Vracam se sa posla, sedam na motor, krecem. Par metara dalje moram da se provucem preko nekog kratkog trotoara koji... em je uzan, em ima jako visoke ivicnjake sa obe strane. U tom momentu kolega izlazi iz zgrade i sa stepenista me vice, drzeci moj mobilni telefon u ruci. Ja odmah stanem, ubacim u ler, otvorim copavu nogaru i krenem da silazim. Ali zbog blizine ivicnjaka nogara ne moze do kraja da se otvori, motor u leru, polako se sve vise naginje u levu stranu i klizi napred. Ja sam uspeo da se nekako dobro oslonim nogama o ta dva ivicnjaka, ali rucice ne ispustam i pokusavam da ga zaustavim. Kako motor vise ponire tako mu ja vise zavrcem gas. Motor pocinje da urla i da urla i urla.... ja ne mogu ni da ga pustim, ni da ga podignem.... Naravno buka privuce paznju svih prolaznika koji su se tu zatekli, a Boga mi, neki koji su bili malo dalje su se priblizili, da vide o cemu se radi. To rvanje sa motorom je trajalo nekih dvadesetak sekundi. Nekako sam uspeo da ga zadrzim da ne padne sasvim, ali sam pri tome napravio toliku buku da je bilo nemoguce to neprimetiti... ;D Onda pomislim: pa i ako se blamiram zar mora bas tako teatralno, da bas svi vide... ;D
Izgleda da mora... Samo promenis nekoliko boja na faci i nastavis dalje....