Zima nije bila tako strašna za vožnju..nekih -5 ali već mi dojadilo svako jutro navlačenje slojeva i slojeva na sebe. I napokon proljeće..sve super..vrijeme ko iz snova..2-3 tjedna vručine i onda jedan petak,sasula se prva kiša. Znam, masnoća na cesti, treba paziti.Vračam se s posla..lagano.
Prođem nekih 20-tak km..zavoja ko u priči, vozim u drugoj, oko 60 km/h i na ulazu u svoje mjesto pred zadnji zavoj otpustim lagano gas..kočnice nisam ni takla,nisam trznula..ništa,odjednom me kao sasjeklo, udaram u asfalt..nizbrdica..pljusak,motor klizi..auti staju. Ne mogu se dignuti, brinulo me samo da motor ne odskliže niz cestu..Prošlo je tri tjedna, ja sam još na bolovanju, motor je srećom popravljen a ja još kontam zašto sam pala jer mi nije jasno:Prolazim tim putem svaki dan 60km, na posao i natrag,cijelu zimu..po mrazu i kiši..i nije mi jasno.Ubijam se od kontanja..Frendovi mi kažu da nema smisla razbijati glavu jer je masnoća bila u pitanju i tu nije bilo pomoći. Imala sam sreće..još samo da se oslobodim blokade u glavi..danas sam ga prvi puta zapalila ..sutra ću prvi puta sjest nakon pada..valjda ću biti ok..