Jump to content

Moto Zajednica

sinisapop

Članovi
  • Broj tema i poruka

    21
  • Pridružio se

  • Posetio poslednji put

O članu sinisapop

  • Rođendan 02.06.1964.

Profile Information

  • Pol
    Muškarac
  • Lokacija
    Krusevac
  • Motocikl
    Yamaha TDM 850

Poslednji posetioci profila

Sekcija koji prikazuje poslednje posetioce ovog profila je isključena i ne prikazuje se ostalim članovima.

sinisapop's Achievements

U prolazu

U prolazu (1/6)

22

Reputacija u zajednici

  1. Bogami, lepo su vam vadili mast!. Ako neko zna kako vam je bilo, onda znam ja.
  2. Hitno! Honda Transalp 600V\ 1987. g. Treba zameniti akumulator i regler. Sve ostalo je u redu. Cena 800 evra. Fiksno. Zamene ne dolaze u obzir.Tel: 060 7222990. Ivica, Krusevac
  3. Ne znam čime se baviš, ali ti je tekst tako pismen i dubok da mislim da bi pisanje trebalo da ti bude u prvom planu. Deluje mi da si čitao i našao inspiraciju u "Zen and the Art of Motorcycle Maintainance". Ako već nisi, svakako PROČITAJ. Javi kad budeš u Srbiji da se provozamo i filozofiramo zajedno
  4. Pozdrav, Imam TDM 850 98g. od skora. Motor mi je potpuno nepoznat, a nisam uspeo nigde da nadjem knjigu za njega. Da li neko mozda moze da pomogne
  5. Koliko konja ima ovaj motor! ;D Inace slikano letos na Karpatima.
  6. OOps! Izvinjavam se. Zaboravio sam jednu sitnicu- cenu. 2200e. Vrlo fiksno!
  7. Lepa ponuda! Jeftino ga dajes. Znam skuter. Zaista je dobar.
  8. Buduci da mi je ovo prvi motor i da sam se sa njime sit naputovao, sa blagom setom se rastajem od njega. Medjutim, buduci da cesto putujem sa boljom polovinom i sa dosta stvari, potrebno mi je nešto za nijansu jace. Motor je 1995g i kupljen pre 1,5 godinu od poznatog coveka iz Kruševca (iz mog grada). On ga je od nekoga dobio u nekoj kompenzaciji. U zadnjih 6 meseci promenjene su obe gume, regler, akumulator, lanac i lancanici, filter vazduha, pinjon, ležaj zadnjeg tocka. Trudio sam se da sve uvek bude kako treba jer sam ga koristio za duže vožnje. Ulje i filter su upravo zamenjeni. Ima grejace rucica. Kilometraža 39500. Registrovan do marta 2011. Red je da kažem da mu je leva prednja maska malo ogrebana. Meni to, medjutim nije bitno, kao što mi nece biti bitno ni kod motora koji cu sledeci uzeti. To se ionako ne vidi kad se napuni stvarima Menjao bih se za mladeg Tdm, a moze i mladji cbf 600 Pa onda, izvolte... Tel:060 402 4690; Mail: sinisa.popovic@yahoo.com
  9. 5. dan Činjenicu da sin vlasnika motela govori Engleski primio sam kao dar sa neba. Momak je bio vrlo predusretljiv i preko interneta je pronašao majstora za motor sa kojim nam je ugovorio sastanak u 9 ispred obližnjeg tržnog centra. Stojimo tako na zakazanom mestu kao siročići spremni da se stavimo na milost i nemilost nekom rumunskom derikoži koji neće ispustiti priliku da se dobro okoristi našom nevoljom. Verovatno neki uljem umazani baksuz koji će ćutke vrteti glavom i tako nam dati do znanja da je kvar mnogo teži nego što mi mislimo. Tačno u 9:00 sa kraja prostranog parkinga ispred tržnog centra prolama se urlik moćne mašine. Za tren oka, ispred nas staje Kawasaki od 1400cc, a na njemu Andrej. Sušta suprotnost od onoga što smo očekivali. Mlad, vedar i srdačan. Obožava Srbe i prilično obrazovan. Osim servisa i prodaje motora ima i fabriku odeće. Neprestano mu zvoni telefon i on vodi razgovore na Nemačkom, Engleskom i Rumunskom. Vodimo ga do mesta gde smo ostavili motor. Sajla kvačila je pred pucanjem. Andrej pokušava da je osposobi da izdrži makar do njegovog servisa. Medjutim, sajla konačno puca već na prvom semaforu. Andrej nas ostavlja da sačekamo šlep službu koju će on poslati. Čekanje je trajalo dobra dva sata pa sam imao vremena još malo da proučavam logo Banca Carpatica. Već smo počeli da se javljamo ljudima na ulici kada je šlep konačno stigao. Idemo u servis nekih 10tak kilometara dalje. Tamo nas preuzima simpatični dugokosi majstor Florian sa kojim smo se siti ispričali iako čovek ne govori ni reč engleskog. „PrijatElj, PrijatElj“, ushićeno je uzvikivao tu jednu reč Srpskog koju je znao, pa se tako dobar deo naše konverzacije zasnivao na ponavljaju te magične reči i smejanju. Andreja nismo više videli. Telefonom nam je rekao da komplet usluga šlepanja i popravke iznosi celih – 30 evra! U 15h smo opet u motelu. Nestrpljivi da se oprostimo od ovog grada iako je zaista lep. Počele su da mi se opet vrzmaju neke gluposti po glavi i poverovao sam da će u ovom gradu još nešto loše da nam se desi. Zaustih Mitriju:“ Ej, a šta misliš da se sad moj motor...“ - „Umukni!“ Tog dana uspevamo da prepolovimo svoj put do kuće i stižemo da obidjemo zaista fantastičan zamak Hunedoara koji tako lep i moćan još uvek čeka da ga turisti otkriju. Prolazimo kroz neke dosadne i u sumrak pomalo sablasne delove Rumunije gde par puta nailazimo na neke seoske sabore sa ljudima koji se, onako doterani, kao duhovi pomaljaju usred pustare. Kasno uveče stižemo u Caransebes. Grad je u to vreme gotovo pust i teško je naći nekoga da nam pokaže gde da tražimo smeštaj, a da pri tom govori i Engleski. Već sat vremena, znojavi u opremi i umorni , tražimo gde da se smestimo. Već sam počeo da merkam travnjak ispred lokalne crkve kad sam video sredovečni par. Iako je bilo dovoljno pogledati ih da bi se shvatilo da nemaju blage veze ni sa jednim stranim jezikom, onako reda radi upitah :“Hotel?“ Pošto sam, naučen iskustvom, odmah znao da će, iako mu je jasno da sam stranac, krenuti da mi opširno objašnjava na Rumunskom, dodah brzo „English?“ Mislim se: „Da te vidim sad!“. Medjutim, on zapovednim tonom izgovara ime svog sina od 12 godina i mali se odnekud trkom pojavljuje, spreman da izvrši naredjenja svog pretpostavljenog tate. Dok tata sa ponosom sluša i gleda naše reakcije na neverovatno znanje svog sin, mi smo malog tri puta terali da nam ponovi kako izgleda hotel pošto smo pomislili da je verovatno pomešao boje kad nas ubedjuje da je hotel jedna velika CRNA zgrada dalje niz ulicu. Iako četvorospratna zgrada obložena jeftinim crnim pločama najpre asocira na prodavnicu pogrebne opreme, ovo je ipak bio hotel! Po izrazu lica i ljubaznosti recepcionarke reklo bi se da joj je pogrebna oprema zaista osnovno zanimanje. Sedimo konačno na betonskoj terasi najskuplje i najgore sobe koju smo do tada imali, ispijamo Ursus da utolimo glad jer nigde nema da se kupi hrane, i konstatujemo zadovoljno da nam je ovo putešestvije zaista prijalo. Sutra nam ostaje još malo do granice, Bela Crkva, autoput, Kruševac. Ništa spektakularno. Kažem mom saputniku :“Ako uopšte budem pisao putopis -a neću-taj zadnji dan neću ni da stavljam.“. – „Kako ’oćeš“, reče Mitri i nategnu Ursus.
  10. 4. dan Transfagarašan! Naša glavna destinacija. Rano ujutru krećemo nazad prema Curtea de Arges jer želimo da krenemo preko prevoja sa južne strane. Nažalost, opet moramo da vozimo deo groznog puta preko Campulung. Pošto smo prešli taj deo sa oba bubrega, osveženje u kafančetu. Ispred njega motor koji sanjam: BMW 1200 Gs. Vlasnik sedi na terasi i, naravno, kao i svi ostali do tada, srdačno se javlja kada vidi da smo na dva točka. Prelazi za naš sto. Austrijanac od nekih 50ak godina. Wolfgang. Radi kao inženjer na nekoj brani u Rumuniji i apsolutno svakog vikenda ide na vožnju.Mislio sam da sam fanatik ali Wolfgang je taj. Nisam se nimalo iznenadio kada je rekao da je razveden. Curtea de Arges. U supermarketu kupujemo nešto za ručak i konačno krećemo. U samom podnožju prevoja nalazi se zamak za koji kažu da zaista ima veze sa Drakulom. Tu vidimo dvadesetak parkiranih motora. Da li da idemo do zamka? Pešačenje uz brdo. Ma, ne.Ionako kažu da nema baš šta da se vidi. Juriš na Transfagarašan! Vožnja preko ovog prevoja zaista je bila najlepši deo čitavog putovanja i zaslužuje mnogo reči. Medjutim, sopstvene reči deluju mi sićušno i beznačajno u poredjenju sa grandioznošću predela kroz koji smo prolazili. Od veštačkog jezera nedaleko od podnožja počinje vijuganje odličnog asfaltnog puta. Vodopadi se survavaju sa vrhova, planinski potoci presecaju doline polskog cveća. Slike su jake i gotovo nestvarne. Vrhunski užitak: lagana vožnja i udisanje planinskog vazduha dok oči ne znaju gde pre da gledaju, a onda malo plesa na krivinama uz bržu vožnju. Često zastajem i netremice gledam u spektakularne prizore kakve samo priroda može da pruži.Vazduh lagano postaje sve oštriji. Sustižem Mitrija. Sedi na proplanku i gleda u daljinu. Ne reaguje na moj dolazak. Predlažem mu da me slika. „Što si , bre,dosadan. Vidiš da kuliram..“-izgovorio je lenjo ustima punih čokoladice koju je grickao. Dalje uz uspon uzbudjenje i dalje traje jer svaka krivina sa sobom donosi novi prizor i lepši pogled sa sve veće visine. Iza jedne od takvih krivina vidim malo krdo divljih konja. Kopitama pljuskaju po bari na kojoj se poje, drugi se valjaju po travi. Zastajem da fotografišem. Blizu mene stoji i neki Austrijanac i pravi serije fotografija. S vremena na vreme se pogledamo i , mada se ne znamo, uputimo jedan drugom ozarene osmehe želeći da sa nekim podelimo oduševljenje. Ljudi idu uz planinu kolima, motorima, biciklima. Jedna grupa pešači, svi ozbiljnog izraza lica i spuštenih pogleda , kao da su na hodočašću. Druga grupa, takodje pešaka, razdragano ide preko livada izbegavajući asfalt. Mnogo različitih ljudi došlo je tu sa različitim motivima- neki da pobede planinu, drugi da prosto uživaju u njoj- ali se čini da postoji neka vrsta zajedništva koju je tako moćna planina ulila medju sve njih. Na samom vrhu ulazim u tunel. Oko 1000m zastrašujućeg mraka, hladnoće i ledenih kapi koje padaju sa mokrog plafona. Sa druge strane ulazim u oblak koji se nadvio nad čitav severni deo planine. Potpuno drugačija klima. Kao da je neko nožem podelio sever i jug. Na jugu sunce, na severu hladnoća i delovi prekriveni snegom.Onim julskim. U tišini smo sedeli i posmatrali kako se čoban sa šubarom na glavi i stotine ovaca naizmenično gube i opet pojavljuju iz oblaka. Kroz maglu, gore na uzvišenju, nazire se crvena mrlja: neko kampuje na vrhu Karpata. Blejanje ovaca, zvižduk pastira dok doziva pse i njihov lavež jedina je zvučna podloga za ovu magičnu i nestvarnu sliku. .. Spuštanje severnom stranom ubrzo je praćeno dobovanjem prvih kapi kiše po kacigi. Dodajem gas bežeći od kišnog oblaka kroz koji vozim. Samo malo niže iz zime se vraćam u leto i tražim zgodno mesto gde bismo sredili utiske uz ručak koji je u koferu prošao čitavu planinu. Ubrzo ležim ispod drveta pored rečice i čekam Mitrija koji je ispod mostića čekao da onaj famozni oblak izruči svu kišu iz sebe. Krajnje odredište za današnji dan je grad Sibiu. Uspešno bežimo od kiše sve do par kilometara od grada gde počinje jak pljusak. U sobu u motelu nadomak grada ulazimo potpuno mokri. Tek je 5 popodne. Presvlačenje pa idemo da istražimo Sibiu. Naš prijatelj Wolfgang je bio u pravu kada je rekao da je Sibiu grad koji zaista treba videti. Stari deo grada nas je opčinio svojim prostranim trgovima, mnoštvom ljupkih uličica, šarmantnim kafanicama i ambijentom koji odiše kulturom. Nažalost, mrak brzo pada i krećemo nazad u motel pošto ne volimo da vozimo po mraku. Voleli to ili ne, prinudjeni smo da lutamo po mraku prilično dugo. Mnogo duže nego što smo mislili jer nemamo pojma kako da se vratimo u motel. Kažem Mitriju: „ Zamisli sad još da počne i kiša da pada!“ Smejemo se. Baš volimo crni humor. “I da ti se onda pokvari motor!“ Ha, ha, ha. Neki momak koji govori engleski objasnio nam je na brzinu barem pravac u kom se nalazi naš motel i onda je pobegao da se skloni od kiše koja počinje da pada krupnim kapima. Besno psujem u neverici.Kišna odela ostala su u motelu. Šta je tu je. Bićemo mokri po drugi put u toku jednog dana. U retrovizoru vidim Mitrija kako naizmenično gleda zbunjeno u svoj motor pa zatim u mene. Silazim sa motora i prilazim mu. „Nešto me zeza...kvačilo.“ Kiša je sve jača. Užurbano guramo motor ispod nadstrešnice obližnje banke. Banca Carpatica. Pamtim tačan naziv banke, čak i logo, jer mi je svetleća reklama stajala pred očima naredna dva sata dok je kiša neprestano sipala, a Mitri tvrdoglavo ali bezuspešno pokušavao da uz telefonske instrukcije prijatelja iz Srbije sredi svoj motor. 23h.Mitri priznaje poraz i konačno smo se dogovorili: motor ostavljamo iza banke i mojim motorom do motela.Potreban nam je odmor. Sutra ćemo videti šta ćemo dalje. Moj kolega je vidno deprimiran. Ostavlja svoje čedo. Čak i Ursus odbija. Te noći hrkao je jače nego ikada.
×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja