Hvala na lijepim komentarima MT je u prosjeku trošio negdje oko 5,5 litara i pravio je puno veću kilometražu na europskom gorivu u odnosu na naše, dok kod VFR-a ta razlika nije bila toliko izražena.

4. dan – 18.07.2017. godine Rano se budimo, oko 6.30h, te se brzinski spremamo i tiho izlazimo iz stana da ne probudimo cimere. S obzirom da nam je smještaj bio na 3. katu zgrade bez lifta, dva penjanja i spuštanja stvari do motora su nas dobro razbudila i taman kad smo bili spremni krenuti, katastrofa! Na Bosqetovom MT-u neće brava da se otključa! I u Munchenu smo imali sličan problem, ali od drugog puta sve je bilo ok, međutim ovdje je pravo zaštekalo i neće nikako. Već smo u goloj vodi i odmah nas prolaze crne misli, al na sreću šok i nevjerica nisu dugo trajali i nakon 4-5 minuta nekako brava popušta i otključava se. Iz Nurnberga izlazimo oko 7.20h i odmah se hvatamo puta, jer valja dobaciti do Amsterdama do kojeg ima nekih 650 km. Nakon nekih 100 km stajemo na seosku pumpu na pravi njemački slatki doručak, gdje se dogovaramo da je vrijeme da nađemo traženi poklon. Kava i par vrsta kroasana nas je dovoljno okrijepilo za nastavak puta i potrage za sinovim „Carsima“. Po google-u, u Frankfurtu ima neki super tržni centar s igračkama naziva Toys „R“ Us, pa nam nema druge nego put Franfurta. Do tamo idemo sve lokalnim cestama i napokon tražene igračke pronalazimo u istoimenom gradu. Malo smo se ispatili, što radi vrućine, što radi ulaska i izlazka iz velikog grada, al sinova sreća je i naša sreća. Onako što smo usput vidjeli, Frankfurt nas je baš dojmio, ali šteta što nismo imali vremena malo se više zadražati u tom gradu. Bit će prilike… Vozimo lokalnim cestama, ali nas na par mjesta navigacija pokušava preusmjeriti na autocestu. Autocesta je već svima poznato besplatna u Njemačkoj i to je fenomenalna stvar za one koji idu brzo od točke A do točke B, međutim mi i dalje jedno vrijeme nastavljamo lokalnim cestama i to nam je pričinilo baš veliko zadovoljstvo. Sva sela u Njemačkoj su tako uređena za ne povjerovat. Obično su to seoska domaćinstva i imanja, pored su strojevi, štale, ali nema prljavštine, da nešto stoji pogrešno parkirano ili da je istovareno na krivo, Bože sačuvaj. Sve je doslovno kao apoteka. Ceste nove, odlično označene, ali putokazima smo se razočarali. To nije baš kako treba. Recimo nekih 100 km od Munchena, on se niti na jednom putokazu ne spominje. Strašno! Bez navi bi bilo puuunooo teže i lokalnim cestama, a da ne pričamo o pronalasku adresa u velikim gradovima. Općenito smo došli do zaključka da se kroz Njemačku nevjerojatno puno obrađuje zemlja i uzgaja stoka. Teško je naići na predio sa neobrađenom zemljom i baš ima one stare „gdje seljak dobro živi, svima je dobro“. Ispred svake kuće su nova vozila, radni strojevi sa LED svjetlima, sve novo i pod špagu. Primjetišmo kako najviše ima kukuruza i pšenice, a na sjeveru samom primjećujemo dosta polja krumpira. Na jednom dijelu se uključujemo na autocestu i na jednoj od pumpi dok smo malo mezili i pijuckali prilazi nam Slobodan. Rodom iz Beograda, živi i radi dugo u Njemačkoj i također vozi bike. Upoznajemo se i kreće priča o svemu i svačemu. Kako ga upoznašmo s našim planom putovanja, predlaže nam da nigdje ne žurimo i da ne idemo odmah u Amsterdam, već kod njega u Dusseldorf, točnije Neuss, predgrađe navedenog grada. On je s autom i kreće prema kući, razmjenjujemo brojeve i odlučujemo da noćimo kod njega, a onda dolazak u Amsterdam prolongiramo za sutra. Tako da s ranijim polaskom, kilometražu od Neussa do Amsterdama nećemo niti osjetiti i opet će nam ostati sasvim dovoljno vremena za obilazak grada. Još samo trebamo pronaći neki smještaj u Amsterdamu, jer opcija s šatorom i kampom otpada s obzirom da najavljuju neko nevrijeme za sutra, al otom potom. Slobo je već otišao, a mi polako krećemo dalje, Pravimo pauzu nekih 120 km od Dusseldorfa i stajemo na odmorištu na extra gulaš i naravno hladnu pivu koju pijuckamo u dubokoj hladovini s pogledom na Autobahn. Veseli nas novo poznanstvo i bas pričamo kako se bikeri začas *nađu*. Navigacija nas skida s autoceste prema Dusseldorfu i uvodi u nesnosnu gužvu. Jedno 30 ak minuta smo se probijali između auta i nekih 1 km od Slobodanove kuće nema dalje! Neki radovi i svi putevi prema njegovoj kući zatvoreni. Sretnemo nekog njemca koji nam govori da nekoliko stotina metara vozimo šetnicom, pa se opet uključimo na gradsku cestu, al to odbijamo učiniti radi potencijalnih kazni. U opciji nam je bila i vožnja trotoarom, ali i to križamo s liste opcija, pa nam nema druge nego iskoristiti „džoker zovi“. Naravno zovemo Slobu i objašnjavamo mu situaciju, kad čovjek dolazi na skuteru vozeći trotoarom, najnormalnije i kaže nam da u ovakvim situacijama dvotočkaši mogu koristiti trotoar i polako bez ugrožavanja drugih zaobići radove i uključiti se u promet, pa tako i činimo. Ubrzo stižemo kod Slobe koji nas uvodi u svoj dom. Budući da ima odličnu terasu sa brodskim podom, odlučujemo prespavati u šatoru i taman malo *ušteliti* razapinjanje, jer je šator tek nedavno kupljen. Nakon što smo popili kavu i malo se raspremili idemo do kvarta na predobru grčku večericu, na izvorni gyros po obiteljskom receptu. A šta reći drugo, nego predobro! Slobodan je sa sobom poveo i svog sina Lakija, koji nas je pravo oduševio. Malo čudo od klinca... Družimo se uz koju hladnu i navečer lagano kući. E sad što se tiče pojma večeri, na sjeveru je to malo drugačije nego kod nas južnjaka. Naime, kako se ide prema sjeveru, noći su sve duže, odnosno jako kasno pada mrak, što nas je par puta poremetilo u vremenskoj koncepciji, jer mrak pada tek oko 22-22.30h. U ovom slučaju taj termin smo debelo probili i sad je crnilo i na sjeveru, pa još kratko ćakulamo kod Slobe u dvorištu i idemo u šator na spavanje. Sutra nas čeka nekih 230 km do Amsterdama, koje jednim dijelom namjeravamo odvoziti autocestom, a drugim dijelom lokalnim cestama da malo vidimo sela i lokalne ceste Nizozemske.

Meni je ovaj trenutak ostao u baš lijepom sjećanju. Nije kao uživo, al evo da bar djelić atmosfere prenesem

3. dan – 17.07.2017. godine Nakon kvalitetnog sna u odličnom, a povoljnom motelu (Leto Motel Munchen) budimo se i lagano, već standardno, idemo do extra marketa po doručak. Balahamo i guštamo u zaista odličnim sirevima i raznoraznim suhomesnatim proizvodima, samo nikako ne uspijevamo pronaći kiselo mlijeko. Vremenom odustajemo od traženja, ali Bosqe ubada kefir koji će nam kasnije, još bolje sjesti. Odjavljujemo se iz motela i pilamo u centar obići Minken, što bi rekli stari ljudi. Na samom polasku se već pravo nerviramo, jer je prometna infrastruktura u smislu određivanja dinamike prometa, blago rečeno, užas! Svako sekundu neki semafori koji traju cijelu vječnost, pa u full opremi na nekih 30C baš izbaci čovjeka iz takta. Sam prilazak centru ne ostavlja dojam onakvog grada kakav smo očekivali da će biti, u najmanju ruku možemo reći da nam je bio nekako otužan, ali kada se uđe u uži centar, slika se vrlo brzo mijenja, pa tako i naše mišljenje. Parkiramo pred jedan od *pivskih vrtova* i krećemo u obilazak bavarske prijestolnice. Osjeti se baš lijepa kemija i uža jezgra nam se strašno dopala. Prvo prolazimo kroz predobru tržnicu na kojoj ima svega, od sireva, suhog mesa, pa sve do voća i povrća. Kafane su već pune, a poseban ugođaj stvara i veliki broj cvjećara sa raznoraznim primjercima prelijepog cvijeća. Nakon upijanja onog prvog dojma, krećemo dalje i upadamo na prelijepi Marienplatz. Ovaj trg nas nije nimalo ostavio ravnodušnima, za razliku od većine europskih trgova, koji su manje-više slični. Neki manji, neki veći, ali to je otprilike sve tu negdje. Do sada su nam daleko najveći utisak ostavili trgovi u Krakowu i Sibiu, a ovaj bavarski po ambijentu i arhitekturi, možemo uvrstiti u top 3 trga do sada. Tijekom puta ćemo doći i do TOP 5! Cjelokupni doživljaj pojačava neka ekipa glazbenika koji se odlično uklapaju u ambijent, kako glazbeno, tako i modno. Građevine su impozantne, a gužve neviđene. Pravi mravinjak. Dalje idemo, a gdje drugo, već do Hofbrauhaus-a, najveće pivnice u Munchenu, sa vlastitim pogonima i vlastitom pivom. Pivnica je ogromna, što u unutra, što vani. Autentična piva, koljenice, wurste i sve ono sto ide na ovakvim mjestima, baš onako po ćeifu. Bosqe uzima pšeničnu, ja lager i odlično je bilo, sve dok nije došao račun. Dvije pive 10 eura! Još malo guštamo, obilazimo pivnicu i idemo dalje, kad najedanput zamirisa gulaš i to odmah do Augustinerove pivnice. Sreća naša, još smo u happy hour-u. Kako se radi manje potrošnje većinom hranimo po super marketima, nastojimo svaki dan ili bar svako drugi pojesti nešto *kašikom*, jer ipak treba čuvati crijevnu floru. Nakon odličnog gulaša, šetamo dalje i upadamo u Paulanerovu pivnicu. Eeee, pa kad je bal nek je maskenbal. Tu ima i jedna pričica... Pored toga što plaćamo dvije pive 10 eura, moramo platiti i uslugu konobara, a onda i tetu pored wc-a! A brate, pa ima li ovdje išta od *kuce*!? Već je kasno poslijepodne i polako idemo nazad, jer još moramo naći mom sinčiću obećane igračke iz crtića „Cars 3“. Šetamo i šetamo, otiđošmo i do drugog kraja centra, al bezuspješno, jer u toj radnji čiji mi je link žena poslala, nema auta. Grrrr… Već smo blago nervozni i vraćamo se nazad na Marienplatz, jer je vrijeme da krenemo put Nurnberga kako bi došli prije mraka. Ali meni neki đavo ne da mira, pa Bosqe ostaje kraj motora, a ja idem sam do neke druge radnje koja se nalazi na Karlsplatzu i koju naravno u tom općem metežu ne uspijevam pronaći. Nema druge, nego brzo natrag i ostaviti shopping za drugi grad. Pakiramo se i krećemo iz Munchena, al kad te ono krene… Ja i navigacija se nešto ne skontašmo i skrenem u pogrešnom smjeru na brzoj cesti. Sad treba nać mjesto za okrenut se, a nigdje ga na vidiku. Nakon 15 – ak minuta kruženja, kršenja svih mogućih njemačkih prometnih pravila, vraćamo se na pravi put i opet lijepim lokalnim cestama u sumrak dolazimo do Nurnberga. Tu smo uzeli Airbnb smještaj i spavamo u stanu s nekim studentima, gdje imamo svoju sobu i zajednički wc. Simpatično je bilo. Nakon osvježenja se brzo gasimo, jer dan je bio poprilično naporan, dosta se hodalo, dosta se i pive popilo, a i prešlo se oko 180 km. Sutra nas čeka dinamičan dan, jer planiramo autocestom direktno put Amsterdama, do kojeg ima nekih 650 km, a onda u njemu jedan dan lijepo se odmoriti bez vozanja prije prelaska La Manche-a.

Da, daa Prepolovio se...

Hvala na info

Da, u pravu si! 1073 m je visina. My bad Mislim da je veći dio prevoja u Austriji i da je visina od 1073 m u Arnoldstein, Austrija!?

2. dan - 16.07.2017. godine Ta buđenja na Alpama te uvijek tako opuste i napune nekom lijepom energijom da je to čudo. Oko 8h se počinjemo lagano spremati i već čujemo brundanja alpskim krivinama, što V mašina, rednih, boxera, šestaka… Svega ima i sve je već u punom pogonu. Pozdravljamo se sa ugodnim domaćinom i pijemo kavu 100 m od austrijske granice, što je bilo nekih 2 km od našeg smještaja. Jutarnja kava je čudo, još njeno ispijanje u toj famoznoj prirodi s pogledom na mnogobrojne bajkove što prolaze, teško da može biti ljepše. Budući da je nedjelja, kao što rekoh, od samog jutra primjećujemo mnogo bajkera na cesti i što nam je uvijek interesantno, nitko neće proći, a da ne digne ruku. Baš se osjeća ta *bajkerska konekcija*. Nakon kave i razbuđivanja, krećemo prema Villachu i odmah poslije granice nas čeka Wurzen Pass koji je na 1700 metara nadmorske visine i koji ima baš strmoglav spust. Dosta je dug s brojnim oštrim i polu oštrim krivinama. Spuštamo se lagano u nižoj, motori brundaju dok mi uživamo u prelijepim krajolicima koji nam čini se nikada ne mogu dosaditi. Alpe su zaista istinski raj za bajkere u svakom pogledu! Nakon spuštanja niz Wurzen, stajemo u tržnom centru da uzmemo doručak. Ima svega i po dosta povoljnim cijenama na raznim akcijama. Od raznih salata, suhomesnatih proizvoda, 100 vrsta kruha... Mi se odlučujemo za riblju shemu i masline punjene sirom u ulju. Extra kombinacija poslužena na prelijepo serviranom improviziranom stolu zvanom Honda Crosstourer. Ubrzo nakon obilnog doručka, prolazimo Villach i odvajamo se put Salzburga pitoresknim lokalnim cestama. Uskoro dolazimo do fantastičnog magistralnog puta koji prolazi najprije uz neku od brojnih alpskih rijeka, pa kroz bajkovita polja, pa između planina… Sve je namješteno na vrhunski *chill*. Putem primjećujemo dosta kružnih tokova od kojih je svaki uređen kao neko umjetničko djelo, sa nekom autentičnom skulpturom. Fino za vidjeti, za razliku od naših improviziranih kružnih tokova koje svako malo netko dodatno uredi vlastitom improvizacijom nakon koje čašice viška. Put nas dalje vodi kroz par malih turističkih mjesta i gradića koji su iznenađujuće poluprazni, ali uvjeren sam da je zimi njihova slika ipak malo drugačija po tom pitanju. Nekih 100 km prije Salzburga ulazimo u jedan premoćan kanjon kojim teče rječica mramorno zelene boje s onom kristalnom bistrinom koja baš odmara oči. Al da se oči ne bi previše opustile, tu je zato vrhunska cesta, sa još boljim asfaltom. Krivina na krivini i vrijeme je da se malo *zadajemo*… Jao što je bilo dobro, sve dok nas neki lokalni momci nisu preskočili na supermoto KTM-ovima. Mi se kao nešto furnuli da *pičimo*, a momci nas prodriftaše u krivinama. Nedugo nakon toga dolazimo do Salzburga koji nas očarava svojom urednošću i arhitekturom centra, iako sam moram priznati od cjelokupnog grada, ipak očekivao malo više. Lančani most u sred grada je baš fora, što arhitektonski, što radi tih brojnih katanaca i mogu reći da ima nešto romantično u svemu tome. Nazvan je po izborniku Ivici Osimu, što mi je bilo ugodno iznenađenje. Lijepo od austrijanaca. Gradić ima neki svoj šarm, a mi po starom običaju sjedamo u autentični birc na cugu i upijamo atmosferu grada. Primjećujemo jako puno stranaca i što naravno ne može zaobići niti ljude s naših govornih područja. Pa tako u samom centru uočavamo jedan lijepo uređen grill naziva „Bosanac“, dok nam na trgu pogled skreće jedan manji pokretni grill također naziva „Bosanac“ i primjetimo da je kod obojice gužvara. Nek im je sa srećom. Nakon obilaska užeg centra izlazimo na već spomenuti most i sjedamo kraj rijeke da malo guštamo u hladu, jer je to poslijepodne baš nešto ugrijalo. Oko 16h lagano se počinjemo pakirati i krećemo prema Munchenu. Najprije smo mislili tih preostalih 140 km odvoziti autocestom, ali kako još ima dosta do zalaska sunca, a nije neka kilometraža, put nastavljamo lijepim lokalnim i seoskim cestama. Dolazimo do jezera Chiemsee koje je baš lijepo uređeno sa dugim šetnicama, puno mjesta za roštiljanje, prelijepi travnjaci, sve na svom mjestu i kako treba biti jedno izletničko mjesto. Tu stajemo u šmekersku kafanicu kraj puta, gdje pijemo prvi Augustiner i malo promatramo njemački lifestyle, jer je oko nas još nekoliko tipičnih bavarskih birceva, kamp, jezero puno kupača, pa kontamo ajd da vidimo kako to izgleda njihov vikend u prirodi i koje su im furke. Prvo šta primjećujemo, je njihov standard… Svako peto auto Porsche, jako puno oldtimera pogotovo u vidu starih mercedesa, egzotičnih old school motora, baš lijepo za vidjeti. Također, komentiramo kako je Augustiner definitivno vrh piva, posebno onaj točeni koji ide direktno iz bakrenih bačvi i cijevi. Nakon solidne pauze gazimo dalje kroz lijepa bavarska sela, obrađena polja koja su na određenim dijelovima prepuna što konjima što kravama, te kroz tako divnu floru i faunu oko 20h nakon odvoženih 350 km, stižemo u Munchen. Vozimo tako gradom kroz 3 trake kada netko pokraj Bosqeta uporno, turira i nastoji privući njegovu pažnju, a ko će već neki naš! Pita „Dokleee zemljak?“, „Odakle steee?“, „Hajte kod mene?“, na što mu Bosqe odgovori „Hvala, ali imamo smještaj.“, kaže lik „Dobrooo!“, dade gas, skoro zapali gume i ode! Nedugo nakon toga, smještamo se u dobar i povoljan hotel na ulasku u grad, kad tamo i sobarica iz Zagreba. Pa kontamo logično u Njemačkoj smo! Poslije raspremanja i osvježavanja, lagano do kvarta, kad ono tamo nema apsolutno ništa otvoreno. Čak su i pumpe zatvorene! Uočišmo da je otvoren Burger King, pa sjedamo u njega, nerado uzimamo ono njihovo smeće od hrane, po jedan hladan Tuborg, malo se prisjetismo dnevnih događanja i nazad u hotel na spavanje i odmaranje. Nismo se mogli oteti dojmu, kako je krajnje neobično da u gradu veličine Munchena, bude takva pustara u večernjim satima. Doduše, bili smo smješteni oko 5 km od samog centra i bilo je oko 21.30h, ali opet… Sutrašnji dan je primarno usmjeren na obilazak Munchena i pronalazak nekih igračaka mom sinu iz crtića „Cars 3“ kojih nema kupiti na našem tržištu, a onda u poslijepodnevnim satima krenuti za Nurnberg gdje planiramo samo prespavati, kako bi naredni dan u ranim jutarnjim satima mogli krenuti za Amsterdam do kojeg iz Nurnberga ima oko 650 km.

Ne stižem nikako stavljati tekst i slike, non stop neka trka, pa da se bar malo iskupim, evo jedan kratki presjek putovanja u video formatu. Kao što vidite, naslov videa nije u skladu s naslovom ovog putopisa, al bit će riječi i o tome u nastavku

Nađoh i sliku smještaja u Podkorenu

Prvi dan je malo oskudan slikama, ponajprije iz razloga što nam je većina puta dobro poznata i već viđena, a potom i radi kilometraže koju smo prelazili taj dan i koja nije dopuštala neke dodatne izlete. Bit će slika u nastavku

Došao je i taj dan. Konačno! Ovaj put nije bilo toliko nesanice, samo nestrpljenje i neko ludo uzbuđenje, jer ipak je ovo jedno od putovanja života. Iz godine u godinu na svakom putovanju naučimo nešto o spremanju stvari, pa ove godine bez obzira na ovoliki put i ovoliko dana nekako se brzo i sa relativno malo stvari spremamo i vjerujte da ničega nije falilo, osim sto sam imao neiskorištenih svih 10-ak ručnika. 1. dan - 15.07.2017. godine Već u samu zoru oko 5h dolazim u Ljubuški, te stavljam na motor jednu Bosqetovu torbu, jer je na njegovom motoru *previše* prostora. U njoj je nešto Bosqetovih stvari, dok je jedan dio torbe ostavljen za hranu i piće na usputnim stanicama. Pijemo jutarnju kavu kod Bosqeta, brzinski jedemo po kolačić i lagano se opraštamo s njegovima. Nama već poznatom starom cestom prema Zagrebu, idemo preko Imotskog, uvijek dragom Zagorom, te prvu pauzu pravimo u Sinju, baš nasuprot Alkarske staze. Guštamo u kavi i nastavljamo dalje prema Kninu, gdje pravimo laganu pauzu za tankanje. Krajolik tog dijela Hrvatske je prelijep na neki svoj poseban način, ali prepust. Cijelo vrijeme se pitamo, od čega ljudi ovdje žive!? Ubrzo prolazimo Plitvice i odvajamo se za Plaški i Josipdol. Prema Plaškom vozimo kroz stoljetne šume uskom cestom i baš uživamo u početku avanture. Stajemo na pumpi kraj nekadašnje tvornice kartona i uočavamo ružne prizore koji su posljedica rata 90-ih godina. Tu je prema riječima mještana prije rata radio cijeli kraj, svaka obitelj, a sada je sve ruševno, u privatizaciji pokradeno... Tuga! Prema viđenom, rat je u tom dijelu Hrvatske baš ostavio traga. Ne ponovilo se nigdje više! Prošlost ostavljamo iza sebe, kao i Plaški, te ubrzo dolazimo do Josipdola, kratko na autocestu i već smo na granici sa Slovenijom. Tu je ogromna kolona koju lagano i kulturno obilazimo, al na opće iznenađenje doživljavamo napad od strane hrvatskog graničnog policajca (zbog obilaženja kolone). Iako mu je Bosqe sve kulturno objasnio, ponašanje mu je bilo kriza, dok je slovenski mu kolega bio sasvim ok i pušta nas bez riječi. U Sloveniji se umjesto na Metliku, greškom spajamo na finu lokalnu cestu 216, koja vodi prema Krajinskom parku Lahinja, koja nas je vodila kroz srž finih proalpskih sela i krajolika. Ljepota, uređenje, asfalt, prekrasna polja suncokreta, ma savršeno! Slovenija je baš kao mini Austrija i to nas svaki put iznenadi kad prolazimo kroz nju. Sve je uredno i na svom mjestu. U prvom gradiću nas hvata malo veća kiša, ali se odmah sklanjamo na autobusno stajalište, te dok ne prođe pljusak reže se meza i jedna hladna da se to svari. Društvu nam se pridružuje stari putnik iz preko puta parkiranog kampera. Čovjek je obišao pola svijeta s kamperom, pa i dosta naše zemlje kojom je oduševljen. Malo priče i već je vedro. Krećemo dalje. Opet lokalno, ali na prvoj pumpi uzimamo vinjete, jer ti Slovenski policajci su nemilosrdni, pa ne želimo riskirati. Pa radi 60-ak km autoceste dajemo po 7.5 eura za vinjete. Prava pljačka, al ništa u usporedbi s talijanima, o kojima će biti govora u nastavku putopisa. Idemo dalje do Podkorena, koji je zadnje selo na 2 km od granice sa Austrijom i samo koji kilometar od Kranjske gore. Prelijepo alpsko selo, domaćin također, kuća autentična s pogledom na planine, brežuljke i ski staze. Baš odlican ugođaj za kraj ovog prvog i zahtjevnog dana, gdje smo prešli 650 km, od kojih jedno 100 km autocestom, a ostatak lokalnim cestama. U toj idili večeramo uz jednu hladnu da se zbroje dojmovi i ljepše zaspe. Sutra je plan da isključivo alpskim lokalnim cestama dođemo do Salzburga, gdje planiramo izdvojiti koji satak za obilaženje, a onda dalje prema Munchenu. Ovisno o potoršenom vremenu, odlučit ćemo na koji način doći do njega. *Napisao Bosqe *Lektorirao Ja

Hvala ti puno na ovako detaljnim odgovorima! Svašta mene interesira na otoku, al problem je vrijeme. Trajekt sam već rezervirao za nas i motore, kompanija je P&O, a koristio sam servis Aferry. Što se tiče vezanja motora, jel oni daju neke španere/konopce ili moram imat svoje?

Da, u Londonu ćemo biti smješteni kod rodbine 2 noći, al vjerujem da će dolazak do odredišta kroz grad biti izazov. Plan je poslije Londona, provozat se do Stonehenge-a i okrenut se prema nazad, tj. prema Brightonu. Od Brightona prema Doveru smo mislili obići Birling Gap, spustit se na plažu niz one velike litice i malo upit taj dio Engleske. Na otoku smo ukupno 3 dana i 3 noći. Što se Beachy Head-a tiče, mislili smo samo proći tom cestom koja vodi kroz Beachy Head, a više se zadržat kod Seven Sisters. Imaš li kakav savjet u vezi trajekta? Na što treba obratiti pozornost, pristaništa i sl.?

Hvala puno Pripreme su već kraju, tako da se još samo čeka onaj trenutak kad stavljaš rukavice, navlačiš potkapu, staviš kacigu, a onda okreneš ključ u bravi i čuješ pumpu kako odradi svoje, ubaciš u prvu i gaaasssUvijek poseban doživljaj...

Nakon višemjesečnog planiranja, gdje, kako i kada, odlučeno je kako je došlo vrijeme da se ispuni stara želja odlaska motorom u Englesku. Na tom putu posjetit ćemo Kranjsku goru, Salzburg, Munich, Nurnberg, Amsterdam, Calais, London, Brighton, Birling Gap, Dover, Paris, Colmar ili Montreux (taj dio još nije definiran), Davos, Fluela Pass, Stelvio Pass, Bormio, Gavia Pass i Veneciju. Polazak je u ranim jutarnjim satima iz Mostara u subotu 15.7.'17. Sumnjam da će biti vremena da tijekom puta išta pišem, al po povratku će biti neki putopis sa slikama Molim sve one koji su prelazili na otok motorom, da prenesu svoja iskustva u vezi trajekta i vožnje suprotnom stranom. Hvala

Fantastičan tekst i još bolji trailer Možeš li staviti kartu puta?

Prva slika je s prošlogodišnje zamjene kardana. Ekipa iz Tuzle je sve perfektno odradila u vrlo kratkom roku.

Evo još par slika

Ljetos mi je zamjenjen kardan, al sam vozio i prije zamjene.

Sretno

Evo jedna novija☺

Hvala.... Za sada sam jako zadovoljan, ali s dolaskom proljeća bit će više kilometara, pa samim time i više zapažanja koja ću ovdje objavljivati. Al nažalost već imam jedno, možemo reći, negativno iskustvo.... Naime, vrši se opoziv svih Crosstourera do 2015.godine! Valjda se kod nekih modela pojavio kvar kardana na način da motor ili gubi mogućnost kretanja ili dolazi do blokade zadnjeg točka.... Pa su u Hondi zaključili da je jeftinije promijeniti svima kardan, nego plaćati astronomske odštete. Pa sam tako i ja kontaktiran od strane Hondinog predstavnika u BiH iz Tuzle, da imam mogućnost promjene kardana, te da ću biti obaviješten čim stignu dijelovi iz Japana.... Nije mi drago, al hajd, bar nemam nekog troška, a imat ću nov kardan! Što se tiče drugih motora.... Moj primarni plan je bio kupiti novu Africu Twin! Išao sam u Milano na moto sajam u 11./2015.g. i ostao oduševljen novom Afrikom. Međutim kad su izašle njene cijene i cijene dodatne opreme, malo mi je postala skupa..... Tako da bi me nova Africa sa svom opremom koju imam sad na Crosstoureru izašla cca 16000 EUR, a to mi je baš baš puno... Crosstourer je izletio slučajno.... Prodavao ga moj komšija, koji ga je kupio novog 2014.godine i na njega stavio svu moguću opremu koja se može staviti. Tako da sam dobio skoro nov motor (10 000 km na satu) za puno, puno manje para!

S obzirom da je Afrika otišla put Banja luke u ruke našeg Sveštenika sa BJB foruma, sad ne preostaje ništa drugo, nego uživati u ovom magičnom stroju. Pozdrav iz Mostara

Baš mi je drago što si zadovoljan.... Nadam se da će i mene služiti kao tebe tvoje