Jump to content

Moto Zajednica

sdpunk

Članovi
  • Broj tema i poruka

    34
  • Pridružio se

  • Posetio poslednji put

2 Pratilaca

Profile Information

  • Pol
    Bez odgovora
  • Lokacija
    Smederevo
  • Motocikl
    Yamaha xv950 bolt, Bmw f850GS

Poslednji posetioci profila

538 profile views

sdpunk's Achievements

U prolazu

U prolazu (1/6)

189

Reputacija u zajednici

  1. Kakvo vrhunsko predstavljanje svog kraja. Svaka čast! Pre nedelju dana vozili pešter al sad moram opet
  2. Vrhunski putopis. Uživao sam čitajući. Sve čestitke.
  3. Uzeo sam vip internet roming. Nije skupo a ne razmišlja čovek. 3GB mi je bilo više nego dovoljno. Mada sam se kačio i ovako na restorane i smeštaje.
  4. Bravo! Sjajno putovanje i putopis! Baš sam uživao čitajući. Pogotovo što za par dana prolazim deo toga ( Albanija, Crna Gora Bosna), pa je zanimljivo videti kakvo je trenutno stanje. Samo nastavi sa ovakvim putopisima.
  5. Odlično putovanje i putopis! Baš sam uživao čitajući. Inače razmišljm o nekoj Rumunija-Bugarska turi ovo leto ako sve bude u redu. Dosta će mi pomoći ovaj tvoj putopis
  6. Zanimljivo da smo i supruga i ja krenuli sa Scarabeom da se vozimo pre nego što sam prešoa na veći motor Samo je bio od 300cc. Svakako podržavam ideju
  7. Ja sam imao sreće oko opreme. Generalno mislim da je pametno paziti i preduzeti mere da do takvih situacija ne dođe. Ono ko se namerači, neće ga sprečiti nikakvi lanci ni koferi ali računam da se bar obezbedim od nekog ko bi to usput uradio tj. d aim ne dam sve na tacni. Hvala vam na podršci!
  8. Hvala druže moj. Imam dobrog razrednog i pazio sam na času . U pravu je čovek mogao bi i ti malo da nam preneseš iskustva
  9. I da sam progovorio ili ih slikao ne bi to priznao ni pod najstrašnijim mukama
  10. Idem kući kume, dosta je! (Dvanaesti dan, Nedelja 26.05.) Dubrovnik - Smederevo Budim se i kuliram u krevetu dok se brod lagano vuče ka Dubrovniku. Razmišljam kuda bi danas. Imam ceo dan da stignem , pa računam da imam vremena još nešto da obiđem. Dvanesti dan sam na putu. Ajde idem na kafu pa ću razmisliti. Spakujem stvari da ne jurim kao prošli put, pa lagano na palubu. Sretnem ove ljude iz Kotora i baš se lepo podružimo. Bračni par sa mnogo iskustva u putovanjima motorom. Pričali smo o svemu, južnoj Italiji, putovanjima, mojoj krizi od pre par dana... Malo mi je lakše bilo kad mi je lik ispričao slučajeve njega i drugara o tim krizama na dugim putovanjima. Nisam jedini, lakše mi je. Sjajni ljudi. Kaže on meni “Smederevac vozi bre kući, valjda ti je dosta putovanja”. Dosta putovanja? Možda je bilo dosta pre pet dana, sad mi deluje kao da sam tek počeo. Ušli smo u luku. Gužva na izlazu a moj motor postavljen tako da izlazim poslednji. Gledam kako su spakovali vozila, sve nabijeno u pola broda a pola prazno. Automobili se naslanjaju retrovizorima jedan na drugi. Biće ovo zajebano. Do mene neke dve žene, majka i ćerka iz Makarske. Idu u Italiju i tamo čiste stanove i kuće. Budu desetak dana pa dolaze kući. Auto neki stari iz 90-tih, zadnji deo pun četki, metli, krpa.... Očigledno ih život ne mazi. Posle pričamo, majka izgubila posao u banci, ćerka ne može da nađe posao a završila faks. Teško žive, ovako se izdržavaju. Do njih parkiran šleper naslanja se na njihov retrovizor. Kreće isparkiravanje. Ma nema šanse da izađe da ih ne zakači. Isparkiravanje šlepera traje jedno pola sata. Lik je probao sve moguće varijante i na kraju krene i otkine im retrovizor, ulubi vrata i debelo zagrebe celu stranu auta i dosta ošteti kombi iza njih. Ovi mornari nervozni, svesni da drugačije nije bilo moguće, znaju da su krivi. Opšti metež. Ove žene sad ne smeju da pomere auto zbog slikanja za osiguranje a moj motor iza auta. Nakako se ubedim da se malo pomere samo da izađem. Žao mi ih je. Posavetujem ih da ne izlaze sa broda dok ne slikaju sve i dok se ne čuju sa osiguravajućom kućom. Krenem onako nervozan ka ulazu kad i tamo gužva. Nešto se usporilo na pasošima, valjda smena. Ništa, stanem u red i čekam. Posle nekog vremena dođem na red kad eto onih Italijana od juče, pravo pred mene. E sad sam popizdeo. Dođem do onog prvog i nervoznim engleskim mu objasnim da je prešao liniju i svašta još. Mogu misliti kako sam izgledao onako nervozan. Ok ok zapamtićemo ne brini, izvinjavaju se... Na kraju kad su počeli da nas puštaju, oni fer mene prvo pozovu da prođem. U međuvremenu silom prilika sam morao i sa njima da se podružim malo. Idu na putovanje u međugorje pa će videti još gde će ići dalje. Imaju sedam dana na raspolaganju. Pa lepo. Na pasoškoj kontroli i carini se zadržim jedno 30 sekundi. Jedino pitanje je bilo: “ Smederevci, još pravite šporete? “. Izgubio sam dva sata na iskrcavanju. Nemam više toliko vremena. Odlučim da ne svraćam kod Dubrovčana na kafu, to ću sledeći put. Idem u Trebinje na doručak pa polako istim putem kući. Ovaj deo putovanja nije više tako interesantan za pisanje. Prolazim istim predelima kojim sam i došao. Razlika je jedino u tome da je sad predivan sunčan dan i da je veliko uživanje voziti. Opušten sam i imam osećaj kao da danas treba da pređem 50 a ne 550 km. Sicilijanski drugari su mi ceo dan slali poruke sa pitanjima gde sam, kako ide i da se pazim. Lepo od njih. Opet konstatujem da mi je Herecegovina prelepa. Onaj deo od Gackog preko Čemerna do Foče sam tako uživao. Jako malo vozila a vreme strava. Dao sam mu malo po gasu i krivinama čisto da vidim da nisam zaboravio. Svratim na pumpu pre Foče na kafu i malo odmora i šibaj dalje. Na granici bilo malo gužve ali me puste da ne čekam na vrućini. Prvo stajanje mi je bilo u Užicu. Sipam gorivo i gledam dve Afrike SD registracije. Gledaju i oni mene onako natovarenog. Ne znamo se. Popričam par reči sa njima. Čoveče živimo u istom kraju grada, znamo iste ljude nikad ih nisam video. Oni zapalili da obiđu reginalnim putevima 700km za dan. Svaka čast. Nemam vremena za druženje, idem kući. Do Smedereva sam napravio samo još jednu pauzu od par minuta. Nikad lakše nisam izvozio toliku kilometražu u cugu. Zanimljivo mi je jedno razmišljanje kad sam naišao onaj deo puta od Mrčajevaca kad se skrene prema Kniću. Gledam onu prirodu, jezero, šume,...sve onako ozelenelo i razmišjam o ovom mom putovanju. Da li sam se uželeo ili je nešto drugo u pitanju, ali sam ubeđen da je ovo najlepši predeo koji sam video za ovih dvanaest dana. Gde sam ja čoveče išao a ovo mi je ispred nosa i video sam ga hiljadu puta. Nemam pojma možda neki subjektivan osećaj, ali držalo me to dosta. Kući naravno doček ko Jovanču što su dočekali sa puta oko sveta haha... Pola komšiluka izašlo. Lep osećaj ponovo biti kući. Naravno već posle par dana sam počeo da maštam o sledećem putovanju. Hvala svima Vama koji ste pratili ovaj moj putopis. Pisao sam onako kako znam i kako se sećam. Nisam neki iskusan vozač pa sam verovatno dao pola nebitnih informacija a preskočio nešto bitno. U svakom slučaju, koga god nešto zanima u vezi ovog putovanja, rado ću odgovoriti. Trudio sam se da opišem svoj doživljaj putovanja i da opišem neka svoja unutrašnja stanja za koja mi je delovalo da vam mogu biti zanimljiva. Nadam se da će brzo proći ovo stanje pa da ponovo možemo da zujimo na našim ljubimcima a da ne gledamo na sat. Da se javljamo se jedan drugom i naravno da popijemo koje pivce kad se sretnemo. Hvala!
  11. Kafić je u Zagrebu. Pub na kraju svijeta.. A ti dobaci do Smedereva, lako ćemo za kafić
  12. Ne znam tačno imena mesta. Plaže koje sam ja obišao su od Marina di Pisticci do Porto argonauti. Ali kad sam pričao sa ovim ljudima iz Kotora, oni kažu da su takve plaže na celom tom potezu do Taranta i posle od Taranta prema vhu štikle.
  13. Dan na tri mora (Jedanaest dan, Subota 25.05.) Scalea – Sapri – Lagonegro – Policoro – Taranto – Bari (Bari – Dubrovnik) Čoveče šta to lupa?! Još sam u krevetu i čujem kako mi neko lupa na vrata. Istrčavam onako bunovan. Moji novi oprijatelji. Smeju se, crkoše od smeha Bude me da se ne uspavam za put. Već je 8 sati. Ostali su sinoć ko zna koliko posle mene a ustaju pre mene i još su odmorni nasmejani. Šta je sa ovim ljudima hahah... Lagani doručak uz vrlo malo priče, pa izlazimo na terasu na kafu. E sad kreće veselo. Rastanak, razmena kontakata, priča, objašnjavanja. Rastajemo se kao najrođeniji a znamo se tek jedan dan. Kako su ljudi svud isti kad ih povezuju pasije. Ne govorimo isti jezik, nismo iste vere, i kulturološki smo potpuni stranci ali zato imamo tu veliku ljubav prema motorima i putovanju koja nas vezuje. Savetuju me oko puta. Ne dopada im se što ću sutra ići od Dubrovnika do kuće u jednom danu. Misle da sam umoran i da to nije pametno. Ja im objašnjavam da sam super spavao na trajektu, nema razloga da i sad ne bude tako. Inače smo jedini gosti u hotelu. Ovo je mali hotel i radi samo u sezoni ali je super. Setim se i pozovem menadžera hotela da nam prevodi, jer ovako ima da traje ceo dan. Posle dva dana priče sa ovim Sicilijancima koji ne znaju reč engleskog ovaj lik mi je bio kao da sam sreo nekog svog iz Smedereva a da ne pričam kakav je moj engleski. Inače oni iako voze ceo svoj život, nikad nisu išli motorima van Italije. Upalila ih je moja priča i obećali su mi da sledeće godine dolaze u Srbiju. Naravno ja sam mislio da je to samo pod naletom emocija, međutim u Januaru mi se javiše da planiraju putovanje i da im pomognem oko izbora destinacija koje treba da vide. Na žalost desi se ovo sranje pa verovatno ništa od toga. I dan danas se čujemo. Nekako se rastajemo i ja krećem po putanji koju sam izmenio uz njihove savete. Idem obalom do Saprija i tačno onim putem kojim sam prošao u trećem danu svog putovanja izađem na auto put, vozim 20-tak kilometara prema jugu i onda izađem sa auto puta pa kroz sredinu. Inače prolazim kroz dva nacionalna parka i pored tri mora. Probudio sam se pored Tirenskog mora, idem do Jonskog i predveče treba sa stignem u Bari na Jadransko more. Mnogo dobra fora. Ova Italija ima vrhunski geografski položaj. Al sam pametan hahah... Do Saprija pored mora, lep pejzaž, mala tursitčka mesta. Podseća me na Grčku. Prođem kroz sapri i izađem na već dobro poznatu raskrsnicu. Ovde sam se prelomio da ipak idem auto putem. Tih 20 km do auto puta sumi tad trajali kao godina. A sad? Kao minut. Predivan pejzaž. Put prolazi između planina. Uzput srećem gomile bajkera koji mi se javljaju (što je inače čudno za Italijane) idu u Scaleu. Sretnem neku ekipu 7-8 likova na harlijima ili tako nekim motorima. Sviraju smeju se mašu... valjda sam im bio simpatičan onako natovaren. Kako čovekovo raspoloženje deluje na njegov doživljaj okoline. Isti lep dan, isti put... a potpuno drugi doživljaj. Ovaj predeo mi sad potpuno drugačije izgleda. Čovek je čudna životinja. Dan je savršen, predeo lep, sunce sija a ja vozim sa osmehom od uva do uva. Stvarno mi je susret sa ludim matorcima bio jedan fenemonelan reset za celo ovo putovanje. Izlazim na auto put, vozim pravcem prema Cosenzi ali skrećem posle 17 km levo, kod mesta Pecorone, i idem prema Policoru. Trebam da izađem na Jonsko more. Tačno na mestu gde Italija nema ravne tabane, između štikle i prstiju haha... Od auto puta imam nekih 100km do tamo. Toliko uživam u predelima i vožnji da pauze nisam ni pravio. Stao jednom na 2 minuta. Put je regionalni običan ali dobro održavan (zvučim ko Alvirovići). Nema mnogo vozila što mi je malo čudno jer je subota. Neverovatno je kako sam u 2 sata vožnje prošao kroz nekoliko tipova predela. Prolazim pored dva neka jezera. Vozim preko brane pa nisam siguran da li su veštačka. Jezera imaju neku neverovatnu plavu boju koja izgleda kao da je neko sipao farbu. Nikad nisam video ovako nešto. Nema šanse da fotografijom uhvatim ove boje. Inače se danima nerviram što se nisam ozbiljnije pripremio za snimanje kamerom. Danak neiskustvu. Čvrsto sam odlučio da za sledeće putovanje sredim držače tako da mogu u trenutku da uključim kameru. Brzo mi prolazi sve ovo. Za malo više od dva sata izlazim na Jonsko more. Kakav doživljaj. Nekako mi sve skroz drugačije. Auto put, sunce i mirisi. Ova dva mora nikako nisu ista. Ovo nije klasičan auto put. Ima dve trake bez zaustavne i nema naplate. Mislim da se vodi kao običan magistralni put. Put vodi prema Tarantu i sve vreme su pored puta neka naselja. Rešio sam da ovde negde izađem na plažu. Idem da pravim dužu pauzu i malo gledam u more, ionako imam super prolazno vreme. Ne idem u Materu i Altamuru (moram nešto da ostavim za sledeći put) hoću samo da se što duže vozim i da poslepodne dobro upoznam Bari. Video sam ga po tmurnom vremenu i jako mi se dopao, mogu zamisliti kako je lep po ovakvom danu. Vozeći ovako auto putem ne mogu da procenim gde ima neko zanimljivo mesto, moram da idem na sreću. Skrećem kod neke table za jaht klub. Računam ako ima jaht klub sigurno je lepo. Vozim prema jaht klubu i prolazim kroz predeo koji mnogo više odgovara našoj Vojvodini nego primorju. Njive, pšenica, kukuruz, voćnaci, veliki traktori na putu... da nije ovih predivnih mirisa mora tačno bi zaboravo gde sam. Mimoiđem se sa ogromnim trktorom koji vuče dve prikolice i pravo pred jaht klub. Čoveče ovo sam vidoe samo na filmovima. Ulazim samo do spoljnog parkinga. Ceo klub je ograđen zidom od oko 2m. Kroz rampu samo nazirem kako je unutra. Nema šanse da se uđe. Ozbiljno neko obezbeđenje. Unutra vidim, parking za glisere jahte... bubgalove i neki kao mali hotel sa restoranom. Ja reko idem na ručak. Ne može, klub je samo za članove. Pa lepo. Znači tako to izgleda. Ajmo dalje. Seljače goljo, ti si samo prah..... Izađem sa parkinga i skrenem suprotno od autoputa. Kroz šumu nekim putem bez asfalta i pravo na plažu. Kakva lepota. Ovo su najlepše plaže koje sam video u Italiji. Ogromne su, more predivne boje, kafići i bungalovi od drveta. Baš baš lepo. Na žalost, još ništa ne radi. Nije sezona. Rešim da ne tražim kafić nego da probam da se vozim obalom i što više vidim. O ovim plažama sam posle pričao sa likom iz Kotora. Nismo imali pojma da italijani imaju ovako nešto lepo. Posle obilaska ovih plaža vratim se na auto put i nastavim prema Tarantu ali skrenem malo ranije za Bari. Od Taranta do Barija postoje dva puta. Jedan je auto put a drugi neki lokalni. Naravno ja se odlučim za lokalni. Imam vremena hoću malo da razgledam. To mi je nekako izgedalo kao u filmu Gladijator, kuća koju je Rasel Krou imao u Španiji. Ukapiram da nisam pravio pauzu od jutros. Skrenem na neku bezveze pumpu pojedem sendvič i popijem kafu pa idem dalje. Bari se nazire u daljini. Iako davno ne navijam za ove klubove, moram se složiti da je Crvena Zvezda uradila nešto što verovatno više niko sa balkana neće. Mnogo smo se radovali tad. Idem na stadion Sveti Nikola. Ulazim u grad, pa se vraćam nazad na auto put koji ide oko Barija. Brzo sam skpirao skretanje za stadion. Ionako se vidi sa 5 km. Prilazim mu ovako i razmišljam o navijačima koji su došli na tu legendarnu utamicu. Sigurno su dolazili peške iz grada. Stadion ovako ukopan u kukuruzna polja, izgleda kao neki svemirski brod koji je tu sleteo. Mogu da zamislim njihova osećanja. Idem da uradim par forki. Nekim drugarima sam obećao a neke jednostavno malo da nerviram. Stadion ima super prilaze i svud oko njega su parkinzi. Sve je dobro obeleženo i lako za snalaženje. Malo vozim okolo ali nikako da ukapiram gde je glavni ulaz. Vidim neki auto stoji i neke ljude tu, pa ajde da pitam. I dalje blenem u stadion i ništa ne kapiram. Prilazim autu od pozadi i tek malo bolje osmotrim scenu. U autu sedi lik a riba ispred auta igra. Skida li se, šta li. Pogledam okolo. Baš dobro kapiram. Dileri i kurve. Opet po gasu. Ako sam prekinuo čoveka, nadrljao sam Ako sam za one ispred Agrikolija dao gas, za, ove bi trebao da uključim mlazni pogon. Baš su gadne. Čisto ako me neko pita, da ne bude zabune Vidim glavni ulaz, ali mi je u suprotnoj traci a između je neki mali zeleni pojas. Ma ko sad da traži prilaz. Ostavim motor i odem pešaka. Nema nikog, ne radi stadion, nemaju ni muzej. Uradim par fotki, dok mi jedno oko prati motor da me neko ne orobi. Šteta za ovakav stadion. Bari igra neku valjda drugu, treću italijanski ligu. Sve je nekako propalo i oronulo. Idem prema gradu. Google maps sam pogledao samo jednom. Imam vremena i hoću da malo krstarim gradom. Da ga vidim iz ugla kako ja volim. Meni se ovaj grad tako dopao da to nije normalno. Nije tako moćan, veliki ili kul kao ostali koje sam video na putovanju, ali ima neki šmek koji mi se opasno dopada. I kad sam dolazio a i sad, nekako sam ga doživeo kao svoj. Nisam se osećao kao stranac. Nemam pojma zašto. Neki moj osećaj. Malo se vozio pa svratim u neki megamarket, da kupim par sitnica i klincima poklone. Pored obale odmah uz luku su neke plaže. Gomila ljudi se skupila. Mislim da su lokalci koji koriste slobodan dan. Porodice sa decom, studenti, penzioneri... Sportovi na plaži, paraglajderi, skuteri na vodi... Baš neka opuštena porodična atmosfera. Tu se parkiram i malo odmorim na suncu da napunim baterije. Bliži mi se vreme polaska a ja još nisam pošteno jeo od jutros. Provozam se do terminala da vidim gde je ulaz, da posle ne jurim, pa odem da potražim neki restoran. Dosta je, šta sam video video sam. Da lepo klopam na miru, malo se opustim i da polako ulazim na trajekt. Sedim i gledam grad, ljude... ostaće mi Bari baš u lepom sećanju. Idemo dalje. Na čekiranju karata me iznerviraju neki Italijani sa motorima. Ima ih ja mislim 20. Fluorescenti prluci sa štampom piutovanja. Neka bahatost, prelaze preko reda, zagrade mi motor. Loš utisak. Carina, pasoši karte brzinski kao i na dolasku. Opet miona ista ekipa spakuje motor. Spakovali su nam vozila kao sardine, ne možeš da priđeš svom vozilu dok ovaj pored tebe ne ode. Šta znam valjda oni znaju šta rade. Spakujem se u kabinu i odmah na palubu. Uhatiše neke kamiondžije da me dave. Ok likovi al stvarno nisam za to. Izvinite momci. Posle upoznam neki par iz Kotora. Sa GS-om obilazili južnu Italiju. Muž i žena,super likovi. Sa njima sam se družio i sutra. Tri mora, dosta je za danas. Idem na spavanje. Sutra je novi dan.
  14. Od 0 do 100 u emocijama (Deseti dan, Petak 24.05.) Milazzo – Mesina – Villa san giovanni – Cartolano – Scalea Svanuo je novi dan! Milazzo je predivan iz ovog ugla. More, sunce, sve nakako na mestu... ali... Ja nisam na mestu. Osećam se užasno. Kako je moguće? Odmorio sam se, dan je lep, imam još tri dana vožnje kroz prelepe krajeve...nemam pojma šta mi je. Doručak pakovanje, prolazak kroz Milazzo i pravo na auto put. Prolazim pored ove predivne plaže i ne mogu da verujem da moru nisam ni prišao. Bravo za mene. Već posle 15 minuta svraćam na neku pumpu. Da popijem još jednu kaficu i pokušam da se sredim. Čujem se sa Jelenom i decom, sav sam nikakav, što su i osetili. Nemam pojma ni koliko sam se zadržao na pumpi. Sedam na motor, pokušavam da ga isparkiram, guram nogama nazad i pravim prevelik ugao skretanja. Uz to nisam spustio u prvu nego mi je možda u trećoj. Motor štucne i pod onolikim uglom jednostavno izgubim kontrolu. Pokušam da ga zadržim al ne uspem i ispustim ga onako celog sa sve stvarima. Pade mi motor. Odmah neka dva lika pritrče i pomognu mi da ga podignemo. Pitaju me da li je sve u redu, treba li mi šta... Mogu misliti kako sam izgledao. Motoru srećom ništa. Malo se ogulio i pomerio retrovizor. Sednem na motor i razmišljam. Dal sam ja normalan? Šta sam se zdudao? Sve mi je potaman. Nalazim se na predivnom putovanju o kojem sam jako dugo maštao. Sve je kako treba. Šta meni fali. Kao da sam kliknuo na prekidač u glavi. Idem dalje. Brzo stižem do Messine i stajem u red za trajekt. Malo su veće gužve, valjda što je petak. Par minuta kasnije do mene staju četvorica lokalnih motorista. Nešto su nadrndani, raspravljaju se. Namršteni likovi. Ni ne gledaju me. Pomeramo se malo po malo ka trajektu odužilo se pa počinjemo konverzaciju. Objašnjavam im odakle sam i gde putujem a oni ne znaju reč engleskog. Uz to lik koji mi je tu nakako najglasniji nešto zbija šale na moj račun. Sporazumevamo se putem telefona i google prevoioca. On je kao u fazonu što bi ja učio engleski ti nauči Italijanski. Malo mu drsko odgovrim da nije faca da uči engleski, nego neka nauči srpski to bi bilo to poređenje. Baš me nešto iznervirao. Međutim njima se taj moj stav baš dopao. Nastavimo da pričamo kao da se ne znam koliko znamo. Uđemo na trajekt i oni kao, ajde idemo na kafu. Ostave jednog da nam čuva motore, sve stvari i jakne i opremu ostavimo dole na motorima. Oni su iz nekih sela u okolini Katanje. Zemljoradnici i zaluđeni za motore. Trojica od oko 55-60 godina i jedan mojih godina. Idu na moto skup u Scaleu. Kažu idu tamo svake godine i fenomenalno je. Malo su bili nervozni jer je jednom od njih pao motor na pumpi. Ne mogu da verujem. Ja im pričam gde idem. Kaže lik, pusti te gluposti to ti je dosadno, ajde sa nama da vidiš šta je zezanje. Sve se ovo dešava u 15 minuta koliko trajekt putuje. Kad izađemo ja trebam levo prema Reggio Calabria a oni desno. Silazim niz one stepenice, razišljam. Pa stvarno, zar mi nije dosta turustičkih obilazaka, idem da probam nešto novo. Reko momci, idem sa vama. Tooo majstore! Opšte oduševljenje. Sve ovo i sva konverzacija se odvija putem ruku, google prevodioca i nekih znakova koje smo tad izmislili hahaha... Promenio sam plan. Idem na moto skup u mesto za koje nisam čuo, sa likovima koje ne poznajem. Malo avanture. Na izlasku stajemo da oni sipaju gorivo. Objasne mi plan puta i generalno detaljnije mi objasne gde idemo. Strava. Voze normalnom brzinom, nema jurnjave, iživljavanja. Paze jedan na drugog usput. Ceo život su na motorima. Iskusna ekipa. Kratko smo vozili auto putem i skrećemo u mesto Cartolano. Ja se taman upalio, trebalo mi je ovo. Oni staju. Ručak. Vidim da restoran u koji smo došli dobro poznaju. Verovatno je na glasu. Sve lokalci, vrh klopa, uglavnom plodovi mora, i cene su vrlo pristojne. Baš smo zaseli. Dva sata smo sedeli. Račun posle dva jela, dezerta i ne znam koliko pića ispadne kao da smo u Srbiji. Baš nešto pristojno. Ipak nas je petorica. Ne dozvoljavaju da platim svoj deo. Ma to nema šanse. Ako idemo da se zezamo idemo zajedno. Čašćavaćemo se večeras, sad smo ravnopravni. Njih je moj stav oduševiio. Sve vreme pričam, Sicilijanci su toliko slični balkancima da to nije normalno. Zanimljivo šta sam video u ovom restoranu. Pun je lokalaca, a upaljen televizor. Ujednom trenutku se na tv-u pojavljuje papa. Cela kafana u glas psuje, negoduju, gestukulacija rukama.... U tom trenutku konobar stiže do nas, gunđa i psuje. Vidim da pored toga što su vernici, nikako nisu zadovoljni crkvom i nekim delima crkve. Nisam ulazio u suštinu. Samo mi je bilo zanimljivo. Od tog mesta pa do mesta Scalea ima nekih 100km i sve putem pored mora. Ko se seća mog trećeg dana, to je put kojim sam trebao da prođem. Mislio sam da je to put kroz planine pa sam izašao na auto put. Međutim od mesta Sapri gde sam ja skrenuo na auto put pa do Cartolana je sve predivan put pored mora, gde se prolazi kroz mala turistička mesta. Ovaj put mi je jednostavno bio suđen da prođem. Vozimo ne pretrano brzo i baš uživam. Ovakvim tempom sa ovako dobrom ekipom mogao bih hiljadama kilometara. Prilično smo se dobro zgotivili obzirom da se znamo tek par sati. Stajemo usput još na neku pumpu. Sad je već zezanje uzima maha. Odlična ekipa. Inače se svi bave zemljoradnjom. Toliko su ponosni na tu činjenicu da to nije normalno. Salvatore (stariji lik galamdžija) je iz nekog mesta na Siciliji koje je u svetu poznato po pomorandžama. Pokazuje mi slike kako mu je dobro rodilo. Drugi Salvatore mi pokazuje snimke kako je unuka od 9 godina naučio da vozi traktor. Kao da sam u šumadiji. Stižemo u Scaleu. Mesto je tipa Budva, samo malo mirnije i malo veće. Nekako ima više prostora. Prvo kilometrima samo mali porodični hoteli koji imaju svoje izlaze na plažu, onda centar sa velikim parkom i nekom tvrđavicom. Sipatično. Verujem da je ovde super za letovanje sa porodicom. Idemo pravo do centra gde se i održava skup. Malo prošetamo i idemo da nađemo smeštaj. Tu ja nisam imao nikakvu ulogu jer su oni išli u par hotela i pogađali se oko cene. Tražio sma da imam odvojenu sobu jer sam mislio da ustajem ranije. Sutra imam trajekt. Petak je kao i kod svih ovakvih manifestacija dan kad nema mnogo događanja. Uglavnom se ljudi skupljaju. Vidim da dolaze iz cele Italije. Imaju program da ti se zavrti u glavi, ali na žalost sutra je glavni dan. Organizacija je toliko dobra da imam osećaj da ovo radi turstička organizacija grada a ne neki moto klub. I generalno nema veze sa našim skupovima. Nekako mi liči na one američke skupove koje sam gledao na yotube. Firme predstavljaju svoja vozila, luna park, izložba nekih oldtajmera, kiosci sa hranom, garaže koje rade kastom motorcikle... I naravno glavni deo sutrašnjeg programa, akrobacije motorima, trke.... Ma fenomanalno sve. Nažalost ja većinu toga nisam mogao da vidim. Sutra imam trajekt a nalazim se na drugoj strani čizme. Idemo do hotela da se raspakujemo i sredimo i odmah nazad. Ulaz je 15e za sva tri dana. Dobijaš za to gomilu nekih gluposti, reklamnog materijala... Nisu dali da platim nego su se 10 minuta raspravljali sa organizatorima. Prvo zato što ostajem samo jedan dan a drugo zato što dolazim izdaleka. Uđemo, parkiramo motore i lagana šetnja. Mani je sve ovo jako zanimljivo. Sa kim god da sam pričao iznenađeni su odakle dolazim. Baš mi je žao što ne mogu i sutra da ostanem. Svačega zanimljivog ima da se vidi Ovi matori ludaci kad su videli krušku za udaranje, to je bio šou. Udaraju kao ludi. U tim godinama. Srećom nisam smeo da se zezam zvog povrede leđa, inače bi se verovatno izblamirao hahah... Štandovi za hranu su slični kao i kod nas na vašarima. Vrte se prasići, pljeskavice, kebab... cene premale za Italiju. Idemo na klopu i krećemo sa vrteškom. To jest sa okretanjem tura. Debelo smo zaginuli, oni se znaju sa gomilom ljudi... ali ja moram da budem sutra svež. U nekom trenutku povučem kočnicu i reko, ljudi dosta je za večeras. Ja i kočnica. Ne znam kad sam ovo poslednji put uradio u životu. Moram sutra da budem svež, koliko je to moguće. Idem na spavanje a oni ostaju još. Stvarno jedan predivan dan. Od totalane melanholije kojom mi je krenulo jutro preko pada motora, promene plana putovanja, do druženja sa ovim super matorcima. Vredelo je! Nastaviće se...
×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja