Jump to content

Moto Zajednica

mali_veseljak

Članovi
  • Broj tema i poruka

    433
  • Pridružio se

  • Posetio poslednji put

Reputacija u zajednici

356 Excelent

O članu mali_veseljak

  • Rank
    Svrati ponekad
  • Rođendan 06.06.1979.

Profile Information

  • Pol
    Muškarac
  • Lokacija
    Banjaluka
  • Motocikl
    Yamaha Tracer 700 - Traveler

Poslednji posetioci profila

Sekcija koji prikazuje poslednje posetioce ovog profila je isključena i ne prikazuje se ostalim članovima.

  1. mali_veseljak

    Zdravo društvo!

    Ne znam za cijene ali da znas da do Strbackog buka imas jedno 7-9km jako loseg makadama.
  2. mali_veseljak

    Внимание, внимание! Уважаемые товарищи…

    Sad tek primijetim taj detalj. Čak nisam vidio ni kada sam jeo
  3. mali_veseljak

    Внимание, внимание! Уважаемые товарищи…

    Zgrada je prizemnica i koliko znam nema dijelova pod zemljom.
  4. mali_veseljak

    Внимание, внимание! Уважаемые товарищи…

    To gdje su te stampane ploče, to je kontrolna soba. Štampane ploče su ostatci računara i uređaja. Prostorija je duga koliko i radar. U podu se nalazi kanal kojim su hlađeni računari u prostoriji.
  5. mali_veseljak

    Внимание, внимание! Уважаемые товарищи…

    Par stvari me iznenadilo u obilasku Pripjata. Prva je priroda i način na koji je preuzela grad. Pored toga sto sam čitao jako puno o Pripjatu i gledao klipove na YT, iznenađujuće je koliko je grad utonuo u prirodu. Stojite u sred grada, a ne shvatate da se nalazite u mjestu, u kome je živjelo 45.000 stanovnika. Ni u jednom momentu ne vidite više od 3-4 zgrade istovremeno. Jedino na centralnom trgu, kod hotela Polisja, dobijete na tenutak osjećaj širine i prostranstva grada. U stambenim blokovima, mađu desetcima zgrada, ne vidite više od dvije istovremeno. Nazirete kroz krošnje vrhove i to je to. Ulice su postale mali puteljci, jedva dovoljni da kroz njih prođe vozilo. Meni, kao arhitekti, je bilo nevjerovatno vidjeti kako priroda, vremenske prilike i nebriga o zgradama utiče na njih. Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje se to može cidjeti u ovoj razmjeri. O pljačkama koje su uslijedile, već pola godine nakon katastrofe, kada je postalo kasno da povratka neće biti, sam dosta znao. Ipak neshvatljiv je nivo te pljačke. Uđete i zgradu i u njoj više ništa nema. Svaki komad namještaja je odnešen, svaki komad željeza skinut i sve što je vrijedilo je ukradeno. Željezne ograde ne postoje više nigdje u gradu. Pojedine stvari, kao što su igračke u vrtićima, knjige na školskim klupama i slično, su naštimane za turiste. Vidi se da ih je neko tu postavio. Zonu je prosle godine posjetilo 63.000 turista. Riječ je o zvaničnim, registrovanim posjetama. Za 2019. godinu predviđaju da će taj broj narasti na 140.000. Taj btoj će, zahvaljujući HBO seriji, vjerovatno biti i veći. Uskoro će Zona postati još jedna uobičajena turistička destinacija. Sve više razmišljam o turi koja traje četiri dana. Tada se obiđe i vidi daleko više sela, posjete se stanovnici tih sela i uđe u druge zgrade koje nisu dio standardne ture. Isto tako, mislim da je jesen najbolje doba za posjetiti Zonu. Vegetacija je tada manja i lakše je vidjeti razmjere grada i katastrofe.
  6. mali_veseljak

    Внимание, внимание! Уважаемые товарищи…

    Da. Ovo je novi sarkofag koji je napravljen 2017. god
  7. mali_veseljak

    Внимание, внимание! Уважаемые товарищи…

    Mislim da ne. Pojedine fotografije su uradjene iz autobusa kroz staklo.
  8. mali_veseljak

    Внимание, внимание! Уважаемые товарищи…

    Dan 4. Zona isključenja - II dio Ovime se oprastamo od Pripjata i nastavljamo dalje do kantine, gdje pravimo pauzu za ručak. Na ulazu obavezno prolazimo kroz detektore, gdje se vrši provjera kontaminacije odjeće i ljudi. Pored provjere koja se radi na izlazu iz zone, ovdje je provjera na ulasku u takozvani čisti dio tj. kantinu. Ljubiša, Vlado i ja prolazimo kroz detektore, Kleps je stariji čovjek pa nema potrebe. Stajemo u red i uzimamo hranu koja se služi na traci. Ovdje se hrana poslužuje i za radnike elektrane. Krećemo dalje, do glavne tačke predstave i zvijezde večeri, nuklearne elektrane V. I. Lenjin i reaktora br. IV. Ulazimo na glavni ulaz u krug elektrane a vodič nas upozorava da je tu strogo zabranjeno fotografisanje i da se ni slučajno ne oglušujemo o to. Sve je pokriveno nadzornim kamerama i fotografisanje tog dijela sankcionišu. Odlazimo na most iznad kanala, koji je vodom iz jezera hladio reaktore. U kantini nas je vodič napomenuo da ponesemo hljeb za hranjenje riba. Na mostu smo to i radili, nadajući se da će se pojaviti famozni somovi. Proveli smo tu nekih petnaest minuta ali se somovi nisu pojavili. Bilo je tu raznih drugih riba ali džinovskih somova na žalost ne. Kleps je dugogodišnji ribar i profesionalni takmičar pa smo ga jedva odvojili od vode. Čitavo vrijeme je kukao što nije ponio štap. Mi smo mu to, pred put savjetovali, ako mogu pojedini staviti štap na Tomos i ići do Vrbasa, može i on do Černobila. Sjedamo u autobus i vozimo se, oko elektrane, do spomenika posvećenog svim žrtvama katastrofe. Zadržavamo se tu par minuta, radi slikanja. Duže zadržavanje nije preporučljivo, nivo radijacije je 5.80 uSv/h. Na odlasku stajemo na mjesto odakle se vidi komplet nuklearna elektrana, uključujući i reaktore br.5 i br. 6, koji nikada nisu završeni. Nastavljamo dalje prema Duga radaru, vozeći se putevima nad koje su se nadvile šume. Zaustavljamo se u selu Kopači, kraj manje zgrade, koja gotovo da se ne vidi od drveća kojim je obrasla. Riječ je o jednom od mnogih vrtića u zoni. Sama zgrada je u jako lošem stanju, krov se urušio na jednom dijelu. Ispred, u dvorištu vrtića, se vide ostatci igračaka koje su zarasle u travu. Duga 1 radar je bio OTH (over the horizon radar) radar i dio sovjetskog Sistema za rano upozoravanje od balističkog napada. U upotrebi je bio od 1976. god. pa do 1989. god. Prozvan je ruskim djetlićem, zbog karakterističnog zvuka koji je proizvodio u etru. Zbog velike količine električne energije koju je trošio, izgrađen je u blizini nuklearne elektrane. Za vojnike i njihove porodice je, pored radara izgrađeno naslelje kapaciteta hiljadu stanovnika. Za izlazak iz naselja je bila potrebna specijalna dozvola a čitav kompleks je bio dobro čuvan od javnosti. Na skretanju sa glavnog puta prema kompleksu, i dalje stoji table da je tu kamp za izviđače. Stajati u podnožju ove grdosije, dugačke 800m i visoke 150m, je nevjerovatno. Jako ga je teško sagledati iz podnožja. Sav taj čelik, kablovi i žice proizvode nevjerovatan zvuk, dok vjetar prolazi kroz njih. Među Stalkerima je bilo popularno penjanje i noćenje na vrhu radara. Nakon smrti jednog od posjetitelja koji je pao sa vrha, sve ljestve-merdevine su odsječene, tako da je penjanje otežano ali ne i onemogućeno. Iza radara, nalazi se prizemni objekat gdje su bili smješteni računari i logistički centar. Dugačak je koliko i radar. Bilo je planova da sruše radar ali, po riječima vodiča, postoji strah da bi pad podigao radioaktivnu prasinu, koja bi izazvala mini katastrofa. Isto tako, moguće je da bi udar od pada oštetio sarkofag na reaktoru br. IV. Napuštamo ovo fascinantno mjesto, sjedamo u autobus i krećemo prema Černobilu. Na ulazu u Černobil, ispred vatrogasne stanice, nalazi se spomenik vatrogascima koji su se prvi odazvali na poziv. Šest vatrogasaca, černobilske vatrogasne brigade, umrlo je u sledećih nekoliko dana nakon katastrofe. Ljubiša je vatrogasac i vidi se da ovo mjesto izaziva posebne emocije kod njega. Produžavamo do centra mjesta, gdje se nalazi spomenik “Wormwood”. Spomenik predstavlja anđela koji duva u trubu. Jedno je fascinantno kod svega toga. Otkrovenje 10 I treći anđeo zatrubi, i pade s neba velika zvezda, koja goraše kao sveća, i pade na trećinu reka i na izvore vodene. 11 I ime zvezdi beše Pelin; i trećina voda posta pelin, i mnogi ljudi pomreše od voda, jer behu gorke. Naengleskom se biljka pelin zove Wormwood. Interesantno je da se na ukrajinskom ta biljka zove…Černobil. Tu se nalazi i spomenik sa natpisim svih sela i naselja, iz kojih su raseljeni ljudi nakon katastrofe. Na zemlji se nalazi i reljefna karta sa označenim mjestima. Završavamo obilazak, sjedamo u autobuse i krećemo ka izlazu iz zone. Na zadnjoj kontrolnoj tački, prolazimo kroz provjeru kontaminiranosti. Nikome iz grupe nije pokazalo povišen nivo radijacije. Vraćamo se u Kiev, malo šetamo po gradu, večeramo i odlazimo na spavanje puni utisaka. Taj dan smo prepješačili 22km, obišli mjesta i stvari za koje do skora nisam vjerovao da ćemo ih ikada vidjeti. Malo li je za jedan dan…
  9. mali_veseljak

    Preporuci kacigu

    Imam caberg duke II vec dve sezone. Nije losa kaciga ali je bucna. Pinlock je malen i ima daleko manje vidno polje nego druge kacige koje sam probao.
  10. mali_veseljak

    Внимание, внимание! Уважаемые товарищи…

    pokusacu sutra da okacim drugi dio obilaska zone
  11. mali_veseljak

    2017 - Yamaha Tracer 700

    Taman da napisem...ne uzimam ga zato sto mi bas djeluje ruzno
  12. mali_veseljak

    NC750X 2016

    Sreo sam jedan plavi NC, sa metalnim gornjim koferom, na potezu Jagodina - Nis. Da nije neko od vas NC sektasa?
  13. mali_veseljak

    Ukrajna Černobil 2019

    Javljaj se redovno. Mada ne moras iz wc-a.
  14. mali_veseljak

    Pipanje robe rukama

    I porijeklom je iz latinske amerike...
  15. mali_veseljak

    Внимание, внимание! Уважаемые товарищи…

    Razmišljao sam da li u putopisu da pišem o samoj nuklearnoj elektrani i nesreći koja se tamo dogodila ali sam ipak odlučio da to ne radim iz dva razloga. Prvi razlog je što je već sve opisano više puta i dostupno na netu a drugi da je ovo putopis o našem putovanju a ne o istorijskim činjenicama. Dan 4. Zona isključenja - I dio Ustajemo u šest sati, spremamo se i odlazimo na stanicu metroa. Polazak prema Zoni isključenja je u pola osam, ispred hotela Dnjipro. Brzo stižemo pred hotel, pijemo kafu i kupujemo vodu i sendviče za put. Ubrzo dolazi vodič i saopštva nam kako će polazak kasniti sat vremena, zbog kvara na autobusu. Pregleda nam pasoše, daje dozimetre, karte za ulazak u zonu, ugovore da potpišemo i objašnjava kako da se ponašamo u Zoni. Nakon sat vremena napokon dolazi prevoz, novi dobro klimatizovan manji autobus. Nasa grupa broji ukupno dvanaest ljudi. Probijamo se kroz guzvu i izlazimo iz Kijeva, do zone je nekih 120 kilometara. Kako se približavamo zoni sve je manje naseljenih mijesta i ljudi. Uglavnom preovladavaju šume i polja. Zona isključenja se sastoji iz tri dijela. Zona I je područje 10 kilometara oko nuklearne elektrane a Zona II obuhvata teritoriju od granice Zone I do spoljne granice Zone isključenja, osim teritorije sela Černobilj i same nuklearne elektrane, koje čine Zonu III. Na tim tačkama su dva glavna kontrolna punkta. Ubrzo dolazimo na prvi kontrolni punkt i vodič objašnjava proceduru i kako da se ponašamo. Govori nam da ovdje kupimo vodu jer je to zadnja tačka gdje je to moguće. Izlazimo van iz autobusa i čekamo red, ispred nas je pet autobusa. Ubrzo dolazi policajac i pregleda nam karte i pasoše. Nakon toga ulazimo u autobus i krećemo, podiže se rampa i mi smo u Zoni isključenja. Osjećaj je nevjerovatan, miješju se strah, trema, uzbuđenje i tuga. Nivo radijacija izmjeren u Kievu (normalnim nivoom se smatra 0.03 do 0.30 uSv/h) Vodič nam govori da ćemo ići u obilazak od Pripjata pa prema elektrani a ne od Černobila prema Pripjatu. Razlog tome je da izbjegnemo veliki broj grupa koji je ušao ispred nas. Ubrzo dolazimo na drugu kontrolnu tačku na ulasku u krug od 10 kilometara od elektrane. Puštaju nas bez kontorle, po riječima vodiča sve zavisi od raspoloženja vojnika koji su u smjeni. Navodno, kontrole nekada znaju biti rigorozne. Stižemo do treće kontrolne tačke na ulazu u Pripjat. Sve izgleda nestvarno ili kao da se nalazimo u kompjuterskoj igri S.T.A.L.K.E.R. Vodič pokazuje papire vojniku a mi se slikamo i krecemo dalje, ušli smo u Pripjat. Vozimo se kratko kroz šumu iz koje se naziru zgrade, dolazimo do manje čistine gdje vozač parkira autobus. Vodič nam govori da obavezno svi obučemo jakne i da popijemo vode pošto je van autobusa strogo zabranjeno to raditi. Izlazimo van i dolazimo do čuvene bolnice. To je bolnica gdje su povrijeđeni iz elektrane i vatrogasci koji su prvi odgovorili na poziv, dovezeni da im se pruži pomoć. Sve je zaraslo u rastinje i drveće, nisam očekivao da je priroda ovoliko preuzela ovo mjesto. Vodič sa sobom nosi gps koji je dobio na ulazu. Od 2017. godine je zabranjeno ulaziti u objekte, zbog njihove dotrajalosti i opasnosti od obrušavanja. Govori nam da će nas uvesti u pojedine objekte ako u blizini ne bude drugih grupa. Dolazimo do ulaza u bolnicu, on ostavlja gps na travu pored i ulazimo u bolnicu. Nevjerovatan je osjećaj biti tu. Prolazimo kroz hodnike, čekaonice, operacione sale, gledamo raznu opremu koja se još tu nalazi. Dolazimo do stepeništa koje vodi u podrum ali je tu strogo zabranjen ulaz. Neke kontrole su pokazale da je dole radijacija izuzetno jaka, zbog opreme vatrogasaca koja se još dole nalazi. Stojim nad stepenicama koje silaze u mrak i zamišljam kakav je haos to veče vladao u bolnici. Dolazimo do kongresne sale gdje su održavani seminari, dio krova je urušen i voda je davno počela da uništava unutrašnjost prostorije. Napuštamo bolnicu i idemo prema gradskoj luci. Nekad široke ulice i bulevari su sada jako uski, priroda osvaja i guta asfalt, beton i staklo, polako savladava sve šta joj se nađe na putu. Oronulim stepeništem silazimo na obalu, odakle pogled puca na jezero. Na molu kraj jezera stoje dva čovjeka i pecaju ribu. Bez gornjeg dijela odjeće, u hlačama i ribarskim čizmama djeluju kao zalutali. Iza njih, na obali, se nalaze njihove stvari, ruksaci i pivo. Vodič nam objašnjava da su to naučnici koji se bave proučavanjem uticaja radijacije na floru i faunu. Zgrada luke se jedva nazire od zelenila koje ju polako preuzima. Na ulazu u zgradu stoje automati za prodaju kafe i sokova. Nekada su bili čudo napredne tehnologije a sada su prazne ljušture nagrižene hrđom, kao i grad u kome se nalaze. Stakleni vitraži, koji su bili dio fasade ovog objekta, su dijelom uništeni. Po riječima vodiča to nije uradilo vrijeme nego vandali. Dalje nastavljamo prema bioskopu Prometej. Prije katastrofe četvrtog reaktora ispred zgrade nalazio se spomenik Prometeju, koji je kasnije preseljen u blizinu elektrane. Fasada zgrade ukrašena je mozaičkim reljefom. Unutar bioskopa je veoma mračno, a podovi su posuti ruševinama, staklom i ostatcima namještaja. Na prvom spratu nalaze se razbijeni ostaci sovjetskog projektora. Nakon bioskopa dolazimo do centralnog gradskog trga, na kome se nalazi hotel Polissia. Hotel je sagrađen sredinom 1970-ih u središnjem dijelu grada Pripjata. Imao je 62 sobe sa 108 kreveta. Tokom operacije oporavka od katastrofe, gornji spratovi hotela, zajedno s posmatračkom platformom, korišteni su od strane Državne komisije za istraživanje nesreće, Od 27. aprila do 10. maja, je korišten kao sjedište privremene kontrole leta za to područje. Kontrola je upravljala letovima helikoptera koji su posipali reaktor pijeskom. Na trgu se nalaze i palata kulture i super market. U palati kulture još stoje panoi i propagandni material koji je pripremljen za proslavu 1. maja 1986. godine. Supermarket Voshod (Svitanje) je bio jedan od najsnabdjevenijih supermarketa u čitavom SSSR-u. Stvari koje su bile rijetke u Moskvi ovjde su se mogle kupiti. Pored supermarketa je jedan hotspot gdje mjerimo najvecu radijaciju na našem putu, Na šahtu kraj ulaza mjerač pokazuje 11.83 uSv/h (normalna doza je 0.03 do 0.30 uSv/h). Sa trga krećemo do najprepoznatljivijeg simbola Pripjata, zabavnog parka sa spektakularnim panoramskim točkom. Zabavni park je trebao biti otvoren za proslavu praznika 1986. godine ali zbog katastrofe nikada nije otvoren. Radijacija u krugu parka varira, likvidatori su ovaj dio grada čistili i okolina je relativno sigurna. Ipak, zone gdje je narasla mahovina mogu emitovati veoma velike doze radijacije, doze koje su među najvećim u čitavom gradu. Nakon zabavnog parka nastavljamo do fudbalskog stadiona Avangard, na kome je domaćin trebao biti FK Strojitelj. Na ovome stadionu je odigrano nekoliko utakmica ali on nikada zvanično nije otvoren. Pogađate, datum zvaničnog otvaranja je trebao biti prvi maj 1986. godine. Tribine, koje su napravljene da prime 5000 gledaoca, propadaju nagrižene zubom vremena. Teren, koji je nekada pokrivala uredno pokošena trava, je sada šuma koju čine visoka stabla. Kroz šumu se dalje krećemo prema dječijem vrtiću Čuburaška. Izgrađen 1970. godine, ovo je jedan od petnaest vrtića u okolini Černobilske elektrane. Stanovništvo Pripjata su činili uglavnom mladi bračni parovi. Prosječna starost je bila dvadeset šest godina tako da je bilo jako puno djece u Pripjatu. Prevrnuti ormarići, dječiji kreveti, razbacane knjige i lutke, dječija odjeća i obuća čine boravak u ovom prostoru jako teškim. Nakon vrtića produžavamo u stambenu zonu i ulazimo u jednu od stambenih zgrada. Stanovi su uglavnom opljačkani i prazni, mada se u nekim od njih se još mogu vidjeti tragovi života, isprevrtan namještaj, ostatci garderobe, obuće, suđa i ostalih stvari. Obilazimo dalje i dolazimo do poznatog unutrašnjeg bazena Azur. Bazen je izgrađen 1970. godine i korišten sve do 1998. od strane radnika elektrane i likvidatora. Nakon zatvaranja elektrane i prestanka korištenja bazena, isti je opljačkan u roku od mjesec dana. Isti slučaj je i sa obližnjom sportskom salom. Dolazimo do osnovne škole br. 4. Knjige po podu, slike sovjetskih heroja na zidovima, školski namještaj i rekvizit svjedoče o nekom boljem, davno prošlom vremenu. U školskom holu se nalazi hrpa gas maski. Fotografije sa ovog mjesta su jako česte na internetu međutim ova scena je namještena. U Pripjatu je postojalo pet atomskih skloništa a Stalkeri su godinama nakon katastrofe prikupljali sve gas maske, koje su mogli naći, i odlagali ih na ovo mjesto. Napuštamo školu i ulazimo u autobus, vozimo se do izlaza iz Pripjata. Stajemo da se slikamo kraj natpisa Pripjat gdje mjerimo oko 4 uSv/h a odmah preko puta, na nekih 100 metara se nalazi crvena šuma. Šuma je nakon katastrofe posječena i zatrpana pod zemlju. Po riječima vodiča tamo je strogo zabranjen pristup i radijacija se krece oko 100 – 150 uSv/h.
×

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja