Jump to content

Moto Zajednica

Clyde

Članovi
  • Broj tema i poruka

    297
  • Pridružio se

  • Posetio poslednji put

Sve što je postavio član: Clyde

  1. Registrovan je do februara 2020. Samo mi je žena odmetnik, pa ne nosi tablicu. Čak sam joj je i namestio, pošto ima nosač, ali se njoj više sviđa ovako! Servis rađen redovno, pred svaku sezonu.
  2. Dan 10. 4.5.2019., Mrkonjić grad-Beograd Za danas je plan spojiti dva Grada. Teški za poređenje, čak i za istu rečenicu, sem kad su u pitanju moje emocije. Obavezni uštipci kod tetke za doručak i onda put pod noge. Neke tradicije postoje da bi se negovale... Put uz Vrbas do Banja Luke odličan za uživanje u krivinama. Rešili smo da se danas odbranimo od autoputa, da uživamo maksimalno u svakom kilometru. Naravno već u Banja Luci prvi pokušaj ubistva, u kružnom toku. Mlada dama je pokušala da nam oduzme živote uz oduzimanje prvenstva prolaza, ali posle nekog vremena na motoru počneš da prepoznaješ ovakve trenutke i spreman si da reaguješ. Mi 1, potencijalne ubice 0. Imao sam utisak da ovo nije poslednji okršaj i da danas moram biti baš oprezan... Put se nastavlja preko Prnjavora, Modriče. Objašnjavam joj da se nekada samo ovaj put i koristio, sa druge strane Save se nije moglo. Danas se realno mnogo brže stigne do Banja Luke nego nekada, ovaj put je bio Ibarska magistrala Srpske. U Brčkom imamo sledeći napad, gospodin pokušava da se prestorji preko nas. Ko još gleda u retrovizore?! I ovo smo uspeli da eskiviramo, pa povećavamo prednost na 2:0. Znao sam da nas čeka minimum još jedan okršaj, nekako uvek ih bude 3. Lako prelazimo granicu, nema previše gužve. Bogatić, pa Šabac, i naravno čuvena obilaznica. Čovek obilazi kolonu, šta ga briga što mi idemo u suprotnom pravcu. Sklanjamo se, manevar u desno i ostajemo na putu. Sad već ubedljivo vodimo, 3:0. Nadao sam se da je to bilo to za danas, ali ipak koncentracija ostaje na maksimumu. Kompletna Posavina je poprilično ravna, pa put nije previše interesantan. Sad već odbrojavamo kilometre do kuće, nije ih ostalo puno. Očigledno da nam neće dozvoliti tako lako da stignemo, a da se ne borimo. 4:0 u Obrenovcu, i skor je do kuće ostao nepromenjen. Mi smo stigli, to je najbitnije... Posle 3000Km, vožnje motora u 5 država, stanje i kultura vožnje u našim državama je na daleko najnižem nivou. Za sve dane imali smo samo jednu potencijalno kritičnu situaciju, mojom greškom. Kod nas standardno otvoren lov na motocikliste, pogotovo početkom sezone dok se ljudi malo ne naviknu. Nas su u Beogradu sačekale neke nove bitke, pa smo neke morali da završimo. Kao što završavamo i ovaj putopis, poslednji za neko vreme. Sve manje vremena za vožnju od obaveza, i kupovina stana stavili su naše motore visoko na listu za odstrel. Moj je već našao novog vlasnika. Želim im da on i njegova lepša polovina uživaju makar koliko mi vozeći se sve ove godine. A nadamo se da ćemo u nekoj budućnosti imati priliku da pišemo o nekim novim pustolovinama, pošto nam je Stelvio ostao dužan, a i mi njemu. Do tada uživajte i za nas, zavidećemo vam. Over and out. Ivana i Siniša
  3. Dan 9. 3.5.2019., Mrkonjić Grad-Jajce-Jezero Balkana-Mrkonjić Grad Za danas je plan bio da joj pokažemo lepote Bosne, i jutro je tako i krenulo. Odmah na motor i da preduhitrimo sive oblake. Stigli smo do otprilike 2Km od kuće kad je krenulo da sipa po nama kao iz kabla, pošto smo već tako blizu odmah je bio nalevo krug. Međutim pošto je rešilo da nam ne dozvoli da promolimo glavu, a mi smo baš uporni napravili smo kompromis. Brat će nas voziti kolima ovu kratku rutu, ali ćemo svakako uživati u prirodnim lepotama. Ovaj put smo uspeli da pređemo nekih 5Km pre nego što je guma na autu rešila da baci peškir. I nju smo zamenili... Posle toga se i vreme razvedrilo, mi uživali, iako smo uspeli da nakvasimo svu odeću na nama. Ovaj put na vodopadu na Plivi. Posle vodopada otišli smo na jezero, gde se nalazi veliki broj malih mlinova koji su sada zatvoreni i služe kao turistička atrakcija. Ne treba reći da je priroda prelepa, pa čak ni slike ne mogu da je dočaraju... Za kraj dana ostavljena je još jedna bosanska lepota, sač.
  4. Dan 8. 2.5.2019., Venecija-Mrkonjić grad Dosta je bilo Italije i njihovih lepota, došlo je vreme da je zamenimo nekim još divljijim i netaknutijim lepotama. Taman ćemo iskoristiti priliku da jedan dan provedemo u rodnom mestu oca mi, obiđemo malo familije da i ona upozna odakle poreklom dolazi ovakva glava. Plan za danas je autoputem malo da okrznemo more hrvatske pa onda preko Plitvičkih jezera i Bihaća da presečemo na Mrkonjić grad. Krenuli smo na vreme, pa ćemo imati vremena da uživamo u putu bez obzira na finu kilometražu i više manje nepoznat put pred nama. Za čas stižemo i prolazimo Trst, sa autoputa se i ne može mnogo videti pa ostavljamo ovu destinaciju za neki drugi put. Presecamo preko malog dela Slovenije magistralom, i ulazimo u Hrvatsku, pa još jedan deo da iskoristimo autoput. Uživamo u pogledu na more neko vreme, posle svog snega i pretećih oblaka skoro svih dana puta ovo baš prija. Mada kad razmislim o vremenu uopšte nismo loše prošli. Koliko je padalo u Srbiji ovih dana, mi jedva da smo pokisli jedan dan. Autoput nas odvodi u kopneni deo Hrvatske, mada se brzo isključujemo i krećemo ka Plitvičkim jezerima. Put je baš dobar, mesta se smenjuju jedno za drugim, uživamo u svakom kilometru. Nailazimo na tablu opština Plaški, i momentalno mi se javlja sećanje. Jedan deda, po ocu je iz Mrkonjić grada, drugi deda, majkin otac, sa kojim sam odrastao i kod koga sam živeo celu osnovnu školu je rođen u ovoj opštine. Bar se toga sećam dok sam kao mali gledao njegovu ličnu kartu. Pisalo je opština Plaški, mesto Lička Jasenica. A onda se pojavljuje i ta tabla. Lička Jasenica. Emocije naviru u kacigu, to je čovek koga sam kao dete voleo najviše na svetu, koji me je čuvao kao malo vode na dlanu, naučio mnogim stvarima i verovatno najviše uticao da postanem čovek kakav jesam danas. Uvek sam se pitao gde je ovo mesto, iz ne znam kog razloga nikada nisam pogledao. Svakako ga danas nisam očekivao na našem putu, ali očigledno je bilo suđeno da bude ovako. Da istog dana prođem kroz rodna mesta svojih predaka. Upijam svaki metar puta, čavrljamo preko komunikacije o svemu, objašnjavam joj sve sitnice. Ona ima hiljadu pitanja, jedno na koje nemam siguran odgovor je kako su Srbi završili na teritoriji Like. Majkin otac mi je za života predao svoju krsnu slavu, pošto je imao dve ćerke i nije imao ko da je nastavi, a ja sam to silno želeo. Kako su Srbi živeli ovde, bio sam suviše mali da ga dublje pitam za korene. Verovatno ni mene tada nije dovoljno zanimalo, ali drugo je vreme bilo dvadesetih godina prošlog veka. Verovatno se mnogo skladnije živelo nego sad. Ulazimo na teritoriju nacionalnog parka Plitvička jezera. Očekujemo da prođemo pored samog jezera, ali nas put vodi na drugu stranu. Pošto je već posle podne, a imamo još puta za danas pred nama odlučujemo da ne eksperimentišemo. Nastavljamo preko Bihaća, usput nailazimo na kolegu pa onako na semaforima kroz Bihać čavljamo. Pozdravljamo ga, ako je ovde na forumu. Preko Bosanskog Petrovca i jezera Balkana stižemo u Mrkonjić Grad. Javio sam se samo sestri od tetke, ostale iznenađujemo. Za čas se svi skupljaju, rakija, suvo meso, domaći hleb. Uživamo u neposrednosti i nečemu što veliki gradovi nemaju. Brzo prolazi vreme, a mi smo poprilično umorni pa kao pravi gosti, možemo da odemo na spavanje kad god želimo.
  5. Pošto smo prodali moj, na red je došao i ženin motor. Na prodaju Sprint Pulser 200. Registrovan do februara 2020. Sređen svaki detalj, kao što se vidi sa slika. Redovno servisiran, lanac, lančanici, gume sve u odličnom stanju. KTM auspuh i nalepnice. Mala potrošnja goriva, odličan motor za početnike. Vozila ga moja lepša polovina, uglavnom do posla i za zujanje po gradu. Prešao 8400Km pre nego što je otišla sajla Km sata, cenim da je sad tu negde oko 12000Km. To je ujedno i jedino što ne radi na motoru, njoj nije bilo previše bitno pošto ne prelazi puno, pa se servis radio jednom godišnje svakako. Cena 900 eura i poklon za drugare sa foruma cerada za motor. Siniša +38163241350
  6. Motor prodat. Ide lock.
  7. Izgleda da ne gledaju svi realnost na isti način... Motor kaparisan!
  8. Realno u odnosu na šta? Otvori mi oči...
  9. Evo pošto je skupo, a ja našao nekretninu pa je prodaja postala malo hitnija ide cena dole. 3700 eura sa ili 3500 bez opreme.
  10. Najavljuju pljuscinu veceras, pa gledamo prognozu Ovo postalo kao da vozimo avione, vise gledamo u nebo nego u zemlju.
  11. Posle 8 godina u mom vlasništvu došlo vreme da se nažalost rastanemo. Vreme je da se uzima neka nekretnina, pa pokretnosti koje služe za gušt prve stradaju. Yamaha Fazer FZ6 S2 ABS, 2007. godište, model sa novijim digitalnim kilometar satom. Kupljen nov u Srbiji, imam komplet papire od prvog vlasnika, tri fabrička ključa. Ja sam ga kupio sa 20K Km. Model je sa ABS-om, sa puno dodatne opreme koju sam velikom većinom ja montirao. Od dodatne opreme kada sam ga kupio imao je samo top case. Trenutno od dodatne opreme ima: Sedište rađeno kod Bobana E-oiler automatski podmazivač lanca Crash bar Seba Bi-Xenon Ralica i kofer pozadi u boji motora Bočni koferi 40l Saito 12V utičnica Garmin Zumo moto navigacija sa mapama 2019 Biper na migavcima Arakis Pneumatska sirena Stavljena je nova zadnja guma Michelin Pilot Power 4 pre 2 meseca, prednja na 50%, nove pločice, lanac i lančanici dobri. Motor sređen i korišćen za putovanja za suprugu i mene. Mehanički odličan, estetski ima tragove korišćenja. U maju bio sa njim na Alpima bez ikakvih problema, ima i putopis na forumu. Kilometraža je 55000Km, cena 4100 eura za sve navedeno. Može korekcija ili da skinemo nešto od opreme, ako nekom ko kupi ne bude nešto trebalo. Za kolege sa foruma biće neki poklon, ako ostene u BJB familiji. Ko ga bude uzeo sigurno se neće pokajati... Za sva pitanja i komentare tu sam. Siniša +38163241350
  12. Dan 6. 30.4.2019., Verona-Venecija Naredni dani bili su podređeni samo uživanju u istorijskim i kulturnim lepotama Italije. Plan je da ceo dan budemo u Veroni, obiđemo koliko možemo, a onda sednemo na motor i stignemo to veče u Mestre, kopneni deo odmah uz Veneciju. U Veroni smo prvo otišli na pešačku turu, koja nas je provela kroz sve bitnije tačke u gradu. Posle malo odmora nastavili smo da šetamo i obilazimo ostala mesta za koja smo guglali da ih vredi obići. Na ovakvim mestima slike uvek govore mnogo više nego reči, pa ih onda neću previše trošiti na objašnjavanje koliko se istorije nalazi u skoro svakom italijanskom gradu. Još malo kuliranja pored Arene u Veroni(najveće očuvane posle Koloseuma u Rimu i mesto gde je ove godine bio cilj Đira), i onda lagano ka motoru i autoputem do Venecije. Smeštaj nam je skoro pa savršen, a prošli smo više nego povoljno. Dva noćenja u hotelu sa 4 zvezdice za nas dvoje koštalo je 90 eura, i to u vreme Prvomajskih praznika. Hotel je u centru Mestrea, preko puta hotela se nalazi stanica autobusa sa koje smo dve stanice udaljeni od same Venecije. Takođe, u blizini hotela je jedan jako fin mali restoran u kom sam već bio prilikom poslovnog puta u Veneciju, pa se ukazala idealna prilika da se pokažem kao vrsni poznavalac lokaliteta i svoju dragu odvedem na romantičnu večeru. Šta se posle dešavalo, pa ne moram sve da vam kažem, pustite mašti na volju. Dan 7. 1.5.2019., Venecija Jedini dan bez mape na našem putovanju, motor je bio parkiran ispred hotela, a mi sa dve autobuske karte stižemo za 15 minuta u Veneciju. Prijavili smo se na dve pešačke ture, jednu za južni i jednu za severni deo Venecije, pre i posle podne. Pešačke ture su ispale pun pogodak, čuli smo jako puni interesantnih informacija i anegdota u vezi lokaliteta koje smo posetili. Obišli smo za jedan dan, videli dosta toga i svakako pošto mi je Venecija već bila jedno od najfascinantnijih mesta koje sam posetio uživao sam u svakom trenutku. Ona nije krila svoju očaranost ovim mestom i koliko god sam joj pričao o Veneciji doživeti je nešto sasvim drugačije. Odrasla je na moru, ali ovde ljudi kao da bukvalno zive u moru koje konstantno pokušava se oslobodi tih stega u koje ga ljudska ruka stavlja. Vreme će mislim pokazati da je prirodna uvek moćnija... Do tada nam ostaje da uživamo u onome što je ljudska ruka uspela da napravi, a ovde svakako nije štedela.
  13. Nažalost oduži se ovaj moj putopis, ali završiću ga... Dan 5. 29.4.2019., Magređlio-Verona Ustajanje, brzinski doručak i još brži polazak. Plan je da danas put do Verone začinimo još malo odlaskom u Alpe pre nego se pretvorimo u turiste i krenemo sa obilaskom gradova. Vremenska prognoza za danas je onako, u najboljem slučaju šarena. Odlazimo sa Koma, sunčano je i lepo za vožnju, i plan je da izađemo na autoput i uštedimo vreme za neke lepše predele koji nas čekaju danas. Isključujemo se kod Lago di Garde i kako smo se isključili sa autoputa kreće kiša, a i temperatura je daleko od idealne. Stajemo na prvu pumpu, da navučemo kišna odela i malo se okrepimo. Pošto od ove tačke krećemo da se penjemo ka Alpima čak i da nije bilo kiše kišna odela na manje od 10 stepeni koliko je bilo u tom trenutku su svakako dobrodošla. Krećemo i na našu sreću ne pada još dugo, a mi krećemo uspon na Monte Baldo. Želja nam je da pogledamo Lago di Gardu iz ptičije perspektive, ali nismo sigurni za stanje puta pošto je prethodnu noć na Monte Baldu padao sneg. Svakako smo rešili da pokušamo, pa ćemo videti šta nam put donosi. Sa povećanjem nadmorske visine kreće da se povećava količina snega pored puta, srazmerno tome opada temperatura koja je i onako bila niska, a put je vlažan od kiše. Nije previše prijatno za vožnju, pa vozim polako. Imamo više nego dovoljno vremena i nigde ne žurimo. U jednom trenutku sustižemo auto nemačkih tablica koji se takođe penje, pa reših da vozim za njim. Asfalt mi se previše presijava, pa već počinjem da razmišljam da se negde nije zadržalo malo leda. U svakom slučaju u tom trenutku mi je više odgovaralo da imam nekog ispred sebe. Sve je to funkcionisalo neko vreme dok se iz suprotnog pravca nije pojavila grtalica. Nemac se smrzao, bukvalno. Ukočio čovek i ne mrda, ni levo ni desno, a nema mesta da prođem ni sa jedne strane. Nalazimo na uzbrdici, i šta ću, stajem par metara iza njega dok se on smisli šta će. Grtalica skreće u svoje desno kako bi sklonila sneg koji se nalazi na tom delu puta, i ostavio dovoljno mesta na očišćenom delu da automobil može da je mimoiđe. Nemac jedve kreće iz mesta, pa sam i ja pažljiv na gasu, ali OK nije bilo većih problema. Gume su definitivno odradile dobar posao tokom celog puta. Posle kraćeg vremena dolazimo do prvog vrha na Monte Baldu i već tu vidimo da stanje nije zanimljivo za vožnju, ni najmanje. Grtalica je došla do ovde i očigledno se okrenula, put dalje nije čišćen. Silazimo sa motora, a Nemac koji je vozio ispred nas iz automobila pušta dva haskija. Ne možete da verujete kakva je to radost bila kad su uleteli u sneg. Uglavnom pošto dalje ne možemo razmatramo šta su nam opcije. Dalje ne možemo, da se vraćamo nazad nam se nešto nemili, pa nam ostaje samo treći put sa tog mesta koji sa vrha vodi u desno nadamo se kroz dolinu ka magistralnom putu za Rovereto. Sledeća destinacija za danas je preporuka kolege @Gajo Sevojno, put Rovereto- Schio. Srećom bili smo u pravu, pa izlazimo na magistralu i posle toga brzo stižemo do Rovereta. Ovde je temperatura bila već prijatnija i moglo je opuštenije da se vozi, pa smo uživali u brzim krivinama koje se nižu jedna na drugu. Asfalt je nov, suvo je, a mi konačno u elementu posle mučenja na zimi i penjanju snegom pokrivenim obroncima. Da li je sve to pojačalo utisak koji mi je napravio ovaj deo puta, ne znam. Ali sam siguran da je jedna od najlepših deonica koje sam vozio u poslednje vreme. Pošto i ovaj put ide preko prevoja, silazak ka Schiu je 15 serpentina koje se nižu jedna na drugu. Put je za svaku preporuku svima koji se nađu u blizini da ga obavezno odvezu. Silazimo u dolinu, ovde je već ozbiljno sunčano pa možemo i da se raskomotimo malo. Posle svega što smo prošli danas osećam se kao izduvan balon, pa i koncentracija na trenutak popušta. Za malo u jednoj krivini da pozdravim vozača šlepera koji je doduše malo načepio našu traku, ali to je bio samo znak da mora da se vodi računa čak i na magistrali gde su krivine daleko blaže. Izlazimo na autoput da ubrzamo proces i preživljavamo ovaj deo puta sad već nestrpljivi da stignemo u Veronu i skinemo opremu sa sebe. Nalazimo stan gde smo zakupili sobu, domaćica je neka sredovečna Čehinja koja živi u Italiji, a u stanu se oseća nešto što kuva, a ne prija našim nosevima pa se presvlačimo i bežimo u centar da malo obiđemo grad i iskoristimo dan dok ga još ima. Stan je na nekih 15-tak minuta od centra pa brzo stižemo. Kreće potraga za hranom pošto su stomaci krenuli da nas opominju da smo ih danas veći deo dana zanemarivali. Malo uz pomoc Trip Advisor-a, malo vizuelne selekcije i nalazimo neku piceriju koja deluje interesantno. Peć na drva, i prave ne samo pice nego razne đakonije od testa. Šta god da sam pojeo u tom trenutku bilo bi više nego zadovoljavajuće, pa smo svakako uzivali u obroku. Kratko obilazimo grad, uz obavezna italijanski sladoled i vraćamo se u stan da isplaniramo sutrašnji dan. Rezerišemo neku od pešačkih tura kroz centar kako bi sa nekim ko je iz lokala obišli centar, eventualno čuli neku anegdotu, priču... Svakako nam je to uvek zanimljivija opcija od suvoparnog Guglanja i iščitavanja informacija. Ruta za sutra je spremna, i mi brzo tonemo u san.
  14. Nije gotovo, ima još pustolovina pred nama samo posao pritisao, pa pisanje slabo ide... Dan 4. 28.4.2019., Malono-Magređlio Uskrs. Prethodnog dana smo u prodavnici kupili sve da napravimo pravu malo svečanu trpezu za doručak, pa smo imali utisak skoro kao da smo kod kuće. Polse doručka, pakovanje stvari na motor i pozdrav sa domaćinom koji je došao da zatvori garažu i polazak. Plan je da se vratimo na magistralni put SS38 kod Edola, nastavimo preko Sondria i izađemo na severni deo jezera Komo. Onda zapadnom stranom jezera da se spustimo do samog mesta Komo i tu malo obiđemo grad. Saznanje da nećemo preći preko Stelvija nije puno uticalo na koliko smo uživali u vožnji kroz ove predele. Vrlo brzo smo lepim putem stigli do samog jezera, ali je onda krenulo pravo mučenje. Dogovor je bio da napravimo pauzu za kafu i gorivo negde na jezeru, ali kako smo stigli na jezero kreće gužva u sobraćaju, uzane ulice, bezbroj tunela... Put totalno ne zanimljiv za vožnju, čak više naporan nego lep. @Gajo Sevojno Sada sam shvatio zašto si mi rekao da ne vozimo oko Lago di Garde. Prolazili smo kroz mesta, ali sve kao sledeće ćemo i tako sad već realno izmoreni i pomalo nervozni od gužve i mrcvarenja stižemo u Komo. Parkiramo u blizini parka u centru, i krećemo ka obali. Voda uvek odnese nervozu, za mene prava terapija. Duva malo jači vetar pa su talasi poprilični za jezero, ali je jezero jako lepo i kompletan pejzaž izgleda sjajno. Promuvamo se malo po centralnoj marini, kratki fotosešn i sedamo na kafu. Nepregledni red motora parkiran pored jezera, pravo italijansko poziranje i uživanje u svemu što imaju. Posle kafe nastavljamo ka Magređiju, smeštamo se u hotel koji je odmah pored magistralnog puta. Malo odmorimo u sobi i posle pravac Belađo. Usput ima nekoliko vidikovaca sa kojih se jako lepo vidi jezero pošto je Belađo na samom špicu. Takođe u Magreleđu postoji i spomenik Ćima Kopiju i veliki biciklistički muzej, pa smo i na to bacili oko dok nismo stigli u Belađo. Sam Belađo nije veliko mesto, ali je nama bio jako interesantan. Podseća malo na Dubrovnik sa svojim ulicama i uzanim stepenicama. Malo šetnje, klopa i naravno izbor sladoleda. Dok smo sedeli na večeri u nekom malom restoranu napolju kreće neka buka, svi izlaze da vide šta se dešava. A napolju kreće proslava titule, verovatno u nekoj zonskoj ligi Italije. Traktor vuče prikolicu, na njoj dvadesetak navijača, trube,baklje, dimne bombe, pa tako kroz ceo grad. Bar tamo gde ima mesta da traktor prođe... Već počinje da se smrkava pa žurimo nazad kako bi još malo uživali u krivinama. Put od Belađa do Magređlija je nerealan, 10Km čistog uživanja u krivinama i serpentinama. https://youtu.be/I2uc9i081ZI Vraćamo se u hotel, planiramo naredne dane i rezervišemo smeštaj. Sutra idemo u Veronu, pa posle dva dana u Veneciju. U Veroni preko AirBnB-a rezervišemo sobu u stanu, a preko Bukinga za manje pare(90 eura, dve noći) u Veneciji u centru Mestrea rezervišemo hotel sa 4 zvezdice. Za Veneciju cena prava sitnica. Pre nego što se pretvorimo u regularne turiste rešili smo da pre Verone još malo oprobamo Alpe. Nastaviće se...
  15. Počeli, ali nisu stigli... Lepo vreme ove godine, ali za zimsku Olimpijadu.
  16. Ovako izgleda zatvoren prevoj i dolazak na isti...
  17. Iskreno mislim da je to dosta kilometara za dan koji treba da bude uživanje. Sve može da se odveze, ali da prođeš samo, a ne staneš nigde mislim da nije uživanje. I još jedna napomena, put Rovereto-Schio obavezno za voziti. Što se vremena tiče, za utorak je otkazana etapa Đira koje je trebalo da ide preko Paso Gavie. Etapa je otkazana već za vikend, pored svih napora da se očisti put i dovede u vozno stanje. Gavija je niža od Stelvija, pa mislim da je slaba šansa da put bude otvoren. Okačiću klip da vidiš kako izgleda zatvoren prevoj.
  18. Nažalost izgleda ovo ide u crnu hroniku. Sad mi je kolega rekao da mu je prijatelj nastradao na motoru kod Rume danas. Momak je iz Valjeva, Aksentijević Miroslav, odbojkaši trener.
  19. Evo mape za Dan 2, da vam bude kao pomoć Dan 3. 27.4.2019., Lago di Garda-Malono Meterolozi danas nisu razočarali, sunce je već visoko kad smo krenuli i vedro je. Krećemo iz Pozolenga pa levom obalom uz Lago di Gardu da bi se već posle nekoliko kilometara odvojili ka Alpima i krenuli sa usponima. Za čas smo počeli penjanje i jako brzo postaje jasno da je u Alpima zima i dalje aktuelna. Kako se približavamo Madoni di Kampiljo snega pored puta ima sve više, temperatura opada, ali ono što raste je uživanje u vožnji. Odličan i suv put, sunce, krivine i prizor ljudi koji sa skijama u rukama kreću na žicu dok mi prolazimo pored njih na motoru može lagano da se svrsta u kategoriju reklama za Master kard. Neprocenjivo! Prelazimo preko prevoja, i nastavljamo ka Paso del Tonale. Sad se već vreme ne šali, temperatura ozbiljno pada iako je sunčano, a mi odlučujemo da stanemo kako bi pojačali oblačenje, koje je već bilo sasvim ozbiljno. Na kompletnu opremu sa dodatnim zimkim postavama oblačimo i kišna odela kako bi nas “vakumirala”, a ja ispod zimskih rukavica oblačim još jedne tanje. Nije previše udobno za vožnju, ali ruke više ne osećaju oštar vazduh koji bukvalno seče. Približavamo se vrhovima ozbiljno pokrivenih snegom u čijim smo senkama uživali prethodnih dana. Svaki kilometar na ovakvom putu i vremenu pretstavlja satisfakciju i nešto u čemu oboje uživamo. To je ono zbog čega smo i krenuli na put i šta nas je i “vozilo” svih ovih dana. Dolazimo do prelomne tačke dana kada treba da odlučimo da li ćemo krenuti na Paso Gaviju ili ćemo odmah nastaviti ka Malonu. Naravno posle svega što smo prošli danas nema mnogo dvoumljenja, idemo na Gaviju. Zvanično je prevoj zatvoren, a mi ćemo proveriti iz prve ruke šta to stvarno i znači. Kreće penjanje ka mestu Peco, a zatim mali spust u dolinu i onda znak za početak uspona na Gaviju. Naravno uz znak stoji i crveni natpis CLOSED, ali kada je Srbe natpis zaustavio. Rampa je pomerena u stranu, može da se prođe pa nastavljamo dalje. Kreću serpentine lagano, nema snega ali po putu počinje da bude dosta iglica, zemlje i raznih ostataka od četinara. Na početku uspona tek po malo i to na mestima gde se sneg topio i nosio te otpatke sa sobom, ali kako se penjemo ima ga sve više i pošto je dosta klizavo brzina drastično opada. Nakon četvrte ili pete serpentine čitav put je prekriven tom masom i tu već ozbiljno razmišljam da se okrenemo, vozimo kao po ledu. Još jedna serpentina i naš uspon se konačno završava, put je preprečen rampom sa znakom za zabranu saobraćaja iza toga popadala drva na putu. Realno nam je i laknulo, nismo odustali, ali dalje nećemo moći. Taj trenutak je delovao kao surovi udar realnosti, shvatamo da od Stelvija ovog puta nema ništa, da nema ni svrhe kretati do Bormija jer će scenario izgledati isto. Okrećemo se nazad, lagano spuštamo u dolinu i relativno brzo stižemo u Malono. Malo mestašce, mi smo smešteni u stanu na samom glavnom trgu. Sve je relativno skoro napravljeno, smeštaj jako lep i imamo čitav stan. Domaćin kada je video da smo motorom odmah mi otvara svoju garažu da uvezem motor. U trenutku podizanja garažnih vrata moja vilica se takođe otvara, samo u suprotnom smeru. Unutra pravi mali vozni park. Da krenemo od belog Fiće, što bi rekli kao čaša. Kompletno sređenog u bukvalno fabričkom stanju kao da je juče proizveden, a ne pre nekih pedesetak godina. Pored njega Audi TT, Trijumf, nisam skapirao koji je model pošto je bio pod ciradom i maxi skuter. Iskreno, Fića je zasenio sve... Smestili smo se, glad nas tera na razmišljanje o hrani, a picerija na trgu se otvara tek u 18h. Italijani baš vole dvokratno radno vreme, ali na kraju se ispostavilo da je bilo vredno čekanja. To je bila ubedljivo najbolja pica koju smo pojeli u Italiji. Veče provodimo odmarajući i spremajući rutu za sutra. Pošto smo i definitivno odustali od Stelvija rezevna opcija je Komo. Nalazimo smeštaj u mestu Magređlo, tik iznad Belađa. To je bilo jedino što smo našli po koliko toliko prihvatljivoj ceni od oko 50 i kusur eura za noćenje. Bez obzira što znamo da je Stelvio ostao daleko, nastavićemo da uživamo u vožnji... Evo i mape: Malono i pogled iz smeštaja Ima i malo klipova, pa ću ih ubaciti uskoro...
  20. Mislim da je do +30km/h od prekoračenja ova kazna, što bi reklo nekom se isplati da plati 1500 dinara i da stigne da završi neki posao ako kasni.
  21. Ma to treba uzeti advokata i odrati ih za takvo ponašanje... Ili još bolje zovneš i kažeš treba mi pomoć, oni kažu žao nam je, a onda tužba.
×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja