Jump to content

Moto Zajednica

maresh

Članovi
  • Broj tema i poruka

    179
  • Pridružio se

  • Posetio poslednji put

Profile Information

  • Pol
    Muškarac
  • Lokacija
    Novi Sad
  • Motocikl
    Harley Davidson - FXDWG

Poslednji posetioci profila

Sekcija koji prikazuje poslednje posetioce ovog profila je isključena i ne prikazuje se ostalim članovima.

maresh's Achievements

Svrati ponekad

Svrati ponekad (2/6)

160

Reputacija u zajednici

  1. Kao radim, a ustvari čitam i sećam se nekih predela kroz koje sam i ja prošao. Bravo za moje lokalce.
  2. Сваки твој путопис сам уживањем прочитао. Надам се да си до сада пронашла нови посао. Свако добро.
  3. Бог да те чува на том путу, а верујем да хоће, јер путујеш кроз просвећену земљу и просвећен, и братски нам народ. Верујем да ћеш на том путу срести и нашу браћу Ноћне вукове, уколико ти се пре не јаве. Срећно брате.
  4. Obzirom da fotografije više ne mogu postavljati sa postojećeg google albuma, odlučujem da završim putopis rečima. Idemo dalje. Evo Bogu hvala, završi se i druga poseta Svetoj Gori, a ja ni pisanije pri prvoj poseti nisam završio. Ovaj, drugi put, putovah sa Noćnim Vukovima iz bratske nam Crne Gore. Putovasmo tako sedam dana i šest noći, zajedno, i blagoslovi me Gospod Bog, te ne videh za to vreme ništa drugo osim većinu naših Svetinja u Srbiji, Makedoniji i Grčkoj. Rilski manastir u Bugarskoj nam opet izmače! E Vazda ’vakog vremena i ljudi. Živeli po sto svaki! Život kao život, prođe brzo, mnogo se vidi i prođe, a malo kaže i zapiše, te ja hitam ovoj priči sa Brankom i ostalima, a Noćne Vukove sada prepuštam slavlju i veselju, jer upravo sada u Moskvi, oni dobiše svoj kolorit, svoj ponos, svoje boje. Na zdravlje im, i neka ih Gospod Bog blagoslovi. Pešačismo tako zemljanim putem dalje, te nedaleko od kapije vinograda dođosmo i do blage krivine na desno, zatim blagog uzvišenja, i ne primetismo, pričajući tako svako svoja iskustva u čitanju knjiga i spisa o Svetoj Gori, jer verujte, uglavnom se tokom šetnji do istočne luke pričaju priče ovakve tematike, i slične, te odmah spazišmo more sa pustom i zakrivljenom obalom na levo, tamo prema manastiru Svetog Vasilija, čiji se obrisi u daljini ocrtavaše, kao još uvek nešto nepoznato, nešto što ćemo upoznati kada kročimo pred drvena vrata, pred veliku, i u velikoj meri devastiranu svetinju. Sa desne strane obris starih zidova, više bih rekao ostataka nekog pratećeg objekta, koji je tajnu svoje namene poverio samo onima do kojih je sada teško dopreti, više umno no fizički. Sa leve strane, kako se spustišmo prema malom i ne tako dugačkom molu, snimih dva drvena čamca, jedan pored drugog, sa istaknutim rebrima, svaki je svoju glad za morem i to bez stida, više skromno i skrušeno krio pred objektivom moje kamere. Kod Nikona izgleda nema ni oprosta, a ni milosti. Japanska odrečnost, minimalizam i sterilnost. Jedino toplina kreacije autora ponekada pobedi. Kako se udaljismo prema manastiru Svetog Vasilija, hodeći po pesku pored mora, slika prilika mi ne dade oprosta da tako lako zaboravim one stare ruševine koje spazih na početku susreta sa morem, te ih sada spojih zajedno, ponovo sa morem , ovaj put i sa belim kamenjem. Moram vam reći tajnu, kada je Bog stvarao obalu Grčke, Albanije, Crne Gore i Hrvatske, verovatno je mislio na jedno, međutim različitost samo u veri, veoma lako ubedi čovečanstvo da granice u istinu i postoje. Manastir Svetog Vasilija sve nam je bliži, kako hodismo obalom prema njemu. Moram vam u istinu spomenuti nešto. Kako ko dođe u Hilandar, tako mu se u gostoprimnici predoči da je kupanje u moru na obalama Svete Gore zabranjeno, nije blagosloveno. Međutim, pri mojoj drugoj poseti Hilandaru, dok sam se šetao ovom obalom, video sam ljude kako bosih nogu i zavrnutih pantalona stoje u plićaku i tobože rashlađuju se, umorili se ljudi od šetnje pri jarkom suncu, što bi jedna baka koju spomenuh ranije rekla, izdurat’ se ne mere! I to naši ljudi! Šta reći braćo? Kako li se tek moralom nose, dok su van Svete Gore? Ostavimo moralisanje za nekog ko stvarno vodi brigu o tome, vratimo se našoj priči. Ne može se čovek u istinu dugo zadržati na suncu u doba dana kada je sunce najjače. Pre prilaza manastiru Svetog Vasilija postoji jedan mali bunar, sa nastrešnicom i klupom za predah. Ne znam da li u njemu ima vode, mislim da je tada neko čak i rekao nešto u vezi vode, ali se ne sećam, znam samo da je nismo pili. Valja sa sobom uvek poneti vode, jer put od manastira Hilandar do istočne luke ima dužine oko 4 kilometra. Hodanje u podnevnim satima za neke može biti naporano bez vode. Evo sada pogledah u imenik, naš sarajlija se zove Nebojša. Eto tako. Manastir Svetog Vasilija i nije u stvari manastir, već skit. Skitovi u stvari predstavljaju skup kelija, koji su se u nekim slučajevima proširili do razmera manastira. Svetoandrejski skit pokraj Kareje, grada i administrativnog centra na Svetoj Gori, je recimo veći od mnogih manastira, ali je svakako u rangu skita. U skitovima žive manja monaška bratstva kojima upravlja ''Dikej'' (''dikastis'' na Grčkom znači ''SUDIJA'') sa svojim pomoćnicima. Članovi bratstva skita imaju zajedničku crkvu ''KIRIJAKON'' za zajednička bogosluženja. Pored toga svaka kelija poseduje sopstvenu kapelu. Inače skit Svetog Vasilija podiže kralj Stefan Dečanski, sin kralja Milutina, negde oko tridesetih godina četrnaestog veka, mada imam i nezvaničnu informaciju da je u toku restauracija ovog skita, finansirana od strane Ministarstva za kulturu Srbije, ali pošto evo i sada, drugi put zatekoh nepromenjeno stanje za dve godine, jasno je kako radovi teku. Moram napomenuti da kako smo odmicali dalje, mali Boro, sin Brankov, je sve više pokazivao zanimanje za moj fotoaparat. Večeras , kada se budemo šetali ponovo ovom rutom, Boro će sam napraviti nekoliko lepih fotografija. Prilaz glavnim vratima. Inače verujem da se jedino duh istorije može osetiti ako se istinski čovek zapita koliko je sve ovo vremešno ili rukom dodirne kameni zid. Tim dodirom primamo slike iz vremena života ove zajednice. Ako ruku kojim slučajem duže zadržimo na kamenu, sigurno ćemo i vizuelno videti jedan od detalja iz života monaha iz vremena dok je ovde život još bujao. Sa leve strane od ulaza se može i odmoriti. Zanimljiv je sto od kamena. Sa ovog mesta se pruža pogled prema istoku, mogu se videti i konture pastelno zelenog oblika u daljini, što nesumnjivo podseća na ostrvo Tasos. Odmor na ovoj klupi je jedino opravdan ako se radi o večernjoj ili jutranjoj poseti skitu Svetog Vasilija, svi ostali pokušaji nisu preporučljivi. ....krenusmo nazad, prema Hilandaru.
  5. Lepe reči hvale braćo moja daju podstrek, ali trenutno imam tehnički problem, ne mogu završiti putopis, jer trenutno ne mogu fotografije da postavim sa google servera. Ako neko zna rešenje, dobrodošlo, ali ako ga uskoro ne pronađem, nastaviću putopis bez fotografija. Pozdrav svima i hvala.
  6. Pozdrav za celu ekipu. Lepa tura i lepo ispričano, a Željko je ovo leto bio vredan, po običaju ustaje rano i dok se drugi naspavaju, on se i sa "najlona" vrati, mnogo je posla imao oko dvorišta, tako da je pretpostavljam to razlog zašto je izostao ovaj put sa vama. Pozdrav, i nečekajte mnogo, već na konje i na put
  7. Problem je u tome sto ja od danas ne mogu ni jednu.
  8. Ima li možda neko rešenje za problem prilikom postavljanja fotografija? Poruka koja koja se pojavljuje je: "Taj format slike nije dozvoljen na forumu! Sve fotografije koje su do sada postavljene, nalaze se na Google nalogu. Evo primera, prva fotografija koju pokušavam da postavim ima sledeća svojstva, a sve ostale su iste: file name: 20140808-DSC_9686.jpg Document type:JPEG file file size: 126 KB dimensions: 800 x 536 Bith depth: 8 Color mode: RGB Color profile: sRGB IEC61966-2.1
  9. Ledu77, hvala na svim informacijama, značiće kako meni tako i ostaloj braći.
  10. Dok sada posmatram sve te fotografije, iz vremena putovanja, a do avgusta meseca prođe čitavih godinu dana od tada, hiljade i hiljade trenutaka, osećanja, slika pokraj puta, ljudskih lica i prilika, brzinom svetlosti mi kroz misli prolaze, brzinom kojom se stvaraju novi obrasci električnih veza u mozgu novorođenčeta dok spoznajom svojom svet okolni otkriva, tom brzinom proleću, i svaku ubrzo gubim. Dok ih posmatram, deluje sve tako daleko, daleko, daleko. Na sva ona pitanja bez odgovora, sve one ne ostvarene veze sa Svetom Gorom za kojima sam tragao i pitao se zašto ih nema, zašto ih ne osetim, zašto sam ja taj, koji ne može da oseti to što drugi vide i osećaju kada se vrate sa Svete Gore, odgovora ni sada nemam. Imam samo želju da idem opet. I idem! Daće Gospod Bog, pa me ponovo eto na Svetoj Gori ovog meseca, ali o tome kasnije. Čuvajte braćo dušu! Otac Pajsije. Posmatram sledeću fotografiju, i dok zurim u te, crne i bele tonove, sa ponekom sivom, zlatna prašina sa zemljanog puta što vodi prema istoku, spira u meni svaku sumnju da ja u stvari nikada nisam bio tamo, već da samo ovo gledam sa nekih tuđih snimaka, od nekih inih svedočenja. Ta prašina i kamen je sve! Oni vas vode, oni određuju vreme u kome će hodočasnik proći put do istočne luke, i u kom veku. Ja svoj put i putovanje kroz prošlost ispričah. Aleksandar Sarievski otpeva Aber dojde Donke. https://www.youtube.com/watch?v=ixRcnnSEupI&list=RD4_T0cPFc-vU&index=10 Tako meni sada zvuči ta hilandarska prašina. Branko je vodio. Jedini je on znao kuda ide i gde ovaj put vodi. Mudro je ćutao i svojim plavim očima postmatrao i merio. Sarajlija, i Brankov rođak, svako ponaosob, sa rukama na leđima, skrivaše težinu sunca što isposničko pešačenje do istočne luke polako pretvara u istinsku muku i iskušenje. Svako je od nas svojom pričom i znanjem o pravoslavlju, dopunjavao prazninu u razgovoru, koja činiše ovo pešačenje mučno i teško. Tišina ima svoja svojstva, i svaka od njih deluju različito u određeno vreme. Tada je bila suvišna. Kako Branko veli, za razliku od njegovih prethodnih poseta Svetoj Gori, sa strane ovoga puta kojim mi sada hodimo, sada su i sa leve i desne strane podignuti vinogradi i maslinjaci. Ranije to nije bilo tako. Sa desne strane ih je doduše više, vinograda, a sa leve tek po koji. Verovatno je sve ovo nekada bila pustoš i rastinje, sve do manastira, te su turci, i ostali vandali lako prilazili manastiru sa istoka, iz luke, ka kojoj sada hodimo. Istočna strana je mnogo pristupačnija od zapadne. Sa istoka je manastir strateški gledano najranjiviji. Velika se ravan prostire od luke sve do manastira, tako da prirodnih prepreka poput brda, šuma i stena nema, vojnički rečeno, otvorena vrata. Neko je to shvatio i kao preventivu psazidao kulu, izvidnicu, ili ti pirg, poznatiji kao pirg kralja Milutina. Kako smo dalje hodili, sa desne strane na vidiku se pomoli kula kralja Milutina. Kada je tačno sazidan, ne znam, nisam uspeo da pronađem tačnu godinu, ali se u velikoj meri spominje 1350. godina. Kako god, odličan strateški položaj pirga sasvim opravdava namenu. Međutim, negde pročitah, do ne davno, mislim da su u pitanju tridesete godine dvadesetog veka, do kada su se ispod pirga nalazili i neki od objekata, kao što je ispovedaonica, konak, ili neki od objekata koji je mogao poslužiti svrsi monaštva u osami, i obitavanja prilikom osmatračke misije. Znam sigurno da se na vrhu nalazila i crkvica. Ne znam može li se sada popeti do gore? Ako Bog da, da krenem ponovo za Svetu Goru, pokušaću i to. Se desne strane puta, u širokom luku, pogled delimično dopire do kraja vinogradskog polja. Mnogo dugačak, i mnogo širok li je ovaj vinograd za videti ga iz jedan put! Branko kaže da je ovaj vinograd kao svi ostali koji se sada protežu duž čitavog puta, i sa leve i sa desne strane, kako se put približava ka moru, tako vinogradi postaji bogatiji, lepši i zeleniji. Na kraju puta se nadzire objekat. Sada je pirg ostao iza nas, sa desne strane puta. Ispred pirga, vinogradi počinju svoj teren, sve tamo do ispred mora. Vinova loza! Nepregledne površine čokota pod uzavrelim suncem, što silinom sipa sa neba traženu toplotu u zelene listove, željnih, i nikada nezasitih mediteranskoga sunca. Setih se vina i mnogih priča i svedočenja o posluženju hilandarskog vina za večerom pred konačenje u manastiru Hilandar. Dok šetamo tako, ostala braća mudro ćute, jedino mali Boro i njegov rođak sa Floride, rekao bih vršnjak, imena mu se ne mogu setiti, i neka mi ne zameri, stvaraju uobičajenu buku znanu samo dečacima tog doba. Ja se grešno uželeh vina beloga, u hladnoj čaši, zamagljenoj i posutoj na obodu prozirnim kapima iskušenja i taštine. Brzo iskoristih moje sećanje na Andrićeve misli o vinu, te se tako krepih vinom do mora. Mislim o svakidašnjim običnim stvarima i o radostima koje imamo od njih. Mislim o vinu. U ovom trenutku ne znam šta su pesnici rekli ni šta mudri ljudi misle o njemu. Ono što pesnici govore to je ko vetar, a o mišljenju ljudi ne vredi voditi računa, jer se ne živi od mudrih ljudi ni zbog mudrih ljudi, nego mimo njih i protiv njih. Ja govorim samo o stvarnim radostima koje su večite, jer su je­dnom postojale. Sve ono što ja slavim ovim rečima, prošlo je jednom kroz moja čula i moju svest, obradovalo me i okrepilo i ostavilo mi misao o sebi kao jedinu stvarnost. Jedna od tih stvari je i vino. Idući unazad u sećanju, ne mogu da vidim otkad nosim njegovu sliku i izgovaram zvučnu reč koja ga označava. To nije ono crveno vino što se vidi u nevešto naslikanom krčagu, iznad vrata krčme po­ed koje smo išli u školu; ni ono belo koje je ostajalo u čašama, iza gosta; ni tajanstveno pričesno vino koje se više naslućuje nego poznaje. Prvo pravo vino iz moga sećanja, to je ono iz biblijske priče o milosrdnom Samarićaninu. Vino, pomešano sa uljem, kojim nepoznati prolaznik ispira rane stradalniku. Tu sam mu, čini mi se, prvi put osetio vrednost, snagu i smisao. Posle, prošla su pored mene mnoga vina ove zemlje. Slavna, negovana vina vinorodnih krajeva, što spavaju u zemljanim sudovima ili gluvim zabreklim bačvama koje ne odgovaraju na kucanje, čuvana kao eksploziv ili tajna reč. Seosko vino koje nema u svetu imena, nego samo nadimak bez slave. Plemenito vino koje se polako i pobožno prinosi stolu. Sirotinjsko vino koje radničke žene donose sa ručkom svojim muževima na građevini, koje se pije iz flaše i iza koga se nadlanicom leve ruke brišu vlažni brkovi. Opasna vina naše mladosti, uboga, lažna, divna vina đačkih godina, koja su bila samo slika naših unutrašnjih pijanstava i zanosa i koja su prošla sa tutnjem našeg pulsa i šumom naše krvi nepovratno u zaborav, gde im je i mesto. Uspomena na jedno od tih vina ostala je ipak u meni, i nosim je kao toplinu sopstvenog tela kroz brze promene događaja i hitrih godišnjih doba. Na jednom ostrvu u Sredozemnom moru ostala mi je nedopijena dokraja teška čaša, na stolu od kamena. I danas, posle mnogo vremena, ja mogu da zagledam u tu široku čašu i da na sjajnoj površini vina vidim pergolu sa okrajkom neba i da naslutim živ i nejasan odraz moga lica i pored sebe seosku devojku koja govori glasom iz grudi, popravljajući kosu i izvinjavajući se: »Imamo samo sira, hleba, maslinki i vina.« — U to malo svetle tečnosti — koliko grob da se prelije — što je ostalo iza moje uto-ljene žeđi, ja sam nekad mogao da utopim ne samo sve što jesam, što sam bio, video i znao o životu, nego i sva vina ovoga sveta i svet sam sa svima promenama i svima stvorovima i ljudima, živim, pomrlim i nerođenim. Dug dan na letnjem moru, vino, hleb, maslinke, i nasmejana žena sa toplim glasom koji dolazi iz gru­di. Pa to je bilo mnogo više nego što je meni izgledalo da treba za moj kratak vek bez računa. Predpostavljam da je u pitanju skakavac. Ne znam da li je ikako moguće dokučiti veličinu ove životinjke sa ove fotografije. Mogu vam reći da veći primerak u životu nisam video. Inače, sada se setih, čuh priče za vreme boravka u manastiru, za jedno vreme od onih čuvenih trajanja pod drvenim tremom gde sme i zapaliti, ispred glavnog ulaza u manastir, i gde svašta nešto novo čovek može čuti iz tuđih iskustava, gde na putu od manastira do zapadne luke, na putu kojim bejasmo prevezeni od broda do manastira, ima svakakvih gmizavaca, naročito zmija i guštera, te se valja podobro paziti, pogotovo prilikom pešačenja. Setih se mnogih mladića sa rančevima koji pešice obilaze Svetu Goru, ne zbog hrabrosti radi gmizavaca, već zbog podviga i lične žrtve radi Boga, gde se samo takvim načinom provedeno vreme na Svetoj Gori može spoznati na pravi način, lično proživljeno i blisko Bogu. S’ leva na desno: Sarajlija, Boro i Branko. S’ leva na desno: Sarajlija, Boro i Branko, borin rođak sa Foloride i otac mu. S desna, na levo: ja i ostali, gore pomenuti bez Bore. Ovu Bora napravi! Moram vam reći, da imam utisak dok ovo pišem, da je za vreme našeg druženja na Svetoj Gori, naš Bora imao prvo veće iskustvo sa fotografijom i iole ozbiljnijom fotografskom opremom. Čitavo vreme ove naše prve šetnje do luke istočne, mali Bora se nije odvajao od mog fotoaparata. Držao ga je i ispitvački okretao, ne bi li sve što postoji od tehničkih mogućnosti što bolje upoznao i shvatio. Inače Bora nam je dobar fizičar! Koliko se sećam da je tada išao u peti razred osnovne škole u Sremskoj Mitrovici. Sada je verovatno jedan od boljih šestaka! Neka vala. Milutinov pirg mi i dalje nije dao mira. Nikako ga ostaviti, što si dalje to je miliji! Jedna od kapija na ulazu u jedan od vinograda. Ova kapija se nalazi taćno iza Vaših leđa dok licem gledate vinariju, koja je ispred vas i iza koje se nadziru prvi talasi istočne luke hilandarske. Ova kapija vam stoji na jednom od dva puta kojim možete da se vratite nazad u manastir. Taj drugi put ćemo izabrati kada se večeras budemo ponovo vraćali prema mananstiru, na našoj drugoj večernjoj šetnji. O moru, i vremenu u istočnoj luki, skitu Svetog Vasilija, u nastavku...
  11. ...tišina, carstvo izgubljenih ljudskih glasova. Tišina je jedini način da se istinski razgovara s’ ljudima. Tako se traže, i nalaze izgubljeni ljudski glasovi, kao umorni konji na nekoj prostranoj poljani koji se udruže da bi putovali zajedno. Tišina pleni, tišina pobija sve nevažno i suvišno, tišina sigurno može izneti na površinu i najskrivenija pitanja na koja još uvek nema odgovora, odgovori su jednostavno u vetru. Vetar nosi tajne, i duh prošlih vremena. Hodajući tako po strmom i izglačanom kamenu, između nisko i davno postavljenog zida od nasumično složenog kamena, hvatao sam mirise nošene toplim vetrom, zamotane u velo večne tajne ovog zemljanog puta prema istočnoj obali hilandarskoj, i svaki od njih stvaraše imaginarne slike iz prošlosti, davne i setne, i poznate samo po knjigama jevanđelja. Ne znam da li možemo sebi priznati osećaj kada nam se te slike iz prošlosti po nekada vraćaju i ponovo pojavljuju, i koje su davno, davno skrajnute negde duboko , do kojih nikako svesni i bez stimulansa ne možemo dopreti, čak ni toliko da se setimo da postoje. Vetar, i samo probrana slika u mnoštvu suvišnih kadrova, vraćaju moju svest tamo gde čini mi se svako na svoj način zna da bude, i da odabere neko vreme i mesto gde će ponovo početi prva klapa zaboravljenog događaja iz prošlosti. Tačno je tako, da dobar film zaslužuje potrebno vreme trajanja, ukradeno i više pozajmljeno od svakog čoveka, te ga valja odgledati kad tad, i nije nikada šteta provedenog vremena radi te režije. Ovde, na ovome mestu, na ovoj šturoj stazi tako poče i moj film. Doduše, ja moj film nikada ranije nisam gledao. Sedoh na kameni zid, te se tako zaklonih senkom visokog čempresa iza mojih leđa, i počeh slušati. „Srednji vek! Vreme kada ni vetar ni sunce nisu bili sigurni u svoje ja, niti miris vetra može plutati tamo gde ga struje nose, niti toplota sunca može dobiti rat protiv čestih i tmurnih oblaka. U vazduhu osetih vreme nesigurnosti, vandalstva, viteštva i svega što preti miru i blagostanju zajednice čovekove. Svako se na svoj način trudi da zasluži bitisanje na svom prostoru, podarenom od Gospoda Boga, te tako siroma čuva nadu da jedino za svog života, i zajedno sa svojim narodom bude bogoudan, vredan i pošteđen od vandala i pljačkaša koji često napadaše male narode i manastire, samo radi plena i potrebe za materijalnom ugodom. U trenucima mira, jedino su ratovi između naroda malih balkanskih država narušavali kratak spokoj i utisak slobode. Tako i bi sa našom braćom, hilandarcima, u to vreme, sve mi to slike kazuju, te ja Vama tako zborim. Dvanaesti vek, mala i tek oformljena monaška zajednica u napuštenom manastiru, predvođena Savom, davala je sve od sebe da pokrene težak točak života u vremenom devastiranom manastiru, čiji zidovi bejahu zgužvani od pritiska čovekove sujete i neznanja o suštini sveta, ratovima izjedeni, dok evo ja, svojim bićem, i sva moja braća živimo uloge svedoka da se taj točak i dalje vrti, vrti ponos pravoslavnog sveta, zbog čega često mudre i bistre duše pomisle da ga te davne, hiljadusto i neke godine zavrti sam Gospod Bog. Tup udarac čelika okrenu moje misli ispred kamenog zida, iza kog je velika hladovina čempresa čuvala snagu prilika u crnim odorama, pognutih, sa konopom i zavežljajem oko struka, da im mantija ostane na mestu, te tako pognute kopaše tvrdu smesu svetogorskog tla. Dve suve i visoke prilike, čiji se obrisi isticaše ispred ostalih, prvenstveno svojom visinom i vitkošću, rukama pokazivaše u različitim pravcima. Kako se koja ruka uputi prema nekom pravcu, tako se sve glave okretaše prema tamo. Lagane mantije pri svakom koraku obe prilike, širiše se tako da silueta svake od te dve uz ruke koje davaše smerince ostalima, ostavljaše utisak bistrih i oštroumnih ljudi. Na trenutak, svoj pogled usmerih prema zvuku koji je dolazio sa desne strane. Zvuk tupog udarca drveta o kamen, koji se uz jednoličnu frekvenciju i učestalom iteracijom probijao kroz maslinovo granje sa moje desne strane, odavao je jasan mozaik kompozicije drvenih kolskih kola i mučne životinjke koja je pod pritiskom toplote i žege tog dana brojala još jedan dan manje, jedan dan manje do kraja uginuća i mučenja. Gospod Bog kaže da je i ovaj naš ljudski život patnja i mučenje, samo je pitanje ko će se bolje i primernije pokazati za života, i tako zaslužiti svu svetlost njegovih nebesa. Čemu mi, ljudi, zaslužišmo ovako olakšanje i blagodat? Siroto magare. Monah duge crne brade, držeći uzde zakačene za ular, me ne primeti dok je prolazio, sedeći tako na kolima i klateći svoje telo, zajedno sa zapovešću neravnog kamena na tlu, što točkovi kola gaziše . Ja za njega utom trenutku nisam postojao. Silueta kola i telo monaha se sada klatiše na putu od kamena sa moje leve strane. Dve visoke prilike su sada stajale van hlada, napustiše grupu monaha, radnika, te stajaše na obodu zida, tik preko puta mene, i nešto pričaše. Ona višlja prilika držaše ruku iznad očiju, zaklanjavši svetlost odlazećeg popodnevnog sunca i gledavši daleko, daleko tamo prema istoku. Onaj niži, beše tik uz višljega, te samo glavom potvrđivaše sve ono što reči mudre videlo se, izlaziše iz usta višljega. Oboma je crna kapuljača davala utisak još veće visine i autoriteta. Oboma podjednako. Sede i dugačke brade nisu imale uticaj na moju odluku da rasudim koji je od njih dvoje stariji, nego se moje oči zaustaviše na licu onog višljeg i spazih suve, glatke i pravilne bore na licu Svetog Simeona, plave oči, vitku bradu, dugačke sede dlake na obrvama, suvonjavo ispijeno telo ispod mantije, a Sava, onaj niži do njega, Savu odmah otkriše njegova dosta mlađa koža na licu, još bistrije plavetnilo u očima i odlučan stav, koji njegovo telo pod zapovešću bistrog uma zauzeše, dok otac pogledom meri i bistrinom uma seče i odmerava napredak radova. Monasi su lakoćom sadili čemprese, očigledno tako beše. Sa obe strane je sada bilo samo golo tlo, sa ponekom izraslinom , primerkom iz biljnog sveta, čiji je hlad bila samo tanka crna senka, prozirna i nevažna, što se sa suncem svom svojom snagom borila da izdejstvuje mesto na podlozi od suvaraka borovih iglica i pokoje suve šišarke. Simeon i Sava su sada odmakli dalje, tamo prema istoku, obe prilike sam sada video kako hode po kamenom putu. I dalje razgovaraše o nečemu. Mantije crne su se njihale istovremno sa pokretima njihovog tela, dok su obrisi prilika polako gubili fokus u prašini kola, koja maločas prođoše. Krenuh i ja za njima.“ Senima Svetog Simeona i Svetog Save. Sve ovo je ustinu trajalo samo par sekundi. Okrenuh se okolo sebe i napravih par snimaka, tačno na tom mestu gde proživeh tih par sekundi u nekom mom zamišljenom srednjem veku. Za sve je zaslužan miris vetra! Iza mene, tu, na tom mestu dok sam sedeo i gledao Simeona i Savu, drveće maslina sada ponosno prkosi svetogorskom suncu. Nijedno od tih stabala verovatno i ne zna za to vreme, jer sudeći po strukturi kore, niti jedno drvo nije starije od petstotina godina. Samo. Maslinjak iza mene. Možda grešim u proceni, ali osam stotina godina je mnogo za ovo drveće. Nastavih dalje, tamo gde se Branko i ostala družina uputiše, prema istočnoj obali Svete Gore. Čudno je koliko čovek priznaje da prvi put u svom životu ima osećaj dok prolazi ovim putem, zna, da nije video niti mali deo od onoga što ovaj put poznaje, i što je možda s’ namerom Bogom dan za to, da čuva živote ljudi koji prolaze ovuda, da ih oceni po Božijem zakonu, da ih upozori na grehe i taštinu, ne prekorom već samospoznajom, da svako od nas što hodi ovuda oseti Svetog duha, Oca i Sina! Nastavih dalje. Okrenuh se i još jednom napravih portret Hilandara. Dok se sve više udaljavam od manastira, svaki pogled ka njemu kroz krošnje maslina i visokih čempresa stvaraju potrebu za grehom i zavisnošću ka materijalnom. Sama potreba da napravim što bolju fotografiju, mi se tada činila kao greh. Corpus delicti! Toliko o uticaju Svetog duha. Kako se dalje odmičem ka istoku, put se delimično menja, polako kamena podloga nestaje. Zemenjuje je žuta zemlja i suva prašina. Cvrčci iz „naše“ Dalmacije povremeno pokazuju svoje prisustvo. Ili možda dalmatinska momčad potiče iz ovih krajeva, ili možda obe momčadi potiču iz nekih drugih krajeva? Česma kralja Aleksandra Obrenovića. Kralj je u devetnaestom veku otkupio Hilandar, koji je u to vreme pripadao bugarskoj crkvi i bio u velikim dugovima, te su Grci rekli, ko plati dug - tome pripada manastir. Mera za meru. Boga mi su i grci, pravoslavna braća, što danas leti, velikim delom od srba i manjim od bugara, rusa, rumuna i ukrajinaca prikupljaju „ogrev“ za nasušnu zimu, znali oduvek meriti meru kada je naša svetinja brojala manje od potrebnog broja monaha za opstanak manastira. Svaki put su kada nam se broj ispod petnaest smanjio, prvi kucali na kapiji. Neka mi Bog oprosti. Esfigmen ima svoju priču. Od ove godine letujem u Boki Kotorskoj, ponovo. Lepo nam je tamo oduvek bilo. Bliži sam Njegošu. Kažu ljudi da je kralj Aleksandar otišao u Grčku i zlatom platio sve dugove. Dugo je godina posle u manastiru bilo i bugarskih sveštenika. Vekovima je Hilandar bio meta mnogih, i vekovima će. Samo srbi, slabo vojevaše od posete Aleksandra ka ovamo zarad Hilandara. Volim čiji sam, volim odakle sam i kome pripadam. Nosim to sa ponosom, nosim Duh Sveti, nosim ponos svoje klice, sadim dobrotu i širokogrudost svog naroda u svakom plodnom tlu, učim i pokazujem mnogima, ali samo običnim i prostim ljudima, sve o dobrom i pravednom duhu srpskog naroda, da pokušam i tako ispravim počev o sebe, našu gordost i prostu narav večnih graničara i ratnika, umišljenih, da im slobodu duha jedino obrazovanje na univerzitetu može dati. Tako nastadoše one „tikve“, čitava komendija Sterije Popovića. Još detaljnije, Arčibald Rajs piše šta nam je činiti. Ne trpimo mi sugestije sa strane, aaa ne, ne! Kaže Nikolaj, čovek se uvek nalazi u okruženju ljudi koji mu pomažu da spozna svoje mane i loše strane svoje ličnosti, koje uglavnom ne vidi sam! Jedino predsednik Milošević dade nešto za Hilandar, od svih velikih vladara, počev od Aleksandra, pa na ovamo. Međutim, on to nekako brzo, sleti helikopterom i odlete. Kasnije ću čuti, da se taj prostor gde je helikopter sleteo označio, i fizički odvojio, simbolično od Svete Gore. Jedan sarajlija, koji je beše u tom našem malom društvu, i koga ću za par minuta upoznati, mi reče, da se iza ove kapije nekada nalazio čitav bolnički stacionar, objekti i prateća oprema, zadužbina Kralja Aleksandra Obrenovića. Iza ograde se nije moglo. Sada je kamen sa puta potpuno nestao. Veliku vrućinu izbegavam povremenim zastajenjem u senkama čempresa na suvoj prašini. Moram citirati jednog novinara Politike pri pisanju kolumne o Hilandaru, kada je pitao monaha o razdaljini koju je potrebno prepešačiti: „Koliki je kaluđerski korak? Dugačak. To bi trebalo da zna onaj ko pita nekog kaluđera koliko ima peške. „ Ma, to vam je blizu, kaže monah Hilandarac, pokazujući rukom. Stižete za petnaest minuta, najviše dvadeset”. E, a tih kaluđerskih dvadeset, pretvorilo se u novinarskih pedeset.“ „Krst cara Dušana. Na ovom mestu monasi dočekaše svog cara kada je izbegao pred kugom. Na ovu temu se mogu čuti dve verzije ovog događaja. Da je bratstvo izašlo pred cara negde na pola puta od luke do manastira, da bi ga pozdravili, ali i da bi mu rekli da njegova žena ne može dalje. Ali nisu oni rekli, već neko drugi je umesto njih progovorio. „Sišla je Majka Božija, i rekla, ti možeš da prođeš, a ti, nazad !”. Monah ovaj događaj priča ne samo kao da mu je prisustvovao, već i kao da se juče desio. Tako mu se oči šire, ruka odlučno sikteriše. Gledajući ga, osetimo da stojimo na različitim stepenicama vremena.“ Preuzeto iz Politike, 27.08.2011., Nenad Novak Stefanović Pred krstom nisam ništa mogao da osetim. Isti osećaj kao za vreme putovanja prema Hilandaru kroz Bugarsku, ništa uzvišeno i ništa sveto. Neka Bog oprosti što govorim istinu. Pričam iz duše. Nastavih dalje. Nedaleko sa desne strane naiđoh na grupu ljudi. Jedan dečak je držao gumeno crevo za vodu i pokušavao ustima da uhvati po koji mlaz. Žeđ! Drugi dečak sa naočarima je stajao ispred njega i verovatno čekao svoj red. Ostalo troje, odraslih ljudi je stajalo ispred sasvim običnog i neupadljivog primerka stare masline. Pomaže Bog! – rekoh ja. Bog ti pomogao! – rekoše svi sa neprimetnim zaostatkom. Može li se! – opet ja. Ih, može li? Mora brate, dakako! – reče jedan od njih, saznaću kasnije Branko. Primate li me ovakvoga? – znao sam da hoće, nego radi reda rekoh. Vazda. – reče Krupni. Odakle – ponovi on. Novi Sad - Rekoh. E i ja sam ti brate iz Novog Sada, ali sam rođeni sarajlija – reče najniži među njima i pogleda me tužnim i krupnim oćima. Nikada ne bih rekao da je sarajlija, ali avaj. I tako sa ja nađoh među grupom ljudi. Prijalo mi je društvo posle tri dana samovanja. Uglavnom teškom mukom prihvatam društvo, i radije se uvek opredeljujem za samovanje, ne zbog toga što pripadam društvu osobenjaka i egoista, već zbog stečene potrebe i osećaja zadovoljstva da nešto uradim sasvim sam. Bojim se dugog vremena provedenog sa istim ljudima, tada postajem nepodnošljivo spadalo, nesvesno postavljam neprobojne kulise oko mene, postajem gord i pun taštine. Koraci mi smrde nečovještvom. Niži su oni što mane ne znaju i ne priznaju, to me uglavnom spusti tamo gde treba, među ostale i manje grešne. Kakva je ovo maslina? ’ Oćemo li dalje ljudi? - Skupih hrabrosti te upitah. Maslina koju zasadi car Dušan! – neko od njih odgovori. Sećam se da je Branko uporno pokušavao da slomi deo grane. Uzmi i ti, to je dobro za poneti kući! Ja evo već treću godinu, svaki put nosim deo grane i stavljam pored slavske ikone. – reče Branko i pogleda me blagim pogledom, takvim da bi svako čeljade čini mi se dosta toga iz tog pogleda moglo pročitati sebi u korist. Maslina koju svojom rukom zasadi Dušan silni, a oko nje, mnoštvo drugih, što ih zasadiše potonji vladari naše Srbije. Odlomih i ja deo, te ga sada i ovog trenutka gledam iznad ikone Svetog Georgija. E tada osetih sve što mi je nedostajalo tamo, tamo pored krsta cara Dušana. Neki odlomiše, a neki nisu. Nastavismo skupa dalje, prema luki istočnoj.
×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja