Jump to content

Moto Zajednica

HILANDAR - prvi put

Recommended Posts

  • Svrati ponekad, 179 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: Harley Davidson - FXDWG

Na žalost, većina ljudi u toku svog života potroši vreme ienergiju na marginalne stvari. Sa druge strane ne treba puno ni očekivati, jer ko se to pametan rodio pa da iskoči i bude svrstan u one druge, u drugu kategoriju. Ta druga kategorija, nepoznanica mnogima, nedokučiva i uvek daleka za nas prosečne, prima samo one koji shvate suštinu vremena koje nam Gospod Bog da, da ga provedemo za života u miru, ne brinući mnogo za sutra, jer sutra samo brinuće se za se, i ne trošeći uzalud vreme na sve ono što je nepotrebno. Mali smo i kratki, čuvajmo se. Da nam neko da kojim slučajem rok trajanja, na papir, ne bih, jer se ne može, neće se niko od nas dati na tako kratko. Ne zna on kakvi smo, a stvori nas.

 

Smejem se dok ovo pišem, pametujem, mudrujem i hvatam se u koštac sa težinom imena teme, a ne bi li se što više približio slikama iz podsvesti koje nosim od tada, mirisima, vetru, maslinama i čempresima, a najviše ljudima, braćom našom. Čim kročih na sveto tlo padoh ničice, jer osetih najviše sram posle samo jednog konačenja. Vizantija živi, a mi ne znamo.

 

U maju mesecu ove godine nekolicina mojih saboraca iz „NovaSada“ se sastade kod Željka, čoveka koji mnogo vremena provodi na novosadskoj najlon pijaci, kupujući sve i svašta tako da će jednog dana sve te stvari morati ili da ponovo prodaje ili da deli i pozajmljuje, kako kome šta zatreba, kao naprimer meni jedan moment ključ, sa ciljem da se dogovorimo oko detalja u vezi puta ka našoj svetinji. Lep, a nadasve loš pokušaj. Koliko se sećam svi smo bili zadojeni osećajem putovanja, vožnje i verujem za sve nas slobode. Dogovorismo se mi odmah, Srđan, Željko, Bota i ja, brzo i efikasno. Mesec je maj, lepo je vreme,oni će odavde, mi ćemo odozgo i eto nas nas u Uranopolisu. Očas posla. Verujem da niko od nas nije bio siguran da ćemo krenuti u dogovoreno vreme, bez obzira što smo uspeli da se usaglasimo oko raspoloživog vremena i obaveza. Kakva hrpa nedoraslih, svi zajedno. Aaaa ne! Ja sam tu najmlađi sa stažom na dva kotača, ali avaj.

 

Kada rekoh oni će odavde, Bota je naš čovek, bistrih misli, britak u kritikama, nošem vetrom i željom za avanturom iz bratskoga nam Nikšića, mislih na njegove saborce koji su po mojoj proceni imali za razliku od nas mnogo ozbiljnije namere. Možda grešim, sigurno ne! Čast i puno poštovanje Marti. Kako god njeguši i mi iz „Nova Sada“ trebali smo se sastati u malom gradiću, poslednjoj kopnenoj stanici pre početka teritorije vrta Majke Božije. Oni preko preče, preko zemlje crnih dvoglavih grabljivica sa crvene podloge, nekadašnjeg staništa Ilira, a proklamovanih albanaca tek u desetom veku, brže će stići do vrta čak i uz kišu, na posletku i jedini. Ako ćemo po mestu polaska, lale su uvele.

 

Gavrilo, naš prosvetar, učitelj i nastavnik, koji neće da se tako zove, već me prekorava sa Gaja, Gaja, nisam ja Gavrilo, a jednom ću mu uoči reći istinu da ga ja zovem onim prvim i lepšim, pratio je sve ovo preko kako moj kolega Dušan sarkastično kaže modernih tehnologija, vajbera. Prošle godine je Gospod namerno pokvario njegovu hondu, a Gavrilo je deo fruškogoraca.

 

Gospod Bog je svemoguć, i slavimo ga uvek!

 

Srđan, čovek koji u sebi nosi svo znanje iz organske i neogranske hemije, a najviše iz farmacije, nije do sada na svu sreću primenjivao isto niti u jednoj vožnji, i koji uvek nosi nevidljive sterilne rukavice radi potencijalne distance od nepredviđenih situacija, jedini stoji u sredini i okuplja slične. Mala mu je Zemlja. Ima li još šta za obići osim ovoga? Kada je shvatio da motori i brodovi nemaju krila, postao je Mister No.

 

U životu u glavnom postoji više faktora koji utiču na realizaciju planova. Nama je presudila voda. Počelo je malo, a završilo se donacijama iz celog sveta. Hidrometeorološki zavod Srbije je i dan danas osuđivan zato što nije radio svoj posao. Kažu, nije predvideo! Ostali, nadležni, oni u odelima su pekli rakiju. Slovenija i Hrvatska se nakriviše i sve se sli u Srbiju. Retki su oni koji su bili žedni tih dana.

 

Prvog dana je počelo kao da nikada na svetu nije bilo sunca, padala je uravnoteženo, tačno, navodeći sve one koji sede u svojim toplim kućama, da na svaki predlog o vožnji tih dana osude iste kao profesionalne budale. Ja sam i dalje bio ubeđen da će kiša stati i da se može voziti. Srđanu ovaj put nisu bile potrebne rukavice da odustane. Željko se pravdao poslovima po južnoj Srbiji, ipak će on kolima, pa ćemo se negde već sresti pred makedonskom granicom. Gavrilo je sve to pomno pratio, i mudro ćutao. Bota, Bota je odavno zbrisao za Nikšić. Verovanto je iskusno procenio sa čime će se Srbija suočiti u narednih mesec dana.

 

Drugi dan. Ne staje! Sunce ti poljubim koliko vode....verovatno je bila prva jutarnja svakog od nas preko Drine, prema istoku do Bosilegrada. Srđan i Željko me savetuju da odustanem. Leva hemisfera mozga je potisnula desnu, i rekla ne. Odustao sam, mada sam u podsvesti znao, da je po meni bilo, sigurno bi se moglo autoputem do Niša, prespavati, a posle već sleduje lepše vreme, Mediteran... Ima jedna prava Andrićeva : Između bojazni da će se nešto desiti i nade da možda ipak neće, ima više prostora nego što se misli. Na tom uskom, tvrdom,golom i mračnom prostoru provode mnogi od nas svoj vek.

 

Međutim, kako je petsto kilometara dužine mnogo za jedan oblak, nikšićani krenuše, pa i Bota sa njima. Pokisnu Bota kao miš. Negde u Albaniji protegli se onaj oblak i sasu sav višak iz Srbije na Botu. Odvozaše oni to junački, stigoše do Svete Gore, lepo se provedoše, ali Hilandar nisu obišli. Posetiše i manastire na Metorima, Kareju, Kosovo u povratku, i još pride ih Gospod nagradi lepim vremenom.

 

Srbija se divila odlučnošću svog premijera. Siroti ljudi.

 

Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. A sama činjenicada je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, ma kako teško ono bilo. Neko izusti, a ja se sjebah.

 

Prođe i to čudo od poplave. A ljudi k’o ljudi, pripisaše to odmah harp tehnologiji. Sećam se jednog članka u kuriru sa naslovom iz 2013.godine : „IZGOREĆEMO: Zbog HAARP-a u Srbiji toplotni udar i do 60 C“. Ne znam, ali nekako da nije ovakvih naslova i medija kojih ih objavljuju, morali bi svi mi kolektivno da primimo infuziju kao supstitut. Vazda sunca u maju, ali ovoliko kiše u Srbiji? To je harp!

 

Dok je Medrano polako gubio svoj efekat u Srbiji, ja sam pisao svoj zahtev za blagoslov.

 

„Poštovani,

 

Obraćam Vam se uvezi blagoslova za posetu manastiru Hilandar. Ovo bi ako Bog da bila moja prva poseta Hilandaru. Moram da na napomenem, da sam sa grupom hodočasnika iz CrneGore 19. maja 2014. godine, koja je tog dana bila na Svetoj gori trebao biti ija. Međutim, kako su naši ljudski planovi mali i relativni, Gospod Bog odluči suprotno i u tom periodu poplavi polovinu Srbije nanevši mnogo muka i nedaća srpskome narodu, te osujeti i moje planove za posetu Hilandaru. S’ toga Vas ponizno molim za blagoslov poseti našoj svetinji, manastiru Hilandar na dan 08.Avgusta 2014. godine u vremenu od jedan dan na konaku.“

 

Ne prođe ni jedan dan, a već predveče dobih blagoslov telefonskim putem. Sada sam znao da ću otići. Nije me mrzelo, prvenstveno radi sebe sam napravio mali finansijski-putni plan, budžet za putovanje, pazeći na svaki detalj oko potencijalnih i planiranih troškova, uključujući i nazive sa opisom predela kroz koje bih prošao. Zalepih link ka fruškogorcima. Muk. Mislim da me je samo Bota posle nedelju dana pitao kada planiram krenem. U jednoj poseti Željku, reče naš mašinac kako će možda i on na put. Mislim da Željko nije krenuo samo iz razloga što nije bilo planina na putu do Svete Gore.

 

Ovo je zemlja naroda Bosne

Kamene i kršne Hercegovine.

Jedna i jedina usvijetu

Ima korijene ponosne.

...Srđan se ne odvaja od rukavica. Izgleda da ću biti svoj gazda.

 

Putovati sam na dva točka moramo priznati izaziva mnogo sumnji. Te sumnje većinom počivaju na predrasudama i velikim delom ne zaslužuju uticaj na odluku da li krenuti ili ne. Onaj ko ne želi, uvek će pronaći opravdanje. Ne na račun fruškogoraca, takva je pouka.

 

Nisam se mnogo mnogo obazirao na plan puta koji sam prethodno napravio u maju mesecu.Shvatio sam da za ljude kakvog me Bog stvori nije potreban niti plan, niti mnogo novca, neki to zovu želja za putovanjem što ja smatram običnim klišeom.Postoji nešto više od toga, mnogo više, postojanije i za mnoge nedostižno, jer i kada je dostižno u tom trenutku je na žalost neshvaćeno. SLOBODA! Moji deda i baba su isto tako sanjali o slobodi i govorili sećam se , deco moja samo da rata ne bude. Teška vremena. Ova moja sloboda, posebno za posleratnu generaciju bi ostala neshvaćena i nepoželjna. Bio bih uhapšen! Kasnije, kako se Jugoslavija polako otvarala, pamtim priče generacije Indeksa, Smaka i Hendriksa, koje su se bez potrebe za modernim GPS uređajima, nepromočivim kišnim odelima kojima ni asteriod ne može ništa, motorima koji Zemlju obilaze dva puta bez menjanja ulja, upućivale na TOMOS apn-4 ili nešto jačim modelima agregata pa rhiljada kilometara u potragu za tom vrstom slobode. Danas je neko novo, hai tek vreme, sve ti nešto nedostaje da kreneš. Novac, vreme i obaveze su uvek argument koji pali, mada i sitna zadovoljstva za uz put, recimo tablet za čitanje knjige dok se voziš, ili recimo imaš tablet ali predeo kroz koji prolaziš nema mini USB konekor za napajanje ... Du jamais vu! Neračunajući šator i vreću za spavanje, vrednost moje opreme nije prelazila više od 3000 dinara, sa svim gurtnama za vezivanje tereta i paketom jeftinog alata sa kojim bi eventualno mogao retrovizor da zategnem.

 

Količina padavina u maju mesecu nije nagoveštavala godinu u kojoj će vlasnici motora mnogo putovati. Nekako čovek oseti to. Detinjstvo provedeno na selu mi je mnogo puta dozvoljavalo trenutke sa iskusnim pogledima staraca u nebo, a koji su uvek znali kada će i koliko će, i da li će je biti. Pretvorih se u njih i ne bejah zadovoljan. Nedelju dana pred polazak je skoro svaki dan padala kiša. Dan pred polazak spremih stvari, a kišno odelo stavih kao poslednje, od gore, u levu bisagu.

 

Šesti avgust, 2014. godine, pola tri ujutro. Spavao sam tu noć. Čudo! Prvi pogled mi se, iako je još uvek bila noć zaustavi na prozoru radi provere asfalta, bio je mokar. Bože moj, znao sam zbog staraca da će tako biti. Planirano vreme polaska je bilo u tri sata, mada se više nije imalo šta čekati, a nije se ni moglo, navukoh prnje i po ata. Treba reći, prvih godinu dana na njemu sam jahao uglavnom zorom, nije se moglo drugačije. Sama skvo sa njih troje, najmlađi je imao samo par meseci, a Vinetu se uvek u dogovoreno vreme vraćao kući, u rano pre podne noseći sa sobom bogat ulov utisaka iz susreta sa banatskim Zagorom i Čikom. Prolomi se šumom Darkvuda urlik duha sa sekirom. Te mini avanture, u glavnom po Vojvodini u ranu zoru ostavljaju nezbrisiv osećaj lepote banatskih ravnica u jutarnjoj izmaglici, sveže uzorane zemlje posle žetve žita koja se isparava, roda koje svojim dugačkim kljunovi mabiraju samo velike gliste iz prevrnutih brazdi. A često sam svraćao na kafu u tek otvorene kafane po malim mestima, divanio sa polubudnim konobarima, slušao lokalne novosti i komentarisao kakva će godina biti, da li će roditi kukuruz i kako te godine nije bilo dovljno kiše. Na kraju zajedno konstatujemo da je uvek isto, kako god, otkupna cena je mala i oni koji pristaju na nju ostaju pobeđeni od strane države jer nemaju više snage. Uvek sam u takvim trenucima ostavljajo za sobom par očiju koje su prateći moj odlazak htele sve moje bivše i buduće poglede sa ovakvih putovanja. Nisam vredan toga. Slava Gospodu Bogu!

 

Tako je bilo i to jutro, tiho i mirno. Vetar je nosio ničije prisustvo u okolini. Odvezah ata, ljutila se malo zbog noćašnjeg tereta na leđima i spojih je sa mokrim asfaltom. Rže lenja beštija! Škljocnuh prvu fotku, a svetlost blica joj razmaza krmelje. Krajevima guvernala ona to vešto i krišom obrisa, ne bi li sakrila pospanost o....ipak ju je stid. Prećutah.

 

20140806-DSC_9407.jpg

 

 

Ispred garaže, noć, tri sata ujutro, nigde nikoga. Kreće se na daleko!

 

 

Novi Sad u tri izjutra deluje prazno, kao da su sve građevine tu samo da bi bile tu, sve mi je tog jutra izgledalo nepotrebno, zgrade, ulice, semafori, kome oni u ovo vreme trebaju. Ni zgrade ne trebaju, zašto, da čuvaju one koji spavaju a oni nisu svesni gde su. Sve jedno im je da li će san provesti u krevetu ili na poljani.Ovo ne važi za zimsko vreme!

 

Asfalt je još uvek bio mokar dok sam prilazio benzinskoj pumpi, nisovoj, tamo preko puta kod mlekare, novosađani znaju gde je to. Pumadžije, valjda su navikli ljudi na ovakve pojave i u ovo doba, mirno su prihvatili moju pojavu i kao po navici pitaše:

 

· Jel’ pun?

 

· Klimnu potvrdno, odgovorivši sam sebi na pitanje zašto me baš pita to pitanje. Tako natovaren, u ovo vreme! Namirisali su me još od prvog zvuka motora u daljini. Mislim da su znali i gde idem.

 

Sa navikom sam teško napravio polokružni manevar na prvoj raskrsnici posle pumpe, jer 450 kilograma težine nikada mi nije ulivalo potpunu sigurnost prilikom ovakvih manevara. Veoma sam lako prošao u tom vreme puste novosadske ulice, partizanskom sve do izlaza prema Beogradu. Konačno preko kaćkog mosta uhvatih pravac. Ponosno razbih jutranju tišinu i najavih moj odlazak odvrtanjem ručice gasa u smeru koji prija. Harli Dejvidson svojim vibracijama zajedno sa grmljavinom i svojim karakterom rastrese moje seme života, čije se vibracije pronesoše po celom telu, stvorivši heroinski osećaj. Usnuli čuvar tojotinog servisa u tom trenutku samo zevnu.

 

Kada čovek napušta svoj grad ili mesto gde živi i radi na duže vreme, dobije osećaj straha i nezvesnosti, naravno u tim trenucima većina avanturista potire isti nagonom ka putovanju. Ja se setih Mešinih stihova:

 

Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme. Čak i više: da nikada ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mesto, čovek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plašine izvesnošću koja ga čeka. Promena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposeti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promeni mesto i nametnute uslove.

 

Negde u blizini Beščanskog mosta primetih sitne kapljice na viziru, začudih se kako nije ranije počela. Iskusno nastavih dalje neobazirujući se na zanemarljivu količinu vode koja mi je ipak zamućivala pogled na viziru. Ipak sam morao stati. Obukao sam kišno odelo koje je spremno čekalo u levoj bisagi, odozgo,tamo gde ga i ostavih, za siguran slučaj, a mali Samsung galaxy-young koji je služio kao navigacija sada je dobio drugo mesto, postavih ga u providan deo tank torbe na rezervoaru.

 

Taj Beščanski most na svu sreću nam hrabro godinama služi uprkos brojnim otvaranjima. Svaki mandat se dobije po jedan video spot u petominutnom delu dnevnika kao i jedna značka na reveru onog koji preseca vrpcu ili najavljuje radove. Živeli i aktivisti koji su svaki put tapšali. U realnosti to izgleda drugačije, i sa jedne i sa druge strane prilazaka mostu uvek stoje znakovi upozorenja ili opasnosti, ovaj put je maksimalna brzina 60 km/h, napredak! Mada se uvek osećam kao nedozreli magarac kada god prelazim preko ovog mosta. Da nisam rezident Srbije verovarno bi me zagolicalo tamo gde treba, pa bi sa zadovljstvom pljunuo to malo belog u Dunav. Lepša strana priče prelaska preko mosta je pogled, koji potire sve loše prethodno.Godinama u nazad svaki put zažalih za samo 10 minuta koliko bi mi trebalo da odaberem najbolju poziciju za najlepši kadar. Reših da to bude u jutarnjim satima, jer tada različita temperatura Dunava u odnosu na hladniji jutarnji vazduh svim fotografima sveta daje jedinstvenu priliku da ovekoveče rađanje jutra između koviljskog rita i sremske obale. Dramatičnost obrisa i kontura ivica obale ritskih meandara koje ta magla postiže, plivajući između vrhova topola, svaku fotografiju pretvara u harmoniju pastelnih tonova. Ne stade magarac ni i ovaj put.

 

Autoput Beograd– Novi Sad u glavnom je svima znan kao monoton deo svačijeg života koji nažalost mora svima da oduzme i taj trenutak. Prav, siv, sa belim trakama koje u zemljama sa višim standardom imaju i funckiju da te probude ako nagaziš mišelinkom preko njih...e da! Pošto moje grlo nepostiže brzine adekvatne za levu traku, sa priličnom pažnjom sam propratio sve modele vozila u istoj. Nema se šta drugo vrednije. Tek od skoro sam se pomirio sa činjenicom da većina džipova kako ih isto većina ljudi zove nisu džipovi već ...da li su to vanovi ili suv vozila.To po meni ni našta ne liči, totalni promašaj i forme i funkcije. Ali avaj.Većina je takvih, što japanskih, što nekolicina nemačkih pokušaja da pariraju tržišnoj utakmici. Obiđe me i po koja limuzina. Na kraju svatih da je tarelacija Novi Sad – Beograd samo jedan kratak vremenski trenutak putnicima do posla i nazad, sada i u buduće. Neizdrživo! Ja živim svoj život u vremenu koje je iza mene 50- tak godina. Okrenuh glavu na drugu stranu, prema kukuruzu, poljima i prepustih se vibracijama i grmljavini. Mali Samsung je na memorijskoj kartici sadržao najbolje od Kridensa, Hendriksa, AC DC-a, Smaka, Yu grupe, StenGetza, Pink Floida, Atomskog skloništa...ni u jednom trenutku ih nisam pustio u toku vožnje. Gazda ata kao moga, shvatiće zašto.

 

Predstade kiša, a ja se nađoh na naplatnoj rampi pre Beograda i velikim iskušenjem da li da ponovo oblačim kišno odelo u slučaju kiše. Ne zbog toga da je neudobno, već najviše zbog složene operacije plaćanja putarine. Sav onako natruntan i sa zimskim rukavicama na rukama, nisam uspeo da izvadim tu čarobnu jednu polovinu od 240 dinara. Morao sam stati sa strane pre naplatne rampe, skinuti kišno odelo i tako oslobođen uplatiti pomenuti iznos u budžet JP Puteva Srbije, sa malim optimizmom da ću popuniti sve rupe.Odavno padam u iskušenje da moj automobil zamenim za terensko vozilo, posebno za puteve u Vojvodini, a potajno se nadam trenutku kada ću ga se osloboditi. U svim ne samo visoko materijalno razvijenim zemljama, već i u zemljama sa visoko razvijenim stepenom morala i inteligencije stanovništva, automobil predstvlja čist lukzus. Mi se pravdamo da je to danas sušta potreba. Obavih i to materijalno izdvajnje za rupe, i bez kiše nastavih putovanje prema Beogradu.

 

Skoro sam se službenim automobilom kombinata u kom privređujem vraćao od Beograda prema Novom Sadu. I ne samo tada, verujemo da svaki vozač koji očekuje minimum, u nekom delu te relacije prokomentariše na račun kvaliteta asfalta. Veći deo asfalta prema Novom Sadu podseća na magistralni put od Novog Sada prema Inđiji, imate osećaj da vozite po pragovima koloseka a ne po autoputu čiji je asfalt postavljen čini mi se nedavno. Tanko, tanko! Razlika potrebne debljine verovatno je odavno dopunila ako ne i prevazišla količinu nečije nezasite potrebe zastvaranjem ličnih i novih materijalnih vrednosti. Pre obilaznice oko Beograda opet naiđoh na znakove za usmeravanje u jednu saobraćajnu traku. Mislim da posle svih godina vozačkog staža nikada ne bih pristao da se nešto promeni nabolje, jednostavno ne bih se snašao. Sa leve i desne strane obilaznice vidim nekoliko građevinskih mašina koje se pomeriju, valjda nešto rade, međutim taj broj mašina mi nikako proporcionalno ne stoji sa veličinom projekta sa kojim se iste hvataju u koštac. Verovatno su mala raspoloživa finansijska sredstva osujetila sve planove glavnog građevinskog inženjera da realizuje projekat obilaznice u planiranom roku, te je siroma morao da podlegne naredbi više rangiranog stranačkog, poliranog pastuva za priplod sa kravatom po srbijanskoj dogmi:smanji malo, smanji...pa zar ti misliš da to treba da se završi? Naparih oči da zadovoljim trud sadašnje vlasti i nastavih prema Beogradu. Obzirom da je bilo oko pola pet ujutro asfalt je već bio suv, verovatno je protok velikog broja vozila uticao na to, kao i na to da sam sada na miru mogao da prelazim prek obele linije. Osećaj skupljanja mišića analnog otvora prilikom prelaska preko belih linija po kiši u toku vožnje poznat je samo vozačima motora. Opustih dupe pred tablom Beograd. Još iz studentskih dana nisam video Beograd tako rano, nigde one uobičajene gužve. Put koji vodi prema Gazeli pored geneksove zgrade čuvali su samo za mene. Sve ostale koji su smetali uklonili su sa puta. Vozio sam propisanom brzinom, nije bilo potrebe brže da se vozi, jer tako mnogo promakne. Posmatrao sam nove građevine, nove nadvožnjake, hotele pokraj puta,sasvim jedan drugi Beograd od pre dvadesetak godina, sve je izgrađeno sa mnogo stakla, oštre ivice arhitektonskih zdanja koje prkose ostarelim zgradama na Novom Beogradu iz Titovog vremena. Stare zgrade u blokovima na Novom Beogradusa autoputa se sada ne vide, zadnji krik su imale u ponekom geto filmu devedesetih. Dok god u Beogradu budu nicali kao iz kiše ovakvi arhitektonski projekti, u Ostojićevu će i dalje komšija Đura sedeti na hoklici ispred njegove kapije sa flašom piva,moleći se Gospodu za oprost što je jednom davno seo za volan. Svima na Novom Beogradu sam poželeo dobro jutro.

 

Prelazim preko Gazele i razimišljam o periodu pre dvadesetak godina dok sam čekao da se završi predavanje kako bi se par nas skupilo i ostatak dana proveli lutajaći kroz stari Beograd. Divno! Retko kada sam zalazio na Novi Beograd. Često srećem ljude koji žive i rade na Novom Beogradu, a koji se ne sećaju kada su poslednji put prešli Savu. Nove generacije zahtevaju modularne delove grada, kao nezavisne celine. Svaki deo grada sadrži sve što je potrebno svakome ponaosob. Nema se potrebe dalje od dve stanice trolom. I pošta i market, i picerija, pozorišta,bioskopi, poreske službe, predsednici opština, mesnih zajednica, opštinskih odbora, karate klubova, predsednici skupština stanara... agregacija je celovita,da li od gore ili obrnuto, uglavnom retko ko od glave stanovnika ima potrebe da vidi ceo grad za života. A valjda nam je za cilj zapad, u surotnom uzalud trošimo energiju. Shvatio sam da mi nema vajde od uspomena, te namerno zavrnuh gas. Grmljavina odjeknu ispod nadvožnjaka, koji na levu stranu vodi ulicom KnezaMiloša prema Nemanjinoj, a sa desne strane mi ostade uspomena na autokomandu,početak ulice Vojvode Stepe, trošarinu i bivšu kasarnu 4. Juli. Tada je hit na svakom postrojavanju bio:

 

Ponoc vec je tu

a ti jos si sa mnom

za ljubav ti vremenije

Ponoc vec je tu

a ti jos si sa mnom

za poljupce rano ti je

Sta cu mala s' tobom

kunem ti se Bogom

jos uvek si mlada

da te ljubim sada...

PrijatnoSeptembar 1994!

 

Poče kiša! Mislio sam kratko će, ali nisam imao vremena za detaljnu metorološku analizu i predviđanje’oćel il’ neće, te stadoh sa desne strane na benzinsku pupmu da se opremim. Ponovo vadi sve! Prevrći, tumbaj. Dok sam vadio kišno odelo ispade mi džezva za kafu,kafa i šećer u najlonskoj kesici i sve se prosu. Ih sveca mu! Sinoć mi je Nadica sve to lepo zapakovala da imam za uz put. Sad’ više nemam! Imam samo džezvu i plinski rešo. Žao mi svega spakovanog, ali kupiće se uz put. Upakovah se i primetih da mi prilazi mlado lice u uniformi privatne kompanije. Crvena tkanina od glave do pete, logo kompanije na rukavima, uvek i ne samo sada podšišan, ali mu želja za iskustvom u inat ne da više od dvadeset, mladi pumpadžija me zapovednički zamoli da sklonim motor na pljusak pošto stojim na delu gde ne bi trebalo, odnosno, citiram,“ gazdaće da mu kenja“ ako me vidi na tom mestu. Kaže mali da pumpa ima i kamere.’ajde, Boga ti! Siroma, ne samo on nego svi mi! Na domak smo Evrope!

 

Sada sam na kiši mogao natenane da se spremim. Izvadih i malenog samsunga kao navigaciono pomagalo, jer računam treba po kiši skrenuti sa autoputa prema Kraljevu, a opet taj mali samsung i nije baš vičan sa kišom, te ga stavih u providan deo torbe na rezevoaru. Pola je sedam bilo kada sam krenuo prema Kraljevu. Znao sam da bi u surpotnom smeru uskoro trebao da prođe moj pijatelj Miloš, koji se upravo sa porodicom vraćao sa Sitonije. Pokušavao sam da vodim računa hoću li videti njegovu Opel zafiru u suprotnom smeru, ali nije se baš moglo, padala je taman toliko da mi ne dozvoli prepoznavanje mišinih ratkapni koje su veoma retke na zafirama u Srbiji i početnih slova novosadske registarske oznake. Odjednom stade kiša, a stade i ja! Onako natruntan, izvadio sam samsunga iz pregrade i nazvao Miška.

 

 

 

 

· Eeeee...matori, gde si?

 

· Eeeeee...videli smo te, prošao si u suprotnom smeru, ablendovao sam ti...

 

· E super. Ja samo pokisao! Ti imaš krov i baš te briga. E, a nisam sam te video. Sada se nikako ne možemo videti pošto smo na suprotnim stranama. Produžite vi dalje prema Novom Sadu, a ja odoh tamo gde ste vi juče bili sa kapetanom.

 

· Ajd’ srećno!

 

Život piše romane, a ja mu nisam tema, jer tako mnogo snage za moju priču nema...shvatih da je Jadranka u pravu!

 

Šteta što je nema na našoj sceni. Moji roditelji su je zajedno sa Skrobonjama često slušali,a meni su na pisti za postrojavanje što više nastojali da uliju ljubav prema Ninu. Pokoj mu duši! Zvuk pumpe za gorivo kao prethodnica paljenja motora me je samo više podstakao da potisnem sva sećanja na Novi Sad i prepustim se konačno vožnji bez kiše uz zvuke Kridensa.

 

Some folks are born,made to wave the flag

Ooo, their red, white and blue

And when the band plays "Hail to the Chief"

Ooo, they point the cannon at you, Lord

It ain't me, it ain'tme, I ain't no senator's son, son

It ain't me, it ain'tme, I ain't no fortunate one, no...

Mislio sam da se nalazim sa Tom Henksom kao Forest Gampom, zajedno u helikopteru. On treba da iskoči u šumu punu Vijetkongovaca koja gori plamenom napalma, dok ja skrećem desno za Kraljevo. Ali, pre Kraljeva dolazi Kragujevac. Mislim da je bilo oko pola osam kada sam stigao u Kragujevac. Ništa nisam jeo od juče, te brže bolje požurih da pronađem neku vrstu energije. Za neke ljude već odavno budne, a za neke usnule i skoro probuđene, slika Kragujevca u osam ujutro više je motiv za nekog lajf fotografa nego za staloženog pejzažistu. Iz prilika ljudi, vidi se da svako od njih živi svoje obaveze. Uobičajeno dobro jutro se samo formalno preliva preko usana poznanika. Dok sam hranio moje napaćeno telo polusuvim burekom, jedan vremešni gospodin za stolom preko puta mog je čak uspevao ležerno da okreće list za listom novina, neuklopivši se nikako u kadar lajf fotografa. Postoji jedna scena iz Markovićevog filma „Majstori majstori“, kada Rade Marković kao Miloje kaže kevi: Ti si se jedina izvukla.

 

Zanimljive su prirodne pojave koje čoveka ostavljaju bez daha, posebno kada se čovek u istinu suoči sa njima. Međutim, postoji jedna, više bih to nazvao lokalno prihvaćena dogma iz ko zna kog vremena, a koja kaže: neće kiša oko Kragujevca. Za deset minuta je na nebu bilo samo toliko malih, belih oblaka sa pozadinskim beskrajnim plavetnilom, a odnekud se pojavii sunce, ja se ozarih i poželeh da Nikon zamenim paletom i četkicama.

 

 

 

Nastavićese...

  • Sviđa mi se 1
  • Podržavam 11

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Drug član, 1073 postova
  • Lokacija: Beograd.........Srbija.......
  • Motocikl: BMW R1200GS Adventure 2014 - Touratech oprema full + F650GS Dakar

Prijatelju, tema je ozbiljna..........krenuo si detaljno, ali ....

 

Gde su fotografije???

 

Nastavi i obraduj nas nekim fotografijama.......

 

Pozdrav.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 179 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: Harley Davidson - FXDWG

Prijatelju, tema je ozbiljna..........krenuo si detaljno, ali ....

 

Gde su fotografije???

 

Nastavi i obraduj nas nekim fotografijama.......

 

Pozdrav.

 

Da znam, biće i toga, uskoro stižem u Žiču. Ne mogu još uvek da slikam dok vozim.1zdravo.gif

 

Odoh sada na spavanje, sutra nastavljam.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 9 postova

Поздрав за тебе Мареш!!! Само да те поздравим, ја сам такође Ботин друг који је наговарао Боту да иде са нама на пут, а наравно позив је важио и за све Ботине другове 0namigivanje.gif Једна мала исправка, није да нико није из групе био у Хиландару, био сам ја. Мој брат је монах у Хиландару, тако да ..., они нису на вријеме резервисали смјештај у Хиландару, а као што ти знаш посебно за тако велику групу мора да се резеврише смјештај доста прије, чак и мјесецима прије.. Мени је јако жао што није нико од вас могао да иде и што се нисмо упознали и што нисмо возили заједно, али даће Бог, биће прилика. Што се тиче путописа, врло лијеп и занимљив стил писања, само настави.

Горан Т.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 179 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: Harley Davidson - FXDWG

Поздрав за тебе Мареш!!! Само да те поздравим, ја сам такође Ботин друг који је наговарао Боту да иде са нама на пут, а наравно позив је важио и за све Ботине другове 0namigivanje.gif Једна мала исправка, није да нико није из групе био у Хиландару, био сам ја. Мој брат је монах у Хиландару, тако да ..., они нису на вријеме резервисали смјештај у Хиландару, а као што ти знаш посебно за тако велику групу мора да се резеврише смјештај доста прије, чак и мјесецима прије.. Мени је јако жао што није нико од вас могао да иде и што се нисмо упознали и што нисмо возили заједно, али даће Бог, биће прилика. Што се тиче путописа, врло лијеп и занимљив стил писања, само настави.

Горан Т.

 

Samo je moje ne znanje i zaborav moglo napraviti ovakvu grešku! Praštaj sada, i u buduće.

U pravu si, setih se da je Bota pričao o monahu na Hilandaru, nečijemi koji će nam tamo biti od pomoći svakako. Mislim da smo se jednom i čuli telefonom, ti i ja, Marta mi dade broj, tu negde pred polazak u vezi vize svetogorske. A bio sam više u mislima na Svetoj Gori nego u Novom Sadu, tada dok smo u maju planirali to putovanje sa Vama, našom braćom. Svi moji odustaše zbog kiše, a da me par njih nije zamolilo, krenuo bih i da je meteor pao. Kažu da se prvi put na Svetu Goru ide iz više puta. Eto i ja se upisah, pa iz drugog ubode. Bota je slao dosta forografija u toku vašeg puta, prelaska preko Albanije po onoj kiši, iz Uranopolisa, sa Meteora. Lepo Vas je Gospod darovao, te se i vi lepo provedoste. Žao mi je što vas nisam sve upoznao, i što nismo svi zajedno vozili. Svemoguć je Gospod Bog, a daće pa ćemo se sledeće godine videti na Ostrogu. Ostah dužan Svetom Vasiliju nešto, samo ja znam šta, te se moram vratiti.

 

Svako dobro ti želim, pozdravi Martu i Botu.

 

 

 

 

  • Podržavam 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • U prolazu, 9 postova

Ма ништа брате мој. Ја сам ових дана у Бг, долазим у петак до НС па ако будеш за кафу можемо попити негдје.

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 179 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: Harley Davidson - FXDWG

Dok sam sedeo u toj nazovi burekdžinici, pekari, piceriji, danas je to sve u jednom, a tri u jedan proizvod je nastalo iz perioda prvih lexmark štampača, koji su u jednom uređaju sadržali, i skener, i štampač, i kopir apart, pa čak i faks, eto od tuda i takve pekare, svatih da me to lepo i beskrajno plaventilo sasvim ozari, kao da mi neko sasu sijaset energetskih stimulansa pa se odmah setih gde ću, zašto ću, i čemu sve ovo. A ne znam samo šta bi mi, ljudi bez sunca i njegove topline. Vazda bi se u današnje vreme po kućama i stanovima dopisivali preko društvenih karakondžula, te nazovi mreža. Rekoh ja da se setih zašto ću, gde ću i čemu sve ovo, te moram reći da sam na to pomalo i zaboravio vozeći po kijametu od Novog Sada do Kragujevca, i začudih se što sam ovde dolazio ako ću samo burek jesti. Brzo se setih. Loza Nemanjića! Misterija, neistraženo dovoljno za svakog istoričara, nedorečeno i neopisano, široko kazano a nedovoljno rečeno. Na sreću, reči o Nemanjićima danas plave svaki medij, knjige na trafikama, dopunska izdanja časopisa, kalendara, ilustrovane knjige u mesečnim izdanjima, ali sve to čeka prosečnog četrdesetogodišnjaka kada progleda, ostavi prenose utakmica i zagrli duh istorije srpskog naroda srednjeg veka i malog grada Ras, a ne decu, jer nema ko da im kaže. Duh istoka pleni!

 

Jednostavno, ne mogu samo da vozim. Moram da znam gde ću i kako ću. Imati cilj u životu, pa i za vreme vožnje, daje čoveku dodatni motiv. Vladimir Ćorović me je dovoljno inficirao sa svojim činjenicama i večitim hipotezama o tome odakle smo, ko smo i zašto smo, vezavši svakog čitaoca za jedan deo epohe. Ja se upetljah izgleda za najlepše, lozu Nemanjića, od našeg Stefana rođenog u Zeti, preko Rastka mu, pa sve do Dušana Silnog i Uroša Nejakog. Zamislih često pređene puteve Rastka i njegovog oca Stefana, i stvorih sebi cilj za ovo putovanje sa namerom da se vratim u vreme srednjeg veka, srpskih viteza, srednjevekovnih kamenih utvrđenja, manastira i crkava. Obići Žiču, Studenicu, Hilandar, Kakovo i Rilski pravoslavni manastir u Bugarskoj, vredi svakog našeg kratkog trenutka provedenog na zemlji. Dok pišem ovo, shvatih koliko traje pisanje ova dva pasusa, a meni u burekdžinici ova misao samo sevnu u jedan tren. E, tako i život! Proleteće Boga mi, sedaj i teraj dalje! Teško zaverglah i za živo čudo sastavih odmah iz dva okretaja. Onaj preko puta mog stola spusti novine i okrete glavu u pravcu gde se još samo zadržao zvuk agregata poznatih inovatora, gospodina Vilijama i kolege mu Artura.

 

Neka mi ostali ne zamere što ovoliko trošim reči, a ne slike, u kojima ih kažu ima na hiljade. Ko ih sve zapisa u njih da mi je znati? Luj Dager i Talbot nisu sigurno, ljudi su zaključali sa teškom mukom svetlost u jednu malu kutiju ne bi li se rešili tolikog pisanja i pokazali svetu da se nešto i slikom može pričati, svarno ne znam ko je. Valjda se to tako kaže. Kako god, moja fotografska oprema relativno dobrog kvaliteta, što na bitove, što na film, udobno koristi skroman prostor u tank torbi i jednoj o bisaga, truckajući se po putevima JP Putevi Srbije. Boje odvlače pažnju i dušu, te slikah onako kako ja vidim.

 

Vozio sam od Kragujevca preko Dragobraće, Ljubića, između Lipnice i Grabovca, Sibnice i Guberevca, tokom reke Gruže, sve do Vitanovca i Šumarica, ne bi li što sporije došao do Kraljeva i ne bi li što više video okolinu, a vremena na pretek. Pet dana se kasnije ispostavilo kao malo. A ko će nama ovakvima namaći. Motor kao da je znao kuda treba. Kako gde skrenem, ne treba mu držati guvernal, a sve to do 70 kilometara na sat, čim se pređe traži ruke. Eh, namazan je i on! Klizimo mi tako Boga mi kroz ta sela, te se šepurimo, i ona i ja (izveden ženski rod od tipa motora, dyna), a to Bože jaki hodočasnici. I ona i ja, znamo da nismo vredni ni pomena te reči. Pomislih, ja bih bosonog mogao, ali ona.....više troška i muke nego uživanja. Obogatio bi se Trion Motors iz Beograda na meni za tili čas. Za to vreme, gleda nas Rastko i šane nam jednu od njegovih odozgo:

NA SVIM SVOJIM PUTEVIMA ZNAJTE DA

PRAVI BUDU PUTEVI VAŠI

I NOGE VAŠE NEĆE SE SPOTICATI!

(Iz Žitija Svetog Simeona)

E jeste, da, umusavih sebi bradu da i ja isto tako ponovim u sebi, a ona, ona klizi niz doline i uz brda, zna i ona za Rastka iako je tamo od nekog Artura i Vilijama. Prešla je na našu stranu. Veli naš Nikolaj, na zapadu mnogo radei malo misle, na istoku obrnuto, a mi smo iznad svega. Ona brzo shvati, i etoje kod mene. Ne buni se, no nosi. Ja samo povremeno bacam pogled iza, na našzavežljaj, ne bi li ga delili sa inima. Al' ne marim, ko traži nazad taj nije dao, već trgovao, a onaj koji daje taj pleni dušu. Drugim rečima, i da ispadne snašao bih se. Mada, položaj velike luisove torbe u koji je postavih na pak treger dok sam polazio, nije mi ulivao previše poverenja. Svašta nešto stavih unutra, stvari, obuću, nesesere razne, računar, hard disk....a debljina plastificirane gume od koje je torba i napravljena, bila je adekvatna sramotno niskoj ceni koju platih za nju.

Kraljeva grada se ne sećam. Grad, kao grad, prođoh kroz par semafora, sretoh nekoliko pogleda iz automobila i uputih se na glavnu ulicu, Žičku koja vodi van grada. Par kilometara ravnog gradskog asfalta , kroz dugačke aleje visokih stabala, da li je to neko pred-naselje ili ne, uglavnom osetih dolazak pred nekakav kompleks. Ne vidi se dobro crvena fasada crkve Hristovog Vaznesenja od brda, koje prethodi ulasku na lepo uređen parking za veće grupe autobusa, veliko nešto, tako da sam pogedom tražio, a više očekivao pojavu iste. Ubrzo, sa desne strane puta ugledah manastirske zidine, i skrenuh pre tog brda desno. Lokanlni put od tucanika mi nije nagoveštavao prilaz ka glavnom ulazu u manastir. Izborih se po tucaniku sa sveže primljenom amerikankom u naše pravoslavlje i prođoh pored nekih napuštenih kuća, sa leve strane prevrutih kontejnera, malo više žbunja i uključih se na put sa povremenim tragovima asfalta. Ispred mene most, ispod potok, a iz mosta visoka vrata na zidinama manastira.

20140806-DSC_9408.jpg

Šta ću, pređem i most i stanem pred velikim vratima. Mislim se, ja sam ti na glavnom ulazu, kao što je Šćepan Mali završio višu u Belgiji. Elem, ako me ova vrata poklope....

20140806-DSC_9409.jpg

Strepim za motor od kapije, pomerim ga nazad.

Ništa, prošetah se nazad preko mosta, jedno sto metara, prođoh pored trošnih kuća i upitah par lokalnih trbadžija sa piiiivom. A đe sam? Tenički ulaz dečko! Hm, ajd nazad da me pri izlazu iz manastira vrata ne poklope. Upade mi par kadrova za to vreme kroz objektiv, preko prizme i ogledala do moje mrežnjače, i ja dade dozvolu da slike upišu na SD karticu.

20140806-DSC_9411.jpg

Bez dimnjaka bih nekoga i mogao da ubedim da je srednji vek

20140806-DSC_9414.jpg

Krovovi Svetinja, graditelja Stevana Prvovenčanog

20140806-DSC_9415.jpg

Pod ovim krovom dobi Srbija prvoga kralja

20140806-DSC_9416.jpg

U povratku spazih nekadašnji dom, nečijih duša...napušteno!

20140806-DSC_9412.jpg

At pred kapijom. Stigla roba sa istoka! Otvarajte dobri ljudi!

Nastaviće se...

  • Podržavam 7

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 179 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: Harley Davidson - FXDWG

Ма ништа брате мој. Ја сам ових дана у Бг, долазим у петак до НС па ако будеш за кафу можемо попити негдје.

 

Odlično, javi se samo ranije sat vremena, da mogu da se organizujem pošto sam od 9-17h na poslu.

 

Broj mog telefona sam ti na poslao preko privatne poruke.

 

Pozdrav,

MM

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 179 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: Harley Davidson - FXDWG

Shvatih da sam pogrešio ulaz, hm...pogrešio, kako je čovekov um ograničen, te sami donosimo zaključke o događajima i stvarima o kojima na znamo mnogo, ili nismo sigurni u njih, možda je u stvari baš trebalo da stanem pred ovu kapiju. U glavnom, kako god, morao sam na drugi ulaz.

 

Okrenuo sam motor na suprotnu stranu, doduše prostor za okretanje je bio dosta sužen, a put kojim se prilazi na teretni ulaz jednim delom je posut rizlom i to baš deo pri samom ulazu, a drugi deo je delimično asfaltiran. Podloga od rizle je noćna mora svih motorista, zato odlučih da se vratim u nazad sve do asfalta, te da se tamo okrenem. Tako i bi. Smanjih rizik na najmanju moguću meru. Uključih se ponovo na put kojim sam došao, da li je to još uvek bila Žička ulica ili produžetak, ne mogu se setiti. Pri uključenju sretoh one trbonje koje sam pitao za smernice u vezi ulaza u manastir, kako još uvek troše njima značajno vreme dnevnog rituala. Mahnuše mi. Kako sam rekao, prilaz manastiru je lepo uređen, sa leve i desne strane glavnog puta, žičkom ulicom, smešten je planski uređen parking sa svim elementima, koji asociraju na posete velikim kulturnim i istorijskim kompleksima. Ne beše mi logično da ostavljam motor na tom parkingu, mada nije bilo nikoga, a do manastira se ima još ići par stotina metara uzbrdo, te upitah radnike na parkingu za glavni ulaz i rekoše mi: ma slobodno ti motorom kroz kapiju, pa gore do glavnog ulaza.

Odvezoh se sporednom pešačkom stazom do puta, koji je preprečen rampom, ali sudeći po dužini rampe brzo shvatih da je suština iste namenjena četvorotočkašima, i da ću stvarno kao i u većini ovakvih situacija poremetiti planove saobraćajnih inženjera. Dok sam prolazio pešačkom stazom, uhvatih par pogleda koji me ne sa prekorom, već više upitnim pogledom ispratiše. Naravno, i ja osetih nelagodu što hodim grdosijom njihovom stazom do svetinje. Ali, Bože moj. Na prilazu, kod glavnom ulaza manastira, spazih starca sa leve strane kako sedi na kamenu, odnosno na delu česme koja je inače deo manastirskog zida. Ispred glavnog ulaza stadoh. Ranije sam ugasio motor, čim sam prešao uzbrdicu i popeo se na dovoljnu visinu kako bi uz pomoć inercije prešao u što većoj tišini potrebnu razdaljinu, do ispred kapije manastira. Nepotrebno je ovde davati značaj zvuku. Sve nepotrebno stavih u prljag, i jedino ovde vredno i potrebno okačih na desno rame. U ovom položaju, uvek desnom rukom proveram da li se objektiv sam izvukao iz kućišta. Vratih ga. Starac na kamenu je ceo protokol neprimetno ispratio. Pušio je, levom rukom otrese pepeo iznad prekrštenih nogu i okrene glavu na desno naglasivši da nisam vredan, ujedno tako proverivši nailazi li još ko.

 

Postideh se kada se uhvatih u ne znanju da je Žiča ženski manastir.

 

Sramotoćeš se dok si živ. Prilike za to ćeš imati uvek. Svet će ti je pružati dovoljno, ali i kad to ne bude, ti ćeš se sam potruditi da je nađeš - setih se znakova pored puta.

 

 

Ako ćemo po redosledu događaja, koje je istorija pisala, prvo je trebalo videti Studenicu, ali em smo mi mali, em smo grešni pred svevišnjim i nadasve nedostojni da bi svakome od nas Gospod dao isto kao Svetom Savi, ja sam bio predodređen za Žiču, pa onda Studenicu.

 

20140806-DSC_9427.jpg

Ulaz u manastir je naglašen prolazom kroz visoki luk sa zidovima na kojima su freske izložene zubu vremena još od trinaestog veka. Svaka ikona je deo kompozicije tematski vezane uglavnom za Nemanjiće. Velika duhovna sila iz očiju svetaca se sruči na čoveka koji se nađe u prolazu. Onaj, koji pogleda u njih, seti se svega grešnog u sebi, te poželi da se na kolena spusti i prvo metanije pred višnjima pokloni. Ja se sakrih iz objektiva.

 

20140806-DSC_9417.jpg

Sveti Sava opominje:

BOLJI JE JEDAN KOJI ČINI VOLJU GOSPODNJU, NEGO MNOŽINA BEZBOŽNIKA.

20140806-DSC_9418.jpg

Sveti Simeon Mirotočivi.

20140806-DSC_9419.jpg

Sveti Stefan Prvovenčani.

20140806-DSC_9420.jpg

Sveti Georgije

  • Podržavam 4

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 179 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: Harley Davidson - FXDWG

20140806-DSC_9421.jpg

Pogled iz šireg ugla na levu stranu zida.

20140806-DSC_9422.jpg

Pogled na desnu stranu zida.

 

 

20140806-DSC_9423.jpg

Svakom hodočasniku se neprimetno dodeli po jedan anđeo sa tavanice.Neko oseti odmah.

 

 

 

20140806-DSC_9424.jpg

Majka Božija, se centralnog dela tavanice, nesebičnoprihvata časne i izmučene duše.

20140806-DSC_9426.jpg

Ne znam koji bi se majstor danas usudio da izvrši restauraciju ovih freski.

 

20140806-DSC_9428.jpg

Svaka cigla i kamen zrače svojom starinom, a svaki onaj koji ih postavi, nije među nama već skoro sedamstotina godina. Svaki trud čoveka da shvati starinu ovog kamena, svodi se na uzalud. Ne vredi.

 

Kao i u civilnom životu, tako i u monaškoj zajednici, da se primetiti razlika između načina na koji je životni prostor uređen muškom i ženskom rukom. Mnoštvo sa ukusom odabranih i nenametljivo raspoređenih biljaka među ostalim elementima dvorišta čine odličan balans, kao da time zaokružuju sve svoje što imaju od materijalnog, a i to što imaju, verovatno im služi kao pokušaj da se sve telesne potrebe svedu na minimum, radi što boljeg duhovnog uzdizanja. Muški manastiri svojom untrašnjošću deluju dosta grubo.

 

 

20140806-DSC_9429.jpg

 

Za pozivanje na molitvu

 

 

 

 

20140806-DSC_9431.jpg

 

Nisam uspeo da dokučim razliku između zvona i drveta.

 

20140806-DSC_9432.jpg

Crkva posvećena Vaznesenju Hristovom, dominira u središnjem delu dvorišta.

 

 

20140806-DSC_9433.jpg

 

Kada se uđe u manastir, se leve strane se može videti nov, i restauiran konak, koga su u drugom svetskom ratu fašisti skoro do temelja uništili. Monahinje su vidi se, veoma ponosne na njega.

 

 

20140806-DSC_9434.jpg

 

Odmah posle ulaza, ako se čovek okrene iza sebe, susretne se nekom vrstom pirga. Nisam uspeo tačno da utvrdim namenu.

 

 

 

20140806-DSC_9435.jpg

 

Lep primer savršene kompozicije rastinja, drvenih elemenata i kamena. Ima se utisak konstantne brige za lepo uređen prostor. Isto tako primetih da je dvorište manastira isprepletano stazama od nesimetrično složenog i neobrađenog kamena, čije putanje jasno oivičavaju više različitih vrtova po svojoj sadržini biljnog sveta. Zabranjeno drvo bi suvišno bilo, jer verujem da je žena kao biće izvukla pouku. Sada bi to isto učinio muškarac!

 

 

20140806-DSC_9437.jpg

 

 

Mir i spokoj, na svakom je koraku.

 

20140806-DSC_9440.jpg

Ulazna dvodelna vrata glavne crkve Hristovog Vaznesenja,napravljena su nedavno. Vidi se po svežem drvetu. Da se primetiti da su vrata izgrađena od dva velika glavna krila, u desnom krilu su ugrađena manja vrata,otvorena upravo kao na slici. Zaključih da ovakva logika ima smisla, te su mala vrata po svojoj nameni otvorena preko celog dana, dok se velika krila otvaraju verovatno pri poseti patrijarha, ili sveštenih lica sa višim činom. Ne znam samo šta se desilo sa starim vratima. Upitah se, koliki je stepen dotrajalosti vrata morao biti, da bi se neko odlučio za zamenu. Nekako, poredim to sa unikatnošću iz vremena trinaestog veka. Verovatno se ostaci negde čuvaju.

 

Pre prilazu glavim vratima, čovek se prvo nađe ispod velikog kamenog luka, ili bolje reći svoda, koji je inače istureni deo crkve. Zidovi sa strane i na svodu svojom crnom, kao od čađi bojom, škrto propuštaju slojeve vizantijsko plave i bele boje, otkrivajući teško prepoznatljive obrise likove svetaca, još na ondašnjim freskama Svetog Petra i Pavla. Bore na koži, svakog koji pogledom svojim prelazi preko pukotina i brazgotina u čađi na zidovima ovih fresaka, brzo gube svoju moć, a koža postaje mlađa i svežija.

 

 

20140806-DSC_9441.jpg

 

Sveti Petar

 

 

20140806-DSC_9442.jpg

 

Sveti Pavle

 

 

20140806-DSC_9443.jpg

 

Jedino pomoću biljnog pigmenta, ovakav mural može opstati ovoliko vekova. Teško je razaznati detalje sa freske, iako se ova vreska nalazi na ivicama luka, kojima je svod celom svojom površinom oivičen. Daju se primetiti likovi u kompoziciji nekog događaja, ali suviše je teško razaznati bilo šta.Teško bi se i ja odlučio, da se pitam naravno za postupak restauracije, nekako je lepše ovako, svaki detalj pleni vremenom onoga veka.

 

 

20140806-DSC_9444.jpg

 

 

Na početku svoda, iznad glavnih vrata, zapisano je nešto što se verovatno otkriva samo iskušenicima.

 

 

20140806-DSC_9445.jpg

Posle slovnog zapisa, sledi nejasna kompozicija muških likova.Setih se da je verovatno ove slojeve freske svojim očima gledao i Sveti Sava. Na trenutak samo osetih strah.

 

 

20140806-DSC_9446.jpg

 

Na centralnom delu svoda obično zatičemo Hrista, ali ovaj put neko drugi ili nešto drugo, samo nekima koji znaju istinu, otkriva značenje svog postojanja.

 

Ne mogu trošiti reči na opis unutrašnjosti glavne crkve, jer ih ja nemam, a nemam ih jer ih ne znam. Složićemo se sa istinom da je retko koji čovek dostojan svojim znanjem da se upusti u prezentaciju unutrašnjosti crkve. Monahinja ugledavši nikona u mojo desnoj ruci, tiho i ljubazno zamoli: molim Vas, nemojte! Opet se postideh. Unutrašnjost crkve je verovatno dustupna samo onima koji imaju blagoslov. Ostadoh bez fotografija.

 

 

20140806-DSC_9448.jpg

 

Iza glavne crkve, kamene staze vode do pomoćnih objekata i drugih crkava, kao što je ova, iza koje pogled obuhvata celo Kraljevo sa okolinom.

 

 

20140806-DSC_9449.jpg

 

Vraćajući se nazad, sa leve strane mala crkvica sveže okrečena belom bojom, svojim kontrastom u odnosu na jarko crvene zidove glavne crkve,nelogično stvara zaokruženu celinu.

 

 

20140806-DSC_9450.jpg

Sagnuh se, i iz donjeg rakursa uhvatih kadar glavne crkve, naglasviši tim položajem veličinu i snagu samog Hrista.

 

 

20140806-DSC_9451.jpg

Krupni plan

 

 

20140806-DSC_9452.jpg

Izlaz iz manastira ispred glavne crkve.

 

 

20140806-DSC_9453.jpg

Vratih se ponovo do kamenog objekta koji svojim izgledom podseća na objekat u kome se su odigravali možda obredi, jer neko će možda reći letnjikovac, čiju hipotezu brzo razbija položaj centralne fontane. Lepa kompozicija elemenata, zar ne?

 

 

20140806-DSC_9455.jpg

 

Okrenuvši se, ugledah prelepu priliku za pokušaj da fotografijom predočin efekat lepote koji ostavlja bez daha. Za svojih n godina bavljenja fotografijom, takvi su retki, a sebe ne ubrajam.

 

 

20140806-DSC_9456.jpg

Sa desne strane, iza glavne crkve, u pedantno uređenom parku,reflektori čekaju noć, kada će ukrštajući svoje snopove naglašavati dve nijanse crvene na fasadi glavne crkve, onu u mraku, i onu osvetljenu.

 

 

20140806-DSC_9457.jpg

Staza oko glavne crkve sa desne strane vodi do manastirskog konaka.

 

 

20140806-DSC_9458.jpg

 

Još jedan kadar kule, koja se nalazi iza glavne crkve.

 

 

 

20140806-DSC_9460.jpg

Mala kapela pored visoke kule , iza čijih zidova Kraljevo upućuje svakog namernika prema konacima Žiče.

 

 

20140806-DSC_9461.jpg

 

Pogled prema Kraljevu, preko zidova manastira. Primetih da se iza zidova, tik uz njih, nalaze domaćnistva u privatnom vlasništvu.

 

 

20140806-DSC_9462.jpg

 

Ovaj kadar nisam hteo da propustim. Stil objekta podseća na mešavinu kasnog romaničkog stila i rane antike, najviše oličene u arhitekturi stare Dioklecijanove palate u Splitu.

 

 

20140806-DSC_9463.jpg

Isto tako nisam mogao propustiti ovaj kadar.

 

 

20140806-DSC_9466.jpg

 

Okrenuh se levo u ugledah zidove jarke crvene boje. Naravno u monohromatskom svetu, intenzitet crvene, koji menja svoju nijansu pod uticajem svetlosti u zavisnosti od ugla padanja i položaja figure, neskriveno i blago sa difuznim senkama naglašava konture i oblike svakog elementa. Vrata skrivaju svoju tajnu.

 

U prodavnici suvenira pronađoh krst zlatne boje, lep, sa postoljem. Dao sam papirnu vrednost od pola crvene monahu u zamenu za krst. Sada ga gledam na polici naše porodične crkvice ispod ikone Svetog Georgija, u našem stanu. Izađoh iz manastira propraćen odozgo pogledima svetaca, ona je čekala ispred. Starca nije bilo. Samo je jedna monahinja prelazila put do ulaznih vrata manastira, neprimećujući me.

 

Mesto krunisanja prvog srpskog kralja, još se naziralo u ogledalu levog retrovizora, dok su vibracije motora brzo zamutile konture kupole glavne crkve, stvorivši tako efekat mozaika u ogledalu. Zabrinuh se, okrenuh se, i videh starca kako odlazi.

 

Znam da će uskoro Studenica...

 

Nastaviće se...

 

 

 

 

  • Podržavam 5

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 179 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: Harley Davidson - FXDWG

Penjući se planinama ka Matarugama i Bogutovcu, osetio sam sve benefite motorne potisne sile od 130 Nm. Tako natovaren, od čitavih cc 450 Kg, uključujući i mene, motor je sa lakoćom savladavao svaki sledeći uspon. Trećom brzinom, pri 1800 obrtaja u minuti, harli dejvidson žvaće svaki uspon sa lakoćom, a kada sam stigao u Studenicu, tražio mi je čačkalicu, smetalo mu je zaostalo trunje od žvakanja blata sa mokrog asfalta. Ponudih i vino, ali odlučno me odbih, sve me gura u stranu, te ga je sramota, kaže to je za vas što vam treba da zapevate ponekad. Opet se osramotih. Ali, o tome posle.

Put prema Studenici za sve one koji ne putuju sa isposničkom namerom jeste put kao i svaki drugi. Brda i doline se nižu nepotrebno, opterećujući i vozača i vozilo. Dokle tako, eee da je Srbija ravna i da kojim slučajem neko ispegla ova brda, dobila bi time i Srbija, i vozila, i vozači,. Em bi Srbija postala šira površinski, em bi svojom potrebom za dodatnim prostorom potisnula površinu svih okolnih kvazi država koje su do sada gurale i Srbiju i srbe u ćorsokak. Na žalost to nije tako, ko god da prođe Srbijom, stvori mu se sasvim drugačija slika. Nekako, uvek zaradimo lepe epitete, u korist lepih brda i dolina, netaknute prirode, pogodnog tla za razvoj zdrave hrane i one dobro poznate rečenice koja se već ubuđala od stajanja:

- pa Vama je ovde prelepo. Priroda, reke, seoski turizam ....ovo je mala švajcarska- reče neki stranac, ili još gore domaći gastarbajter

Užas promiskuiteta! Predlažem da se snime odgovori na USB stiku, koje ćemo linkom u napred slati svakom turisti koji želi da poseti Srbiju, čisto da nas ne smara, ili još bolje, da nam ne stvara kompleks efekta lenjosti i nemarnosti.

Lenjost tako sporo korača, da bedi nije teško da je stigne!

Verujem da je svako od nas koji prođe Srbijom doneo zaključak na sličan način. Prolazim polako, vozim tek tako da se motor ne ugasi i primećujem u blizini sveže i jarke boje pašnjaka i njiva, u daljini pastelne boje i obrise brda prema Kosovu i Raškoj, krovove razbacanih kuća po udaljenm brdima, nekoliko pešaka koji zastanu i okrenu se da pogledaju ko to nailazi kada začuju zvuk motora. Neko od njih nosi vile ili motiku prebačenu na rame. Gumene čizme i opanci odbaciju delove blata koje ja ne gazim, jer ostaju po strani puta. Miris vetra nosi sa sobom aluziju na obližnje štale. Iskusno razlikujem miris krava, ovaca i konja. Konja je najmanje, skoro da ih nema. Ima ih u Zobnatici i u Košutnjaku. Ne trebaju više nikome. Imamo ih na dekstopu i na rubu haube američkog forda tipa mustang, u pesmi požurite konji moji. Uporedo ovim emocijama pazim da ne prokliznem. Ima još uvek ostataka od mokrog blata po putu. Majske kiše su dobro natopile zemlju, te se sada sa svakog sporednog zemljanog puta prirodnim procesom erozije zemlja spušta na put. Pogotovo su opasna ovakva iznenađenja na izlasku iz krivina. Zato se trudim da šire ulazim u skretanja, pazeći da neko ne naiđe iz suprotnog smera. Primetih da velika većina seljaka vozi traktore bez kabine. Pri mimoilaženju se pozdravljamo, i ja sam bez kabine. Mirišemo isti vetar, a mašine su nam skoro iste. Ja koristim ulje za dizel motore kao i on, malsimalan broj obrtaja nam je skoro isti...tu negde oko 2500 - 3000 okretaja u minuti. Brekće on uzbrdo, a brekćem i ja u susret. On moj poželeh, a ja se njegovoh setih iz mlađih dana. Inače takvi fergusoni se odavno ne proizvode u novobeogradskom IMT-u, većina ih je ovde tipa 533, bez kabine, vinogradarski, najkavlitetniji traktor napravljen ikada u Srbiji, i najvernija kopija engleskog fergusona sa 33 konjske snage i dan danas ni jedan od njih ne posustaje i radi. Posle njega nastade model sa 39 konjskih snaga kome postaviše i kabinu, taj je mogao čak da se izbori i sa dva raonika na plugu, ali samo površinske dubine do 25 cm, posle košenja žita. Eto setih se i toga, neko od vlasnika foergusona je imao sreće da sedne i na harli dejvidson. U trenutku mimoilaženja poželeh da sednem u metalno sedište, levom nogom stisnem tvrdo kvačilo do drugog stepena, ostavim reduktor u brzohodnom stepenu prenosa, ubacim odmah u drugu i ostavim potpis levom kramponkom po suvom asfaltu. Ferguson u ovakvim prilikama Boga mi zna dobro da zadimi. Ako je auspuh postavljem gore, kod volana, vozač oseti punu blagodet ruralnog momaštva, te očekuje pogled mlade udavače, u suprotnom, kada je auspuh dole, generisanje dubokog zvuka praćenog vibracijama samo još više povećeva potrebu i želju vozača ka zameni plavog radnog odela za kožni prsluk i rokerski čoper. Nisam sada imao priliku da divanim ni sa jednim od tihdečaka.

Kako sam se primicao Studenici, uzbrdica je postajala sve ozbiljnija. Krivina za krivinom. Ne bih se začudio da nisam naišao ni na jedan putokaz koji usmerava vozače ka Studenici, shvatismo vrednost kao narod te postavismo iste, ali verujem sa teškom mukom. Neko je tu nekoga ipak morao terati. Bez teranja nema produženja vrste! Bukvalnost se iz Srbije preliva nigde, jer nikome ne treba. Put koji me vodi kroz šumu, na visoko brdo, sve je uži i uži, iskrzan na ivicama, tesan za mimoići se. Time šaljemo poruku hrišćanima koji prolaze ovuda, a vera im izmače 1054. godine, da kod nas u pravoslavlju i putevi poste. Patnja oplemenjuje asfalt, a vozač psuje vlast. Nirvana pri penjanju ka Studenici. Buda me pozva u Indiju, pa da se vratim nazad, kaže bićeš zadovoljan. Ima i goreg.

Jedva se oslobodih sarkastičnih asocijacija. Probudi me žubor Ibra sa leve strane i sada stvarno primetih ogromnu moć prirode da bez četkice i palete slika, skoro kao Klod Mone. Klodove slike su ipak malo lepše, kod njega nije sve tako realno i tačno, on je čak znao po nekada i da zamuti. Impresionizam je konačno zamro pojavom digitalnim fotoaparata. Moja je to teorija. Vratite film u produkciju i javite Kodaku da ponovo pokrene proizvodnju filmskih traka. Zadržite Fuji da ne posustane. Moram da se prekorim, prvo sebe što još uvek nisam otkrio kako funckioniše, nazovimo to ručni tempomat, koji se nalazi ne desnoj ručici gasa u obliku malog šrafa. Suština toga je da se šraf pritegne, čime se onemogućuje vraćanje sajle gasa i smanjivanje obrtaja motora u toku vožnje, a što bi meni koristilo, jer bih onda na miru mogao desnom rukom da klikam po nikonu.

Rad je za nekoga strašno jednostavan, a za drugoga jednostavno strašan!

 

Još jedna izvinjotina za propuštene kadrove u toku vožnje. Setih se jednog moto-fotografa i njegovih kadrova u toku vožnje. Uh,,,opet sramota. Kinjim se, a ujedno gnušam kamera na glavama kolega. Setih se ljudi što stoje u redu na šalteru sa slučajno zaboravljnim bluetooth sranjem u uvetu. Shvatam potrebu za modernim tehnologijama i njihovim benefitom da nam učine život lakšim, ne znam, meni neke stvari smetaju. Pogođeni neka oproste. Svi ćemo se jednog dana ugušiti u broju digitalnih snimaka na hard diskovima. Uspomene će imati samo oni koji nešto, moderno se to kaže odštampaju, nekada se govorilo idem da izradim fotografije. Elem, vreme neumoljivo gazi sve vrednosti, i dobre i loše, dolaze nove, a ljudi će uvek imati manu da krenu linijom manjeg otopora.

Stigoh u malo mesto po imenu Ušće. Ne znam da li je ime nastalo po mestu ušča reke Studenice u Ibar, ali ništa drugo putnika ne asocira na to, osim jednom mosta koji se odvaja sa leve strane, omugućivši tako prelazak preko Studenice samo par desetina metara pre ušća u reku Ibar i ulazak u mesto Ušće. Put ka manastiru Studenica nastavlja pravo pored same reke Studenica, koja put prati sa leve strane. Nisam imao nameru, a ni vremena da svraćam u to malo mesto. Produžih pravo prema manastiru. Ništa još uvek nije odavalo značaja da se približavam manastiru, osim nekoliko saobraćajnih znakova na koje naiđoh par desetina kilometara ranije. Svaka nam čast!. Okolina sada beše nalik na potpuno ili blaže naseljeno područje. Kuća tek po neka u daljini, nagoveštena narandžastim crepom, a do nje se po nekada uz put, jer je bliže pa se vidi, nađe i ona stara, sa biber crepom. Uglavnom su to štale ili ostave za alat. Uspon je sada dosta teži, prekrštena amerikanka ne posustaje. Ponekad se pri izlazu iz oštrih krivina malo zagrcne, kao da se guši u sopstvenoj snazi. Konačno progovori ona na čep od rezervoara.

Aman, stisni malo taj gas! Udaviću se više! - reče amerikanka,te se i ja pošeretim!

Zavruh gas dok sam izlazio iz jedne teške krivine sa još težim usponom, i ozarih se silom koja me ponese prema bavarcu sa četiri točka, koji upravo izlete iza sledećeg lakta. Uhvatio je klinac preširoko krivinu, ponet obimnom ergelom i nerazmišljajući kako i šta dalje. Smotah levo i pređoh skroz na levu stranu. Bavarac nije mogao zbog široko uhavećene krivine i centrifugalne sile da se vrati u prvobitnu putanju, već pređe na moju stranu, zaobiđe me, a levi točak mu podiže prašinu sa ivice puta. Par sanitimetara do ponora. Nije bilo zaštitne ograde. Svašta! Više neću slušati rupu u rezervoaru. Približavam se vrhu.

Nastaviće se.

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 179 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: Harley Davidson - FXDWG

Svakome je dobro poznat osećaj sreće kad se popne na neko brdo. Osećaj pobede se prožima brzinom super virusa kroz vene, kao da talas euforije zapinje od male treperave dlačice na zidovima vena, i šalje elektronski signal do mozga, kakav verovatno svaki vojskovođa iskusi pri nekoj pobedi. Konačno izađoh na ravno tlo, okruženo sa nekoliko objekata, malih kuća, ali više su to bilo male prodavnice i marketi sa par restorana. Skrenuo sam desno, jer se pravo više ne može. Dvadeset metara od skretanja, put vodi do malog parkinga, na kome su već bili parkirani automobili, samo par njih. Nisam bio zadovoljan ni jedim mestom za motor, ili je postojala mogućnost da neko prilikom izlaska iz kola vratima gurnee motor, ili da sam padne, pošto je podloga betona bila iskrzana i istrošena. Odlučih se za travu. Obzirom da je zemlja bila mekana, od dvehiljademilijardi tona kiše, za živo čudo sam uspeo da pronađem tvrdo tlo. Neverovatno, osim što sam se lepo smestio, shvatih da je sunce toliko upeklo, da sam posumnjao u mogućnost da rezervaor eksplodira. Svašta meni pada na pamet! Skinuh sa sebe sve što sam mogao. Poželeh šorc. Morao sam ipak ostati u kožnim 'lonama i crnoj majci. Da se zna! Crno je bajkerski, a to što me zilion megavata i luksa od sunca poliva po tom crnilu......ahh gorim! Plus što jaknu, torbicu i fotoaparat nosim sa sobom. Daleko je amerika! Krenuh tako naoružan stazom od krupne rizle u dubokim kožnim čizmama. prema ulazu u manastir. Zvuk koji su moji koraci pravili, bio je istovetan zvuku iz nekog vesterna....Enjo Morikone bi bio suvišan, ovde ispred ulaza u Studenicu.

 

20140806-DSC_9469.jpg

 

Pogled na parking. Sunce prži! Katastrofa! Ne može se poverovati da je to moguće posle jutarnje kiše.

Kako sam uživao u zvuku čizama bez mamuza, primetih da iza zidina manastira meni u susret dolazi par grupa, od po dvoje, stranci! Ali nisam uspeo da odgonetnem kojim jezikom su divanili, liči na skandinavski....ili tako nešto. Okrenuh se levo i ugledah datalj iz života koji celoj Srbiji nedostaje. Na veliku žalost, ovo je najtraženiji posao u Srbiji, i najviše plaćen!!!

 

 

20140806-DSC_9468.jpg

 

Zamislio sam nemoguću kombinaciju. Svu snagu, energiju i novac, roditelji da potroše na dete, kako bi ga izveli na "pravi" put, da završi gimnaziju, fakultet, da osvetla obraz svojih, kad god se dete pomene negde, a dete u najvećem očaju pri traženju posla u svojoj struci na kraju pronađe duhovni mir i sreću na livadi, zajedno sa ovcama. Naravno, pri takvom poslu materijalna nadgradnja se podrazumeva. Zamislite očaj većine roditelja. He, he zato nam tako i ide!1nanana.gif

 

 

Zaustavih se kao Klint Istvud ispred srednjevekovnih zidina. Kasnije sam shvatio da sam ja, u stvari došao sa zadnje strane, nisam ušao na glavni ulaz. Dve kamene kule su me posmatrale kao nekog, ko je u pustinji ostao i bez kamile i bez vode. Stajao sam tako posmatrajući te zidove. Sunce je pržilo, a ljudi su me obilazili. Stajao sam na sredini i nisam hteo da se sklonim nikome. Malo odlutah.

 

20140806-DSC_9471.jpg

 

Pogledajte to kamenje. Trinaesti vek! Način gradnje i izgled zidina uverljivo podseća na srednji vek, vek u kome je vladalo samo hladno oružje, koplje, mač, štit, strela, buzdovan i oklop. Samo su vitezovi imali konje. Zamislite, napad na manastir. Grupa primitivnih divljaka trčeći iz obližnje šume, sa urlikom kreće na zidine. Čuvari sa metalnim oklopima i šlemovima, prvo strelama zasipaju pomahnitalu ekipu, a posle, kada se približe, raspale sa kamenjem od gore. E, tako sam i ja stajao zabezeknut ispred tih zidova, sa kojih su naši branili ovu svetinju. Da li su tada Sveti Stefan i njegov sin Rastko bili unutra. Jesu sigurno, mnogo puta, verovatno su bili u nekoj od ispovedaonica, ili u čitaonici, možda su sve postmatrali krišom, iz nekog ugla.

Ne mogu da više da pišem. mrtav sam umoran. Nastaviću....sutra...odoh u krpe.

  • Podržavam 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 179 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: Harley Davidson - FXDWG

Prođoh i kroz stare zidine, i nađoh se u večno zatvorenoj barijeri koja lako propušta unutar nje, ali teško izlazak napolje. Sa leve strane staze spazih sporednu stazu, koja vodi prema konacima i objektima novijeg datuma, staza pravo vodi prema crkvi posvećenoj presvetoj Bogorodici.

 

20140806-DSC_9472.jpg

 

Sa desne strane primetih ostatke starih zidova. Pod pretpostavkom da je manastir građen i dvanaestom veku, zidovi sa gornje fotografije verovatno potiču iz tog perioda. Kao što se može videti, okolo celog manastira se proteže zid, visine četiri do pet metara. Verovatno je visina bila dovoljna u to vreme za odbranu od svake vrste naprijatelja. Danas lete dronovi. Eto još jednog pokazatelja koliko smo daleko.

 

Pisac iz Brazila reče :

Bez obzira na ono što čini, svako na zemlji uvek igra glavnu ulogu u istoriji sveta.

Definitvno je u pravu! Mada analogija kaže da se samo o onima koji ostave svoj trag, pripoveda i priča sve do trenutka kada nestanu iz sećanja. Tada je to konačno i stvarno nestajanje. Okrenuh opet levo.

20140806-DSC_9473.jpg

Isti zid koji se prozeže sa desne strane, nalazi se i sa leve strane.

20140806-DSC_9474.jpg

Još uvek sam stajao na ulazu. Nategnuh malo više objektiv i uglegah sa desne strane malu crkvicu. Nisam siguran, ali lako se može pronaći podatak da je srpski kralj Milutin Nemanjić podigao crkvu u manastiru Studenica, okolo glavnog hrama, posvećenu Svetom Joakimu i Ani. Nisam siguran da je to taj objekat, ali mi sva logika gorovori da jeste.

Verovatno je svaki čitaoc primetio da se je ceo putopis povezan sa lozom Nemanjića. Da, rekoh u nekoj od prethodnih misli, da je svako putovanje u toliko lepše i zanimljivije u koliko postoji cilj. Ja moj cilj pronađoh koliko vreme i novac dozvoliše, te odlučih da putujem stazom Nemanjića. Ali, skoro naiđoh na jednu zanimljivu činjenicu. Zašto loza Nemanjića u svom imenu kao prefiks stavlja ime Stefan. Odgovor nalazimo u jednom od pisanija našeg Nikolaja Velimirovića. U to vreme, kada je naš župan Stefan Nemanja gospodario ovim prostorima, običaj je bio da svaka porodična loza uzima za prefiks ime sveca koji je slavila. Kako su Nemanjići slavili Stvetog Stefana, jednog od prvih arhiđakona u hrišćanstvu, tako i Nemanja stavi prefiks ispred svog imena, pa i svaki sledeći muški potomak.

20140806-DSC_9476.jpg

Nadzire se apsida glavne crkve .

20140806-DSC_9477.jpg

Opet okrenuh objektiv na levo i uhvatih još par kadrova dela manastira sa konacima.

20140806-DSC_9478.jpg

Fotografska intuicija sada već teško izlazila na kraj sa odlukom da li fotografisati levo ili desno. Opet se okrenuh desno i uhvatih par kadrova starih zidova koju su nekada nekoj svrsi služili. Oktriće se tek vek kasnije. Nećemo znati.

20140806-DSC_9479.jpg

Lovim, i levu, i desnu stranu.

20140806-DSC_9482.jpg

Par metara napred, i ispred mene izroni monument neslućene veličine. Crkva Presvete Bogorodice! Lični pečat Stefana Nemanje, oca Rastkovog. Iz vremena dok još nije znao kakva ga sudbina čeka, i njega i njegove potomke. Blagoslovi Gospode duše njihove, i oprosti grehe. Ko ih zna, takvih verujem nema.

20140806-DSC_9483.jpgGlavna staza vodi sa desne strane glavne crkve, i prolaskom pored, spazih grupu radnika. Napravih par snimaka i približih se, čisto da zadovoljim znatiželju. Jedini koji bi mi možda mogao dati odgovor, jeste onaj sa rukama na leđima.

Iskopavanja, Iskopavanja. - u dve reči mi dade odgovor sa konotacijom da odmarširam svojim putem.

Seronje, se hrane dušama podložnih. - Svatih i odmarširam dalje.

To, da ćemo biti samo u sećanju naših najdražih kada se objavi suština postojanja ovih zidova, kada kopači iskopaju, a nadobudni seronja popuni izveštaj, odnosi se kostataciju u rečenici iz jedne od prethodnih misli. Nećemo dočekati, a i koga to interesuje. Imamo Harp i letovanje sprskog Jet Set-a na stranicama Kurira, ili već nešto mnogo zanimljvije.

Ne zamerite što sam ovoliko kivan, ali se više slažu motori i Nemanjići, nego naša nada i budnost Srbije sa stvarima koje čitaju i muzikom koju slušaju. A ko sam ja da sudim.

20140806-DSC_9484.jpg

Onaj u belom diriguje u usmerava.

20140806-DSC_9485.jpg

Okrenuh glavu od dirigenta i ozarih se pogledom koji stremi kao najvišoj kupoli. Zauzeh položaj takav , koji možda može slikom nešto da kaže o veličini ovog monumenta. Pokušao sam.

20140806-DSC_9486.jpg

Sa desne strane opet ovekovečih radni plato studeničkih iskopina.

20140806-DSC_9487.jpg

Ulaz u glavnu crkvu.

20140806-DSC_9488.jpg

Druge deo crkve, priprata koja je verovatno gađena u drugoj epohi Nemanjića. Mislim da je kralj Radoslav, sin Stefana Prvovenčanog imao udela u ovoj gradnji.

20140806-DSC_9489.jpg

Pogled na deo u kome su izloženi ostaci nekih predmeta iz dvanaestog veka.

20140806-DSC_9490.jpg

Donji rakurs, i pokušaj da predočim harmoniju kamilice i zida studeničkoga.

Nastaviće se....

  • Sviđa mi se 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 179 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: Harley Davidson - FXDWG

Nastavih dalje. Ceo manastir je okružen velikim zidom koji sam sada pratio. Ispred ulaza u glavnu crkvu, sa desne strane je uredno složen sadržaj za turiste. Savina radionica, čitaonica i prostorija velike površine u kojoj je Sava držao predavanja i sastanke sa monasima iz vremena, kada se vratio sa Hilandara, odnosno kada je postavljen za prvog srpskog arhiepiskopa.

 

20140806-DSC_9492.jpg

 

Novi konaci. Zapitah se da li su konaci aktivni, i da li nekoga ima na konaku, ali napravih grešku i neobiđoh.

20140806-DSC_9493.jpg

Pogled na glavnu crkvu iz drugog ugla.

20140806-DSC_9494.jpg

Savina prostorija, gde je držao besede.

20140806-DSC_9496.jpg

Nije se moglo stepenicama gore. Verovatno je gore čitaonica.

20140806-DSC_9497.jpg

Kompozicija prozora Savine prostorije za besede i sastanke.

20140806-DSC_9498.jpg

Nisam mogao da odolim pokušajima za što boljim kadrom.

20140806-DSC_9499.jpg

Staza ispred ulaza u čitaonicu.

20140806-DSC_9500.jpg

Malo širi kadar.

20140806-DSC_9501.jpg

Ne mogu da potvrdim naziv ove crkve, ali mi se kadar svideo.

20140806-DSC_9502.jpg

Krupan kadar.

 

Obzirom da ovo nije predavanje iz oblasti istorije u doba Nemanjića, moram napomenuti par detalja vezano za moj utisak o unutrašnjosti glavne crkve. Crkva se sastoji iz tri dela. Verovatno je svaki deo vezan za period graditelja koji ga je gradio. Prvi i najdalji od ulaza, gde se nalazi oltar sa proskomidijom, a koji je gradio Stefan Nemanja, Savin otac, je po meni i najlepši, jer je i nastariji. Tranutno je kompletna crkva u fazi restauracije, tako da se kroz visoki prostor protežu zvukovi udaraca od čekića. Umetnci, vizantolozi i majstori sličnog zanata na skelema, postavljenim okolo svih zidova, brzinom najsitinije bakterije obnavljaju zaostavšitnu majstora iz dvanaestog veka. Zatekoh par turista, stranaca, što naših. Dive se. Ćute i slušaju. Duhove neko čuje. Ostali žure napolje. Kivot Simeona Mirotočivog, žene mu Ane, kasnije u monaštvu Anastasije i sina mu Stefana, svaki sa suprotne strane, unakrsno, čuva tajnu predane u ruke Gospodu. Nikako da je shvatimo, pa da nam krene. Naos, ili ti drugi deo, niži je od prvog za dva stepenika. Sa obe strane je proširen malin prostorom u koji se posebno ulazi, i oba predstavaljaju isposnice. Svaka od dve je nečija. Zaboravih šta je pisalo na kamenu. I treći deo, priprata, još niža od prva dva, isto za dva stepenika niža, je predvorje crkve, koje svojom fukcijom obaveštava vernika na svetost objekta u koji ulazi. Kompletna crkva je pod restauracijom, što je radosna vest. Verovatno će decenijama obnova trajati, ali to nam je dokaz da će se buduće generacije sećati dinastije koja dade i Svetoga Savu, i Dušana Silnog, ine isto. Sagnuh se, prekrstih, pomolih za grehe svih koje znam i ne znam, i do slećeg puta ako Bog da, ostavih svetinju.

 

20140806-DSC_9503.jpg

Glavi ulaz u pripratu.

20140806-DSC_9504.jpg

 

Srećom, moglo se ući u prostoriju u kojoj je Sava besedio. Veliki mermerni stolovi su mogli primiti i do deset monaha, okolo poređanih. Svaki od njih, verovatno, zamišljajući sada, je pomno ćutao dok svi ne uđu u prostoriju. Tišina. Samo topot monaških opanaka. Svi nalaze svoja mesta. Čeka se starešina. Bela mantija, visok, stamen, vitalan i izgledom čovek britkog uma, dostojanstvenim korakom uđe u prostoriju.....

Verovatno je ovako bilo.

20140806-DSC_9505.jpg

Detalj sa zida,

20140806-DSC_9506.jpg

Krst i sto u sredini, svojim položajem nagoveštavaju da ovde sedi on.

20140806-DSC_9508.jpg

 

Refleksija svetlosti.

20140806-DSC_9510.jpg

Isoristivši sunčevu svetlost, dobih sada svetliji portret ulaza u crkvu.

Još se jednom pomolih svih svetim u manastiru, izađoh van zidina.

 

Motor stajao i rukama branio rezervoar od sunca. Na izmaku je, pomislih. Ne, kako sam prilazio, videh Rastka kao maše rukom i pokazuje na pravac u desno. E da, restoran, konak, velika građevina je plenila svojim rustičnim izgledom tik do manastira. Kako ne primetih ovo. Taman bi mi prijalo nešto za pod grlo.

 

20140806-DSC_9467.jpg

Konak sa restoranom za osvežiti se.

20140806-DSC_9470.jpg

 

Mladi ćempresi, ipak malo daju više šarma nego hlada.

Crna boja je učinila svoje. Počeh se topiti na suncu dok sam prilazio konaku.

 

Imate li......- upitah za piće

Imamo, jašta - odgovori dečak - konobar.

 

Sedoh u hladovinu, naručih kafu i okrenuh Nadicu. Dok sam vodio divan, ostali posetioci su me na prvi pogled žalili zbog opreme koju sam imao na sebi, a onda svatih da je verovatno nekolicina njih svoj osećaj žalosti brzo zamenila zavišću. Nadica je sa ostalim članovima moje dinastije bila u selu, njenoj postojbini, verovatno kompenzujući tako moje odsustvo sa ostalim članovima njene devojačke dinastije. 1zvizduk.gif

 

Ništa, popih kafu, i na put. Sada sam komotno mogao obući samo kožnu jaknu preko majce. Milina jedna.Sve dukseve, prsluke, kacige, marame i ostale rekvizite okačih sa strane na razne delove motora. Sve je landaralo i visilo. A briga me! Kresnuh Milicu i raspalih dalje...Opet milina, sunce, spuštanje i pravac Hilandar.

 

E do Hilandara......

 

Nastaviće se...odoh u krpe! 1zzz.gif

 

 

 

  • Podržavam 2

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

  • Svrati ponekad, 179 postova
  • Lokacija: Novi Sad
  • Motocikl: Harley Davidson - FXDWG

Volim crno-bijelu fotografiju… ali ti ga pretjera… .morbidno nekako,brate…

 

Izvini, ja to onako,,,,,za moju dušu.

  • Podržavam 1

Podeli ovaj odgovor sa prijateljima


Link to post
Share on other sites

Pridruži nam se!

Možeš sada da napišeš svoj odgovor, a kasnije da se registruješ. Ako imaš nalog, uloguj se i napiši svoj odgovor.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.



  • Aktivni korisnici   0 članova

    • Nema ulogovanih članova koji gledaju ovu stranu.


×
×
  • Create New...

Važno obaveštenje

Nastavkom korišćenja ovog sajta prihvatate Pravila korišćenja