Jesam sve bitne dogadjaje vec opisao ali je ipak red da se stavi tacka na ovaj putopis.
Ubrzo posle mosta Rio shvatam da mi je hladno i da temperatura konstantno pada,
stajem u zaustavnu traku da zatvorim luftere na jakni i obucem nesto dugih rukava,
ubrzo iza mene staje kombi za pomoc na putu i vozac me pita da li je sve u redu sa mnom
i sa motorom, odgovaram povrdno a on ostaje iza mene sa upaljenom signalizacijom sve do
mog pokreta. Inace ovih kombica ima dosta na putu i odmoristima uz put.
Dalje dosadan autoput sa puno naplatnih rampi, na jednoj od njih guram ruku u dzep od pantalona
kako bih pronasao metalni novac da platim putarinu i pronadjem kljuc od sobe i hotela u Patri,
recepcionar me je zapricao od jutra pa sam zaboravio da ga vratim.
Visi mi pored kljuceva od motora
na civiluku za uspomenu.
Na jednoj od mnogih putarina malo poduze kolone vozila, u krajnjoj desnoj vidim dva autobusa, resim
da prodjem ispred njih, kad sam to uradio vidim jos dva auta ispred njih, u prvom sedi mlada dama
koja se podrugljivo smeska dok joj radnica iz kucice nesto objasnjava... mislim da je dama imala tag
uredjaj a da se na toj rampi placa keshom, uglavnom svi stoje i nista se ne desava, ja prilazim da pitam
a radnica mi kaze da moram preci na drugu naplatnu rampu, ja prelazim pesice do sledece i pruzam novac
radniku koji odbija da ga uzme jer moram vozilom proci kroz istu sto je i logicno, vracam se u svoju traku
i konstatujem red od preko dvadeset vozila koja su se u medjuvremenu naredjala i stoje ne znajuci da
tu nece moci proci, uzano je i nemogu se okrenuti u kontra smer a da guram ful natovaren motor u rikverc
stotinak metara mi ne pada na pamet. Sedam na motor, navlacim rukavice i braaaap prolazim pored rampe
mislim u sebi, ja sam uradio sve sto je do mene, niste mi omogucili redovan prolaz nemam nameru da gubim
ovde jos deset minuta...
Negde kod Kozanija odlucujem da se iskljucim sa autoputa za Solun i krenem na sever prema Bitolju, nikada
nisam prosao tim putem pa mi mozda bude interesantniji. I jeste bio, poneka krivina, granicni prelaz bez guzve.
Nesto pre Skoplja, tacnije kod Velesa se ukljucujem na dobro poznati autoput kroz Makedoniju.
Prolazim naplatne rampe bez zadrzavanja, vrlo brzo i granicne prelaze i u Srbiji sam.
Posle tmurnog dana u Srbiji me sacekuje sunce i dvadesetak stepeni, moral se dize i odlucujem da ne svracam
u Leskovac vec da u cugu odvozim do Beograda, zavijam rucicu gasa i sve do naplatne rampe Doljevac vozim prosecnom
brzinom od 180 km/h... negde pred Beograd krece jak pljusak, ja sam smiren i opusten, znam da ce naredna dva dana
biti ovako a ja sam uspeo da stignem po skoro idealnim uslovima do kuce, ovih 40 km po pljusku mi nece pokvariti
opsti utisak.
Slikam displej ispred svoje zgrade na kome je predjena kilometraza od prvog tankanja ujutru u Patri
Kod kuce zadovoljno otvaram limenku Zajecarskog cime zvanicno zavrsavam ovo svoje putesestvije