Jump to content

Moto Zajednica

GastroBiker

Članovi
  • Broj tema i poruka

    201
  • Pridružio se

  • Posetio poslednji put

Sve što je postavio član: GastroBiker

  1. idemo u Matmatu, do kuće Skajvoker Luka ali Meda ne bi bio Meda da nađe neku vukojebinu usput. Sa novog lepog asfaltnog puta smo sišli na kombinaciju pesak makadam, nekih dvadesetak kilometara, ajde voli dete, neka ga. Taman se vratili na put on bi nekom kozjom stazom do oaze, tu sam ga iskulirao na prvu. Šta ima da se klackamo sat do dina kada ih imamo na putu. Ovo je malo peska na putu, kada je po njihovim standardima puno peska na putu to je preskakanje mini dina. Bilo je i toga ali nam nije bilo do slikanja. Na sledećem skretanju za oazu je bio uporniji. Idemo do oaze, na raskrsnici znak 11km do oaze, na mapama je 14km a nakon 5 km puta stoji znak 34km do oaze. Sad se Meda premišlja, proradio glas razuma, ispada oko 70 km dodatnog puta što nam dolazak u bukirani smeštaj pomera u noć. E pa kad smo krenuli onda idemo u oazu pa kud puklo da puklo, nisam hteo da idem ali kad sam već skrenuo onda nema vraćanja na pravi put. U oazi nalećemo na Đuzepea, ne može čovek da pobegne od nas, seli da popijemo čaj, slikamo dine i paljba. Meda vadi telefon iz džepa, gleda poruku, na licu mu mešavina zabrinutosti i osmeha. Kaži dragička. posledni put sam taj izraz čuo od pokojne babe, naravno dok je bila živa. Polazak trajekta koji nam je zbog nemirnog mora bio odložen za jedan dan se zbog vremenskih uslova odlaže za još dva dana. Opaaa, dragička, šta jedan čaj, daj odmah dva. sad nemamo muku oko mesta koja moramo da propustimo. Medi malo frka, sad definitivno neće stići na posao, meni bi veća frka bila da sam stigao. Oaza k'o oaza, pesak, palme, izvor. Doduše ovde je temp vode 37,5 c prirodni džakuzi. Ostajemo u kampu. Tako sam se smrzao to veče u pustinji da mi je spavanje u Sibiru mala maca u poređenju sa ovim pustinjskim spavanjem.
  2. Ovde imaju izreku, za dobrom kamilom pesak se diže
  3. Spavaća pećina je dvadesetak metara desno od Bele građevine sa tornjem. ispod tvrđave.
  4. Usled kompletne sinoćne zbrke sa fantomskim smeštajem, recepcijom bez soba, prepucavanjem recepcionarke sa komšijama, cenjkanjem kao na pijaci umalo da zaboravim dogodovštinu koja mi je dodatno ulepšala boravak u pećini. Cenjkamo se, recepcionar tečno priča Francuski, engleski bože pomozi, uključuje se simpatična francuskinja i pomaže. Moje konsultacije sa Medom kad zapnu pregovori se svode na urlanje pošto je on dole na parkingu. Meda ima i glas i stas i dere se on sa parkinga; Ma može Macko uzimaj za te pare, gde sad dalje da tražimo. Okrećem se prema njima i kažem da drugar tvrdi da je to bezobrazno skupo i da moram da ga slušsm pa spuštam cenu, sad nije ni do cene, zabavno je. U jednom momentu recepcionar pita odakle smo, odgovaram Srbija. On uz širok osmeh aaaaa Srbija, moji drugovi dosta njih su u srbiji, hoće u evrpu, srpske žene mmmmm one sve i pokazuje rukom dobro poznati gest uz osmeh koji je sad već bezobrazan. Gledam debila kako se kliberi, najrađe bih ga strmeknuo dole ali se suzdržavam. On ne skida pokvaren osmeh sa lica. Prisetim se svih zen mudrosti i klipova o samokontroli koji su iskakalina YT i najsmirenijim glasom zamolim francuskinju da mu prevede da je lepo to što su se njegovi drugovi snašli u Srbiji ali ga najljubaznije molim da ni slučajno ali ni slučajno to ne pominje pred Medom, koji se lagano u Munze konza stilu penjao preko cele širine stepenica, jer se on,Meda, pre nedelju dana vratio sa ratišta u Ukrajini gde je bio 6 meseci u spec jedinicama na prvoj liniji a žena mu je u međuvremenu pobegla sa Tunižaninom pa mu je psihoterapeut preporučio da otputuje u tunis kako bi naučio da kontroliše bes. Te ako mu to pomene da će ovaj da sravni i brdo i sve nas. Koliko sam bio ubedljiv najbolje je pokazao žalosni uzdah francuskinje kad je čula priču a kada je prevela ovom nesrećniku od straha je zinuo i iskolačio oči i samo ponavljao no no no no plz dont tel. klasičan noplizov. Ne pomenuh, pošto do sada nije bilo bitno za priču, recepcionar nije klasičan berber, već je izrazito crne puti kao da je iz Čada, pa su beonjače i beli zubi još više došli do izražaja. Pojavljuje se Meda u military pantalonama namršten, bingo. recepcionar trći, nudi nam tri pećine, izbegava Medu u širokom luku, Meda sedi u kafeu ćita poruke, namršten, kako drugačije. oni se skupili u drugi kraj a ovaj ne progovara. morao sam da se povučem u pećinu da ne bih pukao od smeha. Meda u kafeu, van slike su šank i još jedan stočić, tu se smestilo njih 6-7. nudili su mu i večeru koja nije bila ugovorena. Da se recepcionar kojim slučajem ranije izlajao ovo bi bilo ubedljivo najjeftinije noćenje u Tunisu.
  5. Vetar je toliko jako duvao celu noć da je Meda u jednom momentu izašao da proveri da nije oborio motore. U pećini je toplo iako su vrata tu da spreče samo krupnije mačke da udju, sve ostalo prolazi. Mada kako može pećina sa dva medveda da bude hladna. Doručak južnjački ali Italijansko južnjački, slatko i za nijansu nedovoljno. Urme ni da priđu onim Medinim iz Trebinja. Ako se uzme u obzir da smo u sred pustinje, doručak je odličan. Meni za nijansu bolji jer sam maznuo Medi kuvano jaje dok je sa svih deset prstiju pričao sa Đuzepeom. Vetar i dalje poliva, Meda se premišlja da li je sigurno da krenemo, taman fga ubedim da nije strašno njemu vetar oduva zeku sa motora. Ne da meda zeku, jure se po strmini Nakon završene jutarnje fiskulture spremni smo za polazak. Idemo do Cheninija, tu se nalazi utvrđenje i čuvena džamija Sedam spavača na vrhu brda. Medi je dosta brda za danas, obilazim brzinski. Mora da se ostavi nešto i za sledeći put.
  6. Medina komunikacija je Limited edition, ovo limited se odnosi na uparivanje.
  7. Spavamo u pećini, tj sobe su izdubljene u steni, smeštaj je obnovljeni deo napuštenog berberskog naselja ispod utvrđenja, takođe napuštenog. pre nego što sam se popeo tih 90 stepenika do smeštaja dobio sam od Italijana punomoć da pregovaram oko cene smeštaja i u njegovo ime. Đuzepe, kamerman, skroz kul lik, radio je na ozbiljnim projektima, zaluđen fotografijim. On i Meda su ustali u pola 5 da snime izlazak sunca. Đuzepe je dobio svoju pećinu, nakon par minuta dolazi do Mede i stidljivo ga pita kako da zaključa "sobu" i da li smo mi dobili ključ? Pa gde si video da neko zaključava pećinu? Da će nam neko vreme biti dostojan saputnik Đuzepe je dokazao već u narednim minutima, uspeo je da napravi poplavu u pustinji, potočić koji se slivao niz stepenice nije dugo potrajao ali će ga zaposleni dugo pamtiti.
  8. Sad smo već na jugu Tunisa, predeli sve lepši, otvara se mnogo opcija a vreme za sve nemamo. Teška srca izbacujemo ostrvo Đerba sa liste. Bukiramo smeštaj u berberskom selu Duiret, plan je da prvo svratimo u Tatoine na čaj. Na severu Tunisa skoro sve pumpe primaju kartice, neke samo noću ali to je posebna priča. Na jugu je nemoguća misija naći bilo kakav objekat koji prima kartice. Pumpi ima sasvim dovoljno a uličnih prodavaca goriva ima više nego kod nas devedesetih. U Susu je kao prva stavka bilo zateftereno da kupimo internet karticu, Meda je to jutro ustao na levu nogu, nije zbog mog hrkanja keve mi, i pošto se internet kartica nije pojavila na recepciji sa natpisom: uzmi me, Meda je odlučio da je prava avantura da istražujemo pustinju bez interneta, net je za čke. Ne bunim se, imaću o čemu da pišem. Interneta bez ulazimo u Tatoine. Od deset pumpi 11 njih ne prima kartice. Banka nam zatvorena ispred nosa, sa njihovim dinarima smo malo kratki pa nastavljamo bez tankanja. Koliko nam se svidelo mesto govori to da nismo ni pomislili da svratimo na čaj. Od Tatuina za nas počinje prava kamena pustinja, predeli su neverovatni, sunce koje zalazi pojačava utisak. Duiret Azul je staro napušteno berbersko selo ispod polurazrušene tvrđave na brdu. U momentu dok mu prilazimo i fotkamo ga nismo sigurni da li nam je to odredište, u pustinji smo, nigde znaka. Stižemo na parking, vidimo piše recepcija. Dobar dan, mi smo bukirali smeštaj. Gospođa me obaveštava da oni ne izdaju sobe. Iznad pulta piše recepcija ali i na tarabi svašta piše pa neću baš da teram mak na konac. Pitam zna li gde je bukirani smeštaj, kaže da to ne postoji. Za pultom nakačen na punjač je mučeni Italijan koji isto pokušava da nađe naš fantomski smeštaj. Izlazim na parking, Meda je osmotrio okolinu i jedini raspoloživi smeštaj je na brdu iznad nas. Nekih 60 stepenika ali nije to naš smeštaj. sunce zalazi, ponestaju opcije. Meda pored fantastičnih jezičkih sposobnosti ima i zavidne fizičke sposobnosti, nastavnik je fizičkog a i živi u sklopu teretane te je logično bilo da on čas posla istrči tih 70 stepenika i na tečnom francuskom uzme sobu. Meda neće ni da čuje, odbija svaku saradnju i predlog. Šta ću popnem se tih 80 stepenika, počnem da se cenjkam sa recepcionarom. On ne popušta, blefiram i krećem nazad prema stepenicama, ubeđujući ga da mu danas više niko neće doći i da gubi čiste pare. Dok se lagano gegam prema stepenicama razmišljam naglas, šta ja to radim? zbog par evra razlike ćemo mlatiti po mraku u pustinji. Na sreću blef je upalio. Postala je praksa na ovom putovanju da svaki put kada upadnemo u situaciju za koju smo uvereni da nam pravi ozbiljan problem jer nam kvari planove, da je ta situacija ustvari samo uvod u nešto još bolje od naših propalih planova. ovo je fotka sa parkinga, pogled na put kojim smo došli. napušteni deo sela, na prilazu parkingu. mislim da slike sve govore.
  9. Sad čitam Medin osvrt na događaj sa kamilom, podsetio me je na najbitniji deo priče. U jednoj rečenici je prilično precizno opisao svoj karatkter. Citiram: " NBA berber sada pokušava da unovci svoju malu prevaru. Koristi prvo svoje gabarite i ozbiljan pogled, zastrasivanje mu nikako ne prolazi (odrastao u Zemunu 90”) nisam ta fela da to moze tako, da je krenuo taktikom milog pogleda i lepih reci to bi mu mozda i proslo. Uvek sam asertivan i daleko od agresije, pogotovo na dalekim destinacijama. Ali ovoga puta je moralo malo drugacije, ne neces dobiti 10e za jedno polukruzno okretanje na kamili pa makar se jahali ovde." i stvarno je bilo tako, vidi se i na fotkama. Ozbiljni pogledi tvrd stav, Meda na ivici samokontrole, Berber se povlači, prihvata Medino objašnjenje da nije ok, uzima ponuđeno. Meda ljut seda za sto da popije čaj, Berber pokunjen seda pored gazde lokala, dva stola od nas. Meda još u afektu prepričava detalje rasprave, sad mu ne bi dao ni tih 7 dinara. Fenomenalan čaj ga smiruje. A Berber? Berber je izgleda studirao psihologiju, sedi u bašti pokunjen, tužni pogled u vrhove cipela. Ne reaguje na dobacivanje kolega. Čovek se smanjio u onoj stolici. Meda, koji je minut pre hteo da ga bije, ganut, me pita da mu rasitnim dinare da da još malo Berberu, žao mu čoveka. Na kraju su se rukovali, svi zadovoljni a Meda je definitivno popravio imidž Srbije u El Jemu.
  10. Da sam se kojim slučajem u El Jemu zatekao sa Batom, mojim sapatnikom sa putavanja preko Pamira u Mongoliju. Bato ne bi časio ni časa, sam bi zajahao kamilu i nastavio put kamilom umesto motorom. Neverovatno koliko je čovek fasciniran kamilama. kad god vidi kamile stane pored puta da ih posmatra i da ih slika. A kamila u pustinji k'o krava na Pešteru. Tako da je za Bata spreman jedan poklončić. Neću napisati čime je inspirisan poklon, samo ću reći da počinje sa Ka a završava se sa mila.
  11. Sedamo da popijemo čaj i uživamo na suncu i u pogledu na Amfitatar kada se odjednom pojavljuje Berber sa kamilom, ne znaš ko je veći. Kaže slikanje sa kamilom ispred amfiteatra samo 7 dinara (koji cent više od 2 evra), sreća moja pa ga ništa ne razumem, nastavljam da uživam u čaju, on spreman da odustane u poslednjem trenutku je spazio Medinu slabost u oku. Meda se nećka, konta šta je dva evra? ništa a slika je uspomena za ceo život. Pa Žika slika više naplati za sliku na svadbi u stepojevcu a nema ni kamilu ni Amfiteatar. Odlazi meda sa Berberom da ispozira sa kamilom, gazda kafane i ja se pogledamo, iz pogleda je jasno da obojica znamo šta slledi, nameštam se, spremam telefon. Nema kokica jbg. Meda pozira sa kamilom, drži je za uzdu, Berber ga postavlja da sedne na kamilu da ga slika tako. Kako je Meda seo na kamilu tako je Berber naterao kamilu da ustane i prošetao ih je u krug, nekih 20 metara. nakon obrnutog kruga je kamila krenula da legne što je iznenadilo Medu i ne znam kako je uspeo da je ne nabode glavom. I sad počinje predstava, glavni glumci berber i Meda, kamila je svoje odradila i otišla na zasluženi odmor. Meda daje berberu 7 dinara. Ovaj traži 50 dinara. Meda mu kaže: Rekao si 7 7 je bilo za slikanje a ti si je jahao , to je 30 dinara Pa kako onda tražiš 50, kad je jahanje 30? Pa 50 je zato što mi zamalo nisi slomio kamilu, gledaj koliki si. Meda mu odgovaraČ Šta koliki sam? gledaj sebe, veći si od mene. Da ali ja ne jašem svoju kamilu. Nekako su ispeglali situaciju i berber mrtav ladan prilazi meni i pita me hoću li da se slikam sa kamilom? Beži od mene nesrećo, ja ako ti sednem na to kljuse stvarno ću je slomiti pa džabe ti posle i 100 dinara. iako sam mu ovo saopštio na srpskom shvatio je poentu, pitao je odakle smo, da utefteri od kojih se neće leba najesti.
  12. Sus, hotel Soussana, dobrodržeća starina okružena novim staklenim Hotelima. Noćenje sa doručkom, sasvim dobrim doručkom, obezbeđenim parkingom za motore koje su smestili iza recepcije da im budu na oku. uz dve boce vode za dobrodošlicu sve ukupno 27 evra. a to nam je bio jedan od skupljih smeštaja. Dan, jbmlg aj da sad ne tražim, neka bude dan drugi u Tunisu Chebiku smo obišli a da nismo planirali, Oaze nismo a planirali smo, pomeramo oaze za povratak a mi meračimo Tatoine. Ovde ionako kao da smo na drugoj planeti. Proveravamo mape još jednom dva tri puta. Ležećim policajcima danas dajemo slobodno, idemo na autoput da malo odmorimo amortizere. Svraćamo u El Jem, da posetimo Rimski amfiteatar, treći po veličini na svetu a kažu da je najočuvaniji. na navigaciji ne možemo da ga lociramo, uzdamo se u turističku organizaciju Tunisa da je postavila znakove. isključenje za El jem, ulazimo u grad, naravno nigde znaka za amfiteatar. Ovo ne ide na dušu Turističke organizacije, nema potrebe za znakovima, Amfiteatar je znak, štrči iznad grada i vidi se sa svih strana, ustvari nije Amfiteatar u El Jemu već je el jem oko Amfiteatra.
  13. Jel provaljujete Tunižanina u pozadini? Zbog mede će da zamrzi sve evropljane ako kojim slučajem oćelavi.
  14. Umalo da zaboravim, prolazeći tako kroz sela ulećemo u oblak dima koji nas je momentalno naterao da stanemo i parkiramo se pored puta. vraćamo se nazad nekih dvadesetak metara peške i gledamo jadne mrtve životinje pored puta. Dok mi gledamo životinje, gomila lokalaca gleda u nas. Jedan nam prilazi i pita nas šta hoćemo. Gledamo ga par sekundi i onda mu odgovaramo da nam donese isto što jedu lokalci sto pored nas. Jagnjeća rebra na žaru, kobaje i mušala salata od sitno seckane paprike, paradajza, luka i još ponečeg isto ispečene tog momenta. I neki čudni napitak. Posle ove preukusne road kill klope nam više nije bilo toliko bitno što Chebika oaze nisu u Chebiki.
  15. Kako vreme odmiče sve smo bliži Chebiki a od pustinje ni P. Nije baš da sam lud za pustinjom ali ne mogu da zamislim oazu bez pustinje okolo. Izgleda da i Medu iste misli more, staje ispred nekih tezgi, postupa po onoj narodnoj, kartu čitaj, beduina pitaj. Od svih tezgi u tom nizu mi baš stali ispred prodavnice slatkiša, nismo stigli ni da siđemo sa motora a dečak koji radi u prodavnici prilazi noseći tacnu sa kolačima i uz širok osmeh nas nudi kolačima. Skupila se ekipa, svi žele da nam pomognu, tu na scenu stupaju fantastične Medine jezičke sposobnosti, uzimam tacnu sa kolačima i sklanjam se malo u stranu da Medi dam prostora da se raspriča. Nakon par minuta situacija je sledeća. Na dobrom smo putu za Chebiku samo pravo prva raskrsnica levo i tu smo. Sad dolazi ono ali. Ali Chebika oaze nisu u Chebiki već nekih 300 km južno i pošto je već kasno popodne ne preporučuju nam da vozimo noću a nisu ni oduševljeni idejom da noćimo u nekom od mesta uz put. daju nam svoje brojeve telefona da nazovemo ako nam nešto bude trebalo i da se javimo da smo dobro stigli. Daju nam sve potrebne informacije i ispraćaju nas. Ovo nije usamljen primer gostoljubivosti Tunižana. Ulazimo u Chebiku, tražimo internet kafe, sedamo u lokal koji najbliže mogu da opišem kao da sam seo ispred seoske prodavnice. Imaju wi fi, šifra fabrička kao u 90% lokala, kad je ubodeš iz prve častiš. Na espresso i ne pomišljamo, poručujemo čaj. Čaj je bio toliko dobar da smo poručili još dva, konobar je ljubazan, potvrđuje da bi bilo bolje da spavamo negde uz more, Dilemu sus ili Monastir razrešava konobar koji je na pomen Susa coknuo kao italijan kad vidi doobru vespu. Bukiramo smeštaj u Susu, poučeni jučerašnjim kruženjem po Medini upoređujemo Google mape sa navigacijom. nije strašno, fula samo jedan blok. Tražimo na Medinoj navigaciji najbližu tačku stvarnoj lokaciji hotela. Najbliža tačka apoteka, ajde idemo, taman nešto, ne daj bože, da popijemo. Stižemo u Sus, zagazili u Mediteran sa Afričke strane i konačno smo shvatili da ipak treba malo da se pozabavimo kartama i da izaberemo lokacije pošto definitivno nemamo vremena da obiđemo sve što želimo.
  16. Rano jutro oko 11h, Nedelja Tražimo kiosk sa internet karticom, ne rade nedeljom. Nema veze, lagana šetnja Bazarom, mada smo ga veče pre obišli motorima, nema neke velike razlike. Pakovanje i idemo u Chebika oaze. Meda pita šta da kuca u navigaciju? Pa Chebika oaze, rekoh ti On traži i kaže ima mesto Chebika, tu su verovatno oaze Koliko sam video to je na jugu i blizu je Alžira meda gleda mapu i kaže ovo nije blizu Alžira i pokazuje mi mapu uz pitenje jel to, to? Pogledam mapu, vidim piše Chebika, druge nema na mapi, trebalo bi da je to. Krećemo lagano, još par krugova oko hotela, čisto da navi ispuni kvotu od sinoć. Kažu da nedelja u tunisu nije pazarni dan, ne smem ni da pomislim kako je pazarnim danom kad smo se u nedelju na prvih 50 perđenih kilometara vozili kroz pijacu bar 20 km. Magistralni put i na sred magistrale pijaca, malo pored tezgi, malo sa pešacima koji su imali razumevanja i sklanjali se da nam naprave mesta, vozači kola koji su inače nenormalni i voze neopterećeni pravilima i logikom za divno čudo su na tour de pijac pravili mesta gde god su mogli da se provučemo. Ležeći policajci su ležeći sumo policajci, zdravo debeli i kad te bace ne znaš na koju stranu letiš ajde što su takvi nego ih ima hiljadu. Pre svakog pešačkog prelaya dva i posle svakog dva komada, na ulazu u mesto po 4 kom na izlazu isto plus na svako malo još po neki. Da je stvarno u pitanju poboljšanje bezbednosti saobraćaja pa da razumem ali za sve vreme vožnje kroz Tunis samo je jedna žena sa detetom prešla ulicu na pešačkom i toliko me je iznenadila da sam jedva ukočio da ih ne pokupim. Pešaci najviše vole da prelaze ulicu baš preko ležećeg policajca, tu je veća verovatnoća da se povrede od pada sa ležećeg nego da ih udari auto. Moja taktika je jednostavna, pratim Medu na tridesetak metara rastojanja i ne gledam put, gledam njega, kada on odskoči kao kauboj sa bika na rodeu imam taman dovoljno vremena da upijem ležećeg. Vremenom taj postupak postaje automatski. Palme i zelenilo ustupaju mesto maslinama, sve je više peska ali ni blizu pustinje.
  17. Postoji neko nepisano pravilo da granični prelaz i procedura prilikom prelaska granice dosta govori o državi i stanju u istoj. Pošto smo do sada prelazili mnoge "tvrde" granice susret sa Tuniskim carinicima nije ostavio loš utisak, ovi u kućicama su bili cool, majfrendovi su posebna priča. Gde smo došli shvatamo par minuta kasnije, stajemo na pumpu, pitamo može kartica? Ma može sve, samo sipaj. Ceh 58,6 dinara, njihovih naravno. Dajem karticu a lik me pita da zaokružim na 59? kontam ne radi mu zarezna aparatu, zaokružuj prijatelju samo da što pre odem do hotela i legnem. Medin ceh oko 46 dinara a majfrend mu zaokružuje na 50, isto na karticu. Ako ništa drugo uredno je pitao. Razlika u zaokruživanju će ostati ista tokom čitavog boravka u Tunisu, Meda ima dobro srce i majfrendovi ga namirišu na kilometar, mene startuju ali brzo skontaju da ne pričamo isti jezik. Čak se dešavalo da zeznem majfrenda a on ode kod Mede da se žali i traži da mu on da ono što majfrend misli da mu ja dođem. već je neko primetio da je do sada Meda bio glas razuma i okosnica ove avanturice. Zahvaljujući mojoj osobini da sve radim u poslednji čas nazvao sam Markonea nekih sat i po pred polazak da mi ubaci mapu Tunisa u Garmina. Markone mi je odgovorio da nije trenutno u gradu i da neće stići u tom roku da mi izađe u susret. Stvarno velika neodgovornost sa njegove strane. Tako da ulogu navigatora preuzima Meda, koji ima neki telefon sa mapama koje su još francuski osvajači uctravali dok su na kamilama osvajali pustinju. Onog momenta kad se Meda konektovao na navi glas razuma se ugasio, navigacija toliko odvlači pažnju da se percepcija menja. Još ako su mape malo out date eto ringišpila u najavi. u Italiji je bilo lako, malo jedan blene u navi malo drugi, ovde je sva muka pala na njega. Da ne grešim dušu do Medine nas je dovela navi čas posla a onda smo se vrteli oko hotela jedno 15 minuta dok nismo likovima umalo uleteli u dvorište. Ujutru smo provalili da nas je navigacija provela kroz Bazar koji je turistička atrakcija, verovatno smo prvi koji su obišli potpuno prazan Bazar i to motorima.
  18. biciklista je Nemac, zove se Kai, proputovao je Evropu biciklom.
  19. Sreća da smo davno diplomirali i da indekse krijemo zbog proseka.
  20. Što se trajekta tiče potpuno druga priča od evropskih destinacija. Gužva je velika, iako je dnevni trajekt odmah se postavljaju čaršavi na svako raspoloživo mesto da se zauzme mesto za spavanje. Upotreba WCa je normalna u prvih sat vremena nakon toga predstavlja pravu avanturu. Smeštamo se u bar i kao većina Tunižana vadimo hranu na sto, tačnije Meda vadi hranu na sto i kreće krkanjac. Od ostalih putnika se razlikujemo samo u dva detalja, u moto opremi smo i prsti su nam masni. Meda vadi urme, brate jesi li ti tačan? Nosiš urme u afriku. O kako sam pogrešio, sanjao sam te njegove urme u Sahari. Pridružuje se ekipa koju smo upoznali na pristaništu pojačana sa dva nova živopisna člana.Putovanje prolazi glatko uz mali rizik za zdravlje prilikom izlaska na palubu radi fotografisanja. Ekipa, meda kaže kamiondžija, koja se smestila pored izlaza iz bara se izula. Ko je služio vojsku seća se komande: Otrovi. Pošto u tunis stižemo dobrano posle ponoći bukirali smo smeštaj u Medini, naravno to radimo na brodu dok još imamo italijansku mrežu i medin roming. Najglasniji smo na brodu, poučeni iskustvom ne izlazimo odmah iz bara nakon pristajanja već čekamo da se gužva raziđe, tako umesto da pola sata stojimo nagurani na stepenicama sedimo u separeu. Ulazak u Tunis je specifičan, realno kao da granicu prolaziš posebno ti i posebno motor, malo šetanja levo desno uz nezaobilazne Majfrendove. Tu se pokazuje tačna ona konstatacija da imamo više sreće nego pameti. Prvi uslov za ulazak je da se ima povratna karta, rešeno, naravno da nismo to znali nego uzeli da bi imali vremenski okvir boravka u Tunisu. Sledeći uslov, rezervisan smeštaj. U Tunisu nemamo net, tek stigli, Medi ostala rezervacija u telefonu pošto je poslednja stranica koju je otvorio dok je imao net, rešeno. Dobijam pečat bez ikakvih problema i zagledanja, Meda dolazi na red i traže mu beli karton iz italiije, kakav bre crni beli karton čoveče ajde puštaj nas. carinik insistira na Italijanskom belom kartonu, meni je pasoš vraćen ne treba mi karton, imam dva izbora da lagano iscurim na sledeči punkt a da ostavim Medu da svojim sjajnim lingvističkim mogućnostima reši poroblem ili da ostanem da probam da mu pomognem pa da nas zajebem obojicu. Stvar spašava Marat, Italijan na GSu koji nailazi i koji uverava carinika da italijani nemaju nikakve bele kartone. Carinik uzima nazad moj pasoš, pomislih e jbg trebao sam uteknem, vadi telefon slika pasoše i pušta nas, sledeća stavka granični prelaz za motor, dobiješ papir da popuniš podatke o motoru, olovke naravno imaju majfrendovi koji su uniformisani iskaču iz mraka i preuzimaju popunjavanje očekujući neku naknadu, onda na poleđinu lupe neki pečat, da to izgleda zvanično. Nakon toga svi papiri idu kod carinskog službenika koji udara pećat sa podacima o motoru u pasoš i onda te šalje sa tim papirima na sledeći šalter gde ti izdaju potvrdu o privremenom uvozu, poučen iskustvom iz rusije čuvam potvrdu bolje nego pasoš. kada se potvrda dobije onda se vraća do predhodnog šaltera gde se ostavlja jedna kopija te potvrde pa pre izlaska se vraća i i onaj pečatirani papir uniformisanim majfrendovima i dobrodošli u Tunis.
  21. Pasoška kontrola, Meda koji je pametno promenio kolonu je sada sa druge strane kućice tako da iz svih uglova pokrivamo predstavu. Za razliku od prvog puta gde sam bio nervozan sad sam apsolutno smiren, smeškam se, čekam da se završi svađa dvojice policajaca. Prvi, simpatični bucko, hoće da me pusti da idem jer vidi ulaz od pre dva dana a i jasno mu je da nisam taj sa poternice. drugi, nervčik pokušava da mu uzme pasoš, dere se i mlatara rukama, taj bi verovatno da me hapsi. U jednom momentu ovaj drugi izleće besan, bucko je naslonio pečat na pasoš i skenira me pogledom, meni svejedno, pogleda u koleginicu i ona uz smešak klimnu glavom, škljocnu pečat i eto me na brodu za afriku tako da i ovaj putopis uskoro može da počne. Afriko eve nas.
  22. Da nije bilo te devojčice ostao bih žedan do pustinje.
  23. Trajekt stiže u Palermo tačno u minut. Dolazimo do šaltera da se čekiramo i baš ispred nas zatvaraju vrata, nema više prodaje karata. Meda nastupa sa njegovim italijanskim dodaje i mlataranje rukama, gestikulacija ne manjka. Radnik obezbeđenja je shvatio da mi imamo online kupljene karte i da nam treba samo bording karta. Svaka mu čast, ja Medu ništa nisam razumeo. Dolazimo do broda u vreme predviđeno za ukrcavanjesvi su tu i uredno čekaju, čekamo i mi. Na terasi gornje palube gomila ljudi, kad su se pre ukrcali? I tako posle dva sata čekanja počinje iskrcavanje, prvo pešaci, to su oni sa terase pa onda vozila. To traje još nekih par sati, Neki ne mogu da izdrže pa smo još morali da pomeramo motore da prođu kola hitne pomoći. vozila koja izlaze su klot i uglavnom prazna za razliku od vozila koja čekaju ukrcavanje. Pretovarena je blaga reč. U nekim vozilima sve vreme čekanja putnici ne izlaze napolje, kontam ako izađu neće moći da se vrate nazad. šerpe, lonci, veš mašine. Zanimljivo je da su svi apsolutno mirni, nema nervoze. navikli su na čekanje. Za divno čudo i kod nas nervoze bez. Pokušam da nagovorim Medu da skočimo do grada na arančine i da popijemo nešto jer imamo vremena na pretek. Meda odgovara: Šta ti fali ovde? Žedan sam, odgovaram. Meda se odgega do automata za vodu, čips, sokove i još koješta, da donese vodu. Vraća se nakon pola sata smeje se kao lud, pitam ga šta je bilo? odgovara ne bi mi verovao. Dolazi Tunižanin sa detetom i zahvaljuje se Medi. Možda Meda stvarno zna Italijanski. Polako se skupljaju avanturisti svih fela, Holanđanin koji putuje po svetu kombinujući sve vrste prevoza a došetao se u luku, ide peške u Tunis. Kal, nemac na biciklu i Marat Sicilijanac na GSu sa saputnicom, marat je stigao poslednji, trebalo je ispolirati motor i ispeglati odelo. Konačno počinje procedura ukrcavanja. Stižem među prvima na pasošku kontrolu, Meda koji je bio iza mene par metara kada je skontao šta sledi odmah se prebacio u drugu kolonu.
  24. Šta reći o Amalfi obali, lepo, zanimljivo, idealno za Vespicu i saputnicu pa lagano 30 na sat uz uživanje u pogledu i bez ikakve žurbe. Tamo niko nije normalan osim pešaka, kontam da ni oni nisu normalni već da su preplašeni. Ima i kod njih izuzetaka. Htedoh da napišem sreća što nije vikend a naknadnim uvidom u kalendar vidim da je bio petak trinaesti. Sreća što nije sezona i što Italijani ne slave dnevnu pravoslavnu novu godinu inače ne bi prošli to parče obale dva dana. Sa Medom se srećem u Amalfiju pa nastavljamo zajedno prema Napulju, komunikacije i dalje odbijaju da se upare. Na prilazu napulju smo morali da se uključimo na Autostradu da ne bi prespavali negde u predgrađu. Napolitanci voze kao ludaci ali sve lepo teče, malo sviraju, malo se deru, provlače se sa svih strana, na prvi pogled haos ali ispada da je to veoma uređen i brz haos. Prva pomisao kad mi neko spomene Napulj je pizza. Zveram na sve strane da ubodem nku piceriju. Meda je glas razuma insistira da prvo kupimo karte za trajekt. U luci naravno gubimo dragoceno vreme koje smo mogli da iskoristimo na traženje picerije ali smo bar kupili karte uz uveravanje operatera da trajekt neće kasniti. Pošto je dosta toplo presvlačimo se na parkingu i gubimo još vremena za traženje picerije. Pitamo par lokalaca za preporuku, dobra napolitana u 10min peške? par njih nas upućuje na piceriju koja je tu, odmah posle semafora. kažu odlična pizza. Obišli smo sve semafore u okolini i na kraju se ispostavilo da je picerija odmah pored prvog, tj nama najbližeg semafora ali da taj dan ne radi zbog utakmice Napolija. Ajaoj razočarenja, morao sam da kupim pola tepsije njihove pite sa slatkim sirom da se malo smirim. u tom nervnom rastrojstvu potpuno sam zaboravio da potražim stanicu granične policije. Ukrcavamo se na trajekt, igraonica zaključana pa se odmah pružamo u separe, brundanje mašine me čas posla uspavalo mada ovi oko mene i nisu nešto spavali.
  25. Dok sedimo u bašti kafea u sunčanoj Materi i gledamo mapu, Salerno je baš blizu, dva sata vožnje. Vremenski uslovi idealni. Uživamo u vožnji, superstrada bez gužve, put se penje u brdo i postaje zanimljiviji. Kako su predeli lepši tako je temperatura niža, negde kod Potence pada na 4 stepena. Sunce sija ali je hladno kao u frižideru. Samo smo prošli pored salerna, šta ima da pitamo kakvo je more, vidimo i sami, mami nas Amalfi. Kako prilazimo mestu Vjetri sul mare počinju da se pojavljuju saobraćajni znaci sa oznakama Costiera Amalfitana, pola vremena pratim znake drugu polovinu trošim na traženje Mede u retrovizoru pošto na svakih par stotina metara staje da fotka. Mnogi Japanci bi mu pozavideli. Nakon izlaska iz jednog tunela vidim nema Mede, stanem sa strane da ga sacekam pošto je odvajanje za Amalfi u narednih 500 metara. eto i Mede izlazi iz tunela, uključujem se ispred njega i odmah nakon 200 metara se izlazi na nadvožnjak i sa nadvožnjaka je odvajanje za Amalfi, znak bode oči koliki je. Gledam u retrovizor, nema Mede, kombi iza nabio se tako da ne vidim ništa od njega, nema šanse da stanem na nadvožnjaku, usko je zablokiraću saobraćaj ali isto tako znam da nema šanse da Meda skonta znak, on kad pusti muziku i krene da klima glavom u ritmu jedva da i put vidi. Skrećem i parkiram motor tako da ga vidi, nema ga, silazim sa motora i krećem ka odvajanju jer ako ne bude video znak neće ni motor. Taman kad sam prišao odvajanju nailazi Meda iza kamiona i naravno kao u filmu kamion krene da skreće ka meni i zablokira Medi pogled, mada nije bilo potrebe, nije ni gledao. Ode Meda pravo. Zovem ga ne javlja se, čekam ga jedno 20 minuta i zovem, ništa. Neće gospodin da prekida muziku. Kontam možda ima još neko kačenje na put i krećem lagano. Nakon 15 minuta ga ponovo zovem a on se javlja, seo na kafu i na kroasan. Da ne bi svašta rekli jedan drugom u romingu dogovaramo se da se nađemo u Amalfiju. Imam jednu fotku sa amalfi obale ali se uzdam u Medu da sva ona stajanja nisu bila uzaludna i da će da zablista sa selekcijom fotografija u nastavku ovog posta.
×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja