... Spaljen od sunca i već pomalo nagluh od turiranja Manxova i starih Bavaraca, odlučujem da je dosta klasike za danas i da je vrijeme da uposlim svoju Talijanku ... izvlačim se iz pustare Pannoniaringa, ubacujem se na državnu cestu 84 i pravac Balaton. Cesta je uglavnom podnošljive kvalitete, pejzaži sa strane nisu baš nešto zanimljivi, osim Sumega neke civilizacije baš i nema, no srećom tih 60-tak km do Balatona brzo prođe. Ne kažem da je Balaton neka sreća i ultimativna destinacija, no kad sam već tu i ne žuri mi se doma ... idem lagano okolo clockwise smjerom. Prići samoj obali jezera - motorom, jeli - baš i nije svugdje jednostavno, a najčešće nije niti moguće. Ili je privatni posjed, ili je ograđeni kamp, ili već nađu neki način da zainteresiranog putnika drže podalje od vode. Ah ... skoro bih zaboravio spomenuti prugu ... željeznička pruga između ceste i jezera je - od Badacsonyja dalje na istok - glavna prepreka silaska motorom do obale. Ne kažem da apsolutno nije moguće, no nije baš da me oduševljava ideja da vrebam mjesto gdje bih se nekako prebacio preko pruge i barem na pet minuta odmorio uz obalu. Kakogod bilo, iskoristio sam priliku i u Badacsonyju zastao da se malo odmorim i potegnem mlaki izotonik iz bočice u gepeku. Plavo nebo, bijeli labudovi, zelena voda ... Iduće mjesto gdje sam se zaustavio tek je 35 km dalje na istok cestom broj 71 ... poluotok Tihany. Tek tamo sam skontao da je i lokalcima ovdje špica sezone i da je to razlog neugodne gužvetine i na cesti i uz cestu i svuda okolo. Svi Mađari kojima je bilo frka doći na Jadran došli su u Tihany ... odlično, meni paše. Na Tihany poluotoku nalazi se i mjesto Tihany ... e tek tu je cirkus. Gledam kako da se izvučem iz njega i spustim se na obalu, sve uz jaki miris lavande koji me prati već nekoliko zadnjih kilometara. Spuštam se na obalu - vrlo fina cesta - i radim drugu pauzu. Pada mi na pamet da bi ovdje trebalo navratiti ili u petom ili u devetom mjesecu ... možda bolje u devetom pa se usput i bućnuti u Balaton, neke plaže na ovom dijelu obale izgledaju sasvim pristojno. Najbolji nastavak puta iz Tihanyja bio bi malim trajektom prebaciti se na drugu stranu jezera i cestom broj 7 pravac Letenye i Horvátország ... no nekako mi je još rano i odoh ja skroz okolo Balatona ... Balatonalmádi, Balatonkenese, Balatonvilágos, Balaton ovo, Balaton ono ... dosadna ravnica i loša cesta do Nagykanizse i onda još malo i eto me doma. Sve skupa sitnih 720 km, no ukupan dojam sasvim OK. Idući puta kupujem vinjetu i vraćam se doma autobanom ...

... Sve je te večeri bilo lagano ... lagana šetnja Sarvarom uz obilazak dućana iz popularnog trgovačkog lanca (trebalo je spremiti zalihu vode i izotoničnih sokića), lagana večerica u Bricks Bistrou, dva lagana Sopronija (domaće pifce iz nedaleke pivovare), a bome se nakon svega i lagano zaspalo ... do sedam ujutro idući dan kada je vrijeme za doručak, a prisjećam se nešto da mi je prilikom registracije na recepciji simpatična recepcionerka spomenula da bi za doručak možda mogla biti manja gužva. Usput je spomenula i neku nogometnu ekipu koja se trenutno nalazi u hotelu ... možda je spomenula još poneki detalj ali je nekako nisam pozorno slušao. Bit će da sam procjenjivao bili joj više odgovarala uloga u rimejku klasika iz 80-tih "Backdoor to Hollywood" ili možda ipak nešto karakternije poput bezvremenskog "The Opening of Misty Beethoven" iz sredine 70-tih. Uglavnom ... ujutro sam malčice protegnuo noge Sarvarom i nepunih desetak minuta prije osam sati pojavio se na doručku. Taman sekundicu prije nego se oko "švedskog stola" počela grupirati ekipa nogometnog kluba Vasas SC iz Budapest, Hungary. O suncetižarano ... hoće li uzeti krišku lubenice, ili možda ipak malo zobenih pahuljica s niskokaloričnim jogurtom. Ili kriškicu sira i malu kiflicu s kimom ... ili ipak treba riskirati pa na tanjurić staviti tanki slajsić prešane šunke i malu marmeladicu od jagode. I dok po tanjurićima natežu taj tanki zalogajčić ili dva, ne ispuštaju telefone iz ruku ... kao da su srasle s njima. Jeli se lajkaju s frendačama s fejsa, ili postaju kriškicu lubenice na Instagram, ili tvitaju o malim putrekima na kiflici s kimom ... niti znadem niti me zanima. Bitno da se one zabavljaju ... ja ionako već razmišljam kako ću nakon doručka još malo skoknuti do Pannoniaringa, a zatim - oko podne recimo - nekim zaobilaznim putem doma. Jesam li možda zaboravio spomenuti da mi društvo za doručkom radi mlada ženska nogometna ekipa FC Vasas iz Budapest, Hungary? A na Pannoniaringu ne posustaju ... iako je blizu 40 celzijevaca, ekipa runda kao da ne postoji sutra. Sve na nekim starim motorićima ... ...

... Baza u Sarvaru bio mi je hotel Viktoria, nasumično odabran iz ponude putem popularne tražilice smještaja, no ispalo je da je hotel - više motelskog tipa - sasvim pristojan i na odličnoj lokaciji ... u samom centru Sarvara a malo povučen od glavne mještanske ceste. Ima svoje veliko dvorište koje se koristi kao parking, tako da je bukvalno moguće parkirati motorić ispred prozora ... što sam ja i napravio. Hotel je zapravo na malenom trgiću s fontanom koja se uvečer blesiće obasjana šarenim LEDicama ... i sa respektabilnim voznim parkom za rentanje. Bilo je tu i Ferrarija, nekoliko Jeepova, neka velika limuzina ... i nekoliko motorića. Bio sam u iskušenju da se malo provozam Dorsodurom, no zov obližnjeg bistroa (Bricks Bistro) ipak je bio jači. Zgodno je napomenuti da se po restoranima bez problema može plaćati Eurima. ...

... Civilizacija najbliža Pannoniaringu zove se Sarvar ... fini gradić, rekao bih banjskog tipa, ima sve šta treba nekome tko se tu odlučio zadržati dan ili dva. Palo mi je na pamet da u nekoj situaciji ne bi bilo loše zadržati se u Sarvaru i koji dan duže ... bazeni s toplom vodom, odlična hrana, poneki đir motorićem ... ...

... do susjedne i uglavnom prijateljske Mađarske Ne zato što je meni Mađarska nešto specijalno atraktivna, ni zato što je hrana dobra i jeftina, niti zato što su Mađarice na glasu kao odlične karakterne glumice ili nedajbože zbog mađarskih drumova koji su savršen poligon za testiranje svih parametara ogibljenja ... nego zato što je na Pannoniaringu bio nekakav event gdje se sredovječna gospoda uparadirana u kožne oblekice međusobno naganjavaju na sredovječnim motorićima. Ovakvima ili još sredovječnijima ... ...

Odlično ... stavljeno u favorites. Zahvaljujem.

... Riječ o ovom i riječ o onom i vrijeme je da se krene ... natrag, u bazu Omišku. Bilo je već prošlo četiri sata popodne i znali smo da vozimo u sunce, tako da je i tempo bio bitno laganiji i opušteniji nego u dolasku ... uz izuzetak nekoliko finih zasjenjenih dionica. Kupanjac taj dan nismo preskočili, šteta bi bilo ne iskoristiti situaciju kad na plaži više nema gotovo nikoga a more je idealne temperature. Dok smo čekali da se raščisti plaža opušteno smo raščistili pifce ili možda dva ... Večerom taj dan baš i nisam najzadovoljniji - tuna steak je bio presuh, a nekako i nisam najsigurniji da je baš "prava" tuna u pitanju. Izbor piva je također ispod svake kritike i taj me restoran više ne bude vidio. Restoran je od onih "turističkih" ... nisam se sjetio na vrijeme pitati lokalce kamo oni idu pojesti nešto pošteno. Sa suzom u oku prisjetio sam se tunjevine u restoranu u Tučepima prije dvije godine. Idući puta u Omiš dolazim pripremljen. Ako netko ima korisnu informaciju, feel free to share ... I nedjelja ujutro je vrijeme da se krene ... natrag, u bazu, ali sada u Zagrebačku. Ali ne prije poštenog kontinentalnog doručka i kafce/čajića u plažnom kafiću. Za divno čudo, ne sjećam se da je na ovom kafiću na plaži pisalo Beach Bar ... ili možda i jest, ali sam već oguglao na bič-bar natpise svud okolo. Za prvu etapu povratka doma bile su dvije opcije ... lijevo od mosta i uzbrdo po D70, uz periodički pogled na Cetinu; ili desno od mosta na onu lokalnu cestu koja vijuga uz Cetinu i tamo oko Zadvarja prištekava se na D1. Već sam prije odvozio i jednu i drugu tako da sam izbor prepustio kolegi, koji je - iz razloga potrošnje vremena - izabrao prvu opciju. OK ... i to je lijepa cesta s koje se dade baciti fini pogled, kao što smo i napravili s one krivine iza Gojsalićke. Po D1 smo se došlepali do Gornje Ploče, prebacili se na A1 i lagano (koliko se lagano dalo) do Karlovca. Od Karlovca do Raspjevanih Kokoški stigli smo superlokalnim putićima preko Pisarovine i Brezovice ... taman da nadoknadimo izgubljenu tekućinu i prokomentiramo ova tri dana i 1200 kilometara.