne domaćne ima li nekog drugog puta. Kažu ima, ali moram da se vratim skoro do kamenog mosta u podnožju pa sve okolo i doći ću opet na isto mesto tu odmah iznad njihove kuće samo asfaltom. Jedino moram da pređem ono malo parčence makadama što mi je prvi čovek pominjao, onih 300 m. Nema druge, vratiću se, preći ću tih 300 m nekako valjda pa da se ipak popnem na taj neki vrh. Nije najviši vrh. Do Jankovog kamena (1833m ) se stiže peške, neki su znam i motorima ali nisam ja (još) ta klasa a ni motor mi nije za to… biće valjda još prilika. I tako se vratim dole, pa nazad do raskrsnice kako mi objasniše kad ono odmah čim je krenuo uspon nailazim na obećani makadam. Samo ne baš dobar . Jeste kratko ali sam se dobro preznojila dok sam prešla to parče i ostala na točkovima. Nije mi baš bilo svejedno da tu padnem. Strmo je, šuma okolo i nema nikoga. Posle mi je bilo jasno i zašto. Svi idu onim dužim makadamskim putem od dva kilometra zato što je širok, ravan i utaban kao pista. Idu i automobi a i kamioni natovareni balvanima . Motora danas nije bilo. Već sam znala da ću istim putem morati da se vratim do Komadina jer nažalost put do Duge Poljane nije do kraja asfaltni, ali nema veze. Rešila sam da se provozam koliko mogu Golijom, da osetim njen mir i tišinu, da udahnem miris cveta na njenom proplanku i odmorim u hladovini drveta koje ko zna koliko dugo odoleva vremenu na ovom čarobnom mestu. Da se na trenutak stopim sa njom i zaboravim ko sam, gde sam, kuda idem. Čim sam se ponovo uključila na asfaltni put znala sam da je taj pravi po ponekom automobilu i kamionu sa kojima sam se susretala.Ovaj put stvarno nije lošeg kvaliteta, dovoljno je širok i ne toliko prošaran zakrpama i rupama. Može lepo da se vozi a i pomalo baci pogled na predivne pejsaže. Dolazim do nekog vrha i opet račvanje. Pravo se izgleda put spušta na dole a kasnije sam saznala da ide za Golijsku reku. Tu je nekada bio ski lift koji više ne radi i dečije odmaralište. Treba ponovo doći tu ali nekim drugim motorom i popeti se na Jankov kamen odakle je kažu fantastičan pogled. Žao mi je što sada to nisam videla . Iz Golijske reke makadamskim putem koji je odavno u planu da se asfaltira pa preko Odvraćenice može da se stigne do Raške. Taj put je trenutno u jako lošem stanju posle onih obilnih kiša a inače prolaze vozila tuda. Ja ga sada preskačem. Skrenula sam levo ka Dajićima i malom ski liftu. Ovde se put još malo penje ali predeo postaje pitomiji i oseća se češće ljudsko prisustvo. Ima kuća, vikendica i neki kompleks u izgradnji , budući omladinski centar ako sam dobro zapamtila. U blizini je izletište na koje meštani Ivanjice izlaze vikendom da prošetaju, roštiljaju i uživaju u prelepoj prirodi. Tu bi negde trebalo da bude i Tičar ( Dajićko) jezero u toj lepoj gustoj četinarskoj šumi , na visini od 1400m, ali ja nisam imala više vremena za istraživanje. Trebalo se vratiti nazad u civilizaciju i nastaviti u pravcu ka moru. Prvobitna ideja je bila da stignem do Plava ili Gusinja i tu prenoćim pa ujutru pre polaska malo obiđem ova mesta ali sada to više nije bilo realno. Već je bilo tri, četi sata popodne a ja sam se još uvek nalazila u središtu Golije. Povratak u podnožje je bio mnogo lakši i kraći od uspona. Ono parče makadamskog puta od dva kilometra nisam ni osetila. Makadam je stvarno lep, utaban, put širok i gotovo ravan. Za čas sam se spustila dole pomalo tužna što nisam dovoljno uspela da zavirim u svaki kutak ove tajnovite predivne planine koja je još uvek sačuvala svoju autentičnost pred čovekom. Vraćam se ka Ivanjici i na raskrsnici obeleženoj tablom skrećem desno ka Ušću. Ovde se put ponovo vijugavo penje istočnim obodom Golije pa se spušta u dolinu reke Studenice i tako uz nju stiže do Manastira Sudenica . Fantastičan put za vožnju i uživanje. Svega ima, i krivina i predivne prirode. Vozila sam ovuda pre dve godine sa Petrom, on mi ga je i pokazao. Doduše drugim motorom ali mi je u sećanju ostao kao nešto prelepo. Mislila sam to je zato što zaljubljeni sve vide ružičasto , pamte zajednička mesta kao čarobna čak i kada ona to nisu pa sam se zato nećkala ponovo da idem istim putem. Bože, koliko sam bila u zabludi. Zaista sjajan put kroz predivnu prirodu. Čak i ako niste zaljubljeni zaljubićete se sigurno. U reku, u šumu u odsjaj sunca, u Drvo ljubavi u mir i tišinu predvorja manastira i poželećete ovde da ostanete duže ili da dođete ponovo. Posle predaha na klupi u dubokoj hladovini pored česme Manastira Studenica nastavljam malo bržim tempom ka Raškoj, Novom Pazaru do Rožaja. Treba nadoknaditi vreme… Odlučila sam da je za danas dosta da uđem u Crnu Goru i stignem do Rožaja. Tamo ću da prespavam pa ujutru natenane da obiđem Plav a onda krenem na Prokletije. Prošle godine sam sa Prokletija silazila gotovo po mraku. Ovaj put sam želela da imam dovoljno vremena za laganu vožnju, razgledanje i slikanje svega lepog što mi usput zapadne za oko . U Rožaje stižem po mraku i mrtva gladna. Nikako da promenim ovu lošu naviku. Euforija od vožnje i lepote okolo me obuzmu sasvim, pa se skroz zaboravim i ne stajem dok maltene ne padnem od umora ili od gladi. Ko zna kako izgledam tada pošto se ne retko dešavalo, pa i ovaj put, da me carinici na granici pitaju kako sam, jesam li umorna. Na izlazu iz Rožaja stajem ispred neke pekare da malo dođem k sebi i progutam nešto na brzinu, i da potražim na bookingu neki smeštaj. Odmah mi za oko zapada smeštaj koji po imenu ,opisu a i po ceni obećava da je to ono što tražim. Dva kilometra dalje nalazi se privatno domaćinstvo preuređeno za goste koji žele da pobegnu od gradske buke, da ih šum planinske rečice Županice i miris borova pod prozorom uspavljuju a mesečevi zraci nežno miluju dok nestaju u carstvu snova. A ujutru da se bude uz cvrkut ptica, žubor vesele brze reke , jutarnju svežinu za otržnjenje i zrake sunca za lep početak novog dana. Domaćini su ljubazni porodični ljudi koji žele na što bolji način gostu da približe lepote svoga kraja. I stvarno, otkrila sam novu planinu za istraživanje za koju nisam ni znala da nudi lepotu i avanturu ravnu nekim nama poznatijim. Domaćini organizuju vožnju džipovima po Hajli planini u sklopu Prokletija na granici Kosova i Metohije i Crne Gore, smeštenoj između Rugovske klisure i izvorišta reke Ibar. Najviši vrh je visok 2403 m . Ne znam da li ste znali za ovo, ja nisam a zanimljivo je, posebno za kroseve i off road. A za one koji to nemaju ili ne voze a žele da vide i dožive uvek postoji opcija… pešačenje. Upoznavanje Hajle ostaje za neki naredni put, sada se nema vremena.
×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja