Jump to content

Moto Zajednica

NedeljkoG

Članovi
  • Broj tema i poruka

    95
  • Pridružio se

  • Posetio poslednji put

Reputacija u zajednici

319 Excelent

2 Pratilaca

O članu NedeljkoG

  • Rank
    U prolazu
  • Rođendan 15.11.1987.

Profile Information

  • Lokacija
    Graz
  • Motocikl
    BMW R1100 RT

Poslednji posetioci profila

714 profile views
  1. Hehehehe Napišem ja ovako: Doručkovali smo, spremili se, pozdravili se sa sestrama i pravac Rim! Pa onda pročitam, pa vidim da bi se tu još moglo ponešto reći, nije to baš tako hladno i bez emocija prošlo. I počnem da širim. I tako... Uzme to i moga vremena, a i vašeg strpljenja (hvala ). Ali računam da barem na tome ne treba da se štedi. Još jednom hvala na motivišućim plusićima i komentarima!!
  2. Svi putevi vode u Rim... Pa tako i ovaj naš. Danas ćemo po prvi puta da ugledamo taj vječni grad. Iako je uzbuđenje u zraku, ono je promiješano sa još jednim, za ovo putovanje novim osjećajem. Ono proizilazi iz činjenice koja vreba te prije ili kasnije na svakome putovanju čeka i dočeka svoj momenat. Krenuli smo na sjever, krenuli smo ka kući. Doručkujemo, pakujemo stvari. Nakon četiri dana bez točkova i bisaga osjećamo da smo odmorili i da smo se uželjeli vožnje. Friška i oprana odijela skupljaju prve kapi znoja, dok prenosimo i montiramo prtljag na motore. Biće ovo jedan vreo i sunčan dan. Kišna odijela i dalje rade svoj posao i uspješno nam rastjeraju kišu. Ono što smo kod Riminija onomad pokisli jedva prizivamo u sjećanje. Kao da se desilo tokom nekog drugog putoanja. Nije loše za jedan septembar. Pogled ispod Viraga otkiriva novu fleku od benzina. Istina, jedva primjetna, ali ipak dovoljna da nam pokaže da problem nije riješen. Biće da nije (samo) crijevo, ima još nešto bušno. Saginjemo se, zagledamo, ali nigdje da se konkretno pokaže neka kap. Procjenjujemo situaciju, razmišljam može li u toku vožnje šta planuti. Neću da rizikujem takvo što, samo pomisao na Milicu i motor koji je, ne daj Bože, planuo u vožnji me tjera da ozbiljno shvatim i sagledam situaciju. Pozicija je takva da kapi ne dolaze na kritična mjesta. Idu na bočnu plastiku i onda niz nju nemaju kuda više nego da kapnu dole. Nema žica, nema metala koji se griju, auspuh je daleko. OK, ne vidim da može biti kritično. U najgorem slučaju može iznenada pasti na rezervu, mada zbog par kapi teško i to da se desi. Vozimo i dodatnu litru benzina u flaši svo vrijeme sa sobom. Služi kao rezerva rezerve, zlu ne trebalo, ali i kao uspomena na jeftini benzin iz Graza Dobro, kada je Virago dogurao dovde i pošto idemo na sjever, odlučujemo da se ne ganjamo po majstorima, nega da vidimo kako će nas služiti, te ako treba da improvizujemo u hodu. Tokom našeg boravka smo se skoro pa sprijateljili sa sestrama (ili je to možda samo naš doživlja, možda jedva čekaju da odemo pa da se riješe fleka od benzina i svako-malo otvaranja i zatvaranja kapije za nama ). Jedna od najstarijih nam se smješka, priča nešto na italijanskom. Neke poljupce šalje, pokazuje na Milicu pa na mene. Ova druga se isto smješka, zna malo engleskog, ali i to što zna ne koristi i ne prevodi nam. K'o da joj je malo neprijatno . Odzvanja mi ta riječ i sjeća me na kajdanku i časove muzičkog – La scala, la scala!!! Aaaa, pa tako reci, sada su kockice sklopljene. Ona se u stvari zeza sa nama i govori kako Milici trebaju ljestve kada hoće da se poljubi sa mnom. Kakva kraljica. Klimamo glavom, capisco, capisco, siii. Veoma su drage i jednostavne. Zamolim ih da napravimo jednu zajedničku fotografiju. Uh!..., pa kako će, pa nisu sređene, pa stadoše prelaziti rukama po mantilima kao da ih peglaju, pa guraju pramenove kose ispod marame. Kada bi sve spremno, tek onda dadoše znak - škljoc. Tek se tu vidi i dolazi do izražaja koliko olako mi danas pravimo te selfije i fotografije. Tehnologija, koja ne stoji dalje od našeg džepa ili najdalje stola, nam je to omogućila, društvene mreže dale uzore a pomodarstvo nam olakšalo da prihvatimo taj obrazac ponašanja. Vjerujem da je broj fotografija koje su ove dvije divne sestre napravile za života manji nego što smo Milica i ja napravili tokom ovog jednog odmora. Konkretno, to dođe na 1.898 fotografija. Mašemo jedni drugima, palimo motore da se malo zagriju dok provjeravamo bisage i kofere. To je to, gas...., ali Virago po svome. Opet neće da krene, neće da primi gas. Gasi se, palimo ga i tako u krug. Hajde samo da sastavi dva davanja gasa, siguran sam da će raditi, barem je tako bili prošli put na odlasku sa Gargana. Nekako jedva, nakon možda i deset minuta borbe, odluči da mu je vrijeme da krene. Akumulator je pokretao alnaser bez problema što mi je daje razlog da ne strepim da će nam i on praviti problem. Ili sam ja pogrešno pretpostavio ili se majstor u pola posla predomislio i nije ga uspio zamijeniti. Bilo kako bilo, mašemo još jednom sestrama, koje su svo vrijeme posmatrale ovaj ritual i mrdale glavama i otiskujemo se na napuljsku kaldrmu. Milica je odmorila. Zavrće gas jer je dlučila da se dansa ne prepusti ludilu i da pokaže zube napoljskom saobračaju. Da se gura, bori, svira! I iskustvo se već pomalo skupilo, pa još i odležalao sada par dana. Znam je već i dovoljno i znam da to nije šala, znam koliko je ozbiljnosti u toj ideji. Ipak dočekuje nas malo izmijenjena situaciju u odnosu na onu sa dolska. Sada smo biće izabrali povoljnije vrijeme za polazak, negjde oko 10h, kada je gužva očigledno manja. Sa druge strane, umor je zamijenjen svježinom. Kada je tako, da se onda uhvate Bronx zgrade po ovako lijepom danu.... Ne propuštam instrukcija navigacije i vrlo brzo dolazimo do izlazu na autoput. Ostaje samo još da se natankamo. Servicio?- neka hvala, nećemo u vaš red. Točimo 100 oktana, rijetkost je to bilo vidjeti na ovome putu, a možda će Viragu da prija. On se potpuno umirio, milina ga slušati. Plastike i crijeva suvi. Spreman je za Rim
  3. Hvala vam na lijepim riječima bajkeri, komšije, urednici, prijatelji i kolege Priznajem da me inspirišete komentarima. Nekako u stilu el classica rekao bih- Nisam pisac, al' pišem Još kada se to dopadne nekome, e onda je baš vrijedilo potruditi se. Biće nastavak uskoro, a nadam se i kompletiranje.
  4. Da počnem ovako... Danas, 13. septembra se budim i izlazim na terasu naše sobe. U blagoj nevjerici širim oči i na momenat zaustavljam dah…. Čujem srce kako kuca. Ako je ovaj odlučio baš sada da sune, pretvoriće nas u drugu turističku i arheološku atrakciju, rame uz rame sa Pompejom! Srećom, to je samo neka tetka odlučila da ispeče kafu na šporetu. Život u Napulju i okoline može da se nastavi svojim mirnim neorganizovanim tokom. Sa druge strane, pogled na pučinu. Hvatam kadrove svakodnevnice. Danas se krećemo samo tamo dokle nas noge dobaciti mogu. Nikakvi točkovi i ostala čuda. Dobro, pravim izuzetak, i koristim Milicin motor da se bukvalno odguram iza ćoška do mehaničarkse radnje Dimensione auto e moto. Ispostavilo se da gorivo kapa odnekud ova tri dana. Fleka je na betonu, ne baš svježa, ali definitivno naša. Nestručnom ekspertizom, nivoom navlaženosti crijeva i njegovim arhaičnim izgledom konstatujem da to treba da se mijenja. Nekako se rukama sporazumijem sa majstorom da ne dira pumpu, ona dobro baca, nego da mi crijevo zamijeni. Postaje malo jasnije zašto smo na kretanju iz Peschicia imali onaj problem sa gašenjem i gubljenjem snage motora. On taman treba na popodnevnu pauzu, pa počinje oko pola 3 ponovo. Znači da dođem tamo oko tri. Važi. U međuvremenu navučemo kupaće, pa na plažu, koja je tu odmah do majstora. Definitivno nismo bili na ovakoj plaži do sada. Pijesak je crn. Krupan je, ali je ipak pijesak, nisu kamenčići. Ovo mora da je posledica erupcije Vezuva, čije kamenje i lava se pretvorilo u pijesak. Ne znam kako drugačije da objasnim. Nažalost nismo fotografisali. Gledali smo da se ne nabodemo na nešto, birali kuda da se stane. Plaža je mala, ali dobro napunjena smećem. Plastika, staklo, komadi metala, nema šta se tu nije izmiješalo. Razumijemo zašto imamo privilegiju da plažu dijelimo samo sa dvoje penzionera i zašto je prazno. Više od plaže šokira sama voda. Prišli smo, ali da zagazimo i rashladimo noge u papučama nije nam se dalo. Hiljade i hiljade najsitinijih komadića plasitke ili čega već mulja se po toj vodi. Otkriva ih sunce, koje se od njih odbija dok ih voda talasa i prevrće. Viđao sam mrlju goriva u pristaništu ili nabacane pivske konzerve u lukama koje je voda skupila u ćošak. Ali ovako zagađenje nisam vidio svojim očima. Pomislih na one ribe koje ribari hvataju mrežama, pa iznose na napuljske pijace. Koliko one tek toga u sebi imaju. Dakle, plaža je bila definitivno propala ideja. Ipak, posjećujemo biblioteku, odmah je uz samostan. Nekolicina studenata sjedi. Čitaju, uče, čačkaju telefone. Hm, nađosmo srhiv starih novina. Tražim izdanje iz ’91, ne bi li našao neki članak o tamo nekome finalu održanome na drugoj strani čizme…, ali na žalost nemaju baš sve primjerke. Dolazim kod majstora, pokazuje debljinu crijeva koje je stavio, pali ga, turira, radi kao sat. Za časovničara 20 evra u džep i teraj nazad. Parkiram ga na drugo mjesto, da pratim dešavanja do sutra. Izvinimo se sestrama za lokvicu od benzina, govore da je sve OK, ništa ne treba prati. Ne budem lijen, skinem plastike da malo prekontrolišem. Vidim da je crijevo uredno postavljeno, sve je suvo. Ali bukvalno pade na beton guma kojom se fiksira akumulator. Nije morao akumulator skidati da bi odradio posao. Ili je možda baš "odradio poso". Da je ta guma bila labava, do sada bi i sama spala. Hm…, posumnjah u poštenje napuljskoga majstora. Skinuti akumulator na Viragu i nije baš lako. Sa druge strane, ne znam da li je ubacio neki drugi jer ne znam kakav je stari bio. Hajde ti sada znaj. Vidjećemo ujutru kako će upaliti. Idemo u logističku podršku, malo sira, meze razne, piće. Jer dan ni danas nije dozvolio da se oblaci navuku na horizont i dolazak večeri obećava fenomenalan zalazak sunca. Slijedi totalno opuštanje. Nadam se da ćete se kroz par fotografija moći zamisliti tamo na toj terasi i uživati! Jer mi baš jesmo Vidim Milcu na prethodnoj foti naslonjenu na ogradu. Ona je bila u svojoj nirvani, ja u svojoj. Gošća iz susjedne sobe nam se pridružila i odlutala u neki svoj svijet. Njeno prisustvo smo primijetili tek kada je sunce putpuno zašlo. Očarani ambijentom, sjedimo uz mezu. U nekome svom filosofskom razmišljanju, potaknuta viđenim u zadnja tri dana Milica u jednoj rečenici sumira utiske i kaže: „Nešto razmišljam… Pa oni Pompeji su očuvaniji od Napulja!“. Čista ironija i potpuna istina. Nemam šta više dodati na to. Kao takav, Napulj nas je ipak uspio očarati. Da li zbog ove terase ili šta, postavih sebi pitanje- ima li mjesta na planeti na kojem bih sada radije htio da budem nego ovde? Razloga je mnogo i svaki čvrsto podupire kratak i iskren odgovor – nema! Da je samo zbog ove večeri Milica položila za motor i da smo ovaj put prešli samo da bi ovde zagledani u Napulj sada osvijetljen mjesecom tek izašlim iza Vezuva udisali miris mora, vrijedilo bi. Shvatamo šta je i gdje je „Bronx" i šta su zančile one zgrade sa Maradonom i napuljskim scugnizzo-m (malo se googlalo). Mjesto trgovine drogom, koje je svoj centar ima(lo) baš između te dvije zgrade i gjde se nije zalazilo slučajno. Upravo sinoć smo prepriječili ona dva kilometra preko Barre i stvarno osim dvije mačke nikoga na ulici sreli nismo. Svašta smo čuli o Napulju prije planiranja puta i ono od čega sam nas htio sačuvati biranjem dobre lokacije su navikani kriminal i potencijalna krađa motora. Biće da sam samo ovu Barru trebao zaobići . Ili ipak ne..., možda je baš ona bila pogodak u centar.
  5. Treći dan posvećujemo Napulju. Veliki grad i nemamo ambiciju da ga cijelog obilazimo. Uzeli smo karte za turistički bus koji će nas provesti kroz grad, sa vodičem. Pošto bus kasni po redu vožnje, odlazimo par ulica dalje i eto nas na kao nekoj pijacu među zgradama, pa ćemo tu prekratiti vrijeme. Tu se osjeti kako Napulj diše, ali i kako smrdi. Prodaje se sve što se na pijaci zamisliti može. Ipak, tezge koje se ističu su one sa svježim morskim nemanima. Leže na ledu, ne vidim da valda neka luda potražnja za njima, ali zato ih mušice redovno obilaze. Ama svježe je to sve, ne bi mušica, probirljiva je to životinja. Piazza Giuseppe Garibaldi, odmah uz glavnu željezničku stanicu. idemo se malo zavući u ulice i uličice Napulja. Zamolih mladog majstora da mu fotografisem radnju. Odobrio je sa širokim osmjehom U stili "Ove crne mi se baš prodaju ovih dana, ljudi uzimaju... A i tebi baš lijepo stoje, stvarno..." A ima i ovoga: Neke od ulica su baaaš uske, Spajdermeni bi se ovde dobro proveo. Eto par fotkica, da se malo stekne osjećaj kako to izgleda. To što smo obišli je samo par ulica. Vraćamo se na stanicu tačno na vrijeme- pola sata prije nego što treba proći idući bus. I tačno gledamo kako nam bus pred nosom odlazi. Dakle, ovde red vožnje nema baš neki informativni karakter. Više je tu da ulije nadu da danas ipak voze. Ali kakva se samo predstava odvija na vrelom asfaltu Napulja. Sjedi, gledaj i ne trepći. Kako ovi ljudi voze i što oni sve voze, to je nevjerovatno. Recimo, prolaze skuteri i tu vidiš da je kaciga za njih estetski dio opreme. Nose je samo oni koji imaju fensi Vespe, ostali ništa. Ako se desi da vozač ima kacigu, onda je suvozač ili ono treće, koje su uglavili između sebe, sigurno nema. Auta su poseban priča. Pazite samo ovaj ručni rad od auta, a neka mu neiživljena mlada glava odvalio desnu špiglu. I nije čudo što onda vozač ništa ne može da vidi i mora tako da se probija, ovaj vozi. Nemojte se dati da vam pažnju odvuku obline!!..., akcenat je na motorisiti sa "tovarom". Glavnu nagradu odnosi jedna mama, neprikosnoveni pobjednik ovog cirkusa. Dakle, vozi dijete između nogu na skuteru. Dijete je toliko da može samostalno da stoji i da se drži za brzinomijer. Nemaju kacigu- ne treba kada mama vozi. Sve se dešava ispred nas takvom brzinom da ne uspijevam odreagovati da fotkam, iako je aparat u ruci. Auto koje vozi ispred njih koči dok mama lijevom rukom povlači dim cigare. Samo joj je desna tu, na gasu. Nema veze, ima ona još jače od dva metra do auta. Dovoljno da izvije i skuter i sebe u desnu (!) stranu, dok sina pridržava lijevom nogom. Ne smanjuje gas, ne vadi cigaru iz usta. Ne što neće, nego što se sve to dešava brže od treptaja oka. Između auta i visokog trotoara, kakvi se stavljaju uz autobuske stanice, ostalo je dovoljno prostora. Nazire se možda još samo ispušteni dim cigare, dok su njih dvoje već zamakli i boju svoje nove bitke. Kojem Bogu se ti ženo moliš. Bus odličan, skoro nijedna korisna jnformacija, ali prija razgledanje i vozikanje. Pravimo pun krug od dobrih dva sata. Sa jednom panoramskom pauzom, da se isškljocamo. Na jednoj strani dva prijatelja u svom životnom prosotru... A na drugoj starni se snima film, fotkašmo jednog glumca na pauzi. Castelo Nuovo. Pogled na Castel dell'Ovo sa panorame. Jedna koja mi se sviđa sa pogledmo na Capri, u originalnoj rezoluciji. Lepotica i zver Pa onda nazad u stari grad na razgledanje i na pizzu, šta drugo pojesti u Napulju . U starome gradu na vrhu jedne jednosmjerne ulice dva policajca zaštekala svoje motore i samo dočekuju skutere bez farova i špigli i njihove vozače bez kaciga. Pljušte kazne. Otišli smo da jedemo, pizza malo podebela i nepečena okolo (valjda to tako treba), pa smo se vratili istim putem, a drugovi milicajci pišu li pišu. Kao ribari da pecaju u akvarijumu, plovak nikada ne miruje. E sada se valja i zasladiti, a usput upoznati još poneki dio grada. Milica je negdje nekada na fejsbuku zapratila stranicu koja postavlja snimke raznih slatkiša. Sav taj proces pravljenja fino snimljen, postavljen, pa onda bleneš u to dok želudac ne počne da škripi. Onda listaj palcem po ekranu dalje…. E nećeš ovaj put!! Don Cake se zove jedna od tih slastičarni, koja se eto nalazi u Napulju. Veliki grad, mi u centru, a slastičarna i nije baš centrirana. Pa hajde da probamo napuljski metro. Nije loše, ali nije sada ni nekakav spektakl (kao recimo u Moskvi), osim što stvarno vozi na vrijeme. Uđe Italijanka sa djetetom od jedno tri godine u kolicima. Mali plače, zemlju dere. Ne voli da se vozi metroom, baš se vidi da ima strah. Zašuti na svakoj stanici, pa onda ponovo. Nas tridesetak gledamo, majka sliježe ramenima, mimikom objašnjava da je tako sa njim. Par stanica prije nego što ćemo mi izaći, izađoše njih dvoje. Buka metro se vrati u prvi plan i brzo izlazimo. Dio Napulja koji nije tako star, nije tako turistički nastrojen…, ali zbog saobraćaja nemaš dilemu da li si u Napulju ili ne. Definitivno nisi mrdnuo nigdje. Malo šetnje i eto ga Don Cake. Ulazimo, razgledamo ponudu… Nije baš kao na fejsu, manji izbor, ali lijepo izgleda. Porcija 5 evra. Uzimamo po jednu porciju. Milica će sa Nutelom, a ja…., hm.., hajde ovo sa pistaćima zvuči dobro. Šta reći, energetska bomba. Savladali smo svako po pola porcije, a ostalo smo ponijeli i jeli još dva puta sutradan. Vrijedilo je.. Lagano pada veče, umor u nogama steže, moglo bi se i kući. Metroom pa onda vozom. Ima možda i sat da se putuje. Par stanica prođosmo metroom, otvaraju se vrata i čujemo poznat zvuk. Mama uvozi svoju trogodišnju razglasnu kutijicu. Više mimikom i ne pokušava da stavi do znanja da je brižna i da se brine. Čeka da prođe tih par stanica. Mali ovaj Napulj, već srećemo poznata lica. Stižemo na današnju polaznu tačku, ogromnu željezničku stanicu. Mnoštvo perona, spratova, ekrana, brojeva, vozova... Ovde vlada drugi vid saobrćajnog haosa. Jutros izaći je bilo neuporedivo lakše nego sada naći naš voz, našu stanicu, S. Giovani Barra. Nekako negdje ugledašmo da piše Barra, to je to valjda . Po enterijeru bi se reklo da nismo došli sličnom klasom voza. I ljudi oko nas su drugačiji. U dolasku smo imali neke vesele turiste, sada su umorna radnička lica u skoro pa klasično plavim kombinezonima. Sve to me navodi da uključim GPS i pogledam kud' vozi ovaj voz. Ispostavlja se da Barra nije isto što i S.Giovani Barra, što bi se je’l te sa ove distance dalo vrlo lako primijetiti. Tamo računaš na italijansku aljkavost, a kada to ukombinuješ sa bosanskim razmišljanjem „da je to ba isto“, završiš oko dva kilometra od smještaja. U mjestu gdje nema vozova narednih oko sat vremena, u mjestu gdje ti je džaba taxi pogledati. Oni baš dobri, klimatizovani vozovi od jutros voze samo uz obalu. Dobar marketing da se stekne osjećaj besprekornosti italijanske željeznice. Kada ovako zalutaš, vidiš da je nije sve tako ružičasto. Reklo bi se, šta su dva kilometra za nas putnike na odmoru. Ali umor je stigao, istabanali smo Napulj za danas pošteno i onda još kada računaš da si u smještaju, a nisi, eh… Riječ po riječ i dođosmo u smještaj nakostriješeni jedno na drugo. Ali nema tog umora i nervoze koje dobar tuš i ova samostanska terasa ukombinovana sa hladnim pivom neće otkloniti. Ipak, osjetimo da nam treba dan pauze! Odlučujemo da sutra odmorimo i ne pravimo velike planove. Tako da nam Amalfi, Capri i planirana Felgrejska polja ostavljaju sasvim dovoljno razloga da ponovo posjetimo ovaj dio Italije. Za kraj večeri fotkica vijernog pratioca, koji se sve više i više puni.
  6. Ili možda Odžak? Ja sam iz Šamca, vrtimo se u par opština
  7. Drugi dan smo rezervisali za obilazak Vezuva i Pompeja. Ustajemo disciplinovano rano ujutru, kako bismo sve stigli. A stigli smo dosta, obišli smo mnogo i na kraju prepješačili u tome danu oko 28 hiljada koraka, dakle negdje oko 23 kilometra. Da ne dužim i ne širim priču o ove dvije lokacije, evo probrane fotke uz par komentara i kako smo mi to doživjeli. Za početak malo fotkica sa balkona naše sobe. Da po danu vidimo gdje smo. Motori na sigurnome, kao da su u Alkatrazu parkirani. Njegovo veličanstvo - vulkan!! Ograda samostana, dodatno ojačana bodljikavom žicom. Zumiram na plažu...., pa i ne izgleda baš privlačno. Neka, sići ćemo mi da to detaljnije provjerimo. Pogled na Capri, damo dalje denso je Amalfi. Preko krova crkve, dva velika murala. Desno je fudbalska legenda Napulja, Maradona, a za lijevo u tome momentu nisam znao ko je. Na drugoj strani je načičkani Napulja. Šetnaj do stanice.. A onda Vezuv... Na povratku sretošmo dvojicu kolega. I to ni manje ni više nego iz Beograda. Idu kažu do Amalfija, pa će uz Jadran ka sjeveru, pa sve do San Marina, na Moto GP!! Respekt Fotkah ih iz busa pri polasku. A onda Pompeji!!! Čuo sam da su očuvani, ali da su ovoliko očuvani i ovako lijepo restaurirani, nisam očekivao. Ovde je Vezuv bukvalno isključio život i sve konzervisao na nekih 1600 godina. Sada mi možemo vidjeti kako je živjeo Rim prije dva milenijuma. Za početak amfiteatar, poznat i po tome da je tu Pink Floyd snimao. Široke izbrazdana ulice sa visokim trotoarima, jer ko zna šta se na njih sve slivalo i izlovalo Vrt koji je pripadao jednoj privatnoj kući. Savršeno očuvane pločice, kakve se ni danas ne stavljaju po kućama. A u sredini mali kućni bazen. Kakav hedonizam toga doba. Pa onda kupališta. Niz one stepenice pravo se slivala voda. Neki od zidnih crteža su još vidljivi. A kada smo kod zidnih crteža, evo par potvrda da je život u to doba itekako bio začinjen! Zamislite danas ovo pored vaših ulaznih vrata! Taman u visini očiju!! Bilo je toga još, ali eto neki probrani best of A da nije baš svako bio imućan i u situaciji da zidove raskošno dekoriše, vidi se dobro na ovoj slici. Pa onda i danas neizostavn pekara sa mlinom i peći. U izložbenom dijelu smo vidjeli čak i ugljenisani hljeb koji se pekao tog kobnog dana. Zanimljivo je što se svugdje može zaviriti Prodavnica... Nešto za ono tam' što ide tu... Vezuv je navodno bio špicast. Špic je odletio i zajedno sa lavom i pepelom zatrpao ovo i okolna mjesta, a ljude mumificirao. Uzeo sam aparat da fotografišem i zastao, jer fotografisati skamenjenog čovjeka ili dijete nije lako i svejedno. Kod nekih su našli zlatnike u džepovima, ključeve u rukama..., sjedili su sćućureni uz zid, nisu znali šta ih je snašlo. Navodno prvo ugušeni, pa onda i okamenjeni. Nadam se da je patnja bila minimalna. Odlazimo još da vidimo i najbolje očuvanu sobu, Sobu tajni. Naziv je dobila jer pored ovih obnaženih tijela nije janso šta im to čita ova djevojčica u lijevom uglu. Inače, slike i pločice očuvane, kao da ih je sada neko odradio. Virnuli smo malo kroz prozor, ulaz nije bio moguć. Na povratku ka stanici naljepnica. Hm, iz doba Rima?! Neke Miličine komšije biće da su gledali CZ protiv Napulja u LŠ. Dan pun utisaka je iza nas. Soba nas čeka sređena, svi predmeti i stvari složene, kao kada baka rasporedi gdje bi šta trebalo. Kreveti nisu razdvojeni, što shvatamo kao prećutnu saglasnost da je to OK . Pored kreveta čekaju dvije nove kapsule protiv komaraca, bez kojih ne bi bilo mnogo sna. Kraj večeri uz pivo na terasi i talase koji kao da samo za nas šume.
  8. I da, bonus video je tu
  9. Sjedimo na motorim koji vreli još brundaju. Umorni smo, ali puni euforije zbog toga što smo napokon tu. Prednje gume nam skoro totiču stara i visoka drvena vrata samostana dok nam dvije časne sestre sa, reko bih, onom zdravom i blagom dozom nepovjerenja žele dobrodošlicu. Biće da su nas odmah vidjele na sigurnosnoj kameri dok smo sa lokalcima pokušavali rastumačiti gdje je Villa Pacis. Da, samostan i da, časne sestre. I sam sam u tome momentu bio iznenađen, jer sam na trenutak zaboravio gdje smo našli prenoćište. Posle ludila kroz koje smo, Bogu hvala, čitavi stigli, stoje njih dvije pred nama. Jedna starica, a druga malo mlađa od nje. Prođe me osjećaj kao kod bake da sam došao, e tako sam im se obradovao. Miran osmjeh, blagi pokreti. Kontrast saobraćajnom ludilo u kome se naše misli i dalje nalaze i zbog koga i dalje u nesvjesnom grču stišćemo ručku na motoru. Na tuc-muc engelskom nas pitaju da li imamo rezervaciju. Očekivale su dva gosta danas, ali vjerovatno ne i dva motora na kojima im se pojavljujemo. Kapija nam se zatvra iza leđa i mi više nismo u Napulju. Mi smo na mjestu u kome vlada mir, red, sklad, ograđen visokom zidanom ogradom. Kao u ogledalu, sve je dijametralno suprotno od onoga kroz šta smo upravo prošli. I prija nam. O smještaju U početnim planovima prvo je bio rezervisan smještaj negde na dobroj lokaciji u centru Napulja. Međutim, čitajući na internetu o saobraćaju koji vlada ovim gradom ipak se odlučujemo da potražimo neku drugu lokaciju, jer doći do centra i izaći iz njega bi bila nepotrebna gnjavaža. Sa druge strana, broj krađa vozila je impozantan (barem prema "objektivnim" mjerilima sa interneta) i zato je bilo bitno naći dobar smještaj i za naše dvotočkaše. Tako sam preko Bookinga gledao na mapi šta se iznajmljuje i tražio nešto što je na periferiji, a da je u pravcu Vezuva i Pompeja, da je u blizini metroa i željezničke stanice i da ima svoj parking. Sve se to uklopilo u ponudi Ville Pacis, koja je imala super ocjene. U opisu i nije preterano naglašeno da časne sestre vode ovu kuću, tek iz komentara se moglo naslutiti da je tako. Njih možda desetak, služe u crkvi koja se naslanja na njihovo dvorište, čuvaju djecu u vrtiću koji njima pripada. Vrtić je u prizemlju, na drugome spratu su one, a treći sprat iznajmljuju. Nekih šest soba, mislim da nema više. Ono što sam pročitao u ocjenama je tačno- dio trećeg sprata je odvojen za ogromu terasu koja gleda na sve četiri strane i čiji prostranstvo oduševljava. Imaju čak i lift- vjerovatno da bi one na drugome spratu imale više komfora. Sestra koja nas je dočekala nam pokazuje sa terase: ono tamo desno vam je Napulj, malo lijevo vidite ostrvo Ischia, iza leđa nam je Vezuv…, Milica se okreće i tek tu i tada vidimo vulkan u punoj velični i blizini. Oduševljena je činjenicom da smo došli čak do njega i da ćemo ga moći uskoro posjetiti . Sjaj u očima mi govori koliko joj je drago što je ovde. Taj osmjeh mi se urezuje duboko u pamćenje. I za kraj, časna sestra nastavi, lijevo vam se nalazi Amalfi i u produžetku je Capri… E kada reče Capri, tada kod mene nešto kliknu i skontah gdje smo mi to. Dugo sam prelistavao ovaj dio na Googl mapama, a sada stojim i sa odličnog vidikovca posmatram sve to kao na dlanu. Šta reći… Kao kada gledaš nekog glumca u mnoštvu dobrih filmova, recimo Di Caprija (nekako mi ide sa ovim ostrvom na koje upravo gledam ), i navikao si se da je fenomenalan ali i da ga gledaš samo na ekranu. Jer gdje drugačije da ga vidiš, je’l te. I onda najednom on izlazi iz ekrana, materializuje se, staje tu ispred tebe i pruža ti ruku da se upoznate . Tako nekakav osjećaj sam imao na toj terasi. Utisak i pogled na sve to pojačava i činjenica da se samostan nalazi skoro pa na plaži, samo ih pruga dijeli. More i pučina bez kraja. Potpuno omađijan pitam našeg domaćina kakva je plaža i voda i može li se kupati. I dok skidam pogled sa plaže okrenuh se ka časnoj sestri i skontah da sam u raskoraku… Paaaa…, ona se još nikada tu nije kupala, ali bude nekada ljudi, kaže sa blagim osmjehom na licu. Razumijem, osmijehnem se i ja nazad . Kažu da nema glupih pitanja. Ali glupih situacija definitivno ima . Pravac u sobu na tuširanje i presvlačenje. Da li je sastaviti naša dva rastavljene krevete u samostanu takođe glupo? Jednoglasno odlučujemo da nije. Ostajemo četiri dana ovde, sa doručkom nas to izađe oko 200 evra, što je sasvim dobra cijena. Idemo nešto da pojedemo i da prošetamo tom, za ovaj dio, glavno ulicom, čisto da upoznamo okolinu. Informacija koja stoji na sajtu nam biva potvrđena prilikom izlaska- kapija se posle 23h više ne otvara, posle toga nema više ulaska. Kada izlazimo, treba da se javimo nekoj od sestara, da nam otvori kapiju, a kada se vraćamo dovoljno je samo pozvoniti. Vide nas na kameri, pa će nam otvoriti. Važi. Udišemo duboku, razmjenjujem jedan pogled sa Milicom, aludirajući na ludilo koje smo prije par sati ostavili iza tih vrata i izlazimo. Ulica je kaldrma, veoma bučna dok auta i skuteraši jure njome. Drago nam je da to sada možemo posmatrati sa trotoara. Ali nismo mi jedini koji posmatramo. Osjećamo na nama poglede, osjećamo da odudaramo. Možda nas kamera oko vrata otkriva. Klasični turisti u ne baš tako klasično turističkom dijelu. Ipak je ovo periferija Napulja. Vidi se da se lokalci dobro poznaju. Stoje ispred svojih radnjica, picerija, lokala, pričaju, dovikuju se. Najsumnjiviji su mi oni likovi što sjede u potkošuljama po klupama oko malih i neurednih trgova. Prljavo je na ulici, prljavo na trotoaru. Pri tome hodamo već desetak minuta i svaka zgrada ima potpuno oronulu fasadu. Kao da su sve napravljene pedesetih godina i da od tada niko ništa nije pipnuo i uložio. Došli smo u radnički dio grada. Tražimo pogledom barem jedno auto koje nema neku ogrebotinu, koje ima sve farove čitave, neulijepljene plastike. Nema takvog. Nevjerovatno je vidjeti to. Ipak, nalazimo jednu zgradu koja ima potpuno novu fasadu. Ističe se, to je crkva. U njoj vlada mir i čisto je. Jak kontrast, razdvojen od ulice sa samo par stepenica. Dobro poznat saobraćajni znak, samo ovde u napuljskoj verziji. Igra "pronađite veš"... E evo i džoker "zumiraj" Maznuli smo po pivo i po pola pizze (da ostavimo mjesta za još neke stvari ) u nečemu što liči na piceriju, baš je sjelo. Konobar je samo za nas uključio klimu u malome dijelu predviđenom za goste i ujedno za pakovanje pizza u kartone, postavio sto, a zatim uperio prstom u nas i pitao: Birra? Ne znam šta bi se desilo da smo nešto drugo zaiskali. Srećom, zbog piva smo i sjeli . Sumnjajući u postojanje menija rekli smo mu još samo dvije riječi- Quattro Formaggi i to je bila sva komunikacija koju smo imali sa ovim nadasve pričljivim mladićem. I lagani povratak nazad, dok nismo okasnili na kapiji. Crkva naših domaćica, a lijevo ulaz u smještaj. Uslikah i vrtić, mada me neka jeza na momenat prođe. Valjda zbog svih onih priča o djeci, crkvi i predofiliji. I još da se oproba ta terasa, na kojoj ćemo se izležavati narednih dana, po očigledno veoma lijepom vremenu. Lagao bih ako bih rekao da me ova šetnja od nekih sat vremena nije dodirnula. Vidjeti i doživjeti ovo za mene je bilo osjetiti Napulj mimo centra i mimo turista. Tako on živi, nenašminkan, krmeljav, bučan, izgreban, opasan i svoj.
  10. Kako Milica daje gas, tako se Virago tuši i gasi. Još par pokušaja i ista priča. Probam i ja, vidim da nešto nije uredu. Nakon nekoliko pokušaja ipak mu uspijevamo stabilizovati stanje tako da se može krenuti. Napuštamo parking hotela. Nakon izlaska na put kreće lakša uzbrdica sa blagim serpentinama. Pošto sam krenuo prvi zbog navigacije pratim u retrovizoru situaciju, a Milica zaostaje i govori mi da motor nema snage da povuče uzbrdo. Vozim u prvoj. Uzak put, niti mogu stati, niti se mogu okrenuti da se vratim do nje, koja ostaje iza jedne oštre krivine. Dok vreba mjesto za okretanja, čujem je da ide i da je motor "pročepio". Vožnja dalje kao da se ništa desilo nije. Hm, o čemu se radi sad?! Nije ga palila neka tri dana, ali što bi mu to smetalo. Da nije loše gorivo, prljavština? Pred nama je, vidjećemo. Činjenica da se prvi kilometri ka Napulju pruža dobar i umirujući osjećaj, mnogo bolji od ideje da stojimo uz put sa pokvarnim motorom. Vozimo se oko Gargana, proći ćemo pored mjesta Vieste, pa idemo u pravcu Manfredioniji. Put mjestimično dobar, mjestimično prilično loš, sa dosta oštećenja. Prvo nas vodi kroz bezbrojne plantaže maslina. Zatim lagano ponovo izranja pogled na Jadransko more. Danas se pozdravljamo sa njim i idemo se upoznati sa Tirenskim, na kome do sada nismo bili. Milica odmiče podalje, a ja stajem tu i tamo da napravim pokoju fotku, pa je stižem. Tabla za Vieste, koga smo zaobišli. Sudeći po informacijama sa neta, vrijedilo bi ga posjetiti. Stajem sa lijeve strane da "uhvatim" pogled, a vozač kamiona koj mi dolazi u susret maše, palac je visoko podignut u zrak Onaj lijepi ojsećaj i neposrednost koju motorista često može da doživi. Iako bi ostala iza leđa u ovj krivini, ovaj prirodni fenomen od stijene mi ne promiče zarad brojni turista koji su se okupli na proširenju. Kasnije nalazim na netu da se to zove Architello dell Gargano, jedna od prvih stvari koju Googlu izbaci kada se u pretragu ukuca Gargano. Slijede par kilometara više nego zanimljive vožnje. Put uklesan visoko iznad mora, taman da se može okititi ovim pogledima. U daljin ise nazire nasatava čizme koji vodi ka Bariju. Stignem Milicu, pa napravim manju pauzu, taman da mi malo odmakne. Dobro joj ide, iako je načičkala par automobila iza sebe. Ali ima ona nerve a to, drži svoj tempo i ne mari- ako im je prespora, mogu je obići kada im se ukaže prilika. Obradujem se svaki put kada je sustignem i ugledam, kao kada sretnete iznenada nekoga svog u bijelome svijetu. Još se privikavam da ne sjedi iza mene, to mi je i dalje neobično. A tek kada je vidim na motoru ispred mene… Između Manfredionie i Foggije ništa posebno za vidjeti. Put prav, te posle malopređašnjih krivina i predobrih vidikovaca čiji pogeld puca preko mora, ova magistrala sa duplim trakama kroz ravnicu smara, a vrućina lagano počinje. More je ostalo iza nas. Gledam vrhove brda, vidi li se Vezuv već sada? Nema šanse, još smo predaleko od cilja. Pravimo prvu pauzu kod Fođije da natočimo gorivo i da se osvježimo. Kako sam parkirao motor, tako sam shvatio da mi se kod ovog mjesta nešto ne sviđa. Par parkiranih kamiona. Ništa, idemo sjesti u kafić/restoran. U njemu imaju četiri stola i troje konobara… Hladna atmosfera. Par gostiju, ćelavi, sjede u potkošuljama sa kajlama oko vratova. Jasno je da smo došli u košnicu kamindžija kojima je vrijeme ručka. Samo da im se mi ne svidimo. Htjedoh pitati da se sa nekakve drečave muzike prebaci na košarku, taman je Srbije igrala protiv Argentine četvrtfinale u košarci, ali vidim da manjka sportskog duha u lokalu. Ova mini teretana im valjda dođe da se malo razgibaju. Dobra ideja, ali rekao bih da se ovi tegovi mnogo dalje od ideje i nisu pomakli. Malo po malo postade gužva. Konobar suptilno daje do znanje da je vrijeme da si izgubimo, jer je odlučio da tu posadi pridošlog kamiondžiju čija pizza samo što nije gotova. Palimo motor i brišemo…. Do Candele takođe vodi put sa dvije trake, bez gužve i bez posebno čega vrijednog pomena. Osim vjetra koji je lijepo duvao. Imam osjećaj da smo jedini na putu, rijetkost da sretnemo poneko auto. Pred Candelom se uključujemo na autoput, da malo ubrzamo dolazak u Napulj. Ali plan i ne funkcioniše baš, jer iz nekog razloga stalno imamo ograničenje od 80 km/h. Dodatno imamo i radove na bukvalno svakome mostu koji prijeđemo. Tu ograničenje ide na 60 km/h, kamioni prave gužvu, auta sijeku trake i nabijaju se… Tamo oko Avellino-a, nakon 50 km autoputa, nam je dosta. Silazimo, pa ćemo dalje nekom magistralom sve do Napulja. Pauza da točimo i predahnemo. Tata i brat su ostavili najmlađeg člana porodice da im čuva kamionče. Sve trojica isto građeni, samo im se godišta razlikuju. Kamiondžija parkira do nas... ...kako bi strpljvo, bez ijedne riječi iil traga nervoze pustio kamion da proključa, pa da dospe novu vodu. Osjećamo da se pririda i ljudi mijenjaju kako nam put odmiče. Nakon pauze za odmor i fotkanje, put nas dalje vodi dalje kroz mjesta Contrada, Lauro, Liveri… U prolazu kroz nekog od tih mjesta pravim par fotkica. Trojica ostarijih lokalaca zaustavljaju razgovor da bi ispratili šta li to ja radim u ovome, očigledno, ekstremno neturističkom mjestu. Nadamo se da smo nabasali na neku turu koja je manje opterećena saobraćajem i na kojoj će iskočiti neki restorančić. Istina, saobraćaja je manje. Penjemo se lagano u brda na nekih 700-800 metara. Dovoljno da vrućina ostane iza nas i da se ponovo uživa u vožnji. Oko nas plantaže lješnjaka i domaćeg kestena. Nikada ga toliko nisam vidio. Put i ne baš tako čist: Ali restorana nigdje na vidiku, ovde zaista slabo ko prolazi. Čak smo sreli i pokojeg biciklistu, što je znak da tu zaista nema mnogo gužve. Na nekoj raskrsnici za odvajanje za Nolu nas pandur isprati pogledom. Tu smo se već počeli spuštati i ulaziti u gusto naseljena mjesta. Ostalo nam je još nekih 30 kilometara do cilja. Ništa, odustajemo od ručka, pa kada se smjestimo, onda ćemo. Ipak tih 30 km neće značiti da je cilj blizu. Pravi izazovi tek počinju, najteži dio ture će se isposatviti da je pred nam. Fotkica sa ovoga dijela puta nema, prioriteti su se promijenili. Nola nam pokazuje da dolazimo u dio Italije gdje se saobraćaj odvija na njihov način. Čitao sam priče za saobraćaj u Napulju i to mi je bila ponajveća briga što se Milice tiče. Jedno je voziti motor po propisima, drugo je početi gurati se sa njim u saobraćajnom košmaru Napulja. Za to treba iskustvo, dobra koncentracija, koordinacija i prije svega dobar nivo odvažnosti, da ne kažem bezobrazluka. Nola nas priprema upravo na to. Pokušavamo je zaobići, ali to traje. Uske ulice, auta koja se ubacuju, skuteri koji šibaju kao da je put samo njihov. Krećemo se, ali tako sporo i sve je tako isto da imam osjećaj da prolazi vječnost, a da nam Napulj ne postaje bliži. Vozim prvi da probam napraviti više mjeste kako bi Milica mogla lakše proći iza mene i da se barem na pravac kretanja ne mora koncentrisati. Shvatamo da ludilo ne prestaje zaobilazkom Nola, nego da će se nastaviti sve do Napulja. Tražimo izlaz na auto put u nadi da ćemo bolje proći. Uključujemo se, ali tamo vlada druga vrsta ludila. Veliki broj isključenja i uključenja vode ka tome da vožnja u prvoj traci biva stalno ispresjecana od starane drugih auta koja hoće da se uključe/isključe, a vožnja u drugoj je nezvanična velika nagrada Napulja, za koju nismo kvalifikovani. Do sada su nas komunikatori odlično služili, ali baterija je ograničena na nekih sedam sati rada, koliko smo danas već proveli u putu. Daju signale da će se isključiti. Dogovaramo se da nastavim prvi sa navigacijom. Ona ako se izgubi, da samo... …i to je to, više se ne čujemo. Ostaje nam vizuelni kontakt. U svoj toj frci i gledanju u retrovizor da nam se neko ne ubaci između (ili barem ne više od dva auta), mašam prvo skidanje sa auto puta. Navigacija preračunava i za kilometar je iduće. Kada tamo ni manje ni više nego tabla za centar…., dakle upoznaćemo Napulj na teži način. Odvajam se, Milica prati (posle mi je rekla da se nadala da samo ka centru neće morati ići). Još osam kilometara do cilja. Ko je bio ili ko je čitao, zna kako to izgleda. Ne voziš, nego se guraš, a to što se neki metar tako prijeđe, to ti dođe usputno. To ti i nije cilj, cilj je ostati na motoru. Po prvi put gledam Milicu kako se provlači između auta. Izbjegavam to koliko god mogu zbog nje, ali moralo se par puta...., pa onda još par puta i tako.... Prati, šta će. Mopedi se ipak ne daju omesti i mimo toga što se provlače između auta, sada nalaze prostora da i nas zaobiđu dok mi zaobilazimo auta. Ne znam kako, ni sada mi nije jasno. Možda ponajjača scena dešava se u kružnom toku. U njemu ne saobraća (ako se riječ "saobraćaj" i njene izvedenice uopšte mogu dovesti u vezi sa onim što se ovde odvija) predviđena jedna kolona auta, nego dvije. Kako, šta… Nema tu žmigavca. Žmigavac ti je far koji se gura i iskoči ispred tebe i sada da li će proći on ili ti dalje, ostaje da se pogldemo između vozača dogovori I onda u jednom trenutku, na drugom ili trećem kružnom toku se uključuje šljeper. Ladno se guramo sa šljeperom. Iako tamo kuda on krene, on će i proći, imamo jednu značaju prednost- manji smo i brži. I nekako se uspijevamo isključiti nastaviti svojim putem. Ugledah benzinsku pored nas, kao oazu mirnog prostora gdje možemo stati i progovoriti. Stajem. Staje i ona. Diže kacigu. Ne znam da li je blijeda ili crvena, da li preovlađuje umor ili bijes, imam osjećaj da se bolje smjenjuju skoro svake sekunde. Šta je ovo? – pita, ne očekujući odgovor. Ja sam, kaže, završila sa Italijom. Nikada više ovde neću doći ni motorom, ni autom, ni nikako više... Pa ovi nisu normalni. Koliko imamo još? Još dva kilometra…, možeš li? Udahnu prije nego što reče da može. Na poslednjoj raskrsnicin na nekih 100 metara pred smještajem imamo stop. Srećom, čovjek koji ima prednost staje i pušta nas da se uključimo. Jer da nije, mislim da bismo do danas tamo stajali. Sve i da se možeš ubaciti imeđu auta, ne možeš onda naći momenat da nema onih ludih mopeda koji šibaju duplo brže između auta. Stigli smo na cilj
  11. Obaveze oko presaljaja su me odvukle od pisanja i postavljanja..., ali evo kutije su raspakovane, pa bi uskoro moga stići nastavak. Hvala na strpljenju Da, Milica ima B već duže vrijeme, tako da nije potpuni novajlija u saobraćaju, što je sigurno olakšalo ulazak u svijet dvotočkaša. Ali, uprkos svom lobiranju, nema te kategorije koja će je nagovoriti i da se uhvati pera, barem za sada Dakle, ko želi da čuje i njenu stranu priče- dobrodošao je kod nas u Grazu ili se vidimo negdje
  12. Hvala Dragane Biće još, slijedi Napulj uskoro. A što se tiče Miličinog pisanja (Bruno i doktor su izrazili želje , kojima sam se i ja pridružio), pa na to ćemo morati sačekati barem još jednu sezonu. Ko zna, možda tada uzme i pero a ne samo guvernal u svoje ruke.
  13. Nabacah malo više fotografija, pa se snađite
  14. Ujutru se i na doručku vidjelo da tu odsjeda prosječan Italijan, koji se ne libi da upakuje par sendviča i strpa u torbu. Sa druge strane većina osoblja je prijatna, pogotovo sezonski omladinci koji se baš trude da zabave i popričaju. Par fotkica, počev od kraja doručka (koji je izuzev pršute, standardan), pa kroz šetalište do plaže. Danas je dan za uživanje na plaži, za knjigu, za opuštanje. Tipičan nebajkerski dan, predveče ćemo malo izvesti motore u šetnju..., kada nas glad potjera u civilizaciju. Pa onda lagano na kapućino za mene, a Milica se odlučila za kafe kremu... Pošto je kafe krema bila slatka kao šampita, onda je odlučila da se malo "popravi" kapućinom, kada je već tu... Neka, mogu ja i vodu, bitno je da se nešto pije dok se sjedi. Nešto se mislim, a što ja da i tu vodu pijem.... Škljocaću aparatom i hvatam ove nezaboravne momente Gledma na našu lokaciju, izgleda nam nestavrno da smo ovde. Dugo smo vjerovali da smo tu veče otišli u Peskići. Posle smo malo tražili na netu o tom mjestu i čuli Italijne kako to izgovaraju- oni kažu Pešći… Dakle, Peskići je centar tog dijela poluostrva. Mnogo šarmantan gradić sa prelijepim ulicama i kućama, sa još ljepšim starim gradom. Po stilu gradnje podsjeća na Santorino, pogotovo stari dio grada. Lutamo po njegovim uličicama, prepun je ćoškova i iznenađenja, ljudi izgledaju nasmijano i raspoloženo, vlada dobra energija. Parkiramo na jednu od rijetkih ulica koje nisu strme. Idemo potražiti centar pješke. Grad se dijelom nalazi na litici iznad mora. Pogled mami fotografije i usporava korake. Nama srcu još dodatno prija što nam je morskim putem sada ponajbliži drugi biser Jadrana, Neum, pa kao da smo kod kuće Eh, to bosansko more. Nalazimo lijepo mjesto na ulazu u stari grad, gdje možemo skupiti energije za večerašnji obilazak. I dalje su ulice i lokali poprazni, ali se po užurbanim pokretima konobora osjeća da veče donosi zaplet i akciju. Makete ribarskih mreža, karakterističnih za ovaj dio Jadrana. Kupišmo nešto, pa sam sačuvao račun. Lira se u ovome dijelu Italij i dalje može vidjeti, baram na računima. Milica se trudi ovih dana da ne jede sladoled, pazi se. Ali eto, uzme pomalo od mene. Međutim, kako ja ostajem vijeran dobrim oprobanim ukusima (ili bolje reći ukusu) pokušava polako da lobira (čitaj prigovara) da se izbor promjeni i što to ja samo po pistaćima tučem gdje god dođemo. Ipak, ne dam se pritisku i ponovo naručujem pistaće na nekom finom štandiću. Ona će dvije kugle nekog nepistaćkog. I onda se desilo otkriće! O moj Bože, ovaj je najbolji koji sam ikada probao. Onaj sladoled iz Riminija, iako vrhunski, je ipak jednu klasu ispod ovoga što sada imam u ruci. Ovo nije pistać, ovo je jače od toga, ovo je čista esencija najboljeg mogućeg pistaća koji je rastao pod ovim Suncem, pretočena u vrhunski sladoled. Zavladala je totalitarnost savršenstva ukusa. Gelateria Michel. Pa samo zbog ovoga vrijedilo je prijeći ove kilometre. Pored štanda okačena ocjena sa Trip Advisora i gledam sada dok pišem putopis da dijele prvo mjesto po ocjeni u regionu, ali ono što zapada za oko jeste broj komentara- čitavih 2.334 komentara. Poređenja radi sledeći ima 914, a posle njega dolazi jedan od 448 komentara. Gužva se lagano hvata, što me ne čudi. Punih ukusa nastavljamo lutati ulicama u laganoj silaznoj putanji. Ovaj namaz od pistaca sam preskočio Ali zato nismo preskočili da fotografišemo "slatki" luster u toj radnji. Razmišljamo da uskoro krenemo nazad, kad najednom iz uličice koja je ispred nas se začu muzika. Ne bilo šta, nego dvije gitare uživo. Imamo šta i da vidimo- dvojicu čikica, koji sjede na svojoj terasi, prikopčani na ozvučenje. Kaže da vježbaju malo za sebe i da slobodno sjednemo. Lijevi je ritam gitara i pjevanje, desni solira, solira iz duše. Ređaju se hitovi Metalice, Pink Floyda, pa neki italijanksi, pa instrumental itd. Sjedimo kao začarani, zalijepljeni kao leptir na svjetlo i uopšte nam se ne kreće dalje. Nismo jedini, ali nas i nema mnogo, svega jedno pet slučajnih prolaznika koji su to veče zalutali u ovome lavirintu ulica i nabasali na pravu. Puni dobre energije i utisaka pronalazimo motor, a prije polaska pravimo još koju fotku. Sutradan ne idemo nigdje, ostajemo u hotelu, na plaži. Osjećamo da nam nedostaju točkovi i put i da nas mjesto ne drži. Fizički smo još tu, ali mislima smo uveliko u Napulju, našoj idućoj destinaciji gdje ćemo ostati čitave četiri noći. Dok čekamo sutrašnji dan da dignemo sidro, danas uživamo u nemirnom moru i ogromnim talasima. Zabavu kvari čuvar plaže, kome je posao da pazi na ukupno nas ne više od šestero i svako malo svira u pištaljku. Biće da utapanje nije uključeno u cijenu. Talasi si su povremeno bili baaaaš veliki , tako bi se barem po fotografiji moglo zaključiti. A u taj dan je uspjela stati i jedna predstava u kućnoj radinosti, upotpunjena neplaniranim gostima . Glavna tačka bila je glumljenje nevidljivosti Rekoh na početku, potpuno bajkerski netipično porvedeni dani. Odmor, odmor, odmor! Trebalo nam je. I tako prođe drugi dan na mamuzi italijanske čizme, i sutra svanu novu divno jutro jutro. Upakovani zagrijavamo motore, dajemo gas i krećemo u novu avantur. Hm, ili ne baš?!
  15. Nešto sam kukao na prethodni doručak i biće da me je neko čuo i da je jutros odlučio da me iznenadi. Veće izobilje i prijatniju dekoraciju ne znam da smo vidjeli. Nas dvoje se samo gledamo i divimo. Jasno nam je zašto se hotel zove Heaven. Uz sve to prilazi radnica sa recepcije i donosi tek ispečene hljebčiće sa orasima. Bukvalno vreli. Jedan ide direktno na tanjir. Nisam neki kafendžija, to više Milica ganja, volim da popijem šolju bijele kafe. Ali ta aroma kafe, čak i tako mlijekom razređena je čak i na mene ostavila jak utisak. Bi mi jasno zašto na Bookingu ističu da su im gosti ocijenili kafu kao jako dobru- ko je voli, očigledno da i to prati. Na svo to izobilje, ista ta radnica, inače recepcionarka od juče, prilazi od stola do stola, te se i nama obraća sa širokom osmjehom i pitanjem: Waffle or crepe? Vidjevši našu zbunjenosti sa još većim osmjehom kaže: Or both? i ode do kuhinje, ne čekajući naš odgovor, da poruči svježe napravljen bakin kolač i palačinjak. Ni Nutellu preko svega toga nije štedila. Onako vrelo, pa se sve to nešto razlilo Saznajemo da im je kraj sezone, da rade još koji dan i onda se hotel zatvara do iduće godine, do početka sezone. Da li su zbog toga svi toliko veseli? Da li se to uz našu velikodušnu pomoć lišavaju preostale zalihe, kojima bi rok svakako istekao do sledeće sezone?! Naša sumnja raste proporcionalno njihovome gostoprimstvu. Komentarišemo kako, ako nekada budemo htjeli provesti odmor samo na jednom mjestu, onda će to biti ovdje. Imaju čak i lijep bazen…, a kada se crta podvuče za nas dvoje je jedan noć u raju koštala 34 evra. Nevjerni povjerovaše… Vikend je počeo, subota je. Za danas imamo vrlo jednostavan plan. Sjesti na motore i odvesti nekih gotovo 500 kilometara niz čizmu sve do mjesta Peschici, pa onda još malo dalje do našeg smještaja gdje ćemo biti dvije noći. Htjeli smo da obiđemo i tu mamuzu na čizmi, jer o njoj ništo posebno mnogo nismo čuli. Prvobitni plan je bio da idemo sve do Barija, ali to ostavljamo za neki drugi put. Pošto je broj kilometara pozamašan, magistrala bi značila vožnju pored mora koje je vejrovatno gusto naseljen, Odlučujemo se za auto put, a za kraj nam ostaje magistrala na mamuzi. Stajemo da sipamo gorivo na izlasku iz Riminija. Nekako se hoće da je pumpa sa lijeve strane. Italijani jure, saobraćaja baš ima i sve to zahtjeva brzu reakciju prilikom presijecanja lijeve trake. Naravno to ne ide Milici u prilog, kuka preko komunikatora, bori se i viče ispod kacige što nikako ne nalazi dovoljno razmaka izmedju auta da skrene, dok stoji tako na sred puta. Neprijatnost raste, više gledam u špiglu i na nju, nego kuda ja vozim. Pomogao bih, zavrnuo bih gas za nju i prošao, ali ne ide to tako, taj hljeb svako sam peče. Uspijeva da uhvati momenat, eto je nakon nekoliko momenata sa podignutim palcem. Taman da otpusti ruku, koja je siguran sam već bila u onome nesvjesnome grču koji joj ne služi, osim da joj već u startu troši snagu i smanjuje pokretljivost zgloba. Dok komentarišemo saobraćaj prilazi nam Italijan u srednji godinama, radnik na pumpi i sipa prvo meni, pa njoj. Dok se privikavam da se benzin ne zove niti benzin niti super 95 nego Senza piombo izvodim očnu vratolomiju poredeći cijenu litre goriva koja stoji na tabli pored puta i cijene po kojoj nam ovaj šef natoči. Otkud sada da plaćamo 1,839 kada lijepo piše 1,559?? Servicio, kaže čovjek uz blagi i stidljiv osmjeh djeteta sa tute koje se samo iznenadilo kako je odjednom nešto zasmrdilo. Ne znam da li sam umislio, ali po slijeganju njegovih ramene imam osjećaj da mu je barem malo neprijatno što na foru i bez upozorenja dočeka da oguli nekog stranca. Da sa razumijemo, nije to ni pravo guljenje na tih naših 27 litara, nego više kvari sliku i doživljaj Italije. OK, ulaznica je plaćena i sada znamo da ćemo izbjegavati svakoga ko nas pogleda i krene rukom ka pištolju (za točenje). Divlji zapad. Neka hvala. Put ko put, podosadan kada se ide samo pravo. Na lijevoj strani promiču turistička mjestašca i mjesta, nazire se tu i tamo ponešto primamljivo, ali vozimo dalje i puštamo da se kilometri nižu. Na jednoj benzinskoj stajemo da točimo i pauziramo. Pa onda još jedna pauza. Stavljam namjerno sliku u većoj rezoluciji, da se malo zagedamo u brižne roditelje sa naše desne i lijeve strane Pa onda još jedna pauza, toči se, toči... Prilazi stariji Italijan našim parkiranim motorima dok je Milica u WC-u. Rekao bih da mu se sviđaju. Donekle sam u pravu, jer hvali samo ljepotu jednog..., a to nije BWM. Definitivno nema smisla za tehniku, jer da ima, znao bi da ljepota dolazi iznutra, iz bokser agregata, a ne japanske šminke i hromiranih dijelova…, c c c! I taman kontam da ljubomorno prešutim Milici da joj je Virago ponovo, po ko zna koji put, pobijedio na takmičenju u ljepoti, kada eto ti čiče ponovo i ponovi sve i pred njoj, još malo i na njemačkom progovori, ne bi li bio siguran da smo razumjeli. Grazie mille čiča, ukopaj me do kraja, a odmor je tek počeo. Valja sada opet slušati priču o ljepotici i zvijeri preko komunikatora. Krećemo dalje i mašemo mu dok se sprema da u svom Mercedesu 190D sa ženom nastave ka jugu kao i mi. Ubrzo zatim nas obilazi na autputu i na nekih 130 otvara svoj prozor i maše nam od srca, rukom izbačenom do lakta. Dobar čovjek, ali što bi se reklo, operisan od estetike, pa to ti je Dosadu na autoputu razbija mrtva trka nas i oblaka koji se gomilaju na našoj desnoj strani. Tamo negdje vidi se da dobro pljušti i nekih 50 kilometara nije bilo jasno ko će pobijediti. Ipak nas put odvodi dalje južno i oblaci nestaju iza nas. Dok se borimo sa Italijanima koji kada nas obilaze redovno sijeku i ostavljaju desne točkove u našoj traci, pada nam na pamet da smislimo način komunikacije rukama ako nam otkažu baterije na komunikatorima. Milicu pomalo zeza isključivanje žmigavaca, dugme jednostavno nije odolilo zubu vremena, pa je tu i tamo nakon obilaska opomenem da ih isključi. Iako Yamaha...., šta?..., neko reče Hodna?..., svašta, dakle Yamaha svoj optimum za vožnju doživljava na 80-90 km/h, malo malo je Milica potjera i 120 km/h. Vidim to kao znak opuštanja i privikavanja na motor. Situacija je neuporedivo bolja nego prije dva mjeseca, a evo već je uveliko zašla i u svoju drugu hiljadu na motoru. I tako dolazimo do kraja autoputa i plaćamo po 28€ braći Italijanima, te silazimo na magistralu. Za danas tek u tom momentu počinje pravo bajkersko uživanje. Vozimo oko 60 km/h, silazak sa autoputa prija. Manje je auta i to skoro samo italijanske tablice. Mogli smo još na autoputu lijepo vidjeti prelaz iz sjeverne u južnu Italiju. Gradnja je djelovala siromašnije, luksuz je ostajao iza nas, sve je više bivalo improvizovanih krovova i sve manje saobraćaja. Sada na magistrali se primjecuje stočarstvo, većinom krave, i one nekako pomršave, te ovce. Turizam nije na tom nivou razvoja kako bi se očekivalo kada si pored mora. Dobar primjer je imanje u podnožiju puta koje se nalazi uz samo obalu jezera Lesina, koje umjesto ribarskih čamčića i restorana ima kamene zgrade i poneku poljoprivrednu mašinu. Sa desne strane poneka oronula kamena štala, teško je reći da li je napuštena ili je i dalje u upotrebi. Smeće je kraj puta. Put širok ali neispeglan i krpljen. Ipak, priroda je zanimljiva i lijepa. Put ide nekih 100 metara iznad mora, a do mora se postepeno spuštaju dugačke livade i brežuljci. Stajemo da fotkamo. Kako se približavamo mjestu Peschici, koje danas nije na redu za obilazak, ali pored koga trebamo proći kako bismo došli u naš smještaj Gusmay Beach Resort, primjetih u vožnji sitan kalibar na tabli za ograničenje brzine od 80 km/h. Svašta smo se naslušali o jugu Italije i o mafiji i prizor te table baš i ne unosi mir. Ubrzo zatim i tabla koja upozorava na auto bande na ovom području. Kako nisam baš previše čitao o samome Garganu, prepustio sam se da me iznenadi. I već jeste, pitam se da li je ovo pravo mjesto za odmor i za nas dvoje. Šta je, tu je, vozi dalje. Nedugo zatim hoće se da sa tog glavnog puta navigacija odlučuje da nas isključi i vodi desno. Put uzak i veoma loš, penje se uzbrdo, vozimo prva-druga-prva, za moj motor teško za manevrisanje, za Milicu takođe zahtjevno što se manjka iskustav i dobro potrošene snage tiče. Osjeti se današnjih gotovo 450 km. Guramo tako par kilometra do vrha, pa onda lagano ka dole. Jedva nalazimo mjesto da stanemo, da pogledam šta navigacija planira sa nama. Vidim da je izabrala kraći i gori put i šta da joj čovjek kaže.., nastavićemo tako dalje. Dok sam gledao u nju, prošlo je tu i tamo poneko lokalno auto. Gledamo se. Oni se vjerovatno čude otkud mi ovde, a ja gledam da to nisu oni što sitno po tablama pišu. I kada bismo brzo trebali da krenemo u junačko povlačenje, ne može, jer je Milica parkirala i otišla malo da razgleda. Kada eto je vraća se. Otkrila je da odmah tu imamo nekoliko starih stabala rogača, taman zrelog i sočnog da se ubere. Njami. Sa druge strane uz put raste smokva, slatka i zrela. Može li ljepše. Miris mora i miris drveća se miješa. Koristimo pauzu na najbolji mogući način, te nakon toga prelazimo još tih 20-tak kilometara do smještaja. Za danas dobrih 485 km. Maksimum izvučen uz pomoć autoputa. Ja sam se dobro umorio, a još vozim turera i imam poprilično dobru zaštitu od vjetra. Sa druge strane gledam na Viraga, pa gledam u Milicu..., šta li nju drži, ovo mora da je za nju još napornije. Put Graz-Venecija je bio oko 430 km, ovo sada je za 50 kilometara više. Pomijera sopstvene granice kilometara, volje i izdržljivosti. Šta reći o smještaju? Ostajemo tu od subote do utorka, tri noći. Htjeli smo da probamo nešto malo bolje, da se počastimo, odmorimo i iskupamo. Tako smo došli na ovaj hotel sa četiri zvjezdice, sa cijenom od 40€ po osobi za noć, sa doručkom. Uklapa se u budžet, pa da probamo. Hotel je u stvari poveći kompleks sa još jednim hotelom od pet zvjezdica, sve je uz more, sa privatnom plažom, terenima za tenis, bazenom, rekreacijama, zabavnim programom za djecu i odrasle. Ma zvuči kao obećana zemlja. Nakon prijave, koja je potrajala, saznajemo da wellness, prije svega sauna nije uključena u cijenu. Ali za „samo“ 35€ po osobi može se koristiti…, pola sata! Mislio sam da se zezaju, da djevojka ne priča dobro engelski. A opcija neke večere? Šta ima u blizini? Paaaa, nema ništa, osim grada Peschici, koji je nekih 15 km udaljen. Nema šanse da večeras ponovo sjedamo na motor, umor je stigao, tu smo gdje smo. Do toga je došlo da prihvatamo večeru u njihovom restoranu, švedski sto, za nekih 70 evra. Zasebno nas guli svaka od ove četiri zvejzdice, valjda je to tako kada je gotiva. Za večerom, na kojoj nam šef sale uz Bog zna kakve manire (ne bi li i time digao nivo) pronalazi sto za dvoje, se dobro pojelo…, više puta. I onda je došao red na tuširanje, ali i na još jedan izlazak iz sobe. Jer voda je morska, istina filtrirana ali i dalje poslana. Ne smeta toliko prilikom tuširanja, ali za piće se ne može koristiti, ne gasi nego otvara žeđ. A rekoh da se pojelo. U frižideru nema ništa. Došlo mi da stavim glavu iznad one prskalice kojom zalivaju travu, mada i ona vjerovatno dolazi sa iste pipe. Sreća da nam je ostalo na motoru još jedno pola litre, inače ne znam gdje bih. Možda ima frižider u Wellness centru…, da ne lajem. Dakle, čisto da se stekne neki osjećaj, da gotiva ne počinje od 40€ po osobi, nego vjerovatno treba dodati još jednu nulu. Vraćam se u sobu sa flašom i čujem kako me Milica doziva iz kupatila. Ulazim, vidim je kako se opušta, u kadi punoj pjene. Hm, nabacujem osmjeh, lijepo izgleda. Pozvala me je samo da mi pokaže kako ne može da ispruži i podigne ruke mnogo više iznad površine vode- padaju nazad kao da nisu njene. Premalo odmora, previše kilometara i „brze“ vožnje na ne baš tako udobnom Viragu. Shvatam, shvatam sve..., pa i ono između redova i vraćam se u sobu..., liježem na krevet i zaspivam u momentu.
×

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja